HRVATSKI MITOVI I LEGENDE

PRIE O BOGOVIMA
TEKST VANJA SPIRIN IDEJA I ILUSTRACIJE ROMAN MARKU

Izdava: PEGAZ d.d. Ilica 26, Zagreb Za izdavaa: Ankica Kutle Glavni urednik Jadranka Conrad Redakcija Jadranka Conrad, Branislav Galevski, Lidija Ivak, Ankica Kutle, Roman Marku, Nada Rae, Vanja Spirin, Ante Zori Ideja i ilustracije Roman Marku Autor teksta: Vanja Spirin Idejno likovno rjeenje, oprema i obrada Markus Studio d.o.o. B.Magovca 16a, Zagreb Electronic by Petasatus

PREDGOVOR

va je knjiga prvi pokuaj da se mitovi, legende i prie najranijih stanovnika hrvatske zemlje predstave itatelju na jasan, jednostavan i, nadam se, razumljiv i zanimljiv nain. Ona, naravno, nema pretenzija biti znanstvenom knjigom, iako se u potpunosti temelji na motivima "Hrvatske mitologije" doktora Nikole Suia, objavljene davne 1943. godine. Doktor Sui uspio je hrvatsku mitologiju rasplesti iz zamrenog konteksta staroslavenske mitologije i dati joj samostalno mjesto uz ostale svjetske mitologije. No, sama injenica da je hrvatska mitologija objavljena u bibiloteci "Psihologija i psihopatologija ovjeanstva", svrstava ju van sustava redovne literarne, kulturne i civilizacijske povijesti naeg naroda. Osim toga, knjiga je fragmentarna, mnogo toga je nedoreeno i neobjanjeno, a likovi ostaju izolirani i nedefinirani. Naa je elja ponovno oivjeti hrvatsku mitologiju, upoznati itatelje s njezinim bogovima, divovima, vilama, ovuljcima, paliima, maliima, zlim maljuzima i ostalim fantastinim biima, kao i s prvim ljudima - Sunevim ratnicima i njihovim monim recima...

Da bismo u tome uspjeli, morali smo se posluiti ne samo znanstvenim izvorima ve i matom autora koja je popunila praznine, dodala sjaja, iskriavosti i boje okrhnutim i polovinim arhetipskim likovima i situacijama. Nadam se, meutim, da smo uspjeli ouvati i prikazati otvoreni, hrabri, hedonistiki i, u sutini, protejski duh starih Hrvata koji prosijava kroz mitologiju u kojoj se ve znaajno mijeaju paganske i kranske teme. To se osobito vidi u otroj dihotomiji dobra i zla: svijetlog i stvaralakog svijeta nebeskih bogova i mranog, neumoljivo zlog donjeg svijeta. Tako, pria o naim dalekim precima nije samo romantina bajka, ve i saga o krvavim sukobima, osveti i okrutnosti. Evo, dakle, pustolovina naih dobrih i zlih bogova svijetlih junaka i prelijepih im djeva, mudrih reca, luaka, ljubavnika i maginih bia koja su nestala s naeg svijeta kada smo ga poeli razumijevati. Urednik

SEOBA SUNEVA NARODA

vremena sakrivena tminom prolosti ivio je narod snanih, junanih mueva i prelijepih ena. Bili su oni nepobjedivi ratnici prokuani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevaima, tako i s protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove ene, premda ljupke kao vile, oiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u sluaju velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki ma ili bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena esto se ratovalo i ljudski je ivot bio u opasnosti i od ljudi i od tada jo divljih i neukroenih prirodnih elemenata. Voljeli su ivot ispunjen udobnostima i trudili se da im takav i bude, ivei svaki dan kao da im je posljednji, ravnajui se po staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko stvarno ivi. Uivali su u jelu, piu i Ijubavi to su vie mogli, jer, bijui ratniki narod, nikad nisu znali hoe li iz neke od estih bitaka izvui ivu glavu. reci, njihovi sveenici, govorili su im da e ivei na taj nain navui bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su imala nekog stvarnog odjeka u duama ratnika, jer, kao to se znalo, i njihovi su bogovi ivjeli slinim ivotom i nitko u tome nije vidio neko zlo. Omiljena zabava bio im je lov, a najdrai ulov soan vepar, ukusna srna ili kouta pripravljena na stari nain, zainjena mirisnim travama i premazana smrekinim medom.

Porijetko bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su tada jo nastanjivali podruje njihove pradomovine, jer su i tada to bile rijetke ivotinje koje se posebno tovalo. U lov su esto ile i ene i bile su poznate po vjetu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu omiljeno oruje. Lukovi naih starih bili su cijenjeno i vrlo vrijedno oruje, prava umjetnika djela izraena od drveta koje nikad nije trunulo - otrovnih tisovih grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer se u njemu nalazi mona arolija prokletih dua. Od drugog oruja koristili su jo bojna i lovaka koplja, buzdovane i maeve nadaleko znane po kvaliteti i ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog elika, uzeta od bogova i ovuljaka, podzemnih patuljastih kovaa, uvana je bolje od blaga kraljevskih riznica. tovanje elika bilo je uobiajeno a zakon je kazivao da e onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo mu baen u rijeku tako da mu dua, razasuta na sve strane, nikad ne uije dom drveta. Narod toliko sklon udobnostima, posveivao je mnogo truda i vremena i lijepom odijevanju. Ljeti su ene nosile prozrane naljine satkane od tkanina dobavljenib iz dalekib zemalja, a mukarci udobne iroke blae i rino vezene koulje. Zimi bi obuvali visoke izme i odjevali kone blae i plateve najee zemljane boje, satkane od plemenitib sukana ukraenin bogatim vezenim obrubom. Budui da su bili strastveni lovci, gotovo svaki zimski odje\Tii predmet imao je neki dodatak ili ukras od krzna, a ene su znale nositi i neku vrstu zimske tunike bogato podstavljene krznom kunia ili vidre.

