Ranko Marinkovi -Ruke - zbirka novela Novelistikom zbirkom Ruke, Marinkovi se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego

njome postaje europsko antologijsko novelistiko ime. Inae, njegove realistiki strukturirane novele tematiziraju provincijalni ivot na rodnom otoku, ali predstavljaju i psiholoko analitiku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u ovjeku i drutvu, otkrivajui u pojedinanim sudbinama kolektivno stanje due.

Ruke Zbirka novela Ranka Marinkovia Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najee pretiskivana novelistika knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953. god, sadravalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ula u knjigu novela ranije Marinkovieve fraze. Sadrak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrtena novela Samotni ivot tvoj.

Kada su se pojavile Ruke, Marinkovi je ve bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga uinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptinog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitikim nervom i pisca sposobnog da naoko obine, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmanog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije.

Mnogi aspekti Marinkovieve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumeiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni ivot, Aneo i naroito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralaki in i pievu muku da iz kaosa grae stvori umjetniko djelo. Realistiku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kree, pisac razara brojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobiajenim spajanjem razliitih anrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom.

Kratki sadraj ovjek hoda prekrienih ruku na leima. Lijeva se nalazi u naruju desne, spretnije, snanije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog izmeu lijeve i desne ruke. Stalno se svaaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati knjigu dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak - dri. U svai je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom si ve i pokuala to uiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituira u kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju rukavicu, kao rimski rob.

Na kraju dolazi do preobrata prie. ovjek pomiluje rukom djeaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi djeakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za koulju na prsima. To je drugim rijeima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske linosti, ona je njenija, osjeajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podreenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomonice, hvataljke, pseudopodija koja mora potovati zakon jaega. No, u sluaju opasnosti i Njegove ugroenosti one surauju i sposobne su zajediko nedjelo. U sceni tue s djeakovim ocem one se udruuju ne bi li obranile Njega, ime je naglaena slika ovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.

Mrtve due Pisac je glavno lice. Deavaju se udni dogaaji pri udnim okolnostima. Neobina je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. "ni kazaljki nema na satu". Pisac se nalazi negdje kraj vode. Noem si je odrezao glavu i ponaa se kao da je i dalje dua u tijelu. Glava mu slui kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio no zaboden u knjigu. Zakljuio je da je to ipak morao biti on. Taj no je donio gazdariin pokojni mu pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima neto ratnikog u njemu. eli ga se rijeiti pa razmilja da li da ga zakljua u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdariina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zakljuuje da je slabo zatien od samog sebe. U dubokom razmiljanju doekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i jo sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki no pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kae: -Mrtve, mrtve due... Sad legnimo mrtve due.

Mjesto radnje: U sobi Vrijeme radnje: No Likovi: Pisac i gazdarica Tema: Paralelom stvarnosti i mate, ivota i literature, pojaavanje slike apsurda ljudskog poloaja.

Samotni ivot tvoj Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne ene. Dok je ispovjedao ene doivljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. esto se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena sveanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se uje lupet bubnja. Biskup je odrao "Molidbu za magarei rod". Sveenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gaala kameniima. Kad je fratri doao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu ivi Toninka koja vue za nos sveenstvo, a posebno biskupa, i to na taj nain to nie haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stranjicu. Nema mjere tako da ju andari trebaju odvesti u andarsku stanicu. Na kraju banketa nali su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je jo mogla nastaviti sa svojim alama. Naveer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kuama. Biskup i fratri spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo jo slua kako se psi na

ulici kolju oko kostiju to su ostale nakon veeranje gozbe i kako zlosutno tule u no i laju na mjesec. Mjesto radnje: Otono mjesto Vrijeme radnje: Predveerje i no Likovi: Biskup, fratri, Toninka, andari i narod Tema: Ironija koja prati izlizane crkvene formule "Mir s tobom!", koja personificira jednu vjeru iju neozbiljnost shvaa ve i bogosluna aka kola "I sa zrnom soli!". ovjeka preputa vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog ivota, ladanjske (seoske) samoe i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragina farsa.

Prah Otoanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je jo uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada ive u Splitu. Laskalo mu je to ga Ana nije zaboravila, ve od njega trai uslugu tj. pomo. eli krstiti sina ali tako da njezin mu nita ne zna za to. Poslije proitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajednike ljubavi i odmah se odluio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je doekala Ana, za njega jo uvijek vrlo privlana i lijepa, ali i nedostina. U kui su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se naao sam u sobi pokuao si je oduzeti ivot tako to se je objesio na konopi na prozor. Apsurd je u tome to su tim konopiem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivi ih ispod njegovog jastuka. U kui su uli njegov pad. Dotrali su do njega, a on im je rekao: - Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama naalio? He?

Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviu, osjea se ve u samom naslovu novele : iluzije o srei i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psiholokoj noveli tema je neuzvraena ljubav i elja za osvetom. Radnja se dogaa u Splitu i na Visu poslije 2. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu vana simbolika bijele boje, znaka iste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamiljao - moe se vui paralela simbolike bijele boje s Matoevom novelom Cvijet sa raskra). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu (Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prolom svijetu). Jedanaest je godina prolo kako je Ana otila ivjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku (vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11 godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen mu ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smilja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kui pokuava izvriti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, pria zavrava kao komedija. Simbolika kljua (Tonko skuplja kljueve) - za njega je klju simbol raja kojim e otkljuati vrata sree i Anine ljubavi.

Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin

Tema: Sav smisao strasti, ekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija iivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne ale.

Aneo Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom.

Klesarski majstor Albert Knez klesao je mnoge anele prema liku svog mladog pomonika Lojza (objanjenje naslova).

