KARL MARX - FRIEDRICH ENGELS

RANI RADOVI
Deveto izdanje
Preveo STANKO BONJAK

naprijed

Zagreb 1989

filozofska

Urednici biblioteke

biblioteka

BRANKO BONJAK, MILAN KANGRGA, GAJO PETROVI, PREDRAG VRANICKI

Izdaje ITRO Naprijed Generalni direktor GOJKO STEKOVI Glavni urednik MILAN MIRI

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Radovi ranog perioda Marxa i Engelsa, koji su sakupljeni u ovoj knjizi, oznauju najinteresantniju i najbogatiju fazu njihova misaonog razvitka. Iza sebe su ve imali preenu idealistiku prolost, period unutranjih borbi, sumnji, traenja izlaza iz sloenih drutvenih situacija i golemog broja razliitih filozofskih i sociolokih teorija, period samokritikog i samoprijegornog rada na rjeavanju onih problema, na kojima su radili tadanji najvei umovi. Potrebno je da se radi razumijevanja toga perioda osvrnemo ukratko na ono, to je ovome prethodilo. Razvijajui se u tridesetim i etrdesetim godinama prolog stoljea Njemake i Evrope, Marx i Engels nuno su doivljavali one utjecaje, koji su u to vrijeme bili najizrazitiji, nuno su nastavljali na svu dotadanju kulturnu batinu ovjeanstva, kao to su i rjeavali one drutvene i teorijske probleme, koji su bili osnovna pitanja vremena. Njemaka, a naroito Pruska, preivljavala je duboku unutranju krizu. Napoleonski ratovi dali su joj veoma itljivu svjedodbu njezine trulosti i zaostalosti. Graanska Engleska i Francuska stajale su s one strane Evrope kao njezin historijski memento. Ako se eli- lo stajati u redovima prvih nacija, moralo se ii i njihovim putem. Specifinost procesa u Njemakoj bila je prvenstveno u tome, to njezina graanska klasa nije tada bila kadra da izvri socijalni prevrat, a apsolutistiko-jun- kerska monarhija nije takav eljela. Meutim, porazi u ratu protiv revolucionarne i kasnije carskonapoleonske

Francuske (koja je i tada u mnogoemu raznosila revolucionarni plamen i sijala sjeme revolucije), prisilili su monarhiju na polovine reforme, koje su vremenom izmijenile proizvodne odnose na selu, kao i odnose u gradovima, a prisilili su takoer i samog kralja da obea donoenje ustava nakon uspjenog oslobodilakog rata protiv Napoleona. Graanska klasa bila je isto tako zainteresirana za ukidanje kmetstva, kao to je teila za donoenjem ustava. Svaka je buroazija u prvim poecima svoga revolucionarnog buenja kompromisno raspoloena. Samo odreena stihija dogaaja dovodi je do takvih revolucionarnih akata kao to je bio sluaj s Karlom u Engleskoj i Louisom u Francuskoj, koji joj akti ipak, kad se tie vladara, ostaju u dui nesimpatini. Bolje reeno, revolucionarni ar masa i jednog dijela sitnoga graanstva ne samo da je buroaziju dovodio do vlasti, nego ju je i prisilio da pokatkad zamiri na takve historijske opaine. Tamo gdje nije postojalo takvo stanje i takva otrina drutvenih suprotnosti, revolucionarnost graanske klase ispoljavala se u liberalnim i demokratskim zahtjevima, plaljivim ali bunim rodoljubivim tiradama, po kojim mitinzima i peticijama. Ali je zato njezina inteligencija znala da na svom podruju daleko otrije i uspjenije provodi ono, to graanska klasa u praksi nije mogla. Njemaka je tih godina imala ve iza sebe svoju klasinu filozofiju i literaturu, u kojima se vrio ne samo izvjestan oblik teorijske revolucije, nego se katkad anticipirala i pokoja misao ovjekove dalje budunosti. Kozmopolitizam i humanizam tih velikih filozofa i literata bio je s jedne strane izraz njihove praktike ne- moi, ali s druge strane i uoavanje onog duboko ljudskog, koje se, kad je ve spoznato, nuno kao takvo mora jednom ostvariti. Meutim, nova poslijeratna situacija, kao i jaanje graanske klase, zahtijevala je odlunije i otrije zakljuke i teorije. Hegelova filozofija doivjela je u ljevici svoje radikaliziranje. Strauss je svojim zakljucima iz Hegelove filozofije religije polovinom tridesetih godina izazvao itavu buru negodovanja, napada i ifeaniranja. Ali, upravo se tim putem njemaka graanska misao razvijala prema materijalizmu. Od kritike biblije, religioznih predrasuda i Baue- rove filozofije samosvijesti, u kojoj je Bauer s mladim Marxom proklamirao ak ateizam, nije bio veliM ikoraik do tog temeljitog prevrata u njemakoj filozofiji, koja je sve dotada ak i svoje revolucionarne napore vrila samo na staroj posveenoj liniji idealizma. 6 Nema sumnje da je ovo posljednje bilo jedan od glavnih razloga, to su se Feuerbachove materijalistike teze doekale

s takvim oduevljenjem i osjeajem unutranjeg osloboenja. A dinaminost historijskog procesa nuno je zahtijevala odbacivanje idealistikih ukoenih ablona i shema, traei konkretno prilaenje samom historijskom materijalu. Isto takvo revolucioniranje doivljava i njemaka literatura. Ono za im su teili veliki predstavnici njemake literature, Lessing, Herder, Schiller, Goethe i drugi, a to su morali izraziti na drugom planu ljudskog umjetnikog izraza, a ne na literarno-politikom, Borne i Heine su sa svojim sljedbenicima Mlado-Nijemcima pokuali da izvre svom otrinom i talentom svoga pera. Cjelokupno ovo duhovno previranje dobilo je snaan impuls julskom revolucijom u Francuskoj, tako da se, uz sve snaniji ekonomski razvitak njemakog graanstva, glavni prodor u vladajuu ideologiju, glavna borba protiv crkvene ortodoksije, njemake romantike u umjetnosti i pravnoj filozofiji vri u tridesetim i etrdesetim godinama, upravo u onim godinama, kada Marx i Engels provode i zavravaju svoje rano mladenatvo. Marx kao student prava u Bonnu i Berlinu i kao lan mladohegelovskoga doktorkluba, koji se okupio oko Bruna Bauera, stajao je u to vrijeme, tj. krajem tridesetih godina, pod utjecajem mladohegelovske struje, tako zvane filozofije samosvijesti. Radikalni predstavnici graanstva i njezinih liberalnih ideja nisu se vie zadovoljavali totalitarnom He- gelovom koncepcijom, u kojoj je i sam ovjek bio samo izraz svjetskog apsoluta, koji se nunou svoje imanentne dijalektike razvijao i podvrgavao svom stvaralatvu sve ostalo. Nadolazilo je doba revolucionarnih priprema u Njemakoj, te su mnogi poeli uviati, da je ovjek aktivniji lan u historijskom razvitku nego to se mislilo. Pomjeranje centralnog problema filozofije logino se vrilo u smjeru problematike ovjeka i njegova odnosa prema drutvu kao cjelini, pa je filozofija samosvijesti, proklamirana od itavog spomenutog kruga, tada najjasnije i najsnanije izraavala zahtjeve za individualnom slobodom, neprikosnovenou i stvaralatvom. Ne apsolut, kojega je samosvijest samo jedna etapa razvitka, nego samosvijest kao osnova i tvorac itave historije to je bila deviza toga kruga mladih filozofa. Iz Marxove doktorske disertacije (Razlika izmeu Demokritove i Epikurove filozofije prirode), koju je zavrio 1841. god., vidi se jasno, da je i Marxovo stanovite tada bilo isto. Dapae, Marx kao istinski mladi revolucionar nije prezao

da povue logike konzekven- cije iz toga. Ako je samosvijest emiurg svega, onda nisu potrebna nikakva boanstva niti druge transcen- dencije. Tako je on proklamirao jedan svojevrstan ateizam na idealistikoj osnovi. Cjelokupna je disertacija takoer koncipirana na toj osnovi. Marx prihvaa mnoge Hegelove kategorije i metodu interpretiranja historijko-filozofskih injenica, ali se u osnovnoj interpretaciji Demokrita i Epikura ne slae s njim. Dok su za Hegela Leukip i Demokrit veliki filozofi, koji oznauju stupanj bia-za-sebe u razvitku filozofske misli, a Epikur filozof, koji nije gotovo ni spomena vrijedan, dotle su Marxove simpatije na Epikurovoj strani. U Epikurovoj tezi o deklinaciji atoma otkriva Marx dublji sadraj, tj. izraz Epikurova opeg stava o slobodi i sluajnosti kao protuteu onoj slijepoj i nepodno-

sivoj nunosti, koja ne dozvoljava slobodno ovjekovo stvaralatvo. To je osnova neslaganja Marxa s Hegelom u interpretaciji i ocjeni tih filozofa. Iz tih stavova ve je probijao novi duh vremena, sve vee i slobodnije tenje za preobraajem drutvenog ivota. Konkretno politiki odvijalo se sve to u granicama graanskog demokratizma, onih ideala koji su od dotadanjih bur- oaskih revolucija bili istaknuti kao osnova osloboenja ovjeka. I ti ideali, u svom apstraktnom teorijskom obliku, izraavali su sveopu pobunu protiv zaostalosti i neovjenosti feudalnih odnosa, a kao takvi u sebi su sadravali tenju k sveopem i definitivnom rjeenju problema ovjeka. Taj opi univerzalni karakter tenje za drutvenim preobraajem postojao je kod mladog Marxa jo vie u njegovoj idealistikoj koncepciji samosvijesti i zahtjevima, koji su iz toga slijedili. ovjekova sloboda, u prvom redu duhovna sloboda, bio je ugaoni kamen te koncepcije. Ah u tom opefilozofskom izrazu ta sloboda nije bila shvaena ogranieno i klasno kao buroaska, nego kao sloboda uope. Radilo se, jednom rijei, o ovjekovu osloboenju, premda jo u potpuno apstraktnom obliku. Treba imati na umu ovaj momenat u razvitku Marxa (a i Engelsa), ovaj integralni humanizam, kojim je ve u svojoj mladosti bio proet, ne vezujui se ni uz kakve ograniene, parcijalne i uskoklasne ciljeve, da bi se razumio kasniji tako logian i brz prijelaz na komunizam, onaj prijelaz, koji nije uspio izvriti, osim donekle M. Hessa, niti jedan iz njihova dotadanjeg kruga. Poetak etrdesetih godina pri dolasku Friedricha Wilhelma IV na prijesto, a reakcionarnog Eichorna za ministra prosvjete, nije obeavao nita utjeno. Uvidjevi da mu je univerzitetska karijera, kao i njegovom prijatelju Baueru, zatvorena, odlazi Marx u svoj rodni kraj da bi se posvetio publicistici. Koliko su godine provedene u Berlinu bile za Marxa plodne u jednom smislu, toliko je bio dragocjen i njegov povratak u Rajnsku provinciju. Umala berlinska sredina, bez jake graanske klase, zasiena jo smrdeom pruskih izama i napudranih feudalnih perika nije mogla pruati i stvarati vee revolucionarne perspektive. Meutim je Rajnska oblast postala najrazvijeniji dio Njemake, u kojoj je uz sve to i Francuska revolucija ostavila najdublje tragove, gdje je seljak ve zaboravljao na sve one crkveno-feudalne blagodati, kojima su ga obasipali njegovi boanski pomazanici. Marx je, povrativi se u rodni kraj, naiao na organiziranje

jednog dnevnog lista, koji je pokretala rajnska buroazija. Ne nalazei u svojim redovima dovoljno sposoban kadar, obratila se prvenstveno na mla- dohegelovce. Uz Rutenberga, Junga, Oppenheima, koji su radili u samoj redakciji, obeali su i ostali svoju saradnju. List je poeo izlaziti poetkom januara 1842. god., i Marx postaje reVan saradnik, da kasnije, krajem iste godine, preuzme i funkciju glavnog urednika. M. Hess je takoer veoma aktivno suraivao. Marx je prvenstveno pisao priloge o zasjedanju pruskog landtaga za Rajnsku provinciju. Tako se nuno, uz pitanje slobode tampe, morao pozabaviti i nekim ekonomskim problemima (pitanje krae drveta od strane siromanih seljaka, pitanjem bijede mozelskih seljaka itd.) tj. onim problemima koji su prelazili krug bavljenja ne samo mladohegelovaca, nego i samog Hegela. A zahvativi temeljito i ozbiljno u ta pitanja, kako je to Marxu bilo svojstveno, otkrivao je mnoge injenice, koje su se kosile s njegovim dotadanjim shvaanjem. Ono to su svi mladohegelovci upravo prezirali, ovdje je izbijalo u prvi plan a to je bio ekonomski ivot ovjeka. Ono to su mladohegelovci mislili postii apstraktnom spekulacijom tj. ovjekovo osloboenje i dignitet, ovdje se pokazalo, da o tom ne moe biti govora, dok je pojedinac ekonomski obespravljen. Ono to ih je Hegel uio tj. da je pravo izraz razvitka objektivnog duha, ovdje je logino proizlazilo iz karaktera ekonomskih odnosa. Sve je to duboko djelovalo na mladog Marxa, tako da je krajem 1842. god. i doao zbog svega toga u sukob sa svojim dotadanjim istomiljenicima, koji se nisu htjeli odrei svoje apstraktne, idealistike spekulacije. Mladohegelovci iz Berlina su povodom toga otkazali svoju saradnju. Istovremeno je i Marx, sukobivi se sa svim tim injenicama, a i sa problemima komunizma, koji su sve vie i u Njemakoj dolazili na dnevni red, odluio da se im prije rijei lista, koji je i tako pod tadanjom otrom cenzurom jedva izlazio, i da se baci na uenje i dalji studij svih tih pitanja. Odlukom pruske vlade, kojom se zabranjuju Rajnske novine, pruila mu se povoljna prilika da to uini. Polovinom marta 1843. god. naputa redakciju. U to vrijeme dobiva od Rugea zbornik filozofskih radova, u kojima su bile tampane Feuerbachove teze (Prethodne teze za reformu filozofije). 10 Marxov je idealizam bio ve ozbiljno poljuljan injenicama, na koje je sam nailazio. Hegelov je sistem bio ne samo naputen, nego je i njegova politika koncepcija staleko-

ustavne monarhije bila tada za Marxa anahronizam. U toj se situaciji pojavljuju Feuerbachove teze, u kojima njihov autor odsjeno, odluno i jasno prekida s dotadanjim idealizmom i postavlja teze materijalizma. Filozofski nije to bilo nita novo. Ali ipak je to bilo znaajno za specifine prilike u Njemakoj, naroito zbog toga, to je Feuerbachova filozofija toga vremena odigrala vanu ulogu u razvitku Marxa i En- gelsa, tj. onih mislilaca, koji su na tom, kao i na nekim drugim podrujima izvrili pravu teorijsku revoluciju. Marx je oduevljeno prihvatio Feuerbachov materijalizam, ali je isto tako kritiki ocijenio jedan vaan nedostatak Feuerbachove filozofije, sudbonosan za cjelokupni njegov dalji razvitak. Feuerbachu je nedostajala konkretnost i historinost. Cjelokupna njegova filozofija religije bila je zasnovana usko psiholoki i antropoloki; socijalni momenat kao da nije egzistirao. Njemu je bila tua socijalno-politika problematika i akcija, smatrajui da je dovoljan teorijski rad na savlaivanju svih tih drutvenih problema. Tu je Hegel stajao daleko iznad Feuerbacha. Zato je bilo sasvim logino i opravdano da se izvri i dalja kritika onog dijela Hegelove filozofije, koji je neposredno zadirao u drutvenu problematiku, to jest njegove filozofije prava. Marx se latio tog posla. Tokom 1843. god., dogovarajui se uz to s Rugeom o izdavanju jednog novog filozofskog asopisa, kritiki studira He- gelovo shvaanje o dravi, tj. trei dio spomenutog djela, pravei biljeke i kritike opaske, tako rei od paragrafa do paragrafa. Taj nam rad (Kritika Hegelove filozofije drave izdan tek u ovom stoljeu) otkriva Mare a materija- listu. Feuerbachov je utjecaj oigledan. Feuerbachove aforizme o potrebi preokretanja subjekta u objekt i obratno nalazimo i tu, ali primijenjene na socijalnu tematiku. Feuerbach je jednostavno odbacio sve bogatstvo Hegelove misli, svu onu duboku dijalektiku, koja je bila svojstvena njegovom tretiranju bilo koje problematike. Hegel je takoer otkrivao i dijalektiku drutvenog ivota, odnos graanskog drutva i drave, morala itd., ali u obrnutom vidu. Marx je problem rjeavao materijalistiki. Drutvene ideje, dravu, pokuavao je protumaiti drutvenim sadrajem, tj. samom drutvenom sredinom, graanskim drutvom. Hegelov monarhizam i staleko-ustavni sinkretizam Marx je pretvarao u demokratizam, nejasan jo po svojim oblicima i putovima ostvarenja, ali jasan po svom unutranjem, duboko ljudskom, humanom sadraju. Takav demokratizam nije se

11

mogao izgraditi na dotadanjem graanskom drutvu to je ve tada bilo Marxu jasno. Jer, to je bilo drutvo antagonistikih interesa, meusobne konkurencije, atomizirano drutvo, u kojem je svak slijedio svoj posebni individualni interes, ne vodei brigu o svojoj drutvenoj sutini i realiziranju te drutvenosti. Praktiki je to postalo Marxu u potpunosti jasno dolaskom u Pariz, krajem 1843. god., gdje je s Rugeom namjeravao izdavati teorijski asopis. Ono to je u Njemakoj bilo tek historijska budunost, u Francuskoj je bila kruta sadanjost. Buroasko drutvo je ve imalo vremena da pokae svoje lice i nalije. A to nalije nije imalo s istinskim humanizmom mnogo veze. Bijeda i obespravljenost masa bili su i suvie oit dokaz tome, a teorijski se ve pokualo nai izlaz iz toga u brojnim socijalistikim koncepcijama. Svim je tim koncepcijama ipak jo nedostajala u prvom redu historijska konkretnost i konzekventna dijalektinost u rjeavanju drutvenog problema. Drutvo je proces, i za svaki dalji stupanj njegova razvoja mora se nuno pronai odgovarajua karika. Ali ona karika, koja e biti sastavni dio i jedan od elemenata samog procesa. Socijalisti utopisti, kao i svi ostali, preskakali su preko svih tih meustup- njeva i zasnivali svoje drutvo isto tako apstraktno, kao i putove njegova ostvarenja. ovjekovo osloboenje ostalo je i dalje otvoren i nerijeen problem. Nijedan od dotadanjih mislilaca nije do kraja rijeio pitanje osnove ovjekove neslobode, ovjekova samootuenji, a tako i putova njegova osloboenja. Radilo se kod toga o dokidanju otuenosti ovjeka. Pojam otuenja, prenijet iz idealistike filozofije (naroito Hegelove gdje je osnovni proces ideje u stvari otuenje nje same od sebe saune u razliitim svojim oblicima prirodi, drutvu itd.) naroito je podcrtao Feuerbach. On je ispravno shvatio sutinu religioznog fenomena kao otuenje ovjekovih sutinskih svojstava, ali je bio daleko od toga da shvati su- sutinu samog_ ovjeka. ovjek je *za Feuerbacha ostao uvijek apstraktno bie, on je otuenje shvatio uvijek samo kao teorijski fenomen, te mu je cjelokupna problematika drutvenih osnova toga otuenja ostala zatvorena i nepoznata. Ve smo vidjeli, da je mladi Marx taj nedostatak odmah kritiki uoio. Zato je njegov interes bio usmjeren na istraivanje drutvenih osnova tih fenomena, na istraivanje 12 samoga graanskog drutva. Prije riego to je doao u Francusku, on je ve zauzeo

kritiki stav i prema utopijskom socijalizmu. Mara je bio i ostao dijalektiar, pa zato nije mogao biti suglasan s tendencijama da se bez obzira na konkretne uslove i snage drutvenog ivota, propovijedaju ideje neeg gotovog, zavrenog, idealnog dakle nestvarnog. A to je bio sluaj s utopijskim socijalizmom, koji je bio i najraireniji. U prvom redu kritika svega dotadanjeg, svih konkretnih drutvenih odnosa i na temelju toga iznalaenja putova borbe i razvitka to je bio osnovni Marx- 0v stav i zadatak. (Vidi pisma iz 1843. god.) A kada se u Francuskoj detaljnije upoznao s problemima ve razvijenog graanskog drutva, i to buroaskog, kada je poeo uoavati sutinu klasnih odnosa, potinjenosti i neravnopravnosti, neslobode i nehumanosti, koje iz klasne strukture drutva proizlaze, uvidio je da je socijalizam, kao jedina teorija dokidanja klasnih odnosa, jedina teorija koja znai ostvarenje humanistike filozofske misli. Meutim, Marx dijalektiar i materija- list otkrivao je ujedno u suprotnostima buroazije i proletarijata dinaminu snagu kretanja savremenog drutva, a u proletarijatu stvarnu drutvenu snagu, koja taj proces moe ostvariti. Uvidio je dakle, kako je on izrazio u svom malom ali genijalnom spisu Prilog k'ritici Hegelove filozofije prava, da je ostvarenje filozofije mogue samo dokidanjem proletarijata, kao to je i osloboenje proletarijata mogue samo ostvarenjem onih humanistikih misli, koje je filozofija ii svom apstraktnom izrazu proklamirala. (K tom rezultatu tendira u sutini i spis K jevrejskom pitanju, premda u njemu Marx jo ne dolazi do ovakvih zavrnih konstatacija). Pisma iz 1843., spis K jevrejskom pitanju i Prilog kritici Hegelove filozofije prava, bili su tampani u prvom i jedinom broju Njemako-francuskih godinja

13

ka, poetkom 1844. god. U istom broju tampana su i dva rada mladog Engelsa, takoer dotadanjeg mlado- hegelovca. Jedan je Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, a drugi Poloaj Engleske (vidi u knjizi) koji su jasno pokazivali da se i kod Engelsa izvrio korjeniti preokret u njegovim nazorima i da je Marxovo i njegovo stajalite opet gotovo identino. Njihovi dotadanji putovi razvoja bili su i identini i razliiti, pa su tako i rezultati, do kojih su doli, izvreni na razliitom materijalu i razliitim nainom. Kako nam je od Engelsa ostalo vie pisanog materijala iz njegove rane mladosti, to je rekonstrukcija njegova dotadanjeg razvitka neto jednostavnija. Roen dvije godine kasnije od Marxa, u bogatoj buroaskoj i pietistikoj porodici, dijete Rajnske oblasti, vedar, duhovit i inteligentan, mladi je Engels zavrio gimnaziju i otiao u Bremen da izui trgovaki zanat. Prijemljiv za drutvene i kulturne probleme, odgajao se na velikim i znaajnim tradicijama svjetske i njemake kulture. Pratei svojim izvanrednim darom zapaanja duhovna i politika previranja svoga vremena, mladi je Engels rano poeo i sam saraivati u naprednoj tampi. Proet humanizmom i oduevljavajui se slobodarskim idejama, nije izbjegao utjecaju tadanje napredne literarne kole, a naroito se oduevljavao Borneom. Mlado-Nijemci su takoer djelovali u pozitivnom smislu na Engelsa, premda je i te kako otkrivao nedostatke i mane Mundta, Laubea i ostalih. Njegove poglede na kulturno-politika pitanja toga vremena moemo naroito lijepo da vidimo iz korespondencije sa braom Graeberima, kao i iz pisama iz Wup- pertala (njegova rodnog kraja), koja je tampao u Te- legraphu, to ga je izdavao Gutzkow. Rairenost misticizma, toga najglupljeg oblika religioznosti, koji je u stvari bio popratna pojava tekog ekonomskog stanja niih slojeva, Engelsa je naroito odbijala. Premda religiozno odgojen, Engels je ve bio proet stremljenjima svoga vremena, a ona su spadala prvenstveno u domenu racionalnog. Politika borba protiv reakcionarnog feudalizma i njegovih ideolokih osnova, tenja za osloboenjem ovjeka od svih tih ponienja i bespravljenosti, nisu s misticizmom, jednim oblikom duhovnog opijuma, mogM imati veze. U pismima iz Wuppertala razotkriva Engels ve i socijalnu sutinu te drutvene pojave. Nehigijenski uvjeti rada, prekomjerni rad tamonjih tkaa, pisao je Engels, dovode 14 do fizikog degeneriranja. to preostaje tim ljudima nego da jedni

zapadaju u pijanstvo, a drugi u misticizam? Njegova realna i otroumna zapaanja i slikanja toga stanja (1839. god.) otkrivaju nam ve budueg pisca poloaja engleske radnike klase. Nakon denuncijantskog napada Menzela na Gutzko- wa, vodeu linost Mlade Njemake, i na itavu kolu, Engels staje uz njih. U pismu Friedrichu Graeberu od 8. i 9. aprila 1839., oduevljavajui se uz put julskom revolucijom kao i graanskim konstitucionalizmom i liberalizmom (konstitucija, emancipacija Jevreja, dokinue svake religiozne prisile kao i plemike aristokracije), pie svome prijatelju, da je duom i tijelom postao mladi Nijemac (tj. pripadnik Mlade Njemake). Nou ne mogu da spavam od samih ideja stoljea, pie Engels otprilike u tom pismu, a kada vidim pruski grb, obuzima me duh slobode. Ali od njihovih floskula: svjetska bol, svjetskohistorijsko, bol idovstva itd. drim se daleko. Kod toga upozorava svoga prijatelja, ako sluajno postane pastor, neka se uva njega, ako bi psovao Mladu Njemaku. Ja sam, iznosi dalje u pismu, bio nekad mistik, ali pietist nikada. Sada sam poteni liberalni supranaturalist, naginjem sad vie, sad manje racionalizmu. Kako dugo u to ostati, to ni sam ne znam. Kako emo odmah vidjeti, kolebanja prema racionalizmu poinju bivati sve vea, utjecaj hegelovstva takoer. Ve mjesec dana kasnije upustio se Engels u filozofsku i kritiko-teoloku literaturu. Pri itanju Strau- ssa sumnje i kolebanja bivaju sve vea. U pismu istom prijatelju, od 15. juna 1839. god., Engels ve navodi, da

smatra samo ono uenje boanskim, koje se pred umom moe odrati. Tko nam daje pravo da vjerujemo naslijepo bibliji? Samo autoritet onih koji su to prije nas inili. Zar da im vjerujemo usprkos svakom razumu, samo zato to su nam to roditelji kazali? Biblija ui vjeno prokletstvo racionalista, nastavlja Engels u istom pismu. Moe li zamisliti da takvi ljudi kao Borne, Spinoza, Kant, Gutzkow, koji su uvijek teili da nau jedinstvo religioznog i svjetskog, da takvi ljudi trebaju nakon svoje smrti biti vjeno udaljeni od boga i podnositi njegov bijes tjelesno i duevno? Mladenaka Engelsova slobodoljubivost, iskren odnos prema svim problemima i potovanje veliine ovjekova nastojanja da sazna i protumai svoje postojanje i svoj cilj nisu se .mogli pomiriti s religioznom dogmatikom i netrpeljivou. Mladi genij je brzo savladao sve te prepreke, ali uz snane unutranje borbe, koje su ga dovodile i do uzbuenih emocionalnih stanja. Najnovija kritika istraivanja biblije odvodila su Engelsa sve vie u racionalizam i kritiko gledanje na te spise; ali'je, s druge strane, jo postojala kod njega tenja da ne porui sve mostove iza sebe, koji su ga vezivali s onim naivnim i idealnim religioznim shvatanjima njegova mladenatva. Njegov razvitak tee brzo. Ve u pismu od 8. oktobra 1839. god. pie Wilhelmu Graeberu, da je postao oduevljeni trausovac. On je taj genij, po rijeima Engelsa, koji je kao mladi bog iznio kaos evanelja na danje svjetlo. Preko Straussa Engels je naravno morao da se nuno sukobi sa samim izvorom Hegelom. Iz pisma od 15. novembra iste godine Engels ve saopava prijatelju, da se nalazi na tom stupnju razvoja, da postane he- gelovac. Da li e postati jo ne zna sigurno, ali mu je Hegelova filozofija historije kao iz due napisana. A iz pisma od 21. decembra 1839. god. doznajemo da su taj prijelaz i razvoj zavreni. Ja sam sada, saopava EngeLs F. Graeberu, preko Straussa doao na striktni put k hegelovstvu. Tako zatucan hegelovac kao Hin2 Rani radovi

1 7

16

richs i drugi ne u biti, ali iz toga kolosalnog sistema moram preuzeti ve znaajne stvari. Hegelova ideja boga, iznosi dalje, postala je ve moja, i tako stajem u red modernih panteista, znajui da ve sama ta rije izaziva takvu kolosalnu odvratnost kod popova koji ne misle. Takav je jasan razvojni put mladoga Engelsa do 1840. god. U isto vrijeme, radei u Bremenu, itajui mnogo i izobraavajui se, zapoinje svoju literarnu djelatnost. Pie mnoge lanke u naprednom asopisu Te- legraph, koji je vodio Gutzkow, a kasnije u Rajnskim novinama. Engels pie o narodnim knjigama (Faustu, Genovevi, Siegfriedu itd.), o Beku, Platenu, J. Ja- cobyju, E. M. Arndtu, Immermannu, pie rekvijem za njemake plemike novine, pjesme Jedno vee i St. Helena, o Friedrichu Wilhelmu IV., kralju Pruske, o A. Jungu itd. sve u razdoblju od 1839.1842. god. U svim tim lancima Engels nastupa kao mladohegelovac, politiki demokrat, liberalac i revolucionar. Njegova mrnja prema svemu feudalnom, napudranim pe- rikama i rokokoovskim salonima izbija na svakom koraku. Engels pokazuje ve tada veliki historijski i politiki smisao za ocjenu pojedinih zbivanja. U lanku o E. M. Arndtu (januara 1841.) on tano ocjenjuje znaenje 1813. godine i oslobodilaki rat, ali ne odobrava mrnju prema Francuzima. Slae se sa vraanjem El- sassa Njemakoj, ali samo pod tim uvjetom, da se El- zaanima dade ono, to pod Francuzima imaju, tj. slobodu, javni ivot u velikoj dravi. Engelsova literarna saradnja nije bila vezana samo za Telegraph nego je saraivao i u drugim naprednim publikacijama. Oktobra 1841. god. odlazi Engels u Berlin na odsluenje vojnog roka. Njegov dotadanji misaoni razvitak logino ga je pribliio krugu oko Bauera, koji je, kako smo to ve vidjeli, zastupao takoer jedan oblik hege- lovstva. Engels nije vie sreo Marxa u tom krugu, jer se ovaj ve bio vratio u Rajnsku oblast. Engels je, naravno, postao oduevljeni pristaa toga kruga i tih ideja, jer je i sam doao u svom razvitku do

mladohegelovskih pozicija. Prihvatiti stanovite samosvijesti Engelsu je izgledalo sasvim logino i u skladu s njegovim borbenim tenjama za preporodom ovjeka i ostvarenjem slobode. U isto to vrijeme pruska je reakcija, zabrinuta irenjem Hegelovih ideja, pozvala ostarjelog Schellinga, da zatre to zmajevo sjeme. Meutim, nije to bio onaj stani Schelling perioda filozofije prirode i transcendentalnog idealizma (koji su ve bili u Hegelovoj filozofiji prevladani) nego Schelling minhenske faze romantinog misticizma i reakcije, Schelling tzv. pozitivne filozofije. Schelling je pokuao da omalovai Hegela kao svog uenika, koji je toboe shvatio samo jednu stranu njegove filozofske zamisli, tako da je filozofija identiteta bila samo jedna, i to negativna strana cjelokupne te filozofije. Hegel je, prema njemu, zapao u jednostranost, to je tu negativnu filozofiju proglasio apsolutnom. Meutim, Hegel je, kako je to tvrdio Schelling, u nastojanju da prijee granice filozofije identiteta, da prijee potenciju bia podredio njima i egzistenciju. Ali, filozofija identiteta nije sistem egzistencije; egzistencija nije Hegelom uope dokazana; dokaz egzistencije ne spada u domen racionalnog, nego iracionalnog. Engels, koji je odmah otiao da uje Schellinga, bio je sav ogoren Schellingovim omalovaavanjem Hegela i njegovom mistikom. Odmah alje jedan lanak u Te- legraph, decembra 1841. Schelling o Hegelu, a kasnije izdaje i brouru Schelling i objava; kritika najnovijeg reakcionarnog pokuaja protiv slobodne filozofije (april 1842.) i brouru Schelling, filozof u Kristu. Engels tano uvia da je Schellingova borba protiv Hegelova racionalizma pokuaj da se u filozofiji prokrijumari religiozna i filozofska mistika. Kant je, pisao je Engels u lanku Schelling o Hegelu, oslobodio um- stveno miljenje od vremena i prostora, a Schelling jo i od egzistencije. Ali, kako je mogue da jedna potencija, koja sama nema bie, proizvede to bie? Nikako drugaije nego iracionalno, te je nuno da Schelling posee za filozofijom objave, koja treba da spasava egzistenciju. Nasuprot toj pozitivnoj filozofiji, Engels sa svom svojom mladenakom estinom i oduevljenjem ustaje u obranu Hegelove misli. Naa stvar je, pisao je u istom lanku, da slijedimo tok njegove misli, da branimo grob velikog uitelja. Sto je pravo, ostaje u vatri sauvano, i protivnik nam mora priznati, da nikada nije mladost tako mnogobrojno jurila 2* 18 naim zastavama, nikad nisu bili plodna misao, sranost,

osjeanje, talent na naoj strani kao danas. Ma oduevljenja isto je tako dobar kao i ma genija. Jo znaajniji je za nas rad Schelling i objava. Ne samo da je u njemu Engels dao kratak i jasan pregled^ razvoja Hegelove filozofije od njegove smrti kao i ocjenu te filozofije, nego nam prua i najbogatiji materijal za analizu Engelsova tadanjeg stajalita. ^ Iz toga je rada oigledno, da je Engels potpuno priao mladohegelovcima. Svaka filozofija, pisao je u tom radu, stavila je sebi do danas u zadatak da shvati svijet kao neto razumno. Sve sto je razumno, naravno je i nuno, a sve to je nuno, treba da bude ili postane stvarnim. To je most k velikim praktikim rezultatima najnovije filozofije. Ako Schelling te rezultate ne priznaje, onda bi s njegove strane bilo dosljedno da odree svijetu razumnost. No on nije imao mukosti da to uini i zato je pretpostavio da odrie razumnost filozofiji. Najrazliitijim okolianjem nastoji da razlikuje razumno od nerazumnog, odnosei prvo k spekulativnoj filozofiji, a drugo pozitivnoj filozofiji, koju bi tek trebalo izraditi. Engels u Schellingovim tezama razotkriva pokuaj da se uvede vjera u autoritet, mistika uvstava, fantazije i dualizam u filozofiju i protiv toga protestira. Engels uz put analizira osnovne Schellingove stavove, razotkriva skolastike momente u njegovoj pozitivnoj filozofiji, koja je konano, satanologijom i ostalim mi- stikama, napustila u potpunosti tlo razumnosti. Schel- lingova filozofija nije dakle pridonijela nikakvom raz- bistrivanju, ona je samo obnovila kransku mistiku u filozofskom ruhu. Hegelovom filozofijom, kao i njegovim radikalnim sljedbenicima, nastala je, po Engelsu, nova zora i nova epoha. ovjeanstvo je ekalo svjetlo izalo je sunce. Svijet, koji je bio tu, rastvorio je avoje bogatstvo; priroda se sve vie raskriva, disharmonija i strah su iezli. A ono najvie, najsvjetlije jest samosvijest ovjeanstva, to je novi Gral, kako je oduevljeno pisao Engels, oko ijeg se trona t okupljaju ljudi i narodi sluei mu. Vjera u svemogunost ideje, u pobjedu vjeite istine jest uvjerenje mladog Engelsa. A ideja samosvijesti ovjeanstva jest onaj udesni feniks, koji stvara sebi lomau iz najdragocjenijeg, to u svijetu postoji, i iznova se pomladivi, opet ustaje iz plamena, koji je unitio starinu. Mi emo se boriti za tu istinu. Dan velike odluke, dan bitke naroda pribliava se, i pobjeda e biti iza nas tako je doslovno izraavao mladi Engels svoje oduevljenje, svoju borbenost,

19

duboki humanizam mladia, koji je vrsto odluio da itavog sebe dade i rtvuje u toj borbi za osloboenje ovjeka. Veoma je kratko vrijeme proteklo od tih dana, i Engels je ve uspio da prevlada mladohegelovsku apstrakt- nost i idealizam, zasnovavi revolucionarnu misao, svoj humanizam na vrstim materijalistikim temeljima. Taj preokret je uvjetovalo nekoliko momenata. S jedne strane, ideje socijalizma i komunizma su tih godina ve prodirale u zaostalu Njemaku. Za vrijeme njegova vojnikovanja izala je knjiga Lorenza Steina 0 socijalizmu i komunizmu u tadanjoj Francuskoj; u to vrijeme ve imamo Borneov prijevod Lammenaisa, Rochausov kritiki prikaz Fourierove teorije o drutvu, a i glavno Weitlingovo djelo, tako da su neki, npr. Moses Hess, ve prilazili socijalizmu, stavljajui Saint- -Simona uz bok Hegelu. Oktobra mjeseca 1842. god. odlazi Engels iz Berlina 1 na putu za Barmen (svoje rodno mjesto) zaustavlja se u Kolnu da posjeti redakciju Rajnskih novina. Tu upoznaje M. Hessa, i razgovori s njim, ini se, ostavili su duboki utisak na Engelsa. Kada je novembra 1842. odlazio u Manchester da radi kao inovnik tvrtke Er- ment et Engels, navratio je ponovo u Koln i prvi se put susreo s Marxom, tada glavnim urednikom spomenutog lista, koji se upravo nalazio u raspri i raskidu s berlinskim krugom. Taj prvi susret dvaju buduih velikana i nerazdvojnih drugova proao je dosta hladno. Ono to je s druge strane naroito djelovalo da Engels izvri radikalni preokret u svojim koncepcijama o drutvu i filozofiji, jest njegov odlazak u Englesku. Sto je za Marxa bila Francuska, to je za Engelsa bila Engleska. Odjednom se naao licem u lice s jednom novom drutvenom stvarnou. U usporedbi s Njema* kom, Engleska je bila ve razvijena industrijska zemlja, s jasnom klasnom diferencijacijom, veim drutvenim slobodama, radnikim pokretom (artizam), koji je imao i svoje novine i tampu. Jednom rijei, Engleska je pruala sliku industrijskog kapitalizma, sa svim nunim i popratnim pojavama. Engels je odmah poeo slati dopise u Rajnske novine i u Svajcarskog republikanca. Osnovno to ga interesira, jest borba partija i pitanje revolucije. On odmah uvia da u borbi izmeu vigovaca i torijevaca nisu bitni nikakvi principi, nego da se tu radi samo o konfliktu materijalnih interesa. On uvia, da industrija obogauje jednu zemlju, ali stvara i klasu, koja nita ne posjeduje, apsolutno siromane, koji ive od ake u ustima. Toj klasi ve pripada trei dio, pa ak i polovica svih Engleza. 20 Engels je nevjerojatno brzo uao u sutinu pitanja. On je uvidio, da svaki ekonomski poremeaj baca dotinu klasu u

stanje gladi i potpune bijede i da je nuna posljedica takova stanja revolt masa. On prati akcije artista i kritiki se odnosi prema njihovu pokuaju da trajkom realiziraju svoju artu. Revolucija mirnim putem je nemogua, pisao je y.ngPlg u dopisu Rajnskim novinama. Samo nasilni preokret postojeih neprirodnih odnosa, radikalno obaranje plemike i industrijske aristokracije moe poboljati materijalni poloaj proletarijata. Engleze jo zadrava, mislio je Engels, svojstveno potovanje zakona, ali je revolucija za njih neizbjena. I kao u svemu, to se provodi u Engleskoj, i tu e revoluciju zapoeti i proizvesti interesi, a ne principi, tj. revolucija e biti socijalna, a ne politika. To je Engels pisao ve krajem 1842. god., neposredno 1 nakon dolaska u Englesku. U dopisima Svajcarskom republikancu iz 1843. godine Engels nastavlja s izuavanjem tih problema i konstatira, da su u Engleskoj partije identine sa socijalnim stupnjevima i klasama, da su torijevci identini s plemstvom i bigotnom, strogo ortodoksnom frakcijom visoke crkve, da se vigovci sastoje od fabrikanata i trgovaca, a da artizam ima svoju jakost u radnicima. Ne samo to, nego je njemu tada ve jasno, da, to dublje stoji jedna klasa u drutvu, to je neobrazova- nija u obinom smislu rijei, to blie ona stoji napretku, to vie ima ona od budunosti. Otkrie svih tih injenica bilo je Engelsu sasvim dovoljno da napusti svoj dotadanji apstraktni idealizam i da princip humanizma, princip i zahtjev osloboenja ovjeka zastmje konkretno historijski, tj. materijalistiki. Zakljuci su bili jasni: osnovu politikih partija treba traiti u klasnim odnosima, ekonomski interesi su primarni u klasnoj borbi, a ne nekakvi principi van tih interesa, protivrjenost i neovjenost kapitalizma moe rijeiti samo ona klasa, koja je utjelovljenje te degradacije, a to je proletarijat. Sutinu protivrjenosti kapitalizma treba dakle traiti u protivrjenostima kapitalistike ekonomike. Tako Engels, postavi tada ve materijalist i socijalist, zapoinje studij buroaske politike ekonomije i samog drutva, da u svom radu Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, (vidi tekst) pokua dati prvu skicu takve jedne kritike, koju je kasnije Marx s pravom nazvao genijalnom. Taj spis i Poloaj Engleske, u kojem se osvre na Carlylea, poslao je redakciji Njemako-francuskih godinjaka, tako da izlazi u prvom broju toga asopisa zajedno

21

sa spomenutim Marxovim radovima. Ovaj datum oznaava bitni, sadrajni, premda samo duhovni, idejni susret Marxa s Engelsom. Dva biva mladohegelovca su sa zadovoljstvom mogli konstatirati, da se nalaze na istom putu razvitka, da su dapae ve doli, svaki na svom materijalu i svaki na svoj izrazito specifian nain, do istih i slinih rezultata. Marx je u Jevrejskom pitanju i Kritici Hegelove filozofije prava doao do zakljuka, da e se ljudska emancipacija tek onda provesti, kada ovjek organizira svoje snage kao drutvene snage i tako realizira svoje generiko bie; da je proletarijat klasa, koja treba da ostvari tu misao filozofije o osloboenju ovjeka, tj. socijalizam. Engels dolazi do istog rezultata. On je sve protiv- rjenosti kapitalizma izveo iz jedne jedine i osnovne kategorije: privatnog vlasnitva. Karakter trgovine kao legalne prijevare, konkurenciju, hiperprodukciju, krize, centralizaciju kapitala, poraznu kritiku Malthusove teorije, kritiku osnovnih kategorija buroaske politike^ ekonomije sve je to Engels genijalno izveo iz sutine graanskih odnosa, tj. buroaskog privatnog vlasnitva. Konstatirajui da takvo stanje neminovno dovodi do nenormalnih drutvenih odnosa, do rastue bijede i nezaposlenosti, zakljuuje, da sve to nuno mora prouzroiti socijalnu revoluciju o kakvoj kolska uenost ekonoma niti ne sanja (vidi tekst). Jedini izlaz iz takvog stanja za Engelsa je prijelaz u socijalizam, dokidanjem privatnog vlasnitva. Producirajte sa svijeu, dovikuje Engels, kao ljudi, ne kao raspreni atomi bez generike svijesti, i vi ste van svih tih umjetnih i neodrivih suprotnosti. Ono to, dakle, karakterizira Engelsa u tom periodu jest: definitivni prijelaz na materijalizam (premda jo neizgraen i pod utjecajem Feuerbachfi), definitivno prihvaanje komunizma kao i sagledavanje nasuprot utopistima i sitnoburoaskim socijalistima, da se socijalizam kao teorija mora sjediniti s borbom radnike klase. Ti stavovi su oigledni kako iz spomenutih lanaka iz Njemako-francuskih godinjaka, tako i iz jednog lanka o poloaju Engleske, koji je tampao u parikom Vorwartsu. U lanku Poloaj Engleske (vidi tekst) on izriito naglaava, otkrivajui svoj stav, da su u Engleskoj samo radnici, parije stvarno respectabel, uprkos njihove surovosti i demoralizacije. Spas Engleske dolazi samo od njih i jedino oni 22 imaju budunost. Engels je, poput Marxa, prilazio svim tim pitanjima s

jednog razvijenijeg stajalita, igraenog na velikoj batini njemake klasine filozofije. Zato, kao i Marx nasuprot Francuzima, i Engels se kritiki odnosi prema engleskim socijalistima. On priznaje njima historijsku opravdanost, ali ne opravdava njihovu skuenost, jednostranost, ostajanje na uskom prakticizmu. Njegova kritika je usmjerena protiv takve socijalne filozofije, koja postavlja nekoliko stavova kao svoj konani rezultat i misli da je time stvar zavrena. Naprotiv, naglaava Engels, nisu nam potrebni toliko goli rezultati koliko studije, saznanje razvitka, kojim se do njih dolo. Jednom rijei, engleskim socijalistima nedostaje dijalektika, kako bi pomou nje shvatili sve one razvojne momente, koji su neophodno potrebni za stvaranje i realizaciju postavljenih zakljuaka, kao i to, da bi i same zakljuke shvatili kao premise daljega razvitka. Tako je, u osnovnim linijama, izgledao misaoni i politiki razvitak mladoga Marxa i Engelsa do 1844. godine, tj. do onog razdoblja, u kojem oni ve stvaraju kao materijalisti i socijalisti, od kada zapoinje ve neposredno izgraivanje dijalektikog i historijskog materijalizma. Radovi tampani u ovoj knjizi oznauju taj osnovni put. Prikazana prolost, period mladenatva, unutarnjih borbi, ! traenja ve se nalazio iza njih, premda jo nije bio definitivno zavren. Ono to je toliko karakteristino za obojicu, jest ona duboka Ijubav za ovjeka, kojom su bili proeti, kao i odlunost i samoprijegor da se itavi posvete borbi za ovjeka i njegovo osloboenje. Nisu se oni samozadovoljno uspavljivali apstraktnim humanizmom mladohegelovaca i Feuerbacha, nego su bili stvarno zainteresirani da dou do konkretnih rezultata. Pa kada su se sukobili s takvim injenicama stvarnosti, ije bi nepriznavanje ukazivalo na druge neke posebne interese, koji prevladavaju nad formalnim izjavama i stavovima (to je tako est sluaj u historiji) oni su odluno odbacili gole apstrakcije, da bi se ravnali prema konkretnoj stvarnosti. Ako su bili zainteresirani za konkretno ostvarenje humanizma, a to su oni .i , onda su 1 konkretnu historiju, konkretne historijske cmjemce pretpostavili spekulativnim dedukcijama i apriorizmu. Samo taj duboki humanizam i potpuna rijeenost da ga se u historiji ostvari, bez obzira na line tekoe poraze i odricanja, bez obzira na potrebu radikalnog razraunavanjas dotadanjom svojom filozofskom sa- vjesti, kao i genijalnost da se sve to izvri jest onaj bitan subjektivni moment, koji nam uza sve postojee objektivne momente tumai Mancovo i

23

Engelsovo usvajanje komunizma. Mnogi su njihovi drugovi i kolege jednostavno prihvatili postojee stanje i organizirali svoj udoban porodini ivot, blagoslovljen naunom ili politikom karijerom i zvaninim poastima. Sve je to bilo mogue i njima, pa i vie, s obzirom na njihove sposobnosti. Ali, oni su pretpostavili tegoban i veliki rad na utiranju putova ovjekova osloboenja svim tim pogodnostima, koje su uvijek rezultat spremnosti, da se ovjek odree mnogo ega ljudskog. Da bi se sve to izvrilo, nedostajale su jo mnoge teorijske jasnoe. Obadva mlada mislioca spoznali su, da je ekonomski moment bitan u historijskom zbivanju. Engels je konkretnije nastavio da istrauje, na osnovi spoznatih injenica, prvenstveno situaciju u Engleskoj, njezinu industrijsku revoluciju i poloaj radnike klase. Rad, koji je bio objavljen u ljetu 1845. god. (Poloaj radnike klase u Engleskoj) pokazuje da je Engels materijalistiki pristupao objanjavanju historijskog razvitka, u ovom sluaju na materijalu Engleske. On^ je, konzekventno tome, objasnio proletarijat kao nunu dijalektiku antitezu buroazije i pretpostavio ostvarenje socijalizma samo u borbi radnike klase. Socijalizam je za Engelsa samo nudan rezultat najnovijeg historijskog razvitka, a klasa, koja ga moe ostvariti, jest proletarijat. Ta knjiga bila je u ono vrijeme epohalna ne samo po golemom i briljivo sakupljenom materijalu, koji je pokazivao drugu, munu stranu kapitalizma, nego i po tome to je na jednom konkretnom zadatku primijenio jedan nov nain tumaenja historijskog razvitka, to je proletarijatu otvarao stvarne i nove perspektive. Marx je nastavio da teorijski izgrauje novi pogled na svijet. U centru panje mu je bio jo problem otuenja i nunost prevladavanja Feuerbachova antropo- logizma. Otkriti stvarnu osnovu ovjekova otuenja kao i zakone te osnove bio je prvenstveni zadatak, koji je Marx postavio. Spoznavi da je ekonomsko podruje osnova i ovjekova otuenja i ostalih historijskih fenomena, naumio je da to pitanje detaljno analizira i napie nekoliko radova, u kojima e osvijetliti probleme piava, filozofije, morala itd. Rad, koji je ostao samo u rukopisu i koji je prvi put tampan tek u ovom stoljeu (Ekonomsko-filozofski manuskripti, 1844. god. vidi tekst) ostao je kao nedovreni dokumenat Marx- ova 24 naina istraivanja i miljenja, hvatanja u kotac s pitanjima, koja su ga muila i koja su bila presudna za definitivno

oblikovanje novog nazora na svijet. Shvativi ovjeka konkretno historijski, Marx je u tom djelu na mnogim mjestima dao napomene, koje nam govore, kako treba pristupati prouavanju ovjekove kako materijalne, tako i duhovne historije. I sama

25

bioloka struktura ovjeka doivljava promjene (da ne govorimo o psihikoj), prvenstveno zahvaljujui ovjekovu socijalnom karakteru (posebnom generikom biu ovjeka). Specifinost generikog bia ovjeka ogleda se u prvom redu u njegovoj svjesnoj i radnoj, praktikoj djelatnosti kao osnovi ovjekove egzistencije i ovjekova razvoja. S druge strane, nezamisliv je ov*eov drutveni razvoj bez odgovarajueg misaonog, teorijskog razvitka. Ali, razvitak spoznaje, a to je ono epohalno u tom spisu, nije nikakav izolirani, apstraktni rezultat ljudske svijesti, nego dijalektiko jedinstvo prakse i teorije, u kojem konkretna, ulna praksa ima prioritet. Ovi momenti, obraeni mjestimino u tom spisu, a godinu dana kasnije pregnantno izraeni u poznatim tezama o Feuerbachu, oznauju stvarni prelomni momenat u razvitku filozofije. Apstraktivizam i kontem- plativnost kako dotadanjeg materijalizma, tako i idealizma ovim su stavovima bili prevladani. Marx je dao teorijsku osnovu, da se konano skine tajna s toga izvora duhovnih i materijalnih profita svih vrsta idea- lizama i religija. Ako se ovjekovo miljenje razvija u suglasnosti s njegovim praktikim preobraavanjem prirodne i drutvene stvarnosti, onda je ovjek sam i stvaralac sama sebe. Najvii oblik postojanja prirode ima konkretno objanjenje u ljudskoj praksi. To su osnovni problemi, kojima se Marx bavi u tom spisu, dotiui i osvrui se uz put i na mnoge druge a prvenstveno na probleme Hegelove filozofije i na njegovu Fenomenologiju, koja je za pitanje otuenja Hegelovo fundamentalno djelo. Meutim, time socijalizam jo nije dobio konanu teorijsku zasnovanost. Postojao je jo krupan posao otkrivanje zakona historijskog razvitka. Dalja etapa u tom misaonom razvitku Marxa i Engelsa ini djelo Sveta porodica (1844/45). Njihovi nekadanji bliski prijatelji i sumiljenici, braca Bauer i krug oko njih, nisu dalje otili od filozofije samosvijesti, pretvorivi tu samosvijest u kritiku kritiku, koja je toboe uzviena nad profanom masom i kao takva osnovni faktor historijskog razvitka. Pokuavajui ujedno da kritiziraju Marxov i En- gelsov tadanji stav, oni su negativno djelovali naroito na intelektualne krugove u Njemakoj. Marx se sloio s Engelsom, koji je bio krajem augusta 1844. na propu- tovanju kroz Pariz za Njemaku, da 26 im odgovore. Glavni dio djela napisao je Marx. Premda je pisao n

polemikom duhu, Marx je na mnogim stranicama pokazao, da je koncipiranje materijalistikog shvaanja historije ulo u zavrnu fazu. Marx ve naglaava, da su zakoni ekonomskog razvitka osnovni zakoni razvitka drutva, ne potcjenjujui idejne faktore i potkrepljujui to primjerima. U tom djelu daje izvanredno jasnu materijalistiko-dijalek- tiku analizu suprotnosti buroaskog drutva, ukazujui da pitanje socijalizma nije stvar dobre volje, nego historijske nunosti rjeenja protivrjenosti kapitalistikog naina proizvodnje. Radilo se o tome, da se sve te misli jo nadopune novim stavovima, tano diferenciraju i sintetiziraju u jednom sistematskom djelu. ^ Engels se nalazio u Njemakoj, a Marx je morao poetkom 1845. god. da seli u Belgiju zbog izgona, to ga je dobio od francuske vlade. Ta godina je i godina definitivnog sazrijevanja onog tumaenja historijskog razvitka, kojim je Marx toliko zaduio ovjeanstvo. Kada je Engels uskoro otputovao k Marxu, naiao je na svren posao. U to razdoblje padaju poznate teze o Feuerbachu i pripreme da definitivno raiste, kako su sami govorili, sa svojom filozofskom savjeu. Djelo, koje su tada zapoeli, a zavrili u jesen 1846. god. jest poznata Njemaka ideologija. Prvi dio tog djela (vidi tekst) je najvaniji, te ujedno oznauje zavrne momente izgradnje materijalistikog shvaanja historije. Ve je tu postavljena i osnovna terminologija, a i sam rad ide, premda nedovren, u najljepe Marx- ove i Engelsove radove. Time je u osnovnim linijama bio zavren onaj pogled na prirodu i drtvo, koji e im kasnije tako plodno posluiti u njihovoj naunoj i drutvenoj djelatnosti uope, a koji je nedugo iza ovih djela bio primijenjen u Marxovoj Bijedi filozofije (1847), Engelsovim Principima komunizma (1847) i remekdjelu naune proze Manifestu komunistike partije (1848). Tako je izgledala, u najkraim crtama, geneza dijalektikog i historijskog materijalizma, dana u djelima tampanim u ovoj knjizi, kao i prethodni razvitak, koji su Marx i Engels preli prije toga. Svijetao je to i velik put, koji svojim primjerom i rezultatima nadahnjuje i nadahnjivat e sve one, kojima interes'i uzvieni ciljevi ovjeka lee na srcu. A takvih je svakim danom sve vie. Svaki uspjean korak na tom putu, pa tako i ova naa dananja velianstvena borba, besprimjerna u analima historije, oznauje doprinos realiziranju tih velikih i humanih

27

misli, kojima su Marx i Engels rtvovali sav svoj um i sve svoje snage. Historija se i ne stvara drugaije nego u etapama, naporom i rtvama. Ali, ono to nam Marxova i Engel- sova misao omoguuje da kategoriki ustvrdimo, a to ovjeku daje samopouzdanje i zadovoljtinu jest spoznaja, da je svaki uinjeni progresivni napor korak dalje ovjekovoj slobodi i neizbrisivo djelo ovjekove veliine.
Januar 1953. Dr Predrag Vranicki

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Prvo izdanje ovih radova izalo je 1953. god, u jeku napora jugoslavenskih marksista i svih naih naroda da naem socijalistikom kretanju dadu odgovarajui humanistiki sadraj i time prevladaju poetne faze socijalistikog razvoja, kao i birokratsko-etatistike koncepcije socijalizma, do danas veoma rasprostranjene u svijetu. Socijalizam je u biti proces oslobaanja od raznih oblika ljudske alijeniranosti, pa i one koja ima oblik dravno-najamnog odnosa, bez obzira o kakvoj se dravi radi. Upravo zato su i ovi Marxovi i Engelsovi spisi toliko znaajni za razumijevanje tih problema i ujedno tako pozitivno primljeni od svih onih, koji se kod nas intenzivnije i dublje interesiraju ne samo za ekonomske i politike, nego i filozofske pretpostavke i smisao borbe za socijalizam i novog ovjeka. U ovim svojim ranim radovima, naroito od 1844. do 1846. god. Marx i Engels su svojom koncepcijom prakse, alijenacije, revolucije i socijalizma izvrili najradikalniji preokret u interpretaciji i razumijevanju historije i ovjeka. Zato je i taj novi aspekt na probleme humanizma jedna od centralnih tema, pa nam zbog toga i moe biti jasno zato je otkrivanje tih spisa (naroito Manuskripata iz 1844. god.) poetkom tridesetih godina ovog stoljea izazvalo oduevljenje kod onih marksista koji su u socijalizmu vidjeli radikalnu humanizaciju ljudskih odnosa i zato su, naprotiv, staljinski ideolozi etatizma ili preuivali ili proglaavali mnoge od ovih spisa nezrelim produktima i apstraktnim hegelijans- tvom

Nastala je i bogata literatura i kod marksista i kod graanskih filozofa o pitanju gdje treba traiti pravog Marxa. Dok su oni, koji su stavljali naroiti akcent na humanistiku problematiku vidjeli u mladom Marxu pravog Marxa, drugi su u starom Marxu vidjeli pravog Marxa. I jedni i drugi su stvar rjeavali jednostrano. Mar- xov i Engelsov razvitak, naroito od onog perioda kada su postali materijalisti i komunisti, sainjava jedinstvenu cjelinu unutar koje .su jedni momenti pretpostavke, a drugi razraenije konsekvencije, i gdje su jedna te ista pitanja sa jednih te istih stajalita rjeavana na raznim znanstvenim i problematskim planovima. U mladom periodu vie na filozofskom, a kasnije vie na ekonomskom i politikom. A ono to je kod toga najhitnije njihovi osnovni pogledi na historiju, na ovjeka, na smisao i karakter njegova oslobaanja isti su u cjelokupnom tom razdoblju njihova ivota, bez obzira da li ga rjeavaju u smislu da je dokidanje proletarijata nemogue bez ostvarenja filozofije (1844), da je dokidanje ekonomske alijenacije pretpostavka oslobaanja ovjeka i na drugih podrujima njegova ivota (1844) ili u smislu dokidanja fetiizma robe, dakle i novca (1867) ili odumiranje drave i asocijacije slobodnih proizvoaa (70-e godine). Humanistika crta Marxova i Engelsova misaonog i praktikog djela je crvena nit njihovih napora. Tom stranom svoje linosti prevladavali su ogranieni, apstraktni humanizam graanskog demokratizma koji im je postao nedostatan za rjeavanje novih pitanja, u prvom redu egzistencije i perspektive proletarijata, onih pitanja koja su na popritu historije postajala sve akutnija. Svojim misaonim dostignuima dali su ne samo nove temelje za shvaanje ovjeka, nego i novu koncepciju humanizma, koja je ve od tada bila i ostala nerazdvojno vezana s praktikom, revolucionarnom borbom radnike klase i ostalih socijalistikih .snaga. Prema tome, Marx i Engels ve u tom periodu nisu zastupnici nekog sitrioburoaskog i apstraktnog humanizma, nego revolucionarnog, socijalistikog. Revolucionarnog po tome to za njegovo ostvarivanje radikalno trae i promjenu drutvenih odnosa, svih onih odnosa u kojima je ovjek ponieno, ugnjeteno, naputeno, prezreno bie (1844). . ^ to nai i u samom razvoju socijalizma mijenjanje i odumiranje svih onih ekonomskih, politikih, pravnih i 29 ideolokih instancija u kojima na bilo koji nain i u bilo kojem obliku i intenzitetu perzistiraju takvi dehumanizirani

odnosi. Marx komunizam, materijalizam, dijalektike, humanizma, samo je jedan, naravno, u raznim svojim razvojnim etapama oa kojih ni jedna ne negira drugu, nego je samo prevazilazi s obzirom na dubinu i irinu zahvata pojedinih tema i pojedinih znanstvenih i historijskih podruja. U tom smislu ovi rani radovi, koje datiramo od kraja 1843. do kraja 1846. god. neophodni su ne samo za razumijevanje geneze marksizma, nego i nekih bitnih filozofskih i sociolokih strana kojima su se u kasnijem razvoju Marx i Engels manje bavili. Drugo izdanje ovih radova razlikuje se od prvog po tome to smo uvrstili neke nove manje radove, a En- gelsov spis Principa komunizma izostavili, jer ulazi u jednu novu posebnu ediciju. Marxova polemika Kritike primjedbe uz lanak Pruski kralj i socijalna reforma. Od jednog Prusa izaao je u njemakom emigrantskom listu Vorwarts, 7. i 10. augusta 1844, a napisan je kao kritiki osvrt na jedan lanak A. Rugea, Marxova biveg suradnika i suizdavaa Njemakofrancuskih godinjaka. Marx je tada ve bio prekinuo s Rugeom, koji nije mogaio da misaono i politiki prevlada svoje graanske horizonte. Povod ovim kritikim primjedbama bio je Rugeov lanak i potpis koji je ukazivao da ga je pisao jedan Prus. Od vienijih emigranata samo je Marx bio pruski graanin, pa nije imao volje da natovari sebi na lea neto to nije bilo njegovo, niti se s tim slagao. Treba imati u vidu da je pruska vlada traila od francuske vlade hapenje Marxa, to je nakon nekoliko mjeseci od ovog dogaaja zavrilo Marxovim izgonom iz Francuske. lanak je ujedno interesantan, jer je pisan upravo u vrijeme kada je Marx studirao i pisao o znaajnoj i poznatoj problematici koja je postala pristupana tek u kasnije izdanim Manuskriptima iz 1844, tako da se i u lanku reflektiraju neki problemi i stavovi iz tih Marxovih preokupacija. Nadalje, smatrali smo neophodnim da uvrstimo, u novoj redakciji, i znamenite Marxove Teze o Feuerbachu, iako su one ve esto kod nas publicirane, jer predstavljaju najvaniji teoretski dokumenat ne samo iz tog perioda, nego i u cjelokupnoj suvremenoj filozofijskoj literaturi uope. U njima je, na nenadmaivo pregnantan i dubok nain, dana, kako je s pravom Engels naveo povodom njihova objavljivanja (1888), genijalna klica novog pogleda na svijet. 30 Uz Teze uvrstili smo i nekoliko kratkih skica i planova Marxovih i Engelsovih, koji nam daju uvid u tadanje njihove

preokupacije, namjere i stavove, koje su veim dijelom i razradili u kasnijim djelima. U prvom redu se radi o Marxovoj skici Hegelove konstrukcije Fenomenologije ija je razrada dola do izraaja u Svetoj porodici i Njemakoj ideologiji. Nadalje o jednoj Marxovoj skici pod naslovom Graansko drutvo i komunistika revolucija, koju Marx nije razradio u posebno djelo. Trea Marxova skica Iz L. Feuerbacha u izvjesnom smislu je plan Marxova djela Njemake ideologije, i, konano, etvrti dodatak predstavljaju Engelsove kritike primjedbe na Feuerbachovu filozofiju. Na kraju smo uvrstili Marxovo pismo P. V. Annen- kovu od 28. decembra 1846. god. koje, zajedno s Njemakom ideologijom, koja je zavrena u istoj godini, pokazuje da su Marxove i Engelsove ^osnovne koncepcije o historiji i ovjeku bile ve tada zavrene. Materijalistiko shvaanje historije je u njima izraeno ve na veoma jasan i eksplicitan nain, pa bismo mogli upravo konac 1846. i smatrati kao zavretak onog

31

perioda koji je uSao u literaturu kao rani period i r prema tome, kraj perioda ranih radova. ' Svi ovi rani radovi su ponovo redigirani prema poslijeratnim njemakim izdanjima: Die heilige Familie und andere philosophische Friihschriften Berlin 1953, Die deutsche Ideologie, Berlin 1953. i Kleine okono- mische Schriften, Berlin 1955. ..Napominjemo da je u kolacionlranju s ovim najnovijim izdanjima uinjeno i nekoliko ispravaka koje mijenjaju i smisao pojedinih reenica, jer smo smatrali, naroito kod Manuskripata, da je deifriranje u ovim novijim izdanjima na nekim mjestima bilo uspjenije.