Obitavali su u udaljenim krajevima, prostranim ravnicama podno visokog gorja prefcrivenog gustim bjelogorinim umama. Borili - e protiv napada stranib naroda, a kad nije bilo i, uzgajali su stoku, obraivali zemlju i ivjeli mimo i u srazmjernoj udobnosti, prireujui gozbe pos\reene kako sjeanju na slavne dogadaje iz aavnib vremena, tako i monim bogovima i prirodnim mijenama uzrokovanim njibovim utjecajem. Vesele i vedre udi, Sunev je narod esto .Kovao, a medovina i rujno vino tekli bi potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa odjekivali prostranim umama i lugovima dugo u no. Kao rtve bogovima, reci su prinosili stoku i usjeve, a u sluaju teke nepogode ili rata, i ljude, najee razbojnike ili ratne zarobljenike. Mnogi su bogovi bili predmet njihova tovanja, a najvei i najmoniji od njih bio je Svarog, zvan jo Svarun ili Stari Vid, prapoelo i tvorac neba i zemlje, olienje asti i pravde. Njegova suprotnost i neprijatelj bio je Crnobog, sila mraka, patnje i nedae, utjelovljeno zlo, mono toliko da je u davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od remeenja ravnotee u prirodi i pada u eru mraka i patnje. Svarog je, premda dobroudne i blage prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi, od kako je svijeta i vijeka, snagom svog boanskog bijesa suzbijao njegovo djelovanje. Kao tovatelji sunca i suneva boanstva, najmlaeg Svarogova sina Svantevida, zvani su tienici staroga boga Sunevim ratnicima,

imenom koje je kod drugih ratnikih naroda izazivalo strah i potovanje, jer malo je bilo ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i vjetini ratovanja. Sunce koje je stvorio Svarog, a ije je boanstvo bio najmlai i najmiliji njegov sin, imalo je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom nadom da e ratnici tovati i njegovo sunce i da e na taj nain porasti njegov utjecaj na zemlji. Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa svijetlim boanstvima, a naroito njibovi reci, zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza tog udnog, zastraujueg nebeskog tijela krije sam Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje zelenog sunca: naime, na nekim maginim mjestima, danas znanim tek najupuenijim poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u utrobi zemlje ive sjene, avetinjska bia velikih maginih moi. Ta stvorenja, sazdana od ive sjene, znala su ui u san ovjeka i bezmjerno ga muiti, a ponekad ga, ako je ovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i samo su se najmoniji reci znali boriti protiv naroda sjena i povremeno ak koju od njih za sva vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna nai neka od njih, ali ipak vrlo rijetko.

Pria se da meu njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome e kasnije biti govora. Zbog pojave tih mranih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove udne i ncprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame, mrzili i prezirali. Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog potovatelja meu ljudskim biima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokuaja utjecaja na ljude, odlui sruiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad ve nije postalo predmetom oboavanja. Tu je odluku svojim nadzemaljskim ulima osjetila Svarogova slubenica, vatrena ptica Alemperka, stanovnica kronje Drveta svijeta poznata po moi itanja misli, te obavijestila staro boanstvo o podlom naumu vladara tamne strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih tienika, hitro poslao vile sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazeoj opasnosti. Poruio im je preko tih divnih djevojaka, prozranih kao jutarnja magla da, to je prije mogue uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove Sunevih ratnika poslae vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom novog dana. reci su, probudivi se, uzbunili tada jo ne vrlo brojan narod sunevih ratnika i oni se pripremie za odlazak, osjeajui opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Ratnici i druice im bez pogovora su uas zbrinuli djecu, spremili nune stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali rece kamo im je krenuti. Na to pitanje ak niti mudri sveenici nisu imali odgovora te zazvae velikog Svaroga da ga upitaju za odredite svoga puta. S neba se zau grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopotovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okruen bljeskom munja sie Stari Vid i prozbori:

- Djeco moja, dini vitezovi i zanosne gospe, vile suenice rekle su mi vau sudbu, a zna se, to suenica veli, to ni ljudsko ni boansko bie ne moe promijeniti. Okrene se stari bog prema tienicima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njinove djeve zaklonie rukama oi, jer samo su reci i vladari mogli bez opasnosti due gledati izravno u boga. Svarog nastavi: - Nakon dugog i napornog puta i svakojakih dogaaja punih misterija i junakih ina, naii ete na zemlju neviene ljepote; iza sedam gora i sedam ravnica osma je ravnica, sona i plodna, ispresijecana irokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas voli, neka tamo i ostane.

Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenitim gustim umama, ponegdje pravim praumama, podno ijih gordih i ponositih stabala vrvi ivot prepun divljai i ljekovitog bilja, osvjeen bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i dui. Ako pak koji od vas krene jo dalje i sie s vilovitih gora, naii e na obalu mora kakve nema pod kronjom drveta svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugoanih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, koji od vas doe do mora, neka se tamo nastani i postane ribar i moreplovac. Svarog mahne rukom i u iskriavu se sjaju pred ratnicima ukazae slike opisanih krajeva.

- Na dugom putu koji je pred vama ekat e vas svakojake nedae, ali borba s njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite! To rekavi stari bog postavi na nebeski noni plat mirohrane dive malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i Svitogoru, stanu bogova. Tako je narod dinih mueva i prelijepih im druica krenuo slijedei zvijezdu, uz budnu panju nebeskih bia i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka. Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce, Suneva naroda vie nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu sruio je sunce na zemlju. Nevien pomor uniti sve ivotinje i bilje, no ne nakodi ljudima koji su ve dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena pusto i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujui zemlju svojim opakim zemnim plamenom. I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoi, sve dok ga nisu pojeli Troglava ala, koja je tako dobila mo vatre, i velika trooka zmijolika neman, zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i dodirnuo dobre ovuljke-kovae, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u gadne i nakazne maljuge, izrazito opake udi. Oni su kasnije ljudima inili neviene pakosti, ali to jc ve druga pria. Pogledajmo sada kako je sve to poelo!