Kratki sadraj Majstor Albert je, prije nego to ga je shrvala bolest, isklesao velikog anela za svoj grob i eli ga dovriti. Kako majstor sve vie obolijeva, u njegovoj se glavi raaju sve mranije misli. Boji se da Lojz ne dovri anela, poinje o njemu razmiljati kao o ovjeku koji mu prieljkuje smrt. Njegova nada sve vie tone u more mranih misli. Osjea se usamljenim, naputenim, poinje sumljati da mu ena voli Lojza. Jedne noi ustaje, skupivi zadnje snage i potvruje svoju sumnju. Nakon toga dovrava skulpturu svoga anela i umire. Aneo je simbol ivotnog stvaralatva pojedinca koje on uva, i eli ga dovriti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.

Tema novele je odnos ivota i smrti i smrt Alberta Kneza. Umirui majstor doivljava sebe pravim umjetnikom koji je stvarao umjetnika djela kleui nadgrobne kipove, ali ga slika preljuba njegove druge ene Fride s mladim pomonikom Lojzom vraa u stvarnost. On shvaa da ga nijedan njegov aneo nastao u aru umjetnikog stvaranja ne moe spasiti od ivota prepunog strasti koji se unato smrti nastavlja u svojoj punini. Ironija je da e na majstorovom grobu biti kip anela s likom ovjeka koji e biti sretan zbog njegove smrti. Zato majstor uklee na rasklopljenu knjigu svog nadgrobnog anela datum i umire. U ovoj alegorijskoj noveli izreena je opomena ovjeku da se srea uvijek moe preokrenuti u nesreu i ivot u smrt. Tek ostaje slika mranog dvorita na kraju novele u kojo vie nema staze posute zvijezdama, nego tek slijepe neispisane nadgrobne ploe koje ekaju svoje vlasnike.

Radnja djela je smjetena u Zagreb, u kuu bolesnog majstora Alberta Kneza, koji umire. S njim ive njegova druga ena Frida te njegov egrt Lojz.

Pomo pri pisanju Novela Aneo sloenoga je semantikog znaenja i postavljena je na suprotnostima starost mladost, optereenje starosti - smrt - ivot - strast - ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejnotematska osnova o majstoru klesaru Knezu i mladom, snanom egrtu Lojzu, kojeg majstor naziva "klipan" i majstorovoj drugoj eni Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objanjavaju odnose: licemjerje - lojalnost, obrtnitvo - zanat - umjetnost, fiziologija mladosti - nepotrebnost i usamljenost starosti. Marinkovi je moderan psiholoko - realistiki pripovjeda.

Autor opisuje mediteranski mikrokozmos smjeten u otonoj izolaciji, analizira ovjeka kao "nesretan sluaj". Autor esto kombinira ironiju i patetiku, stvara groteskni realizam kao umjetniki postupak koji se ostvaruje pretjeranim negativnim razoblienjem postojee a neeljene situacije ili zbilje.

Modernost zbirke proizlazi iz autorova interesa za osobnost, za suvremenog ovjeka, interesa za iracionalno - podsvjesno, prikaza nesklada pojedinca i okoline te elje i realizacije. Otoni svijet prikazan je groteskno zbog zatajivanja ovjeka, tj. iznosi se jadan status ovjeka u tzv. suvremenom svijetu. Pripovijedanje nije pravolinijsko, ne donosi realistiku "znanstveno sliku svijeta" ve fragmente - isjeke stvarnosti autor ironino analizira i propituje, u sve sumnja i svemu se ruga.

Iako djeluje grubo, opisani dogaaj iz ivota majstora klesara Kneza, ciklus ivota i ivljenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora klesara, iako oekivana, uvod je u poetak novog ivota onih koji iza majstora ostaju.

To je novi ciklus ivota mladog egrta "klipana" Lojza i majstorove ene Fride. Taj novi ciklus autor moralno ne osuuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju ivota. Prije tog ciklusa majstor se, u vrijeme teke bolesti svoje prve ene, takoer zaljubio u novu, mladu enu Fridu. ________________________________

Ranko Marinkovi rodio se 22. veljae 1913. u Visu. Puku kolu zavrio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je zavrio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhien je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebakoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebakoj Akademiji za kazalinu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti lan HAZU - a od 1983., a lan Drutva hrvatskih knjievnika od 1948. U dva je mandata bio vijenik HDZ - a u Skuptini grada Zagreba. Hrvatski knjievnik Ranko Marinkovibio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvrten u obveznu kolsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala traena i itana kao nikad prije. Marinkoviev knjievni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaa poeziju, knjievne i kazaline kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Suraivao je u Krleinu Peatu i manje poznatim asopisima, a u oujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalitu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata poinje njegovo glavno stvaralako razdoblje u kojem e napisati brojne novele, od kojih e se neke poslije nai u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovieva djela bila je ne samo veliki knjievni, ve i kulturni dogaaj, pa i drutveni, premda je stvarao u sjeni slubeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u reiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadanjeg hrvatskog dramskog stvaralatva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim drutvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinkovi ocrtava Zagreb uoi drugoga svjetskog rata, sluei se analitikim opisima psihikih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednika kupka. Svoj opus zaokruio je 1993. godine djelom simbolina naslova Never more (Nikad vie). Dobitnik je vie knjievnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za knjievno stvaralatvo Ivan Goran Kovai nagraeni su mu romani Kiklop i Never more.

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braa ni roaci, pripovijest, 1949.; Oko boje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke, 1953.; Geste i grimase, kazaline kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Ponienje Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.; Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenika kupka, roman, 1980.; Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oi klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.