Novembar 1960. Dr Predrag Vranicki

PREDGOVOR TREEM IZDANJU

Pojava ranih radova Marxa i Engelsa pred vie od jednog decenija bio je svakako znaajan datum u razvoju nae kulture. Moe se, mislim, sa sigurnou rei da je ova edicija jedna od najznaajnih u naoj prevodilakoj literaturi. Ona je, kako sam to spomenuo i u prva dva predgovora, koincidirala sa historijskim naporima jugoslavenskih komunista i naroda da se vrati socijalizmu njegov duboki humani sadraj i da se ujedno otkriju sve one znaajne dimenzije Marxove i Engelsove misli koje u staljinizmu uope nisu dole do izraaja. Kad se jednom bude pisalo o sudbini ovih rukopisa, bit e to osvjetljavanje jednog interesantnog kulturno- -historijskog fenomena. Vidjet e se da odreene znaajne, pa ak i epohalne misli, mogu plodno i historijski djelovati samo onda kad je i to historijsko tlo plodno. Vidjet e se da pojedine misli, djela i cjelokupne koncepcije cirkuliraju u odreenim historijskim ambijentima koji su za te koncepcije u potpunosti neosjetljivi, iako se one tiu upravo tog drutva i tog historijskog momenta. U staljinskom periodu, kao i dananjem kineskom, ljudi su imali u rukama i Marxa i Engelsa i Lenjina i mnoge druge znaajne marksiste, ali je intelektualna rezonancija postojala samo za odreene stavove i koncepcije, nikad za njihovu misao u cjelini, a prvenstveno nikad za njihov duboki i realni 3* humanizam koji je sr i okosnica njihove misli i djela. Svi ovi rani radovi bili su tako faktiki prezentni, ali ne

misaono i doivljajno, sovjetskoj javnosti ve krajem dvadesetih godina i u tridesetim godinama kada se objavljivalo cjelokupno izdanje Marxovih i Engel- sovih djela na ruskom i njemakom jeziku. I dok su pojedini marksisti i nemarksisti, ali humanistiki orijentirani mislioci, tridesetih godina oduevljeno prihvatili ove radove, naroito manuskripte iz 1844. god. (jer su drugi radovi bili uglavnom i poznati) sovjetska marksistika misao prolazila je pored njih kao pored nekih mladenakih grijeha, prisiljena i napokon saivljena sa sedam crta marksistike filozofije. Kada se filozofija svede na nekoliko crta, onda ona postaje suvina. Ali i stvarnost koja ne treba filozofiju, misao o svom smislu, i sama pokazuje da je liena dubljeg historijskog smisla. Posljedice ovakvog odnosa prema ovim rukopisima ogledaju se i u novom, drugom izdanju sabranih djela Marxa i Engelsa na ruskom i njemakom jeziku, gdje su upravo ovi rukopisi (ba manuskripti iz 1844 god. kao i neki drugi radovi) izostavljeni i izdani kao suplement. (zasad samo na ruskom jeziku, a na njemakom je u pripremi). Samo jo jedan dokaz, kao to se vidi i iz pokuaja interpretacije ovih spisa, da se ni danas ne sagledava sav izvanredan domaaj ovih misli, bez kojih zapravo nema ni potpunog razumijevanja ne samo geneze Marxovih i Engelsovih koncepcija, nego ni njihovih kasnijih djela. Ako izuzmemo znaajne pojedince marksiste, pa ak i neke nemarksiste, koji su ve tridesetih godina odmah sagledali izvanredno znaenje ovih radova, maeovnije dosizanje Marxove i Engelsove integralne misli najdublje i najsvestranije se odvijalo u redovima jugoslavenskih marksista i u teoriji i u praksi. Revolucija i etrdesetiosma svakako su kod toga bili prijelomni dogaaji. A od tada, naa drutvena praksa, s jasnom orijentacijom na strukturiranje drutva na osnovi samoupravljanja radnog ovjeka, politikosocioloka misao u kritikom odnosu prema etatizihu i birokratizmu, te filozofska u kritikoj analizi fenomena alijenacije i problematike historije i ovjeka da spomenem na svim

37

ovim podrujima samo najvanije i najhitnije probleme oznaavaju produavanje i realiziranje najizvornije Marxove i Engelsove misli, historijski fenomen od prvorazrednog znaenja. Upravo je zato i tolika historijska odgovornost jugoslavenskih marksista Ovo tree izdanje uglavnom se ne razlikuje od drugog. Jedino smo dodali Marxovim tezama o Feuerbachu i Engelsovu redakciju ovih teza, koja se esto objavljuje samostalno, pa e tako itaoci moi da usporede obadvije verzije. Osim toga, svi radovi su ponovno kolacionirani prema originalima navedenim u prethodnom predgovoru kao i prema najnovijem Dietzovom izdanju sabranih djela. Kako jo nije objavljen prije spomenuti suplement na njemakom jeziku, manuskripte smo kolaoionirali prema Dietzovom izdanju iz 1953. i 1955. god. i izvrili odreena poboljanja.
Septembar 1966. Dr Predrag Vranicki

KARL MARX FRIEDRICH ENGEL S

. Njemako-francuski godinjaci ine jednu svesku od 236 strana. Spisi Marxa i Engelsa (Marjova pisma, Prilog jevrejskom pitanju, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije, Poloaj Engleske) iznose neto oko polovine tih stranica, a ostalo otpada na radove drugih suradnika toga asopisa. Priloge su jo dali: H. Heine, G. Herwegh, M. Hess i F C. Bernays. Navedeni spisi Marxa i Engelsa prevedeni su po knjizi: Aus dem literarischen Nachlass ,von Karl Marx. Frie- drich Engels und Ferdinand Lassalle, herausgegeben von Franz Mehring, Band I, Stuttgart 1913.

RANI RADOVI

MARXOVA PISMA RUGEU IZ 1843. GODINE

Na lai za D., marta 1843

Sada putujem po Holandiji. Koliko vidim iz ovda' njih i francuskih novina, Njemaka je duboko zapala u blato i sve e vie zapadati. Ja vas uvjeravam, ak ovjek i ne osjea nacionalni ponos, ipak osjea nacio* nalni stid ak u Holandiji. Najneznatniji Holananii* jo je graanin spram najveeg Nijemca. A sudovi stranaca o pruskoj vladi! O tom sistemu i njegovoj jedno' stavnoj prirodi vlada zapanjujua suglasnost, i nitko se vie o njemu ne vara. Nova kola je dakle ipak neemu koristila. Pao je raskoan ogrta liberalizma * najodvratniji despotizam stoji u svojoj potpunoj golo' tinji pred oima cijeloga svijeta. To je takoer otkrivenje, iako obrnuto. To je istina koja nas barem pouava da upoznamo ispraznost na' ega patriotizma, neprirodnost naeg dravnog ureenja i da sakrijemo' svoje lice od stida. Vi me gledate smi' jeei se i pitate, to je s tim postignuto? Iz stida se ne stvara revolucija. A ja odgovaram: stid je ve revo' lucija; on je stvarno pobjeda francuske revolucije nad njemakim patriotizmom koji ju je pobijedio 1813. Stid je neka vrsta gnjeva koji je okrenut u sebe. I kad bi se cijela nacija zaista stidjela, onda bi ona bila laV koji se povlai prije skoka. Priznajem, u Njemakoj ne postoji ak ni stid; naprotiv ovi bijednici su joi patrioti. A koji bi im sistem istjerao patriotizam ako ne ovaj smijeni sistem novoga viteza? Komedija kojiJ despotizam izvodi s nama, opasna je isto tako i za njega.

45

kao to je tragedija bila Stuartima i Bourbonima. I ak ako dugo vremena ne bismo ovu komediju smatrali onim to ona jest, ona bi ipak ve bila revolucija. Drava je suvie ozbiljna stvar da bi se iz nje mogla praviti lakrdija. Moda bi brod pun luaka mogao dosta dugo ploviti po volji vjetra; no on bi plovio ususret svojoj sudbini upravo zato, jer luaci to ne bi vjerovali. Ova sudbina koja je pred nama jest revolucija.
Koln, maja 1843.

Vae je pismo, dragi moj prijatelju, dobra elegija, pogrebna pjesma koja para duu, ali politiko ono nipoto nije. Nijedan narod ne oajava, i ako se dugo vremena nada samo iz gluposti, on e sebi ipak jednom nakon mnogo godina sve svoje pobone elje ostvariti u momentu nenadane mudrosti. Ipak, Vi ste me potakli, Vaa tema jo nije iscrpljena, elim da dodam finale, i kad sve bude zavreno, tada mi pruite ruku da opet ponemo od poetka. Neka mrtvi sahranjuju i oplakuju svoje mrtve. Nasuprot tome, zavidno je biti prvi meu onima koji ivi ulaze u nov ivot; to treba da bude naa sudbina. Istina je, stari svijet pripada filistru. Ali mi ne smijemo postupati s njim kao s baukom od koga se uplaeno okreemo. Naprotiv, mi moramo na njega tano paziti. Isplati se studirati ovoga gospodara svijeta. On je gospodar svijeta, naravno, samo utoliko, ukoliko^ ga ispunjava svojim drutvom kao crvi leinu. Drutvo ovih gospodara ne treba zato da bude nita drugo do stanoviti broj robova, a vlasnici robova ne moraju biti slobodni. Ako se zbog svoga posjeda zemlje i ljudi nazivaju gospodarima u eminentnom smislu, zar su oni zato manje filistri nego njihovi ljudi? Ljudi, to bi bila duhovna bia, slobodni ljudi ___________ republikanci. Malograani nee da budu ni jedno ni drugo. Sto im preostaje da budu i da ele. Ono to oni ele, ivjeti i razmnoavati se (a dalje nitko ne dospijeva, kae Goethe), to hoe i ivotinja. a njemaki politiar mogao bi najvie jo dodati da ovjek, meutim, zna da to eli, a Nijemac je toliko razborit da nita vie ne eli. U grudima ovih ljudi trebalo bi tek ponovo probuditi ovjekovo osjeanje vlastite vrijednosti, slobodu. Samo ovo osjeanje koje je s Grcima nestalo iz svijeta, a s kranstvom se izgubilo u nebeskom plavetnilu, moe iz drutva opet stvoriti zajednicu ljudi za ostvarenje njihovih najviih ciljeva, tj. demokratske drave. Suprotno tome, ljudi koji se ne osjeaju ljudima privreni su 44 svojim gospodarima kao soj robova ili konja. Nasljedni gospodari su svrha cijelog ovog drutva. Ovaj svijet pripada njima. Oni ga prihvaaju onakvim kakav on jest i kakvim se osjea. Oni smatraju sami sebe onakvima kakvi se zatiu i postavljaju se tamo

gdje su izrasle njihove noge, na iji ovih politikih ivotinja koje ne znaju za drugo odreenje, nego da im budu pokorni, privreni i usluni. Filistarski svijet je politiki svijet ivotinja, i ako moramo priznati njegovu egzistenciju, onda nam ne preostaje nita drugo nego da status quo-u jednostavno dademo pravo. Proizvela su ga i usavrila barbarska stoljea i sad stoji ovdje kao konzekventan sistem iji je princip oneovjeeni svijet. Naa Njemaka, najsavreniji filistarski svijet, morala je dakle prirodno daleko zaostati za francuskom revolucijom koja je ponovo uspostavjla ovjeka; a njemaki Aristotel koji bi svoju Politiku pisao iz naih prilika, napisao bi na njenom poevku: ovjek je drutvena, ali sasvim nepolitika ivotinja, a dravu ne bi mogao pravilnije objasniti, nego to je to ve uinio gospodin Zopfl, pisac Konstitucionalnog dravnog prava u Njemakoj. Ona je, po njemu, udruenje porodica, koje, nastavljamo mi, nasljedno -i stvarno pripadaju najvioj porodici koja se naziva dinastijom. Ukoliko se porodice pokau plodnijima, utoliko su ljudi sretniji, drava vea, dinastija monija, zbog ega se onda i u normalno-despotskoj Pruskoj na sedmog djeaka daje premija od pedeset talira. ?emcf su. tolilco razboriti realisti da sve njihove zelje i najuzvienije misli ne prelaze goli ivot. A ovu stvarnost, nita vie, akceptiraju oni koji njome vladaju. I ovi ljudi su realisti, oni su vrlo daleko od sko miljenja i od svake ljudske veliine, oni su obini oficiri i plemii, ali oni se ne varaju, oni imaju Pravo, om, takvi kakvi su, dovoljni su da iskoritavaju ovo zivotinjsko carstvo i da njime vladaju, jer vladanje i iskoritavanje jest jedan pojam, ovdje kao i svagdje. . prlmaJu znake pokornosti i kad pogledaju iznad gmiuih glava ovih bia bez mozga, to im je blie od Napoleonove misli na Berezini? Govori se o njemu da je, pokazujui svome pratiocu na komeanje onih koji se utapljaju, uzviknuo: Voyez ces crapauds!1 Ovo je govorkanje vjerojatno la, ali zato nije nita manje istinito. Jedina misao despotizma jest preziranje ljudi, oneovjeeni ovjek, i ova misao ima prednost pred mnogim drugima utoliko, to je istovremeno i injenica. Despot uvijek vidi ljude liene dostojanstva. Oni se utapljaju pred njegovim oima i za njega, u blatu obina ivota, iz kojega uvijek nanovo proizlaze slino abama. Ako se takvo gledite namee i ljudima koji su bili sposobni i za velike ciljeve, kao to je bio Napoleon prije svoga dinastikog ludila, kako bi sasvim obian kralj mogao u takvoj realnosti biti idealist? Prjncip je monarhije uope prezirani, prezreni, one- covjeeni ovjek, a Montesquieu nema uope pravo kad odaje poast tome principu. On pomae sebi razlikovanjem monarhije, despotizma i tiranije. No to su imena jednog pojma, u krajnjem sluaju razliitost obiaja kod istog principa. Gdje je monarhijski 45 princip u veini, tamo su ljudi u manjini, gdje se taj princip ne osporava, tamo uope nema ljudi. Zato sada ne bi ovjek, kao pruski kralj, koji nema razloga da se smatra problematinim,

zato ne bi slijedio svome hiru? I to slijedi iz toga ako on to ini? Protivrjene namjere? Dobro, tada iz toga nema nita. Nemone tendencije? One su jo uvijek jedina politika stvarnost. Blamae Pogledajte ove abe i zbunjenosti? Postoji samo jedna blamaa i samo jedna zbunjenost: silaenje s prijestolja. Sve dotle dok hir ostaje na svome mjestu, on ima pravo. Tamo on moe da bude toliko nestalan, toliko bezglav, toliko prezriv, koliko god hoe; on je jo uvijek dovoljno dobar da upravlja jednim narodom koji nikad nije poznavao drugog zakona osim samovolje svojih kraljeva. Ne kaem da e bezglavi sistem i gubitak .potovanja unutar i izvan drave ostati bez posljedica, ne preuzimam na sebe osiguranje broda luaka; ali tvrdim da e pruski kralj tako dugo biti ovjek svoga vremena, dok izopaeni svijet bude stvarni svijet. Vi znate da se mnogo bavim tim ovjekom. Ve tada, kad je njegov organ bio samo Berliner politischer Wochenblatt, uvidio sam njegovu vrijednost i njegovo odreenje. On je opravdao moje nasluivanje ve kod polaganja zakletve u Konigsbergu, da bi pitanje sada moglo postati isto lino. Svoje srce i svoju duu proglasio je buduim osnovnim dravnim zakonom pruskog podruja, svoje drave; i stvarno, kralj je u Pruskoj sistem. On je jedina politika linost. Njegova osoba odreuje sistem ovako ili onako. Sto on ini ili to mu se omoguava da ini, to misli ili to mu se stavi u usta to je ono to u Pruskoj misli ili ini drava. Dakle, stvarno je zasluga to je sadanji kralj to objavio tako neuvijeno. Neko se vrijeme grijeilo samo u tome, to se smatralo vanim kakve je elje i misli iznosio kralj. To nita nije moglo promijeniti u samoj stvari, jer filistar je materijal monarhije, a monarh je uvijek samo kralj filistara; on ne moe ni sebe ni svoje ljude uiniti slobodnim, stvarnim ljudima, ako oba dijela ostaju ono to jesu. Pruski kralj je pokuao da izmijeni sistem pomou teorije koju zaista nije imao njegov otac. Sudbina toga pokuaja poznata je. On je potpuno propao. Sasvim prirodno. Ako se jednom dospije do politikog svijeta ivotinja, onda nema daljnjeg nazadovanja nego do nje

46

ga i nema drugog napredovanja do naputanja njegove baze i prijelaza u ljudski svijet demokracije. Stari kralj nije htio nita ekstravagantna, on je bio filistar i nije svojatao pravo na duh. On je znao da drava slugu i posjedovanje te drave treba samo prozainu, mirnu egzistenciju. Mladi kralj bio je ivahniji i okretniji i imao je mnogo vie miljenje o svemoi monarha koji je ogranien samo svojim srcem i razumom. Gadila mu se stara okotala drava slugu i robova. On ju je htio oivjeti i sasvim proeti svojim eljama, osjeanjima i mislima; a on je to mogao zahtijevati, on u svojoj dravi, samo ako je to htio postii. Odatle njegovi liberalni govori i izlivi srca. Njegovim bi podanicima trebalo vladati puno, ivo kraljevo srce, a ne mrtvi zakon. Sva srca i sve duhove htio je pokrenuti za elje svoga srca i za davno zamiljene planove. Pokret je uslijedio; ali ostala srca nisu kucala kao njegovo, i podreeni nisu mogli otvoriti usta a da ne govore o ukidanju stare vlasti. Bestidni idealisti koji ovjeka ele uiniti ovjekom, domogli su se rijei i dok je kralj fantazirao na staronjemaki nain, oni su mislili da smiju filozofirati na novonjemaki nain. To je u Pruskoj svakako bilo neuveno. Jedan se trenutak inilo da je stari poredak stvari postavljen na glavu, tovie, stvari su poele da se pretvaraju u ljude, bilo je ak ljudi s imenom, iako nazivanje po imenu nije dozvoljeno na skuptinama; meutim, sluge staroga despotizma uinili su uskoro kraj toj nenjemakoj djelatnosti. Nije bilo teko dovesti u opipljiv sukob elje kralja koji je sanjario o velikoj prolosti punoj popova, vitezova i kmetova i namjere idealista koji ele samo posljedice francuske revolucije, dakle, na kraju uvijek republiku i poredak slobodnog ovjeanstva umjesto poretka mrtvih stvari. Kad je taj sukob postao dovoljno otar i neugodan, a estoki kralj dovoljno uzbuen, tada su k njemu pristupili sluge koji su prije tako lako rukovodili tokom stvari i objasnili mu: da kralj ne ini dobro to svoje podanike navodi na beskorisne govore i da oni ne bi mogli vladati pokoljenjem ljudi koji

govore. I gospodar svih stranjih Rusa postao je nemiran zbog kretanja u glavama prednjih Rusa, i zahtijevao je ponovno uspostavljanje starog, mirnog stanja. I uslijedilo je novo izdanje starog progonstva svih ovjekovih elja i misli o ovjekovim pravima i dunostima, tj. povratak staroj okotaloj dravi slugu, u kojoj rob slui utei, a posjednik zemlje i ljudi vlada to je mogue vie utljivo, samo pomou dobro odgojene i poslune posluge. Nijedan ne moe rei ono to eli, niti prv< mogu rei da ele postati ljudi, niti drugi mioe rei da u svojoj zemlji ljude ne treba. utnja je stpga jedini put. Muta pecora, prona et ventri obo- edientia.1 To je neuspjeli pokuaj da se ukine filistarska drava na njenoj vlastitoj osnovi; on je zavrio tako da je cijelom svijetu oigledno pokazao nunost brutalnosti i nemogunost humanizma u despotizmu. Brutalan odnos moe se odrati samo pomou brutalnosti. I ovdje sam sada gotov s naim zajednikim zadatkom da analiziram filistra i njegovu dravu. Vi neete rei da o suvremenosti imam suvie visoko miljenje, pa ipak kad nad njom ne oajavam, onda je to samo njen vlastiti oajan poloaj koji me ispunjava nadom. Ja uope ne govorim o nesposobnosti gospodara i o nemarnosti slugu i podanika koji sve preputaju volji bojoj, a ipak je ve oboje bilo dovoljno da dovede do katastrofe. Upozoravam vas samo na to, da su se neprijatelji filistarstva, jednom rijei, svi ljudi koji misle i pate, sporazumjeli, a zato su im prije potpuno nedostajala sredstva, i da sam pasivni sistem razmnoavanja starih podanika svakim danom dostavlja regrute za slubu novom ovjeanstvu. A sistem zarade i trgovine, posjeda i pljakanja ovjeka vodi jo mnogo bre nego umnoavanje stanovnitva, do sloma unutar sadanjeg drutva to ga stari sistem ne moe izlijeiti, jer ovaj uope ne lijei i ne stvara nego samo egzistira i uiva. Ali egzistencija napaenog ovjeanstva koje misli, i egzistencija misleeg ovjeanstva koje je ugnjeteno,
1

Nijeme pognute ovce koje se pokoravaju trbuhu

4 Rani radovi

4 9

48

mora nuno postati bljutava i neprobavljiva pasivnom ivotinjskom svijetu filistarstva koje tupo uiva. Sa svoje strane mi moramo stari svijet potpuno iznijeti na vidjelo i pozitivno izgraditi novi. Ukoliko dogaaji misleeg ovjeanstva vremenski due dopuste da se ono osvijesti, a dogaaji napaenog ovjeanstva da ono skupi snage, utoliko e savreniji biti proizvod koji sadanjost nosi u svom krilu.
Kreuznach, septembra 1843.

Radujem se to ste odluni i to svoje misli od retrospektivnih pogleda na prolost okreete naprijed prema novom pothvatu. Dakle, u Pariz, staru visoku kolu filozofije absit omen!1 i novi glavni grad novoga svijeta. to je nuno, to se dogaa. Stoga ne Sumnjam da se mogu ukloniti sve zapreke, iju Vanost priznajem. Uostalom, pothvat moe uspjeti ili ne; u svakom sluaju ja u krajem ovoga mjeseca biti u Parizu, jer ovdanji zrak ovjeka zasunjuje, pa u Njemakoj ne vidim nikakva prostora za slobodnu djelatnost. U Njemakoj se sve nasilno ugnjetava, nastala je prava anarhija duha i reim same gluposti, a Ziirich se pokorava zapovijedima iz Berlina; stoga postaje sve jasnije da stvarno misaone i nezavisne glave moraju traiti novo mjesto skupljanja. Uvjeren sam da e na plan odgovarati stvarnoj potrebi, a stvarne potrebe moraju se ipak stvarno i ispuniti. Ja, dakle, ne sumnjam u pothvat, ukoliko ga se samo ozbiljno shvati. Cini se da su unutranje tekoe gotovo vee nego vanjske zapreke. Jer ako i ne postoji sumnja o polaznoj taki, utoliko vlada vea zbrka u pogledu cilja. Ne samo da je izbila opa anarhija meu reformatorima, nego e svaki sam sebi morati priznati, da nema nikakva tana uvida u to, to u sebi krije budunost. Meutim, to je upravo prednost novoga pravca da mi ne antici

Daleko bilo svako zlo

piramo svijet dogmatski nego novi svijet elimo nai tek pomou kritike staroga. Dosad su filozofi imali rjeenje svih zagonetki u svojim tezgama, a glupi egzo- teriki svijet trebalo je samo da otvori gubicu, pa da mu u nju ulete peeni golubovi apsolutne nauke. Filozofija je postala svjetovnom, a najuvjerljiviji dokaz za to jest taj, to je sama filozofska svijest uvuena u vrtlog borbe ne samo izvanjski, nego i iznutra. Ako konstruiranje budunosti i zavravanje za sva vremena nije naa stvar, onda je utoliko sigurnije to treba da izvrimo u sadanjosti, mislim na bezobzirnu kritiku svega postojeeg, dakakox bezobzirnu kako u tom smislu da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako ni sukoba s postojeim silama. Stoga ja nisam za to da zasadimo dogmatsku zastavu, naprotiv, mi moramo pomoi dogmatiarima da sebi objasne svoje stavove. Tako je osobito komunizam jedna dogmatska apstrakcija, pri emu nemam u vidu jedan zamiljeni i mogui komunizam, nego stvarno postojei komunizam kako ga propovijedaju Gabet, De- zamy, Weitling itd. Ovaj komunizam je samo posebna pojava humanistikog principa koja je inficirana svojom suprotnou, privatnim vlasnitvom. Ukidanje privatnog vlasnitva i komunizam nisu stoga ni u kom sluaju identini i s komunizmom nisu sluajno, nego nuno nastala druga socijalistika uenja, kao Fourie- rovo, Proudhonovo itd., jer je sam komunizam samo posebno, jednostrano ostvarenje socijalistikog principa. A cjelokupni socijalistiki princip samo je opet jedna strana koja pogaa realnost prave ovjekove sutine. Mi se isto tako moramo brinuti i za drugu stranu, za teorijsku egzistenciju ovjeka, dakle, da religiju, nauku itd. uinimo predmetom nae kritike. Osim toga, mi elimo djelovati na svoje suvremenike i to na nae njemake suvremenike. Pitanje je kako to uiniti? Dvije vrste injenica ne mogu se porei. Predmeti koji ine glavni interes sadanje Njemake jesu prvo religija, a zatim politika. Na te predmete, kakvi god oni bili, treba nadovezati, a ne suprotstavljati im neki gotovi sistem kao Voyage en Icari. Um je uvijek egzistirao, samo ne uvijek u umnom obliku. Kritiar moe, dakle, nadovezati na svaki oblik teorijske i praktike svijesti, te iz vlastitih oblika postojee stvarnosti razviti pravu stvarnost kao njeno trebanje (Sollen) i krajnji cilj. to se tie stvarnoga ivota, to upravo politika drava, i tamo gdje jo nije svjesno ispunjena socijalistikim zahtjevima, sadri zahtjeve uma u svim svojim modernim oblicima. Ona ne ostaje pri tame. Ona svagdje pretpostavlja um kao ostvaren. Ali isto tako svagdje upada u protivrjenost izmeu svog idealnog odreenja i svojih realnih pretpostavki. Iz ovog sukoba politike drave sa samom sobom dade se, stoga, svagdje razviti socijalna istina. Kao to je religija sadraj 4* 50 teorijskih borbi ovjeanstva, tako je politika, drava sadraj njegovih praktikih borbi. Politika drava izraava, dakle,

unutar svoga oblika sub specie rei publicae2 sve socijalne borbe, potrebe, istine. Uiniti predmetom kritike najspecijalnije politiko pitanje, kao to je razlika izmeu stalekog i predstavnikog sistema, ne znai sputanje ispod hau- teur des principes.3 Jer ovo pitanje izraava samo na politiki nain razliku izmeu vladavine ovjeka i vladavine privatnog vlasnitva. Kritiar, dakle, ne samo da moe nego i mora ulaziti u ova politika pitanja (koja su prema' shvaanju tvrdoglavih socijalista ispod svkog dostojanstva). Ukoliko kritiar razvija prednost predstavnikog sistema pred stalekim, za nj se praktiki interesira jedna velika partija. Ukoliko on predstavniki sistem uzdie iz njegova politikog oblika do opeg oblika i istie pravo znaenje koje mu lei u osnovi, istovremeno prisiljava tu partiju da prevazie samu sebe, jer je njena pobjeda istovremeno i njen gubitak. Nita nas, dakle, ne spreava da nau kritiku nado- veemo na kritiku politike, na uee u politici, dakle, na stvarne borbe, i da je identificiramo s njima. Mi onda ne istupamo nasuprot svijetu doktrinarski s novim principom: ovdje je istina, pred njom na koljena! Mi svijetu razvijamo nove principe iz principa svijeta. Mi mu ne kaemo: prestani sa svojim borbama, to su gluposti; mi ti elimo doviknuti istinsku parolu borbe. Mi svijetu samo pokazujemo zato se on zapravo bori, a svijest je takva stvar koju on mora prisvojiti, makar to i ne htio. Reforma svijesti sastoji se samo u tome da dopustimo svijetu da upozna svoju svijest, da ga probudimo iz sna o samome sebi, da mu objasnimo njegovo vlastito djelovanje. Sav na zadatak moe se sastojati samo u tome da se religijska i politika pitanja donesu u samosvjesnom ljudskom obliku, kao to je to sluaj i kod Feuerbachove kritike religije. Dakle, nae geslo mora biti: reforma svijesti ne pomou dogmi, nego pomou analize- mistine, samoj sebi nejasne svijesti, pojavljivala se ona religiozno ili politiki. Tada e se pokazati da svijet ve odavno sanja o predmetu kojega sam treba biti svjestan da bi ga stvarno posjedovao. Tada e se pokazati da se ne radi o velikoj misaonoj crti izmeu prolosti i budunosti, nego o izvravanju misli prolosti. Napokon e se pokazati da ovjeanstvo ne zapoinje nikakav nov posao, nego svjesno izvrava stari posao. Tendenciju naega lista moemo, dakle, obuhvatiti jednom rijei: rad vremena na razumijevanju smisla (kritika filozofija) svojih borbi i elja. To je posao za svijet i za nas. On moe biti djelo samo ujedinjenih snaga. Radi se o ispovijedi, ni o emu drugome. Da bi se oistilo od svojih grijeha, ovjeanstvo treba samo da ih proglasi onim to jesu. 51
2 1

Pod vidom drave Visine principa

Karl Marx
1. Bruno Bauer: Die Judenfrage, Braunschweig 1843. 2. Bruno Bauer: Die Fhigkeit der heutigen Juden und Christen frei zu werden.
Einundzwanzig Bogen aus der Schweiz, herausgegeben von Georg Herwegh. Zrich und Winterthur 1843, pp. 56-71

PRILOG JEVREJSKO M PITANJU

I Bruno Bauer: Jevrejsko pitanje, Braunschweig 1843. Njemaki Jevreji ele emancipaciju. Kakvu emancipaciju oni ele? Kao dravljani, politiku emancipaciju? Bruno Bauer im odgovara: U Njemakoj nije nitko politiki emancipiran. Mi smo sami neslobodni. Kako da vas oslobodimo? Vi Jevreji ste egoisti ako zahtijevate posebnu emancipaciju za sebe kao Jevreje. Vi biste kao Nijemci morali raditi na politikoj emancipaciji Njemake, kao ljudi na ljudskoj emancipaciji, a poseban nain vaega ugnjetavanja i ponienja morali biste osjetiti ne kao izuzetak od pravila, nego naprotiv, kao potvrdu pravila. Ili Jevreji zahtijevaju izjednaenje s kranskim podanicima? Tada priznaju kransku dravu pravednom, tada priznaju vladavinu opeg podjarmljivanja. Zato im se ne dopada njihov posebni jaram ako im se dopada opi jaram? Zato Nijemac treba da se interesira za osloboenje Jevreja, ako se Jevrej ne interesira za osloboenje Nijemca? Kranska drava zna samo za privilegije. Jevrej posjeduje u njoj privilegij da je Jevrej. On kao Jevrej ima prava koja krani nemaju. Zato zahtijeva prava koja on nema a koja uivaju krani? Ako Jevrej eli da bude emancipiran od kranske drave, tada on zahtijeva da kranska drava napusti svoju religiisku predrasudu. Da li on, Jevrej, naputa svoju religijsku 52 predrasudu? Ima li on, dakle, pravo da od drugog zahtijeva odricanje od religije? Kranska drava ne moe po svojoj sutini emancipirati Jevreja; ali, dodaje Bauer, Jevrej po svojoj sutini ne moe biti emancipiran. Sve dotle dok je drava kranska a Jevrej jevrejski, oboje su jednako tako nesposobni bilo da emancipaciju dadu, bilo da je prime. Kranska drava moe se prema Jevreju odnositi samo na nain kranske drave, tj. na privilegirajui nain, dozvoljavajui izdvajanje Jevreja od ostalih podanika, ali i omoguavajui mu da osjeti pritisak drugih, izdvojenih sfera, da ga osjeti utoliko snanije, kad se nalazi u religijskoj suprotnosti prema vladajuoj religiji. Ali i Jevrej se prema dravi moe odnositi samo jevrejski, tj. prema dravi kao prema strancu,

suprotstavljajui zbiljskoj nacionalnosti svoju himerinu nacionalnost, zbiljskom zakonu svoj iluzorni zakon, smatrajui da je ovlaten izdvajati se od ovjeanstva na taj nain to principijelno ne uestvuje u historijskom pokretu, iekujui budunost koja s opom ovjekovom budunosti nema niega zajednikog, smatrajui sebe lanom jevrejskog naroda, a jevrejski narod izabranim narodom. Na kojoj osnovi, dakle, zahtijevate vi Jevreji emancipaciju? Zbog vae religije? Ona je smrtni neprijatelj dravne religije. Kao dravljani? U Njemakoj nema dravljana. Kao ljudi? Vi niste ljudi kao to nisu ljudi ni oni na koje vi apelirate. Bauer je na nov nain postavio pitanje o emancipaciji Jevreja, poto je kritizirao dosadanja postavljanja i rjeenja pitanja. Kakve osobine imaju, pita on, Jevrej koji treba biti emancipiran i kranska drava koja treba da emancipira? On odgovara kritikom jevrej ske religije, on analizira religijsku suprotnost izmeu jevrejstva i kranstva, on objanjava sutinu kranske drave, i to sve sa smjelou, otrinom, duhom, temeljitou i nainom pisanja koliko preciznim toliko jezgrovitim i punim energije. Kako dakle Bauer rjeava jevrejsko pitanje? Kakav je rezultat? Formuliranje pitanja njegovo je rjeenje. Kritika jevrejskog pitanja jest odgovor na jevrejsko pitanje. Resume je dakle slijedei: Moramo emancipirati sami sebe, prije nego to bismo mogli emancipirati druge. Najotriji oblik suprotnosti izmeu Jevreja i kranina jest religijska suprotnost. Kako se rjeava neka suprotnost? Na taj nain da se onemogui. Kako se onemoguava neka religijska suprotnost? Na taj nain da se ukine (aufhebt) religija. im Jevrej i kranin priznaju obostrano svoje religije samo razliitim stupnjevima razvitka ljudskog duha, kao razliite zmijske koe koje je ostavila historija, a ovjeka kao zmiju koja se u njih obukla, tada se nee vie nalaziti u religijskom, nego jo samo u kritikom, naunom, u ljudskom odnosu. Nauka je tada njihovo jedinstvo. A suprotnosti u nauci rjeavaju se samo naukom. Osobito njemaki Jevrej nailazi na pomanjkanje politike emancipacije uope i na jako izraeni karakter kranske drave. U Bauerovu smislu jevrejsko pitanje ima ipak ope znaenje, nezavisno od specifinih njemakih odnosa. Ono je pitanje o odnosu religije prema dravi, o protivrjenosti religijske ogranienosti i politike emancipacije. Emancipacija od religije postavlja se kao uvjet kako za Jevreja koji eli da bude politiki emancipiran, tako i za dravu koja treba da emancipira i sama da bude emancipirana. Dobro, kae se, a i sam Jevrej to kae, Jevrej i ne treba da bude emancipiran kao Jevrej, ne zato to je Jevrej, ne zato to ima tako izvrstan opi ljudski princip udorednosti; Jevrej e se, naprotiv, sam povui iza dravljanina i biti dravljanin, usprkos 53 tome to je Jevrej i to treba da ostane Jevrej; to znai, on jest i

ostaje Jevrej usprkos tome to je dravljanin i to ivi u opim ljudskim odnosima: njegova jevrejska i ograniena sutina na kraju uvijek pobjeuje njegove ljudske i politike obaveze. Predrasuda ostaje i pored toga to su je nadmaila opa naela. Ako pak ona ostane, onda ona naprotiv nadmauje sve drugo. Jevrej bi mogao ostati Jevrej u ivotu drave samo sofistiki, prividno; dakle, ako bi on elio ostati Jevrej, isti privid bilo bi ono bitno i pobijedilo bi, to znai njegov ivot u dravi bio bi samo privid ili momentalna iznimka nasuprot sutini i pravilu. (Sposobnost dananjih Jevreja i krana da postanu slobodni Einundzwanzig Bogen, p. 57). ujmo kako Bauer, s druge strane, postavlja zadatak drave: Francuska nam je nedavno dala, kae on (rasprave u skuptini od 26. decembra 1840) u vezi s jevrejskim pitanjem kao i uvijek u svim politikim pitanjima prizor slobodnog ivota, ali koji svoju slobodu opoziva zakonom, dakle proglaava je prividom, a na drugoj strani svoj slobodni zakon opovrgava djelom. (Jevrejsko pitanje, str. 64). Opa sloboda u Francuskoj jo nije postala zakonom, a jevrejsko pitanje takoer jo nije rijeeno, jer se zakonska sloboda da su svi graani jednaki ograniava u ivotu kojim jo vladaju i koji su podijelile religijske privilegije, a ova nesloboda ivota djeluje uzvratno na zakon i prisiljava ga da sankcionira razlikovanje graana slobodnih po sebi na ugnje- tene i ugnjetae. (Str. 65). Kada bi dakle jevrejsko pitanje bilo rijeeno za Francusku? Jevrej bi, na primjer, morao prestati da bude Je- vrej kad ne bi dozvolio da ga njegov zakon spreava da ispuni svoje dunosti prema dravi i svojim sugraanima, tako npr. kad bi u subotu iao u skuptinu i sudjelovao na javnim zasjedanjima. Svaka religijska privilegija uope, dakle i monopol povlatene crkve, morali bi da budu ukinuti, i ako bi nekolicina ili vie njih, ili ak pretena veina, vjerovala da jo mora ispunjavati religijske dunosti, onda bi to ispunjenje moralo biti preputeno njima samima kao isto privatna stvar*. (Str. 65). Nema vie religije, ako ne postoji privilegirana religija. Oduzmite religiji njenu snagu iskljuivosti i ona nee vie postojati. (Str. 66.) Isto tako kao to je gosp. Martin du Nord u.prijedlogu da se u zakonu izostavi spominjanje nedjelje vidio prijedlog za proglaenje prestanka egzistencije kranstva, istim bi pravom (a ovo pravo je potpuno osnovano) objanjenje da zakon o suboti za Jevreje vie nije obavezan, bilo proklamacija raspadanja jevrejstva. (Str. S jedne strane, dakle, Bauer zahtijeva da Jevrej napusti jevrejstvo, i uope da ovjek napusti religiju, da bi se emancipirao kao dravljanin. S druge strane, politiko prevladavanje religije njemu je, konzekventnim nainom, 54 prevladavanje religije uope. Drava koja pretpostavlja religiju

jo nije prava, nije zbiljska drava. Religijska predodba daje, svakako, dravi garancije. Ali kakvoj dravi? Kojoj vrsti drave? (Str. 97) Na ovoj se taki oituje jednostrano shvaanje je- vrejskog pitanja. Nikako nije dovoljno istraivati: tko treba emancipirati? Roga treba emancipirati? Kritika je trebala da ini neto tree. Ona je morala pitati: o kakvoj se vrsti emancipacije radi? Koji su uvjeti postavljeni u sutini zahtijevane emancipacije? Kritika same politike emancipacije bila je tek zavrena kritika jevrejskog pitanja i njeno pravo pretvaranje u ope pitanje vremena. S obzirom da Bauer ne podie pitanje na tu visinu, on zapada u protivrjenosti. On postavlja uvjete koji nemaju osnovu u sutini same politike emancipacije. On nabacuje pitanja koja ne sadri njegov zadatak i rjeava zadatke koji njegova pitanja ostavljaju nerijeenima. Kada Bauer kae o protivnicima emancipacije Jevreja: Nijhova greka bila je samo u tome to su pretpostavljali kransku dravu kao jedinu pravu dravu i to je nisu podvrgli istoj kritici s kojom su razmatrali jevrejstvo (str. 3.), onda Bauerovu greku nalazimo u tome, to on kritizira samo kransku dravu a ne dravu uope, to ne istrauje odnos politike emancipacije prema ljudskoj emancipaciji i to stoga postavlja uvjete koji su objanjivi samo iz nekritikog zamjenjivanja politike emancipacije s opom ljudskom emancipacijom. Kad Bauer pita Jevreje: Da li vi s vaega stajalita imate pravo da zahtijevate politiku emancipaciju?, onda mi pitamo obrnuto: da li stajalite politike emancipacije ima pravo da od Jevreja zahtijeva ukidanje jevrejstva, a od ovjeka ukidanje religije uope? Jevrejsko pitanje poprima drugaiji oblik ve prema tome u kojoj se dravi Jevrej nalazi. U Njemakoj, gdje ne postoji politika drava, drava kao drava, jevrejsko pitanje je isto teoloko pitanje. Jevrej se nalazi u religijskoj suprotnosti prema dravi koja priznaje kranstvo kao svoju osnovu. Ova drava je teolog ex professo. Kritika je ovdje kritika teologije, dvosjekla kritika, kritika kranske i kritika jevrejske teologije. Ali na taj se nain jo uvijek kreemo u teologiji, kolikogod se u njoj kretali i kritiki. U Francuskoj, u konstitucionalnoj dravi, jevrejsko pitanje jest pitanje konstitucionalizma, pitanje o polovinosti politike emancipacije. S obzirom da je ovdje zadran privid dravne religije, iako u takvom obliku koji nita ne kae i koji protivrijei samome sebi, u obliku religije veine, odnos Jevreja prema dravi ipak zadrava privid religijske, teoloke suprotnosti. Jevrejsko pitanje gubi svoje teoloko znaenje tek u sjevernoamerikim slobodnim dravama barem u jednom njihovu dijelu i postaje zaista svjetovno pitanje. Odnos Jevreja, uope 55 religiozna ovjeka prema politikoj dravi, dakle odnos religije prema dravi, moe se pojaviti u svojoj osobitosti, u svojoj istoi

samo tamo, gdje egzistira politika drava u svojoj potpunoj izgraenosti. Kritika ovoga odnosa prestaje biti teoloka kritika, im drava prestane da se prema religiji odnosi na teoloki nain, im se ona prema religiji odnosi kao drava, tj. politiki. Kritika postaje tada kritikom politike drave. Na ovoj taki gdje pitanje prestaje da bude teoloko, Bauerova kritika prestaje da bude kritika. 11 n existe aux Etas-Unis ni religion de V Etat, ni religion diclaree celle de la majoriti, ni preeminence dun culte sur un autre. LEtat est etranger d tous les cultes. (Marie ou lesclavage aux Etats-Unis etc., par G. de Beaumont, Pari 1835, p. 214)4. tovie, postoje neke sjevernoamerike drave u kojima la constitu- tion nimpose pas les croyance religieuses et la prati- que dun culte comme condition des priviliges politi- ques {1. c. p. 225). Ipak, on ne crott pas aux Etats- Unis quun homme sans religion puisse etre un hon- nete homme (1. c. p. 224).5 Ipak je Sjeverna Amerika prvenstveno zemlja religioznosti, kako to Beaumont, Tocqueville i Englez Ha- milton jednoglasno tvrde. Meutim, sjevemo-amerike drave slue nam samo kao primjer. Pitanje glasi: kako se dovrena politika emancipacija odnosi prema religiji? Naemo li ak i u zemlji sa dovrenom politikom emancipacijom ne samo egzistenciju, nego svjeu i krepku egzistenciju religije, onda je dokazano da postojanje religije ne protivrijei potpunoj oformljenosti drave. No s obzirom na to da postojanje religije znai postojanje nedostatka, tada se izvor ovoga nedostatka moe traiti samo jo u sutini same drave. Religija ne znai za nas vie osnovu, nego samo jo fenomen svjetovne ogranienosti. Stoga mi objanjavamo religioznu ogranienost slobodnih dravljana iz njihove svjetovne ogranienosti. Mi ne tvrdimo da oni moraju prevladati svoju religioznu ogranienost da bi prevladali svoju svjetovnu ogranienost. Mi tvrdimo da e prevladati svoju religioznu ogranienost im prevladaju svoju svjetovnu ogranienost. Mi ne pretvaramo svjetovna pitanja u teoloka. Mi pretvaramo teoloka pitanju u svjetovna. Poto je nistorija dosta dugo bila rastvarana u praznovjerja, mi praznovjerje rastvaramo u historiji. Pitanje o odnosu politike emancipacije prema religiji postaje za nas pitanje o odnosu politike emancipacije prema ljudskoj emancipaciji. Mi kritiziramo religijsku slabost politike drave kritizirajui politiku dravu, bez obzira na religijske slabosti, u njenoj svjetovnoj konstrukciji. Protivrjenost izmeu drave i jedne odreene religije, npr. jevrejstva, mi oovjeujemo
4 Nema u Sjedinjenim dravama ni dravne religije ni javne religije koja bi bila priznata religijom veine, ni prednosti jednog kulta pred drugim. Dravi su strani svi kultovi. (Marle Ili ropstvo u Sjedinjenim dravama Amerike itd., od g. de Beaumonta, Pariz, 1835, str. 214.) * Ustav ne namee religijska vjerovanja i praksu jednog kulta koji bi bio uvjet politikim privilegij ama (1. c. str. 225). 56 U Sjedinjenim se Dravama ne misli da bi ovjek bez religije mogao biti poten ovjek (1. c. str. 224). Francuske tekstove preveo je dr Vojmir Vinja.

u protivrjenosti izmeu drave i religije uope, u protivrjenost izmeu drave i njenih pretpostavki uope. Politika emancipacija Jevreja, kranina, uope religioznog ovjeka jest emancipacija drave od jevrejstva, od kranstva, od religije uope. U svom obliku, na nain koji je svojstven njenoj sutini, drava se emancipira od religije kao drava kada se emancipira od dravne religije, tj. kada drava kao drava ne priznaje nikakvu religiju, nego naprotiv, kada drava priznaje sebe kao dravu. Politika emancipacija od religije nije provedena, neprotivrjena emancipacija od religije, jer politika emancipacije nije provedeni, ne- protivrjeni nain ljudske emancipacije. Granica politike emancipacije pojavljuje se odmah u tome, to se drava moe osloboditi jedne ogranienosti, a da ovjek ne bude od nje zbiljski slobodan, to drava moe biti slobodna drava, a da ovjek ne bude slobodan ovjek. Sam Bauer to preutno priznaje kad postavlja slijedei uvjet politikoj emancipaciji: Svaka religijska privilegija uope, dakle i monopol povlatene crkve, morali bi biti ukinuti, i ako bi nekolicina ili vie njih, ili ak pretena veina vjerovala da jo mora ispunjavati religijske dunosti, onda bi to ispunjavanje moralo biti preputeno njima samima kao isto privatna stvar. Dakle, drava se moe emancipirati od religije ak ako je pretena veina jo religiozna. A pretena veina ne prestaje biti religiozna time to je privatim6 religiozna. Ali odnos drave prema religiji, osobito slobodne drave, ipak je samo odnos ljudi koji sainjavaju dravu prema religiji. Odatle slijedi da se ovjek posredstvom drave politiki oslobaa jedne ogranienosti, kad se, u protivrjenosti sa samim sobom, uzdie iznad te ogranienosti na apstraktan, ogranien, parcijalan nain. Dalje slijedi da se ovjek, oslobaajui se politiki, oslobaa zaobilaznim putem, pomou medijuma, iako pomou nunog medijuma. Napokon slijedi da ovjek, ak i kad se posredstvom drave proglaava ateistom, tj. kada dravu proglaava ateistom, jo uvijek ostaje religiozno ogranien, upravo zbog toga to ama sebe priznaje samo zaobilaznim putem, pomou medijuma. Religija je upravo priznavanje ovjeka zaobilaznim putem, pomou posrednika. Drava je posrednik izmeu ovjeka i ovjekove slobode. Kao to je Krist posrednik kome je ovjek natovario svu svoju boanstve- nost, svoju cjelokupnu religioznu ogranienost, tako je drava posrednik na kojega on prenosi svoju cjelokupnu neboanstvenost, svoju cjelokupnu ljudsku neogranienost. Politiko uzdizanje ovjeka iznad religije dijeli sve nedostatke i prednosti politikog uzdizanja uope. Drava kao drava anulira npr. privatno vlasnitvo, ovjek na politiki nain 57
6

pojedinano, za sebe

proglaava privatno vlasnitvo ukinutim, im ukine cenzus za aktivnu i pasivnu izbornost, kao to se to dogodilo u mnogim sjevernoame- rikim dravama. S politikog stajalita Hamilton interpretira ovu injenicu sasvim pravilno u ovome smislu: Velika gomila odnijela je pobjedu nad vlasnicima i nad novanim bogatstvom. Nije li privatno vlasnitvo idealno ukinuto, ako je neposjednik postao za-

58

konodavac posjedniku? Cenzus je posljednji politiki oblik priznavanja privatnog vlasnitva. ^ Pa ipak, s politikim anuliranjem privatnog vlasnitva, privatno vlasnitvo ne samo da nije ukinuto, nego se, tovie, pretpostavlja. Drava ukida na svoj nain razliku po roenju, staleu, obrazovanju, zanimanju, kad roenje, stale, obrazovanje, zanimanje, proglasi nepolitikim razlikama, kad bez obzira na te razlike svakog lana naroda proglaava ravnopravnim uesnikom narodnog suvereniteta, kad sve elemente zbiljskog narodnog ivota razmatra sa stajalita drave. Uza sve to drava doputa privatnom vlasnitvu, obrazovanju, zanimanju da djeluju na svoj nain, tj. kao privatno vlasnitvo, kao obrazovanje, kao zanimanje i da istiu svoju posebnu sutinu. Daleko od toga da prevlada ove zbiljske razlike, ona naprotiv egzistira samo pod njihovom pretpostavkom, osjea se kao politika drava i istie svoju openitost samo u suprotnosti prema ovim svojim elementima. Stoga Hegel odreuje sasvim pravilno odnos politike drave prema religiji, kad kae: Da bi- drava kao udoredna zbiljnost duha koja sebe zna, dola do opstanka, nuno je razlikovati je od oblika autoriteta i vjere; ali ova razlika javlja se samo onda, ukoliko se crkvena strana dijeli u samoj sebi: samo tako, nad posebnim crkvama dobila je drava opost misli, princip svoga oblika i dovodi ga do egzistencije (Hegelova Filozofija prava, prvo izdanje, str. 346.) Svakako! Samo tako, iznad posebnih elemenata drava se konstituira kao opost. Dovrena politika drava po svojoj je sutini rodni ivot ovjeka u suprotnosti prema njegovu materijalnom ivotu. Sve pretpostavke ovog egoistinog ivota ostaju izvan dravne sfere u graanskom drutvu, ali kao svojstva graanskog drutva. Gdje je politika drava dostigla svoju pravu izgraenost, tamo ovjek vodi dvostruki ivot nebeski i zemaljski, ali ne samo u mislima, u svijesti, nego i u zbiljnosti, u ivotu ivot u politikoj zajednici, u kojoj se on javlja kao bie zajednice, i ivot u graanskom, drutvu u kojemu djeluje kao privatan ovjek, u kojemu druge ljude smatra sredstvom, samoga sebe poniava do sredstva i postaje igraka tuili sila. Politika drava odnosi se prema graanskom drutvu upravo tako spiritualisti- ki kao nebo prema zemlji. Ono se prema njoj nalazi u istoj suprotnosti, ono je prevladava na isti nain kao to religija prevladava ogranienost profanog svijeta, tj. na taj nain da ga opet mora priznati, uspostaviti i dozvoliti mu da njim vlada. U svojoj neposrednoj zbilj- nosti, u graanskom drutvu, ovjek je profano bie. Ovdje, gdje on drugima i sebi vai kao zbiljski individuum, on je neistinita pojava. Naprotiv, u dravi, u kojoj ovjek vai kao rodno bie, on je imaginaran lan jednog 59 zamiljenog suvereniteta, lien svog zbiljskog individualnog

ivota i ispunjen nezbiljskom ope- nitou. Konflikt u kojemu se ovjek, kao sljedbenik posebne religije, nalazi sa sobom kao dravljaninom, s drugim ljudima kao lanovima zajednice, svodi se na svjetovni rascjep izmeu politike drave i graanskog drutva. Za ovjeka kao bourgeois ivot u dravi samo je privid ili momentani izuzetak nasuprot sutini i pravilu. Svakako, bourgeois kao i Jevrej samo sofistiki ostaje u dravnom ivotu, kao to citoyen samo sofistiki ostaje Jevrej ili bourgeois, ali ova sofi- stika nije lina. Ona je sofistika same politike drave. Razlika izmeu religiozna ovjeka i dravljanina jest razlika izmeu trgovca i dravljanina, izmeu nadniara i dravljanina, izmeu zemljoposjednika i dravljanina, izmeu ivog individuuma i dravljanina, Protivrjenost u kojoj se nalazi religiozan ovjek s politikim ovjekom ista je protivrjenost u kojoj se nalazi bourgeois sa citoyenom, u kojoj se nalazi lan graanskog drutva sa svojom politikom lavljom koom. U taj svjetovni sukob na koji se konano svodi jevrejsko pitanje, u odnos politike drave prema njenim pretpostavkama, makar to bili materijalni elementi, kao privatno vlasnitvo itd., ili duhovni, kao obrazova