S T V A R A NJ E S V I J E T A

poetku nije bilo niega, tek beskrajna mrana praznina nad morem, koje je poivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo silno duboko i usud je odredio da samo boansko bie moe dosegnuti do njegova dna posuta maginim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad povrinu. Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopu tminu, stapajui se s bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu poivae Svarog, boanski tvorac, koji je okruen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod utjecajem ivotnih sila u trenu boanskog roenja pojavi se na ljusci jajeta pukotina i iz nje sinu osloboeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruivalo usnulo boanstvo. Svjetlost udari o tminu

pokrenuvi u njoj silu stvaranja, zvanu boanskim ibogom, boanstvom bez stvarna oblika, silu koja e voljom Svarogovom stvoriti tvar od koje e biti sazdan svijet. Osloboena u trenu Svarogova roenja, sila je pokrenula i ivot u Pratmini i iz nje stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio se Crnobog, sila nastala iz poetne Tmine, bog koji bijae potpuna suprotnost Starome Vidu. Kako su u poetku oba boga bila tek bezobline sile, stvorili su dvojnike, boanska bia sazdana od tvari, od kojih je Volos, znan kao skotski bog, bio Svarogov dvojnik, golem i moan.

Volos bijae bog ljudskog oblija, guste brade i prekrit lakom dlakom od snanih nogu pa do uznosite glave koju su krasili veliki rogovi. Premda zastraujua oblija i katkad divljanog ponaanja, Volos bijae dobre udi, znan kao zatitnik rogatih ivotinja, uma i svekolike prirode. Crnobog stvori rta, crnu krilatu spodobu prekrivenu ekinjavom dlakom, kravljeg repa i otrozube vuje gubice. Rastom bijae golem a na ljudskim mu rukama, sjajile kande crne i otre kao u grabeljive zvijeri. rt je utjelovljavao zlo,

tminu, nedau i gubitak. Njegova je mo bila i boanska, a mogao je poprimiti svakolika oblija, najee ono ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog krljuti sjajnom poput dragulja. Zbog opake rtove moi nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame, znaju donositi zlu kob i nesreu. Sklon preruavanju i svakojakim pakostima katkad, ako mu je to zbog ega bilo potrebno, znao bi rt poprimiti oblik lijepa mladia i unijeti nemir i tugu u njeno srce kakve naivne, mlade djevojke. im se u Pratmini utjelovio rt, Svarog mu naredi da zaroni do dna mora i donese zlatni prah

od kojeg e stvoriti svijet. rt, natjeran silom Staroga Vida, a jalan i prepreden ve od iskona, elio je oponaati mo i boanske vjetine Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna mora, u gubici sauvao neto maginog praha stvaranja. Uzevi od boga tmine prah, prospe ga Svarog po povrini vode. Kako je davao imena stvarima, tako su one od praha i nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se stadoe iriti u daljinu, potaknute silom stvaranja i moi boanskog iboga. Na svoje udenje, rt u trenu stvaranja osjeti kako mu u gubici poinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od toga praha nastae bezvodne pustare, tmurne gudure, movare i svakojaka gadna mjesta. Da bi biljni i ivotinjski ivot na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju ivjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor ivota, a na plat nonog neba postavi mjesec, tajanstvenog suneva brata, pokretaa sila plime i plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi nastanila nebo, prvobitno proeto jalovom prazninom. Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlou zvijezda i nebeskih tijela, u prvobitnom moru nastae Vodan, mono boanstvo voda i vodenih stvorenja. Bijae on snane grae i dugih kosa, oboruan maginim trozubom kojim je mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih neprijatelja bi preivio udarac tim monim orujem. Vodan je, nastavi na slian nain kao Crnobog, zauvijek zadrao neku mranu i ozbiljnu crtu. Iz nebeskih visina, privuena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisue komada. Od svakog komada pod pogledom iboga nastao je po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadia Prajajeta nastala su malena magina stvorenja, ovuljci, malii, palii i patuljci.

Bijahu oni uvari arobnih tajni, obdareni duhovnim moima. Patuljci su imali svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijae sitni vladar Lakatbrade Pedaljmua, maleno bie velike moi i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim divova i patuljaka, nastadoe i svakojaka druga stvorenja, to dobre, to loe naravi, a najprije od svih vile, koje, kao to je znano, ne moemo nazvati niti dobrim niti loim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo. Bijabu to prvi stanovnici svijeta. Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, kronjati jasen, koji je rastui odvojio nebo od zemlje i stvorio sadanji red u svijetu. U njegovoj se kronji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu korjenii podrastaju mrano carstvo Crnoboga. Podno kronje stabla iz tvrde kamene ile izvire vrelo ive vode zvano Vrutak ivota iz kojeg istjee Potok radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sree i Otok spokoja.

Otok uspomena umovit je i proet mekim neznanim tajanstvom. Na njemu ne postoje obale, jer gusta uma poinje od samog dodira kopna s vodom. U umama Otoka uspomena, kroz magle koje se provijaju izmeu vlanog raslinja, struji udna sila koja tjera namjernika da, okruen silinom sone ivue prirode, osjeti mir, sjedne uz kakav umski potok i porazmisli o svom bivem i sadanjem ivotu. Govori se da ume Otoka uspomena ini drvee u kojem su prebivale mnoge generacije dua i na taj nain je i drevno drvee zasluilo svoj mir u Navu. Otok sree udnovato je mjesto i svatko tko se vratio s njega drukije bi ga

opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri reci govorili su da samo bog ili ovjek visoke mudrosti moe sagledati pravi izgled Otoka sree, jer svi ostali na njemu vide sreu onako kako su je, dok bijahu ivi, zamiljali Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i sjenovitih lugova koje posjeuju mudraci i svakojaka navska bia, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u elji da nau smirenje. Katkad je otok sluio i bogovima za odmor od bunih i napornih gozbi u dvorima boga vina i svetkovanja, Rujimira. Sve su to mjesta koja posjeuju bogovi, vile i junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovue iz carstva Crnoboga, sve u elji da ivi ugodno kao junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak zavri kobno po njega i mrani stanovnik podzemlja bude sramno otjeran. U prostranoj kronji stabla svijeta ivi Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomonik i glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri vile suenice, glasnice sudbine Ijudi i bogova, koje pjevaju o prolim, sadanjim i buduim vremenima, vilinska stvorenja obdarena moima odreivanja sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri raanju bilo kojeg bia ne moe promijeniti nitko, ak ni one same. Svitogor je grad bogova, boica i njihovih junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor keri su i sinovi Suneva naroda koji su uinili velika djela ili poginuli junakom smru. Njima je na dnu Nava dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog, otac svih ostalih bogova i maginih stvorenja, stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta

dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle noi. Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora, Koja se uzdie do najviih nebesa u Navu. Tamo je i njegov dvor koji se uzdie do sedmog neba, a u sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida. Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su jutarnja vrata na istoku Svitogora, to se otvaraju bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na jutarnja vrata, uvana od psoglavca Ogara, umiljatog utog hrta danjeg neba, izlaze boanski Svantevid i ena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su veernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju prostor mraku noi a njihov uvar je Zagar, opak i mrk kao no. Oba pobonika boanskog Svaroga su psoglavci, djeca nebeske kuke Zarame, boanski divovi i uvari Svitogorskih dveri u Navu. Na sedmom nebu, u kronji Drveta svijeta nalazi se gnijezdo Svarogove pomonice, ptice Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom bljetavom svjetlou, kronja Drveta svijeta osvijetljena je i danju i nou, a sjene nastale letom nebeske ptice priaju prie o zbivanjima nastalim u umovima okolnih bia. Taj udesan stvor ima svojstvo da uje misli iz svoje okolice i, kako ne zna uvati tajnu, odmah na sve strane razglasi sve to smatra posebno zanimljivim ili zbog neega bitnim. Tako esto odaje i mnoge boanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki sluaj, kad god bi se nala u njegovoj pratnji, prstenovao kljun kako ne bi gdje togod neprimjereno ispriala. Svarogova se kula poput sure litice izdie iznad oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po

jedna vrata za koja postoji po jedan klju. Zato je Stari Vid katkad znan i kao uvar sedam kljueva. Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istonoj kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda rasko Svitogorskin dvora i divi se ljepoti svog boanskog djela. Podno Vidove gore nalazi se izvor ive vode to se slijeva u jezero oko kojeg se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih klisura uzdiu se dvorovi boanskin stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni su u guste ume, tako da im se vidi tek dio monih zklova, dok je ostatak skriven deblima i kronjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu. Bile su to ume misli sazdane od svetin stabala podno kojih su, u sjeni ogromnih kronji, oplakujui oble kamene gromade prekrivene povijuama, tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se umom razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te ume i divili se njihovoj divljoj snazi i ljepoti. Tik pored velianstvenih dvora Svarogovih isticahu se strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore, prosijavahu taj udesni kraj zrakama ive svjetlosti. Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca svjetla, sina Svaroga i Vide, u Suneva naroda znana pod imenom Vid. On stolovae na svitavskoj kuli u odaji obloenoj zlatom. U njoj je i otro plameno koplje i njegovo slavno oruje, nepobjedivi ognjeni ma iskovan u podzemnoj radionici oviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Ma je ujutro ut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaa se kao ivo bie koje slua svaku zapovijed mladoga boanstva i uvijek se vraa Svantevidu u ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid sijee tamu i oslobaa svjetlo pobjeujui no, vrijeme zlih vila, maginih bia tame i samoga vladara mraka, Crnoboga. Na vrletnim liticama uzdiu se nedostini dvori gromonosca Peruna i njegove divske ene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih zidina prostiru se zidine Zarova i ostalin Svitogorskin dvorova. Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najvea i najsjajnija dvorana

u Svitogoru. U sredini je sjajni prijesto Svarogov, s desna i s lijeva su sjedala Peruna i Svantevida, a uokolo su smjeteni boanska svita i boanski posveena bia. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice, a nae se i poneki smrtnik koji je mudrou i znanjem pomogao svome narodu u napretku i boljem ivotu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju pod teretom najbolje pripremljene hrane i boanske okrijepe, slasnim vinima i boanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pijev veselih i junakih grla kao odjek pobjednikih pohoda koji su im donijeli slavu i vjenost. elja je bila svakog ovjeka Suneva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti postane stanovnikom Doma junaka.

BOGOVI, DIVOVI I LJUDI

N
I

a suprotnom kraju Drveta svijeta nalazi se mrano carstvo Crnoboga, Trtar, mjesto koje sunce nikad nije dotaklo svojim zlaanim zrakama. U maglenim dubinama Trtara nalazi se Temnava, otok smrti na kojem se uzdie mrana Lelej gora. Na samom vrnu gore je Tamnograd, elini dvori u kojima stoluje Crnobog i njegova opaka svita. Onkraj duboka bezdana, uz samo korito Rijeke zaborava, nalazi se ulaz u donji svijet. Preko njenih mutnih voda dolazi se u svijet podzemlja i carstvo Crnoboga. Mrki dvori sazdani su od elika, a oko njih struji plava ognjena rijeka unitenja. U elinim dvorima stanuju pomonici Crnog: Mrnja,

