Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.
See Premium Plans
 
LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEĆAUmjetnost i zbilja 20. stoljećaNe/razumijevanje moderne umjetnosti
Ako želimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, osobito modernu likovnu umjetnost 20. stoljeća, onda moramo najprije pručiti povijest likovnih umjetnosti (stilove i razdoblja), estetiku (lijepo) likovnih umjetnosti, tvari (materijalne ilifizičke elemente) likovnih umjetnosti. Prije toga morao naučiti kako treba
gledati likovno djelo
(sliku, kip, zgradu). Najprije, dakle, trebamo naučiti
umjetnost gledanja
. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest
čovjekovo oko
. Ali oko i gledanje mora također biti dovoljno likovno probuđeno i likovno obrazovano. To znači damoramo poznavati
likovni jezik 
. Kao što je pjesma umjetničko djelo koje je stvoreno pomoću književnog osjećaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnička djela koja su stvorena pomoću likovnog osjećaja za jezik crte, boje i oblika.Biti «čitatelj» znači biti upućen u elemente pomoću kojih književnik pretvara riječi u pjesnički tekst. Biti «gledatelj»znači biti upućen u elemente pomoću kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovnu formu. Prema tome,«gledati» u likovnom smislu isto je što u književnom smislu znači - čitati. Svrha je učenja likovnog jezika da naučimogledati - čitati likovno djelo.U povijesti likovne umjetnosti postojala su dva bitna sudionika – čimbenika o kojima je ovisila likovna umjetnost:
umjetnik kao tvorac
(proizvođač likovnoga djela) i
gledatelj kao potrošač
(konzumator likovnoga djela). Nekada je,kažemo, umjetnik stvarao jezikom kojega je gledatelj razumio.Danas se pitamo: Zašto je nekada gledatelj «razumio» umjetnika, a danas ga ne razumije? Odgovor je vrlo jednostavan.Zato što je nekada umjetnička likovna forma (način likovnoga izražaja) bila vidljivo prikazana preko likovnoga motiva,to jest gledatelj je temu ili sadržaj likovnoga izražaja razumio. Kada je gledatelj razumio likovni motiv (temu ilisadržaj), razumio je i likovnu formu preko koje se umjetnik izrazio likovni motiv. Danas, u modernoj ili suvremenojumjetnosti, gledatelj često ne razumije likovno djelo (ni likovni motiv, a ni likovnu formu). Ako ne razumije likovnodjelo u cjelini, onda će gledatelj reći da mu se umjetničko djelo ne sviđa. A da bi mu se umjetničko djelo svidjelo,morao bi ga najprije razumjeti. I tko će protumačiti gledatelju umjetničko djelo? Treći sudionik – čimbenik kojisudjeluje u modernoj likovoj umjetnosti, a zove se
likovni kritičar
. Tako se u modernoj i suvremenoj likovnojumjetnosti nametnuo treći sudionik - likovni kritičar, koji ima posredničku ulogu, da «poveže» umjetnika i gledatelja.U modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti tako postoje tri bitna sudionika – čimbenika o kojima ovisi likovnaumjetnost:
umjetnik kao tvorac
(proizvođač likovnoga djela),
gledatelj kao potrošač
(konzumator likovnoga djela) i
likovni kritičar
(kao tumač likovnoga djela).Kako danas «stvara» likovni umjetnik? Jednostavno, koristeći sva suvremena tehnička pomagala (materijalne tehnike)da bi stvorio «svoj stil», samostalno ili kao član u nekoj likovnoj udruzi, pravcu, avangardi. I «svoju» umjetnost želi«prodati» gledatelju. I to može učiniti tako da sam (ili preko posrednika) procjeni kolika je vrijednost «likovne tvari»(vrijednost materijala) koji je uložio u likovno djelo i kolika je vrijednost «umjetničkoga dojma» (forme ili načinalikovnoga izražaja). Likovni umjetnik može likovno djelo prodati na dva načina:
tvarno
(materijalno, kao tvar, koja imasvoju novčanu vrijednost) i
utješno
(moralno, kao zadovoljština za trud, jer će gledatelj «kupiti» likovno djelo u svojojsvijesti).Kako danas na likovno djelo «gleda» gledatelj kao potršač? Gledatelj, kao konzumator, sudjeluje na dva načina. Može«konzumirati» likovno djelo na način «kupiti» i na način «gledati». Ako ga kupi, to jest plati umjetničku cjenu, gledatelj je «tvarno» konzumirao likovno djelo (jer kupio je tvar – materijal, i kupio je fromu, način likovnoga izražaja, jer jerazumio likovni motiv); ako ga vidi, to jest pogleda ga na izložbi, a ne kupi, gledatelj je «utješno» konzumirao likovnodjelo (jer ga je «ponio» sa sobom u svojoj svijesti;, osobito likovnu formu po kojoj je svaki umjetnik jedinstven ulikovnom izražaju, bez obzira na likovni motiv). I sada dolazimo do trećega čimbenika – posrednika: likovnogakritičara. Da bi gledatelj «kupio» likovno djelo, moramu mu se svidjeti umjetnost. Da bi mu se svidjelo likovno djelo,mora razumjeti umjetnost. Da bi razumio umjetnost, potrebno mu je protumačiti likovno djelo. To će mu protumačitilikovni kritičar. Kada mu umjetnost bude razumljiva, svidjet će mu se likovno djelo. Kada mu se svidi likovno djelo,uspostavit će «potrošačku» suradnju s umjetnikom (na dva načina).