60

nje, religija, u taj sukob izmeu opeg i privatnog interesa, u rascjep izmeu politike drave i graanskog drutva, u ove svjetovne suprotnosti Bauer ne dira dok polemizira s njihovim religijskim izrazom. Upravo njegova osnova, potreba koja graanskom drutvu osigurava njegovo postojanje i garantira njegovu nunost, izlae njegovo postojanje stalnim opasnostima, podrava u njemu nesiguran element i proizvodi neprestano promjenljivu mjeavinu siromatva i bogatstva, nude i napretka, izmjenu uope. (Str. 8.) ^ Neka se Uporedi cijeli odjeljak Graansko drutvo (str. 89), koji je sastavljen prema osnovama Hegelove filozofije prava. Graansko je drutvo, u svojoj suprotnosti prema politikoj dravi, priznato kao nuno, jer je politika drava priznata kao nuna. Politika je emancipacija svakako .veliki napredak, ona nije dodue posljednji oblik ovjekove emancipacije uope, ali je posljednji oblik ovjekove emancipacije unutar dosadanjeg svjetskog poretka. Razumije se: mi ovdje govorimo o zbiljskoj, praktikoj emancipaciji. ovjek se politiki emancipira od religije na taj nain to je iz javnog prava protjeruje u privatno pravo. Ona nije vie duh drave, gdje se ovjek iako na ogranien nain, pod posebnim oblikom i u posebnoj sferi ponaa kao rodno bie u zajednici s drugim ljudima, ona je postala duh graanskog drutva, sfere egoizma, bellum omnium contra omnesK Ona nije vie sutina zajednice, nego sutina razlike. Ona je postala izraz odvajanja ovjeka od njegove zajednice, od samoga sebe i od bstalih ljudi to je prvobitno i bila. Ona je samo jo apstraktno ispovijedanje posebne izo- paenosti, privatne muiavosti, samovolje. Beskonana rascjepkanost religije, u Sjevernoj Americi npr., daje joj ve izvana oblik sasvim individualne stvari. Ona je potisnuta u sferu privatnih interesa i prognana iz zajednice kao zajednice. Ali ne treba se zavaravati o granici politike emancipacije. Razdvajanje ovjeka na
1

. .. rata svih protiv sviju

5 Rani radovi

6 5

javna i privatna ovjeka, premjetanje religije iz drave u graansko drutvo, to nije stupanj, nego dovrenje politike emancipacije, koja zbiljsku religioznost ovjeka isto tako ne ukida, kao to niti ne tei da je ukine. Razdvajanje ovjeka na Jevreja i graanina drave, na protestanta i graanina drave, na religiozna ovjeka i graanina drave, ovo razdvajanje nije la protiv dravno graanskog ivota, ono nije obilaenje politike emancipacije, ono je sama politika emancipacija ono je politiki nain emancipiranja od religije. Svakako: u vrijeme kada se iz graanskog drutva nasilno raa politika drava kao politika drava, kada ovjekovo samoosloboenje tei da se izvri u obliku politikog samoosloboenja, drava moe i mora ii do ukidanja religije, do unitenja religije, ali samo tako kao to ide ukidanje privatnog vlasnitva, do kraja, do konfiskacije, do progresivnog poreza, kao to ide do ukidanja ivota, do giljotine. U momentima osjeanja svoje posebne vrijednosti, politiki ivot tei tome da zagui svoju pretpostavku, graansko drutvo i njegove elemente i da se konstituira kao zbiljski neprotivrjean rodni ivot ovjeka. Meutim, on to moe postii samo nasilnom protivrjenou prema svojim vlastitim ivotnim uvjetima, samo proglaavajui revoluciju permanentnom, a politika drama zavrava stoga upravo tako nuno ponovnim uspostavljanjem religije, privatnog vlasnitva, svih elemenata graanskog drutva, kao to rat zavrava mirom. * tovie, tzv. kranska drava koja priznaje kranstvo svojom osnovom, dravnom religijom, i koja stoga iskljuuje druge religije, ona nije dovrena kranska drava, nego je to naprotiv ateistika drava, demokratska drava, drava koja religiju stavlja meu ostale elemente graanskog drutva. Dravi koja je jo teolog, koja jo slubeno ispovijeda kranstvo, koja se jo ne usuuje da se proglasi dravom, takvoj dravi jo nije uspjelo da u svjetovnom, ljudskom obliku, u svojoj zbiljnosti kao drava izrazi ljudsku osnovu, iji je pretjerani izraz kranstvo. Tzv. kranska drava naprosto je samo ne-drava, jer se samo ljudska pozadina kranske religije moe izvesti u zbiljskim ljudskim tvorevinama, a ne kranstvo kao religija. Tzv. kranska drava jest kransko porican je drave, a nikako dravno ostvarenje kranstva. Drava koja jo priznaje kranstvo u obliku religije, ne priznaje ga jo u obliku drave, jer se prema religiji jo odnosi religiozno, tj. ona nije zbiljsko izvoenje ljudske osnove religije, jer se jo poziva na nestvarnost, na imaginaran oblik ove ovjekove sri. Tzv. kranska drava je nesavrena drava, a kranska religija je njena dopuna i posveenje njene nesavrenosti. Stoga joj religija nuno postaje sredstvom a ona je drava licemjerja. Velika je razlika da li razvijena drava ubraja religiju meu svoje pretpostavke uslijed nedostatka koji lei u opoj sutini 62 drave, ili nerazvijena drava proglaava religiju svojom

osnovom uslijed nedostatka koji lei u njenoj posebnoj egzistenciji kao nesavrene drave. U posljednjem sluaju religija postaje nesavrena politika. U prvom sluaju u religiji se pokazuje nesavrenost ak savrene politike. Tzv. kranska drava treba kransku religiju da bi se upotpunila kao drava. Demokratska drava, zbiljska drava, ne treba religiju kao svoje politiko upotpunjavanje. Naprotiv, ona moe apstrahirati od religije, jer jc u njoj, na svjetovan nain, izvedena ljudska osnova religije. Tzv. kranska drava 6dnosi se, naprotiv, politiki prema religiji i religiozno prema politici. Kad oblike drave ponizuje do privida, onda upravo tako ponizuje do privida i religiju. Da bismo objasnili ovu suprotnost, razmotrimo Bauerovu konstrukciju kranske drave, konstrukciju koja je proizala iz promatranja kransko germanske drave. Da bi se dokazala nemogunost ili nepostojanje kranske drave kae Bauer nedavno se ee ukazivalo na one izreke u evanelju koje [sadanja] drava ne samo da ne slijedi, nego koje ona i ne moe da slijedi, ako ne eli da se potpuno raspadne. No tako se lako stvar ne rjeava. Sto zahtijevaju one evaneoske izreke? Natprirodno samoodricanje, podvrgavanje autoritetu objavljenja, odvraanje od drave, ukidanje svjetovnih odnosa. Sve to sada kranska drava zahtijeva i ini. Ona je prisvojila duh evanelja, a ako ga ne reproducira doslovno kako ga izraava evanelje, to onda dolazi samo zbog toga, to ona taj dub izraava u oblicima drave, tj. u oblicima koji su dodue posueni od drave u ovome svijetu, ali koji e se u religioznom preporodu, koji oni moraju doivjeti, svesti na privid. To je odvraanje od drave koje se za svoje izvoenje slui oblicima drave. (Str. 55) Sada Bauer dalje izlae kako je narod kranske drave samo ne-narod, kako nema vie vlastite volje, kako svoje pravo postojanje posjeduje u poglavaru kojemu je podreen, koji mu je prvobitno i po njegovoj prirodi ipak stran, tj. dan od boga i koji je njemu doao bez njegova vlastita sudjelovanja, kako zakoni ovoga naroda nisu njegovo djelo, nego pozitivno objavljenje, kako njegov poglavar treba privilegirane posrednike s vlastitim narodom, s masom, kako se samo ta masa raspada u mnotvo posebnih krugova koje stvara i odreuje sluaj, a koji se razlikuju svojim interesima, posebnim strastima i predrasudama i kao privilegij dobivaju odobrenje da se meusobno odvoje, itd. (str. 56). Sam Bauer kae: Ako politika treba da bude samo religija, ona tada ne smije biti politika, kao to se i ienje 63 lonaca ne smije smatrati privrednom stvari u tom sluaju, ako bi se smatralo kao stvar religije. (str. 108).

U kransko-germanskoj dravi religija je privredna stvar kao to je i privredna stvar religija. U kranskogermanskoj dravi vlast religije jest religija vlasti. Odvajanje duha evanelja od slova evanelja jest ireligiozan akt. Drava koja doputa da evanelje govori slovima politike, drugim slovima nego sto su slova svetoga duha, ini svetogre, ako ne u ovjekovim oima, onda ipak u svojim vlastitim religioznim oima. Dravi koja priznaje kranstvo kao svoju najviu normu, bibliju kao svoju povelju, moraju se suprotstaviti rijei svetoga pisma, jer je to pismo sveto do posljednje rijei. Ova drava kao i ljudsko smetlite na kojemu ona poiva, dospijeva u munu, sa stanovita religiozne svijesti nesavladivu protivrjenost, kada se upuuje na one izreke evanelja koje ona ne samo da ne slijedi, nego i ne moe da slijedi, ako ne eli da se kao drava potpuno raspadne. A zato ona ne eli da se potpuno raspadne? Na to ona ne moe odgovoriti ni sebi ni drugima. Pred njenom je vlastitom svijeu oficijelna kranska drava trebanje (Sollen), ije je ostvarenje nedostiivo, a koja zbiljnost svoje egzistencije umije pred sobom konstatirati samo pomou laij i stoga sama sebi ostaje stalno predmet sumnje, nepouzdan, problematian predmet. Kritika ima, dakle, potpuno pravo kada dravu, koja se poziva na bibliju, dovodi do pomraenja svijesti, kad drava sama vie ne zna da li je uobraenje ili zbiljnost, kad infamija njenih svjetovnih ciljeva, kojima religija slui kao izgovor, zapada u nerazrjeiv konflikt s estitou njene religiozne svijesti kojoj religija predstavlja cilj svijeta. Ova se drava moe osloboditi svoje unutranje patnje samo ako postane pandur katolike crkve. Nasuprot toj crkvi, koja svjetovnu silu proglaava sebi podlonim tijelom, drava je nemona, nemona je svjetovna vlast koja tvrdi da je vladavina religioznog duha. U tzv. kranskoj dravi vrijedi dodue otuenje, ali ne vrijedi ovjek. Jedini ovjek koji vrijedi, kralj, jest bie specifino razliito od drugih, k tome jo samo religiozno, koje je neposredno povezano s nebom, s bogom. Odnosi koji ovdje vladaju jo su vjerniki odnosi. Religiozni duh, dakle, jo nije zbiljski posvje- tovljen. No religiozni duh ni ne moe biti zbiljski posvjetov- ljen, jer to je on sam nego nesvjetovni oblik jednog stupnja razvitka ovjekova duha? Religiozni duh moe biti ostvaren samo utoliko, ukoliko se stupanj razvitka ovjekova duha, iji je on religiozni izraz, javlja i konstituira u svome svjetovnom obliku. To se dogaa u demokratskoj dravi. Osnova ove 64 drave nije kranstvo, nego ljudska osnova kranstva. Religija ostaje idealna nesvjetovna svijest njenih lanova, jer

je ona idealan oblik stupnja ovjekova razvitka koji se u toj svijesti provodi. lanovi politike drave religiozni su uslijed dualizma izmeu individualnog i rodnog ivota, izmeu ivota graanskog drutva i politikog ivota, oni su religiozni zato, jer se ovjek odnosi prema ivotu drave, koji je onostran njegovoj zbiljskoj individualnosti, kao prema svome istinskom ivotu, religiozni su, ukoliko je Teligija ovdje duh graanskog drutva, izraz odvajanja i udaljavanja ovjeka od ovjeka. Politika demokracija je kranska utoliko, ukoliko u njoj ovjek, ali ne samo jedan ovjek, nego svaki ovjek, vai kao suveren, kao najvie bie, ali ovjek u svojoj nekulti- viranoj, nesocijalnoj pojavi, ovjek u svojoj sluajnoj egzistenciji, ovjek kakav jest, ovjek iskvaren cijelom organizacijom naega drutva, koji je sebe izgubio i sebi postao tu, koji je pod vlau neljudskih odnosa i elemenata, jednom rijei, ovjek koji jo nije zbiljsko rodno bie. Tvorevina mate, san, postulat kranstva, suverenitet ovjeka, ali kao tueg bia, koje se razlikuje od zbiljskog ovjeka, jest u demokraciji osjetilna zbiljnost, sadanjost, svjetovna maksima. Religiozna i teoloka svijest sama je sebi u dovrenoj demokraciji utoliko religioznija, teologinija, ukoliko je prividno bez politikog znaenja, bez zemaljskih ciljeva, stvar due koja se boji svijeta, izraz ogranienosti razuma, proizvod samovolje i mate, zbiljski onostrani ivot. Kranstvo postie ovdje praktian izraz svoga univerzalno-religioznog znaenja na taj nain, to u obliku kranstva grupira jedan pored drugoga najrazliitije poglede na svijet, a jo vie na taj nain, to na druge ne postavlja ak ni zahtjev da budu krani, nego samo da pripadaju religiji i uope, bilo kojoj religiji (Uporedi navedeni spis od Beaumon- ta). Religiozna svijest naslauje se bogatstvom religiozne suprotnosti i religiozne raznovrsnosti. Mi smo dakle pokazali: politika emancipacija od religije poteuje religiju, iako ne i privilegiranu religiju. Protivrjenost u kojoj se nalazi pripadnik jedne posebne religije sa sobom kao dravljaninom samo je dio ope svjetske protivrjenosti izmeu politike drave i graanskog drutva. Dovrenje kranske drave jest drava koja se priznaje dravom i koja apstrahira od religije svojih lanova. Emancipacija drave od religije nije emancipacija zbiljskog ovjeka od religije. Dakle, mi ne kaemo Jevrejima kao Bauer: Vi ne moete biti politiki emancipirani, a da se radikalno ne emancipirate od jevrejstva. Naprotiv, mi im kaemo: budui da moete biti65 politiki emancipirani a da se ne odreknete jevrejstva potpuno i bez pogovora, zato sama politika emancipacija nije ljudska

emancipacija. Ako vi Jevreji elite biti emancipirani, a da se sami ne emancipirate ljudski, onda polovinost i protivrjenost ne lei samo u vama, nego u sutini i kategoriji politike emancipacije. Ako ste vi obuzeti tom kategorijom, onda dijelite opu predrasudu. Kao to drava propovijeda evanelje, kad se, premda drava, prema Jevrejima odnosi kranski, tako Jevrej politizira kad zahtijeva, iako Jevrej, prava dravljanina. Ali, ako ovjek, iako Jevrej, moe biti politiki emancipiran, dobiti prava dravljanina, moe li on traiti i dobiti tzv. ljudska prava? Bauer to porie. Pitanje je da li Jevrej kao takav, tj. Jevrej koji sam priznaje da ga njegova prava sutina primorava da ivi u vjenoj izdvojenosti od drugih, da li je sposoban da dobije opa ovjekova prava i da ih prizna drugima. Misao o ovjekovim pravima otkrivena je kranskom svijetu tek u prolom stoljeu. Ona ovjeku nije uroena, naprotiv, ona je upravo samo osvojena u borbi protiv historijskih tradicija u kojima je ovjek bio do sada odgajan. Tako ljudska prava nisu poklon prirode, nisu miraz dosadanje hirtorije, nego cijena borbe protiv sluaja roenja i protiv privilegija koje je historija dosad od generacije u generaciju ostavljala u nasljedstvo. Ta prava su rezultat obrazovanja i samo ih onaj moe posjedovati koji ih je zaradio i zasluio. Da li ih Jevrej moe stvarno prisvojiti? Dok je on Jevrej, mora ograniena sutina koja ga ini Jevrej em pobijediti ljudsku sutinu koja bi ga trebala kao ovjeka povezivati s drugim ljudima i izdvojiti ga od ne- -Jevreja. Ovim izdvajanjem on objanjava da je posebna sutina koja ga ini Jevrej em njegova istinska najvia sutina, pred kojom sutina ovjeka mora da odstupi. Na isti nain kranin kao kranin ne moe dati nikakva ljudska prava. (Str. 19, 20.) Prema Baueru, ovjek mora rtvovati privilegij vjerovanja da bi mogao dobiti opa ljudska prava. Promatrajmo jedan trenutak tzv. ljudska prava, i to ljudska prava u njihovu autentinom obliku, u obliku koji imaju kod svojih pronalazaa, Sjevernih Amerikanaca i Francuza. Ta ljudska prava su djelomino politika prava, prava koja se ostvaruju samo u zajednici s drugima. Sudjelovanje u zajednici i to u politikoj zajednici, u dravi, ini njihov sadraj. Ta prava potpadaju pod kategoriju politike slobode, pod kategoriju prava dravljana, koja, kako smo vidjeli, nipoto ne pretpostavljaju 66 neprotivrjeno i pozitivno prevladavanje religije, pa prema tome ni jevrejstva. Ostaje da se razmotri drugi dio ovjekovih

prava, droits de lhomme1 ukoliko se razlikuju od droits du citoyen.2 U nizu tih prava nalazi se sloboda savjesti, pravo vrenja bilo kojega kulta. Privilegij vjere izriito se priznaje bilo kao ovjekovo pravo, bilo kao posljedica jednog ovjekovog prava, slobode. Declaration des droits de lhomme et du citoyen 1791, article 10: Nul ne doit etre inquiete pour ses opinions
Prava ovjeka ............. ' prava graanina

mme religieuses.7 U odjeljku J Ustava iz 1791. garantira se kao ovjekovo pravo: La libert tout homme dexercer le culte religieux auquel il est attach.8 Dclaration des droits de lhomme, etc. 1793. ubraja meu ljudska prava, article 7: Le libre exercice des cultes.9 tovie, u odnosu na pravo objavljivanja svojih misli i mnijenja, sastajanja, vrenja svoga kulta, kae se: La ncessit dnoncer ces droits suposse ou la prsence ou le souvenir rcent du despotisme. Uporedi Ustav iz 1795, odjeljak XIV, l. 354.10 Constitution de Pennsylvanie,11 article 9, 3: Tous les hommes on reu de la nature le droit imprescriptible dadorer le Tout-Puissant selon les inspirations de leur conscience, et nul ne peut lgalement tre contraint de suivre, instituer ou soutenir contre son gr aucun culte ou ministre religieux. Nulle autorit humaine ne peut, dans aucun cas, intervenir dans les questions de conscience et contrler les pouvoir de lme. Constitution de New Hampshire,12 article 5 et 6: Au nombre des droits naturels, quelques-uns sont inaline- bles de leur nature, parce que rien nen peut tre lequivalent. De
7 Povelja o pravima ovjeka i graanina, 1791, l. 10: Nikoga se ne smijje uznemiravati 2^bog njegovih miljenja, pa ni religioznih. * Sloboda svakome ovjeku da vri religiozni kult kojemu pripada. * Povelja o pravima ovjeka, itd. iz 1793., l. 7: Slobodu vrenja kulta. 10 Potreba izraavanja ovih prava pretpostavlja ili postojanje despotizma ili svjeu uspomenu na njega. 11 Ustav drave Pensilvanije, l. 9. 3: Svi ljudi su primili od prirode neponitivo pravo da potuju svemoguega prema nadahnuu svoje savjesti i nitko zakonski ne moe biti prisiljen da slijedi, uvodi ili podrava protiv svoje volje bilo kakav kult ili religioznu slubu. Nikakva se ljudska vlast ne moe ni u kom sluaju uplitati u pitanja savjesti i kontrolirati duhovne moi.* * Ustav drave New Hampshire, l. 5. i 6.: Meu prirodnim pravima 67 neka su neotuiva po svojoj prirodi, jer im nita ne moe biti ekvivalentno. Meu ova spadaju prava savjesti. (Beaumont, 1. c. p. 213., 214.)

ce nombre sont les droits de conscience. (Beaumont, 1. c. p. 213., 214.) Nespojivost religije s pravima ovjeka tako je malo sadrana u pojmu ovjekovih prava, da se pravo: biti religiozan na bilo koji nain, biti religiozan, vriti kult svoje posebne religije, izrazito broji meu ovjekova prava. Privilegij vjerovanja jest ope ovjekovo pravo. Droits de lhomme, prava ovjeka, razlikuju se kao takva od droits du citoyen, od graanskih prava. Tko je taj homme koji je razliit od citoyena? Nitko drugi do lan graanskog drutva. Zato se lan graanskog drutva naziva ovjekom, ovjekom uope, zato se njegova prava nazivaju ovjekovim pravima? Iz ega objanjavamo ovu injenicu? Iz odnosa politike drave prema graanskom drutvu, iz sutine politike emancipacije. Prije svega konstatirajmo injenicu da tzv. prava ovjeka, droits de lhomme za razliku od droits du ci- toyen nisu nita drugo do prava lana graanskog drutva, tj. egoistina ovjeka, ovjeka koji je odijeljen od ovjeka i zajednice. Neka govori najradikalnija konstitucija, konstitucija iz 1793: Declaration des droits de lhomme et du citoyen, x article 2.: Ces droits etc. (les droits naturels et im- prescriptibles) sont: legalite, la liberte, la surete, la propriete. U emu se sastoji liberte? Article 6.: La liberte est le pouvoir qui appartient a lhomme de faire tout ce que ne nuit pas aux droits dautrui, ili prema povelji o pravima ovjeka iz 1791.: La liberte consiste a pouvoir faire tout ce qui ne nuit pas a autri.13 Sloboda je dakle pravo initi sve to drugome ne kodi. Granica u kojoj se svatko moe kretati bez tete po drugoga odreena je zakonom, kao to je granica dvaju polja odreena meaem. Radi se o slobodi ovjeka kao izolirane, u sebe povuene monade. Zato je Jevrej prema Baueru nesposoban da primi prava ovjeka? Dok je on Jevrej, mora ograniena sutina koja ga ini Jevrej em pobijediti ljudsku sutinu koja bi ga kao ovjeka povezivala s drugim ljudima, i odvojiti ga od ne-Jevrej a. Ali ovjekovo pravo na slobodu ne bazira se na vezi ovjeka s ovjekom, nego naprotiv na odvajanju ovjeka od ovjeka.. To je pravo toga odvajanja, pravo ograniena, na sebe ograniena individuuma. Praktina primjena prava ovjeka na slobodu jest ovjekovo pravo na privatno vlasnitvo. U emu se sastoji ovjekovo pravo na privatno vlasnitvo? 68
* Cl. 6.: Sloboda je pravo koje pripada ovjeku da ini sve to ne kodi pravima drugih. Sloboda se sastoji u moi da se ini sve ono to ne kodi drugome.

Article 16.: (Constitution de 1793.): Le droit de propriete est celui qui appartient a tout citoyen de jouir et de disposer a son gre de ses biens, de ses revenus, du fruit de son travaile et de son industrie.14 Dakle, ovjekovo pravo na privatno vlasnitvo jest pravo, samovoljno (a son gre), bez obzira na druge ljude, nezavisno od drutva, uivati svoju imovinu i s njom raspolagati, jest pravo sebinosti. Ta individualna sloboda kao i njena primjena ine osnovu graanskog drutva. Ona stavlja svakog oyjeka u takvu situaciju da u drugom ovjeku ne nalazi ostvarenje svoje slobode, nego naprotiv njenu zapreku. No prije svega ona proglaava ovjekovo pravo de jouir et de disposer a son gre de ses biens, de ses revenus, du fruit de son travail et de son industrie. Jo ostaju druga prava ovjeka: egalite i surete.15 figalite u svom nepolitikom znaenju nije nita drugo do jednakost gore opisane liberte, naime: da se svaki ovjek podjednako smatra takvom monadom koja poiva na sebi. Konstitucija iz 1795 odreuje pojam ove jednakosti suglasno njenom znaenju u ovom smislu: Article 3. (Constitution de 1795.): Liegalite consiste en ce que la loi est la meme pour tous, soit quelle protege, soit quelle punisse.16 ' A surete? Article 8. (Constitution de 1793.): La surete consiste dans la protection accordee par la societe a chaqun de ses membres pour la conservation de sa personne. de ses droits et de ses proprietes.17 Sigurnost je najvii socijalni pojam graanskog drutva, pojam policije, da itavo drutvo postoji samo zato da svakom svom lanu garantira odranje njegove linosti, njegovih prava i njegova vlasnitva. U tom smislu naziva Hegel graansko drutvo dravom nude i razuma. Pojam sigurnosti graansko drutvo ne uzdie iznad svog egoizma. Sigurnost je naprotiv osiguranje njegova egoizma. Dakle, nijedno od tzv. ovjekovih prava ne prelazi egoistina ovjeka, ovjeka kao lana graanskog drutva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povuen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju. Daleko

14 lan 16. (Ustav iz 1793.): Pravo vlasnitva je pravo koje pripada svakom graaninu da po svojoj volji uiva i raspolae svojim dobrima, svojim prihodima, plodom svoga rada i svoje radinosti. 1 Jednakost i sigurnost 16 lan 5. (Ustav iz 1795): Jednakost se sastoji u tome da je zakon 69 jednak za sve, bilo da titi, bilo da kanjava. 1 A sigurnost? lan 8. (Ustav iz 1793): Sigurnost se sastoji ti zatiti koju drutvo prua svakome svome lanu da bi zatitio svoju linost, svoja prava i svoje vlasnitvo.

od toga da je ovjek bio u njima shvaen kao rodno bie, naprotiv, sam rodni ivot, drutvo, pojavljuje se kao vanjski okvir individuuma, kao ogranienje njihove prvobitne samostalnosti. Jedina veza koja ih ujedinjuje jest prirodna nunost, potreba i privatni interes, uvanje njihova vlasnitva i njihove egoistine linosti. Zagonetno je ve to, to jedan narod koji se upravo poinje oslobaati i obarati sve barijere izmeu razliitih lanova naroda, koji poinje osnivati politiku zajednicu, to takav narod sveano proklamira prava egoistina ovjeka, izdvojena od svojih -blinjih i zajednice (Declaration de 1791.), tovie, tu proklamaciju ponavlja u trenutku, kada samo najherojskija portvovanost moe spasiti naciju i koje se stoga imperativno zahtijeva, u trenutku, kad rtvovanje svih interesa graanskog drutva mora biti postavljeno na dnevni red i kad egoizam mora da bude kanjen kao zloin (Declaration des droits de lhomme etc. de 1793). Jo zagonetnijom postaje ta injenica kad vidimo da su politiki emancipatori degradirali dravno-graanski ivot, politiku zajednicu ak do obinog sredstva za ouvanje ovih. tzv. ovjekovih prava, dakle, da je citoyen proglaen slugom egoistinog homme-a, da je sfera u kojoj se ovjek ponaa kao drutveno bie degradirana ispod sfere u kojoj se on ponaa kao djelomino bie, napokon, gdje se ovjek kao citoyen ne smatra pravim i istinskim ovjekom, nego ovjek kao bourgeois. Le but de toute association politique est la conser- vation des droits naturels et imprescriptibles de lhom- me. (Declaration des droits etc. 1791., article 2.). Le gouvernement est institue pour garantir a lhomme la juissance de ses droits naturels et imprescriptibles. Declaration etc. de 1793., article l.).18 Dakle, ak i u momentima njegova jo mladenaki svjea i silom prilika do krajnosti dotjerana entuzijazma, politiki ivot se proglaava prostim sredstvom, iji je cilj ivot graanskog drutva. Njegova je revolucionarna praksa, dodue, u flagrantnoj protivrje- nosti s njegovom teorijom. Dok se npr. sigurnost proglaava ovjekovim pravom, dotle se povreda listovne tajne javno postavlja na dnevni red. Dok se liberte indefini de la presse19 (Constitution de 1793., article
18 Svrha je svakom politikom udruivanju uvanje prirodnih i neponitivih prava ovjeka. (Povelja o pravima ovjeka itd., iz 1791., l. 2.). 70 Vlada je ustanovljena da bi ovjeku garantirala uivanje njegovih prirodnih i neponitivih prava. (Povelja o pravima ovjeka itd., iz 1793., l. 1.). 1 . . . neograniena sloboda tampe (Ustav iz 1793., l. 122.).

122.) garantira kao posljedica ovjekova prava, individualne slobode, dotle se sloboda tampe potpuno unitava jer la liberte de la presse ne doit pas etre permise lorsqu elle compromet la liberte publique (Robespierre jeune, Histoire parlamentaire de la revolution franca- ise, par Buchez et Roux, t. 28., p. 159.),1 dakle, to znai: ovjekovo pravo na slobodu prestaje biti pravo, im doe u sukob s politikim ivotom, dok je, prema teoriji, politiki ivot samo garancija ovjekovih prava, prava individualna ovjeka, te dakle mora biti naputen im protivrjei svome cilju, ovim ovjekovim pravima. Ali praksa je samo izuzetak, a teorija pravilo. No ako samu revolucionarnu praksu elimo promatrati kao pravilno postavljanje odnosa, onda jo uvijek ostaje da se rijei zagonetka, zato je u svijesti politikih emancipatora odnos postavljen na glavu, te se cilj pojavljuje kao sredstvo, a sredstvo kao cilj. Ova optika varka njihove svijesti bila bi jo uvijek ista zagonetka, iako tada psiholoka, teorijska zagonetka. Zagonetka se rjeava jednostavno. Politika emancipacija je istovremeno raspad staroga drutva na kojem se zasniva narodu otuena drava i vladarska mo. Politika revolucija je revolucija graanskog drutva. Kakav je bio karakter staroga drutva? Jedna rije ga karakterizira. Feudalizam. Staro graansko drutvo imalo je neposredno politiki karakter, tj. elementi graanskog ivota, kao npr. posjed ili porodica ili nain rada, bili su uzdignuti do elemenata dravnog ivota u obliku vlastelinstva, stalea i korporacije. U tom obliku oni su odreivali odnos pojedinog individuuma prema dravnoj cjelini, tj, njegov politiki odnos, tj. odnos odvajanja i iskljuenja od ostalih sastavnih dijelova drutva. Jer ona organizacija narodnog ivota nije uzdigla posjed ili rad do socijalnih elemenata, nego je naprotiv dovrila njihovo razdvajanje od dravne cjeline i konstituirala ih u posebna drutva u drutvu. Meutim, ivotne funkcije
Sloboda tampe ne smije biti dozvoljena kad izlae opasnosti javnu slobodu. (Mladi Robespierre, Parlamentarna historiji francuske revolucije, od Bucheza i Rouxa, knj. 28., str. 135.).

i ivotni uvjeti graanskog drutva bili su onda jo uvijek politiki, iako politiki u smislu feudalizma, tj. oni su izdvojili individuum iz dravne cjeline, oni su pretvorili posebni odnos njegove korporacije prema dravnoj cjelini u njegov vlastiti opi odnos prema narodnom ivotu, kao i njegovu odreenu graansku djelatnost i poloaj u njegovu opu odreenu 71 djelatnost i poloaj. Kao posljedica te organizacije pojavljuje se nuno dravno jedinstvo, kao to se svijest, volja i dje-

latnost dravnog jedinstva, opa dravna sila, takoer javlja kao posebna funkcija jednog od naroda odvojena vladara i njegovih slugu. Politika revolucija koja je sruila ovu mo vladara i dravne poslove uzdigla do narodnih poslova, koja je konstituirala politiku dravu kao ope djelo, tj. kao zbiljsku dravu, nuno je razbila sve stalee, korporacije, cehove, privilegije koji su bili upravo mnogobrojni izrazi odvajanja naroda od njegove zajednice. Politika revolucija je time ukinula politiki karakter graanskog drutva. Ona je razbila graansko drutvo na njegove jednostavne sastavne dijelove, s jedne strane na individuume, a s druge na materijalne i duhovne elemente koji sainjavaju ivotni sadraj, graanski poloaj ovih individuuma. Ona je oslobodila okova politiki duh koji je istovremeno bio podijeljen, razdrobljen, raspren u razliitim. or-sokacima feudalnog drutva; ona ga je sabrala iz te rasprenosti, ona ga je oslobodila od njegova mijeanja s graanskim ivotom i konstituirala kao sferu zajednice, opeg narodnog djela u idealnoj nezavisnosti od onih posebnih elemenata graanskog ivota. Odreena ivotna djelatnost i odreeni ivotni poloaj zadobili su samo individualno znaenje. Oni nisu vie sainjavali opi odnos individuuma prema ivotnoj cjelini. Javni posao kao takav postao je naprotiv opim poslom svakog individuuma, a politika funkcija njegovom opom funkcijom. Samo dovrenje idealizma drave bilo je istovremeno dovrenje materijalizma graanskog drutva. Zbacivanje politikog jarma bilo je istovremeno zbacivanje spona koje su drale okovanim egoistini duh graanskog drutva. Politika emancipacija bila je u isti as emancipacija graanskog drutva od politike, od samog privida opeg sadraja. Feudalno se drutvo bilo raspalo u svojoj osnovi, u ovjeku. Ali u ovjeku koji je zaista bio njegova osnova, u egoistinom ovjeku. Taj ovjek, lan graanskog drutva, sada je baza, pretpostavka politike drave. Ona ga je priznala takvom pretpostavkom u ovjekovim pravima. Sloboda egoistikog ovjeka i priznanje te slobode jest, naprotiv, priznanje neobuzdanog kretanja duhovnih i materijalnih elemenata koji sainjavaju njegov ivotni sadraj. Stoga ovjek nije bio osloboen od religije, on je dobio slobodu religije. On nije bio osloboen od vlasnitva. On je dobio slobodu vlasnitva. On nije bio osloboen od egoizma 72 obrta, on je dobio slobodu obrta. Konstituiranje politike drave i raspadanje graanskog

drutva na nezavisne individuume iji je odnos pravo, kao to je odnos stalekog i cehovskog ovjeka bio privilegij izvrava se u jednom te istom aktu. Ali ovjek, lan graanskog drutva, nepolitiki ovjek, nuno se javlja kao prirodan ovjek. Droits de lhomme pojavljuje se kao droits naturels, jer se samosvjesna djelatnost koncentrira na politiki akt. Egoistian ovjek je pasivan, on je samo zateen rezultat raspadnutog drutva, predmet neposredne izvjesnosti, dakle prirodan predmet. Politika revolucija rastvara graanski ivot na njegove sastavne dijelove, a da ne revolucionira same te sastavne dijelove i da ih ne podvrgava kritici. Ona se odnosi prema graanskom drutvu, prema svijetu potreba, rada, privatnih interesa, privatnog prava, kao prema osnovi svoga postojanja, kao prema pretpostavci koja ne podlijee daljnjem obrazlaganju, i stoga kao prema svojoj prirodnoj bazi. Napokon, ovjek kao lan graanskog drutva vai kao pravi ovjek, kao homme za razliku od citoyena, jer je on ovjek u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji, dok je politiki ovjek samo apstrahiran, umjetan ovjek, ovjek kao a l e g o r i j s k a , m o r a l n a osoba. Zbiljski

73

ovjek je priznat tek u obliku egoistinog individuuma, istinski ovjek tek u obliku apstraktnog citoyena. Apstrakciju politikog ovjeka Rousseau pravilno crta ovako: . Celui qui ose enterprendre dinstituer un peuple doit se sentir en tat de c h a n g e r , pour ainsi dire la n a t u r e h u m a i n e , d e t r a n s f o r m e r chaque individue, qui par lui-mme est un tout parfait et solitaire en partie dun plus grand tout, dont cet individu reoive en quelque sorte sa vie et son tre, de substituer une eonstence partielle et morale l'existence physique et indpendante. Il faut quil te l h o m m e s e s f o r c e r p r o p r e s pour lui en donner qui lui soient trangres et dont il ne puisse faire usage sans le secours dautrui. (Contrat social, livre II, Londre, 1782, p.

67.).20

Svaka emancipacija je svoenje ovjekova svijeta, ovjekovih odnosa, na samog ovjeka. Politika emancipacija je, s jedne strane, redukcija ovjeka na lana graanskog drutva, na egoistinog nezavisnog individuuma, a s druge na dravljanina, na moralnu osobu. Tek kad zbiljski, individualan ovjek vrati u sebe apstraktnog dravljanina i kao individualan ovjek postane rodno bie u svom empirijskom ivotu, u svome individualnom radu, u svojim individualnim odnosima, tek kada ovjek spozna i organizira svoje forces propres2 kao drutvene snage i stoga vie ne bude od sebe dijelio drutvenu snagu u obliku politike snage, tek tada e ovjekova emancipacija biti dovrena.
1 Onaj koji se usuuje da postavlja zakone jednome narodu, mora se osjeati sposobnim da mijenja tako rei ljudsku prirodu, da svakog pojedinca koji je sam sebi savrena i osamljena cjelina, transformira u dio jedne vee cjeline, od koje bi taj pojedinac u neku ruku primio ivot i svoje bie, da fiziku i samostalnu egzistenciju zamijeni djelomiinom i moralnom. On treba da ovjeku oduzme njegove vlastite snage, da bi mu dao takve koje e mu biti strane, i kojima se nee moi sluiti bez pomoi drugoga.

27 Rani radovi

74

20

Vlastite snage

Bruno Bauer: Sposobnost dananjih Jevreja i krana, da postanu II slobodni(Einunzwanzig Bogen, str. 5671.) U ovom obliku tretira Bauer odnos kranske i je- vrejske religije kao i njihov odnos prema kritici. Njihov odnos prema kritici jest njihov odnos prema sposobnosti da postanu slobodne. Iz toga proizlazi: Kranin treba da prijee samo jedan stupanj, naime svoju religiju, da bi prevladao religiju uope, dakle, da bi postao slobodan, Jevrej, naprotiv, nema samo da prekida sa svojom jevrejskom sutinom, nego i s razvitkom dovrenja svoje religije, s razvitkom koji mu je ostao stran. (Str. 71.). Dakle, Bauer pretvara ovdje pitanje emancipacije Jevreja u isto religijsko pitanje. Teoloka sumnja, tko ima izgleda da prije postane blaen, Jevrej ili kranin, ponavlja se u prosvijeenom obliku: tko je od obojice sposobniji za emancipaciju? Dodue, ne pita se vie: da li jevrejstvo ili kranstvo oslobaa, nego naprotiv, obrnuto: to ini ovjeka slobodnijim, negacija jevrejstva ili negacija kranstva? Ako Jevreji ele postati slobodni, oni ne smiju ispovijedati kranstvo, nego uniteno kranstvo, unitenu religiju uope, tj. prosvjeenost, kritiku i njen rezultat slobodnu ovjenost. (Str. 70.). Za Jevreja se jo uvijek radi o ispovijedanju, ali ne vie o ispovijedanju kranstva, nego unitenog kranstva. Bauer zahtijeva od Jevreja da prekine sa sutinom kranske religije, to je zahtjev, koji, kako on sam kae, ne proizlazi iz razvitka jevrejske sutine. Poto je Bauer na kraju Jevrejskog pitanja pokazao da jevrejstvo shvaa samo kao grubu religioznu kritiku kranstva i pridao mu samo religiozno zna

75

enje, moglo se predvidjeti da e se i emancipacija Jevreja pretvoriti u filozofsko-teoloki akt. Bauer shvaa idealnu, apstraktnu -sutinu Jevreja, njegovu religiju, kao cijelu njegovu sutinu. Stoga on s pravom zakljuuje: Jevrej ne daje nita ovjeanstvu kada zanemaruje svoj ogranieni zakon, kada raskida sa cijelim svojim jevrejstvom. (Str. 65.). Odnos Jevreja i kranina postaje prema tome slijedei: jedini interes kranina u emancipaciji Jevreja jest opeljudski, teorijski interes. Jevrejstvo je za religiozno oko kranina uvredljiva injenica. im njegovo oko prestane da bude religiozno, prestaje ta injenica da bude uvredljiva. Emancipacija Jevreja sama po sebi nije posao za kranina.. Jevrej, naprotiv, da bi se oslobodio, ne treba da obavi samo svoj posao, nego istovremeno i posao kranina, da proe Kritiku Sinoptika i ivot Isusa. Neka se sami brinu: oni e sami odrediti svoju sudbinu; ali historija ne dozvoljava da joj se netko ruga. (Str. 71.). Mi pokuavamo da razbijemo teoloku formulaciju pitanja. Pitanje o sposobnosti Jevreja za emancipaciju pretvara se za nas u pitanje: Koji posebni drutveni element treba savladati da bi se ukinulo jevrejstvo? Jer sposobnost za emancipaciju dananjeg Jevreja jest odnos jevrejstva prema emancipaciji dananjeg svijeta. Taj odnos nuno proizlazi iz posebnog poloaja jevrejstva u dananjem porobljenom svijetu. Promatrajmo zbiljskog svjetovnog Jevreja, ne Jevreja subotara, kao to to ini Bauer, nego svakodnevnog Jevreja. Ne traimo tajnu Jevreja u njegovoj religiji, nego traimo tajnu religije u zbiljskome Jevreju. Koja je svjetovna osnova jevrejstva. Praktika potreba, sebinost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Tko je njegov svjetovni bog? Novac. Pa dobro! Emancipacija od trgovanja i novca, dakle <ul praktikog, zbiljskog jevrejstva, bila bi samoeman- cipacija naega vremena. 83
(I1

Organizacija drutva koja bi ukinula pretpostavke torbarenja, dakle, mogunost torbarenja, onemoguila bi Jevreja. Njegova religiozna svijest bi se, kao neprijatna para rastvorila u zbiljskom ivotnom zraku drutva. S druge strane: kada Jevrej bude priznao nitavnom svoju praktiku sutinu, i kad bude radio na njenom prevladavanju, on e se izvui iz svoga dosadanjeg razvitka radei na ovjekovoj emancipaciji uope, okreui se protiv najvieg praktikog izraza ovjekova samootuenja. Mi u jevrejstvu spoznajemo, dakle, opi savremeni antisocijalni element koji je historijskim razvitkom, u kojem su Jevreji u ovom loem smislu revnosno sara- ivali, dotjeran do svoje sadanje krajnosti, do krajnosti na kojoj se nuno mora raspasti. Emancipacija Jevreja jest u svom krajnjem znaenju emancipacija ovjeanstva od jevrejstva. Jevrej se ve emancipirao na jevrejski nain. Npr. Jevrej, kojega u Beu samo trpe, odreuje svojom novanom moi sudbinu cijele drave. Jevrej koji u najmanjoj njemakoj dravi moe biti bespravan, odluuje o sudbini Evrope. Dok se korporacije i cehovi zatvaraju pred Jevrejem ili mu jo nisu naklonjeni, odvanost industrije prkosi tvrdoglavosti srednjovjekovnih ustanova. (B. Bauer, Jevrejsko pitanje, str. 114.). Ovo nije osamljena injenica. Jevrej se emancipirao na jevrejski nain, ne samo tako to je prisvojio novanu mo, nego to je pomou njega i bez njega novac postao svjetska sila, a praktiki jevrejski duh praktikim duhom kranskih naroda. Jevreji su se toliko emancipirali koliko su krani postali Jevreji. Poboan i politiki slobodan stanovnik Nove Engleske saopava npr. pukovnik Hamilton jest neka vrsta Laokona koji ne ini ni najmanji napor da se oslobodi zmija koje ga steu. Mamon je njihov idol, oni ga ne mole samo usnama, nego sa svim snagama svoga tijela i due. U njihovim oima zemlja nije nita drugo do burza i oni su uvjereni da na ovome svijetu nemaju nikakvo drugo odreenje nego da postanu bogatiji od svojih susjeda. Torbarenje je ovladalo svim njihovim mislima, izmjena predmeta sainjava jedinu njihovu razonodu. Kada putuju oni takorei nose naokolo svoju 77

trgovinu i kancelariju na leima i ne govore ni o emu drugome osim o kamati i zaradi. Ako na momente i izgube iz vida svoje poslove, onda se to dogaa samo zato da bi onjuili poslove drugih. tovie, praktika vlast jevrejstva nad kranskim svijetom postigla je u Sjevernoj Americi nesumnjiv, normalan izraz, tako da je sama propovijed evanelja, kranska nastavnika sluba postala trgovaki artikl, a propali trgovac ini u evanelju ono isto to obogaeni evangelist ini u trgovini. Tel que vous le voyez a la tete dune congregation respectable a commence- par etre marchand; son co- merce etant tombe, ii sest fait ministre; cet autre a debute par le sacerdoce, mais des quil a eu quelque somme dargent a la disposition, ii a laisse la chaire pour le negoce. Aux yeux dun grand nombre, le mini- stere religieux est une veritable carriere industrielle. (Beaumont, 1. c., str. 185., 186.).21 Lano je stanje, prema Baueru, ako se Jevreju u teoriji uskrauju politika prava, dok on u praksi posjeduje ogromnu silu, a svoj politiki utjecaj provodi en gros, kad mu je uskraen en detail. (Jevrejsko pitanje, str. 14.). Protivrjenost u kojoj se nalaze praktika politika mo Jevreja i njegova politika prava, to je protivrjenost izmeu politike i novane moi uope. Dok prva stoji iznad druge idealno, dotle je na djelu postala njezin rob. Jevrejstvo se odralo pored kranstva ne samo kao religiozna kritika kranstva, ne samo kao utjelovljena sumnja u religiozno porijeklo kranstva, nego upravo isto toliko zbog toga, to su se praktiki jevrejski duh, jevrejstvo odrali u samom kranskom drutvu i ak postigli svoje najvie usavrenje. Jevrej koji u graanskom drutvu stoji kao poseban lan, samo je posebna pojava graanskog drutva. Jevrejstvo fe nije odralo historiji uprkos, nego pomou
21 ovjek koga vidite na elu uvaene kongregacije poeo je kao trgovac; kad mu je trgovina propala postao je sveenik; drugi neki poeo je sa sveenikim pozivom, ali im se dokopao stanovite svote novaca, napustio je propovjedaonicu i dao se na, trgovinu. U oima velikog broja ljudi vjerski poziv je prava industrijska karijera. (Beaumont, 1. c. str. 185, 186>.

78

historije. Iz svoje vlastite utrobe graansko drutvo neprestano proizvodi Jevreja. to je bila, sama po sebi, osnova jevrejske religije? Praktika potreba, egoizam. Stoga je monoteizam Jevreja u zbiljnosti politeizam mnogih potreba, politeizam koji i zahod ini predmetom boanskog zakona. Princip graanskog drutva je praktika potreba, egoizam, i javlja se u istom obliku im je graansko drutvo iz sebe sasvim porodilo politiku dravu. Bog praktike potrebe i sebinosti jest novac Novac je revnostan bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac poniava sve ovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opa, za samu sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, ovjekov svijet, kao i prirodu liio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je ovjeku otueno bie njegova rada i njegova postojanja, i to tue bie njime vlada, a on mu se moli. Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski bog Jevreja jest mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica. Shvaanje o prirodi koje se formira pod vlau privatnog vlasnitva i novca jest zbiljsko preziranje, prak- tiko poniavan je prirode koja u jevrejskoj religiji dodue postoji, ali samo u mati. U tome smislu Thomas Miinzer proglaava nesnosnim to su sva stvorenja pretvorena u vlasnitvo, ribe u vodi, ptice u zraku, biljke na zemlji jer i stvorenja bi morala postati slobodna. to je u jevrejskoj religiji apstraktno, kao to su preziranje teorije, umjetnosti, historije, ovjeka kao samosvrhe, to je zbiljsko svjesno stajalite, vrlina vla

79

snika novca (Geldmensch). Sam rodni odnos, odnos izmeu ovjeka i ene itd. postaje predmet trgovine! enu izlau prodaji. Himerina nacionalnost Jevreja je nacionalnost trgovca, finansijera uope. Neosnovan zakon Jevreja samo je religiozna karikatura neosnovane moralnosti i prava uope, karikatura samo formalnih rituala kojima se okruuje svijet sebinosti. I ovdje je najvii odnos ovjeka zakonski odnos, odnos prema zakonima koji za njega vae, ne zato to su zakoni njegove vlastite volje i bia, nego zato to vladaj u i to se odstupanje od njih osveuje. Jevrejski jezuitizam, isti onaj praktiki jezuitizam koji Bauer pokazuje u talmudu, odnos je svijeta sebinosti prema zakonima koji njime vladaju, a lukavo izigravanje ovih zakona sainjava glavnu vjetinu ovoga svijeta. tovie, kretanje ovoga svijeta unutar njegovih zakona nuno znai neprestano ukidanje zakona. Jevrejstvo se kao religija nije moglo dalje teorijski razvijati zato, to je pogled na svijet praktike potrebe po svojoj prirodi ogranien i iscrpljuje se u nekoliko poteza. Religija praktike potrebe mogla je, prema svojoj sutini, nai svoje dovrenje samo u praksi, a ne u teoriji, jer je upravo praksa njena istina. Jevrejstvo nije moglo stvoriti novi svijet; ono je moglo samo uvui u krug svoje djelatnosti nove svjetske tvorevine i nove svjetske odnose, zato to se praktika potreba, iji je razum sebinost, pasivno odnosi, i ne proiruje se proizvoljno, nego se nalazi proirena s daljnjim razvitkom drutvenih prilika. Jevrejstvo postie svoj vrhunac dovrenjem graanskog drutva, ali graansko drutvo se dovrava tek u kranskom svijetu. Samo pod vladavinom kranstva koje sve nacionalne, prirodne, moralne, teorijske odnose ini ovjeku vanjskim odnosima, moglo se graansko drutvo potpuno odvojiti od dravnog ivota, potrgati .sve rodne veze ovjeka, postaviti egoizam, sebinu potrebu na mjesto ovih rodnih veza, rastvoriti ovjekov svijet u svijet atomistikih, neprijateljski suprotstav- ljenih individuuma. Kranstvo je proizalo iz jevrejstva. Ono se opet 80

rastvorilo u jevrejstvu. Kranin je od samog poetka bio teoretizirajui Jevrej, a Jevrej je prema tome, praktian kranin; a praktian kranin je opet postao Jevrej. Kranstvo je samo prividno prevladalo realno jevrejstvo. Ono je bilo suvie uzvieno, suvie spiritua- listiko, da bi grubost praktine upotrebe uklonilo na drugi nain do uzdizanjem u plavetnilo neba. ! Kranstvo je sublimna misao jevrejstva, jevrejstvo je prosta primjena kranstva, ali je ta primjena mogla postati opom, tek poto je kranstvo, kao gotova religija, teoretski dovrilo samootuenje ovjeka od sebe i od prirode. Jevrejstvo je tek tada moglo postii opu vlast i ospoljenog ovjeka, ospoljenu prirodu uiniti otuivom, prodajnim predmetima, koji su pali u ropstvo egoistine potrebe, torbarenja. Ospoljavanje je praksa ospoljenja. Kao to ovjek, dok je religiozan, znade samo opredmetiti svoje bie na taj nain, to ga ini tuim, fantastinim biem, tako se on pod vlau egoistine potrebe moe ispoljavati samo praktiki, proizvoditi predmete samo praktiki, podreujui svoje proizvode kao i svoju djelatnost vlasti tueg bia i pridajui im znaenje tueg bia novca. Kranski egoizam blaenstva nuno se mijenja u svojoj dovrenoj praksi u tjelesni egoizam Jevreja, nebeska potreba u zemaljsku, subjektivizam u sebinost. Mi ne objanjavamo ilavost Jevreja iz njegove religije, nego, naprotiv, iz ljudske osnove njegove religije, iz pratkike potrebe, iz egoizma. Budui da se realna sutina Jevreja na opi nain ostvarila, posvjetovila u graanskom drutvu, zato graansko drutvo nije moglo uvjeriti Jevreja u nestvar- nost njegove religiozne sutine, koja je upravo samo idealno gledite praktike potrebe. Sutinu dananjeg Jevreja ne nalazimo, dakle, samo u pet knjiga Mojsije- vih ili u talmudu, nego u suvremenom drutvu, ne kao apstraktnu, nego u najviem stupnju empirijsku sutinu, ne samo kao ogranienost Jevreja, nego kao ogranienje drutva. Cim drutvo uspije da ukine empirijsku sutinu jevrejstva, torbarenje i njegove pretpotsavke, Jevrej e biti onemoguen, jer njegova svijest nee vie imati predmeta, jer e

subjektivna baza jevrejstva, praktika potreba, biti oovjeena, jer e sukob ovjekove indi- vidualno-osjetilne egzistencije s generikom egzistencijom biti ukinut. Drutvena emancipacija Jevreja jest emancipacija, drutva od jevrejstva.