Zloin i Nesloga, puzave sluge koje se brinu za njegove dvore. Tu je i stan prelijepe Morane, donositeljice nonih mora, odmetnute boginje, vladarice smrti, studeni i zime. Doba Moranine moi je zima; tada je snana i prijetei se nadvija nad zemlju i njezine stanovnike. Pod okriljem noi zna se uuljati u usnule domove i pojesti djecu ili mladie, a njezin poljubac ini djevojke mahnitima i neobuzdano pohotnima. esto mijenja oblik i medu ljudima se prikazuje kao zla, runa starica, Baba Jaga. U proljee, kad se povlae snage Leana i slabi njezina mo, mijenja se i sama Morana. Kako joj opadaju snage, tako joj i zloa gubi na pogubnosti. Tada ona, u liku prelijepe djevojke dugih kosa bijelik kao snijeg, izlazi na zemlju i zavodi nesmotrene mladie svojim predivnim likom i umilnim govorom. Od njih trai iskrenu Ijubav i panju, ali kako ju kao vladaricu tame prati usud tuge i samoe, nikad ne dobiva ono to eli. Te mladie ne ubija kao ostale, ve ih, kad vidi da ne moe u njima probuditi taj, njoj neznani osjeaj, naputa ostavljajui u njibovim srcima beskrajnu tugu koja je odraz njezine i koja ih prati cijelog ivota. Stanovnik Temnave je i mrana sila Bijes, a iz odnosa Morane i Bijesa rodio se i opaki Bjesomor, mrana neman promjenjiva oblika, boanstvo muke smrti i mahnita bijesa. Njegove su prijateljice zle vile Ljutice, vladarice kletvi, muenja i bezumlja. Njihovoj opakosti nema kraja i koga one pohode poeli da se nikad nije rodio. Na izlazu iz podzemnog svijeta, uz samo mutno jezero, nalazi se roak trookog Jala, troglavi zmaj, odvratna neman koja pazi da onaj tko doe

u carstvo Crnoboga u pratnji Demonskog jahaa nikad vie iz njega ne izae. Malo je tko uspio prijei na tamnu stranu i iz nje izai neozlijeen i ista uma. Vjerni pomonik Crnog koji esto izlazi iz carstva tame na zemlju, medu ljude, je i Ognjeni zmaj, jedan od oblika koje poprima rt, bijesna neman prekrivena krljuti, koja iz ralja baca plamen. Poznat je po pohotnoj udnji za boginjom Zorom, koja uvijek uz pomo neizmjerne sree, nekako uspijeva pobjei njegovu gadnom zagrljaju. Od svih rtovin oblika pojavljivanja najzlokobniji je Demonski jana, crna spodoba koja jae konjsku sjenu praena crnim lovakim psom. U tom obliku rt odlazi u lov na due prokletih i zlih ljudi koje u strahu lunjaju svijetom. Kada umre kakav zao ovjek dua mu luta umama i lugovima u elji za smirujuim domom kakvoga drveta, ali drvee ne prihvaa due zlih i neasnih ljudi i ubojica. Tako due, bez mjesta gdje e se skrasiti, kao uklete oblijeu ume i gudure skrivajui se od Demonskog jahaa koji ih lovi i odvodi na tamnu stranu, carstvo patnje i ledene hladnoe. Stara legenda govori da je u davna vremena kada su se ljudi tek pojavili na zemlji, jedna prokleta dua dola do mladog tisova stabla i zamolila ga za utoite od gospodara tame i njegova psa. Tisa je u ta vremena drukije izgledala i teko ju je bilo razlikovati od jele, osim po slatkim crvenim bobicama. Tisa saslua uspanienu ukletu duu i osjeti nadolazak Demonskog jahaa. Ipak se naivno drvo smiluje jadu i strahu nesretne due i udomi nesretnicu. U tom trenu od utjecaja zle due potamni tisi lie, a svaki njezin dio postade otrovan. Tuno je molilo siroto drvo duu da je napusti i

vrati joj njezinu nevinost i svjetlost, ali dua ne htjede izai. Kad je Demonskom janau koji je stao pred drvetom i ekao da dua izie dosadilo ekanje, baci na stablo kletvu i ono od tog trena postade otrovno, tamno zelene boje, i od njegova drva stadoe ljudi izraivati predmete vezane uz patnju i smrt. Od tada tise vie ne primaju niti jednu duu u strahu od novog prokletstva koje im mogu donijeti liudi. U poetku je ivot na nebu i na zemlji tekao laganim tokom, bez znaajnih dogaaja i uzbuenja, jer su bogovi bili zaposleni stvaranjem svojih carstava, a divovi ivjeli raskalaenim ivotom ispunjenim pijankama i tunjavom. Taj ivot, koji im je inae u potpunosti odgovarao ipak im je vremenom dosadio i poeljeli su nova uzbuenja. Ljubomorni na Svaroga koji je stvorio svijet, pristali su uz Crnoboga i uz njegovu monu potporu poeli snovati svakojake pakosti svijetlim stanovnicima Nava. Divovi su bia nastala pri stvaranju svijeta od donje ljuske Prajajeta Staroga Vida. Uz rijetke iznimke, bijahu oni gadne i naopake naravi, ljubomorni na mo i udoban ivot bogova tako da su im pakostili kad god bi im se za to pruila prilika. premda ne ba pretjerano pametni, posjedovali su moi gotovo ravne boanskima, jer su poput sitnih bia, njihove prabrae, i oni bili magina stvorenja. Mo divova vidljiva je na mnogim mjestima, od planinskih sedla koja su im sluila kao sjedala, do zelenih panjaka koji su im bili leajevi. Katkada uz rub panjaka vidimo nakupinu kamenja, to je takoer djelo divova: znali bi oni poupati drvee i njime pomesti panjak od kamenja kako bi sebi

