Upravo ovog savršenog dana, kada
sve zri i kada zagasito biva ne samo grož
đ
e, pade mi naživot sun
č
ani pogled: osvrnuh se, pogledah napolje, i nikada ne videh tolike i dobre stvariodjednom. Nisam uzalud danas sahranio svoju
č
etrdeset i
č
etvrtu godinu;
smeo
sam jesahraniti — što je u njoj bilo od života, spaseno je, besmrtno je. Prva knjiga
Prevrednovanjasvih vrednosti, Zaratustrine pesme, Sumrak idola,
moj pokušaj da filozofiram
č
eki
ć
em — svesu to ovogodišnji darovi, štaviše darovi poslednje
č
etvrti u godini!
Kako da ne budem zahvalan celom svom životu? —
I otuda
ć
u sebi da ispri
č
am svoj život.ZAŠTO SAM TAKO MUDAR1Sre
ć
a moga bivstvovanja (Dasein), možda njegova jedinstvenost, po
č
iva u njegovom udesu:izrazim li se u obliku zagonetke, ja sam poput svoga oca ve
ć
umro, poput svoje majke živim još i starim. Ako ništa drugo, ovo dvostruko poreklo, podjednako s najviše i s najniže pre
č
agena lestvama života, istovremeno
decadent i po
č
etak,
objašnjava onu neutralnost, onu sloboduod pristrasnosti u odnosu prema ukupnom problemu života, koja me možda odlikuje. Zaznakovlje uspona i pada imam njuh istan
č
aniji nego što ga je ikada neki
č
ovek imao; za tosam u
č
itelj — poznajem oboje, ja sam oboje. — Moj otac je umro kada je imao trideset i šestgodina: bio je nežan, mio i bolešljiv, kao bi
ć
e odredeno jedino da promine — pre blagauspomena na život, nego život sam. Iste godine kada je njegov život pošao naniže, pošao je imoj: u trideset i šestoj godini života spao sam na najnižu ta
č
ku svoje vitalnosti — živeo sam još a da na tri koraka pred sobom ništa nisam mogao da vidim. Tada — bila je 1879. godina— napustio sam svoju profesuru u Bazelu, preko leta sam, kao senka, živeo u Sv. Moricu, aidu
ć
e zime, suncem najoskudnije u mom životu,
poput
senke u Naumburgu. Bio je to mojminimum: u to vreme je nastao »Putnik i njegova senka«. Nesurnnjivo, tada sam serazumevao u senke ... U zimi zatim, mojoj prvoj
đ
enovskoj zimi, ta zasla
đ
enost iproduhovljenost, koje su uslovljene bezmalo krajnjom oskudicom u krvi i miši
ć
ima, stvorilesu
Zoru.
Savršena oštroumnost i vedrina,
č
ak bujnost duha, koju odražava spomenuto delo, umom slu
č
aju se slažu ne samo s najdubljom fiziološkom slaboš
ć
u nego
č
ak i s prekomernimose
ć
anjem boli. Usred muka koje sa sobom nosi neprekidna trodnevna glavobolja, zajedno snapornim iskašljavanjem zgusnute pljuva
č
ke, raspolagao sam dijalekti
č
arskom jasnovidoš
ć
u
par excellence
i promišljao sam izuzetno hladnokrvno stvari za koje, u zdravijirn prilikama,nisam vešt penja
č
, nisam rafiniran, nisam dovoljno
hladan.
Moji
č
itaoci možda znaju kolikosam ja dijalektiku posmatrao kao simptom
decadence,
na primer u najglasovitijem slu
č
aju, uslu
č
aju Sokrata. — Sva narušavanja intelekta usled bolesti,
č
ak i ona poluošamu
ć
enost kojaprati groznicu, ostala su mi do danas sasvim strane stvari, o
č
ijoj sam se prirodi i u
č
estalostimogao da obavestim tek putem u
č
enja. Moja krv te
č
e sporo. Niko ne bi mogao na meni dautvrdi groznicu. Lekar koji me je duže ispitivao kao nervnog bolesnika kona
č
no je rekao:»Ne, s Vašim nervima nije ništa, jedino sam ja sam nervozan.« Naprosto nije dokaziv ikakavlokalni poreme
ć
aj, niti ikakva organski uslovljena želuda
č
na boljka, koliko god bila, kaoposledica ukupne iscrpljenosti, izrazita slabost gastrosistema. I obolelost o
č
iju, koja sepovremeno opasno približava slepilu, samo je posledica, ne uzrok, tako da sa svakim prilivomživotne snage ja
č
a opet i snaga vida. — Ozdravljenje u mom slu
č
aju zna
č
i dug, suviše dug nizgodina; ono zna
č
i, na žalost, u isti mah i nazadovanje, propadanje, periodiku jedne vrste
Leave a Comment