Karl Marx

PRILOG KRITICI HEGELOVE FILOZOFIJE PRAVA

UVOD Za Njemaku je kritika religije u sutini zavrena, a kritika religije je pretpostavka svake kritike. Profana egzistencija zablude kompromitirana je poto je opovrgnuta njena nebeska oratio pro aris et focis.22 ovjek koji je u fantastinoj zbiljnosti neba, gdje je traio nadovjeka, naao samo odraz samoga sebe, nee vie biti sklon da nalazi samo privid samoga sebe, samo neovjeka tamo gdje trai i mora traiti svoju istinsku zbiljnost. Temelj ireligiozne kritike jest: ovjek stvara religiju, religija ne stvara ovjeka. Religija je, dodue, samosvijest i samoosjeanje ovjeka koji sebe ili jo nijcj stekao ili je sebe ve ponovo izgubio. Ali ovjek nije apstraktno bie koje se nalazi izvan svijeta. ovjek, to je ovjekov svijet, drava, drutvo. Ova drava, ovo drutvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu, jer je ono izopaeni svijet. Religija je opa teorija ovoga svijeta, njegov enciklopedijski kompendijum, njegova logika u popularnom obliku, njegov spiritualistiki point-dhonneur,23 njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegova sveana dopuna, njegov opi razlog utjehe i opravdanja. Ona je fantastino ostvarenje ovjekova bia, jer ovjekovo bie ne posjeduje istinsku zbiljnost. Borba protiv religije je, dakle; posredno borba protiv onoga svijeta, iji je duhovna aroma religija. Religijska bijeda je jednim dijelom izraz zbiljske bijede, a jednim dijelom protest protiv zbiljske bijede. Religija je uzdah
22 23

Molitva za dom i ognjite Pitanje asti

82

potlaenog stvorenja, dua svijeta bez srca, kao to je i duh bezdunih prilika. Ona je opijum naroda. Prevladavanje religije kao iluzorne sree naroda zahtjev je njegove zbiljske sree. Zahtjev da napusti iluzije o svome stanju jest zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne. Dakle, kritika je religije u klici kritika doline suza iji je oreol religija. Kritika je potrgala imaginarno cvijee s lanca ne zato da bi ovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti, nego da bi lanac odbacio i brao ivi cvijet. Kritika religije razoarava ovjeka da bi mislio, radio, oblikovao svoju zbiljnost kao razoaran ovjek, kao ovjek koji je doao do razuma, da bi se kretao oko samoga sebe i time oko svog zbiljskog sunca. Religija je samo iluzorno sunce koje se okree oko ovjeka sve dotle dok se on ne bude kretao oko samoga sebe. Dakle, zadatak je historije, poto je iezao ono- strani svijet istine, da uspostavi istinu ovoga svijeta. Prije svega zadatak je filozofije koja se nalazi u slubi historije, poto je demaskiran sveti oblik ovjekova samootuenja, da demaskira otuenje u njegovim nesvetim oblicima. Kritika neba pretvara se time u kritiku zemlje, kritika religije u kritiku prava, kritika teologije u kritiku politike. Ovo izlaganje jedan prilog tome radu nado- vezuje se prije svega ne na original, nego na kopiju, na njemaku filozofiju drave i prava, jedino iz razloga to se ona nadovezuje na Njemaku. Ako bi se htjelo nadovezati na sam njemaki status quo, iako na jedino pogodan nain, tj. negativno, rezultat bi uvijek ostao anakronizam. ak i porica- nje nae politike sadanjosti nalazi se kao zaprae- na injenica u historijskoj ropotarnici modernih naroda. Ako poriem napudrane perine, jo uvijek imam nenapudrane perine. Ako poriem njemake prilike iz 1843. godine, nalazim se po francuskom raunanju vremena jedva u 1789. godini, a jo manje u aritu sadanjice. Njemaka historija se hvalie jednim pokretom koji nijedan narod na historijskom nebu nije sproveo prije nje, niti e uiniti kasnije. Mi smo naime uestvovali u restauracijama modernih naroda, a da nismo uestvovali u njihovim revolucijama. Mi smo bili restaurirani, prvo, jer su se drugi narodi usudili da dignu revoluciju i drugo, to su drugi narodi trpjeli kontrarevoluciju, jedanput zato to su se nai gospodari Jjojali, a drugi put zato to se nai gospodari nisu bojali. Sa svojim pastirima na elu mi smo se samo jednom nalazili u drutvu slobode, na dan njena pogreba. 83

kola, koja podlost dananjice opravdava podlou jueranjice, kola koja proglaava buntovnikim svaki krik kmeta protiv knute, samo ako je knuta stara, postala nasljednom, historijskom knutom, kola kojoj historija, kao bog Izraela svome sluzi Mojsiju, pokazuje samo svoj a posteriori, ta historijska pravna kola izmislila bi zbog toga njemaku historiju, kad sama ne bi bila pronalazak njemake historije. Ona, Shylock ali Shylock-lakej, zaklinje se na svaku funtu mesa ko- koja je izrezana iz narodnog srca, na svoju priznanicu, svoju historijsku priznanicu, svoju kranskogerman- sku priznanicu. Nasuprot tome, dobroduni entuzijasti, oboavaoci svega njemakoga po krvi i slobodoumni po refleksiji, trae nau historiju slobode s one strane nae historije, u teutonskim praumama. Ali ime se naa historija slobode razlikuje od historije slobode divljeg vepra, ako se ona moe nai samo u umama? Osim toga poznato je: kako viemo u umu, tako odjekuje iz ume. Dakle, mir teutonskim praumama! Rat njemakim prilikama! Svakako! One su ispod nivoa historije, one su ispod svake kritike, ali one ostaju predmet kritike, kao to zloinac koji je ispod nivoa ovjenosti, ostaje predmet krvnika. U borbi s njima kritika nije .strast glave, ona je glava strasti. Ona nije anatomski no, ona je oruje. Njen predmet je njen neprijatelj kojega ona ne eli opovri, nego unititi. Jer je duh tih prilika opovrgnut. Same po sebi one nisu objekti vrijedni panje, nego su egzistencije koliko prezrive toliko i prezrene. Kritici nije potrebno samospo- razumijevanje s tim predmetom, jer je ona s njim naisto. Ona se ne prikazuje vie kao samosvrha, nego jo samo kao sredstvo. Njezin glavni patos je indignacija, njen glavni posao je denuncijacija. Treba da se opie uzajamni potmuli pritisak svih drutvenih sfera jedne na drugu, ope i pasivno nezadovoljstvo, ogranienost koja se upravo toliko priznaje koliko i ne priznaje, a sve to obuhvaeno u okvirima jednoga sistema vladavine, koji, ivei od odranja svih bijeda, sam nije nita drugo do bijeda na vlasti. Kakav prizor! Podjela drutva, koja se nastavlja u beskonanost, na najrazliitije rase koje se suprotstavljaju jedna drugoj s malim antipatijama, neistim sa- vjestima i grubom prosjenou, s kojima, ba zbog njihova uzajamnog dvosmislenog i sumnjiavog stava, sa svima bez razlike, mada s razliitim formalnostima, njihovi gospodari postupaju kao s egzistencijama koje su im date u koncesiju. I samu tu injenicu 84

da se nad njima gospodari, vlada, da ih se posjeduje, one moraju da priznaju i ispovijedaju kao koncesiju neba. A na drugoj strani sami ti gospodari ija je veliina u obrnutom razmjeru s njihovim brojem! Kritika koja se bavi tim sadrajem jest kritika u borbi, a u borbi se ne radi o tome da li je protivnik plemenit, dostojan, zanimljiv protivnik, nego se radi o tome da ga se pogodi. Radi se o tome da se Nijemcima ne dozvoli nijedan momenat samoobmane i rezignacije. Stvarni pritisak mora se uiniti jo nesnosnijim na taj nain to e mu se dodati svijest o pritisku, sramota jo sramotnijom tako to e se objelodaniti. Svaka sfera njemakog drutva mora se opisati kao partie honteuse24 njemakog drutva, ti okamenjeni odnosi moraju se prisiliti na igranje na taj nain to e im se otpjevati njihova vlastita melodija! Narod se mora uiti da se uplai samoga sebe, da bi mu se ulila hrabrost. Time se ispunjava neotklonjiva potreba njemakog naroda, a potrebe naroda su u sutini krajnji razlozi njihova zadovoljenja. Cak i za savremene narode ne moe ova borba protiv ogranienosti sadraja njemakog status quoa biti bez interesa, jer je njemaki status quo oito dovrenje ancien regimea,25 a ancien regime je skriveni nedostatak moderne drave. Borba protiv njemake politike sadanjosti jest borba protiv prolosti savremenih naroda, a uspomene na tu prolost jo uvijek ih optereuju. Pouno je za njih da vide kako ancien regime, koji je kod njih doivio svoju tragediju, igra svoju komediju kao njemaki fantom. Tragina je bila historija ancien regimea tako dugo, dok je bio preegzistirajua sila svijeta, a sloboda, naprotiv, bila pomisao pojedinca, jednom rijei tako dugo, dok je on sam vjerovao i morao vjerovati u svoju opravdanost. Sve dotle dok se ancien regime kao postojei svjetski poredak borio s jednim svijetom koji je tek nastajao, na njegovoj strani je bila svjetsko historijska zabluda, ali nikakva lina zabluda. Zato je njegova propast bila tragina. Nasuprot tome, sadanji njemaki poredak, anahro- nizam, flagrantna protivrjenost ope priznatim aksiomima, cijelom svijetu izloena nitavnost ancien regimea, samo jo uobraava da vjeruje u samoga sebe i zahtijeva od svijeta da to isto uobraava. Kad bi on vjerovao u svoje vlastito bie, zar bi ga skrivao pod prividom jednog tueg bia i traio svoj spas u lice24 25

sramni dio Stari poredak, tj. prije 1789. godine

85

mjerstvu i sofizmu? Moderni ancien regime samo je jo komedijant jednoga svjetskog poretka iji su zbiljski heroji umrli. Historija je temeljita i prolazi mnoge faze kad sahranjuje jedan stari oblik. Posljednja faza jednog svjetsko historijskog oblika jest njegova komedija. Grki bogovi koji su jednom ve tragino bili smrtno ranjeni u Eshilovu Okovanom Prometeju, morali su jo jednom komino umrijeti u Lukijanovim Dijalozima. Zato ovakav tok historije? Da bi se ovjeanstvo veselo rastalo od svoje prolosti. Ovo veselo historijsko odreenje traimo za politike sile Njemake. Meutim, im se sama moderna politiko socijalna zbiljnost podvrgne kritici, im se, dakle, kritika uzdigne do istinskih ljudskih problema, nalazi se izvan njemakog status quoa, ili bi inae svoj predmet razmatrala ispod nivoa toga predmeta. Jedan primjer! Odnos industrije, uope odnos svijeta bogatstva prema politikom svijetu, glavni je problem savremenog doba. U kom obliku poinje ovaj problem zanimati Nijemce? U obliku zatitnih carina, sistema prohibicije, nacionalne ekonomije. Oboavanje svega njemakoga prelo je iz ovjeka u materiju, i tako su se jednoga jutra nai vitezovi pamuka i heroji eljeza pretvorili u patriote. U Njemakoj se dakle poinje priznavati suverenost monopola u unutranjosti na taj nain to mu se daje suverenost prema van. Dakle, u Njemakoj se sada poinje s onim to se u Francuskoj i Engleskoj poelo zavravati. Stari truli poredak protiv koga su te -zemlje teoretski u pobuni, i koji one jo samo podnose kao to se podnose lanci, pozdravljaju u Njemakoj kao svitanje zore jedne lijepe budunosti koja se jedva jo usuuje da iz lukave26 teorije prijee u naj3 nepotedniju praksu. Dok u Francuskoj i Engleskoj problem glasi: politika ekonomija ili vladavina drutva nad bogatstvom, dotle u Njemakoj glasi: nacionalna ekonomija ili vladavina privatnog vlasnitva nad nacionalnou. U Francuskoj i Engleskoj treba dakle ukinuti monopol koji se razvio do svojih krajnjih kon- zekvencija; u Njemakoj treba ii do krajnjih konze- kovencija monopola. Tamo se radi o rjeenju, a ovdje tek o sukobu. To je dovoljan primjer za njemaki oblik savremenih problema, primjer kako je naa historija, slino nevjestom regrutu, imala dosad samo zadatak da ponavlja otrcane prie.

26 Igra rijei: listige Theorie (lufcaua teorija) aluzija na njemakog ekonomista Friedricha Lista, propovjednika krajnjeg protekcionizma.

86

Dakle, ako cjelokupni njemaki razvoj ne bi iziao izvan njemakog politikog razvoja, Nijemac bi mogao uestvovati u problemima sadanjice najvie onoliko, koliko u njima moe uestvovati jedan Rus. Samo ako pojedinac nije vezan granicama nacije, cijela nacija jo je manje osloboena osloboenjem jedne individue. Skiti se nisu ni koraka primakli grkoj kulturi zato to je Grka meu svoje filozofe ubrajala i jednog Skita. Na sreu, mi Nijemci nismo Skiti. Kao to su stari narodi doivljavali svoju prethistoriju u imaginaciji, u mitologiji, tako smo mi Nijemci doivljavali svoju kasniju historiju u mislima, u filozofiji. Mi smo filozofski savremenici sadanjice, a da nismo njeni historijski savremenici. Njemaka je filozofija idealno produenje njemake historije. Ako mi dakle umjesto oeuvres incompletes27 nae realne historije kritiziramo oeuvres posthumes28 nae idealne historije, filozofiju, onda je-naa kritika u sreditu pitanja o kojima sadanjica veli: that is the question.3 Ono to je kod naprednih naroda praktino razilaenje s modernim dravnim prilikama, to je u Njemakoj, gdje to stanje jo niti ne postoji, najprije kritiko razilaenje s filozofskim odrazom toga stanja. Njemaka filozofija prava i drave jedina je njemaka historija koja stoji al pari sa slubenom modernom sadanjicom. Stoga njemaki narod mora ovu historiju snova povezati sa svojim postojeim prilikama i podvri kritici ne samo ovo postojee stanje, nego istovremeno i njegov apstraktni nastavak. Njegova budunost ne moe se ograniiti ni na neposrednu negaciju njegova realnog, niti na neposredno izvrenje njegova idealnog dravnog i pravnog stanja, jer se nepo-

27 1

Nedovreno djelo To je pitanje

87

redna negacija njegova realnog stanja sadri u njegovu misaonu stanju, a neposredno izvrenje njegova Idealnog stanja ve se gotovo preivjelo u shvaanju susjednih naroda. Stoga praktika politika partija u Njemakoj s pravom zahtijeva negaciju filozofije. Njena se greka ne sastoji u tome zahtjevu, nego u ostajanju kod toga zahtjeva koji ona niti ozbiljno provodi, niti ga moe provesti. Ona vjeruje da ovu negaciju moe izvriti na taj nain to filozofiji okree lea i okrenute glave mrmlja o njoj nekoliko srditih i banalnih fraza. Uslijed svog ogranienog horizonta ona ne ubraja filozofiju u krug njemake zbiljnosti, ili uobraava da je ona ak ispod njemake prakse i ispod teorija koje joj slue. Vi zahtijevate da treba nadovezati na zbiljske klice ivota, ali zaboravljate da je zbiljska klica ivota njemakog naroda bujala dosad samo u njegovoj lubanji. Jednom rijei: vi ne moete filozofiju ukinuti a da je ne ostvarite. Istu greku, samo s obrnutim faktorima, poinila je teoretska politika partija koja vodi porijeklo od filozofije. Ona je uoila u sadanjoj borbi samo kritiku borbu filozofije s njemakim svijetom, a nije pomislila da i sama dosadanja filozofija pripada ovome svijetu i da je njegova, iako idealna, dopuna. Kritika prema svome protivniku, ona se drala nekritiki prema samoj sebi, jer je polazila od pretpostavki filozofije i ostajala kod njenih datih rezultata, ili je s druge strane donijete zahtjeve i rezultate izdavala za neposredne zahtjeve i rezultate filozofije, iako ove pretpostavljajui njihovo opravdanje moemo naprotiv dobiti samo negacijom dosadanje filozofije, filozofije kao filozofije. Zadravamo sebi pravo da dademo detaljniji opis ove partije. Njen osnovni nedostatak moe se svesti na ovo: ona je mislila da moe ostvariti filozofiju a da je ne ukine. Kritika njemake filozofije drave i prava, kojoj je Hegel dao najdosljedniji, najbogatiji i posljednji oblik, jest oboje: kako kritika analiza savremene drave i s njom povezane zbiljnosti, tako i odluna negacija cjelokupnog dosadanjeg naina njemake politike i pravne svijesti, iji je najugledniji, najuniverzalniji, na rang nauke uzdignuti izraz upravo sama spekulativna filozofija prava. Ako je samo u Njemakoj bila mogua spekulativna filozofija prava, to apstraktno, nadosjetilno miljenje o modernoj dravi, ija zbiljnost ostaje onaj svijet, makar taj svijet leao samo s onu strane Rajne: to je, obrnuto, upravo tako bila mogua njemaka misaona 9 slika o modernoj dravi, koja apstrahira od zbiljskog 7

ovjeka, samo zato to i ukoliko sama savremena drava apstrahira od zbiljskog ovjeka, ili zadovoljava cijelog ovjeka samo na imaginaran nain. Nijemci su u politici mislili ono, to su drugi narodi inili. Njemaka je bila njihova teorijska savjest. Apstraktnost i oholost njenog miljenja ila je u korak s jednostranou i nezgrapnou njene zbiljnosti. Dakle, ako status quo njemakog dravnog ureenja izraava dovrenje ancien regimea, tog koloa u tijelu modeme drave, onda status quo njemake nauke o dravi izraava nesavrenost savremene drave, tronost samog njenog tijela.

89

Ve kao odluni protivnik dosadanjeg naina njemake politike svijesti, kritika spekulativne filozofije prava ne nalazi svoj cilj u samoj sebi, ve u zadacima, za ije rjeenje postoji samo jedno sredstvo: praksa. Postavlja se pitanje: moe li Njemaka doi do prakse la hauteur des principes29, tj. do revolucije koja e je podii ne samo na slubeni nivo savremenih naroda, nego na ljudsku visinu koja e biti neposredna budunost ovih naroda? Oruje kritike svakako ne moe zamijeniti kritiku oruja, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase. Teorija je sposobna da zahvati mase im ukazuje ad hominem30, a ona ukazuje ad hominem im postane radikalna. Biti radikalan znai zahvatiti stvar u korijenu. A korijen ovjeka jest ovjek sam. Oigledan dokaz za radikalizam njemake teorije, dakle za njenu praktiku energiju, jest njeno polaenje od odlunog, pozitivnog prevladavanja religije. Kritika religije zavrava uenjem da je ovjek najvie bia za ovjeka, dakle, kategorikim imperativom: da sc srue svi odnosi u kojima je ovjek ponieno, ugnjeteno, naputeno, prezreno bie, odnosi, koji se ne mogu bolje opisati nego uzviko.m jednog Francuza prilikom projektiranja poreza na pse: jadni psi! S vama ele postupati kao s ljudima! ak i historijski, teorijska emancipacija ima za Njemaku specifino praktiko znaenje. Naime, revolucionarna prolost Njemake je teorijska, to je reformari ja. Kao to je onda revolucija poela u glavi kaluera tako danas poinje u glavi filozofa. Luther je svakako pobijedio ropstvo iz pobonosti. jer je na njegovo mjesto stavio ropstvo iz uvjerenja. On je slomio vjeru u autoritet, jer je restaurirao autoritet vjere. On je popove pretvorio u laike, jer je laike pretvorio u popove. On je ovjeka oslobodio vanjske religioznosti, jer je religioznost uinio njegovom unutranjou. On je tijelo oslobodio lanaca, jer je lancima okovao srce. Ali, ako protestantizam nije bio pravo rjeenje, on jo bio pravo postavljanje zadatka. Laik se sada nije morao boriti s popom izvan sebe, on se morao boriti sa svojim vlastitim unutranjim popom, sa svojom popovskom prirodgm. I ako je protestantsko pretvaranje njemakih laika u popove
Na visini principa *90 ovjeka Na
29

emancipiralo laike pape kneeve s njihovim klerom, privilegirane i filistre, onda e filozofsko pretvaranje popovskih Nijemaca u ljude emancipirati narod. Ali kao to emancipacija nije zastala kod kneeva, tako ni sekularizacija dobara nee zastati kod pljake crkava, to je osobito provela u djelo licemjerna Pruska. Tada se seljaki rat, najradikalnija injenica njemake historije, razbio na teologiji. Danas, kad je razbijena sama teologija, na status quo, najneslobodnija injenica njemake historije, razbit e se na filozofiji. Uoi reformacije slubena Njemaka bila je najpokorniji sluga Rimu. Uoi svoje revolucije

91

ona je pokorni sluga onih koji su manji od Rima, Prusa i Austrije, junkera i filistara. Meutim, ini se da radikalnoj njemakoj revoluciji stoji nasuprot glavna tekoa. Revolucijama je, naime, potreban pasivan elemenat, materijalna osnova. Teorija se u jednom narodu uvijek samo utoliko ozbiljuje, ukoliko je ozbiljenje njegovih potreba. Da li e sada ogromnom razdoru izmeu zahtjeva njemakih misli i odgovora njemake zbiljnosti odgovarati isti razdor graanskog drutva s dravom i sa samim sobom? Da li e teorijske potrebe biti neposredno praktike potrebe? Nije dovoljno da misao stremi ozbiljenju, sama zbiljnost mora stremiti prema misli. Ali Njemaka nije istovremeno sa savremenim narodima dostigla srednje stupnjeve politike emancipacije. ak ni stupnjeve koje je teorijski prevladala, praktiki jo nije postigla. Kako bi ona trebala jednim salto mortale da preskoi ne samo svoje vlastite prepreke, nego istovremeno i prepreke savremenih naroda, prepreke koje mora u zbiljnosti osjetiti kao osloboenje od svojih zbiljskih prepreka i cilj kome mora da tei? Radikalna revolucija moe biti samo revolucija radikalnih potreba, ije pretpostavke i mjesta roenja, ini se, ba nedostaju. Ali, ako je Njemaka pratila razvoj savremenih naroda samo apstraktnom djelatnou miljenja, ne uestvujui aktivno u zbiljskim borbama toga razvoja, ona je s druge strane dijelila patnje toga razvoja, ne dijelei njegove uitke, niti njegova djelomina zadovoljstva. Apstraktnoj djelatnosti na jednoj strani odgovara apstraktna patnja na drugoj. Stoga e se Njemaka prije nego to je ikada stajala na nivou evropske emancipacije nai jednoga dana na nivou evropskog rasula. Ona e se moi uporediti s fetiistom koji vene od bolesti kranstva. Ako najprije promatramo njemake vlade, onda nalazimo da uslijed vremenskih odnosa, uslijed poloaja Njemake, uslijed stanovita njemakog obrazovanja, napokon, gonjene svojim vlastitim sretnim instinktom, one kombiniraju civilizirane nedostatke modernog svijeta drava, ije prednosti nemamo, s barbarskim nedostacima ancien rigimea kojih imamo u izobilju tako da Njemaka mora sve vie participirati, ako ne u razumu, a ono barem u nerazumnosti dravnih oblika koji su izvan podruja njenog status quoa. Postoji li npr. na svijetu zemlja koja kao tzv. konstitucionalna Njemaka tako naivno dijeli sve iluzije konstitucional- nog dravnog ureenja, ne 92

dijelei njegove realnosti. Ili, nije li to nuno bila domiljatost njemake vlade da spoji patnje cenzure s patnjama francuskih septembarskih zakona koji pretpostavljaju slobodu tampe! Kao to su se u rimskom Panteonu nali bogovi svih nacija, tako e se u svetom rimskom njemakom carstvu nai grijesi svih oblika drave. Da li e ovaj eklekticizam dosei dosad nesluenu visinu, zato jami osobito politiko-estetska prodrljivost jednog njemakog kralja, koji namjerava da igra sve uloge kraljevstva, kako feudalnoga tako i birokratskoga, kako apsolutnoga tako i konstitucionalnoga, kako autokratskoga tako i demokratskoga, ako ne u osobi naroda, onda barem u vlastitoj osobi, ako ne za narod, onda barem za samoga sebe. Njemaka, kao nedostatak politike savremenosti koji se konstituirao u svoj posebni svijet, nee moi poruiti specifino njemake prepreke, a da ne porui ope prepreke politike sadanjice. Za Njemaku nije utopijski san radikalna revolucija, opeovjeanska emancipacija, nego naprotiv, djelomina, samo politika revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kue. Na emu se zasniva djelomina Nnmo politika revolucija? Na tome, to se jedan dio graanskog drutva emancipira i dospijeva do ope vlasti, na tome, to jedna odreena klasa poduzima opu emancipaciju drutva iz svoga posebnog poloaja. Ova klusa oslobaa cijelo drutvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo drutvo nalazi u poloaju ove klase, npr. da ima ili da po volji moe stei novac i obrazovanje. Nijedna klasa graanskog drutva ne moe igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s drutvom uope, kad se zamjenjuje s njim i kada je drutvo osjea i priznaje kao svoga opeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga drutva, kad je ona zaista glava i srce drutva. Samo u ime opih prava drutva moe jedna posebna klasa polagati pravo na opu vlast. Za osvajanje ovog emancipatorskog poloaja, a time i za politiko iskoritavanje svih sfera drutva u interesu vlastite sfere, nisu dovoljni samo revolucionarna energija i duhovno osjeanje svoje vrijednosti. Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase graanskog drutva poklapala, da bi jedan stale vaio kao stale cijeloga dutva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci drutva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan odreeni stale biti stale ope smetnje, otjelovljenje opih prepreka, zato mora jedna 93

posebna socijalna sfera vaiti kao notorni zloin cijeloga drutva, tako da se osloboenje od te sfere pojavljuje kao ope samoosloboenje. Da bi jedan stale bio par excellencel stale osloboenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stale oigledno biti stale podjarmljivanja. Ope negativno znaenje francuskog plemstva i francuskog klera uvjetovalo je ope pozitivno znaenje buroazije, klase koja je s njima neposredno graniila i koja im se suprotstavljala. Ali svakoj posebnoj klasi u Njemakoj manjka ne samo dosljednost, otrina, hrabrost, bezobzirnost, to bi je oznailo kao negativnog predstavnika -drutva. Upravo isto tako nedostaje svakom staleu ona irina due, koja se, makar samo trenutno, indentificira s narodnom duom, ona genijalnost koja materijalnu silu oduevljava za osvajanje politike vlasti, ona revolucionarna smjelost koja protivniku dobacuje prkosnu parolu: ja sam nita, a morao bih biti sve. Glavnu osnovu njemakog morala i potenja, ne samo individue, nego i klasa, ini naprotiv onaj suzdrani egoizam koji istie svoju ogranienost i doputa da se ona istie protiv njega.
1

U pravom smislu rijei 102

Stoga odnos razliitih sfera njemakog drutva nije dramski nego epski. Svaka od njih poinje postajati svjesna sebe i smjetati se pored drugih sa svojim posebnim zahtjevima, ne onda kada je ugnjetavaju, nego im bez njenog sudjelovanja uvjeti vremena stvore drutvenu podlogu, na koju ona sa svoje strane moe vriti pritisak. ak moralni ponos njemake srednje klase zasniva se samo na svijesti da je ona opi predstavnik filistarske prosjenosti svih ostalih klasa. Stoga nisu samo njemaki kraljevi ti koji mal-a-propos31 dospijevaju na prijestolje, nego svaka sfera graanskog drutva doivljava poraz prije nego Sto je slavila pobjedu, razviju svoju vlastitu prepreku prije nego to je savladala prepreku koja joj se suprotstavlja, istie svoju uskogrudnost prije nego to je mogla istai svoju ve- likodunost, tako da ak i prilika za veliku ulogu uvijek prije proe nego to je postojala, tako da se svaka klasa, im pone borbu s klasom koja se nalazi iznad nje, zaplie u borbu koja je ispod nje. Stoga se kneevstvo nalazi u borbi s kraljevstvom, birokrat u borbi s plemstvom, bourgeois u borbi sa svima njima, dok proleter ve poinje da ulazi u borbu protiv bourgeoisa. Srednja klasa jedva se usuuje da sa svoga
31

u nezgodan as

stanovita prihvati misao o emancipaciji, a razvoj drutvenih prilika, kao i napredak politike teorije uikazuju ve da je samo ovo stanovite zastarjelo, ili je bar problematino. U Francuskoj je dovoljno da ovjek neto jest, pa da eli da bude sve. U Njemakoj ovjek ne smije biti nita, ako ne eli da se odrekne svega. U Francuskoj je djelomina emancipacija osnova univerzalne emancipacije. U Njemakoj je univerzalna emancipacija con- ditio sine qua non32 stavke djelomine. U Francuskoj mora zbiljnost roditi putpunu slobodu, a u Njemakoj slobodu mora roditi nemogunost postepenog oslobaanja. U Francuskoj je svaka klasa naroda politiki idealist i ne osjea se najprije kao posebna klasa, nego kao predstavnik socijalnih potreba uope. Dakle, uloga

neophodan uvjet

95

emandpatora prelazi redom u dramatskom kretanju na razliite klase francuskog naroda, dok napokon ne stigne do klase koja vie ne ozbiljuje drutvenu slobodu pod pretpostavkom izvjesnih uvjeta koji lee izvan ovjeka, a koje je ipak stvorilo ljudsko drutvo, nego naprotiv, organizira sve uvjete ljudske egzistencije pod pretpostavkom drutvene slobode. U Njemakoj naprotiv, gdje je praktiki ivot jednako tako bez duha, kao to je duhovni ivot nepraktian, nijedna klasa graanskog drutva nema ni potrebu ni sposobnost za opu emancipaciju, dok na to ne bude prisiljena svojim neposrednim poloajem, materijalnom nunou, samim svojim lancima. Gdje je dakle pozitivna mogunost njemake emancipacije? Odgovor: U formiranju jedne klase vezane radikalnim lancima, klase graanskog drutva koja nije klasa graanskog drutva, stalea koji je raspad svih stalea, sfere koja posjeduje univerzalni karakter svojim univerzalnim patnjama i koja ne trai nikakvo posebno pravo, jer joj nije uinjena nikakva posebna nepravda, nego nepravda uope, koja se vie ne moe pozivati na historijsko, nego samo na ovjeansko pravo, koja se ne nalazi u jednostranoj suprotnosti prema posljedicama njemakog dravnog ureenja, nego u svestranoj suprotnosti prema pretpostavkama toga ureenja, napokon, jedna sfera koja se ne moe emancipirati a da se ne emancipira od svih ostalih sfera drutva i da time ne emancipira sve ostale sfere drutva, koja je jednom rijei potpuni gubitak ovjeka, koja dakle moe sebe zadobiti samo potpunim ponovnim zadobivanjem ovjeka. Ovo raspadanje drutva u obliku posebnog stalea jest proletarijat. Proletarijat poinje nastajati u Njemakoj tek uslijed prodiranja industrijskog pokreta, jer se proletarijat ne stvara prirodno nastalim, nego vjetaki proizvedenim siromatvom, ne od ljudske mase koja je pritisnuta mehaniki, teinom drutva, nego od ljudske mase koja je proizala iz njegova akutnog raspadanja, prvenstveno
iz raspadanja srednjeg stalea, iako u njegove redove, kao to se po sebi razumije, postepeno ulaze i prirodno nastala sirotinja i kransko-germanski kmetski stale. Kad proletarijat objavljuje raspadanje dosadanjeg svjetskog poretka, onda on izraava samo tajnu svoga vlastitog postojanja, jer on je faktiko raspadanje ovog svjetskog poretka. Kad proletarijat zahtijeva negaciju privatnog vlasnitva, tada on uzdie samo kao princip
96

drutva ono, to je drutvo uzdiglo kao njegov princip, to je u njemu ve utjelovljeno kao negativni rezultat drutva, bez njegova sudjelovanja. U odnosu na svijet koji nastaje proleter se tada nalazi u istom pravu u kojem se nalazi njemaki kralj u odnosu na nastali svijet, kad narod naziva svojim narodom, a konja svojim konjem. Proglaavajui narod svojom privatnom svojinom, kralj samo izraava da je privatni posjednik kralj. Kao to filozofija u proletarijatu nalazi svoje materijalno oruje, tako proletarijat nalazi u filozofiji svoje duhovno oruje, i im iskra misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvrit e se emancipacija Nijemaca u ljude. Rezimirajmo rezultat: Jedino praktiki mogue osloboenje Njemake jest osloboenje na stanovitu one teorije koja ovjeka proglauje najviim biem ovjeka. Emancipacija od srednjeg vijeka mogua je u Njemakoj samo kao istovremena emancipacija od djelominih prevladavanja srednjega vijeka. U Njemakoj ne moe biti unitena nijedna vrsta ropstva, a da se ne uniti svako ropstvo. Temeljita Njemaka ne moe se revo- lucionirati, a da se ne revolucionira iz osnove. Emancipacija Nijemaca je emancipacija ovjeka. Glava te emancipacije jest filozofija, a njeno srce proletarijat. Filozofija se ne moe ostvariti bez ukidanja proletarijata, proletarijat se ne moe ukinuti bez ozbiljenja filozofije. Kad budu ispunjeni svi unutranji uvjeti, njemako uskrsnue bit e objavljeno snanom pjesmom galskog pijetla.

Friedrich Engels

NACRT ZA KRITIKU NACIONALNE EKONOMIJE

(Deutsch-franzosische Jahrbiicher, Pari 1844)

Nacionalna ekonomija nastala je kao prirodna posljedica proirenja trgovine, i s njom je, na mjesto jednostavnog, nenaunog trgovanja stupio izgraen sistem dozvoljene prevare, kompletna nauka o bogaenju. Ova nacionalna ekonomija, ili nauka o bogaenju, koja je nastala iz meusobne zavisti i lakomosti trgovaca, nosi na elu peat najodvratnije sebinosti. ivjelo se jo u naivnom shvaanju da su zlato i srebro bogatstvo i nije bilo

97

niega hitnijeg da se uini nego da se svagdje zabrani izvoz plemenitih metala. Nacije su se suprotstavljale jedna drugoj kao tvrdice, od kojih svaka objema rukama obuhvaa svoju dragocjenu novanu kesu i gleda^sa zaviu i sumnjienjem na svoga susjeda. Sva su sredstva bila upotrebljavana da se izmami to je mogue vie gotova novca od naroda s kojim se trgovalo i da se sretno unesen novac lijepo zadri unutar carinske linije. Najkonzekventnije provoenje ovog principa ubilo bi trgovinu. Poeo se, dakle, prelaziti taj prvi stupanj; uvidjelo se da kapital u sanduku lei mrtav, dok se u cirkulaciji stalno umnoava. Odnos je postao ovje- niji, svoje dukate slalo se kao mamce da bi ovi doveli sa sobom i druge i spoznalo se da nita ne kodi ako se nekom A suvie plati za njegovu robu sve dotle dok se nekom B moe prodati za viu cijenu.

98

Na toj se osnovi izgradio merkantilni sistem. Pohlepni karakter trgovine bio je ve neto skriven; nacije su se neto pribliile, sklopile su trgovinske ugovore i ugovore o prijateljstvu, meusobno su trgovalo, i radi veeg dobitka ukazivale jedna drugoj svu moguu Ijubav i dobrotu. Ali u osnovi je to bila stara lakomost za novcem i sebinost, i ta je s vremena na vrijeme izbijala u ratovima koji su se u onom periodu osnivali na trgovakoj zavisti. U tim ratovima se takoer pokazalo da se trgovina, kao i pljaka osnivaju na pravu jaega; bez ikakve grinje savjesti iznuivani su pomou lukavstva ili nasilja takvi ugovori kakvi su smatrani najpogodnijima. Glavna taka u cijelom merkantilnom sistemu je teorija o trgovinskoj bilansi. Pridravajui se, naime, jo uvijek stava da zlato i srebro predstavljaju bogatstvo, unosnim poslovima su smatrani samo oni koji bi na kraju u zemlju donijeli gotov novac. Da bi se to pronalo, uporeivan je uvoz i izvoz. Ako se vie izvezlo nego uvezlo, vjerovalo se da je diferencija u gotovu novcu dola u zemlju i za tu diferenciju su se smatrali bogatijima. Umjetnost ekonomista sastojala se, dakle, u tome da se brinu za to kako bi krajem svake godino izvoz davao povoljnu bilansu prema uvozu; i zbog te smijene iluzije ubijeno je na hiljade ljudi! Trgovina treba takoer da pokae svoje kriarske ratove i svoju inkviziciju. Osamnaesti vijek, vijek revolucije, revolucinirao je i ekonomiju; ali kao to su sve revolucije toga stoljea bile jednostrane i zapele u suprotnosti, kao to je apstraktnom spiritualizmu bio suprotstavljen apstraktni materijalizam, monarhiji republika, boanskom pravu drutveni ugovor, tako ni ekonomska revolucija nije prela preko te suprotnosti. Pretpostavke su posvuda ostale; materijalizam nije napao kransko preziranje i ponienje ovjeka, te je samo umjesto kranskog boga ovjeku suprotstavio prirodu kao apsolut; politika nije mislila na to da ispita pretpostavke drave po sebi i za sebe; ekonomiji nije palo na pamet da pita za opravdanje privatnog vlasnitva. Zato je nova ekonomija bila samo

polovian napredak; ona je bila primorana da izda i porekne svoje vlastite pretpostavke, da pozove u pomo sofistiku i licemjerstvo kako bi prikrila protivrjenosti u koje se zaplela, kako bi dola do zakljuaka do kojih je nisu tjerale njene pretpostavke, nego humani duh stoljea. Tako je ekonomija usvojila ovjekoljubiv karakter; ona je proizvoaima uskratila svoju naklonost i poklonila je
99

potroaima; ona je izigravala sveto gnuanje nad krvavim strahotama merkantilnog sistema i proglasila trgovinu vezom prijateljstva i ujedinjenja meu nacijama i individuumima. Sve je bilo sama rasko i krasota samo su uskoro opet iskrsle pretpostavke i proizvele, nasuprot toj blistavoj filantropiji, Malthusovu teoriju o stanovnitvu, najgrublji barbarski sistem koji je ikada egzistirao, sistem oajanja koji je oborio sva ona lijepa prianja o ljubavi prema ovjeku i svjetskom graanstvu; one su proizvele i uzdigle tvorniki sistem i moderno ropstvo, koje po neovjenosti i okrutnosti nije nimalo zaostajalo za starim. Nova ekonomija, sistem slobode trgovine zasnovan na Wealth of Nations33 Ada- na Smitha, pokazuje se kao isto licemjerje, nekon- zekventnost i nemoralnost koja se sada na svim podrujima suprotstavlja slobodnoj ovjenosti. Ali zar Smithov sistem nije bio nikakav napredak? Naravno da je bio i k tome jo nudan napredak. Bilo je nuno da merkantilni sistem sa svojim monopolima i saobraajnim smetnjama bude sruen, da bi prave posljedice privatnog vlasnitva mogle doi na vidjelo; bilo je nuno to su odstupili svi ti mali lokalni i nacionalni obziri da bi borba naeg vremena mogla postati opa, ljudska borba; bilo je nuno to je teorija privatnog vlasnitva napustila isto empirijski, samo objektivni put istraivanja i poprimila nauniji karakter koji ju je uinio odgovornom i za posljedice i to je time prenijela stvar na ope ljudsko podruje; bilo je nuno to je nemoralnost, sadrana u staroj ekonomiji, dovedena do krajnosti s pokuajem da se ona porekne i s licemjerjem koje je u nju ulo, a koje je bilo
nuna posljedica ovog pokuaja. Sve je to lealo u prirodi stvari. Rado priznajemo da smo tek osnivanjem i razvijanjem slobode trgovine mogli prevladati ekonomiju privatnog vlasnitva, ali istovremeno moramo imati i pravo da tu slobodu trgovine prikaemo u itavoj njenoj teoretskoj i praktikoj nitavnosti. Na e sud morati da bude utoliko stroi ukoliko ekonomisti, koje treba da prosudimo, padaju u nae vrijeme. Jer, dok su Smith i. Malthus zatekli u gotovu obliku samo pojedine odlomke, dotle su noviji ekonomisti imali pred sobom cijeli zavren sistem; sve kon- zekvencije su bile povuene, protivrjenosti su dovoljno jasno izbile na vidjelo, a oni ipak
33

Bogatstvo naroda. 100

nisu pristupili ispitivanju premisa i jo uvijek su preuzimali na sebe odgovornost za itav sistem. Ukoliko se ekonomisti vie pribliuju sadanjici, utoliko se vie udaljuju od potenja. Sa svakim napretkom vremena nuno se poveava namjerno izopaavanje da bi ekonomiju odralo na visini vremena. Zato je, npr., Ricardo krivlji od Adama Smitha, a Mac Culloch i Mili od Ricarda. Novija ekonomija ne moe pravilno ocijeniti ni merkantilni sistem, jer je sama jo jednostrana i obuzeta njegovim pretpostavkama. Tek e stanovite koje se uzdie iznad suprotnosti oba sistema, koje kritizira njihove zajednike pretpostavke i polazi od isto ljudske, ope baze, tek e ono moi naznaiti objema sistemima njihovo pravo mjesto. Pokazat e se da su branioci slobode trgovine gori monopolisti nego sami stari merkantilisti. Pokazat e se da se iza blistave humanosti novijih ekonomista skriva barbarstvo o kome stari ekonomisti nisu nita znali; da je zbrka pojmova kod starih jo jednostavna i konzekventna prema neiskrenoj logici njihovih napadaa i da nijedna od obiju partija ne moe drugoj predbaciti neto to ne bi palo na nju samu. Stoga novfja liberalna ekonomija i ne moe shvatiti obnavljanje merkantilizma od strane Lista, dok je za nas stvar sasvim jednostavna. Nekonzekventnost i dvostranost liberalne ekonomije mora se nuno ponovo raspasti na svoje osnovne sastavne dijelove. Kao to teologija mora ii ili natrag slijepom vjerovanju ili naprijed slobodnoj filozofiji, tako sloboda trgovine mora na jednoj strani proizvoditi obnavljanje monopola, a na drugoj ukidanje privatnog vlasnitva. Jedini pozitivni napredak koji je uinila liberalna ekonomija jest razrada zakona privatnog vlasnitva. Ovi su svakako u njoj sadrani, iako jo nisu razvijeni do krajnjih konzekvencija i nisu jasno izraeni. Odatle slijedi da u svim takama koje se tiu odluke o najkraem postupku za bogaenje, dakle u svim strogo ekonomskim sporovima, pravo je na strani branioca slobode trgovine. Razumije se u sporovima s monopolistima, a ne s protivnicima privatnog vlasnitva, jer da ovi mogu i ekonomski pravilnije odluivati u ekonomskim pitanjima, to su engleski socijalisti davno dokazali praktiki i teoretski. Kritizirajui nacionalnu ekonomiju mi emo, dakle, istraivati osnovne kategorije, otkrivati protivrjenost koja je unesena sistemom slobode trgovine i povui konzekvenciju obiju strana protivrjenosti.
101
/

Izraz: nacionalno bogatstvo pojavilo se tek sa strau liberalnih ekonoma za uopavanjem. Sve dotle dok postoji privatno vlasnitvo, ovaj izraz nema nikakva smisla. Nacionalno bogatstvo Engleza vrlo je veliko, pa ipak su oni najsiromaniji narod pod suncem. Izraz treba ili sasvim napustiti ili primiti pretpostavke koje mu daju smisao. Isto se odnosi na izraze nacionalna ekonomija, politika, javna ekonomija. Pri sadanjim odnosima, trebalo bi da se nauka zove privatna ekonomija, jer njeni javni odnosi postoje ovdje samo radi privatnog vlasnitva.

Neposredna posljedica privatnog vlasnitva jc trgovina, razmjena meusobnih potreba, kupovina i prodaja. Ova trgovina, kao i svaka djelatnost, mora trgovcu

102

postati, pod vladavinom privatnog vlasnitva, neposredan izvor zarade, to znai svaki mora traiti da proda to je mogue skuplje i da kupi to je mogue jeftinije. Prilikom svake kupovine i prodaje nalaze se, dakle, dva ovjeka jedan nasuprot drugom, s apsolutno suprotnim interesima; sukob je odluno neprijateljski, jer svaki pozna intencije drugoga i zna da su one suprotstavljene njegovima. Prva je posljedica, dakle, na jednoj strani meusobno nepovjerenje, a na drugoj opravdanje toga nepovjerenja, primjena nemoralnih sredstava za provoenje nemoralnog cilja. Tako je, npr., prvo naelo u trgovini utljivost, prikrivanje svega onoga to bi moglo sniziti vrijednost traenih artikala. Odatle posljedica: u trgovini je dozvoljeno izvui to je mogue veu korist iz neznanja i povjerenja protivne strane, a isto je tako dozvoljeno hvaliti na svojoj robi svojstva kojih ona nema. Jednom rijei, trgovina je legalna prevara. Da se praksa poklapa s tom teorijom, moe mi posvjedoiti svaki trgovac ako eli ostati vjeran istini. Merkantilni je sistem imao jo stanovitu prostoduni katoliku estitost i nije ni najmanje skrivao nemoralnu sutinu trgovine. Vidjeli smo kako je otvoreno iznosio na vidjelo njenu prostaku lakomost. Meusobno neprijateljski poloaj nacija u osamnaestom vijeku, odvratna zavist i trgovaka ljubomora bili su konzekventne posljedice trgovine uope. Javno mnijenje nije jo bilo humanizirano, zato bi, dakle, trebalo skrivati stvari koje su slijedile iz neljudske, neprijateljske sutine same trgovine. Ali kad je Luther ekonomije, Adam Smith, kritizirao dosadanju ekonomiju, stvari su se jako izmijenile. Stoljee je bilo humanizirano, um je doao do izraaja, udorednost se poela pozivati na svoje vjeno pravo. Iznueni trgovaki ugovori, trgovaki ratovi, kruta izolacija nacija suvie su nasrtali protiv napredne svijesti. Namjesto katolike estitosti stupila je protestantska licemjernost. Smith je dokazao da i humanost ima osnovu u sutini trgovine i da bi trgovina, umjesto to je najplodniji izvor nesloge i neprijateljstva, morala postati veza sjedinjavanja i prijateljstva kako meu nacijama, tako i meu individuama (Uporedi Wealth of Nation T. IV, gl. 3, 2); tavie, u prirodi je stvari da je trgovina u cjelini korisna svim uesnicima. Smith je imao pravo kad je trgovinu hvalio kao humanu. Na svijetu nema nieg apsolutno nemoralnog; i trgovina
103

ima jednu stranu kojom iskazuje potovanje moralnosti i ovjenosti. Ali kakvo potovanje! Pravo jaega, prosto srednjovjekovno drumsko razbojnitvo bilo je humanizirano kad je prelo u trgovinu, a trgovina je humanizirana kad je prvi njen stupanj, koji karakterizira zabranu izvoza novca, preao u merkan- tilni sistem. Sad je i sam taj sistem bio humaniziran. Naravno, u interesu je trgovca da se dobro sporazumijeva kako s jednim, od koga jeftino kupuje, tako i s drugim, kojemu skupo prodaje. Dakle, vrlo nepromiljeno postupa nacija kad kod svojih nabavljaa i kupaca podrava neprijateljsko raspoloenje. Ukoliko prijateljskije, utoliko korisnije. To je humanizam trgovine, a taj licemjeran nain da se moral zloupotrebi za nemoralne ciljeve ponos je sistema slobode trgovine. Nismo li mi sruili barbarstvo monopola, uzikuju dvolinjaci, nismo li mi pronijeli civilizaciju u daleke dijelove svijeta, nismo li mi zbratimili narode i smanjili ratove? Da, sve ste vi to uinili, ali kako ste to uinili? Vi ste unitili male monopole da bi slobodnije i neo- granienije djelovao jedan veliki osnovni monopol, vlasnitvo; vi ste civilizirali krajeve svijeta da biste dobili nov teren za razvijanje svoje niske lakomosti; vi ste zbratimili narode, ali u bratstvo lopova, i obustavili ratove da to vie zaradite u miru, da do krajnosti dotjerate neprijateljstvo pojedinaca, neasni rat konkurencije! Gdje ste vi neto uinili iz istog humanizma, iz svijesti o nitavnosti suprotnosti izmeu opeg i individualnog interesa? Gdje ste bili moralni, a da niste bili zainteresirani, da potajno niste gajili nemoralne, egoistine motive? Poto je liberalna ekonomija uinila svoje najbolje, da unitenjem nacionalnosti uopi neprijateljstvo, da ovjeanstvo pretvori u opor krvolonih ivotinja a ta su konkurenti drugo? koji se meusobno deru ba zbog toga jer svaki sa svima drugima ima isti interes, poslije te predradnje jo joj je preostao samo jedan korak do cilja unitenje porodice. Da bi to provela, pomagao joj je njen vlastiti lijepi pronalazak, tvorniki sistem. Posljednji trag zajednikih interesa, porodina zajednica dobara, potkopan je tvornikim sistemom, i barem ovdje u Engleskoj ve se nalazi u raspadanju. Svakodnevna je pojava da djeca, im postanu sposobna za rad, tj. im navre devet godina, troe svoju plau na sebe, roditeljsku kuu smatraju samo kuom za prehranu i plaaju roditeljima stanovitu sumu za
104

hranu i stan. Kako moe biti drugaije? to moe drugo slijediti iz izoliranja interesa koje lei u osnovi slobode trgovine? Kad je jedan princip jednom stavljen u pokret, on se onda sam probija kroz sve svoje posljedice, dopadalo se to ekonomistima ili ne. Ali sam ekonomist ne zna kakvoj stvari slui. On ne zna da sa svojim cjelokupnim egoistikim rezoni- ranjem ini ipak samo kariku u lancu napretka ovjeanstva. On ne zna da sa svojim ukidanjem svih posebnih interesa samo probija put velikom preokretu kojem stoljee ide u susret, pomirenju ovjeanstva s prirodom i sa samim sobom.

Slijedea kategorija uvjetovana trgovinom jest vrijednost. O toj, kao i o svim drugim kategorijama, ne postoji nikakva prepirka izmeu starijih i novijih ekonomista, jer monopolisti nisu imali vremena da se u svom neposrednom bjesnilu obogaivanja bave kategorijama. Sva sporna pitanja o takvim takama potjeu od novijih ekonomista. Ekonomist koji ivi od suprotnosti ima, naravno, i dvostruku vrijednost; apstraktnu ili realnu vrijednost i razmjensku vrijednost. O sutini realne vrijednosti postojala je duga prepirka izmeu Engleza, koji su proizvodne trokove odreivali kao izraz realne vrijednosti, i Francuza Saya, koji je davao prvenstvo mjerenju ove vrijednosti prema upotrebljivosti stvari. Prepirka se vukla od poetka ovog stoljea i zamrla je bez odluke. Ekonomisti ne mogu nita odluiti. Englezi osobito Mac Culloch i Ricardo tvrde, dakle, da se apstraktna vrijednost jedne stvari odreuje proizvodnim trokovima. Razumije se, apstraktna vrijednost, ne razmjenska vrijednost, exchangeable value34, vrijednost u trgovini to je neto sasvim drugo. Zato su proizvodni trokovi mjera vrijednosti? Jer sluajte, sluajte! jer nitko pod obinim uvjetima, i ako se izostavi odnos konkurencije, ne bi stvar prodavao jeftinije nego to ga stoji njena proizvodnja ne bi prodavao? Kakva posla imamo ovdje s prodajom kad se ne radi o trgovinskoj vrijednosti? Ovdje odmah imamo ponovo posla s trgovinom koju je upravo trebalo ispustiti i to s kakvom trgovinom!
34

razmjenska vrijednost

 s trgovinom, pri emu ne treba da se uzima u obzir glavna stvar, odnos konkurencije! Najprije apstraktna vrijednost, sada i apstraktna trgovina, trgovina bez konkurencije, tj. ovjek bez tijela, misao bez mozga, da bi proizvodio misli. A zar ekonomist uope ne pomilja da, ukoliko se konkurencija izostavlja, ne postoji nikakva garancija da e proizvoa prodati svoju robu upravo po proizvodnim trokovima? Kakva zbrka! Dalje! Priznajmo za trenutak da je sve to tako kako kae ekonomiit. Pretpostavimo da je netko s golemom mukom i ogromnim trokovima nainio neto sasvim nekorisno, neto to nitko ne trai, da li je i to vrijedno trokova proizvodnje? Nikako, kae ekonomist, tko e to htjeti kupiti? Dakle, tu imamo najednom ne samo Sayovu izvikanu upotrebljivost nego pored kupovine i odnos konkurencije. Nemogue je, ekonomist svoju apstrakciju ne moe zadrati ni jednog trenutka. Ne samo da mu se meu prstima svakog trenutka zaplee konkurencija, koju on s mukom eli ukloniti, nego i upotrebljivost koju on napada. Apstrak

106

tnu vrijednost i njeno odreenje proizvodnim trokovima samo su apstrakcije, besmislice. Ali dajmo ekonomisti jo jednom za' trenutak pravo - kako e nam tada odrediti proizvodne trokove ako nr uzme u obzir i konkurenciju? Prilikom istraivanja proizvodnih trokova vidjet emo da je i ta kategorija osnovana na konkurenciji, i ovdje se ponovo pokazuje kako ekonomist ne moe provesti svoje tvrdnje. Ako prijeemo na Saya, nai emo istu apstrakciju. Upotrebljivost jedne stvari je neto isto subjektivno, ticSto to se nikako apsolutno ne moe odrediti sigurno se ne moe odrediti bar tako dugo dok se vrtimo u suprotnostima. Po toj teoriji morale bi nune potrebe imati veu vrijednost nego luksuzni artikli. Jedino mogui put da se pod vladavinom privatnog vlasnitva doe donekle do objektivne, prividno openite odluke i) veoj ili manjoj upotrebljivosti jedne stvari jest odnos konkurencije, i upravo to treba ostaviti po strani. Meutim, ako je odnos konkurencije doputen, tada ulaze i proizvodni trokovi; jer nitko nee prodavati jeftinije od onoga to je sam uloio u proizvodnju. I ovdje, dakle, jedna strana suprotnosti protiv volje prelazi u drugu. Pokuajmo unijeti jasnou u tu zbrku. Vrijednost jedne stvari ukljuuje oba faktora koje zaraene strane, kuko smo vidjeli, silom dijele bez uspjeha. Vrijednost Je odnos proizvodnih trokova prema upotrebljivosti. Neposredna primjena vrijednosti jest odluka o tome da li neku stvar treba uope proizvoditi, tj. da li je upo- Irobljivost vea od proizvodnih trokova. Tek tada moe biti govora o primjeni vrijednosti za razmjenu. Ako sa proizvodni trokovi dviju stvari jednaki, odluujui momenat pri odreivanju njihove uporedne vrijednosti 1)11 e upotrebljivost. Ova je baza jedina pravedna baza razmjene. No, ako hi* poe od nje, tko treba da odlui o upotrebljivosti Htvuri? Samo miljenje uesnika? Tada e jedan sva- kitko biti prevaren. Ili, njima nejasno odreenje stvari koje je osnovano na inherentnoj upotrebljivosti, nezavisno od zainteresiranih stranaka? Tada se razmjena moe provesti samo prisilno i svaki se smatra

prevarenim. Ova suprotnost izmeu stvarne inherentne upotrebljivosti stvari i odreenja ove upotrebljivosti, izmeu odreenja upotrebljivosti i slobode razmjenjivaa, ne moe se ukinuti, a da se ne ukine privatno vlasnitvo; i im ono bude ukinuto, ne moe vie biti govora o razmjeni kakva je sada. Praktika primjena pojma
H*

107

vrijednosti sve vie e se tada ograniavati na odluku o proizvodnji, a tu je i njegova prava sfera. Meutim, kako stvari stoje sada? Vidjeli smo kako je pojam vrijednosti nasilno rastrgan, a pojedine se strane proglaavaju za cjelinu. Proizvodni trokovi, koji su od samog poetka izopaeni konkurencijom, treba da vae kao sama vrijednost; isto vrijedi za isto subjektivnu upotrebljivost jer druga sada ne moe ni postojati. Da bi se pomoglo ovim sakatim definicijama, mora se u oba sluaja uzeti u obzir konkurencija; a najbolje je to to kod Engleza konkurencija, nasuprot proizvodnim trokovima, zastupa upotrebljivost, dok ona kod Saya, obratno, nasuprot upotrebljivosti, unosi proizvodne trokove. Ali kakvu upotrebljivost ona unosi, kakve proizvodne trokove! Njena upotrebljivost zavisi od sluaja, od mode, od raspoloenja bogataa, njeni proizvodni trokovi rastu i opadaju sa sluajnim odnosom potranje i ponude. U osnovi razlike izmeu realne vrijednosti i razmjenske vrijednosti lei jedna injenica, naime, da je vrijednost stvari razliita od tzv. ekvivalenta koji je za nju dat trgovini, to znai da taj ekvivalent nije nikakav ekvivalent. Ovaj tzv. ekvivalent je cijena stvari, i kad bi ekonomist bio poten, on bi upotrebljavao tu rije umjesto trgovinska vrijednost. Ali on ipak mora jo uvijek zadrati trag privida da je cijena nekako povezana s vrijednou, kako time nemoralnost trgovine ne bi suvie izala na vidjelo. Da se meutim cijena odreuje uzajamnim djelovanjem proizvodnih trokova i konkurencije, to je potpuno pravilno, to je glavni zakon privatnog vlasnitva. Taj isti empirijski zakon, to je bilo prvo to je naao ekonomist; odavde je onda apstrahirao njegovu realnu vriJednost, tj. cijenu, u vrijeme kad je odnos konkurencije uravnoteen, kad se potranja i ponuda poklapaju tada, naravno, preostaju proizvodni trokovi, a ekonomist to onda naziva realnom vrijednou, dok je to samo odreenje cijene. U ekonomiji je tako sve postavljeno na glavu; vrijednost, koja je ono prvobitno, izvor cijene, stavljena je u njenu zavisnost, u zavisnost svoga vlastitog proizvoda. Kao to je poznato, ovo izopaavanje je sutina apstrakcije, u emu treba uporediti Feuerbacha. Prema ekonomisti, proizvodni trokovi, koji su potrebni
108

za proizvodnju i preradu neke robe, sastoje se od tri elementa: zemljine najamnine za komad zemlje koji je neophodan za proizvodnju sirovina, kapitala s dobitkom i plae za rad. Meutim, odmah se pokazuje da su kapital i rad identini, jer ekonomisti sami priznaju da je kapital nagomilani rad. Tako nam, dakle, preostaju samo dvije strane, prirodna, objektivna, zemlja, i ljudska, subjektivna, rad, koji ukljuuje kapital a osim kapitala jo neto tree, na to ekonomist ne misli, podrazumijevam duhovni elemenat pronalaska, misli pored fizikog elementa samog rada. Sto ekonomist treba da radi s pronalazakim duhom? Nisu li mu svi pronalasci doletjeli bez njegova sudjelovanja? Da li ga je jedan od njih togod stajao? to on treba, dakle, da se zato brine prilikom proraunavanja svojih proizvodnih trokova? Njemu su uvjeti bogatstva zemlja, kapital, rad i dalje on ne treba nita. Nauka ga se nita ne tie. to mu je stalo do toga da li mu je ona davala poklone preko Bertholleta, Davya, Liebiga, Watta, Cartwrighta itd., koji su beskrajno uzdigli njega i njegovu proizvodnju? Tako to on ne zna izraunati; uspjesi nauke prelaze njegove brojeve. Ali u jednom razumnom stanju koje je izvan podjele interesa, kakva se nalazi kod ekonomista, elementima proizvodnje pripada svakako i duhovni elemenat, i on e nai svoje mjesto meu proizvodnim trokovima i u ekonomiji.
Svakako je ugodno pri tome kada se zna kako se njegovanje nauke isplati i materijalno, kada se zna da je jedan jedini plod nauke, kao to je James Wattsova parna maina, vie pridonijela svijetu za prvih pedeset godina svog postojanja nego to je svijet od poetka izdao na njegovanje nauke. Imamo, dakle, dva elementa proizvodnje, prirodu i ovjeka, a posljednjeg opet i fiziki i duhovno, u djelatnosti; sada se moemo vratiti ekonomisti i njegovim proizvodnim trokovima.