uinili udoban leaj. U mnogim krajevima jo i danas postoje ogromne rupe u zemlji koje su otisci stopala i ruku divova. Njihova prebivalita bila su brijegovi, mora, ume, podzemlje, peine, snijeg i ledenjaci. Prema tome razlikuju se i brdski, vodeni, ognjeni i ledeni divovi. Katkad bi drvee koristili i u borbi protiv ljudi kao to je poznato u legendi u kojoj se spominje dobri div Veli Joe. Divovi bijabu udnovata bia, znana po neumjerenom i raskalaenom ivotu i nedostatku svakog obzira prema ljudima koje najee nisu primjeivali, mada bi ih kadto znali uzeti i nositi u depovima kao mezimce. Uobiajeni obrok sastojao im se od medvjeda, par srna, divljih svinja i bivola, a popiti su mogli vode u kojoj bi se mnogo ljudi moglo okupati. U davno doba, u carstvu sumraka, plamena i leda vladali su divovi Ognjan, Svitogor i Ledan, svaki sa svojom svitom, ognjeni div Ognjan na jugu, a ledeni Ledan na sjeveru. Svitogor i njegova svita bili su divovi od soja koji nije mrzio bogove, ve se s njima povezao krvnim bratstvom. Svitogorova ki Strijelka bijae divka nezemaljske ljupkosti na koju je zli Lean bacio oko, ali Svitogor mu ne htjede dati ruku svoje keri, poznavajui njegovu opaku ud. To je toliko razbjesnilo Leana da je Svitogora,prikravi mu se u mraku, muki u snu ubio bojnom sjekirom zdrobivi mu glavu.

Iz njegova tijela isteklo je more krvi, meso mu se pretvorilo u zemlju a kosti u suri kamen, tako da je njegovo tijelo kao planina ostalo striti u visine. Kasnije je planinu od tijela Svitogora Stari Vid odnio na nebo i na njoj izgradio svoje dvore nazvavi ih po nesretnom divu. Svitu monog i okrutnog Leana inili su Snjeana i Snjenik, divovi koji nisu bili osobito zle prirode, ali su, u strahu od opakog silnika, ispunjavali sve njegove zabtjeve. Bila je tu i udnovato lijepa Morana, boginja koju je rt oteo i otrovao napitkom spravljenim od maginog mogranja, te je tako uinio svojom druicom, zlom nositeljicom nevolje i ljubavne tuge. Bila je znana po ljepoti s kojom se mogla mjeriti rijetko koja djevojka, divka pa ak i svijetla boginja, ali i po nezajaljivoj pohoti kojoj je mogao na kraj stati samo muevni Tatomir, bog mjeseca. Mogae on svakoj eni zavrtjeti glavom, pa tako i boanskoj pakosnici. Ljubomorna zbog rtove neskrivene elje za Zorom, ljupkom Svantevidovom nevjestom, Morana ga je napustila i udruila se s okrutnim Leanom, privuena njegovom veliinom, snagom i moima ravnim boanskima. Tiranin divova i neprijatelj bogova, Lean se divio njezinoj ljepoti i laskao joj, nastojei u svakoj prigodi da joj se to vie umili. Uz pomo Morane, Snjeane, Snjenika i ostalih pokorenih divova, postade tako Lean najmonijim divom na svijetu. Njegova premo ispunila ga je tolikim samozadovoljstvom i bahatou da je uas okovao cijelo svoje carstvo debelim pojasom leda kako bi pokazao svoju mo. Nezasitan u elji za vlau, nastanio se usred zemlje diva Ognjana, koji je pred njegovom silom morao ustuknuti, i naredio Mrazu da ohladi i smrzne zemlju i

tako zatre sav ivot na njoj. Gdje god se prostirala mo Leana i Morane sve je bilo pusto, ledeno, mrtvo i kruto. To doba u kojem su Lean i Morana nametnuli svoju vlast drugim divovima zovemo doba oledbe. Od tih vremena smrtonosne pukotine u ledenjacima zovu se morenama, po zimskoj boginji. Strijelka bijae divka, ki dobrog Svitogora, koji je jadno zaglavio kada ga je Lean muki ubio na spavanju. Bio je to jo jedan od razloga zbog kojih prelijepa i ivahna Strijelka, vlasnica gromove strijele, nije eljela imati veze sa zlim i nepristojnim divovima i teila prema istoi nebeskin prostranstava. U vrijeme dok jo bijae mlada djevojka ivjela je kao obina planinka u brdskim visovima. Odlikovala se izuzetnom stasitou i jedrinom, a kao prava brdska divka nosila je luk, tobolac i gromove strijele. Jednom, gledajui kako Lean pakosno sapinje zemlju u ledene okove i pritom ukrouje njezinu gromovitu snagu, u oajanju zazove Peruna: Perune, pomozi, silnik Lean pomalo unitava zemlju koju je stvorio Svarog, a i moju ljubav - gromove snage. Lean je, svjestan da poslije Svitogorove smrti nikad nee moi osvojiti Strijelku, koristio svaku priliku da joj napakosti lijeei na taj nain svoju ranjenu tatinu. Perun je sluajno bio u blizini i uo vapaj prelijepe divke. Uini se da ne primjeuje kako Strijelka svoju ljubav poistovjeuje s gromom, a zna se tko je gospodar groma, i mirno joj odvrati: Ne brini Strijelko, to se oni vie trude to su jadniji. Potcjenjuju snage koje ima i vrijednosti koje nosi. Ali stalno su mi za petama, nikad od njih mira, - plane Strijelka.