Usporedno trajanje i jedinstvo u različitosti
Kroz povijest europske likovne umjetnosti, kako smo učili, stilovi su se smjenjivali u dužim vremenskim razmacima,kao romanika u 11. i 12. stoljeću, kao gotika u 13. i 14. stoljeću, kao renesansa u 15. i 16. stoljeću, kao barok u 17. i 18.stoljeću. Zatim su se u zapadnoj Europi umjetnički stilovi ubrzali, u vrijeme kada je došlo do obnove likovnoga motiva,osobito nakon 1750-ih godina 18. stoljeća, kao što su «posljednji veliki stilovi» , to jest klasicizam, romantizam irealizam. Nakon obnove likovnoga motiva, došli su stilovi koji su obnovili i likovnu formu, kao što su stilovi koji sunastali pred kraj 19. stoljeća, to jest impresionizam i postimpresionizam.U 20. stoljeću nastaju novi
ekspresionistički stilovi
(koji se izražavaju i u figurativnoj i u apstraktnoj ekspresiji). Nesamo da dolazi do smjene međusobno različitih i posve suprotnih ekspresionističkih stilova, negonovi stilovi nastajuuzajamno (jedan za drugim) ili se razvijaju usporedno (jedan uz drugoga). Tako možemo reći da postoje dvije
glavneznačajke novih ekspresionističkih
 
stilova
:
uzajamno trajanje i jedinstvo u različitosti.
Četvrti razred
1
 
LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEĆAUzajamno trajanje
znači da novi stilovi nastaju uzajamno ili usporedno (jedan uz drugoga ili jedan za drugim) bezobzira jesu li slični ili su različiti ili suprotni u načinu izražaja likovne forme.
Jedinstvo u različitosti
znači da novi stilovi (koji traju uzajamno, iako različiti) sačinjavaju jedinstvenu obnovumoderne umjetnosti; ne možemo tumačiti stil po stil, nego ih moramo «zbrojiti» (to jest ujediniti) da bismo dobili potpunu istinu njihove uloge u modernoj likovnoj umjetnosti.
Podjela likovne umjetnosti 20. stoljeća
Modernu (i suvremenu) umjetnost 20. stoljeća možemo podijeliti na četiri vremenska razdoblja.
a) Prvo vremensko razdoblje:
od 1900. do 1918; rađanje novih stilova i slom umjetničke aktivnosti u vrijeme Prvogasvjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju prvi ekspresionistički pravci, kao što je fovizam i kubizam u Francuskoj, kaošto je Die Brücke i Der blaue Reiter u Njemačkoj, kao što je futurizam, orfizam i metafizičko slikarstvo u Italiji, aekspresionistička apstrakcija u mnogim europsim zemljama (podjedanako kao i ekspresionistička figurativnaumjetnost). Na razvoj likovne umjetnosti početkom 20. st. utjecala su tehnička otkrića predhodnoga stoljeća, kao što je fotografija,film i tisak. Novi tehnički izumi, kao što je automobil i avion, promijenili su uvjete života i doprinijeli su sve većoj povezanosti među ljudima. Kao što su tehnička pomagala ubrzala promjenu čovjekova života, tako se i na polju likovneumjetnosti «ubrzalo» bujanje i smjena novih stilova, pravaca, pokreta, udruga, avangarda (franc. avant = ispred + garda= prethodnica, izvidnica).
b) Drugo vremensko razdoblje:
od 1919. do 1938; stvaranje kulturnoga europskog ujedinjenja koje je uništeno urazaranju za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje između dva svjetska rata spadaju umjetnički pravci kaošto je dadaizam, nadrealizam... Nakon prvoga svjetskog rata, to jest u vremenu izmađu dva rata, nastalo je novo krizno razdoblje u europskoj zajednici. Nastali su novi totalitarni režimi, kao što je boljševizam, fašizam i nacizam. Novi režimi dokidaju sloboduumjetničkoga izražaja, propisuju novu umjetnost, odnosno nameću državnu umjetnost koja ima ulogu idealiziratidržavu i slaviti vlast, to jest služiti političkoj propagandi i lažno tumačiti «novu stvarnost».