Ekonomist kae da sve ono to se ne moe monopolizirati nema vrijednosti to je stav koji emo kasnije poblie istraiti. Ako kaemo nema cijene, onda je taj stav pravilan za stanje koje se osniva na privatnom vlasnitvu. Kada bismo zemlju mogli imati tako lako kao zrak, onda nijedan ovjek ne bi plaao zemljinu najamninu. Budui da to nije tako, nego je 109

loive zemlje. Ovdje postoji barem vraanje k nastajanju zemljine najamnine; ali ovo objanjenje iskljuuje razliitu plodnost zemljita, kao to gornje objanjenje isputa konkurenciju. Dakle, opet imamo dvije jednostrane i stoga polovine definicije o jednom predmetu. Mi emo ta dva odreenja opet morati saeti, kao kod pojma vrijednosti, da bismo nali pravo odreenje koje slijedi iz razvitka stvari i koje stoga obuhvaa itavu praksu. Zemljina najamnina je odnos izmeu plodnosti zemljita, prirodne strane (koja se opet sastoji od prirodnog svojstva i ovjekove obrade, za poboljanje primijenjenog rada) i ljudske strane, konkurencije. Neka ekonomisti vrte glavama nad tom definicijom; na svoje za- prepaenje oni e vidjeti da ona ukljuuje sve to se odnosi na stvar. Zemljoposjednik nema nita da predbacuje trgovcu. On pljaka na taj nain to monopolizira zemlju. On pljaka tako to za sebe iskoritava poveanje stanovnitva, koje poveava konkurenciju, a time i vrijednost svoga komada zemlje na taj nain to pravi izvorom svoga linog dohotka ono to nije proizalo iz njegova linog djelovanja, to mu je pripalo sasvim sluajno. On pljaka kad daje zemlju u arendu na taj nain to prisvaja napokon sva poboljanja koja su izvrili njegovi zakupci. T|o je tajna
110

povrina zemlje koja se u odreenom sluaju uzima u obradu ograniena, to se plaa zemljina najamnina za kapa- risanu, tj. monopoliziranu zemlju, ili se za nju plaa prodajna cijena. Vrlo je udno kad se poslije ovog obavjetenja o nastanku zemljine vrijednosti mora sluati od ekonomiste da je zemljina najamnina razlika izmeu prihoda od komada zemlje koji donosi kamatu i najgoreg komada zemlje koji se isplati obraivati. Kao to je poznato, ovu definiciju zemljine najamnine najprije je potpuno razvio Ricardo. Ova definicija je, dodue, praktiki pravilna ako se pretpostavi da sluaj potranje trenutno reagira na zemljinu najamninu i odmah stavlja izvan obrade odgovarajuu koliinu najgoreg obradivog zemljita. Samo to nije sluaj i definicija je stoga nepotpuna; osim toga, ona ne ukljuuje uzrok porijekla zemljine najamnine i ve stoga mora otpasti. Pukovnik T. P. Thompson, lan Lige protiv itnih zakona, obnovio je, nasuprot toj definiciji, definiciju Adama Smitha i obrazloio je. Po njemu je zemljina najamnina odnos izmeu konkurencije onoga koji trai zemljite za upotrebu i ogranienog kvantiteta raspo-

stalno rastueg bogatstva velikih posjednika. Aksiomi koji nain zarade zemljoposjednika kvalificiraju kao pljaku, naime, da svatko ima pravo na proizvod svoga rada, ili da nitko ne treba njeti tamo gdje nije sijao, nisu naa tvrdnja. Prvi iskljuuje dunost prehrane djece, drugi iskljuuju svaku generaciju od prava na egzistenciju, jer svaka generacija nasljeuje prethodnu generaciju. Ovi aksiomi su, naprotiv, konzekvencije privatnog vlasnitva. Ili treba izvesti sve njegove konzekvencije ili ga napustiti kao premisu. Prvobitno prisvajanje opravdava se tvrdnjom da je jo ranije postojalo zajedniko pravo posjeda. Dakle. kud god se okrenemo, privatno vlasnitvo nas dovodi do protivrjenosti. Prodavati zemlju koja nam je sve i sva i prvi uvjet nae egzistencije, bio je posljednji korak k samopro- daji; to je bilo i jest do dananjeg dana nemoralnost koju premauje samo nemoralnost samoprodavanja. A prvobitno prisvajanje, monopoliziranje zemlje od strane malog broja, iskljuenje ostalih od uvjeta njihova ivota, ni u emu ne zaostaje u nemoralnosti za kasnijim prodavanjem zemlje. Ako ovdje opet uklonimo privatno vlasnitvo, onda se zemljina najamnina svodi na svoju istinu, na razumno gledite koje joj sutinski lei u osnovi. Vrijednost odvojena od zemlje kao zemljina najamnina vraa se onda ponovo zemlji. Ova vrijednost, koju treba mjeriti proizvodnom sposobnou jednakih povrina pri jednakom, na njih primijenjenom radu, dolazi svakako u proraun prilikom odreivanja vrijednosti proizvoda kao dio proizvodnih trokova, i ta vrijednost je, kao i zemljina najamnina, odnos proizvodne sposobnosti prema konkurenciji, ali prema pravoj konkurenciji, koja e se razviti u svoje vrijeme.

Vidjeli smo kako su kapital i rad prvobitno identini; dalje vidimo, iz izvoenja samog ekonomiste, kako kapital, rezultat rada, u procesu proizvodnje odmah ponovo postaje supstrat, materijal rada, kako se, da- dakle, trenutno proizvedeno odvajanje kapitala od rada odmah ponovo ukida u njihovu jedinstvu; a ekonomist ipak odvaja kapital od rada, on se ipak vrsto dri toga razdvajanja, a jedinstvo
111

priznaje samo pomou definicije kapitala: nagomilani rad. Rascjep izmeu kapitala i rada, koji proizlazi iz privatnog vlasnitva, samo je razdvajanje rada unutar sama sebe koje odgovara tom razdvojenom stanju i koje iz njega proizlazi. I poto je to odvajanje ostvareno, kapital se jo jednom dijeli u prvobitni kapital i dobitak, u prirast kapitala koji on dobiva u procesu proizvodnje, iako sama praksa tu zaradu odmah ponovo dodaje kapitalu i zajedno s njim stavlja u obrtanje. tavie, sama zarada se ponovo dijeli na kamatu i pravu zaradu. Nerazum- nost ovih odvajanja dotjerana je u kamati do krajnosti. Iako se nemoralnost posuivanja novca na kamatu, nemoralnost primanja kamate bez rada, za obino pozajmljivanje, ve zasniva u privatnom vlasnitvu, ipak je suvie oigledna i davno spoznata od strane prosto- dune narodne svijesti, koja u tim stvarima veinom ima pravo. Sva ta fina razdvajanja i dijeljenja nastaju iz prvobitnog razdvajanja kapitala i rada i dovrenja toga razdvajanja u rascjepu ovjeanstva na kapitaliste i radnike, u rascjepu koji postaje svakim danom sve otriji i otriji, i koji se, kako emo vidjeti, mora stalno poveavati. Ovo je razdvajanje, kao i ve razmotreno razdvajanje zemljita od kapitala i rada, u krajnjoj instanci nemogue. Nikako se ne moe odrediti koliko na odreenom proizvodu iznosi udio zemlje, kapitala i rada. Te tri veliine su nesamjerljive. Zemlja stvara sirovine, ali ne bez kapitala i rada, kapital pretpostavlja zemljite i rad, a rad pretpostavlja barem. zemljite, a u veini sluajeva i kapital. Djelovanie tih triju veliina sasvim je razliito i ne moe se n meriti etvrtom zajednikom mjerom. Ako, dakle, pri sadanjim odnosima doe do podjele zarade meu tri elementa, tada ne postoji neka njima inherentna mjera, nego odluuje sasvim strana, njima sluajna mjera: konkurencija ili rafinirano pravo jaega. Zemljina najamnina implicira konkurenciju, dobitak na kapital odreuje se jedino pomou konkurencije, a kako stoji s nadnicom, vidjet emo odmah. Ako izostavimo privatno vlasnitvo, tada otpadaju sva ta neprirodna razdvajanja. Otpada razlika izmeu kamate i zarade; kapital nije nita bez rada, bez kretanja. Zarada svodi svoje znaenje na uteg koji kapital stavlja na vagu prilikom odreivanja proizvodnih stro- kova i ostaje tako inherentna kapitalu kao to se ovaj sam ponovo vraa u svoje prvobitno jedinstvo s radom.
112

Rad, glavni faktor u proizvodnji, izvor bogatstva, slobodna ljudska djelatnost, loe prolazi kod ekonomiste. Kao to je ve kapital bio odvojen od rada, tako se sad opet rad razdvaja po drugi put; proizvod rada suprotstavlja mu se sada kao plaa, odvojen je od njega i ponovo se, kao i obino, odreuje konkurencijom, jer za udio rada u proizvodnji kao to smo vidjeli, nema vrste mjere. Ako ukinemo privatno vlasnitvo, tada otpada i to neprirodno odvajanje, rad je njegova vlastita plaa, a pravo znaenje prije ispoljene najamnine dolazi na vidjelo: znaenje rada za odreivanje proizvodnih trokova jedne stvari.
^ Vidjeli smo da se na kraju sve svodi na konkurenciju sve dotle dok postoji privatno vlasnitvo. Ona je glavna kategorija ekonomiste, njegova najmilija kerka, koju on neprestano mazi i miluje i pazite, -kakvo e meduzino lice odatle proizai. Neposredna posljedica privatnog vlasnitva bilo je dijeljenje proizvodnje na dvije suprotstavljene strane, prirodnu i ljudsku; na zemljite, koje je bez oploa- vanja od strane ovjeka mrtvo i neplodno, i na ljudsku djelatnost, kojoj je prvi uvjet upravo zemljite. Mi smo dalje vidjeli kako se ljudska djelatnost opet raspala na rad i kapital i kako su se te strane opet neprijateljski suprotstavile jedna drugoj. Mi smo, dakle, ve imali meusobnu borbu triju elemenata umjesto njihova meusobnog pomaganja; sada k tome jo pridolazi da privatno vlasnitvo nosi sa sobom cjepkanje svakog od ova tri elementa. Jedan komad zemlje suprotstavlja se drugome, jedan kapital drugome, jedna radna snaga drugoj. Drugim rijeima: budui da privatno vlasnitvo izolira svakoga na njegovu vlastitu grubu pojedinanost i budui da svaki ipak ima iste interese kao i njegov susjed, to se jedan zemljoposjednik neprijateljski suprotstavlja drugome, kapitalist drugome, radnik drugome. Nemoralnost dosadanjeg stanja ovjeanstva zavrena je u toj zavadi istih interesa ba zbog njihove jednakosti, a ova zavrenost jest konkurencija.

Suprotnost konkurenciji jest monopol. Monopol je lozinka merkantilista, a konkurencija bojni pokli liberalnih ekonomista. Lako je uvidjeti da je ova suprotnost opet potpuno uplja. Svaki konkurent mora eljeti da ima monopol, bio on radnik, kapitalist ili zemljoposjednik. Svaka manja skupina 113

konkurenata mora eljeti da posjeduje monopol za sebe nasuprot svima drugima. Konkurencija poiva na interesu, a interes opet proizvodi monopol; ukratko, konkurencija prelazi u monopol. Na drugoj strani, ne moe monopol zaustaviti bujicu konkurencije, tavie, on sam proizvodi konkurenciju, kao to npr. zabrana uvoza ili visoke carine proizvode konkurenciju krijumarenja. Protivrje- nost konkurencije potpuno je ista kao i protivrjenost samog privatnog vlasnitva. U interesu je svakog pojedinca da sve posjeduje, ali je u interesu cjeline da svaki jednako posjeduje. Tako su, dakle, opi i individualni interes dijametralno suprotstavljeni. Protivrjenost je konkurencije: da svaki mora eljeti monopol, dok zajednica kao takva monopolom mora gubiti i mora ga, dakle, odstraniti. tavie, konkurencija ve pretpostavlja monopol, naime monopol vlasnitva ovdje ponovo izlazi na vidjelo licemjerstvo liberala i sve dotle dok postoji monopol vlasnitva, tako dugo je opravdano i vlasnitvo monopola; jer i jednom dati monopol je vlasnitvo. Kakva je, dakle, jadna polovinost napadati male monopole, a ostaviti osnovni monopol! I ako ovdje jo pridodamo prije spomenutu reenicu ekonomiste da nita to se ne moe monopolizirati nema vrijednosti, dakle, da nita ne moe stupiti u tu konkurentsku borbu to ne doputa to monopoliziranje onda je potpuno opravdana naa tvrdnja da konkurencija pretpostavlja monopol. Zakon je konkurencije da se potranja i ponuda stalno i upravo zato nikada ne dopunjuju. Obje su strane ponovo razdvojene i pretvorene u otru suprotnost. Ponuda je uvijek iza potranje, ali nikada ne doe do toga da je potpuno pokrije; ona je ili prevelika ili pre- mala i nikada ne odgovara

potranji, jer u ovom nesvjesnom stanju ovjeanstva nitko ne zna kolika je potranja a kolika ponuda. Ako je potranja vea od ponude, onda cijena raste i time se ponuda, tako rei podrauje; im se ona pojavi na tritu, cijene padaju, i ako ona postane vea nego potranja, onda pad cijena postane tako znaajan da se potranja opet podstie. Tako se to neprestano nastavlja, nikada nema zdravog stanja, nego neprestana izmjena podstreka i uspavlji- vanja, izmjena koja iskljuuje svaki napredak, vjeno kolebanje, koje nikad ne dolazi do cilja. Ekonomist smatra da je ovaj zakon prekrasan sa svojim stalnim
114

izjednaavanjem to ovdje izgubi, to se tamo opet zaradi. On je njegova glavna slava, on ga se ne moe dosta nagledati i promatra ga pod svim moguim i nemoguim odnosima. A ipak je potpuno jasno da je taj zakon isti prirodni zakon, a ne zakon duha. Zakon, koji proizvodi revoluciju. Ekonomist dolazi sa svojom lijepom teorijom potranje i ponude, dokazuje vam da se nikad ne moe proizvesti suvie, a praksa odgovara s trgovinskim krizama koje se vraaju tako redovito kao kometi, a koje sada imamo prosjeno svakih pet do sedam godina. Trgovinske krize su dolazile ve prije osamdeset godina, i to tako redovito kao ranije velike epidemije a sa sobom su donijele vie bijede, vie nemorala nego one (Uporedi Wade, Hist. of the Middle and Working Classes, London, 1835, p. 211).35 Naravno da te trgovinske revolucije potvruju zakon, one ga potvruju u punoj mjeri, ali na drugi nain nego to nas ekonomisti ele uvjeriti. to da mislimo o zakonu koji se moe probiti samo pomou periodinih revolucija? To ba i jest zakon prirode koji se osniva na nesvjesnosti uesnika. Kad bi proizvoai kao takvi znali koliko potroaima treba, kada bi organizirali proizvodnju i meusobno je podijelili, onda bi bilo nemogue kolebanje konkurencije i njena sklonost krizi Proizvodite svjesno, kao ljudi, ne kao raspreni atomi i neodrivih suprotnosti. Meutim, sve dotle dok vi nastavite da proizvodite na dosadanji nesvjestan, nepromiljen nain, koji je preputen vladavini sluaja, sve dotle e ostati i krize; a svaka slijedea mora postati jo univerzalnija, dakle, gora nego prethodna, mora osiromaiti vei broj kapitalista i u poveanoj proporciji umnoiti broj klase koja ivi od samog rada dakle, mora oigledno poveati masu radnika koje treba uposliti, taj glavni problem naih ekonomista, i napokon izazvati socijalnu revoluciju, o kakvoj kolska mudrost ekonomista ne moe ni da sanja. Vjeno kolebanje cijena, koje se stvara uslijed konkurentskog odnosa, potpuno oduzima trgovini posljednji trag moralnosti. O vrijednosti nema vie ni govora; isti sistem koji na izgled pridaje toliku Vanost vrijednosti, koji apstrakciji vrijednosti daje ast posebne egzistencije u obliku novca taj isti sistem razara konkurencijom svaku inherentnu vrijednost i svakodnevno i svakog sata mijenja
35

Wade: Historija srednje i radnike klase, London 1835 str. 211.

115

meusobni odnos vrijednosti svih stvari. Gdje je u tom vrtlogu mogua razmjena na moralnoj osnovi? U tom neprestanom gore-dolje svaki mora traiti da pogodi najpovoljniji trenutak za kupnju i prodaju, svaki mora postati pekulant, tj. njeti tamo gdje nije sijao, bogatiti se gubitkom drugoga, raunati s nesreom drugoga ili se posluiti sluajem. pekulant uvijek rauna na nesretne sluajeve, osobito na nero- dicu, on iskoritava sve, kao, npr., svojevremeno poar New-Yorka, a kulminacija nemorala jest burzovna pekulacija s vrijednosnim papirima, koja historiju, a u njoj i ovjeanstvo, sniava do sredstva da bi se zadovoljila lakomost pekulanata koji kalkuliraju ili hazar- diraju. I neka se poteni, solidni trgovac ne uzdie farizejski iznad burzanske igre hvala ti, gospode, itd. On je isto tako lo kao i pekulanti s vrijednosnim papirima, on isto tako pekulira kao i oni, on to mora, na to ga prisiljava konkurencija i njegova trgovina implicira, dakle, isti nemoral kao i njihova. Istina konkurentskog odnosa jest odnos potrone sile prema proizvodnoj sili. U jednom stanju dostojnom ovjeanstva nee biti nikakve druge konkurencije osim te. Zajedni- bez rodne

svijesti, i vi ete biti iznad svih tih umjetnih ca e trebati da izrauna to moe proizvoditi sa sredstvima koja joj stoje na raspolaganju, i iz odnosa te proizvodne snage prema masi potroaa trebat e odrediti koliko treba da se povea ili snizi proizvodnja, koliko treba da popusti luksuzu ili koliko da ga ogranii. Ali, da bi se pravilno sudilo o tom odnosu i o poveanju proizvodne snage koje se moe oekivati od jedne razumne zajednice, neka moji itaoci uporede spise engleskih socijalista, a djelomino i Fouriera. Subjektivna konkurencija, borba kapitala s kapitalom, rada s radom, td., reducirat e se pod tim okolnostima na natjecanje koje je osnovano u ljudskoj prirodi, a koje je dosad prilino razvio samo Fourier, natjecanje koje e se poslije ukidanja suprotstavljanih, interesa ograniiti na pravu i razumnu sferu.

Borba kapitala s kapitalom, rada s radom, zemljita sa zemljitem tjera proizvodnju u groznicu, u kojoj sve prirodne i razumne odnose postavlja na glavu. Nijedan kapital ne moe izdrati konkurenciju drugoga ako se ne dovede na najvii 116

stupanj djelatnosti. Nijedan komad zemljita ne moe se obraivati s koriu ako stalno ne poveava svoju proizvodnu snagu. Nijedan radnik ne moe se odrati protiv svojih konkurenata ako sve svoje snage ne posveti radu. Uope, nitko tko se uputa u konkurentsku borbu ne moe u toj borbi izdrati bez najveeg naprezanja svojih snaga, bez naputanja svih istinskih ljudskih ciljeva. Zbog takvog naprezanja na jednoj strani, na drugoj strani je nuna posljedica malaksalost. Ako je kolebanje konkurencije neznatno, ako su potranja i ponuda, potronja i proizvodnja gotovo jednaki, tada u razvitku proizvodnje mora nastupiti period na kojem e postojati tako mnogo prekobrojne proizvodne snage da velika masa nacije nee imati nita za ivot, da e ljudi umirati od gladi od samog izobilja. U tom bezumnom poloaju, u tom ivom apsurdu nalazi se Engleska ve odavno. Ako

117

se proizvodnja jae koleba, to ona nuno ini uslijed takvog stanja, onda nastupa smjenjivanje procvata i krize, prekomjerne proizvodnje i zastoja. Ekonomist nije nikada mogao sebi objasniti taj glupi poloaj; da bi ga objasnio, pronaao je teoriju o stanovnitvu, koja je isto tako besmislena, ak i besmislenija od te protiv- rjenosti istovremenog bogatstva i bijede. Ekonomist nije smio vidjeti istinu; on nije smio uvidjeti da je ta protivrjenost jednostavna posljedica konkurencije, jer bi se inae sruio itav njegov sistem. Nama je lako da tu stvar objasnimo. Proizvodna snaga koja ovjeanstvu stoji na raspolaganju neizmjerna je. Plodnost zemljita moe se beskonano poveati primjenom kapitala, rada i nauke. Prenaseljena Velika Britanija moe u toku deset godina biti dovedena do toga, po proraunu najsposobnijih ekonomista i statistiara (Uporedi Alison Principle of population, knj, 1, pogl. 1 i 2)36 da proizvodi dosta penice za est puta brojnije stanovnitvo od dosadanjega. Kapital se poveava svakog dana; radna snaga raste sa stanovnitvom, a nauka svakog dana sve vie i vie podreuje ljudima prirodnu snagu. Ova neizmjerna proizvodna sposobnost, rukovoena svijeu i u interesu sviju, smanjila bi uskoro na minimum rad koji je pao u dio- ovjeanstvu; preputena konkurenciji ini isto, ali unutar suprotnosti. Jedan dio zemljita kultivira se na najbolji nain, dok drugi u Velikoj Britaniji i Irskoj 30 milijuna jutara dobre zemlje lei neobraen. Jedan dio kapitala cirkulira ogromnom brzinom, drugi lei mrtav u sanduku. Jedan dio radnika radi etrnaest, esnaest sati na dan, dok drugi stoji tu lijeno i nezaposleno i umire od gladi. Ili raspodjela naputa tu isto- vremenost: danas trgovina ide dobro, potranja je vrlo znaajna, tada sve radi, kapital se obre udesnom brzinom, zemljoradnja cvjeta, radnici rade do iznemoglosti sutra nastupa zastoj, zemljoradnja nije vrijedna truda, itavi komadi zemlje ostaju neobraeni, kapital se ukoi usred kretanja, radnici nemaju zaposlenja i cijela zemlja pati od suvina bogatstva i od suvina stanovnitva. Ovaj razvitak stvari ekonomist ne smije priznati pravilnim; inae bi morao, kao to je reeno, napustiti itav svoj sistem konkurencije; on bi morao uvidjeti ispraznost
36

Alison: principi stanovnitva, knj. l., pogl. 1 1 2 .

118

svoje suprotnosti izmeu proizvodnje i potronje, izmeu suvina stanovnitva i suvina bogatstva. Da bi se, meutim, ta injenica dovela u suglasnost s teorijom, jer se ta injenica nije mogla poricati, pronaena je teorija o stanovnitvu. Malthus, zaetnik te teorije, tvrdi da stanovnitvo stalno vri pritisak na sredstva za izdravanje, tako da se stanovnitvo u istom razmjeru poveava u kojem je produkcija porasla i da je uzrok sve bijede, svih poroka, stanovnitvu inherentna tendencija, da se uvea iznad raspoloivih sredstava za izdravanje. Jer, ako ima previe, ljudi, onda oni na ovaj ili onaj nain moraju biti uklonjeni ili nasilno ubijeni, ili moraju umrijeti od gladi. Ali ako se to dogodi onda tu postoji opet praznina koju odmah ispunjavaju drugi stanovnici koji se razmnoavaju i tako ponovo poinje stara bijeda. tavie, to je tako u svim odnosima, ne samo u civiliziranom nego i u prirodnoiri stanju; divljaci s Nove Holandija od kojih na kvadratnu milju dolazi jedan, pate isto tako jako od prenaseljenosti kao i Engleska. Ukratko, ako elimo biti konzekventni, onda moramo priznati da je zemlja bila prenaseljena ve onda kad je postojao samo jedan ovjek. Posljedice su toga izvoenja slijedee: budui da su upravo siromasi ti prekobrojni, za n] j,nf treba nita initi osim da im se olaka smrt od gladi, koliko je to mogue da ih se uvjeri kako se nita ne moe promijeniti i da za itavu njihovu klasu nema nikakva spasa osim da se to je mogue manje razmnoavaju, ili, ako to ne ide, onda je jo uvijek bolje da se osnuje jedna dravna ustanova za bezbolno ubijanje djece siromaha, kao to je predloio Marcus, naime da na svaku radniku porodicu smiju doi dva i po djeteta; a to bude vie da se bezbolno ubije. Davati milostinju bio bi zloin, jer potpomae prirast prekobrojnog stanovnitva; no bit e vrlo korisno ako se siro

matvo uini zloinom, a sirotita kaznenim zavodima, kao to se to ve dogodilo u Engleskoj pomou novog liberalnog zakona o sirotinji. Istina je, dodue, da se ta teorija veoma loe podudara s uenjem biblije o savrenstvu boga i njegova stvaranja, no slabo je to pobijanje ako se biblija upotrebljava kao argumenat protiv injenica. Treba li jo dalje da izvodimo tu gnusnu, podlu doktrinu, tu odvratnu blasfemiju protiv prirode i ovjeanstva, treba li jo dalje da slijedim njene konzekvencije? Ovdje smo, konano, doveli nemoralnost ekonomista do njena vrhunca. to su svi ratovi i uasi monopolskog sistema prema toj teoriji? I upravo je ona zavrni kamen liberalnog sistema slobode trgovine, iji pad povlai za sobom cijelu zgradu. Jer, ako je konkurencija ovdje dokazana kao uzrok bijede, siromatva, zloina, tko e se odvaiti rei jo koju rije u njenu zatitu? Alison je u svom gore citiranom djelu poljuljao Malthusovu teoriju, apelirajui na proizvodnu snagu zemlje i suprotstavljajui Malthusovom principu injenicu da svaki odrastao ovjek moe vie proizvoditi nego to sam potroi, injenicu bez koje se ovjeanstvo ne bi moglo umnoavati, tavie, ne bi moglo ni postojati; od ega bi inae ivjeli oni koji tek rastu? Ali Alison ne ide do korijena stvari i zato, napokon, dolazi opet na isti rezultat kao i Malthus. On, dodue, dokazuje da je Malthusov princip netaan, ali ne moe porei injenice koje su ovoga dovele do njegova principa. Da Malthus nije promatrao stvar tako jednostrano, onda bi morao vidjeti da je prekomjerno stanovnitvo ili radna snaga stalno povezana s prekomjernim bogatstvom, s prekomjernim kapitalom i prekomjernim zem- Ijoposjedom. Stanovnitvo je preveliko samo tamo gdje je prevelika proizvodna snaga uope. To najjasnije pokazuje stanje svake prenaseljene zemlje, osobito Engleske, od vremena kada je pisao Malthus. To su bile injenice koje je Malthus trebalo da promatra u njihovoj sveukupnosti, to bi ga moralo
dovesti do pravilnih rezultata; umjesto toga on je izdvojio jednu injenicu, ostale nije uzeo u obzir i stoga 12 je doao do svoga bezumnog rezultata. Druga pogreka 9 koju je poinio bilo je zamjenjivanje sredstava za izdravanje i zaposlenja. Da stanovnitvo stalno vri pritisak na sredstva za 120

zaposlenje, da se toliko ljudi moe zaposliti koliko se rodi, ukratko, da je proizvodnju radne snage dosad regulirao zakon konkurencije i da je, stoga, bila izloena periodinim krizama i kolebanjima, to je injenica, utvrivanje koje predstavlja Malthusovu zaslugu. Ali sf-edstva za zaposlenje nisu sredstva za izdravanje. Sredstva za zaposlenje umnoavaju se pomou umnoavanja mainske snage i kapitala samo u svom konanom rezultatu; sredstva za izdravanje umnoavaju se im se proizvodna snaga neto povea. Ovdje dolazi na vidjelo nova protivrjenost ekonomije. Potranja ekonomiste nije stvarna potranja, njegova potronja je umjetna. Za ekonomistu je stvarni potraiva, stvarni potroa samo onaj koji moe dati ekvivalent za ono to dobije. Meutim, ako je injenica da svaki odrastao ovjek proizvodi vie nego to sam moe potroiti, da su djeca kao i drvee koje, opet, obilno vraa izdatke koji su za njega'utroeni a to su ipak injenice? moglo bi se misliti da bi svaki radnik morao proizvoditi mnogo vie nego to treba, a zajednica bi ga, stoga, morala rado opskrbiti svim to mu je potrebno, onda bi se moglo misliti da bi jedna velika porodica morala biti zajednici vrlo poeljan poklon. Ali u grubosti svoga stanovita ekonomist ne zna nikakav drugi ekvivalent, nego da mu se isplati u opipljivu gotovu novcu. On sjedi tako vrsto u svojim suprotnostima da ga najuvjerljivije injenice zabrinjuju isto tako malo kao i nauni principi.

Protivrjenost unitavamo jednostavno na taj nain da je ukinemo. Stapanjem sadanjih suprotnih interesa nestaje suprotnosti izmeu prenaseljenja na jednom i prekomjernog bogatstva na drugom mjestu, nestaje udesna injenica, udesnija od svih uda svih religija zajedno, da nacija mora umrijeti od gladi od

122

pustog bogatstva i izobilja; nestaje bezumna tvrdnja da zemlja nema snage da prehrani ljude. Ova tvrdnja je vrhunac kranske ekonomije a da je naa ekonomija u sutini kranska, mogao bih dokazati na svakoj reenici, na svakoj kategoriji, a u svoje vrijeme to u i uiniti; Malthusova teorija je samo ekonomski izraz za religijsku dogmu o protivrjenosti duha i prirode i pokvarenosti obih, koja odatle slijedi. Nadam se da sam i na ekonomskom podruju pokazo ovu protivrjenost u njenoj nitavosti, protivrjenost koja je za religiju i s religijom davno rijeena; uostalom, ja neu prihvatiti kao kompetentnu nijednu obranu Malthusove teorije koja mi najprije ne objasni iz njena vlastita principa kako jedan narod moe umrijeti od gladi od samog izobilja i koja to ne dovede u suglasnost s razumom i injenicama. Malthusova teorija bila je, uostalom, sasvim nuna prolazna taka koja nas je dovela beskrajno dalje. Mi smo pomou nje i uope pomou ekonomije poeli obraati panju na proizvodnu snagu zemlje i ovjeanstva, i poslije prevladavanja ovog ekonomskog oajavanja mi smo zauvjek osigurani od straha od prenaseljenosti. Iz nje mi izvlaimo najjae ekonomske argumente za socijalni preobraaj; jer, ak, kad bi Malthus i imao potpuno pravo, onda bi se taj preobraaj morao poduzeti smjesta, jer samo on, samo njime dato obrazovanje masu omoguuje to moralno ogranienje nagona za razmnoavanjem, koje i sam Malthus prikazuje kao najuspjenije i najlake sredstvo protiv prenaseljenosti. Pomou te teorije upoznali smo najdublje ponienje ovjeanstva, njegovu zavisnost od odnosa konkurencije; ona nam je pokazala kako je privatno vlasnitvo u krajnjoj liniji napravilo od ovjeka robu, ija proizvodnja I unitenje zavisi samo od potranje; kako je sistem konkurencije time ubio i svakog dana ubija milijune ljudi; sve smo to vidjeli i sve nas to tjera na ukidanje ovog ponienja ovjeanstva ukidanjem privatnog vlasnitva, konkurencije i suprotnih interesa. Vratimo se, meutim, jo jednom na odnos izmeu proizvodne snage i stanovnitva, da bismo oduzeli svaku bazu opem strahu od prenaseljenosti. Malthus postavlja jedan proraun na kojem bazira cijeli svoj sistem. Stanovnitvo se umnoava u geometrijskoj progresiji 1+2+4 + 8 + 16+32 itd., a proizvodna snaga zemljita u aritmetikoj 1+2+3+4+5 + 6. Razlika je oigledna, zastraujua; a da li je ona tana? Gdje je dokazano da se plodnost zemljita umnoava aritmetikom progresijom? Veliina zemljita je ograniena, u redu. Radna
#*

123

snaga koja se upotrebljava na toj povrini raste sa stanovnitvom; pretpostavimo ak da poveanje prinosa uslijed poveanja rada ne raste uvijek razmjerno prema radu; tada ostaje jo trei elemenat, nauka, koja ekonomisti, naravno, nikad nita ne znai, a njezin napredak tako je beskrajan i barem isto tako brz kao porast stanovnitva. Kakav napredak zahvaljuje agrikultura ovog stoljea samo kemiji, tavie samo dvojici ljudi Sir Humphreyu Davyu i Justusu Liebigu? A nauka raste barem kao i stanovnitvo; ono se umnoava u odnosu na broj posljednje generacije; nauka napreduje u odnosu na masu spoznaje, koja joj je ostala od prethodne generacije, dakle, pod najobinijim uvjetima i u geometrijskoj progresiji a to je nauci nemogue? Smijeno je, meutim, govoriti o prenaseljenosti sve dotle dok dolina rijeke Mississippi ima dosta neobraene zemlje da bi se tamo moglo prenijeti cjelokupno stanovnitvo Evrope, sve dok se, uope, tek treina zemlje moe smatrati obraenom i dok se proizvodnja samo ove treine moe poveati za est puta primjenom sada ve poznatih poboljanja.

Konkurencija suprotstavlja, dakle, kapital kapitalu, rad radu, zemljoposjed zemljoposjedu, a isto tako svaki od tih elemenata suprotstavlja drugima. U borbi pobjeuje jai, a da bi prorekli rezultat te borbe, morat emo ispitati snagu boraca. Prije svega zemljoposjed i kapital su, svaki posebno, jai od rada, jer radnik mora raditi da bi ivio, dok zemljoposjednik moe ivjeti od svoje rente, a kapitalist od svojih kamata, u sluaju nude od svog kapitala ili kapitaliziranog

zemljoposjeda. Posljedica je toga da radu pripadaju samo najnunija, gola sredstva za uzdravanje, dok se najvei dio proizvoda dijeli izmeu kapitala i zemljoposjeda. Nadalje, jai radnik tjera s trita slabijeg, vei kapital manji, ve zemljoposjed manji. Praksa potvruje ovaj zakljuak. Poznate su prednosti koje ima vei tvomiar i trgovac nad manjim, veliki zemljoposjednik nad posjednikom jednog jedinog jutra zemlje. Posljedica je toga da ve pod obinim odnosima veliki kapital i veliki zemljoposjed gutaju mali kapital i mali zemljoposjed po pravu jaega centralizacija posjeda. Za vrijeme trgovinskih i agrarnih kriza ova centralizacija se odvija jo bre. Uope veliki posjed umnoava se bre nego mali, jer se od prinosa mnogo
124

manji dio odbija kao izdatak na posjed. Ova centralizacija posjeda je privatnu vlasnitvu isto tako imanentan zakon kao i svi drugi; srednje klase moraju sve vie nestajati, dok se svijet ne podijeli na milijunare, i siromahe, na velike zemljoposjednike i siromane nadniare. Svi zakoni, sve podjele zemljoposjeda, sva eventualna cjepkanja kapitala nita ne pomau taj rezultat mora doi i doi e ako ga ne pretekne totalan preobraaj socijalnih odnosa, stapanje suprotnih interesa, ukidanje privatnog vlasnitva. Slobodna konkurencija, glavna parola ekonomista naih dana, jest nemogunost. Monopol je barem imao namjeru, iako je i nije mogao provesti, da potroaa titi od prevare. Ukidanje monopola otvara prevari sva vrata. Vi kaete, konkurencija ima sama u sebi sredstvo protiv prevare, nitko nee kupiti loe stvari to znai, svatko mora biti poznavalac svakog artikla, a to je nemogue odatle nunost monopola koja se pokazuje i u mnogim artiklima. Apoteke itd. moraju imati monopol. Kad je sredstvo cirkulacije prestalo biti dravni monopol, ono je svaki put proizvelo trgovinsku krizu, a engleski ekonomisti, meu ostalima dr Wade, priznaju i ovdje nunost monopola. Ali monopol ne titi ni o lanog novca. Postavili se mi na bilo koju stranu pitanja, jedna je isto tako teka kao i druga, monopol proizvodi slobodnu konkurenciju, a ova opet monopol;
stoga oboje moraju pasti, a te tekoe moraju biti uklonjene ukidanjem principa koji ih proizvodi.

Konkurencija je proela sve nae ivotne odnose i zavrila meusobno ropstvo u kojem se ljudi sada nalaze. Konkurencija je velika pokretaka sila koja neprestano ponovo potie na djelatnost na ostarjeli i omlitavjeli socijalni poredak, ili, naprotiv, socijalni nered, ali pri svakom novom naprezanju guta i jedan dio klonulih snaga. Konkurencija vlada brojanim napretkom ovjeanstva, ona vlada njegovim moralnim progresom. Tko se donekle upoznao sa statistikom zloinstva, tome je morala upasti u oi svojevrsna pravilnost kojom zloinstva svake godine napreduju, kojom stanoviti uzroci proizvode stanovita zloinstva. Proirenje tvornikog sistema ima svuda za posljedicu umnoavanje zloinstva. Za veliki grad ili okrug moe se svake godine, svaki put s dovoljnom tanou unaprijed odrediti broj hapenja, kriminalnih 125

sluajeva, tavie, broj ubistava, provala, malih kraa itd., kao to se to dosta esto dogaalo u Engleskoj. Ova pravilnost dokazuje da konkurencija upravlja i zloinstvom, da drutvo proizvodi potranju za zloinstvom, kojoj se odgovara s primjerenom ponudom., da se praznina koja nastaje hapenjem, transportiranjem ili pogubljenjem stanovitog broja odmah ispuni drugima, upravo kao to se svaka praznina u stanovnitvu odmah ponovo ispunjava novim pridolicama, drugim rijeima, da zloinstvo isto tako vri pritisak na sredstva za kanjavanje kao narodi na sredstva za zaposlenje. Koliko je pravedno da se pod tim okolnostima, bez obzira na sve ostalo, kanjava zloinac, to preputam sudu svojih italaca. Meni je ovdje stalo samo do toga da dokaem proirenje konkurencije i na moralno podruje i da pokaem do kakve je duboke degradacije dovelo ovjeka privatno vlasnitvo. U borbi kapitala i zemljita protiv rada imaju oba prva elementa jo jednu posebnu prednost pred radom pomo nauke, jer je i ta pod sadanjim odnosima upravljena protiv rada. Gotovo svi mehaniki pronalasci, na primjer, izazvani su nedostatkom radne snage, tako osobito Hargreaveova, Cromptonova i Arkwrighto- va predilica za pamuk. Nikada nije bilo velike potranje za radom, a da odatle nije proizaao neki pronalazak koji je radnu snagu znatno umnoio, dakle otklonio potranju za ljudskim radom. Historija Engleske od 1770. do sada stalan je dokaz za to. Posljednji veliki pronalazak u predenju pamuka Selfacting Mule37 izazvan je iskljuivo potranjom za radom i rastom nadnice on je udvostruio mainski rad, a time ograniio runi rad na polovicu, izbacio polovicu radnika s posla i time snizio nadnicu druge polovice; on je unitio zavjeru radnika protiv tvorniara i razorio posljednji ostatak snage kojim je rad izdravao neravnu borbu s kapitalom (Uporedi dr Ure, Philosophy of manufactures, knj. 2.)38 Ekonomist sada dodue kae da je u konanom rezultatu mainerija povoljna za radnike, jer proizvodnju ini jeftinijom i time stvara novo, vee trite za svoje proizvode i tako, napokon, ponovo zapoljava radnike koji su ostali bez posla. Sasvim tano; ali zaboravlja li ekonomist da konkurencija regulira proizvodnju radne snage, da radna snaga stalno vri pritisak na sredstva za zaposlenje, da tada, dakle, kad bi trebale nastati te prednosti, ve prekomjeran broj
Selfacting mule automatska predilica. ' 126 Dr Ure, Filozofija manufakture, knj. 2.
37

konkurenata za rad ponovo na njih eka i time ini iluzornom tu prednost, dok negativna strana, iznenadno oduzimanje sredstava za izdravanje za jednu polovicu i pad nadnice za drugu polovicu radnika, nije iluzorno? Zaboravlja li ekonomist da napredak pronalaska nikada ne zastaje, da se, dakle, ta teta ovjekovjeuje? Zaboravlja li on da prilikom podjele rada, tako beskrajno poviene naom civilizacijom, radnik moe ivjeti samo onda ako se moe upotrijebiti na tom odreenom stroju, za taj

127

odreeni mali posao? da je prijelaz od jednog zaposlenja drugome, novome, za odraslog radnika gotovo uvijek odluna nemogunost? Time to promatram djelovanje mainerije, dolazim na drugu, udaljenu {temu, na tvorniki sistem, a da to ovdje obraujem, nemam ni elje ni vremena. Nadam se, uostalom, da u uskoro imati prilike da iscrpno razradim odvratnu nemoralnost toga sistema i da nepo- tedno razotkrijem licemjerstvo ekonomiste koje se ovdje pojavljuje u svom punom sjaju.

Friedrich Engels

P OL O AJ E N GL E S KE
Past and prezent by Thomas Carlyle, London 1843.1 (Deutschfranzosische Jahrbiicher, Pari 1844) Meu svim debelim knjigama i tankim brourama, koje su prole godine izale u Engleskoj za uveseljavanje ili duhovno okrepljenje obrazovanog svijeta, gornji je spis jedini koji je vrijedan itanja. Sve romane u mnogo svezaka s njihovim alosnim i veselim zapletima, sve te poune i kontemplativne, uene i neuene komentare biblije a romani i pobone knjige dva su stalna artikla engleske literature sve to moete mirno ostaviti neproitano. Moda ete nai nekoliko geolokih ili ekonomskih, historijskih ili matematskih knjiga koje sadre zrnce novoga ali to su stvari za studiranje, a ne za itanje, to je suha struna nauka, suhi herbarijum, biljke ije je korijenje odavno iupano iz opeg ljudskog zemljita iz kojeg su vukle svoju hranu. Moete traiti koliko hoete, Carlyleova je knjiga jedina koja dira ljudske ice, koja prikazuje ljudske odnose i razvija trag ljudskog naina shvaanja. Znaajno je kako su u Engleskoj vie klase drutva, koje Englezi zovu respectable poeple, the better sort oj poeple 2 itd., duhovno jako propale i omlitavjele. Iezla je sva energija, sva djelatnost, sva sadrina; seosko plemstvo ide u lov, novana aristokracija bavi
Prolost 1 sadanjost od Thomasa Carlylea, London 1843. * S uvaenim slojem, boljom vrstom naroda.

se knjigovodstvom i u najboljem sluaju vrti se u isto tako praznoj i mlitavoj literaturi. Politike i religiozne predrasude nasljeuju se od generacije na generaciju; sada se sve lako

dobiva nainjeno i vie se uope ne treba muiti oko principa kao u ranija vremena; oni sada pojedincu dolijeu ve u kolijevku u gotovu obliku, a da se ne zna odakle. Sto je jo potrebno? Svaki je dobro odgojen, tj. u koli je bezuspjeno muen s Rimljanima i Grcima, u ostalome je respectable, tj. posjeduje toliko i toliko hiljada funti i ne treba se, dakle, dalje ni oko ega truditi, osim oko ene ako je jo nema. I sad jo to strailo koje ljudi nazivaju duhom! Odakle da se u takvom ivotu pojavi duh, odnosno, kad bi se pojavio, gdje bi kod njih naao sklonite? Sve je tu utvreno i odmjereno kineski teko onome tko prekorai uske granice, teko onome, tri puta teko onome tko pregazi preasnu predrasudu, devet puta teko njemu ako je ta predrasuda religiozna. Na sva pitanja postoje ovdje samo dva odgovora, vigovski i torijevski; a te su odgovore ve odavno propisali mudri veliki majstori ceremonija obiju partija, nije potrebno da razmiljate niti da se gubite u opirnosti, sve je gotovo, to je rekao Dicky Cobden ili lord John Russell i Bobby Peel ili vojvoda par excellence, naime, vojvoda od Welliflgtona je tako rekao i pri tom se ostaje. Vi dobri Nijemci, morate svake godine sluati od liberalnih novinara i narodnih zastupnika kako su Englezi divni i nezavisni ljudi, i sve to zbog svojih slobodnih institucija, a to iz udaljenosti izgleda sasvim dobro. Debate u parlamentu, slobodna tampa, burni narodni zborovi, izbori, porote, postiu svoj efekat kod plaljive Michelove due i u svom uenju prima on sav taj lijepi privid za gotov gro. Meutim, na kraju, stanovite liberalnog novinara i narodnog zastupnika ipak ni izdaleka nije jo dovoljno visoko da bi osiguralo obuhvatan pogled, bilo o razvitku ovjeanstva, bilo, pak o jednoj jedinoj naciji. Engleski ustav je u svoje vrijeme bio sasvim dobar i uinio poneto dobra, tavie, od 1828. poeo je raditi na svom najboljem djelu, naime, na svom vlastitom razaranju ali to to mu pripisuje liberal, to on nije uinio. On nije uinio Engleze nezavisnim ljudima. Englezi, tj. obrazovani Englezi, po kojima se na kontinentu ocjenjuje nacionalni karakter, ti Englezi su najprezreniji robovi pod suncem. Stvarno je respectable, usprkos svoj svojoj grubosti i svoj svojoj demoralizaciji, samo onaj dio engleske nacije koji je nepoznat na kontinentu, samo radnici, parije Engleske, siromasi. Od njih e doi spas Engleske, u njima jo ima tvari koja se dade obraditi; oni nisu obrazovani, ali nemaju ni predrasuda, oni jo imaju snage da je utroe u jedno veliko nacionalno djelo oni jo imaju budunost. Aristokracija 129

tadt javnosti licemjerno iskazuje mnijenje koje se barem, tolerira i zadovoljan je ako katkada u etiri oka moe otvoreno govoriti s istomiljenikom. Tako su obrazovane klase u Engleskoj gluhe na svaki progres, a u pokretu ih jo donekle dri samo navala radnike klase. Ne moe se oekivati da svakodnevni literarni kruh toga starakog obrazovanja bude drugaije nainjen nego oni sami. Sva se fashionable39 literatura okree u vjenom krugu i dosadna je i neplodna upravo kao blazirano i ispijeno fashionable drutvo. Kad su Straussov ivot Isusa i njegova slava preli Kanal, nijedan pristojan ovjek nije se usudio da knjigu prevede, nijedan ugledniji knjiar da je tampa. Napokon ju je preveo socijalistiki Lecturer (za taj agi- tatorski umjetni izraz nema njemake rijei) dakle, ovjek u jednom od najneuglednijih ivotnih poloaja u svijetu beznaajan socijalistiki tampar tampao ju je u svescima, svaki po
130
39

a ta ukljuuje danas i srednju klasu iscrpla se; to je imala da utroi od misaonog sadraja, to je preraeno do posljednjih konzekvencija i praktiki ostvareno, a njeno carstvo ide velikim koracima u susret svome kraju. Konstitucija je njeno djelo, a neposredna posljedica toga djela bila je ta da je sve tvorce okruila mreom institucija u kojoj je onemogueno svako slobodno duhovno kretanje. Vladavina javne predrasude svagdje je prva posljedica tzv. slobodnih politikih institucija, a ta vladavina je u politiki najslobodnijoj zemlji Evrope, u Engleskoj, jaa nego bilo gdje drugdje izuzevi Sjevernu Ameriku, gdje je zakonom o linu javna predrasuda zakonski priznata kao sila u dravi. Englez gmie pred javnom predrasudom, svakog dana joj se rtvuje i ukoliko je liberalniji, utoliko poniznije pada u prainu pred tim svojim idolom. Meutim, javna je predrasuda u obrazovanim krugovima ili torijevska ili vigovska, u krajnjem sluaju radikalna a to ve ne mirii vie tako fino. Idite jednom meu obrazovane Engleze i recite da ste artisti ili demokrati i sumnjat e u va zdrav razum i izbjegavati vae drutvo. Ili izjavite da ne vjerujete u Kristovo boanstvo i bit ete izdani i prodani; priznajte uz to da ste ateist, i slijedeeg dana e se praviti kao da vas ne poznaju. A nezavisni Englez, ako jednom i pone stvarno misliti, to se deava dosta rijetko, i strese okove predrasude koju je upio s majinim mlijekom, ak i tada nema hrabrosti da svoje uvjerenje slobodno iskae, ak i

pomodan, moderan.

jedan penny, a radnici Manchestera, Birminghama i Londona sainjavali su jedinu Straussovu publiku u Engleskoj. Uostalom, ako jedna od obje partije u koje se razdvaja obrazovani dio Engleske, zasluuje prednost, to su onda torijevci. Pri socijalnom poloaju Engleske vigovac je suvie sam partija da bi mogao imati kakav sud; industrija, taj centar engleskog drutva, u njegovim je rukama i obogauje ga; on je smatra besprijekornom, a njeno proirenje smatra jedinom svrhom cjelokupnog zakonodavstva, jer mu je ona dala njegovo bogatstvo i mo. Torijevac, naprotiv, ija je mo i samovlast slomljena industrijom, ije je principe ona uzdrmala, mrzi je i vidi u njoj u najboljem sluaju nuno zlo. Stoga je stvorena ona sekcija filantropskih torijeVaca, ije su glavne voe lord Ashley, Ferrand, Walter, Oastler itd., koji su sebi stavili u dunost da zastupaju tvornike radnike protiv tvorniara. I Thomas Carlyle je prvobitno bio torijevac i jo je uvijek blii toj partiji nego -vigovcima. Jedno je sigurno, nijedan

vigovac ne bi nikad mogao napisati knjigu koja bi bila upola tako ljudska kao Past and Present. Thomas Carlyle je postao poznat u Njemakoj svojim nastojanjima da Englezima uini pristupanom njemaku literaturu. Unazad vie godina on se uglavnom "bavi socijalnim poloajem Engleske on, jedini meu obrazovanima svoje zemlje, koji to ini! i ve 1838. napisao jedno manj| djelo: Chartism.40 Tada su na vlasti bili vigovci i s mnogo pompe su proklamirali da je unitena sablast artizma, koja je nastala oko 1835. godine. artizam je bio prirodni nastavak starog Tadikalizma koji je za nekoliko godina bio uutkan zakonskim prijedlogom o reformi, a od 1835/36. pojavio se opet s novom snagom i u zbijenijim masama nego ikad prije. Vigovci su vjerovali da su taj artizam uguili, a Thomas Carlyle je u tome naao povoda da pokae stvarne uzroke artizma i nemogunost da se on uniti prije nego to se unite ti uzroci. Stanovite je u toj knjizi" u cjelini, dodue, isto kao i u Past <md Present, ali neto jae torijevski obojeno, koja je, meutim, moda imala osnovu samo u toj okolnosti to su vigovci, kao vladajua partija, najvie bili izloeni kritici. U svakom sluaju Past and Present sadri sve to se nalazi u manjoj knjizi, jasnije, razvijenije i s izriitim ocrtavanjem konzekvencija i oslobaa. nas, dakle, kritike artizma. 131
40

artizam

Past and Present je paralela izmeu Engleske 12. i 19. stoljea, a sastoji se od etiri odjeljka, s naslovima: Uvod, Monah pradavnog doba, Radnik novog vremena, Horoskop Proimo iredom tim odjeljcima; ne mogu se oduprijeti iskuenju da prevedem najljepa od esto prekrasnih mjesta knjige. Kritika e se ve brinuti sama za sebe. Prvo poglavlje uvoda zove se Midas.
Poloaj Engleske... s pravom vrijedi kao jedan od najopasnijih i uope najneobinijih poloaja koji su ikada vieni u svijetu. Engleska je puna bogatstva svake vrste, a ipak Engleska umire od gladi. S vjeno istim izobiljem cvjeta zemljite Engleske, ustalasano zlatnim etvama, gusto ispunjeno radionicama, alatom svake vrste," s petnaest milijuna radnika, koje smatraju najjaim, najmudrijim i naj- marljivijim koje je naa zemlja ikada imala; ti ljudi su ovdje; rada koji su izvrili, ploda koji su stvorili ovdje ima na pretek, svagdje u najbogatijem izobilju i gle, kakva je kobna zapovijed dola, kao od nekog arobnjaka, koja kae: ,Ne dirajte ga, vi radnici, vi gospodo koja radite, vi dokona gospodo; da ga nitko od vas nije dodirnuo, da ga nitko od vas nije uivao to je zaarani plod!

Ta zapovijed pada najprije na radnike. U Engleskoj i Walesu bilo je 1842. godine 1,430.000 siromaha, od kojih 222.000 sjedi zatvoreno u radnim domovima narod ih zove bastiljama zakona o sirotinji. Zahvaljujui humanizmu vigovaca! kotska nema zakona o sirotinji, ali sirotinje ima u masama. Uz put reeno, Irska se moe pohvaliti ogromnim brojem 2,300.000 siromaha.
Pred porotom u Stockportu (Cheshire) optueni su f pronaeni krivima za trovanje svoje troje djece otac i majka da bi time prevarili pogrebno drutvo za tri funte i osam ilinga koje se dobiju za smrt svakog djeteta, a slubeni autoriteti, kae se, nagovjetavaju da sluaj nije jedinstven, da bi moda bilo bolje da se to ne istrauje tanije. Takvi primjeri su jednaki najviem vrhu brda koji izronjava na horizontu a ispod toga lei itav brdski predio i zemlja koja jo nije izronila. Majka i otac, ljudski stvorovi, rekli su jedan drugome: to da inimo da bismo umakli smrti od gladi? Mi smo duboko potonuli ovdje u naem mranom podrumu, a pomo je daleko. O, u Ugolinovoj kuli gladi deavaju se ozbiljne stvari, predragi mali Gaddo pao je mrtav na oeva koljena! Roditelji u Stockportu misle i kau: Na siromani mali gladni Tom, koji cijelog dana vie za kruhom, koji e u tom svijetu vidjeti samo zlo, a nita dobra kad bi se on odjednom izbavio iz nevolje, i mi bismo se drugi moda odrali? Smiljeno, reeno, napokon 132 uinjeno. I Tom je sada mrtav, i sve je izdato i potroeno, sada dolazi

na red jadni, mali gladni Jack, ili jadni mali gladni Will? O, kakvog li razmiljanja o putovima i sredstvima? U opsjednutim gradovima, u posljednjoj razvalini Jeru- salema, koji je pao od gnjeva bojeg, proreknuto je: ruke jadnih ena pripravit e sebi za jelo svoju vlastitu djecu. Mrana fantazija Hebrejaca nije sebi mogla predstaviti crnji bezdan bijede, to je bio svretak ponienja bogom prokleta ovjeka a mi ovdje, u modernoj Engleskoj, u obilju bogatstva da li emo mi doi dotle? Kako se to deava? Odakle to dolazi, zato to mora biti tako?

To se dogodilo 1841. Mogao bih dodati da je prije pet mjeseci u Liverpoolu objeena Betty Eules iz Bol- tona, koja je iz istoga razloga otrovala troje djece i dva pastoreta. Toliko o siromasima. Kako izgleda s bogataima?
Ta uspjena industrija sa svojim obilnim bogatstvom nije dosada jo nikog obogatila, to je opinjeno bogatstvo i ne pripada nikome. Mi moemo izdati hiljade gdje smo inae uloiti stotine ali zato ne moemo kupiti nita korisno. Netko jede finije poslastice, pije skuplja vina a kakva je vea srea u tome? Da li su oni ljepi, bolji, jai, valjaniji? Da li su oni ti koje nazivaju ,sretniji?

Gospodin koji radi nije sretniji, gospodin koji ljenari, tj. plemeniti zemljoposjednik, nije sretniji
>'za koga je onda to bogatstvo, bogatstvo Engleske? Koga ono blagosilja, ini sretnijim, ljepim, mudrijim, boljim? Dosad nikoga. Naa uspjena industrija nema dosad nikakva uspjeha; usred raskona izobilja narod umire od gladi; meu zlatnim zidovima i punim itnicama nitko se ne osjea siguran i zadovoljan. Midas je eznuo za zlatom i grdio Olimp. Dobio je zlato, tako da je sve postalo zlato ega se on dotakao a to mu je s njegovim dugirrf uima malo pomoglo. Midas je loe ocijenio nebesku muziku. Midas je grdio Apolona i bogove, a bogovi su mu ispunili njegovu elju i dali tome par dugih uiju to je takoer dobar dodatak kakve li istine u tim starim priama!

druga stara pria o sfingi; priroda je sfinga, boginja, ne jo

sasvim osloboena, nalazi se napola jo u ivo-

Kako je istinita nastavlja on u drugom poglavlju

133

tinjstvu, u neduhovnosti na jednoj strani red, mudrost, ali i mrak, divljatvo, nunost sudbine.

Priroda-sfinga kad itaju ovo poglavlje, Englezi kau: njemaki misticizam ima pitanja za svakog ovjeka i svako vrijeme sretan onaj koji na to pitanje pravilno odgovori; tko na nj ne odgovori ili odgovori pogreno, taj pripada ivotinjsko-divljem dijelu sfinge; umjesto lijepe nevjeste on nalazi krvolonu lavicu. A tako je to i s nacijama: moete li rijeiti zagonetku sudbine? A svi nesretni narodi, kao i svi nesretni individuumi, odgovorili su pogreno na pitanje, primili su privid za istinu, napustili vjene unutranje injenice univerzuma za vanjske prolazne pojavne oblike; a to je uinila i Engleska. Engleska se, kako se on kasnije izraava, predala ateizmu, a njen sadanji poloaj nuna je posljedica toga. Mi emo o tome govoriti kasnije, zasad treba samo primijetiti da je Carlyle mogao jo neto dalje izvesti usporedbu sa sfingom ako je treba prihvatiti u gornjem, panteistiko-staro-schellingovskom smislu rjeenje zagonetke danas je, kao i u prii, ovjek, i to rjeenje u najirem smislu. I to e se izvriti. Slijedee poglavlje daje nam ovakav opis Manches- terske pobune augusta 1842:
Milijun gladnih radnika je ustalo, svi su izali na ulice i tamo stajali. to je inae trebalo da uine? Njihove nevolje i albe bilu se gorke, nepodnoljive, njihov gnjev je zato bio opravdan; tko je uzrok ovim albama, tko e pomoi? Nai neprijatelji su, mi ne znamo tko ili to, i nai prijatelji su, mi ne znamo gdje? Kako da nekoga napadnemo, da nekoga strijeljamo ili da dopustimo da nas netko strijelja? O, kada bi taj prokleti zao duh koji nevidljivo cijedi na ivot i ivot naih blinjih, kada bi htio poprimiti samo jedan oblik i suprotstaviti nam se kao sirkanski tigar, kao behemot41 kaosa, kao sam neastivi, u nekakvom obliku koji bismo mogli vidjeti, za koji bismo ga mogli uhvatiti!