- Neka, neka. Kad ja postanem gospodar nebeskih visina, - odvrati Perun, - nee se trebati nikoga bojati, ali, da je meni jo i tvoje munjevne ruke, Strijelko, nadvladali bismo ne samo Leana i njegove Mrazovie, ve i samog Crnoboga. To ree Perun i ode uz grmljavinu svojih ognjenih kola. Strijelka, premda za ljudske pojmove zastraujua i ogromna, bila je vrlo osjetljiva, kao svaka mlada djevojka. Ostavi sama, nesigurna u znaenje Perunovih rijei, prvo se razljuti vjerujui da se Perun poigrava s njom, a zatim brizne u pla. Inae, nije ona esto tako plakala, ali neto ju je udno smekavalo kada je Perun bio u blizini i svaki njegov pokret naao bi odjeka u njenom biu. Pod njegovim pogledom zasjale bi joj oi kao dragulji, a u srce uao ugodan nemir. Ako bi neka vila oblakinja malo dulje gledala u Peruna, Strijelka bi bitnula svoju gromovitu strijelu u oblak i temeljito prodrmala drznicu. Tako je prolazio dan za danom, a enja mlade divke nikako nije dopirala do srca Perunova. Dugo je to trajalo sve dok jednog dana Strijelka, u trenu dok se kupala u zlatnom rumenilu sunca, onako jedra i rumena, nije u oaju zazvala Staroga Vida: Svaroe, moni i potovani Praboe, uslii mi elju i zagrij srce svoga sina, monoga Peruna, zagrij mu srce i uputi njegove misli i elje prema meni! Svarog u te rijei i sa zanimanjem pogeda prelijepu divku koja odisae jedrinom mladosti. Boanska Vida od tog pogleda osjeti ugriz ljubomore u svojem dobrom srcu i priblii se Svarogu kako bi mu odvratila panju od divke koja je svojom nagom ljepotom mogla taknuti srce svakog mukarca, a ni stari bog, kako se inilo, nije bio otporan na njene drai. Uznemiri se kad vidje da Svarog ne skida pogleda s mlade ljepotice. Zazove stari bog vilu sanjaricu i naloi joj neka prie Perunu kad bude spavao i spomene mu

rijei mlade divke, ali da pazi da ga ne probudi. Perun, iza sna, odlui da bi mogao prii prelijepoj gromovnici. ak je i moni gospodar groma imao svojih nedostataka. Naime, on je uza svu ratniku hrabrost i neustraivost bio vrlo srameljiv i nespretan u razgovoru sa enskim biima, a to je skrivao ponositim i oholim dranjem. Strijelka je u meuvremenu sanjala kako joj prilazi moni Perun i uzima je u naruje. Mislila je da je to san, ali neto je polagano stade buditi. Prene se i vidje kako je Perun odistinski grli na oblaku u kojem su se kovitlale dugine boje, Svarogov poklon. Ba kad je Stari Vid ntio rei koju oinsku rije, zau se brujanje i iz oblaka izide mlai Perunov brat, Svantevid i progovori: Evo, donio sam ukras, da okitimo nevjesticu. U rukama je nosio dugu koju mu uze Vida, kojoj je laknulo u dui, i okiti Strijelku dok se Svarog samo zadovoljno smijeio. Pojavi se i boanski Tatomir i s udivljenjem pogleda predivnu divku, to odmah naljuti Peruna, jer je poznavao ud svoga brata koji je slomio srce mnogoj njenoj mladici. Za Tatomira, zatitnika lisica i vukova, prialo se da, kao ni Morana, nije mogao nai mir u svome srcu. Vile suenice podarile su mu udnu sudbinu; lijep i snaan, bio je vrstan ratnik, lukav posrednik i zanimljiv govornik. Njegova ljepota i tajanstvena mjeseava snaga budila je elju u mladim djevojkama, ali Tatomir se nije mogao skrasiti ni s jednom. Ako bi mjeseev bog ostao dvije noi s jednom djevojkom, cijelog bi je ivota pratila mala lisica koja ju je titila od opakih ljudi, vila i svakojakih zala. Tren kad su Perun i Strijelka pruili ruke jedno drugom bio je poetak kraja Leanove vladavine. Njegova tiranija dodijala je pomalo i ostalim divovima i jedva su ekali as kad e njegovoj stezi doi kraj. To zadovoljstvo pruio im je Perun, krenuvi u odlunu borbu protiv gospodara leda i smrti. Prvi se pobunio div Snjenik koji je govorio: Ja snijegom prekrivam zemlju i titim usjeve i bia od hladnoe, a Ledan i Morana sve okivaju u led i smrt. Drugi se okomljuju na mene i govore da sam ja za to kriv, to me smeta i takvo stanje je za mene poniavajue i nepodnoljivo. Tako to dalje vie nee ii, vrijeme je da se dignemo protiv tiranina i svrgnemo ga s njegova ledenog trona.

Kasnije kako je vrijeme prolazilo, Lean je postajao sve nesnoljiviji i drskiji i sticao sve vie neprijatelja, tako da su se Snjeniku pridruili i drugi divovi. Prvi poraz, meutim, doivi Lean od bogova: gromovima ga napade Perun u pratnji Strijelke. Od siline njihova napada raspolutili su se ledeni dvori i oslobodili ivotne sile koje su dugo stenjale sputane ledenim okovima. Tom poetnom udarcu pridruili su se i ostali Svaroii. Svantevid je sunanim sjajem topio led, Stribor raspuhivao snjene bedeme, a Tatomir djelovao tamo gdje sila ne moe, ali moe domiljatost i lukavstvo. Pobunio je ostale divove, koji su, premda su mrzili bogove, ipak stali na njihovu stranu i pomogli ruenju Leanove vlasti. Bjeei od sile bogova i divova, Lean se povukao daleko na sjever, a tek poneki ostaci njegove vladavine jo se vide po visokim gorama. Od velebnih ledenih dvora ne ostade nita, jer su se otopili i prouzrokovali potop o kojem se kasnije dugo prialo. Morana pak, prijetvorna i nevjerna kakva ve jest, napusti Leana, rekavi mu kako ne voli gubitnike i vrati se u carstvo mranih vladara rta i Crnoboga. Snjeana i Snjenik vratili su se u svoj grad Snjean i vie nisu sluili okrutnom divu. Ostaci Leanove svite svake godine uzaludno pokuavaju ovladati zemljom, ali im to uspijeva samo djelomino, jer su sile nebeskih bogova jae. Za uspomenu na veliku pobjedu Svarog pokloni Strijelki dvoprena kola na kojima je poput munje ponosno jurila oblacima, kao to se i dostoji pobjednici Leana, eni Perunovoj. Ipak, od sviju dobrih divova, najvie se isticala Koleda, divka nezemaljske ljepote. Spazivi je kako prolazi umom, odjevena u halje satkane od magle koje