c) Treće vremensko razdoblje:
od 1945. do 1989; obnova kulturnoga jedinstva europskih naroda nakon Drugogasvjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju umjetnički pravci kao što je Nakon Drugoga svjetskog rata u Europi je nastala «poratna kriza». Nakon uspostave mira, nastalo je razdoblje«hladnoga rata», a Europa je podijeljena na dva bloka suprotnih političkih ideologija (na zapadu je kapitalističkademokracija, a na istoku je komunistička diktatura). Ipak, u zemljama zapadne Europe, nastavlja se razvoj likovneumjetnosti na tradicijama moderne umjetnosti, koja je bila prekinuta u ratnim godinama, a u zemljama istočne Europe ulikovnoj umjetnosti vlada partijska propagandna «umjetnost socijalističkoga realizma».
d) Četvrto vremensko razdoblje:
od 1990. do kraja stoljeća; stvaranje Europske zajednice i globalizacijskoujedinjenje svjetskih kulturnih vrijednosti. U ovo razdoblje spadaju umjetnički pravci kao što je Nakon «ravnoteže straha», stvaranje nove Europske zajednice urodilo je rušenjem «žjeljezne zavjese» i blokovske podjele. Europska suvremena umjetnost uključena je u tijekove opće svjetske likovne umjetnosti.
Bujanje stilova
Svakako 20. st nije moglo bez pokreta, stilova, pravaca, avangardi, kojima imena završavaju na
...izam
. Svijet europskekulture suočio se mnoštvom osnovnih problema koje je trebalo rješiti. Lokalne umjetničke tradicije, kojih je bilo usvakom narodu, postepeno su davale prednost općim avangardama međunarodnih pravaca koji su ujedinjavaliumjetnike. Između međunarodnih pravaca možemo izdvojiti
tri osnovne ili glavne struje
koje su davale pečatumjetnosti 20 st, a rodile su se već među postimpresionistima: ekspresija, apstrakcija i fantazija.
Ekspresija
stavlja težište na umjetnikov emocionalni stav prema sebi i svijetu koji ga okružuje.
Apstrakcija
stavlja težište na formalnu strukturu umjetničkog djela.
Fantazija
stavlja težište na spontanost i iracionalna svojstva umjetničkog života.Umjetničko djelo bez ekspersije, to jest bez osjećaja i emocije, bilo bi hladno. Umjeničko djelo bez apstrakcije, to jest bez formalne strukture koja održava red, bilo bi hrpa razbacanog materijala. Umjetničkodjelo bez fantazije, to jest bezspontanosti, bilo bi jednolično.Ove tri glavne struje, koje se pojavljuju u umjetničkim avangardama 20. st, između sebe se ne isključuju, one sumeđusobno povezane na mnogo načina. Stoga ove tri struje - ekspresija, apstrakcija, fantazija - nisu prisutne u posebnim stilovima, pokretima, grupama, avangardama, bez obzira kako se one zvale, već su one opća obilježja svih pravaca 20. stoljeća. Za ekspresionističkog umjetnika primarna je ljudska zajednica, za apstraktnog umjetnika primarna je zbilja, za umjetnika fantazije primaran je pojedinac.Za umjetničko 20. st možemo reći da je, osobito u slikarstvu, zakasnilo nekoliko godina. Između 1901. i 1906. priređeno je u Parizu nekoliko izložbi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Cézannea. Tako su, zahvaljujući izložbama,
Četvrti razred
2
 
LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEĆA
mlađa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19. stoljeća. Mladi umjetnici bili su tolikozanešeni ovim slikama da su i oni željeli u svom vremenu stvoriti nešto upečatljivo.Moderna umjetnost dvadesetog stoljeća nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljeća, već je nastala kao
raskid s likovnim vrednotama devetanaestog stoljeća
. Pitanje, koje se nameće, glasi: Što je prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Možda se odgovor može donekle pronaći u problemu duhovnog i kulturnog jedinstvadevetnaestog stoljeća.U revolucionarnim godinama, kakva je u Europi bila
1848.
, zbilja - stvarnost postala je središnji problem i u estetskojdjelatnosti kao što je umjetnost. To je razlog zbog kojega upravo tada realizam doživljava svoj najveći sjaj. Na svim područjima osjeća se pritisak zbilje, na svim područjima ona i odlučuje. Zahtjevi za slobodom uistinu su zbiljskizahtjevi, konkretni i određeni: društveni, politički i kulturni. A ti su zahtjevi međusobno ovisni, nezamislivi su odvojeni jedni od drugih. Odbacivanje romantizma od realizma u čast zbilje, to jest stvarnosti u kojoj živimo, bila je očita.Poslije 1848. godine
Pariz je preuzeo vodeću ulogu
u umjetničkom svijetu. U njemu su se susretali prognanici,rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i književnici, prnicatelji demokracije, umjetnici koji su htjeli obnoviti iostvariti novu umjetnost. Novi umjetnički duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj Europi.Možemo reći da je povijesno, političko i kulturno jedinstvo građansko-narodnih snaga koje su u Europi stvorile 1848.godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo će nastati razlazi i krize jednistva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit će se avangvardne umjetnosti koje će obilježiti20. stoljeće.
Četvrti razred
3
Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
  • p.
    • Notes
    Load more