134
41

Velika ivotinja

A nesrea radnika u ljetnoj pobuni 1842. bila je upravo u tome to nisu znali protiv koga da se bore. Njihova je nevolja bila socijalna a socijalne nevolje ne mogu se ukloniti kao to se uklanja kraljevstvo ili privilegije. Socijalne nevolje ne mogu se lijeiti narodnim poveljama, a to je narod osjetio inae bi narodna povelja bila danas osnovni zakon Engleske. Socijalne nevolje treba studirati i upoznati, a to masa radnika dosad nije jo inila. Veliki plod ustanka bio je taj, da je ivotno pitanje Engleske, pitanje o definitivnoj sudbini radnike klase postavljeno na nain, kako kae Carlyle, da ga je ulo svako misaono uho u Engleskoj. Pitanje se sada vie ne moe obii, Engleska mora na nj odgovoriti ili propasti. Prijeimo zavrno poglavlje toga odjeljka, prijeimo privremeno i cijeli slijedei odjeljak i pristupimo odmah treem, koji raspravlja o Radnicima novog vremena, di bismo dobili potpuni opis Engleske koji je zapoet u uvodu. Mi smo, nastavlja Carlyle, odbacili religioznost srednjeg vijeka, a za to nismo dobili nita; mi smo
zaboravili boga, mi smo zatvorili svoje oi za vjenu sutinu stvari, a drali smo ih otvorene samo za varljivi privid stvari; mi se pri tome tjeimo da je taj univerzum iznutra veliko, neshvatljivo ,moda, a izvana oito veliki obor i radnionica s velikim kuhinjama i stolovima za jelo, gdje nalazi mjesta onaj koji je mudar; sva istina toga univerzuma je nesigurna, praktinom ovjeku jesu i ostaju jasni samo zarada i gubitak, samo hrana i uspjeh. Za nas vie ne postoji nikakav bog; boji zakoni postali su princip .najvie mogue sree, parlamentarna smicalica; nebo je postalo astronomski sat, lovite za Herschelove teleskope, gdje se love nauni rezultati i sentimentalnost; na naem jeziku i jeziku starog Ben Jonsona to bi znailo: ovjek je izgubio svoju duu i poinje zamjeivati njen nedostatak. To je uistinu bolno mjesto, centar opeg socijalnog raka. Nema religije, nema boga, ovjek je izgubio svoju duu i uzalud trai sol protiv truljenja. Uzalud, u pogubljenju kraljeva, u francuskim revolucijama, u zakonskim prijedlozima za reformu, u Manchesterskoj pobuni,
10 Rani radovi

14 5

u svemu tome nema lijeka. Trula guba, umirena na jedan sat, vraa se u slijedeem jae i oajnije.

No, kako mjesto religije nije moglo ostati sasvim neposjednuto, to smo umjesto nje dobili novo evanelje koje odgovara ispraznosti i besarajnosti vremena evanelje mamona. Kransko nebo i kranski pakao su naputeni, ono kao sumnjivo, a ovaj kao besmislen no vi ste dobili novi pakao; pakao moderne Engleske je svijest o tome da se ne moe uspjeti ni zaraditi novaca!
Uistinu, s naim mamonovim evaneljem mi smo samo doli do udnovatih zakljuaka! Mi to nazivamo drutvom, a ipak svagdje uspostavljamo totalno razdvajanje i izoliranje. Na ivot nije meusobno pomaganje, nego meusobno neprijateljstvo po stanovitim ratnim zakonima, razumna konkurencija itd. Mi smo potpuno zaboravili da plaanje u gotovu nije jedina veza izmeu ovjeka i ovjeka. ,Moji gladni radnici? kae bogati tvoniar. Nisam li ih poteno iznajmio na tritu? Nisam li im do posljednje pare isplatio ugovorenu obavezu? Kakva jo posla imam s njima? Uistinu, kult mamona je alosna vjera. Jedna siromana irska udovica u Edinburgu molila je pomo kod dobrotvorne ustanove za sebe i za svoje troje djece. Sve ustanove su je odbile; izdala ju je snaga i odvanost; zapala je u tifusnu groznicu, umrla je i inficirala boleu cijelu svoju ulicu, tako da je uslijed toga umrlo sedamnaestero drugih. Humani lijenik koji tu historiju pria dr W. P. Alison pita pri tome: zar ne bi bilo ekonominije da se toj eni pomoglo? Ona je dobila groznicu i ubila naih sedamnaest! Vrlo udnovato. Naputena irska udovica obraa se svojoj sabrai: Vidite, ja bespomono pogibam, vi mi morate pomoi, ja sam vaa sestra; tijelo vaeg tijela, stvorio nas je jedan bog! A oni odgovaraju: Ne, nemogue; ti nisi naa sestra. Ali ona dokazuje svoje sestrinstvo; njena groznica je ubija; oni su bili njena braa iako su to poricali. Kad se taj dokaz morao traiti jo podlije?

stanovnitvo umanjeno za sedamnaest ljudi? Kad bi barem bilo nekoliko milijuna umjesto sedamnaest dronjavih ljudi, bilo bi utoliko bolje. To je razmiljanje bogatih engleskih maltuzijanaca. _ A onda drugo, jo gore evanelje diletantizma, koje je stvorilo vladu koja nita ne radi, koje je ljudima oduzelo svu 136 ozbiljnost i natjeruje ih da se prikazuju onim to nisu to je

Uzgred reeno, Cairlyle je ovdje u zabludi isto kao i Alison. Bogatai nemaju uope saaljenja, nemaju uope interesa za smrt sedamnaestorice. Nije li javna srea to je prekobrojno

tenja za sreom, to jest za dobrim jelom i piem koje je uzdiglo na prijestolje grubu materiju i unitilo svaki duhovni sadraj; to e proizai iz svega toga?
A to da kaemo vladi, kao to je naa, koja svoje radnike optuuje za prekomjernu proizvodnju? Prekomjerna proizvodnja, nije li to glavna stvar? Vi, sa svih strana dotepeni individuumi koji proizvodite, vi ste suvie proizveli! Mi vas optuujemo da ste napravili vie od dvjesta hiljada koulja za golotinju ovjeanstva. A hlae koje izraujete od pamunog baruna, kamira, kotskog pleda, od nankinga i vunene oje, nisu li one raznovrsne? Vi proizvodite eire i cipele, stolice za sjedenje i lice za jelo tavie, vi proizvodite i zlatne satove, dragu- Ijarske stvari, srebrne viljuke, ormare, ormarie i postavljene sofe o nebesa, vae proizvode ne mogu smjestiti ni svi trgovaki bazari i Howel i James; vi ste proizvodili, proizvodili, proizvodili tko vas eli optuiti neka samo pogleda oko sebe; milijuni koulja i praznih hlaa vise ovdje kao svjedoanstvo protiv vas. Mi vas optuujemo zbog prekomjerne proizvodnje; vi ste krivi za teko zloinstvo to ste proizvodili koulje, hlae, eire i cipele itd. u groznom obilju. Zbog toga je sada zastoj i vai radnici moraju umrijeti od gladi. My lords i gentlemen, zbog ega vi optuujete one siromane radnike? Vi ste, my lords and gentlemen, bili imenovani da se brinete kako ne bi nastupili zastoji; vi Hte trebali gledati da se uredno odvija podjela plaa za uinjeni rad, da nijedan radnik ne ostane bez svoje plae, bilo to u novanicama, bilo u kudeljnim uetima za vjeala; to je bila vaa sluba od pamtivijeka. Ovi su siromani prelci zaboravili mnogo toga to bi trebalo da imaju^ na pameti po unutranjem, nepisanom zakonu svoga poloaja ali koji su pisani zakon svoga poloaja zaboravili? Oni

su bili namjeteni da prave koulje. Zajednica im je zapovjedila: pravite koulje i koulje su tu. Previe koulja? To je, uistinu, novo na ovom ludom svijetu s njegovih devetsto milijuna golih tijela! A vama je, my lords i gentlemen, zajednica zapovjedila: gledajte da se te koulje dobro podijele a gdje je ta podjela? Dva milijuna radnika bez koulja ili s ravim kouljama sjede u bastiljama zakona o sirotinji, drugih pet milijuna u Ugolinovim podrumima gladi; i umjesto da tome pomognete, vi govorite: povisite nae rente! Vi kaete trijumfirajui: Vi elite skrpati optube, vi nam elite predbaciti suvinu proizvodnju. Mi pozivamo za svjedoke nebo i zemlju da uope nita nismo proizvodili. U prostranim carstvima svijeta nema nijedne koulje koju smo mi napravili. Mi smo neduni za proizvodnju; naprotiv, vi nezahvalnici, kakva brda stvari nismo morali konzumirati! Nisu li ta brda pred nama iezla kao da imamo nojeve eluce i neku vrstu boanske sposobnosti za potronju? Vi nezahvalnici; niste li vi rasli pod sjenom naih krila? Ne stoje li vae prljave tvornice na naoj zemlji? A mi da vam ne prodajemo ito po cijeni koja nam se dopada? Sto mislite da bi bilo od vas kada bismo mi, posjednici zemlje u Engleskoj, odluili da uope vise ne proizvodimo ito?

Ovo shvaanje aristokracije, ovo barbarsko pitanje: Sto bi od vas bilo kad mi ne bismo bili tako milostivi i dozvolili da raste ito proizvelo je bezumne i jadne zakone o itu; zakoni o itu koji su tako bezumni da se protiv njih ne mogu iznijeti uope nikakvi argumenti, osim takvi koji moraju natjerati na pla anele na nebu i magarce na zemlji. Zakoni o itu dokazuju da aristokracija jo nije nauila da ne ini zla, da mirno s^ec^v .^a U0Pe nita ne ini, a da ne govorimo o tome da uini neto dobro, a to bi, ipak, po Carlyleu, bila njena dunost;
svojim poloajem ona je obavezna da Englesku vodi i da njome vlada, i svaki radnik u radnom domu ima pravo da je pita prije svega: zato sam ja ovdje? Njegovo pitanje se uje na nebu, a ut e se i na zemlji ako se o njemu vodi rauna. Njegova optuba je upravljena protiv vas, my lords and gentlemen; vi stojite u prvom redu optuenih, vi treba da mu najprije odgovorite, zahvaljujui poloaju koji zauzimate! Sudbina aristokracije koja ljenari, koliko se moe proitati njen horoskop u zakonima o itu itd., jest propast koja nekog ispunjava oajanjem! Da, moja rumena brao, lovci na lisice, kroz vaa svjea, dotjerana lica, kroz vau veinu u itnim zakonima, sliding- -scales42, zatitne carine,

138 42 Sliding-scale poseban sistem utvrivanja carina na ito. Kada se poveava cijena itu carina pada, a kod padanja cijena curina raste.

potkupljene izbore i kentske pobjednike vatre otkriva misaono oko jezivu sliku pada, suvie jezivu za rijei, otkriva natpis Mene, Mene* dobri boe, nije li francuska besposliarska aristokracija, jedva prije pola vijeka, isto tako izjavljivala: mi ne moemo egzistirati, ne moemo nastaviti da se oblaimo i kooperimo primjerno naem staleu; zemljina renta s naih posjeda nije nam dovoljna, mi moramo imati vie nego to. Mi moramo biti osloboeni obaveza, moramo imati zakon o itu da povisimo svoju zemljinu rentu. To je bilo 1789, etiri godine kasnije uli stfe o radionici za tavljenje koe u Meudonu, gdje su goli (Nackten) pravili sebi hlae od ljudske koe? Neka milostivo nebo otkloni taj zlokobni znak; budimo mudriji da bismo bili manje bijedni!

A radna se aristokracija zaplee u ptijim mreama aristokracije koja ljenari, i sa svojim mamonizmom dolazi, napokon, takoer u slab poloaj;
ini se da ljudi na kontinentu izvoze nae strojeve, predu pamuk i proizvode samo za sebe, tjeraju nas s ovog, a kasnije s onog trita. alosne vijesti, ali jo uvijek ne najalosnije. Najalosnije je to da naa nacionalna egzistencija, kako sam uo, treba da zavisi od nae sposobnosti da pamuno sukno prodajemo jedan heler po arinu jeftinije od svih drugih naroda. To je vrlo usko mjesto za veliku naciju. Mjesto, koji mi, kako mi se ini usprkos svim moguim ukidanjima zakona o itu, neemo moi trajno zadrati. Nijedna velika nacija ne moe stajati na takvom vrhu piramide, podiui se sve vie, balansirajui na nonom palcu. Ukratko, to mamonovo evanelje sa svojim paklom nezaraivanja, potranje i ponude, konkurencije, slobode trgovine, laissez faire, i avo neka nosi ostalo, poinje postepeno postajati najjadnije evanelje koje se ikad propovijedalo na zemlji. Da, kad bi zakoni o itu bili sutra ukinuti, time se jo ne bi nita postiglo, samo bi bio stvoren prostor za poduzimljivost razliite vrste. Uklonite zakone o itu, uinite trgovinu slobodnom, onda je sigurno da e nestati sadanja paraliziranost industrije. Ponovo emo imati period trgovakih pothvata, pobjede i procvata, popustiti e okovi gladi koji nas gue oko vrata, imat emo prostora za disanje i vremena za razmiljanje i kajanje trostruko skupocjeno vrijeme da bismo se borili za na ivot, za reformu naih zlih puteva, da olakamo teret naem narodu, da ga pouimo i sredimo, da mu dademo neto duhovne hrane, stvarno rukovodstvo i vladu to e biti
To su rijei iz starozavjetnog biblijskog teksta, u kojem e govori kako je Baltazar, sin kralja Nabukodonozora, priredio veliku gozbu na kojoj je upotrijebio sve zlatno posue koje je pljakao njegov otac iz jevrejskog hrama u Jeruzalemu. Za vri- li-mc gozbe kralj je na zidu vidio ispisane rijei: Mene, Mene, Tckel, Feres. Prve dvie rijei znaile su a je carstvu ve kraj, *1139 H su mu godine ve odbrojene i da e uskoro propasti. _______________ Prev.

necjenjivo vrijeme! Jer, po staroj metodi konkurencije i svega drugoga, avo neka ga nosi, na e se novi period procvata napokon pokazati i mora se pokazati opet samo kao paroksizam, i vjerojatno kao na posljednji. Jer, ako se u dvadeset godina udvostrui naa industrija, to se za dvadeset godina udvostrui i nae stanovnitvo; mi emo onda biti tamo gdje smo i bili, samo e nas biti dvostruko vie i bit emo dvostruko, tavie deset puta toliko neobuzdani. Jao, u kakve smo predjele dospjeli na ovom naem putovanju kroz daljinu vjekova, gdje se ljudi kreu kao galvanizirane leine, s praznim ukoenim oima, bez due, samo s grozniavom industrijskom sposobnou i elucem za probavu! Bolno je gledati u ovim danima klonulo oajanje tvornica pamuka, rudnika uglja i seoskih nadniara u Chandosu, ali jo uvijek nije tako bolno za onoga koji misli, kao ta brutalna, bezbona filozofija zarade i gubitka i ivotna mudrost koju svagdje ujemo kako je izvikuju: na sjednicama senata, u diskusionim klubovima, uvodnim lancima, sa crkvenih propovjedaonica i govornikih tribina, kao posljednje, isto englesko evanelje ljudskog ivota. Ja imam smjelosti da vjerujem da nikada, od prvih poetaka drutva, sudbina njenih izmuenih milijuna nije bila tako strano nepodnoljiva kao sada. ovjeka ne ini bijednim smrt, ak ni smrt od gladi; svi mi moramo umrijeti, posljednji je izlaz svih nas u vatrenim kolima bola; ali biti bijedan i ne znati zato, do iznemoglosti raditi ni za ta i opet ni za ta, biti izmuena i umorna srca, a ipak biti izoliran, naputen, zahvaen hladnim, univerzalnim laissez-faire, tokom cijelog naeg ivota polako umirati, u?idan u gluhu, mrtvu beskrajnu nepravednost, kao u prokletom trbuhu falarskog bika to jest i vjeno ostaje nepodnoljivo svim bogom stvorenim ljudima. I mi se udimo francuskoj revoluciji, velikoj nedjelji, engleskom artizmu? Ako pravo razmislimo, vremena su uistinu besprimjerna.

Ako se u takvim besprimjernim vremenima aristokracija pokae nesposobnom da upravlja opim stanjem, onda je nuno treba istjerati. Odatle demokracija.
Kakvo je rasprostranjen je dostigla demokracija ve sada, s kakvom zlokobnom, stalno rastuom urbom ona koraa naprijed, moze vidjeti svatko tko svoje oe eli otvoriti za bilo koje podruje ljudskih odnosa. Od grmljavine napoleonskih bitaka do dernjave oko otvorene opinske skuptine u St. Mary Axe, sve proglaava demokraciju.

Ali, to je napokon demokracija?

Nita drugo do nedostatak gospodara koji koji bi vama mogli 140 upravljati i odanost tom neizbjenom nedostatku, pokuaj da se bez

njih izae na kraj. Nitko ne ugnjetava tebe, ti slobodni i nezavisni birau, a ne ugnjetava li te ta glupa boca portera. Nikakav Adamov sin ti ne zapovijeda da doe ili da ide ali ta apsurdna boca, ta teka tekuina (Heavy-wet) moe ti zapovijedati i ona ti zapovijeda! Ti nisi rob Cerdika saksonskog, nego svojih vlastitih ivotinjskih pouda, i ti govori o slobodi? Ti, totalna budalo! Predodba da se neija sloboda sastoji u tome da svoj glas dade na izborima i da kae: vidi, i ja imam svoju dvadesettisuinku jednog govornika u naoj nacionalnoj brbljaonici, zar mi nee biti naklonjeni svi bogovi? Ta predodba je jedna od najaljivijih na svijetu. Uz to sloboda koja se iskupljuje na taj nain da se meusobno izolirate, da meusobno nemate nita zajednikog, osim gotova novca i glavnih blagajnikih knjiga ova sloboda e se napokon pokazati kao sloboda umiranja od gladi za radne milijune, kao sloboda gnjiljenja za lijene, za tisue i jedinke koji besposliare; brao, poslije vijekova konstitucionalne vlade mi jo malo znamo to je sloboda, a to ropstvo. Ali demokracija e imati svoj slobodan tok, radni milijuni u svojoj ivotnoj potrebi, u svom instinktivnom strastvenom zahtjevu za rukovodstvom odbacit e lano rukovodstvo i ponadat e se za jedan trenutak da e moi upravljati bez rukovodstva, ali samo za trenutak. Odbacite tlaenje svojih lanih starjeina; ali poslije toga veliki problem ostaje jo nerijeen; problem da pronaete svoje istinske starjeine za rukovodstvo. Rukovodstvo kakvo sada postoji, ono je, naravno, dosta alosno. U nedavnom parlamentarnom komitetu za ispitivanje podmiivanja izgledalo je da je miljenje najzdravijih praktinih glava da se podmiivanje ne moe izbjei i da bismo, bez obzira da li dobro ili loe, morali pokuati da se probijemo bez istih izbora. Kakvo zakonodavstvo moe doi od parlamenta koji objavi da je izabran i da se moe izabrati podmiivanjem. Podmiivanje ne znai samo kupljivost, nego nepotenje, besramnu prevaru, tvrdu bezosjeajnost za la i nagovaranje na lai. Budite ipak poteni, otvorite u Downing Streetu izborni ured s gradskom tarifom: toliko stanovnitva plaa toliko poreza na prihod, vrijednost kua toliko, birate li dva poslanika ili birate jednog poslanika, treba imati toliko gotova novca: Ipswich toliko hiljada funti, Nottingham toliko tako ete ih lijepo dobiti poteno, pomou kupnje, bez nepotenja, bez bestidnosti, bez lai! Na parlament proglaava se da je izabran i da se moe izabrati podmiivanjem. to moe postati iz takvog parlamenta? Gdje ovim svijetom ne vladaju Belial i Beelzebub, tamo se takav parlament priprema za nove zakonske prijedloge o reformi. Mi emo radije probati artizam ili svaki drugi sistem nego da 3 tim budemo zadovoljni! Parlament koji poinje s laganjem, morat e se sam odstraniti. Svakog dana i svakog sata probija se kakav artist, kakav naoruani Cromwell da takvom parlamentu objavi: vi niste 141 parlament. U ime Svevinjega pakujte se!

To je poloaj Engleske po Carlyleu. Lijena zemljoposjednika aristokracija, koja jo nije nauila da mora mimo sjediti i barem da se ne ini nikakvo zlo, radna aristokracija, koja je ogrezla u mamonizmu, koja, tamo gdje bi trebalo da bude skuptina rukovodilaca rada, vojskovoa industrije,
predstavlja gomilu industrijskih razbojnika i gusara, podmiivanjem- izabrani parlament, ivotna filozofija obinog promatranja, nerada, laissez-faire, otrcana i trona religija, totalno raspadanje svih opeljudskih interesa, univerzalno sumnjanje u istinu i ovjeanstvo i zbog toga univerzalna izolacija ljudi na njihovu grubu pojedinanost, kaotina, pusta zbrka svih ivotnih odnosa, rat sviju protiv svih, opa duhovna smrt, pomanjkanje due, tj. istinske ljudske svijesti; nerazmjerno jaka radnika klasa u nepodnoljivom ugnjetavanju u bijedi, u gnjevnom nezadovoljstvu i pobuni protiv starog drutvenog poretka i odatle prijetea demokracija koja nezadrivo nadire svagdje kaos, nered, anarhija, raspadanje starih veza drutva, posvuda duhovna praznina, nemisaonost i mlitavost. To je poloaj Engleske. Ako ne uzmemo u obzir neke izraze koji su uli putem Carlyleovog partikulamog stanovita, onda emo mu morati dati potpuno pravo. On je jedini iz respectabel klase drao svoje oi otvorene makar za injenice, on je barem pravilno shvatio neposrednu sadanjost, a to je za jednog obrazovanog Engleza uistinu beskrajno mnogo. Kako stoji s budunou? Tako kao to je sada nee i ne moe ostati. Vidjeli smo da Carlyle nema, kao to sam priznaje, nikakve Morissonove pilule, nikakvo univerzalno sredstvo za lijeenje socijalnog zla. I u tome ima pravo. Svaka socijalna filozofija jo je potpuno nesavrena sve dotle dok nekoliko stavova postavlja kao svoj konani rezultat, sve dotle dok jo daje Morissonove pilule; nama nisu toliko potrebni goli rezultati koliko prouavanje; rezultati nisu nita bez izvoenja koje je k njima vodilo, to znamo ve od Hegela, i rezultati su vie nego beskorisni ako su fiksirani za sebe, ako opet ne postanu premise za daljnji razvitak. Ali rezultati moraju i vremenski poprimiti neki odreeni oblik, moraju se oblikovati kroz izvoenje iz maglovite neodreenosti u jasne masli, a u takvoj isto empirijskoj naciji, kao to su Englezi, ne mogu onda svakako izbjei oblik Morissonovih pilula. Sam Car- lyle, iako je u sebi primio mnogo njemakog i prilino je daleko od grube 142 empirije, vjerojatno bi pri ruci imao nekoliko pilula kada bi o

budunosti bio manje neodreen i nejasan. Zasad on objanjava da je sve nekorisno i besplodno sve dotle dok ovjeanstvo ustrajava u ateizmu, sve dotle dok ono jo nije sebi ponovo pribavilo svoju duu. Ne radi se o tome da bi trebalo ponovo uspostaviti stari katolicizam u njegovoj energiji i ivotnoj snazi ili samo odrati sadanju religiju on zna vrlo dobro da ne mogu pomoi obredi, dogme, litanije i gromovi na Sinaju, da svi sinajski gromovi ne mogu istinu uiniti istinitijom i razumna ovjeka plaljivim, da je odavno prevladana religija straha, ali sama religija mora biti ponovo uspostavljena, mi sami vidimo kuda su nas dovela dva vijeka ateistikog vladanja od blagoslovene restauracije Kairla II i mi emo postepeno morati uvidjeti da taj ateizam postaje iznoen i otrcan. Meutim, mi smo vidjeli to Carlyle naziva ateizmom, ne toliko nevjerovanje u linog boga, nego nevjerovanje u unutarnju sutinu, u beskonanost univerzuma, nevjerovanje u razum, sumnju u duh i istinu; njegova borba nije upravljena protiv nevjerovanja u biblijsko objavljenje, nego protiv najstranijeg nevjerovanja, nevjerovanja u bibliju svjetske historije. Ona je vjena knjiga boja u kojoj svaki ovjek, sve dotle dok mu ne ugasnu dua i oni vid, moe vidjeti prst boji kako pie. Rugati se njoj jest nevjerovanje koje ne slii nijednom drugom, nevjerovanje koje bi vi kaznili, ne vatrom i lomaom, nego najodlunijom za- povijeu da se uuti dok se ne bude imalo rei neto bolje. Zbog ega bukom prekidati sretnu utnju da bi se deranjem izrekla takva budalatina? Ako prolost nema u sebi nikakav boanski um, nego samo avolsku bezumnost, onda ona prolazi zauvijek, ne govorite vie o njoj; nama, kojima su oevi objeeni, ne prilii da brbljamo o konopcima! Moderna Engleska, meutim, ne moe vjerovati u historiju. Oko vidi od svih stvari samo toliko koliko moe vidjeti po svojoj inherentnoj sposobnosti. Bezboni vijek ne moe shvatiti bogoboja- ljivu epohu. On vidi u prolosti (srednjem vijeku) samo praznu neslogu, opu vladavinu grube sile, on ne vidi da se mo i pravo konano poklapaju, on vidi samo glupost, divlju bezumnost, to vie odgovara domu umobolnih nego ljudskom svijetu. Odakle onda, naravno, slijedi da bi ista svojstva u nae vrijeme trebalo da nastave vladati. Milijuni okovani u bastiljama; irske udovice koje svoju ljudskost dokazuju tifusnom groznicom; uvijek je bilo tako ili gore; to zahtijevate drugo? Sto je historija bila drugo do isisavanje zatucane gluposti uspjenim nadriljekarstvom? Nikakvog boga nije bilo u prolosti, nita osim mehanizma i 143 kao-

tino-ivotinjskog idola; kako jadni filozof-historiograf moe vidjeti boga u prolosti kad je njegov vlastiti vijek tako bezboan? Meutim nae vrijeme ipak nije tako sasvim naputeno.
tovie, nisu li se u samoj naoj jadnoj rasparanoj Evropi u ovo najnovije vrijeme podigli religiozni glasovi s novom, a istovremeno najstarijom religijom, neospornom za srca svih ljudi? Poznam neke koji se nisu zvali niti smatrali prorocima, a koji su uistinu opet jednom bili zvonki glasovi iz vjenog srca prirode, due koje potuju svi koji imaju duu. Francuska revolucija je fenomen; kao njena dopuna i duhovni eksponent pjesnik Goethe i njemaka literatura za mene su takoer fenomen. Ako je stari svjetovni ili praktiki svijet nestao u vatri, ne ispunjava li se onda ovdje proroanstvo i zora novog duhovnog svijeta, majke mnogo plemenitijih, daljih, novih, praktinih svjetova? ivot antikog samoodricanja, antike istine i antikog herojskog duha postao je opet mogu, on je ovdje stvarno vidljiv najmodernijem ovjeku, fenomen u svom njegovom miru neuporediv ni s jednim drugim! To su akordi nove melodije sfera koji se iznova mogu uti kroz te beskrajne argone i disonancije stvari to se naziva literatura. Jer u radu lei vjeno plemstvo, tovie, svetost. I kad bi ovjek bio jo toliko pomraen, kad bi zaboravio svoj visoki poziv, to ipak jo uvijek postoji nada za ovjeka koji stvarno i ozbiljno radi; samo

Goethe, prorok religije budunosti i njen kult rad.

je u lijenosti vjeno oajanje. Kakogod je rad mamoniziran, unien, ipak ostaje veza s prirodom; pokretaka elja da se dobiju plodovi svoga rada sve e vie i vie dovoditi istini i odreenjima i zakonima prirode. U radu lei beskonano znaenje; ovjek se njim usavrava. Nezdrave movare se uklanjaju; na njihovu mjestu nastaju lijepa posijana polja i velianstveni gradovi, a prije svega sam ovjek prestaje biti nezdrava movara i pustara puna zaraze. Pomislite, kako se cijela ovjekova dua ispunjava nekom harmonijom ak i pri najnioj vrsti rada onda kad se dade na posao r Duu jednog nadniara, kao i svakog drugog, salijeu kao pakleni psi sumnja, pouda, briga, nemir, negodovanje, pa i oajanje, ali on se laa svoga dnevnog rada sa slobodnom sranou, i svi oni reei uzmiu u svoje daleke peine. ovjek je sada ovjek; sveti ar rada u njemu je kao vatra koja isti i u kojoj svijetlim, svetim plamenom izgara sav otrov, pa ak i najkunija zaguljiva para. Blagosloven je tko je naao svoj rad; neka ne zahtijeva nijedan drugi blagoslov. On ima rad, ivotni cilj; on ga je naao, on ide za njim i sada njegov ivot tee kao kanal, koji bez hrane, iskopan kroz ustajalu barutinu egzistencije, odvodei ustajalu 144 vodu od najudaljenijeg rogoza, pretvara okuenu barutinu u

zelenu plodnu livadu. Rad je ivot, u osnovi ti nema drugog znanja osim onoga koje si stekao radom, sve drugo je hipoteza, materijal za skolastiku raspravu koja lebdi u oblacima, koja raste u beskrajni logiki vrtlog, dok je ne ispitamo i fiksiramo. Sumnje svih vrsta mogu se rijeiti samo djelatnou. Prekrasna je bila izreka starih monaha: laborare est orare, rad je molitva. Starije od svakog propovijedanog evanelja bilo je to nepropovijedano, neizreeno, ali neugasivo, vjeno evanelje; radi i nai zadovoljenje u radu. 0 ovjee, ne lei li u najveoj dubini tvog srca dub djelatnog sreivanja, snaga rada: gorei kao vatra koja bolno tinja, vatra koja ti ne daje mira dok je ne rasplamsa, dok je ne upie naokolo u injenice? Sve nesreeno, divlje, treba ti da sredi, da uredi, da obradi, da sebi pokori 1 uini plodnim. Gdje nae nered, tu je tvoj vjeni neprijatelj; brzo ga napadni, pokori ga; otrgni ga iz vlasti kaosa, privredi ga pod svoju vlast, vlast inteligencije i boanstva! Ali, prije svega, tamo gdje nae neznanje, glupost, podivljalost, napadaj ih, kaem ti, tuci ih mudro, neumorno, ne miruj sve dotle dok ivi ti i

dok ivi ona, tuci, tuci u ime boga, tuci! Ti treba da djeluje sve dotle dok je dan; dolazi no kad nitko ne moe djelovati. Svaki istinski rad je svet; znoj lica, znoj mozga i srca, ukljuujui i Keplerova raunanja, Newtonove meditacije; sve nauke, sve izgovorene junake pjesme, sva uinjena herojstva, mucenitva, do one samrtne borbe krvavog znoja koju su svi ljudi nazvali boanskom. Ako to nije kult onda do vraga svaki kult. Tko si ti koji se ali na svoj ivot gorkoga rada? Ne ali se, tebi je nebo strogo, ali nije neprijazno, ono ti je plemenita majka, kao ona spartanska majka koja je svom sinu dala tit: s njim ili na njemu1 Ne ali se; ni Spartanci se nisu alili. U svijetu je jedno udovite ljenivac. Sto je drugo njegova religija nego to da je priroda fantom, da je bog la, i da je la ovjek i njegov ivot.

.Ali 1r.a?, Je uvuen u divlji vrtlog nereda i kaosa, princip oienja, prosvjeivanja, razvitka zapao je u zamrenost, nered i mrak. To vodi na pravo, glavno pitanje, na budunost rada.
Kakav e to biti rad koji nai prijatelji na kontinentu, ve prilino dugo i neto apsurdno oko toga tapkajui, nazivaju organizacijom raa. Ona se mora uzeti iz ruku apsurdnih vjetrogonja i predavati valjanim, pametnim, marljivim ljudima, da bi je odmah zapoeli izvoditi i provoditi, ako Evropa ako barem Engleska eli jo dugo ostati naseljena. Ako pogledamo nae visokoplemenite vojvode itmh zakona ili nae duhovne vojvode i duhovne pastire, s godinjim minumumom od etiri hiljade pet stotina funti, onda e nae nade, naravno, neto oslabiti. Samo hrabrosti! 145 Postoji jo koji valjan ovjek u Engleskoj. Ti neukrotljivi tvorniki

lorde, ne postoji li i u tebi jo kakva nada? Ti si dosad bio gusar; ali u tom ozbiljnom elu, u tom neukrotljivom srcu koje moe pobijediti pamuk, ne lee li tu moda jo druge, deset puta plemenitije pobjede? Obazrite se, vaa svjetska vojska je sva u pobuni, pometnji, rasputenosti; u predveerju propasti u plamenu, u predveerju ludila! Oni nee dalje marirati po principu od est pensa dnevno, potranje i ponude; oni nee, a na to imaju pravo. Oni su gotovo ulovljeni u pande ludila; budite razumniji! Ovi ljudi nee due marirati kao smetena i zbunjena svjetina, nego kao zbijena, sreena masa sa stvarnim voama na elu. Svi ljudski i ateresi,

svi drutveni pothvati morali su se organizirati na stanovitom stupnju razvitka, a sada organizaciju zahtijeva rad, najvei od svih ljudskih interesa.

Da bi se ta organizacija provela, da bi se umjesto lanog rukovodstva stavilo pravo rukovodstvo i prava vlada, Carlyle zahtijeva istinsku aristokraciju, kult heroja i postavlja to kao drugi veliki problem, pronai te apiptoi , najbolje, pod ijim bi rukovodstvom bilo mogue povezati neizbjenu demokraciju s nunim suverenitetom. Iz ovih izvoda Carlyleovo je stanovite prilino jasno. Cijelo je njegovo shvatanje u sutini panteistiko, i to njemakipanteistiko. Englezi nemaju nikakvog panteizma, nego samo skepticizam; rezultat cjelokupnog engleskog filozofiranja je sumnja u um, priznata nesposobnosti da s rijee protivrjeniosti do kojih se u krajnjoj instanciji dolo, i uslijed toga s jedne strane vraanje vjeri, a s druge strane predanost istoj praksi, bez dalje brige za metafiziku itd. Carlyle je stoga svojim panteizmom, koji potjee iz njemake literature, takoer fenomen u Engleskoj, i to fenomen prilino neshvatljiv za praktine i skeptine Engleze. Ljudi bulje u njega, govore o njemakom misticizmu, o iskvarenom engleskom jeziku; drugi tvrde da, na kraju, iza toga ipak neto postoji, da je njegov engleski jezik, dodue, neobian, ali ipak lijep, da je on prorok itd. ali nitko ne zna tano to da ini s cjelinom. Nama Nijemcima, koji poznamo pretpostavke Carly- leova stanovita, stvar je dovoljno jasna. Ostaci tori- jevske romantike i ovjena shvaanja uzeta od Goetha na jednoj strani, a na drugoj skeptino-emipirijska Engleska, ti faktori su dovoljni da se iz njih izvede cjelokupni Carlyleov pogled na svijet. Carlyle, kao ni svi panteisti, jo nije prevladao protivrjenost, i dualizam je kod Carlylea utoliko gori to on pozna, dodue, njemaku literaturu, ali146 pozna njenu nunu dopunu, njemaku filozofiju, i stoga su ne

sva njegova shvaanja takoer neposredna, intuitivna, vie elingovska nego hegelovska. Sa Schellingom tj. sa starim, ne sa Schellingom objavljenja, Carlyle stvarno ima masu dodirnih taaka; sa Straussom, ija su shvaanja takoer panteistika, on se podudara u kultu heroja ili kultu genija. Kritika panteizma izvrena je u posljednje vrijeme u Njemakoj tako iscrpno da je ostalo malo to da se kae. Feuerbachove teze u Anekdota i B. Bauerovi spisi sadre sve to ovamo pripada. Mi emo se, dakle, moi ograniiti na to da jednostavno povuemo kon- zekvenciju iz Carlyleova stanovita i da pokaemo da je on u osnovi samo predstupanj za stanovite ovog asopisa. Carlyle se ali na ispraznost vijeka, na unutranju gnjilost svih socijalnih institucija. alba je opravdana; ali s jednostavnim albama nije nita uinjeno; da bi se zlo otklonilo, mora se potraiti njegov uzrok; a da je Carlyule to uinio, onda bi naao da ta rasplinutost i ispraznost, ta bezunost, ta nereligioznost i taj ateizam imaju svoju osnovu u samoj religiji. Religija je po svojoj sutini ispranjenje ovjeka i prirode od svakog sadraja, prenoenje toga sadraja na fantom ono- stranog boga, koji onda opet ovjeku i prirodi iz milosti neto daje od svog izobilja. Sve dotle dok je vjera u taj onostrani fantom snana i iva, tako dugo dolazi ovjek tim okolnim putem barem do neto sadraja. Snana vjera srednjeg vijeka dala je na taj nain itavoj epohi svakako znaajnu energiju, ali energiju koja nije dola izvana, nego koja je ve leala u ljudskoj prirodi, iako jo nesvjesno, jo nerazvijeno. Vjera je postepeno slabila, religija se mrvila pred rastuom kulturom, ali ovjek jo uvijek nije uvidio da je oboavao i obogotvorio svoje vlastito bie kao tue bie. U tom nesvjesnom, a istovremeno nereligioznom stanju ne moe ovjek imati nikakva sadraja, mora sumnjati u istinu, u razum i prirodu, a ta upljost i besadrajnost, ta sumnja u vjene injenice univerzuma trajat e tako dugo dok ovjeanstvo ne uvidi da je bie koje su oni potivali kao boga bilo njihovo vlastito, njima dosad nepoznato bie, dok uostalom, zato da prepisujemo Feuerbacha? Ispraznost je odavna postojala, jer je religija akt iamoispranjenja ovjeka; i vi se udite da ona sada, poto je izblijedio purpur koji ju je pokrivao, poto se rasprila para koja ju je obavijala, da ona sada, na vae zaprepatenje, izlazi 147 na vidjelo?

Carlyle nadalje optuuje vijek licemjerstva i lai, to je neposredna posljedica iz prethodnoga. Naravno ispraznost i iscrpljenost moraju se ipak pristojno sakriti i podravati opremom, ispunjenom odjeom i steznicima od kitove kosti! I mi napadamo licemjerstvo sadanjeg kranskog svijeta; borba protiv njega, nae osloboenje od njega i osloboenje svijeta od njega jest na dnevni posao; no, budui da smo razvitkom filozofije doli do spoznaje toga licemjerstva i jer borbu vodimo nauno, nije nam vie tako tua i nerazumljiva sutina toga licemjerstva, kao to je to svakako jo Carlyleu. To licemjerstvo svodimo takoer na religiju, ija je prva rije la ili zar ne poinje religija time da nam pokazuje neto ljudsko, a tvrdi da je neto nadljudsko, boansko? Ali budui da mi znamo da sva ta la i nemoralnost potjee iz religije, da je religiozno licemjerstvo, teologija, pratip svake druge lai i licemjerstva, * onda imamo pravo da ime teologije proirimo na cjelokupnu neistinu i licemjerstvo, kao to su to najprije uinili Feuerbach i B. Bauer. Neka Carlyle ita njihove spise ako eli znati odakle dolazi nemoral koji oku- uje sve nae odnose. Treba zasnovati ili oekivati novu religiju, panteisti- ki kult heroja, kult rada; nemogue; sve mogunosti religije su iscrpene; poslije kranstva, poslije apsolutne, tj. apstraktne religije, poslije religije kao takve ne moe se vie pojaviti nikakav oblik religije. Carlyle sam uvia da katoliko, protestantsko ili bilo koje drugo kranstvo nezadrivo ide u susret propasti; da je poznavao prirodu kranstva, onda bi uvidio da poslije njega nije vie mogua nijedna religija. Takoer ni

148

panteizam! Panteizam je samo jo od svojih premisa neodvojiva konzekvencija kranstva, barem modemi panteizam Spinoze, Schellinga, Hegela, a takoer i Carlylea. Feuerbach me ponovo oslobaa truda da to dokazujem. Kao to je reeno, i nama je stalo do toga da pobijamo neodrivost, unutranju prazninu, duhovnu smrt, neistinitost vijeka; sa svim tim stvarima vodimo borbu na ivot i smrt isto tako kao i Carlyle, a imamo daleko vie izgleda na uspjeh nego ori, jer znamo to hoemo. Mi elimo prevladati ateizam kakvim ga prikazuje Carlyle, vraajui ovjeku sadraj koji je izgubio preko religije; ne kao boanski, nego kao ljudski sadraj, a itav povratak ograniava se jednostavno na buenje samosvijesti. Mi elimo da odstranimo s puta sve to se proglaava natprirodnim i nadljudskim i time da udaljimo neistinitost, jer pretenzija ljudskog i prirodnoga da bude nadljudsko i natprirodno jest korijen svake neistinitosti i lai. Stoga smo takoer i religiji i religioznim predodbama jednom zauvijek objavili rat i malo se brinemo o tome hoe li nas nazivati ateistima ili nekako drugaije. Ako bi, meutim, Carlyleova panteistika definicija ateizma bila pravilna, onda ne bismo mi bili pravi ateisti, nego nai kranski protivnici. Nama ne pada na pamet da napadamo vjene unutranje injenice univerzuma; naprotiv, mi smo ih uistinu tek zasnovali, dokazavi njihovu vjenost i zatitivi ih od svemone samovolje boga koji je protivrje- an sam u sebi. Nama ne pada na pamet da proglasimo svijest, ovjeka i njegov ivot za la; naprotiv, tu nemoralnost ine nai kranski protivnici, kada svijet i ovjeka stavljaju u zavisnost od milosti nekoga boga, koji je u stvarnosti stvoren samo odravanjem ovjeka u pustoj materiji njegove vlastite nerazvijene svi- jesti. Nama ne pada na pamet da sumnjamo u objavljenje historije ili da ga preziremo, historija je nama sve i sva, i mi je cijenimo vie nego to je cijeni bilo koji drugi raniji filozofski pravac, vie nego sam Hegel, kome je ona konano sluila samo kao proba za njegov logiki raunski zadatak.
U Rani radovi

161

Prezir prema historiji, nepotivanje razvitka ovjeanstva sasvim je na drugoj strani; to su opet krani koji, postavljajui zasebnu historiju carstva bojeg, odriu svaku unutranju sutinu stvarnoj historiji i tu sutinu pripisuju samo svojoj onostranoj apstraktnoj i jo k tome izmiljenoj historiji, koji, dajui ljudskom rodu zavretak u njihovom Kristu, stavljaju pred historiju imaginarni cilj, prekidaju je usred njezina toka, zatim, ve radi dosljednosti, narednih osamnaest stoljea prikazuju kao pusti besmisao i istu besadrajnost. Mi traimo sadraj historije; no mi u historiji ne vidimo objavljenje boga, nego ovjeka i samo ovjeka. Da bismo vidjeli krasotu ovjejeg bia, da bismo spoznali razvitak roda u historiji, njegov nezadrivi napredak, njegovu uvijek sigurnu pobjedu nad bezumljem (neumom), nerazumnou pojedinca, njegovo prevladavanje svega prividno nadljudskoga, njegovu surovu ali uspjenu borbu s prirodom do konanog postizanja slobodne, ljudske samosvijesti, do uvianja jedinstva ovjeka i prirode i slobodnog samodjelatnog stvaranja novog svijeta, osnovanog na isto ljudskim, moralnim ivotnim odnosima da bismo sve to spoznali u njegovoj veliini, nije nam potrebno da najprije prizivamo apstrakciju nekog boga i da joj pripiemo sve lijepo, veliko, uzvieno i uistinu ovjeno; nama nije potreban taj zaobilazni put, nije nam potrebno da istinski ljudskome utisnemo najprije peat boanskoga da bismo biji sigurni u njegovu veliinu i krasotu. Naprotiv, ukoliko je neto boanstvenije, tj. neljudskije, utoliko emo se moi manje tome diviti. Samo ljudsko porijeklo sadraja svih religija spasava im tu i tamo jo neto prava na potovanje; samo svijest da ak i najlue praznovjerje u osnovi ipak sadri vjena odreenja ljudskog bia, iako jo u tako izoblienom i unakaenom obliku, samo ta svijest spasava historiju religije, a osobito historiju srednjega vijeka, od totalnog odbacivanja i vjenog zaborava, to bi inae svakako bila sudbina tih boanskih historija. Ukoliko boanstvenija, utoliko neljudskija, utoliko ivotinjskija, a boanski srednji vijek usavr

150

io je svakako ljudsku bestijalnost, kmetstvo, ius pri- mae notis itd. Bezbotvo naeg vremena, na koje se Carlyle toliko tui, upravo je njegova boanstvenost.1 Odavde postaje takoer jasno zato sam ovjeka prije oznaio kao rjeenje sfingine zagonetke. Pitanje je dosad uvijek bilo; to je bog?, i njemaka filozofija je rijeila to pitanje ovako; bog je ovjek. ovjek treba da upozna samo sebe, da sve ivotne odnose mjeri prema sebi, da sudi prema svojoj sutini, da svijet uredi uistinu ljudski prema zahtjevima svoje prirode i onda je rijeio zagonetku naeg vremena. Istina se ne moe nai u onostranim nepostojeim regionima, ne izvan vremena i prostora, ne u bogu koji se nalazi u svijetu ili kojemu je suprotstavljen, nego mnogo blie, u vlastitim ovjekovim grudima. ovjekovo vlastito bie mnogo je divnije i uzvienije nego imaginarno bie svih moguih bogova koji su samo vie ili manje nejasni i iskrivljeni odraz samoga ovjeka. Ako, dakle, Carlyle kae, prema Ben Jonsonu, da je ovjek izgubio svoju duu i da sada zapoinje primjeivati njen manjak, onda bi pravi izraz za to bio; ovjek je izgubio u religiji svoje vlastito bie, otuio se od svoje ovjenosti i sada primjeuje, poto je religija pokolebana razvitkom historije, svoju prazninu i neosnovanost. Za njega nema drugog spasa, on moe osvojiti svoju ovjenost, svoju sutinu samo temeljitim prevladavanjem svih religioznih predodbi i odlunim, iskrenim povratkom ne bogu, nego samom sebi. Sve se to nalazi i kod Goethea, proroka, i tko ima otvorene oi, taj to moe proitati. Geothe se nije rado bavio bogom; od te rijei bilo mu je nelagodno, on se osjeao ugodno samo u ljudskome, a ta ovjenost, ta emancipacija umjetnosti od okova religije, sainjava upravo Goetheoveu veliinu. U tom pogledu s njim se nn mogu mjeriti ni stari, ni Shakespeare. Ali tu potpunu ovjenost, to prevladavanje religioznog dualizma u rijt^ovu cjelokupnom historijskom znaenju moe shvatiti samo onaj kome nije tua druga strana njemakog nacionalnog razvitka, filozofija. to je Goethe mogao izrei tek neposredno, dakle, u stanovitom smislu, svakako, proroki, to je u najnovijoj njemakoj filozofiji razvijeno i dokazano. I Carlyle nosi u sebi pretpostavke koje bi konzekventnim nainom morale dovesti do prije izloenog stanovita. Sam panteizam je samo posljednja priprema za slobodno ljudsko shvaanje. Historija, koju Carlyle prikazuje kao pravo objavljenje, sadri zapravo
U* 151
U tekstu Gottlosigkeit i Gotterfulltheit.

samo ljudsko, a njen sadraj moe se oduzeti i prenijeti na boji raun samo pomou sile. Rad, slobodna djelatnost, u kojem Carlyle takoer vidi kult, opet je isto ljudska stvar, te se u vezu s bogom moe dovesti takoer samo nasilnim putem. emu neprestano gurati naprijed rije koja u najboljem, sluaju izraava beskonanost neodreenosti, a jo k tome podrava privid dualizma?, rije koja je sama u sebi proglaavanje nitavnosti prirode i ovjeanstva? Toliko o unutranjoj, religioznoj strani Carlyleova stanovita. Prosuivanje vanjske, politiko-socijalne strane nadovezuje se neposredno na ovo; Carlyle je jo dosta religiozan da bi ostao u stanju neslobode; panteizam priznaje jo uvijek neto to je vie od ovjeka kao takvog. Odatle njegov zahtjev za pravom aristokracijom, za herojima, kao da bi ti heroji u najboljem sluaju mogli biti neto vie nego ljudi. Da je ovjeka shvatio kao ovjeka u njegovoj cjelokupnoj beskonanosti, onda ne bi doao na misao da ovjeanstvo opet dijeli na dvije hrpe ovce i jarce, one koji vladaju i one kojima se vlada, aristokrate i svjetinu, gospodu i budale, onda pravi socijalni poziv talenta ne bi naao u nasilnom upravljanju, nego u poticanju i prednjae- nju. Talenat treba da uvjeri masu u istinitost svojih ideja, pa se nee morati dalje muiti oko njihova uinka koji slijedi sam po sebi. ovjeanstvo prolazi kroz demokraciju ne zato da bi, napokon, opet dolo na mjesto odakle je polo. Uostalom, ono to Carlyle kae o demokraciji, ne dozvoljava da se poeli neto vie ako iskljuimo upravo naznaeno, nejasnost cilja i svrhu moderne demokracije. Demokracija je, razumije se, samo prolazna taka, ali ne za novu, poboljanu aristokraciju, nego za stvarnu, ljudsku slobodu; isto tako kao to e jiereligioznost vijeka dovesti napokon do potpune emancipacije od svega religioznog, nadljudskog i natprirodnog, a ne do njihova ponovnog uspostavljanja. Carlyle priznaje nedovoljnost konkurencije, ponude i potranje, mamonizma itd., i daleko je od toga da prizna apsolutno opravdanje zemljinog posjeda. Zato sada nije povukao jednostavan zakljuak iz svih tih pretpostavki i odbacio vlasnitvo uope? Kako e uni- .titi konkurenciju, potranju i ponudu, mamoni- zam itd. dok postoji korijen svega toga, privatno vlasnitvo? Organizacija rada ovdje nita ne pomae, ona se uope ne moe sprovesti bez izvjesnog indentiteta interesa. Zato nije bio konzekventan, zato nije 152 proklamirao identitet interesa, jedino ovjeno stanje, i time

uinio kraj svim tekoama, svim neodreenostima i nejasnoama? U svim svojim rapsodijama Carlyle ne spominje engleske socijaliste niti jednim slovom. Sve dotle dok on ostaje na svom sadanjem stajalitu, koje je, svakako, beskrajno daleko preteklo masu obrazovanih u Engleskoj, ali je jo uvijek apstraktno-teoretsko, sve dotle on se naravno nee moi osobito sprijateljiti s njihovim stremljenjima. Engleski socijalisti su potpuno praktini i stoga predlau mjere, kolonizaciju domovine itd., u obliku koji odgovara Morissonovim pilulama; njihova filozofija je prava engleska, skeptika, tj. oni sumnjaju u teoriju i u praksi se dre materijalizma na kojem je baziran cjelokupni njihov socijalni sistem; Carlyleu sve to malo odgovara, ali on je isto tako jednostran kao i oni. I oni i on prevladali su protivrjenost samo unutar protivrjenosti; socijalisti unutar prakse, Carlyle unutar teorije, a i tu samo neposredno, dok su se socijalisti pomou miljenja odluno izbavili iz praktike protivrjenosti. Socijalisti su jo Englezi upravo tamo gdje bi trebalo da budu samo ljudi; od filozofskog razvoja kontinenta oni poznaju samo materijalizam, ali ne poznaju njemaku filozofiju, to je sav njihov nedostatak, i oni direktno rade na odstranjivanju te praznine radei na prevladavanju nacionalnih razlika. Ne moramo biti tako brzopleti da im nameemo njemaku filozofiju do koje e oni doi sami po sebi i koja bi im sada mogla malo koristiti. U svakom sluaju oni su jedina pratija u Engleskoj koja ima budunost, koliko god bili razmjerno i slabi. Demokracija, artizam mora se uskoro probiti, a masa engleskih radnika imat e tada samo izbor izmeu smrti od gladi i socijalizma. Nepoznavanje njemake filozofije nije za Carlylea i njegovo stajalite tako nevano. On je za sebe njemaki teoretiar, a pri tome je ipak uslijed svoje nacionalnosti upuen na empiriju; on se nalazi u vapijuoj protivrjenosti koja se moe rijeiti samo tako, da njemako-teoretsko stajalite razvije do njegovih posljednjih konzekvencija, do totalnog izmirenja s empirijom. Da bi se oslobodio protivrjenosti u kojoj se kree, Carlyle treba da uini jo jedan korak, ali kako je pokazalo cjelokupno iskustvo u Njemakoj teak korak. Poeljno je da ga on uini, pa iako nije vie mlad, on e ga ipak moi uiniti, jer napredak koji pokazuje njegova posljednja knjiga dokazuje da se jo nije prestao razvijati. 153 Poslije svega ovoga Carlyleova knjiga je deset hiljada puta

vrednija da se prevede na njemaki nego sve legije engleskih romana koji se svakog dana i svakog sata uvoze u Njemaku, i ja takav prijevod mogu samo savjetovati. Samo nai brzopleti prevodioci treba da odri- tle uklone svoje prste! Carlyle pie naroitim engleskim jezikom i prevodilac koji ne razumije odlino engleski i aluzije na engleske odnose nainio bi najsmjenije pogreke. Poslije ovog neto opeg uvoda ja u se u slijedeim sveskama ovoga asopisa detaljnije upustiti u razmatranje poloaja Engleske i njezine sri, poloaja radnike klase. Poloaj Engleske od neizmjernog je znaenja za historiju i za sve druge zemlje, jer u socijalnom pogledu Engleska je, svakako, daleko ispred svih zemalja.