su joj isprele vile, Svarog se zaljubio na prvi pogled. Tvorac svijeta i svih dobrih stvari potrudio se da joj stalno bude u blizini i zabavljao ju je veselim priama, ugaajui joj predivnim poklonima i panjom kakvu nije posveivao nikom drugom. Kako je vrijeme prolazilo, tako se srce prelijepe divke poelo priklanjati Svarogu. Kad su se njihova srca posve zbliila, upita Svarog Koledu bi li mu htjela postati enom i Boanskom druicom. Polaskana boanskom panjom, Koleda je sa zadovoljstvom pristala i Svarog je odvede u Nav i uini je svojom enom i boginjom. Otad su je svi zvali Boanskom Vidom. Plodovi njihove ljubavi bijahu tri sina: Perun, moni bog groma i oluje, Svantevid ili Vid, svijetli bog sunca i Tatomir, tajanstveni i nemirni bog mjeseca koji se jo kao dijete u pelenama iskrao iz kolijevke i ukrao Morani arobni biser. Morana ga je od bijesa rastrgala na etiri dijela, ali su ga njegovi boanski roditelji ponovo sastavili i oivjeli. Od tog doba se Tatomir pojavljuje u etiri razliita oblika koja bi poprimao dok bi hodao zemljom. etvrti sin Svarogov nastao je kada je bog sa zadovoljstvom uzdabnuo gledajui na zemlju, plod svoga stvaranja. Od njegova dana nastao je Stribog, nama znaniji kao Stribor, bog vjetra. Boanska porodica nazvana je, po starom bogu, Svaroiima. im bi Svarog stvorio togod lijepo i dobro, zli bi Crnobog odmah odgovorio neim runim i zlim. Kad bi svijetli bog stvorio kakvu lijepu ivotinju, Crni bi stvorio neku gadnu i opasnu neman; kad bi Svarog stvorio voku, snano drvo ili cvijet, Crni bi stvorio trnje, smrdljive abokreine ili kakvu privlanu, ali otrovnu biljku. Tako su nastale lijepe i rune stvari na zemlji.

Kad je Svarog zavrio stvaranje svijeta, sie on s nebeskih visina na zemlju u pratnji ene mu, Boene Vide kako bi pogledao svoje djelo. Tu i tamo promijenio bi oblik kojeg brda, biljke ili ivotinje, ili pak unitio kakvu neman, proizvod rta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo lijepo stvoreno. Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatrei ispod drveta. Divio se stari bog lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sonim umama i gajevima i u kojoj je sve je bilo spremno i dato ivotu. Vida, umorna od duga puta s neba, kratko zadrijema ppd oblinjim stablom. Usnuvi udan san, vidjela je bia boanskog izgleda kako ive radosnim i punim ivotom. Trgne se iza sna i ree Starome Vidu: Svijet je prekrasan, ali na njemu ive samo ivotinje, divovi i magina stvorenja. Moda bi imao vie svrhe da postoje i bia koja bi imala boanski izgled, i negdje u dubini i boanski znaaj? Svarog, pomalo zateen svojim propustom, u nelagodi pogleda prema boici i prozbori gromkim glasom: Pa to sam ja, dok si ti snivala, ba i mislio. Promatram prirodu kako cvate, buja i raste i mislim da joj tieba dodati jo neku svrhu. Eto, stvorit emo stvorenja koja e upravljati svijetom, to e biti moj dar tebi, kao i uspomena na na prvi zajedniki boravak na zemlji. Eto, vidi! Iz ovih dvaju stabala to ovdje bez svrhe i cilja rastu, nek postanu ljudi i neka nam budu na sliku i priliku! I tako, od stasita duba, kojem je Svarog udahnuo ljudski duh, nasta prvi mukarac, a od mone lipe nastade prva ena, pod boanskim utjecajem Vide. Od mirisa lipinog cvijeta potjee i enska sklonost ka mirisima, a od kronjatog hrasta potjee muko tovanje snage i vrstoe. Od kore stabala bogovi dadoe ljudima prvo runo: mukarcu od kore duba, eni od lipova lika. Otada se lipa i dub smatraju plemenitim stablima koje su tovali nai stari i pod njihovim kronjama odravali svoje sabore i vrili magine obrede, vezane uz rat ili tovanje boanstava. Kako su stabla tvar iz koje je nastao ivot, tako se ljudska dua nakon smrti vraa u stablo u kojem ostaje sve do prigode novog roenja, a katkad i cijelu vjenost. Velika je nevolja posjei drvo u kojem se nalazi ljudska dua, jer, ako dua nema u blizini neko drugo ljubazno drvo koje

e joj postati novim domainom, beznadno umire zajedno sa stablom. Zato su Sunevi ratnici uvali gajeve s duhovima predaka, a pristup su im imali samo reci, proroice i junaci. U gajevima duhova moglo se naii na svakojaka vilinska bia, patuljke ili malie koje je neodoljivo privlaila magina ivotna sila gajeva. To je katkad uzrokovalo arke izmeu reca i vila koje su neprestano oblijetale oko gajeva. To, meutim, nisu bili kobni sukobi jer su reci nevoljko napadali vile, zazirui od njihove kadto naopake udi, dok su vile potovale magijske moi reca koji su, premda ljudi, znali arolije koje su ih branile od maginih bia. Kako vile, kao i sva nezemaljska stvorenja, ne vole kada se netko udno ponaa ili oblai, zazirale su od svetih ljudi koji su uvijek nekako odudarali od ostalih, a katkad su, na sveopi uas vila i patuljaka, znali odjeu obui naopake, to bijae pouzdan tit protiv djelovanja neljudskih bia i sila. Ljudi su, premda su posljednji od svih bia doli na svijet, vrlo brzo nali svoje mjesto na Drvetu ivota, tujui bogove i uzimajui od prirode dobra koja im je namijenio boanski Svarog.