Karl Marx

KRITIKE PRIMJEDBE UZ LANAK PRUSKI KRALJ I SOCIJALNA REFORMA. OD JEDNOG PRUSA

(Vorvoartst br. 60)1
U broju 60 lista Vorwarts nalazi se lanak pod naslovom: Pruski kralj i socijalna reforma, potpisan: Jedan Prus. Tobonji Prus najprije referira o sadraju kraljevske pruske vladine naredbe o ustanku leskih radnika i miljenju francuskog lista La Reforme o naredbi pruske vlade. Reforme smatra da je strah i religiozni osjeaj kralja izvor vladine naredbe. Taj list nalazi u tom dokumentu ak predosjeaj velikih reformi koje predstoje graanskom drutvu. Prus pouava Reforme ovako: Kralj i njemako drutvo jo nije dolo do 'predosjeaj a njihove reforme,2 ak ni leski ni eki ustanci nisu proizveli taj osjeaj. Nemogue je djelominu nevolju tvornikih okruga prikazati kao opu stvar jednoj nepolitikoj zemlji kao to je Njemaka, da ne govorimo, da se ne moe prikazati kao zlo za cijeli civilizirani Mvljet. Taj dogaaj ima za Nijemce isti karakter kao i
' Specijalni razlozi potiu me da izjavim, da je ovo prvi lanak kuji nam poslao listu VorwSrts. Zamijetite stilistiku i gramatiku besmislicu: pruski kralj 1 ilruAtvo nije jo dospjelo do predosjeaja njihove reforme (na Uto ne odnosi 154 ono njihove*?)

kao na jedino sredstvo da taj smisao jaa. Kransko osjeanje je prema Prusu cilj vladine naredbe. Religiozni osjeaj, razumije se, kad je zanesen, kad nije trezven, smatra sebe jedinim dobrom. Gdje vidi zlo pripisuje ga svojoj odsutnosti, jer ako je on jedino dobro, onda takoer jedino on moe proizvoditi dobro. Dakle, vladina naredba koja je diktirana religioznim osjeajem, diktira konzekventno religiozni osjeaj. Jedan politiar trezvenog religioznog osjeaja ne bi u svojoj bespomonosti traio pomo u opomeni pobonog propovjednika na jaanju kranskog uvjerenja. Kako, dakle, tobonji Prus dokazuje listu Reforme, da vladina naredba nije posljedica religioznog osjeaja? Na taj nain, to vladinu naredbu stalno prikazuje kao posljedicu religioznog osjeaja. Moe li se od tako nelogine glave oekivati razumijevanje socijalnih gibanja? ujmo to on brblja o odnosu njemakog drutva prema radnikom pokretu i prema socijalnoj reformi uope. Razlikujmo ono to Prus zanemaruje, razlikujmo razliite kategorije koje su saete u izrazu njemako drutvo: vlada, buroazija, tampa, napokon sami radnici. To su razliite mase o kojima se ovdje radi. Prus spaja te mase i sve zajedno ih osuuje sa svog uzvienog stanovita. Njemako drutvo, prema njemu, jo nije ni dolo do predosjeaju o svojoj 'reformi. Zato mu nedostaje taj instinkt? U jednoj nepolitikoj zemlji kao to je Njemaka odgovara Prus, nemogue je djelominu nevolju tvornikih okruga prikazati kao opu stvar, da ne govorimo da je nemogue prikazati je kao zlo cijelog civiliziranog svijeta. Dogaaj ima za Nijemce isti karakter kao neka lokalna poplava ili glad. Stoga to kralj smatra nedostatkom upravljanja i milosra. Dakle, Prus objanjava to izopaeno shvaanje o radnikim nevoljama pomou svojevrsnosti jedne nepolitike zemlje. Netko e dodati: Engleska je politika zemlja. Dalje e dodati: Engleska je zemlja pauperizma, tovie, ta rije je engleskog porijekla. Promatranje Engleske je najsigurniji eksperiment da bi se upoznao odnos jedne politike zemlje prema pauperizmu. U Engleskoj nevo- volja radnika nije parcijalna, nego univerzalna; ona nije ograniena na tvornike distrikte, nego je proirena na pokrajine. Pokreti nisu ovdje u nastajanju, oni se periodiki vraaju gotovo jedno stoljee. Kako pauperizam shvaa engleska buroazija i s njome povezana vlada i tampa? Ukoliko engleska buroazija priznaje pauperizam kao 170 krivicu politike, onda vigovac smatra torijevca, a torijevac

vigovca uzrokom pauperizma. Prema vigovcima, monopol velikog zemljoposjeda i prohibiciono zakonodavstvo protiv uvoza penice glavni su uzrok pauperizma. Prerha torijevcima, cijelo je zlo u liberalizmu, u konkurenciji, u tvornikom sistemu koji je daleko dotjerao. Nijedna partija ne nalazi razlog u politici uope, nego svaka naprotiv samo u politici svoje suprotne partije; o nekoj reformi drutva nijedna partija uope ne sanja. Najjasniji izraz engleskog razumijevanja pauperizma mi govorimo uvijek o razumijevanju engleske buroazije i vlade jest engleska nacionalna ekonomija, tj. nauno odraavanje engleskih nacionalno-eko- nomskih prilika. Jedan od najboljih i najslavnijih engleskih nacionalnih ekonomista, koji poznaje savremene odnose i koji mora imati cjelokupan pregled kretanja graanskog drutva, uenik cinikog Rikarda, Mac Culloch, usuuje se jo u javnom predavanju i to uz odobravanje, da na nacionalnu ekonomiju primijeni ono, to Bacon kae o > filozofiji: ovjek koji s istinskom i neumornom mudrou odlae svoj sud, stupnjevito ide naprijed, jednu za drugom prelazi zapreke koje kao brda zadravaju hod naunog istraivanja, s vremenom e dostii vrhunac nauke, gdje se uiva u miru i svjeem zraku, gdje se priroda nudi oku u cijeloj svojoj ljepoti i odakle pomou ugodno prokrene staze moemo sii do posljednjih detalja prakse! Dobar isti zrak kune atmosfere engleskih podrumskih stanova! Velika prirodna ljepota fantastine odrpane odjee engleske sirotinje i uvelo, smeurano tijelo ena, koje su od rada i bijede istroene; djeca koja lee na smeu; nakaze koje proizvodi iscrpljujui jednolini mehaniki tvorniki rad! Najdrai posljednji detalj prakse: prostitucija, smrt i vjeala! ak i onaj dio engleske buroazije koji je proet strahom od pauperizma, shvaa tu opasnost, kao i sredstvo za pomo, ne samo na partikularan nain, nego, da kaemo bez okolianja, na djetinjast i budalast nain. Tako npr. dr Kay u svojoj brouri Recent measu- res for the promotion of education in England1 sve reducira na zaputeni odgoj. Pogodite, iz kojeg razloga! Naime, zbog nedostatka obrazovanja radnik ne shvaa prirodne zakone trgovine, zakone koji ga nuno dovode do pauperizma. S toga se on. buni protiv njih. To bi moglo smetati prosperitetu engleske manufakture i 171 trgovine, uzdrmati uzajamno povjerenje poslovnih ljudi, umanjiti

stabilnost politikih i socijalnih institucija*. Tolika je misaona ogranienost engleske buroazije i njene tampe o pauperizmu, o toj nacionalnoj epidemiji Engleske. Pretpostavimo, dakle, da su opravdani prigovori koje na Prus upuuje njemakom drutvu. Da li je razlog u nepoltikim prilikama Njemake? Ali, ako buroazija nepolitike Njemake ne zna sebi predoiti ope znaenje parcijalne nevolje, buroazija politike Engleske pravi se, naprotiv, da ne vidi ope znaenje univerzalne nevolje koja je svoje ope znaenje pokazala djelomino periodikim vraanjem u vremenu, djelomino rairenou u prostoru, a djelomino osujeivanjem svih pokuaja da se nevolja ukloni. Prus nadalje upisuje u grijeh nepolitikoj Njemakoj, to pruski kralj nalazi razlog pauperizma u nedo> Najnovije mjere za unapreenje odgoja u Engleskoj stacima upravljanja i pomanjkanju dobroinstva, te stoga u upravnim mjerama i dobroinstvu trai sredstvo protiv pauperizma. Da li je takvo shvaanje svojstveno pruskom kralju? Bacimo jedan brz pogled na Englesku, na zemlju u kojoj se moe govoriti o velikoj politikoj akciji protiv pauperizma. Sadanje englesko zakonodavstvo o sirotinji datira od zakona u 43. godini vladavine kraljice Elizabete.43 U emu se sastoje sredstva tog zakonodavstva? U obavezi upa da pomau svoje siromane radnike, u porezu u korist sirotinje, u legalnom dobroinstvu. Taj zakon trajao je dva stoljea to dobroinstvo preko uprave. Nakon dugog i bolnog iskustva, na kojem stanovitu nalazimo parlament u njegovu Amendment Bill-u iz 1843? Prije svega on objanjava strahoviti porast pauperizma nedostacima upravljanja. Stoga se reformira administracija koja upravlja porezom u korist sirotinje; ta administracija sastojala se od inovnika dotinih upa. Stvaraju se savezi od otprilike dvadeset upa koje su ujedinjene u jednu jedinu administraciju. Jedan odbor inovnika Board of Guardians- inovnika koje biraju poreski obveznici, okupi se odreenog dana u rezidenciji saveza i odluuje o davanju potpore. Ovim odborima upravljaju i nadziru ih

43 172Za nau svrhu nije neophodno da se vraamo do radnikog Miituta pod Eduardom m.

predstavnici vlade, centralne komisije Somerset House-a, tog ministarstva pauperizma, kako ga je tano nazvao jedan Francuz.44 Kapital koji ta administracija nadzire gotovo je jednak sumi koja se troi na ratnu administraciju u Francuskoj. Broj lokalnih administracija koje ona upoljava iznosi oko 500, a svaka od tih lokalnih administracija zapoljava opet najmanje dvanaest inovnika. Engleski parlament nije ostao kod formalne reforme administracije. Glavni izvor akutnog stanja engleskog pauperizma on je naao u samom zakonu o sirotinji. Legalno sredstvo protiv socijalnog zla, dobroinstvo, pomae socijalno zlo. to se tie pauperizma openito, on je prema Malthuso- voj teoriji vjeni zakon prirode: Budui da stanovnitvo neprestano tei da nadmai sredstva za izdravanje, onda je dobroinstvo glupost, javno ohrabrivanje bijede. Stoga drava ne moe uiniti nita, nego bijedu prepustiti svojoj sudbini, a najvie to moe uiniti je to, da olaka smrt bijednika! S tom ovjekoljubivom teorijom engleski parlament povezuje shvaanje, da je pauperizam bijeda radnika za koju su oni sami krivi, da ga stoga ne treba smatrati nesreom nego ga naprotiv treba suzbijati, kanjavati kao zloin. Tako je nastao reim Workhouses, tj. domova za sirotinju ija unutranjost zastrauje bijednike, da bi u njima traili pribjeite pred smru od gladi. U sirotinjskim domovima je dobroinstvo otroumno isprepleteno s osvetom buroazije sirotinji, koja apelira na njeno dobroinstvo. Dakle, Engleska je najprije pokuala unititi pauperizam pomou dobroinstva i administrativnim mjerama. Ona nije vidjela u progresivnom rastu pauperizma nunu konzekvenciju moderne industrije, nego, naprotiv, konzekvenciju engleskog poreza za sirotinju. Opu nevolju shvatila je samo kao partikularnost engleskog zakonodavstva. to je raniie obianjavano iz nedostataka dobroinstva, sada je objanjeno iz pretjeranoa dobroinstva. Na kraju, bijeda je bila smatrana krivicom bijednika za koju su oni bili kanjavani. Ope znaenje koje je politika Engleska dala pau- perizmu ograniava se na to, da se u toku razvitka,-i pored upravnih mjera, pauperizam formirao u nacionalnu ustanovu i stoga 173
Kugene Buret.

neminovno postao predmet razgranate i veoma razvijene administracije, koja meutim nema vie zadatak da ga ugui, nego da ga disciplinira, ovjekovjei. Ta administracija je odustala od toga da pozitivnim sredstvima zatvori izvor pauperizma; ona se zadovoljava time, kad god se on pojavi na povrini oficijelne zemlje, da mu s policijskom blagou iskopa grob. Engleska drava, daleko od toga da prevazie administrativne i dobroinstvene mjere, pala je daleko ispod njih. Ona se samo jo brine za onaj pauperizam koji je pao u oajanje i dozvolio da ga se uhvati i zatvori. Do sada, dakle, Prus nije dokazao nita svojevrsnoga u postupku pruskoga kralja. Zato meutim uzvikuje taj veliki ovjek s rijetkom naivnou; Zato pruski kralj odmah ne naredi hitan odgoj sve zaputene djece? Zato se on najprije obraa organima vlasti i oekuje njihove planove i prijedloge? Premudri Prus e se umiriti kad sazna, da je pruski kralj u ovome isto tako malo originalan kao i u svojim ostalim postupcima; da je ak krenuo jedinim putem kojim moe krenuti ef jedne drave. Napoleon je htio unititi prosjaenje jednim udarcem. On je naredio svojim organima vlasti da pripreme plan za iskorjenjivanje prosjaenja u cijeloj Francuskoj. Na projekt se moralo ekati; Napoleon je izgubio strpljenje, te je pisao svom ministru unutranjih poslova Cretetu; zapovjedio mu je da uniti prosjaenje u roku od jednog mjeseca; Napoleon je rekao: Ne smijemo koraati po ovoj zemlji, a da ne ostavimo trag koji e uspomenu na nas predati kasnijim pokoljenjima. Ne zahtjevajte od mene jo tri ili etiri mjt-seca da biste dobili obavijesti: imate mlade vojne suce, mudre prefekte, dobro obrazovane inenjere za gradnju mostova i cesta, pokrenite sve to, ne uspavljujte se u obinom kancelarijskom radu. Za nekoliko mjeseci sve se dogodilo. 5. jula 1808. izdan je zakon koji suzbija prosjaenje. ime? Pomou depots45 koji su se tako brzo pretvorili u kaznene zavode, tako da su siromani dospijevali u te ustanove samo putem policije za uvanje morala. Pa ipak je M. Noailles du Gard, lan zakonodavnog tijela, tada uzviknuo: Vjeno priznanje heroju koji siromanima osigurava utoite, a gladnima ishranu. Djeca nee vie biti preputena sudbini, siromane porodice nee vie biti bez pomoi, niti e 174
45

Ustanove za davanje utoita sirotinji

radnicima nedostajati ohrabrenja i zaposlenja. Nos pas ne seront plus arretes par limage degoutante des infirmites et de la honteuse misere.46 Posljednji ciniki pasus jedina je istina u ovom hvalospjevu. Kad se Napoleon obraao razumijevanju svojih vojnih sudaca, prefekata, inenjera, zato se pruski kralj ne bi obraao svojim organima vlasti. Zato Napoleon nije odmah naredio ukidanje pro- sjaenja? Iste je vrijednosti pitanje Prusa: Zato pruski kralj odmah ne naredi odgoj zaputene djece? Da li Prus znade, to bi kralj morao narediti? Nita drugo nego unitenje proletarijata. Da bismo odgajali djecu, moramo ih hraniti i osloboditi zaraivanja. Ishranjiva- nje i odgajanje zaputene djece, tj. ishranjivanje i odgoj cijelog odraslog proletarijata, bilo bi unitenje proletarijata i pauperizma. Konvent je u jednom momentu imao hrabrosti da naredi ukidanje pauperizma, dodue ne odmah, kao to to zahtijeva Prus od svoga kralja, nego poto je zaduio Comite du salut public47 da razradi nune planove i prijedloge i poto je Komitet koristio opirna istraivanja Assemble constituante48 o stanju francuske bijede, i preko Barera predloio osnivanje Livre de la bienfaisance nationale.49 Kakva je bila posljedica nareenja Konventa? Da je na svijetu bila jedna naredba vie i da su godinu dana iza toga izgladnjele ene opsjedale Konvent. A Konvent je predstavljao maksimum politike energije, politike moi i politikog razuma. Odmah, bez sporazumijevanja s organima vlasti, nijedna vlada na svijetu nije izdala naredbu o pauperiz- mu. Engleski parlament je ak poslao komesare u sve zemlje Evrope da bi upoznali razliite administrativne lijekove protiv pauperizma. Meutim, ukoliko su se drave pozabavile pauperizmom, one su ostale kod up- 1 avnih i karitativnih mjera ili su ile natrag odustajui i od tih mjera. Da li drava moe drugaije postupiti? Drava nikada nee nai uzrok socijalnih bolesti u dravi i ureenju drutva, kao to zahtijeva Prus od svoga kralja. Tamo gdje postoje politike partije, svaka od njih nalazi uzrok svake nevolje u tome, to se na dravnom kormilu nalazi njen protivnik,
Neemo se vie susretati s neukusnom slikom bolesti i sramotne bijede Komitet javnog blagostanja. 1 175 Ustavotvorna skuptina. Knjiga nacionalnog dobroinstva. *
46

s
49

a ne ona. ak radikalni i revolucionarni politiari nalaze uzrok nevolje ne u sustini same drave, nego u odreenom obliku drave, na ije mjesto ele postaviti neki drugi oblik drave. Drava i ureenje drutva s politikog stanovita nisu dvije razliite stvari. Drava je ureenje drutva. Ukoliko drava priznaje socijalne bolesti, ona ih trai ili u prirodnim zakonima, kojima ne moe zapovijedati nikakva ljudska sila, ili u privatnom ivotu koji je od nje nezavisan, ili u nesvrsishodnosti administracije koja od nje zavisi. Tako Engleska nalazi da je bijeda zasnovana u prirodnom zakonu, prema kojemu stanovnitvo stalno mora prevazii sredstva za izdravanje. S druge strane ona objanjava pauperizam zlom voljom siromanih, kao to ga pruski kralj objanjava nekr- anskim osjeanjem bogatih, a Konvent sumnjivom kontrarevolucionarnom nastrojenou vlasnika. Stoga Engleska kanjava siromane, pruski kralj opominje bogate, a Konvent odrubljuje glavu vlasnicima. Napokon, sve drave trae uzroke u sluajnim ili namjernim nedostacima administracije, pa zato u mjerama administracije trae i pomo protiv svojih nedostataka. Zato? Upravo zato, to je administracija organizirana djelatnost drave. Protivrjenost izmeu odreenja i dobre volje administracije s jedne strane, i njenih sredstava te njenih mogunosti s dryge, drava ne moe ukinuti, a da ne ukine samu sebe, jer se ona zasniva na toj protivrje- nosti. Ona se zasniva na protivrjenosti izmeu javnog i privatnog ivota, na protivrjenosti izmeu opih inteI I resa i posebnih interesa. Administracija se stoga mora ograniiti na formalnu i negativnu djelatnost, jer, gdje poinje graanski ivot i njegov rad, upravo tamo je prestala njena mo. Nasuprot tim konzekvencijama koje proizlaze iz nesocijalne prirode tog graanskog ivota, tog privatnog vlasnitva, te trgovine, te industrije, tog uzajamnog pljakanja razliitih graanskih krugova, tim konzekvencijama nasuprot nemo je prirodni zakon administracije. Jer ta rastrganost, ta podlost, to ropstvo graanskog drutva prirodni je fundament na kojemu se zasniva moderna drava, kao to je graansko drutvo ropstva bilo prirodni fundament, na kojemu je bazirala antika drava. Egzistencija drave i egzistencija ropstva su nerazdvojni. Antika drava i antiko ropstvo otvorene klasine suprotnosti nisu bili tjenje povezani od moderne drave i modernog iftinskog svijeta licemjerne kranske suprotnosti. Kad bi moderna drava 176 htjela ukinuti nemo svoje administracije, onda bi morala ukinuti 12 Muni
IHI OV

sadanji privatni ivot. Kad bi htjela ukinuti privatni ivot, onda bi morala ukinuti samu sebe, jer ona ivi samo u suprotnosti prema njemu. Meutim, nitko iv ne vjeruje da su nedostaci njegova opstanka zasnovani u principu njegova ivota, u sutini njegova ivota, nego u okolnostima izvan njegova ivota. Samoubistvo je protuprirodno. Dakle, drava ne moe vjerovati u unutranju nemo svoje administracije, to znai same sebe. Ona moe uvidjeti samo formalne, sluajne nedostatke i pokuati da ih otkloni. Ako su te modifikacije neplodne, onda su socijalni nedostaci prirodna nesavrenost nezavisna od ljudi, boji zakon, ili je volja privatnih ljudi suvie iskvarena da bi prihvatila dobre ciljeve administracije. Kakvi pokvareni privatni ljudi? Oni gunaju protiv vlade kadgod ona ograniava slobodu, a zahtijevaju od vlade da sprijei nune posljedice te slobode! Ukoliko je monija drava, ukoliko je stoga vie politika zemlja, utoliko je manje prikladno traiti razlog socijalnim nedostacima i shvatiti njihov opi princip u principu drave, dakle u sadanjem ureenju drutva, iji je djelatni, samosvijesni i oficijelni izraz drava. Politiki razum ba je politiki razum, jer misli unutar okvira politike. Ukoliko je otroumniji, ukoliko je ivlji, utoliko je nesposobniji za shvaanje socijalnih nedostataka. Klasini period politikog razuma je francuska revolucija. Daleko od toga da bi u principu drave sagledali izvor socjalnih nedostataka, heroji francuske revolucije sagledavaju, naprotiv, u socijalnim nedostacima izvor politikih neprilika. Tako Roberspierre u velikom siromatvu i velikom bogatstvu vidi samo zapreku za istu demokraciju. Zato on eli uspostaviti opu spartansku umjerenost. Princip politike je volja. Ukoliko je jednostraniji, to dakle znai, ukoliko je savreniji politiki razum, utoliko vie vjeruje u svemo volje, ukoliko je vie slijep za prirodna i duhovna ogranienja volje, utoliko je dakle nesposobniji da otkrije izvor socijalnih nedostataka. Nisu potrebna daljnja izvoenja protiv budalaste nade Prusa, prema kojoj je politiki razum pozvan da otkrije korijen drutvenih nevolja u Njemakoj. Bilo je budalastvo oekivati od pruskog kralja ne samo mo kakvu Konvent i Napoleon zajedno nisu posjedovali; bilo je budalastvo oekivati od njega nain shvaanja koji prelazi granice cjelokupne politike, nain shvaanja, kojemu .mudri Prus sam ne stoji blie od svoga kralja. Ta cijela deklaracija bila je utoliko budalastija, kad nam Prus priznaje: , Dobre rijei i dobro uvjerenje su jeftini, shvaanje i uspjena 177 djela su skupi; ona su u ovom sluaju vie nego skupa, njih se uope

ne moe imati. Ako ih uope ne moemo imati, onda priznajmo svakoga, tko sa svog stanovita pokuava ono to je mogue. Uostalom, preputam taktu itaoca, da li pri tome merkantilistiki ciganski jezik kao jeftin, skup, vie nego skup, jo se uope ne moe imati treba ubrojiti u kategoriju dobrih rijei i dobrih uvjerenja. Pretpostavimo, dakle, da su primjedbe Prusa o njemakoj vladi i njemakoj buroaziji posljednja Jc* Nvakuko obuhvaena u niemakom drutvu potpuno osnovane. Da li je taj dio drutva bespomoniji u Njemakoj nego u Engleskoj i Francuskoj? Moe li se biti bespomoniji nego u Engleskoj, gdje je bespomonost oformljena u sistemu? Kad danas u cijeloj Engleskoj izbijaju ustanci radnika, onda su tamonja buroazija i vlada jednako bespomoni kao i u posljednjoj treini osamnaestog stoljea. Njezin jedini izlaz je materijalna sila, a kako materijalna sila opada u istom stupnju u kojem se poveavaju rairenost pauperizma i spoznaja proletarijata, to engleska bespomonost raste nuno u geometrijskoj proporciji. Napokon, neistinito je, stvarno neistinito, da njemaka buroazija sasvim krivo shvaa ope znaenje leskog ustanka. U vie gradova pokuavaju majstori da se ujedine s kalfama. Svi liberalni njemaki listovi, organi liberalne buroazije, prepuni su organizacije rada, reforme drutva, kritike monopola, konkurencije itd. Sve zbog radnikih pokreta. Listovi u Trieru, Aachenu, Kolnu, Weselu, Mannheimu, Breslau, ak i u Berlinu, esto donose sasvim razumne socijalne lanke iz kojih Prus uvijek moe neto nauiti. U pismima iz Njemake stalno se izraava uenje zbog neznatnog otpora buroazije socijalnim tendencijama i idejama. Prus da je bio bolje upoznat sa historijom socijalnog pokreta, postavio bi svoje pitanje obrnuto. Zato ak njemaka buroazija parcijalnu nevolju tumai srazmjemo tako univerzalno? Odakle animozitet i cinizam politike buroazije, odakle pomanjkanje otpora i simaptije nepolitike buroazije prema proletarijatu? [Vorwarts br. 64 od 10. augusta 1844]

A sada prijeimo na proricanje Prusa o njemakim radnicima. Njemaki siromasi, pokuava biti duhovit, nisu mudriji od siromanih Nijemaca, to znai, oni nigdje ne vide 178 preko svog ognjita, svoje tvornice, svog distrikta: cijelo pitanje

dosad je jo zanemarila politika dua koja sve proima.

Da bi mogao uporediti prilike njemakih radnika s prilikama francuskih i engleskih radnika, Prus je morao uporediti prvi oblik, poetak engleskog i francuskog pokreta, s njemakim pokretom koji upravo poinje. On je to propustio. Stoga se njegovo rezoniranje svodi na trivijalnost, npr. na to, da industrija u Njemakoj nije tako razvijena kao u Engleskoj, ili da neki pokret izgleda drugaije u svom poetku nego kasnije. On je htio da govori o svojevrsnosti njemakog radnikog pokreta. On ne kae ni rijei o toj svojoj temi. Neka se Prus stavi na ispravno stanovite. On e konstatirati da nijedan francuski i engleski radniki ustanak nije imao takav teorijski i svjesni karakter, kao ustanak leskih tkaa. Prije svega podsjetimo se na pjesmu tkaa, na tu hrabru parolu borbe, u kojoj se uope ne spominje ognjite, tvornica, distrikt, nego proletarijat odmah istie svoju suprotnost protiv drutva privatnog vlasnitva, na uvjerljiv, otar, bezobziran, nasilan nain. leski ustanak poinje upravo onim, ime zavravaju francuski i engleski radniki ustanci, sa svijeu o sutini proletarijata. Sama akcija nosi taj nadmoni karakter. Ne samo da se razbijaju strojevi, ti rivali radnika, nego i trgovake knjige, povelje vlasnitva, i dok su se svi ostali pokreti najprije okrenuli samo protiv industrijalaca, vidljivog neprijatelja, ovaj pokret se okree istovremeno protiv bankara, skrivenog neprijatelja. Napokon, nijedan engleski radniki ustanak nije bio voen s takvom hrabrou, promiljenou i ustrajnou. Sto se tie obrazovanosti ili sposobnosti za obrazovanje njemakih radnika uope, podsjeam na Weit- lingove genijalne spise, koji u teorijskom pogledu esto prelaze samoga Proudhona, ma koliko da zaostaju u izvoenju. Gdje bi buroazija mogla pokazati uraunavajui njene filozofe i poznavaoce svetoga pisma slino djelo o emancipaciji buroazije o politikoj emancipaciji kao Weitlingovo Garancije harmonije i lobode. Ako Uporedimo bezbojnu, plaljivu osrednjost njemuke politike literature s tim gigantskim i bri- Ijnntnim debut-em njemakih radnika; ako Uporedimo tu divovsku djeju cipelu proletarijata s patuljastom clpolom njemake buroazije, onda njemakoj pepelju- zi moramo proreci atletski stas. Treba priznati da je njemaki proletarijat teoretiar evropskog proletarijata, kao to je engleski proletarijat njegov nacionalni ekonom, a francuski 179 proletarijat njegov politiar. Moramo priznati da Njemaka

posjeduje isto tako klasinu sklonost za socijalnu revoluciju, kao to je nesposobna za politiku. Jer kao to je nemo njemake buroazije politika nemo Njemake, tako je sposobnost njemakog proletarijata ak apstrahirajui od njemake teorije socijalna sposobnost Njemake. Nesrazmjer izmeu filozofijskog i politikog razvitka u Njemakoj nije nenormalnost. To je neophodan nesrazmjer. Tek u socijalizmu moe jedan filozofski narod nai svoju odgovarajuu praksu, dakle, tek u proletarijatu moe nai djelatni element svog osloboenja. Meutim u ovom trenutku nemam ni vremena ni volje da Prusu objanjavam odnos njemakog drutva prema socijalnom prevratu, te iz tog odnosa s jedne strane slabu reakciju njemake buroazije protiv socijalizma, a s druge strane osobite sklonosti njema- kod proletarijata prema socijalizmu. Prve elemente za razumijevanje tog fenomena on e nai u mom Uvodu kritici Hegelove filozofije prava (Deutsch-Franzosische Jahrbiicher), Dakle, mudrost njemakih siromaha u obrnutom je odnosu prema mudrosti siromanih Nijemaca. Meutim, ljudi kojima svaki predmet mora sluiti za javne stilistike vjebe, dospijevaju tom formalnom djelatnou do izopaenog sadraja, dok izopaeni sadraj sa svoje strane opet udara formi peat prostote. Tako je pokuaj Prusa da svoja razmiljanja o leskim radnikim nemirima izvede u obliku antiteze, zaveo njega na najveu antitezu protiv istine. Jedini zadatak misaona i istinoljubiva ovjeka prilikom prvog izbijanja leskog radnikog ustanka, nije se sastojao u tome da glumi uitelja toga dogaaja, nego, naprotiv, da studira njegov svojevrsni karakter. Za to je svakako potrebno izvjesno nauno shvaanje i izvjesna Ijubav prema ljudima, dok je za drugu operaciju sasvim dovoljna gotova frazeologija, natopljena upljim samoljubljem. Zato Prus tako prezrivo prosuuje njemakog radnika? Jer cijelo pitanje naime pitanje nevolje radnika do sada jo nije dotakla politika dua koja sve proima. Svoju platonsku Ijubav prema politikoj dui on izraava poblie ovako: U krvi i bezumlju bit e ugueni svi ustanci koji izbiju u toj beznadnoj izoliranosti ljudi od zajednice i njihovih misli od socijalnih principa; meutim, ako nevolja tek raa razum, i ako politiki razum Nijemaca otkrije korijen drutvene nevolje, tada e i u Njemakoj te dogaaje osjetiti kao simptome velikog prevrata. 180 Prije svega, neka nam Prus dozvoli jednu stilistiku

primjedbu. Njegova antiteza je nepotpuna. U prvoj polovini kae se: Ako nevolja proizvede razum, a u drugoj polovini: ako politiki razum otkrije korijen drutvene nevolje. Jednostavan razum u prvoj polovini antiteze postaje u drugoj polovini politiki razum, kao to i jednostavna nevolja prve polovine antiteze u drugoj polovini postaje drutvena nevolja. Zato je majstor stila tako nejednako obdario obje polovine antiteze? Ne vjerujem da je on sebi polagao rauna o tome. Ja u mu protumaiti njegov pravi instinkt. Da je Prus napisao: Ako drutvena nevolja proizvodi politiki razum i ako politiki razum otkriva korijen drutvene nevolje, onda nijednom objektivnom itaocu ne bi promakao besmisao te antiteze. Prije svega, svatko bi se pitao, zato anonimni pisac ne stavlja drutveni razum uz drutvenu nevolju, a politiki razum uz politiku nevolju, kao to to nalae najjednostavnija logika? A sada na stvar! Toliko je pogrena misao da drutvena nevolja proizvodi politiki razum, da upravo sasvim obrnuto, drutveno blagostanje proizvodi politiki razum. Politiki razum je spiritualnost i dat e onome koji ve ima, tko ve ugodno ivi. Neka na Prus uje o tome Jednog francuskog nacionalnog ekonomista, gospodina Michela Chevaliera: 1789. godine, kad se buroazija uzdigla, njoj je nedostajalo samo uestvovanje u upravljanju zemljom d bi bila slobodna. Osloboenje se za nju sastojalo u tome, da voenje javnih poslova, visokih graanskih, vojnih i religioznih funkcija oduzme iz ruku privilegiranih koji su posjedovali monopol tih funkcija. Bogata i prosvijeena, u stanju da bude dovoljna sama sebi i da sama sobom upravlja, ona se htjela osloboditi reima du bon plaisir.50 Koliko je politiki razum nesposoban da otkrije izvor drutvene nevolje, to smo Prusu ve dokazali. Jo jednu rije o tome njegovu shvaanju. Ukoliko je obrazovaniji i openitiji politiki razum jednog naroda, utoliko vie proletarijat rasipa svoje snage barem u poetku pokreta na nerazumne, nekorisne i u krvi uguene pobune. Budui da misli u obliku politike, on sagledava razlog svih nevoija u volji, a sva sredstva za pomaganje u sili i obaranju odreenog oblika drave. Dokaz: prvi ustanci francuskog proletarijata. Radnici u Lyonu vjerovali su da slijede samo politike ciljeve, da su samo vojnici republike, dok su uistinu bili vojnici socijalizma. Tako im je njihov politiki razum zamaglio korijen drutvene nevolje, tako je iskrivio nji181
50

vladavina samovolje.

hovo shvaanje njihova stvarnog cilja, tako je njihov politiki razum prevario njihov socijalni instinkt. Meutim, ako Prus oekuje da e nevolja stvoriti razum, zato stavlja jedno uz drugo uguenje u krvi i uguenje u nerazumnosti? Ako je nevolja uope sredstvo, onda je krvava nevolja ak vrlo akutno sredstvo za stvaranje razuma. Prus je dakle morao rei: Uguenje u krvi uguit e nerazumnost i pribaviti razumu potrebnu promaju. Prus prorie uguenje ustanaka koji izbijaju u beznadnoj izoliranosti ljudi od zajednice i u odvajanju njihovih misli od socijalnih principa! Mi smo pokazali da se leski ustanak ni u kom sluaju nije dogodio u odvajanju misli od socijalnih principa. Jo imamo posla samo s beznadnim izoliranjem ljudi od zajednice. Pod zajednicom ovdje se razumije politika zajednica, drava. To je stara pjesma o nepolitikoj Njemakoj. Meutim, ne izbijaju li svi ustanci bez izuzetka u beznadnoj izoliranosti ljudi od zajednice? Ne pretpostavlja li svaki ustanak nuno izolaciju? Da li bi se revolucija 1789. dogodila bez beznadnog izoliranja francuskih graana od zajednice? Ona je upravo bila odreena da ukine to izoliranje. Meutim, zajednica od koje je radnik izoliran, to je zajednica sasvim drugaije realnosti i drugaijeg opsega nego to je politika zajednica. Ta zajednica, od koje ga dijeli njegov vlastiti rad, to je sam ivot, fiziki i duhovni svijet, ljudska udorednost, ljudska djelatnost, ljudski uitak, ljudsko bie. Ljudsko bie je prava zajednica ljudi. Koliko je beznadna izolacija od tog bia nesrazmjerno svestranija, nesnosnija, uasnija, protiv- rjenija nego izolacija od politike zajednice, toliko je i ukidanje te izolacije, pa ak i parcijalna reakcija, ustanak protiv nje, utoliko mnogo beskonaniji, koliko je ovjek beskonaniji od graanina, a ovjekov ivot od politikog ivota. Ma kako industrijski ustanak bio parcijalan, on u sebi ukljuuje univerzalnu duu: ma kako politiki ustanak bio univerzalan, on pod najkolo- salnijim oblikom sakriva uskogrudni duh. Prus zavrava svoj sastav dostojanstveno slijedeom frazom: ,Socijalna revolucija bez politike due (tj. bez organiziranog shvaanja sa stanovita cjeline) je nemogua. Vidjeli smo da se socijalna revolucija nalazi stoga na stanovitu cjeline, jer je ona makar se dogodila samo u jednom tvornikom distriktu protest ovjeka protiv oneovjeena 182 ivota, jer polazi sa stanovita pojedinog, stvarnog individuuma, jer

je zajednica, protiv ijeg odvajanja reagira individuum, istinska zajednica ovjeka, ovjekovo bie. Politika dua revolucije sastoji se naprotiv u tendenciji politiki neutjecajne klase da ukine svoju izolaciju od drave i vladavine. Njeno stanovite je stanovite drave, apstraktne cjeline, koja postoji samo odvajanjem od stvarnog ivota, koji je nezamisliv bez organizirane suprotnosti izmeu ope ideje i individualne egzistencije ovjeka. Stoga revolucija politike due organizira takoer, u skladu s ogranienom i dvostrukom prirodom te due, vladajui krug u drutvu, na raun drutva. elimo povjeriti Prusu, to je socijalna revolucija s politikom duom; time mu istovremeno povjeravamo tajnu, da se ak ni u nainu govora ne zna uzdii iznad ogranienog politikog stanovita. Socijalna revolucija s politikom duom ili je sloena besmislica, ako Prus pod socijalnom revolucijom podrazumijeva socijalnu revoluciju kao suprotnost politikoj, i pored svega toga socijalnoj revoluciji umjesto socijalne dodjeljuje politiku duu. Ili, socijalna revolucija s politikom duom nije nita drugo do parafraza onoga, to se inae nazivalo politikom revolucijom ili naprosto revolucijom. Svaka revolucija rastvara staro drutvo; utoliko je ona socijalna. Svaka revolucija rui staru vlast; utoliko je ona politika. Neka Prus bira izmeu parafraze i besmisla! Meutim, koliko je parafrastina ili besmislena socijalna revolucija s politikom duom, toliko je razumna politika revolucija sa socijalnom duom. Revolucija uope ruenje postojee vlasti i razaranje starih odnosa politiki je. akt. Meutim, socijalizam se ne moe izvesti bez revolucije. Njemu je potreban taj politiki akt, ukoliko mu je potrebno razaranje i raspadanje. Meutim, gdje poinje njegova organizirana djelatnost, gdje se javlja njegova samosvrha, njegova dua, tamo socijalizam odbacuje politiki plat. Bila je potrebna tolika opirnost da bi se rastrgao splet zabluda koje su se skrivale u jednom jedinom novinskom stupcu. Ne mogu svi itaoci biti obrazovani i imati vremena da sebi objasne takvo literarno arlatan- stvo. Nema li dakle anomimni Prus obavezu prema italakoj publici, da se privremeno odrekne svakog piskaranja o politikim i socijalnim pitanjima, kao i deklamacija o njemakim prilikama i nasuprot tome da pone sa savjesnim samoispitivanjem svog vlastitog poloaja. 183

Pariz, 31. jula 1844.

EKONOMSKO - FILOZOFSKI RUKOPISI IZ 1844. GODINE

Karl Marx

Ovi su rukopisi prevedeni po knjizi: Karl Mara, Friedrich Engels, historisch-kritische Gesamtausgabe, erste Abteilung, Band 3, Marx-Engels Verlag, Berlin 1932.

PRILOG KRITICI NACIONALNE EKONOMIJE sa zavrnim poglavljem o Hegelovoj filozofiji

. . . Ovdje se nalaze i fragmenti rukopisa onih studija, o kojima Marx najopirnije govori u jednom tekstu, kojemu je on sam dao naslov Predgovor. Sto se ovdje nalazi to su sigurno samo odlomci obuhvatnijih studija o nacionalnoj ekonomiji, pravu, moralu, politici itd., koje je Mara u Parizu skicirao, a onda djelomino primijenio u Svetoj porodici. Vanjski izgled postojeih rukopisa potvruje njihov fragmentarni karakter. . . Kod uspostavljanja redoslijeda bilo je mjerodavno pretpostavljeno vrijeme nastanka pojedinih rukopisa. S izuzetkom smo tretirali Predgovor, koji sigurno nije napisan prije augusta 1844. god., dakle kasnije od rukopisa br. I i II i najveeg dijela treeg rukopisa, ali smo ga iz sadrajnih razloga stavili ispred ove cjeline. Nadalje, kritiki exkurs o Hegelovoj filozofiji, koji je u III rukopisu umetnut u tri dijela i koji je sigurno nastao istovremeno s ekonomskim izvodima koji se nalaze u toj tcci, stavili smo na kraj, jer ?z Predgovora proizlazi da ga je Marx planirao kao zavrno poglavlje. U korespondenciji izmeu Marxa i C. W. Leskea, izdavaa iz Darmstadta, sauvan je jedan ugovor koji su potpisali obojica (februara 1845), a koji predvia izdavanje jednog spisa pod naslovom Kritika politike i nacionalne ekonomije. Meutim, sadrani rukopisi prikazuju gotovo iskljuivo pokuaje za kritiku nacionalne ekonomije. I Predgovor se oito odnosi na kritiku nacionalne ekonomije i to, kako izgleda, upravo na te studije, iji se odlomci nalaze u ovim objavljenim rukopisima. Naslovi i dopune koje smo mi stavili, nalaze se u uglatim zagradama . . . (Primjedba njemakog izdavaa).

PREDGOVOR

Ja sam ve u Deutsch-Franzosische Jahrbiicher najavio kritiku nauke o pravu i dravi u obliku kritike Hegelove filozofije"prava. Pri izradi materijala za tampu pokazalo se da je mijeanje kritike koja je upravljena samo protiv spekulacije, s kritikom razliitih materija, sasvim neprikladno mijeanje koje ometa izlaganje i oteava razumijevanje. Osim toga, bogatstvo i raznolikost predmeta koje treba obraditi dozvolili bi zbijanje toga materijala u jedan spis samo na potpuno aforistian nain, a tako aforistiki prikaz, sa svoje strane, stvorio bi privid proizvoljnog sistematiziranja. Ja u stoga u razliitim samostalnim brourama obraditi jednu za drugom kritiku prava, morala, politike itd. i konano u pokuati da u posebnom radu dadem opet vezu cjeline, odnos pojedinih dijelova, i napokon kritiku spekulativne obrade toga materijala. Iz toga je razloga veza nacionalne ekonomije s dravom, pravom, moralom, graanskim ivotom itd. dodirnuta u ovom spisu samo toliko, koliko sama nacionalna ekonomija ex professo51 dodiruje te predmete. itaoca koji je upoznat s nacionalnom ekonomijom ne moram uvjeravati da su moji rezultati dobiveni potpuno empirijskom analizom koja se osniva na savjesnom, kritikom studiranju nacionalne ekonomije. '-[Nasuprot tome, recenzent neznalica koji svoje potpuno neznanje i siromatvo misli pokuava sakriti na taj nain da pozitivnog kritiara zaglui takvim frazama kao utopijska fraza
ili takvima-kao to su sasvim ista, sasvim odluna, sasvim kritika kritika ili ne samo pravno, nego drutveno, sasvim drutveno drutvo, kompaktna, masovna masa, govorniki govornici masovne mase taj recenzent treba jo da prui najprije dokaz da osim o svojim teolokim, porodinim stvarima, moe rei koju rije i o svjetovnim stvarima.] Razumije se samo po sebi da sam se osim radova francuskih i engleskih socijalista koristio i radovima njemakih socijalista. Sadrajni i originalni njemaki radovi u -oblasti te nauke svode se meutim osim Weitlingovih spisa na rasprave Hessa u Einundz- wanzig Bogen i na Engelsov Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije u Deutsch-Franzosische Jahrbiicher, gdje sam i ja, u sasvim opim crtama, naznaio prve elemente ovoga rada. [Osim tih pisaca koji su se kritiki bavili nacionalnom ekonomijom, pozitivna kritika uope, pa dakle i njemaka pozitivna kritika nacionalne ekonomije zahvaljuje svoje pravo osnivanje Feuerbachovim otkriima, protiv ije su Filozofije budunosti i

185 Ktruno, specijalno. Odlomci koji su ovdje stavljeni u uglate zagrade precrtani tu u rukopisu.
51

Teza za reformu filozofije u Anekdota kolikogod su obilno iskoritavani-sitriiava zavist jednih i stvarni bijes drugih, izgleda, stvorili pravu zavjeru utnje.] ^ ^ Pozitivna humanistika i naturajistika kritika poinje tek s Feuerbachom. Djelovanje Feuerbachovih spisa utoliko je sigurnije, dublje, obuhvatnije i trajnije, ukoliko je neujnije; poslije Hegelove Fenomenologije i Logike to su jedini spisi u kojima je sadrana zbiljska teorijska revolucija. Zavrno poglavlje ovoga spisa, kritiko razraunavanje s Hegelovom dijalektikom i filozofijom uope, smatrao sam potpuno nunim nasuprot kritikim teolozima naega vremena, zato to takav rad nije dosad izvren nuna netemeljitost, jer ak i kritiki teolog ostaje teolog, dakle mora poi ili od odreenih filozofskih pretpostavki kao autoriteta, ili, ako su mu se u procesu kritike i uslijed tuih otkria pojavile sumnje u filozofske pretpostavke, naputa ih plaljivo i neo

186

pravdano, od njih apstrahira i samo sada negativnim, nesvjesnim i sofistikim nainom otkriva svoje robovanje njima i srdbu na to robovanje. [ . . . samo negativno i nesvjesno ispoljava na taj nain da djelomino neprestano ponavlja uvjeravanje o istoi svoje vlastite kritike, a djelomino da bi udaljio panju promatraa kao i svoju vlastitu panju od nunog razraunavanja kritike s njenim rodnim mjestom Hegelovom dijalektikom i njemakom filozofijom uope da bi udaljio panju od toga nunog uzdizanja moderne kritike iznad njene vlastite ogranienosti i sirovosti, pokuava naprotiv da proizvede utisak kao da kritika ima posla jo samo s ogranienim oblikom kritike izvan nje moda onom iz XVIII stoljea i s ogranienou mase. Napokon, kad se otkrije sutina njegovih filozofskih pretpostavki kao to je to uinio Feuerbach onda se kritiki teolog pretvara kao da je on to sam izvrio; on se pretvara na taj nain to rezultate onih otkria, budui da ih sam ne moe razraditi, baca kao parole protiv pisaca koji su jo obuzeti filozofijom; s druge strane on uobraava da je ak uzvien nad tim otkriima, operirajui potajno, podmuklo i skeptino protiv Feuerbachove kritike Hege- love dijalektike onim elementima te dijalektike koje jo ne nalazi u toj kritici i koje mu jo ne podnose na koritenje u kritiki razreenom obliku; sam on nije ni pokuao niti moe dovesti te elemente u pravi odnos prema kritici, nego s njima naprosto operira u tom obliku koji je svojstven Hegelovoj dijalektici. Tako on npr. istie kategoriju posrednog dokaza protiv kategorije pozitivne istine koja poinje od sebe same. Naime, teoloki kritiar smatra sasvim prirodnim da s filozofske strane treba initi sve da bi on mogao brbljati o istoi, odlunosti, sasvim kritikoj kritici i zamilja sebe da je pravi pobjednik nad filozofijom kad moe osjetiti da jedan Hegelov moment nedostaje u Feuer- bacha, jer se teoloki kritiar ne moe dovinuti preko osjeta do svijesti, koliko god se bavio spiritualistikim idolopoklonstvom samosvijesti i duhu.]
23 Rani radovi

19 3

Ako se tanije pogleda, teoloka kritika koliko god je ona u poetku kretanja bila stvarni moment napretka u krajnjoj instanciji nije nita drugo do krajnost i konzekvencija stare filozofske, osobito Hegelove transcendencije izopaene u teoloku karikaturu. Ova interesantna pravednost historije, koja teologiju, oduvijek trulo mjesto filozofije, odreuje sada i za to da prikazuje negativno raspadanje filozofije tj. njen proces raspadanja ovu historijsku nemesis1 prikazat u opirno drugom prilikom. [Koliko su naprotiv Feuerbachova otkria o sutini filozofije barem za njen dokaz jo uvijek inila nunim kritiko razraunavanje s filozofskom dijalektikom, to e se vidjeti iz samoga moga izlaganja.]

osvetu.

Prvi rukopis*

NADNICA

Nadnica se odreuje neprijateljskom borbom izmeu kapitalista i radnika. Nuno pobjeuje kapitalist. Kapitalist moe ivjeti due bez radnika, nego radnik bez kapitalista. Povezivanje meu kapitalistima uobiajeno je i djelotvorno, dok je radnicima zabranjeno i ima za njih loe posljedice. Osim toga, zemljoposjednik i kapitalist mogu svojim prihodima dodavati i industrijsku dobit, dok radnik svom industrijskom prihodu ne moe dodavati ni zemljinu rentu ni kamatu od kapitala. Zato je konkurencija meu radnicima tako velika. Dakle, razdvajanje kapitala, zemljinog vlasnitva i rada samo je za radnika neizbjeno, sutinsko i tetno razdvajanje. Kapital i zemljino vlasnitvo ne moraju ostati u toj apstrakciji, ali radnikov rad mora. Dakle, razdvajanje kapitala, zemljine rente i rada za radnika je smrtonosno.

Rukopis br. I sastoji se iz jednog svenja od 9 folio-araka (18 listova, 36 stranica), koje je Marx sastavio u jednu teku. Sve stranice su joS prije pisan*a teksta podijeljene pomou dvije vertikalne linije na tri stupca, koji po pravilu imaju slijedee natpise (s lijeva na desno): Nadnica, Profit od kapitala. Zemljina renta. Ovi natpisi pisani su takoer prije teksta i veinom su na svim stranicama isti, zbog ega se moe pretpostaviti da je Marx namjeravao da svakoj temi posveti priblino jednako prostora. Ali izgleda da je planirani paralelizam kasnije u mnogome ometan i prekidan. Poevi od XXII stranice, ta podjela na tri (tupca 1 natpisi potpuno gube svako znaenje, tekst je pisan kontinuirano preko sva tri stupca i dali smo mu, prema njegovu adraju, naslov: Otueni rad. Rukopis je prekinut na XXVII tranlcl. (Primjedba njemakog izdavaa.)

Najnii i jedino neophodan iznos za nadnicu jest izdravanje radnika za vrijeme rada, i to toliko da moe prehraniti svoju porodicu i da ne izumre radnika rasa. Prema Smithu, najnia je obina nadnica koja odgovara simple humanite52, naime ivotinjskoj egzistenciji. I Potranja za ljudima nuno regulira proizvodnju ljudi kao i svake druge robe. Ako je ponuda mnogo vea od potranje, onda jedan dio radnika postaju prosjaci ili umiru od gladi. Egzistencija radnika svedena je, dakle, na uvjet egzistencije svake druge robe. Radnik je postao roba i za njeg je srea ako nae kupca. A potranja, od koje zavisi radnikov ivot, zavisi od raspoloenja bogataa i kapitalista. Ako kvantitet ponude nafdmai]1 potranju, onda je jedan dio dijelova, koji konstituiraju] cijenu, profit, zemljina
13* 52 obinim ljudima
1

189

Dopunjeno prema smislu; u rukopisu mrlja od crnila (primjedba njemakog izdavaa).

renta, nadnica, plaen ispod cijene, dakle, [jedan dio] ovih odreenja izmie toj primjeni, i tako trina cijena gravitira [prema] prirodnoj cijeni kao centralnoj taki. Ali 1. ako je radniku najtee da pri velikoj podjeli rada svome radu dade drugi pravac, 2. pri svome pot- injenom poloaju u odnosu na kapitalistu tetu trpi prije svega radnik. Dakle, kod gfavitiranja trine cijene prema prirod- inoj cijeni radnik gubi najvie i bezuvjetno. I upravo sposobnost kapitalista da svome kapitalu dade drugi pravac, ostavlja bez kruha radnika koji je ogranien na odreenu granu rada, ili ga prisiljava da se pokori svim zahtjevima toga kapitalista. Sluajna i iznenadna kolebanja trine cijene manje pogaaju zemljinu rentu nego dio cijene koji se razdvaja na profit i nadnicu, ali manje profit nego nadnicu. Na jednu nadnicu koja se poveava, dolazi obino jedna koja ostaje stalna i jedna koja pada. Radnik ne mora nuno zaraditi sa zaradom kapitalista, ali nuno s njim gubi. Tako radnik ne zarauje kad kapitalist tvornikom ili trgovakom tajnom, monopolom ili povoljnim poloajem svoga komada zemlje dri trinu cijenu iznad prirodne cijene. Nadalje: cijene rada mnogo su konstantnije od ci-f jena sredstava za ivot. One su esto u suprotnom odnosu. U godini skupoe nadnica se smanjuje zbog smanjenja potranje za radom, a povisuje zbog povienja cijene sredstava za ivot. Dakle balansira. U svakom sluaju jedan dio radnika ostaje bez kruha. U godinama jeftinoe nadnica se poveava zbog poveanja potranje, a smanjuje se zbog cijena sredstava za ivot. Dakle balansira. Druga teta za radnika:

^ Cijene rada razliitih vrsta radnika mnogo su razli- itije od zarade razliitih grana u kojima je uloen kapital. U radu

se ispoljava cjelokupna prirodna, duhovna i socijalna razliitost individualne djelatnosti i razliito se plaa, dok mrtvi kapital ostaje uvijek isti i ravnoduan je prema zbiljskoj individualnoj djelatnosti. Uope se moe primijetiti da tamo gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radnik trpi na svojoj egzistenciji, a kapitalist na zaradi svog mrtvog mamona. Radnik ne mora da se bori samo za svoja fizika sredstva za ivot, on se mora boriti za sticanje rada, tj. za mogunost, za sredstva, da bi mogao ostvariti svoju djelatnost. Uzmimo tri glavna stanja u kojima se drutvo moe nalaziti i promatrajmo u njima poloaj radnika. 1. Ako je bogatstvo drutva u propadanju, onda najvie trpi radnik, jer: iako radnika klasa ne moe zaraditi toliko 190 kao klasa vlasnika u sretnom stanju dru- itva, aucune ne

souffre aussi cruellement de son declin que la classe des

ouvriers1.

2. Uzmimo sada jedno drutvo u kojem bogatstvo raste. Ovo je stanje radniku jedino povoljno. Ovdje na- tJe konkurencija meu kapitalistima. Potranja za radnicima nadmauje njihovu ponudu. Ali:
' . . . nijedna klasa ne trpi tako surovo od njegova opadanja kao radnltka klasa.

Prvo: poveanje nadnice dovodi meu radnicima do iscrpljenosti. Ukoliko ele vie zasluiti, utoliko moraju vie rtvovati svoga vremena i, potpuno se odriui svake slobode, izvravati robovski rad u slubi lakomosti. Pri tome skrauju na taj nain svoj ivot. To skraivanje trajanja njihova ivota povoljna je okolnost za radniku klasu u cjelini, jer na taj nain postaje nuna uvijek nova ponuda. Ta klasa mora uvijek rtvovati dio sebe da ne bi sasvim propala. Dalje: Kad se jedno drutvo nalazi u stalnom bogaenju? Porastom kapitala i prihoda jedne zemlje. A to je mogue samo a) na taj nain da se nagomila mnogo rada, jer je kapital nagomilani rad; dakle, na taj nain da se radniku oduzima iz ruke sve vie i vie od njegovih proizvoda, da mu se njegov vlastiti rad sve vie suprotstavlja kao tue vlasnitvo i da se sredstva njegove egzistencije i njegove djelatnosti sve vie koncentriraju u rukama kapitalista. A) Gomilanje kapitala poveava podjelu rada, podjela rada poveava broj radnika; obrnuto, broj radnika poveava podjelu rada, kao to podjela rada poveava gomilanje kapitala. S tom podjelom rada na jednoj strani i gomilanjem kapitala na drugoj, radnik postaje sve vie zavisan samo od rada i to odreenog, vrlo jednostranog, mainskog rada. Kako se on, dakle, duevno i tjelesno snizuje do stroja, te od ovjeka postaje apstraktna djelatnost i trbuh, to postaje sve za- visniji od svih kolebanja trine cijene, ulaganja kapitala i raspoloenja bogataa. Isto se tako .zbog poveanja klase ljudi koja samo radi povisuje konkurencija radnika, dakle snizuje se njihova cijena. Taj poloaj radnika dostie u tvornikom sistemu svoj vrhunac. y) U drutvu koje se nalazi u rastuem blagostanju, samo najbogatiji mogu ivjeti od kamate od novca. Svi ostali moraju sa svojim kapitalom voditi posao ili ga baciti u trgovinu. Na taj nain postaje, dakle, konkurencija meu kapitalima vea, koncentracija se kapitala poveava, veliki kapitalisti upropatavaju male, a jedan dio bivih kapitalista prelazi u radniku klasu, koja tim pritjecanjem djelomino opet doivljava obaranje nadnice i dospijeva u jo veu zavisnost od nekolicine velikih kapitalista; time to se broj kapitalista smanjio, njihova konkurencija u odnosu na radnike gotovo ne postoji, a time to se broj radnika poveao, 191 njihova meusobna konkurencija postala je utoliko vea,

neprirodnija i nasilnija. Jedan dio radnikog stalea dospijeva stoga isto tako nuno u prosjatvo ili stanje skapavanja od gladi, kao to jedan dio srednjih kapitalista prelazi u radniki stale. Dakle, ak i u stanju drutva koje je radniku najpogodnije, nuna posljedica za radnika je iscrpljenost i rana smrt, pretvaranje u stroj, u roba kapitala, koji se njemu nasuprot opasno nagomilava, nova konkurencija, smrt od gladi, ili prosjaenje jednog dijela radnika. Poveanje nadnice pobuuje kod radnika kapitali- stovu strast za bogaenjem, koju, meutim, moe zadovoljiti samo rtvovanjem svoga duha i tijela. Povienje nadnice pretpostavlja gomilanje kapitala i dovodi do njega, te proizvod rada suprostavlja dakle radniku kao njemu sve vie tu. Podjela rada ini ga isto tako sve vie jednostranijim i zavisnijim, kao to dovodi ne samo do konkurencije ljudi, nego i do konkurencije strojeva. Budui da je radnik unien do stroja moe mu se stroj suprostaviti kao konkurent. Napokon, kao to gomilanje kapitala poveava kvantitet industrije, dakle radnika, taj isti kvantitet industrije donosi pomou te akumulacije vei kvantitet proizvoda, koji postaje prekomjerna proizvodnja i zavrava ili tako da jedan veliki dio radnika ostavlja bez posla, ili njihovu nadnicu reducira na najbjedniji minimum. To su posljedice drutvenog stanja koje je radniku najpovoljnije, naime stanja bogatstva koje raste i napreduje. Ali to rastue stanje mora, napokon, ipak jednom dostii svoj vrhunac. Kakav je tada poloaj radnika? 3. U zemlji koja bi dostigla krajnje mogui stupanj svog bogatstva, i nadnica i kamata od kapitala bili bi vrlo niski. Da bi zadrali zaposlenje, konkurencija bi meu radnicima bila tako velika, da bi plae bile reducirane na ono to dostaje za odravanje istoga broja radnika, i budui da bi zemlja bila dovoljno naseljena, taj se broj ne bi mogao poveati. Viak bi morao umrijeti. Dakle, u drutvu koje nazaduje progresivna bijeda radnika, u drutvu koje napreduje komplicirana bijeda, na stupnju najveeg bogatstva stalna bijeda. Meutim, budui da jedno drutvo gdje veina trpi, prema Smithu, nije sretno, a budui da najbogatije stanje drutva vodi toj patnji veine, i kako nacionalna ekonomija (uope drutvo privatnog interesa) vodi tom najbogatijem stanju, to je, dakle, nesrea drutva cilj nacionalne ekonomije. Sto se tie odnosa izmeu radnika i kapitalista treba jo primijetiti da se povienje nadnice kapitalistu vie nego kompenzira smanjenjem koliine radnog vremena i da povienje nadnice i povienje kamata od kapitala djeluju na cijenu robe kao jednostavna i sloena kamata. 192 Stavimo se sada sasvim na stajalite nacionalnog ekonomista i

On nam kae -da prvobitno i teoretski sav proizvod rada pripada radniku. Ali on nam istovremeno kae da u zbiljnosti radniku pripada najmanji i najneophodniji dio proizvoda; samo toliko koliko je potrebno da time egzistira, ali ne kao ovjek, nego kao radnik, da time ne razmnoava ovjeanstvo, nego robovsku klasu radnika. Nacionalni ekonomist nam kae da se s radom r.ve kupuje i da je kapital samo nagomilani rad, ali * on nam istovremeno kae da radnik, daleko od toga da bi mogao sve kupiti, mora prodati sebe i svoju ovjenost. Dok zemljina renta neradnog zemljoposjednika iznosi obino treinu proizvoda zemlje, a profit zaposlenog kapitalista ak dvostruku kamatu od novca, dotle dio koji radnik u najboljem sluaju zaradi iznosi toliko, da mu od etvoro djece dvoje mora izgladnjeti i umrijeti. Dok je rad, prema nacionalnom ekonomistu, jedino pomou ega ovjek poveava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je rad njegovo djelatno vlasnitvo, dotle su, prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji, zemljoposjednik i kapitalist, koji su kao zemljoposjednik i kapitalist samo privilegirani i besposleni bogovi, od radnika svagdje jai i propisuju mu zakone. Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, jedina nepromjenljiva cijena stvari, nita nije sluajnije, nita nije izloeno veim kolebanjima od cijene rada. Dok podjela rada povisuje proizvodnu snagu rada, bogatstvo i profinjenost drutva, ona radnika osiromauje do stroja. Dok rad izaziva gomilanje kapitala, a time i rastue blagostanje drutva, radnika ini sve zavisnijim od kapitalista, dovodi ga u veu konkurenciju, nagoni ga u hajku hiperprodukcije, kojoj slijedi isto takvo opadanje proizvodnje. Dok interes radnika, prema nacionalnim ekonomistima, nikada nije suprotan interesu drutva, dotle je drutvo uvijek i nuno suprotno interesu radnika. Prema nacionalnim ekonomistima, interes radnika nikada se ne suprotstavlja interesu drutva, 1. jer se povienje nadnice vie nego nadoknauje smanjenjem u kvantitetu radnog vremena, pored ostalih, gore izloenih posljedica i 2. jer u odnosu na drutvo, cjelokupan brutto-proizvod jest netto-proizvod, a netto ima znaenje samo u odnosu na privatnika. Meutim, da sam rad nije samo pod dosadanjim uvjetima tetan i koban, nego ukoliko je uope njegov cilj isto poveanje bogatstva, to slijedi, a da nacionalni ekonomist to ne zna, iz njegovih izvoenja. 193 Teorijski, zemljina renta i profit od kapitala su odbici koji idu

Uporedimo prema njemu teoretske i praktike zahtjeve radnika.

na tetu nadnice. Ali u zbiljnosti nadnica je odbitak koji zemlja i kapital daju radniku, koncesija proizvoda rada radnicima, radu. U stanju drutva koje nazaduje radnik trpi najtee. Specifinu teinu svoga tereta on zahvaljuje svom poloaju radnika, a teinu tereta uope, poloaju drutva. /ftli u razvojnom stanju drutva propast i osiromaenje radnika proizvod su njegova rada i bogatstva koje on proizvodi. Dakle, bijeda koja proizlazi iz sutine samog dananjeg rada. Najbogatije stanje drutva, ideal koji se ipak priblino postie i koji je barem cilj nacionalne ekonomije kao i graanskog drutva, stalna je bijeda za radnike. Samo se po sebi razumije da nacionalna ekonomija promatra proletera, tj. onoga koji ivi bez kapitala i zemljine rente, jedino od rada i to jednostranog, apstraktnog rada, samo kao radnika. Stoga ona moe postaviti naelo da on, isto tako kao i svaki konj, mora toliko zaraditi da bi mogao raditi. Ona ga ne promatra u njegovu slobodnom vremenu, kao ovjeka, nego to promatranje preputa kriminalistikom pravosuu, lijenicima, religiji, statistikim tabelama, politici i nadzornika pros jaka. Uzdignimo se sada iznad nivoa nacionalne ekonomije i pokuajmo iz dosadanjeg, gotovo rijeima nacionalnih ekonomista datog izvoenja, odgovoriti na dva pitanja. 1. Kakav smisao ima u razvitku ovjeanstva ta redukcija najveeg dijela ovjeanstva na apstraktni rad? 2. Kakvu pogreku ine reformatori en detail koji ili povisuju nadnicu i na taj nain ele poboljati poloaj radnike klase ili smatraju jednakost nadnice (kao Proudhon) ciliem socijalne revolucije? Rad se javlja u nacionalnoj ekonomiji samo u obliku djelatnosti za zaradom. Moe se tvrditi da su takva zaposlenja, koja pretpostavljaju specifine sklonosti ili duu naobrazbu, u cjelini postala unosnija, dok je razmjerna plaa za mehaniki jednolinu djelatnost, koju jedan i drugi moe lako i brzo izuiti, pala pri rastuoj konkurenciji i nuno je morala pasti. A upravo je to vrsta rada jo daleko najmnogobrojnija pri sadanjem stanju njegove organizacije. Ako, dakle, jedan radnik prve kategorije zaradi sada sedam puta toliko kao otprilike prije pedeset godina, a neki radnik druge kategorije isto toliko, onda naravno obojica zarauju prosjeno etiri puta toliko. Ali ako je u jednoj zemlji prva kategorija rada popunjena samo sa 1000 ljudi, a druga s milijun ljudi, onda onih 999.000 nisu u boljem poloaju nego prije pedeset godina, ve su u gorem poloaju, ako su istovremeno porasle cijene ivotnih potreba. I s takvim povrnim prosjenim raunanjima ljudi se hoe zavaravati 0 najmnogobrojnijoj klasi stanovnitva. Osim toga, veliina 194 nadnice je samo jedan momenat za procjenu radnikog prihoda, jer

za odmjeravanje tog prihoda bitno je u proraunu jo njegova osigurana trajnost, o emu pak ne moe uope biti govora u anarhiji tzv. slobodne konkurencije s njenim kolebanjima i zastojima koji se stalno vraaju. Napokon, treba jo obratiti panju na prije i sada uobiajeno radno vrijeme. Ono je, meutim, povieno na 1216 sati dnevno za engleskog radnika u manufakturi pamuka, unazad moda 25 godina, dakle, upravo od uvoenja strojeva koji uteuju rad, uslijed poduzetnikove poude za zaradom, a povienje u jednoj zemlji i u jednoj industrijskoj grani moralo se vie ili manje pokazati i drugdje, pri svagdje jo priznatom pravu apsolutne eksploatacije siromanih od strane bogataa. (Schulz: Kretanje proiz- vodnie, str. 65.) ak i kad bi bilo tako istinito, kao to je lano, da se poveao prosjeni prihod svih drutvenih klasa, mogu ipak razlike i razmjerni rasponi izmeu prihoda postati vei, i prema tome otrije izbiti i suprotnosti izmeu bogatstva i siromatva. Upravo zato jer raste cjelokupna proizvodnja i jer se u istoj mjeri u kojoj se to dogaa umnoavaju i potrebe, poude i zahtjevi, moe dakle porasti relativno siromatvo, dok se apsolutno smanjuje. Samojed nije siromaan uz riblje ulje 1 pokvarene ribe, jer u njegovu zatvorenom drutvu svi imaju jednake potrebe. Ali u jednoj dravi koja napreduje, koja je otprilike tokom jednog decenija poveala svoju cjelokupnu proizvodnju za jednu treinu u odnosu na drutvo, radnik, koji prije i poslije 10 godina jednako zarauje, nije ostao isto toliko imuan, nego je postao siromaniji za jednu treinu. (Ibid., str. 65, 66.) Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu ivotinju, kao ivotinju koja je svedena na naj- neophodnije tjelesne potrebe. Da bi se jedan narod duhovno slobodnije obrazovao, ne smije vie biti u ropstvu svojih tejelesnih potreba, ne smije vie biti rob tijela. Prije svega, mora mu ostati vremena da bi mogao i duhovno raditi i duhovno uivati. Napredak u organizaciji rada stvara to vrijeme. Uz nove pogonske snage i poboljane strojeve jedan jedini radnik u tvornicama pamuka sada esto izvrava posao stotine, tovie 250350 prijanjih radnika? Sline su posljedice u svim granama proizvodnje, jer se spoljanje prirodne snage sve vie primoravaju da uestvuju u ljudskom radu. Ako je prije za podmirenje jednog kvantuma materijalnih potreba bio potreban utroak vremena i ljudske snage koji se kasnije smanjio za polovinu, onda je istovremeno za toliko proiren prostor za duhovno stvaranje i uivanje, bez ikakva gubitka za ulnu ugodnost. Ali i o podjeli plijena koji otimamo starom Kronosu na njegovu vlastitom podruju, odluuje jo kocka slijepog, nepravednog sluaja. U Francuskoj je izraunato da bi za zadovoljenje svih materijalnih 195 interesa drutva pri sadanjem stupnju proizvodnje bilo dovoljno

prosjeno radno vrijeme od pet sati dnevno na svakog za rad sposobna ovjeka ... Bez obzira na utedu vremena uslijed usavravanja strojeva, trajanje robovskog rada u tvornicama samo se povealo za mnogobrojno stanovnitvo. (Ibid., str. 67, 68.) Prelaenje od sloenoga runog rada pretpostavlja rastavljanje toga rada u njegove jednostavne operacije. Ali sada e prije svega strojevima pripasti samo jedan dio operacija koje se jednolino ponavljaju, a drugi dio ljudima. Prema prirodi stvari i prema iskustvima koja se podudaraju, takva neprekidna jednolina djelatnost tetna je kako za duh tako i za tijelo; i tako pri toj povezanosti strojeva s obinom podjelom rada meu mnogobrojnim ljudskim rukama, moraju izai jo na vidjelo i sve tete te podjele rada. Te tete pokazuju se meu ostalim u veoj smrtnosti tvornikih rad- xiika... Ta velika razlika, koliko ljudi radi pomou strojeva, a koliko kao strojevi... ta razlika nije uzimana u obzir. (Ibid., str. 69.) Ali u budunosti narodnog ivota ove e nerazumne prirodne snage koje djeluju u strojevima biti nai robovi i kmetovi. (Ibid., str. 74.) U engleskim je predionicama zaposleno samo 158.818 mukaraca i 196.818 ena. Na svakih 100 radnika u tvornicama pamuka grofovije Lancaster dolaze 103 radnice, a u kotskoj ak 209. U engleskim tvornicama lana u Leedu bilo je na 100 radnika mukaraca 147 ena; a u Drudenu i na istonoj obali kotske ak 280. U engleskim tvornicama svile... mnogo radnica; u tvornicama vune koje zahtijevaju veu fiziku snagu, vie mukaraca ... I u sjeverno-amerikim tvornicama pamuka bilo je zaposleno u godini 1833. pored 18.593 mukarca nita manje nego 38.927 ena. Dakle promjenom u organizaciji rada enskom rodu je pripao daljnji krug privredne djelatnosti... ene imaju samostalniji ekonomski poloaj ... oba spola su meusobno vie pribliena u svojim socijalnim odnosima. (Ibid., str. 71, 72.) U engleskim predionicama koje se pokreu pomou pare i vode, radilo je 1835. godine: 20.558 djece izmeu 8 i 12 godina; 35.867 izmeu 12 i 13 godina i, napokon, 108.208 izmeu 13 i 18 godina... Dalji napredak mehanike, budui da sve vie i vie uzima ljudima iz ruke sva jednolina zanimanja, djeluje naravno tako, da se postepeno odstranjivalo to nepovoljno stanje. No samom tom brem napretku stoji upravo na putu jo jedna okolnost, da kapitalisti mogu sebi na najlaki i najjeftiniji nain prisvojiti snage donjih klasa, pa i snage djece, da ih koriste i utroe umjesto pomonog sredstva mehanike. (Schulz, Kretanje proizvodnje, str. 70. - 71-) Lord Brougham uzvikuje radnicima: Postanite kapitalisti! ... nevolja [je] u tome da milijuni mogu zaraditi oskudnu zaradu samo 196 napornim tjelesnim radom koji rastrojava, koji moralno i duhovno

osakauje, pa ak i nesreu, tj. to su pronali takav rad, moraju smatrati sreom. (Ibid., str. 60.) Pour vivre donc, les non-propritaires sont obligs de se mettre directement ou indirectement au s e r v i c e des propritaires, cest--dire sous leur dpendance. (Pecqueur, Thorie nouvelle dconomie soc. etc. str. 409)1. Domestiques gages; ouvriers salaires; employs traitement ou moluments (Ibid., str. 409. 410.)2 louer son travail, prter son travail lintrt, travailler la place dautrui*. louer la matire du travail, prter la matire du travail lintrt, faire travailler autrui sa place. (Ibid., str. 411.)4 Cette constitution conomique condamne les hommes des mtiers tellement abjects, une dgradation tellement dsolante et amre, que la sauvagerie apparat en comparaison comme une royale condition (1. c. p. 417., 418.)5 La prostitution de la classe non propritaire sous toutes les formes (p. 421. i slij. Skuplja krpa)6 Ch. Loudon u spisu Solution du problme de la population. etc. Paris 1842., procjnjuje broj bludnica u
* Dakle, da bi mogli ivjeti, ne-vlasnici su primoiani da direktno ili indirektno stupe u slubu vlasnika, tj. da postanu od njih zavisni. (Pecqueur. Nova teorija socijalne ekonomije itd., str. 409.). 5 Sluinad plae; radnici najam; slubenici plaa ili nagrada (Ibid., str. 409., 410.). Dati svoj rad u najam, uloiti svoj rad na kamatu, raditi umjesto drugoga. 4 Iznajmiti materijal za rad, uloiti materijal za rad na kamate, uiniti da drugi radi umjesto tebe. (Ibid, str. 411., 412.). *Ovakav ekonomski sistem osuuje ljude na tako niske poslove, na tako alosnu i gorku degradaciju, da divljatvo, upo- reeno s njom, izgleda kao kraljevsko stanje. (1. c. str. 417., 418.). * Prostituiranje nevlasnike klase u svim oblicima, (str. 421, i slij.).

Engleskoj na 6070.000. Broj femmes dune vertu douteuse je isto toliki (str. 228.)1 La moyenne vie de ces infortunes cratures sur le pav, aprs quelle sont entres dans la carriere du vice, est denviron six ou sept ans. De manire que pour maintenir le nombre de 60 70000 prostitues, il doit y avoir dans les 3 royaumes, au moins 8 9000 femmes qui se vouent cet infme mtier chaque anne, ou environs vingt-quatre nouvelles victimes par jour, ce qui est la 197 moyenne dune par heure; et cons- quemment, si la mme proportion a lieu sur toute la surface du globe, il doit y

avoir constamment un million et demi de ces malheureuses. (Tbid., p. 229.)53 La population des misrables crot avec leur misre, * et cest la limite extrme du dnment que les tres humains se pressent en plus grand nombre pour se disputer le droit de souffrir... En 1821, la population de lIrlande tait de 6,801.827. En 1831, elle ctait leve 7,764.010; cest 14. p. / daugmentation en dix ans. Dans le Leinster, province o il y a le plus daisance, la population na augment que de 8 p. */, tandis que, dans le Connaught, province la plus misrable, laugmentation sest lev 21. p. */o (Extrait des Enqutes publies en Angleterre sur lIrlande. Vienne 1840) Buret* De la misre etc, t. I. p. (36), 37.*
Nacionalna ekonomija promatra rad apstraktno kao stvar; le travail est une marchandise; ako je cijena visoka, to znai da se roba mnogo trai; ako je niska, onda se mnogo nudi; comme marchandise, le travail doit de plus en plus baisser de prix; na to prisiljava djelomino konkurencija izmeu kapitalista i radnika, djelomino konkurencija meu radnicima. ... la population ouvriere, marchande de travail, est forcement reduite a la plus faible part du produit... la theorie du travail marchandise est-elle autre chose quune theorie de servitude deguisee? (1. c. p. 43.) Pourquoi done navoir vu dans le travail quune valeur dechange? (ib. p. 44).' Velike radionice kupuju prvenstveno rad ena i djece, jer taj stoji manje nego rad mukaraca (1. c.) i Le travailleur nest point vis-a-vis de celui qui lemploie dans la position dun libre vendeur... le capitaliste est toujours libre demployer le travail, et louvrier est toujours force de le vendre. La valeur du travail est completement detruite, sil nest pas vendu a

53 Ch. Loudon u spisu: Rjeenje problema stanovnitva . . . Broj tena sumljiva morala .. . (str. 228.). * Prosjeni ivot ovih nesretnih stvorenja s ulice, poto su tupila na put bludnienja, traje oko est ili sedam godina. Prema tome, da bi se odrao broj od 6070 hiljada prost tutki, mora .postojati u tri kraljevstva najmanje 8 do 9 hiljada ena koje e se svake godine odati ovom nedostojnom poslu, ili poprilici dvadeset etiri nove rtve na dan, to ini prosjek od jedne na sat. I dalje, prema tome, ako jednak omjer postoji na cijeloj zemaljskoj kugli, mora na njoj biti neprestano oko milijun i po ovih nesrenica. (Ibid, str. 229). * Broj bijednika raste s njihovom bijedom i ba u krajnjim granicama oskudici ljudi se u najveem broju otimaju za pravo na patnje... 1821. g. stanovnitvo Irske iznosilo je 6,801.827. 183L g. taj broj se popeo na 7,764.010; to znai 14*/< porasta za deset godina. U Leinsteru, u 198 pokrajini u kojoj je ivot neto laki, broj stanovnitva je porastao samo za 8*.i, dok se u Connaughtu,

chaque instant. Le travail nest susceptible, ni daccu- mulation, ni meme depargne, a la difference des ve- ritables [marehandises].2 Le travail cest la vie, et si la vie ne sechange pas chaque jour contre des aliments, elle souffre et perit
najbjednijoj pokrajini, porast popeo do 21",'.. (Izvadak iz Anketa o Irskoj, objavljenih u Engleskoj, Be 1840. Buret. O bijedi itd., sv. I., str. 36., 37.) ... Rad je tvornika roba;... kao trgovakoj robi, radu mora sve vie i vie padati cijena; ... Radniko stanovnitvo koje trguje radom, prisiljeno je da se zadovolji najslabijim dijelom proizvoda .. . Nije li teorija o radu trgovakoj robi samo preruena teorija ropstva? (1. c. str. 43.) Zato se dakle u radu vidjelo samo razmjensku vrijednost? (Ibid, str. 44.) ! . . . Radnik nije nikako u poloaju slobodnog prodavaa nasuprot onome koji ga upotrebljava . . . Kapitalistu je uvijek slobodno da upotrebi rad, a radnik je uvijek primoran da ga proda. Vrijednost rada potpuno je unitena, ako ga se svakog asa ne prodaje. Za razliku od prave robe rad ne podlijee ni akumulaciji, pa ak ni tednji.

199

bientt. Pour que la vie de lhomme soit une marchandise, il faut donc admettre lesclavage.1 (p. 49, 50, 1. c.1 Ako je, dakle, rad roba, onda je on roba s najnesret- nijim svojstvima. Meutim, on to nije samo po nacio- nalno-ekonomskim naelima, jer nije le libre rsultat dun libre march. Sadanji ekonomski reim abaisse la fois et le prix et la rmunration du travail, il perfectionne louvrier et dgrade lhomme, (p, 52, 53, 1. c.) L industrie est devenue une guerre et le commerce un jeu.2 (1. c. p. 62). Les machines travailler le coton3 (u Engleskoj) predstavljaju rad 84,000.000 radnika koji rade runo. Industrija se dosad nalazila u stanju osvajakog rata, elle a prodigu la vie des hommes qui composaient son arme avec autant dindiffrence que les grands conqurants. Son but tait la, possecion de la richesse, et non le bonheur des hommes. (Buret, 1. c. p. 20). Ces intrts (sc. conomiques) librement abandonns eux-mmes ... doivent ncessairement entrer en conflict; ils nont dautre arbitre que la guerre, et les dcisions de la guerre donnent aux uns la dfaite et la mort, pour donner aux autres la victoire... Cest dans le conflit des forces opposes que la science cherche lordre et lquilibre: la guerre perptuelle est selon elle le seul moyen dobtenir la paix; cette guerre sappelle la concurence. (1. c. p. 23). 4
1 Had je ivot, i ako se ivot svaki dan ne razmjenjuje sa hranom, on trpi i ubrzo gine. Da bi ljudski ivot bio roba, mora se dakle dopustiti ropstvo, (str. 49, 50, 1. c.). 8 . .. slobodan rezultat slobodne trgovine . . . sniava odjednom i cijenu i naknadu rada, on usavrava radnika, a poniava ovjeka (str. 52., 53., l. c.) Industrija je postala rat, a trgovina igra (1. c. str 62.) 3 Strojevi za preradu pamuka . . . 4 . . . ona se razmee ljudima koji sainjavaju njenu vojsku s isto toliko ravnodunosti kao i veliki osvajai. Njen cilj jfc bio da posjeduje bogatstva, a ne da usrei ljude (Buret, 1. c. str. 20.). Ovi interesi, tj. ekonomski, slobodno preputeni sebi samima. . . moraju nuno doi u sukob; oni nemaju drugog gospodara osim rata, a ratne odluke daju jednima poraz i smrt.

14 R ani radov i

Industrijski rat, da bi se uspjeno vodio, zahtijeva mnogobrojne armije koje moe na istoj taki nagomilati i obilno desetkovati. A vojnici te armije ne podnose napore koji se na njih stavljaju, niti iz devouement,1 niti iz dunosti, nego samo da bi izbjegli okrutnoj nunosti gladi. Svojim efovima nisu ni privreni ni zahvalni; efovi se prema svojim podreenima nisu odnosili s osjeajem naklonosti; oni ih ne poznaju kao ljude, nego samo kao orue za proizvodnju koja moraju donositi to vie i troiti to manje. Ovo grupe radnika, sve vie ugnjetavane, nisu ak ni sigurne da e uvijek biti zaposlene; industrija koja ih je sakupila, dozvoljava im da ive samo dok ih treba, a im ih se moe osloboditi, naputa ih bez ikakvog premiljanja; a radnici su primorani da nude svoju linost i snagu po cijeni koja im se daje. Ukoliko je rad koji im se daje,200 dui, muniji, odvratniji, utoliko su manje plaeni; ima nekih koji sa

esnaestsatnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu kupiti pravo da ne umru (1. c. p. 68, 69). Nous avons la conviction ... partagee ... par les commissaires charges de lenquete sur la condition des tisserands a la main, que les grandes villes industrielles perdraient, en peu de temps, leur population de trava- illeurs, si elles ne recevaient a chaque instant des cam- pagnes voisines, des recrues continuelles dhomme sains, de sang nouveau. (p. 362, 1. c.)2

da bi drugima dale pobjedu... i ba u sukobu suprotnih snaga nauka trai red i uravnoteenost: neprestani rat je prema nauci jedino sredstvo kojim se moe postii mir; ovaj rat naziva se konkurencijom, (i. c. str. 23.). 1 privrenosti 1 Uvjereni smo, a to nae uvjerenje dijele i komesari zadueni anketom o ivotnim uvjetima runih tkalaca, da bi veliki industrijski gradovi ubrzo izgubili svoje radniko stanovnitvo kad ne bi neprestano dobij ali iz okolnih seoskih podruja stalni prirast zdravih ljudi, nove krvi. (str. 362, L c.).

PROFIT OD KAPITALA

1. Kapital

1) Na emu se osniva kapital, tj. privatno vlasnitvo nu proizvodima tueg rada? Ako se sam kapital ne svodi na krau i prevaru, onda on ipak treba pomo zakonodavstva da bi nasljedstvo uinio svetim (Say, t. I. str. 136, biljeka). Kako se postaje vlasnik proizvodnih kapitala? Kako se postaje vlasnik proizvoda koji se stvaraju pomou lili kapitala? Pomou pozitivnog prava (Say, t. II. str. 4.) Sto se stjee npr. kapitalom, nasljedstvom jednog velikog imanja? Netko tko npr. naslijedi veliko imanje, ne stjee, dodue, na taj nain neposredno i politiku mo. Vrsta moi koju mu taj posjed neposredno i direktno prenosi, to je mo kupovanja, to je pravo zapovijedanja nad svim radom drugih ili nad svim proizvodima toga rada koji na tritu trenutno postoje. (Smith. t. I., str. 61.) Kapital je, dakle, upravljaka vlast nad radom i JfRovim proizvodima. Kapitalist posjeduje tu vlast ne zIior svojih linih ili ljudskih svojstava, nego ukoliko Jp vlasnik kapitala. Njegova mo jest kupovna mo njihova kapitala, kojoj se nita ne moe opirati. Mi emo jednom kasnije vidjeti kako kapitalist pomou kapitala vri svoju vlast nad radom, a onda emo v Idioti vlast kapitala nad samim kapitalistom. Sto jp kapital? 201 Une certaine quantite de travail amassee et mis en reserve.

(Smith, t. II., p. 312.)54 Kapital je nagomilani rad. 2. Fond (fonds, Stock) je -svako gomilanje proizvoda zemlje i manufaktunog rada. Glavnica se naziva kapitalom tek onda kad svom vlasniku daje prihod ili dobitak (Smith, sv. II. str. 191.)
2. Dobitak od kapitala Profit ili dobitak od kapitala sasvim je razliit od nadnice. Ova se razliitost pokazuje na dvostruki nain: jednom se dobici od kapitala u potpunosti odreuju prema vrijednosti uloenog kapitala, iako rad oko nadgledanja i upravljanja kod razliitih kapitala moe biti jednak. Osim toga, u velikim tvornicama taj cjelokupni rad povjeren je glavnom inovniku, ija plaa ne stoji jii u kakvoj vezi s kapitalom iji uinak on nadgleda. Iako se rad vlasnika svodi ovdje gotovo na nita, on ipak zahtijeva profite razmjerno svom kapitalu. (Smith sv. I. str. 9799.) Zato kapitalist zahtijeva ovu proporciju izmeu dobitka i kapitala? On ne bi imao interesa da upoljava radnike, kad od prodaje njihova proizvoda ne bi oekivao vie nego to je nuno da bi nadoknadio kapital, koji je dao kao predujam za nadnice, i ne bi imao interesa da radije uloi veliku, nego malu sumu novaca, kad njegov profit ne bi bio razmjeran opsegu uloenog kapitala. (Sv. I. strana 96, 97.). Kapitalist vue, dakle, prvo, dobitak na nadnicu, drugo, na predujmijene (avancierten) sirovine. U kakvom se odnosu nalazi dobitak prema kapitalu? Ako je ve teko da se odredi obina srednja stopa nadnice na datom mjestu i u [datom] vremenu, onda

54 Stanovita koliina nagomilanog rada stavljenog u rezervu, (Smith, sv. II., str. 312.).

202

je jo tee procijeniti dobitak kapitala. Promjene u cijeni roba s kojima kapital trguje, srea i nesrea njegovih rivala i muterija, hiljadu drugih sluajeva kojima su robe izloene kako za vrijeme transporta, tuko i u skladitima, izazivaju promjenu u profitu svakog dana i gotovo svakog sata. (Smith, sv. I. str. 179, 180.) Koliko god je sad nemogue s preciznou odrediti dobitke kapitala, to o njima ipak moemo stvarati predodbu prema kamati od novca. Tko s novcem moe mnogo zaraditi, taj mnogo daje za mogunost da se njim poslui, a ako malo zaradi pomou njegova po- sredstva, onda daje malo. (Smith, sv. I. str. 181). Pro T porcija koje se mora odrati izmeu obine kamatne stope i stope istog dobitka, nuno se mijenja porastom ili padom dobitka. U velikoj Britaniji se rauna da je dvostruka kamata ono, to trgovci nazivaju im profite honnete, modere, raisonnable,55 to su sami izrazi koji nita ne kau, osim obian i uobiajeni profit. (Smith, t. I., str. 198.) Koja je najnia stopa dobitka? A koja je najvia? Najnia stopa obinog dobitka od kapitala mora uvijek biti neto via nego to je nuno, da bi kompenzirala sluajne gubitke, kojima je izloeno Svako ulaganje kapitala. Ovaj surplus56 je zapravo dobitak ili le bene- fice net.57 On se isto tako odnosi prema najniem iznosu kamatne stope. {Smith, t. I. str. 169.) Najvia stopa na koju se mogu popeti obini dobici jest ona, koja u veini roba u cjelini oduzima zemljinu rentu, i svodi nadnicu koja je sadrana u dostavljenoj robi na najniu cijenu, samo na uzdravanje radnika /.a vrijeme rada. Radnik se uvijek mora hraniti na jedan ili drugi nain, sve dotle dok se koristi u dnevnom poslu; zemljina renta moe sasvim otpasti. Primjer: u Bengaliji, ljudi indijske trgovake kompanije. (Smith, t. I, str. 197, 198.)

55

poten, umjeren, razuman profit Muviak 1 Msti dobitak

207

Osim svih koristi neznatne konkurencije koje kapitalist u ovom sluaju smije iskoritavati, moe on na astan nain drati trinu cijenu iznad prirodne cijene. Prvo, pomou trgovake tajne, ako je trite jako udaljeno od onih koji ga posjeuju: naime, pomou zatajivanja promjene cijene, njenog povienja iznad prirodnog stanja. Ta zatajivanje dovodi do toga da ni drugi kapitalisti ne ulau svoj kapital u tu granu. Zatim pomou tvornike tajne, koja omoguava kapitalistu da s manjim proizvodnim trokovima a s vie profita dostavlja svoju robu po istim ili ak po niim cijenama, nego njegovi konkurenti. (Prevara pomou zatajivanja nije nemoralna? Burzovna trgovina.) Dalje: gdje je proizvodnja vezana za odreeno mjesto (kao npr. skupocjeno vino) i gdje se efektivna potranja nikad ne moe zadovoljiti. Napokon: pomou monopola individua i kompanija. Monopolska cijena je tako visoka koliko je mogue. (Smith, t. I., str. 120. 124.). Drugi sluajni uzroci koji mogu povisiti dobitak od kapitala: stjecanje novih teritorija ili pojava novih trgovakih grana esto uveavaju dobitak od kapitala, ak i u bogatoj zemlji, jer starim trgovakim granama odvlae jedan dio kapitala, umanjuju konkurenciju, trite opskrbljuju s malo roba, ije se cijene onda povisuju; trgovci s tim robama mogu onda platiti posueni novac s veim kamatama. (Smith, t. I., str. 190.) Ukoliko se jedna roba vie obrauje, ukoliko postaje predmet manufakture, raste onaj dio cijene koji se dijeli na nadnicu i profit u odnosu na dio koji sainjava zemljinu rentu. Napretkom koji se na toj robi postie runim radom, ne uveava se samo broj dobitaka, nego je svaki slijedei dobitak vei od prethodnoga, jer je kapital iz kojeg on proistie uvijek nuno vei. Kapital koji zapoljava tkalce, nuno je uvijek vei od onoga koji zapoljava prelce, jer ne nadomjeta samo ovaj posljednji kapital, s njegovim dobitkom, nego osim toga daje tkalcima jo nadnice, a dobitak mora uvijek biti u nekoj proporciji s kapitalom (Smith, t. I., 102., 103.) Dakle, napredak koji se postie ljudskim radom na prirodnom proizvodu i obraenom prirodnom proizvodu, ne poveava nadnicu, nego poveava djelomino broj kapitala koji dobivaju, a djelomino razmjer svakog slijedeeg kapitala prema prethodnome. O dobitku koji kapitalist vue iz podjele rada bit e govora kasnije. On dobiva dvostruko, prvo od podjele rada, drugo, uope od napretka koji se postie ljudskim radom na prirodnom proizvodu. Ukoliko je na nekoj robi ljudski udio vei, utoliko je vei dobitak od mrtvog kapitala. U jednom te istom drutvu prosjena stopa dobitaka od 214 kapitala mnogo je blia istom nivou nego plaa razliitih vrsta

rada. (t. I., str. 228). Kod razliitih ulaganja kapitala mijenja se uobiajena stopa dobitka prema veoj ili manjoj sigurnosti da e kapital biti vraen. Stopa dobitka podie se s rizikom, iako ne u potpunoj proporciji. (Ibid., str. 226, 227.) Razumije se samo po sebi da se dobici od kapitala penju i uslijed olakica ili pojeftinjenja sredstava cirkulacije (npr. papirnatog novca). zemljina renta i nadnica s blagostanjem drutva, i ne pada kao one s njegovim propadanjem. Naprotiv, ta stopa je naravno niska u bogatim zemljama, a visoka u siromanim zemljama; a nikad nije tako visoka kao u zemljama koje najbre jure ususret svojoj propasti. Dakle, interes te klase nije u istoj vezi s opim interesom drutva, kao interes obih drugih klasa... Poseban interes onih koji se bave posebnom trgovakom ili manufakturnom granom, uvijek je u stanovitom smislu razliit od interesa publike, a esto mu je ak neprijateljski suprotstavljen. Interes je trgovca da uvijek poveava trite i ogranii konkurenciju prodavaa... To je klasa ljudi, iji interes nikad nee biti egzaktno isti kao interes drutva, klasa koja je openito zainteresirana da publiku prevari i nadmudri. (Smith. t. II., str. 163. 165.,)
4. Akumulacija kapitala i konkurencija meu kapitalistima

Umnoavanje kapitala koje povisuje nadnicu tei tome da smanji dobitak kapitalista konkurencijom meu kapitalistima. (Smith, T. I., str. 179.) Ako npr. kapital koji je potreban sitnoj trgovini jednog grada bude podijeljen meu dva razliita trgovca, onda e konkurencija uiniti da e svaki od njih prodavati jeftinije nego kad bi se kapital nalazio u rukama jednog jedinog trgovca; a kad je podijeljen meu 20, konkurencija e biti upravo za toliko aktivnija i utoliko manje e biti data mogunost da se oni meusobno sporazume da povise cijenu svoje robe. (Smith, t. II., str. 372., 373.) Budui da mi sada ve znamo da su cijene monopola maksimalno visoke, jer je ak s obinog nacionalno ekonomskog gledita interes kapitalista neprijateljski prema drutvu, i jer povienje dobitka od kapitala, kao i sloena kamata djeluju na cijenu robe (Smith, t. I., str. 199201.), to je konkurencija jedina pomo protiv kapitalista, koja prema navodu nacionalne ekonomije, djeluje jednako dobrotvorno na povienje nadnice, kao i na pojeftinjenje roba u korist potroake publike. Ali konkurencija je mogua samo na taj nain da se kapitali umnoe, i to u mnogo ruku. Nastajanje mnogih kapitala mogue je samo pomou mnogostrane akumulacije, j.er kapital uope nastaje 215 sarrio pomou akumulacije, a mnogostrana akumulacija nuno se obre u jednostranu. Konkurencija meu kapitalistima uveava

akumulaciju meu kapitalima. Akumulacija, koja je pod vlau privatnog vlasnitva koncentracija kapitala u malo ruku, jest uope nuna konzekvencija, kad se kapitali prepuste svom prirodnom toku, a to prirodno odreenje kapitala probija sebi pravi slobodni put tek konkurencijom. uli smo da je dobitak od kapitala razmjeran njegovoj veliini. Zatim, bez obzira na hotiminu konkurenciju, veliki se. kapital, dakle. Tazmjerno svojoj veliini akumulira bre nego mali kapital. Prema tome je akumulacija velikog kapitala mnogo bra nego akumulacija maloga bez obzira na konkurenciju. Ali slijedimo dalje taj razvoj. Umnoavanjem kapitala smanjuju se profiti od kapitala pomou konkurencije. Dakle, prije svega trpi mali kapitalist.
'Jmnoavanje kapitala i velik broj kapitala pretpostavlja, nadalje, progresivno bogaenje zemlje.

U zemlji koja je dospjela do vrlo visokog stupnja bogatstva, uobiajena stopa dobitka je tako malena, da je kamatna stopa, iju isplatu taj dobitak omoguava, suvie niska, da bi drugi ljudi, osim najbogatijih, mogli ivjeti od kamate na novac. Dakle, svi ljudi srednjeg imovnog stanja moraju uloiti svoj kapital, baviti se nekim poslom ili se interesirati za neku granu trgovine. (Smith, t. I., str. 196., 197.) Ovo stanje je omiljeno stanje nacionalne ekonomije. Proporcija koja postoji izmeu sume kapitala i dohodaka svagdje odreuje proporciju u kojoj e se nalaziti industrija i besposlienje; gdje kapitali odnesu pobjedu, tamo vlada industrija; gdje pobijede prihodi, vlada besposlienje. (Smith, t. II., str. 235.) Kako stoji s ulaganjem kapitala u toj poveanoj konkurenciji? S umnoavanjem kapitala mora se sukcesivno poveati kvantitet fonds a preter a interet58; uveanjem tog novca kamata postaje manja, 1. jer pada trina cijena svih stvari ukoliko se vie poveava njihov kvantitet, 2. jer umnoavanjem kapitala u jednoj zemlji postaje tee uloiti nov kapital na koristan nain. Time to posjednik jednog kapitala ini sve mogue napore da se domogne posla koji je zauzeo drugi kapital, poveava se konkurencija meu raznim kapitalima Ali veinom se on ne moe nadati da e taj drugi kapital istisnuti s njegova mjesta, osim ponudom, da e poslovati pod boljim uvjetima. On mora prodavati stvari ne samo jeftinije, nego ih esto mora kupiti skuplje, da bi naao priliku za prodaju. Ukoliko se odreuje vie kapitala za odravanje proizvodnog rada, utoliko postaje vea potranja za radom: radnici lako nau zaposlenje, ali kapitalisti teko nau radnike. Zbog konkurencije kapitalista penje se nadnica i padaju prihodi. (Smith, t. II., str. 216
58

fondova za posuivanje na kamate

358., 359.) Sitni kapitalist ima, dakle, na izboru: 1. ili da svoj kapital pojede, jer vie ne moe ivjeti od kamate, dakle, da prestane biti kapitalist; ili 2. da se sam prihvati posla, da svoju robu jeftinije prodaje i skuplje kupuje nego bogatiji kapitalist i da plaa povienu nadnicu; dakle, budui da je trina cijena zbog pretpostavljene visoke konkurencije ve vrlo niska, da se upropasti. Ako, naprotiv, veliki kapitalist eli istisnuti maloga, onda on ima, njemu nasuprot, sve prednosti koje kapitalist kao kapitalist ima nasuprot radniku. Vei kvantitet njegova kapitala nadomjeta mu manje dobitke, a on moe podnositi ak i momentane gubitke tako dugo. dok manji kapitalist ne bude upropaten i dok on ne bude osloboen od te konkurencije. Tako on sebi akumulira dobitke malog kapitaliste. Dalje: veliki kapitalist kupuje uvijek-jeftinije nego maleni, jer kupuje masovnije. On moe, dakle, bez tete prodavati jeftinije. Ali ako pad kamate od novca pretvori srednje kapitaliste iz rentijera u poduzetnike, onda umnoavanje poslovnog kapitala i manji dobitak koji zbog toga slijedi, izaziva obratno pad kamate od novca. Time to se smanjuje korist koja se moe vui od upotrebe kapitala, smanjuje se nuno i cijena koja se moe platiti za upotrebu toga kapitala. (Smith, t. II., str. 359.) Ukoliko se bogatstvo, industrija, stanovnitvo vie uveavaju utoliko se vie smanjuje kamata od novca, dakle dobitak kapitalista; ali oni sami se zato ne poveavaju nita manje, nego jo bre nego prije, uprkos smanjenju dobitaka... Veliki kapital, iako s malim dobicima, umnoava se openito mnogo bre nego mali kapital s velikim dobicima. Novac pravi novac, kae poslovica. (Ibid. t. I., str. 189.) Ako se, dakle, tom velikom kapitalu suprotstave sasvim maleni kapitali s malenim dobicima, kao to je to pod pretpostavljenim stanjem jake konkurencije, on ih onda potpuno uniti. Nuna konzekvencija u toj konkurenciji jest onda ope pogoranje kvaliteta roba, krivotvorenje, prevara u proizvodnji, masovno trovanje, kao to se pokazuje u velikim gradovima. Nadalje, vana je okolnost u konkurenciji velikih i malenih kapitala odnos Capital fixe i Capital circulant.59 Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za ivot, u manufakturi ili trgovini. Taj tako uloeni kapital ne daje svom vlasniku prihod ili profit sve dotle, dok ostaje u njegovu posjedu ili dok ostaje u istom obliku. Iz njegove ruke on neprestano ide u odreenom obliku, da bi se vratio u drugom i 217
59

stalnog kapitala i opticajnog kapitala

donosi profit samo pomou te cirkulacije ili pomou tog sukcesivnog pretvaranja i zamjenjivanja. Capital fixe sastoji se iz kapitala koji je uloen u poboljanje zemlje, u kupovanje strojeva, orua, alata i slinih stvari. (Smith, t. II., str. 197. 198.) Svaka uteda u rashodima stalnog kapitala jest porast istog dobitka. Cjelokupni kapital svakog poduzetnika nuno se dijeli na Capital fixe i Capital circulant. Ako suma kapitala ostaje ista jedan dio e biti utoliko manji, ukoliko je drugi vei. Capital circulant daje mu materijal i nadnice i pokree proizvodnju. Dakle, svaka uteda u Capital fixe, koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada, uveava kapital (fonds). (Smith, t. II., str. 226.)
Od samog poetka se vidi da je odnos izmeu Capital fixe i Capital circulant mnogo povoljniji za velike nego za manje kapitaliste. Vrlo veliki bankar treba samo neznatno vie Capital fixe, nego vrlo maleni bankar. Njihov Capital fixe ograniava se na izdatke za poslovnu kancelariju. Orua velikog zemljoposjednika ne uveavaju se razmjerno veliini njegova zemljita. Isto tako je kredit, koji veliki kapitalist posjeduje prije manjega, utoliko vea uteda u Capital fixe, naime u novcu, koji kapitalist uvijek mora imati u gotovu. Napokon, razumije se, da tamo gdje je industrijski rad dostigao visok stupanj, dakle, gdje je gotovo sav runi rad postao tvorniki rad, da malenom kapitalistu nije dovoljan njegov cjelokupan kapital da bi posjedovao samo potrebni Capital fixe. On sait gue les travaux de la grande

culture noccupent hdbituellement quun petit nombre de bras. 60

Uope pri akumulaciji velikih kapitala deava se razmjerno i koncentracija i pojednostavljenje Capital fixe u poreenju s manjim kapitalistima. Veliki kapitalist uvodi sebi neku vrstu organizacije orua rada.

Isto je tako u podruju industrije svaka manufaktura i tvornica ve obuhvatnije povezivanje veeg predmetnog imetka s mnogobrojnim i mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima i tehnikim umijeima za zajedniki cilj proizvodnje... Gdje zakonodavstvo dri na okupu zemljino vlasnitvo u velikim masama, suviak rastueg stanovnitva prelazi zanatskom radu, a podruje na kojem se uglavnom skuplja vei broj proletera jest, dakle, industrija, kao u Velikoj Britaniji. Gdje, meutim, zakonodavstvo dozvoljava stalnu podjelu zemljita, tu se poveava broj malenih i zaduenih vlasnika, kao u Francuskoj, koje neprestano usitnjavanje posjeda baca u klasu siromanih i nezadovoljnih. Ako je, napokon, to komadanje i prezaduivanje dotjerano do vieg stupnja, onda veliki zemljopasjed opet guta maloga, kao to i krupna industrija unitava sitnu; budui da se sada opet stvaraju vei kompleksi dobara, to velik broj siromanih radnika koji naprosto nisu vie potrebni za obraivanje zemljita, 218
60

Zna se da radovi visoke kulture obino angairaju samo maleni broj ruku.

navaljuju opet u industriju. (str. 58., 59., Schultz, Kretanje proizvodnje). Zbog promjene u nainu proizvodnje svojstvo roba iste vrste postaje drugaije, a osobito primjenom strojeva. Samo iskljuenjem ljudske snage postalo je mogue da se od jedne funte pamuka u vrijednosti od 3 ilinga 8 pensa oprede 350 kanura, duine 167 engleskih, tj. 36 njemakih milja, u trgovakoj vrijednosti od 25 gvineja. (Ibid., str. 62.) Za posljednjih 45 godina u Engleskoj su se cijene vunenih tkanina smanjile u prosjeku za 11/12, a prema Marshallovim proraunima, ista koliina proizvodnje, za koju se 1814. godine plaalo jo 16 ilinga, sada se izrauje za 1 iling 10 pensa. Vea jeftinoa industrijskih proizvoda poveala je potronju kako u unutranjosti, tako i na tritima u inozemstvu; s tim je povezano jo i to, da se u Velikoj Britaniji broj radnika u pamunoj industriji ne samo nije smanjio poslije uvoenja strojeva, nego se od 40.000 popeo na 1 1/2 milijun. Sto se tie zarade industrijskih poduzetnika i radnika, uslijed konkurencije meu tvorniarima nuno se smanjio njihov prihod razmjerno kvantitetu proizvoda koje oni isporuuju. U godinama 1820.33. brutto zarada tvorniara u Manchesteru pala je po komadu prostog platna od 4 ilinga 1 11/3 pensa na 1 iling 9 pensa. Da bi se nadoknadio taj gubitak proiren je za toliko vie opseg proizvodnje. Posljedica je toga da u pojedinim industrijskim gradovima nastaje djelomina hiperprodukcija, da nastaju esti bankroti, zbog ega unutar klase kapitalista i gospodara rada dolazi do nesigurnog kolebanja posjeda, to proletarijatu pridodaje jedan dio ekonomski upropatenih; da esto i iznenadno obustavljanje ili smanjivanje rada postaje nuno, a tete koje odatle proizlaze klasa najamnih radnika uvijek gorko osjea. (Ibid., str. 63.) Louer son travail, cest commencer son esclavage; louer la matiere du travail, cest constituer sa liberte... Le travail cest lhomme, la matiere au contraire nest rien de lhomme. (Pecquer, Theor. soc. etc. p. 411., 412.)' Lelement matiere qui ne peut rien pour la crea- tion de la richesse sans lautre element travail, recoit la vertu magique detre fecond pour eux comme sils y avaient mis de leur propre fait, cet indispensable element (ibid., 1. c.). En supposant que le travail quoti- dien duri ouvrier lui rapporte en moyenne 400 fr. par an, et que cette somme suffise a chaque adulte pour vivre dune vie grossiere, tout proprietaire de 2000 fr. de rente, de fermage, de loyer, etc., force done indi- rectemont 5 hommes a travailler pour lui; 100.000 fr. de rente representent le travail de 250 hommes et 1,0. 000 le travail de 2.500 individus (dakle 300 miliona 219

(Louis Philippe) rad od 750.000 radnika). (ibid. str 412 413.)61 Les proprietaires ont recu de la loi des hommes le droit duser et dabuser, cest-a-dire de faire se quils veulent de la matire de tout travail... ils sont nullement obligs par la loi de fournir propos et toujours du travail aux nonpropritaires, ni de leur payer un salaire toujours suffisant etc. (p. 413., 1. c.). Libert entire quant la nature, la quantit, la qualit, lopportunit de la production, lusage, la consommation des richesses, la disposition de la matire de tout travail. Chaqun est libre dchanger sa chose comme il lentend, sans autre considration que son propre intrt dindividu. (p. 413., 1. c.)62 La concurrence nexprime pas autre chose que 1 chang facultatif, que-lui-mme est la consquence prochaine et logique du droit individuel duser et dabuser des instruments de toute production. Ces trois moments conomiques, lesquels nen font qu'un: le droit duser et dabuser, la libert dchanges et la concurence arbitraire, entranent les consquences suivantes: chaqun produit ce quil veut, comme il veut, quand il veut, o il veut; produit bien ou produit mal, trop ou pas assez, trop tt ou trop tard, trop cher ou trop bas prix; chacun ignore sil vendra, qui il vendra: comment ili vendra, quand il vendra, o il vendra et il en est de mme quand aux achats. Le producteur ignore les besoins et les ressources, les demandes et les offres. Il vend quand il veut, quand il peut, o il veut, a qui il veut, au prix quil veut; Et il achte de mme. En tout cela, il est toujours le jouet du hasard, lesclave de la loi du plus fort, du moint press, du plus r i o h e . . . Tandis que sur un point il y a disette d'une richesse, sur lautre il y a trop-plein et gaspillage. Tandis quun producteur vend beaucoup o trs cher, et bnfice norme, l'autre ne vend rien ou vend perte .. . Loffre ignore la demande et la demande ignore loffre. Vous produisez sur la foit

! Elemenat materija, koji ne moe nita uiniti za stvaranje bogatstva bez drugoga elementa, rada, prima magino svojstvo da se za one koji njom vladaju oplouje kao da su oni sami uloili ovaj drugi neophodni elemenat*. (Ibid, 1. c.). Pod pretpostavkom da mu svakodnevni rad jednog radnika donosi prosjeno 400 franaka godinje i da ta svota dostaje svakom odraslom ovjeku da ivi kakvim takvim ivotom, svaki onaj koji posjeduje 2009 fianaka od rente, od zakupa, od najamnine i si. primorava, dakle, indirektno pet ljudi da za njega rade; 100.000 franaka rente predstavlja rad 250 ljudi, a 1 milijun franaka rad 2500 pojedinaca .. . (Ibid, str. 412, 413).

62 Ljudski zakoni dali su vlasnicima pravo da upravljaju ! zloupotrebljavaju svoje vlasnitvo, tj. da rade to hoe s mate rijalom za rad. . . zakon ih nikako ne prisiljava, da kad ;e potrebno i uvijek dadu rada nevlasmcima, niti da im daju najamninu koja bi uvijek bila dovoljna itd.* (str. 413. 1. c.). Potpuna slcboa to se tie prirode, koliine, kakvoe, ugodncsti proizvodnje, to se tie upotrebe i troenja bogatstva, raspolaganja materijalom za svaki .r-ad. Svatko je slobodan 220 da mijenja svoju stvar kako on to hoe, ne obazirui se ni na to osim na svoj vlastiti pojedinani interes. (str. 413. 1. c.)

dun got, dune mode qui ce manifeste dans le public des consommateurs; mais dj, lorsques vous tes prts livrer la marchandise, la fan- tasie a pass et cest fixe sur un autre genre de produit .. . consquences infaillibes, la permanence et luniversalisation des banqueroutes, les mcomptes, les ruines subites et les fortunes improvises; les crises co- merciales, les chmages, les encombrements ou les disettes priodiques; linstabilit et lavilissement des salaires et des profits; la dperdition ou le gaspillage norme de richesses, de temps et defforts dans larne dune concurrence acharne, (p. 414. 416., 1. c.)1 Ricardo u svojoj knjizi (Rent of land)2: nacije su samo proizvodne radionice, ovjek je stroj za potronju i
* ^Konkurencija ne znai drugo do neobaveznu razmjenu, koja sama predstavlja slijedeu i loginu posljedicu prava svakog pojedinca da se slui kako hoe sredstvima svake proizvodnje. Ova tri ekonomska momenta koja sainjavaju jedan momenat: pravo upotrebe i zloupotrebe, slobodu razmjene i neograniene konkurencije, povlae za sobom slijedee konzekvencije: svatko proizvodi ono to hoe, kako hoe, kada hoe i gdje hoe; svatko proizvodi dobro ili loe, dovoljno ili nedovoljno, rano ili kasno, suvie skupo ili suvie jeftino; nitko ne zna hoe li prodavati, kako e prodavati, kad e prodavati, gdje e prodati i kome e prodati, a isto je tako i sa kupnjom. Proizvoa ne zna za potrebe i izvore, za ponudu i potranju. On prodaje kad hoe, kad moe. gdje hoe i uz cijenu koju hoe; a isto tako kupuje. U svemu tome on je uvijek igraka sluaja, rob zakona jaega, onoga kome se manje uri, ono^a koji je bogatiji. Dok na jednoj taki vlada oskudica izvjesnog bogatstva, na drugoj vlada izobilje i razbacivanje. Dok jedan proizvoa prodaje mnogo i skupo, uz veliki profit, drugi ne prodaje nita i uz gubitak . . . Ponuda ne zna za potranju, a potranja za ponudu. Vi proizvodite zbog nekog ukusa, zbog mode koja se ispoljava kod potroaa; ali kad ste ve u mogunosti da isporuite robu, hir je proao i zaustavio se na nekoj drugoj vrsti proizvoda . . . neizbjene posljedice, stalnost i univerzalnost bankrota; slaba predvianja, nagli slomovi, neoekivana bogatstva, komercijalne krize, nezaposlenost, periodina zasienost ili oskudica, nestalnost i snienje nadnice i profita; gubitak ili ogromna rasipanja bogatstva, vremena i truda na polju ogorene konkurencije.'* (str. 414416. 1. c.) zemljina renta

221

proizvodnju; ljudski ivot je kapital; ekonomski zakoni slijepo vladaju svijetom. Za Ricarda ljudi nisu nita, proizvod je sve. U 26. poglavlju francuskog prijevoda kae se: II serait tout fait indiffrent pour une personne qui sur un capitale de 20.000 fr. ferait 2.000 fr. par an de profit, que son capital employt cent hommes ou mille... Lintrt rel dune nation nest il pas le mme? Pourvu que son revenu net et rel, et que ses fermages et ses profits soient les mmes, quimporte quelle se compose de dix ou de douze millions dindividus? (t. II., p. 194, 195.) En vrit, dit M. de Sismon- di (t. II., p. 331)., il ne reste plus qu dsirer que le roi, demeur tout seul dans lle, en tournant constamment une manivelle (ruica), fasse accomplir par des automates, tout louvrage de lAngleterre.1 Le matre qui achte le travail de louvrier un prix si bas, quil suffit peine aux besoins les plus pressants, nest responsable ni de linsuffisance des salaires, ni de la trop longue dure du travail: il subit lui-mme la loi quil impose... ce nest pas tant des hommes que vient la misre, que de la puissance des choses (Buret, 1. c. 82.).2 U Engleskoj postoje mnoga mjesta u kojima stanovnici nemaju kapitala za potpunu obradu zemlje. Vuna iz istonih provincij a ( kotske mora najveim dijelom dugo putovati po zemlji po ravim putevima, da bi bila obraena u grofoviji York, jer na mjestu njene
1 ovjeku, koji e iz kapitala od 20.000 fr. izvui 2.000 fr. godinjeg profita, posve je indiferentno da li je njegov kapital zaposlio 100 ili 1000 ljudi.. . Zar nije takav i stvarni interes jedne nacije? Ako njen isti i stvarni prihod, zakupi i profiti budu jednaki, to se nje tie da li je sainjavala 10 ili 12 milijuna individua? (sv. II., str. 194., 395.). Zaista, kae gospodin de Sismondi, (sv. II., str. 331.), jedino se jo moe eljeti da kralj, ostavi sam na otoku, okreui ruicu naredi da automati izvre itav posao u Engleskoj. - Vlasnik koji kupuje radnikov rad uz tako nisku cijenu da Je ovome jedva dovoljna za najnunije potrebe, nije odgovoran ni za oskudnu nadnicu ni za predugo trajanje rada: on sam se pokorava zakonu koji sam namee. . . Bijeda ne dolazi toliko od ljudi, nego od moi koju imaju stvari. (Buret, 1. c. str. 82.).

proizvodnje nema kapitala za manufakturu. U Engleskoj postoji vie malih tvornikih gradova, iji stanovnici nemaju dovoljno kapitala za transport svojih industrijskih proizvoda na udaljena trita na kojima ih potroai trae. Trgovci su ovdje samo agenti bogatijih trgovaca koji stoluju u nekim velikim trgovakim gradovima. (Smith, t. II., p. 381, 382.) Pour augmenter la valeur du produit annuel de la terre et du travail, ii ny a pas dautres moyens que daugmenter, quant au nombre, les ouvriers productifs, ou daugmenter, quant a la puissance, la faculte productive des ouvriers pre- sedemment employes. Dans lun et dans lautre cas ii faut presque toujours un surcroit de capital. (Smith, t.
15 Rani radovi

222

II., p. 338.).63 Dakle, poto je u samoj prirodi stvari da je akumulacija kapitala nuni pretea podjele rada, rad se moe dijeliti na daljnje podvrste samo u odnosu u kojem su se kapitali postepeno nagomilali. Ukoliko se rad vie raspada u podvrste, poveava se kvantitet sirovina koje moe preraditi isti broj osoba; time to zadatak svakog radnika postepeno postaje sve jednostavniji, pronalazi se mnotvo strojeva da bi te zadatke olakali i skratili. Ukoliko se, dakle, podjela rada vie proiruje, nuno je, da bi isti broj radnika bio stalno zaposlen, da se unaprijed nagomila zaliha sredstava za ivot, zaliha sirovina, orua i alata, koja je mnogo vea nego to je to ranije bilo potrebno, u manje razvijenim uvjetima. Broj radnika se poveava u svakoj grani u isto vrijeme kad u njoj raste podjela rada, ili im, naprotiv, poveanje njihova broja omoguuje da se na taj nain klasificiraju i podijele. (Smith, t. I., 193, 194.) Isto tako kao to rad ne moe izdrati taj veliki porast proizvodnih snaga bez prethodne akumulacije kapitala, tako i akumulacija kapitala, prirodno, prouzrokuje taj porast. Naime, kapitalist eli da svojim kapitalom proizvede to je mogue vie proizvoda, tei, dakle, da meu svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da ih, ako je to mogue snabdije najboljim strojevima. Da bi uspio u oba ta sluaja, njegova sredstva moraju biti razmjerna proirenju njegova kapitala i broju ljudi koje taj kapital moe zaposliti. Dakle, pomou porasta kapitala ne uveava se u jednoj zemlji samo kvantitet rada koji on pokree, nego uslijed tog porasta isti kvantitet rada proizvodi mnogo vei kvantitet proizvoda. (Smith, 1. c. str. 194, 195.) Dakle, hiperprodukcija. Obuhvatnije kombinacije proizvodnih snaga... u industriji i trgovini, pomou ujedinjenja mnogobrojnih i mnogovrsnijih ljudskih i prirodnih snaga, za pothvate u veem razmjeru. Tu i tamo... ve ua meusobna veza glavnih grana proizvodnje. Tako e veliki tvorniari pokuati da istovremeno steknu veliki zemljini posjed, da makar jedan dio sirovina koje su potrebne njihovoj industriji ne moraju nabavljati iz tree ruke; ili e sa svojim industrijskim pothvatima povezati trgovinu, ne samo za prodaju svojih vlastitih proizvoda, nego i za kupovanje proizvoda druge vrste i za prodaju tih proizvoda svojim radnicima. U Engleskoj, gdje pojedini tvorniari katkada imaju 10 12.000 radnika . . . ,
63 . . . Da bi se poveala vrijednost godinjeg prihoda zemlje i rada, nema drugog sredstva nego^ poveati broj produktivnih radnika ili s obzirom na snagu, poveati proizvodnu sposobnost ve ranije zaposlenih radnika. U jednom i 15 223 u drugom sluaju potrebno je gotovo uvijek poveanje kapitala. (Smith, sv. II., str. 338.)

ve nisu rijetke takve veze razliitih proizvodnih grana pod jednom vodeom linosti, nisu rijetke takve manje drave ili provincije u dravi. Tako u novije vrijeme posjednici ^rudnika kod Birminghama pre. uzimaju cjelokupan proces pripremanja eljeza koji se prije dijelio na razliite poduzetnike i vlasnike. (Vidi lanak Birmingenski rudarski okrug u asopisu Deutr sche Vierteljahrschrift 3, 1838.) Napokon, u veim dioniarskim poduzeima koja su postala tako mnogobrojna vidimo obuhvatne kombinacije novanih snaga mnogih uesnika, s naunim i tehnikim znanjima i umijeima drugih, kojima je povjereno izvoenje rada. Na taj nain kapitalistima je omogueno da svoje utede na mnogovrstan nain, pa i istovremeno, primijene u

224

poljoprivrednoj, industrijskoj i trgovakoj proizvodnji, uslijed ega njihov interes postaje istovremeno mnogovrsni] i, a suprotnosti izmeu interesa agrikulture, industrije i trgovine ublauju se i nestaju. Ali sama ta olakana mogunost da se kapital korisno upotrebi na razliite naine, mora poveati suprotnost izmeu imunih i neimunih klasa. (Schultz, 1. c. str. 40, 41.) Golem dobitak koji stanodavci vuku od sirotinje. Loyer' stoji u obrnutom odnosu prema industrijskoj sirotinji. * Isto tako procenti od poroka ruiniranog proletarijata. (Prostitucija, pijanevanje, preteur sur gages).* Time to se kapital i zemljoposjed nalaze u jednoj ruci. akumulacija kapitala raste, a njihova konkurencija pada, a isto tako ukoliko je kapital svojom veliinom osposobljen da kombinira razliite proizvodne grane. Ravnodunost prema ljudima. 20 sreaka od Smitha. Revenu net et brut64 od Saya.

ZEMLJINA RENTA

Pravo zemljovlasnika vodi svoje porijeklo od pljake. (Say, t. I., str. 136., biljeka). Zemljovlasnici, kao i svi ljudi, vole eti tamo gdje nisu sijali i zahtijevaju rentu ak za prirodni proizvod zemlje. (Smith, t. I., str. 100.) Moglo bi se pomisliti da je zemljina renta samo dobitak od kapitala koji je vlasnik uloio za poboljanje zemljita. Ima sluajeva kada zemljina renta to djelomino moe da bude..., ali zemljovlasnik zahtijeva: 1. rentu ak i za nepoboljanu zemlju, a to to se moe smatrati kamatom ili dobitkom od trokova za poboljanje, to je obino samo dodatak (adicija) toj primitivnoj renti; 2. osim toga, ta poboljanja nisu uvijek uinjena kapitalom zemljovlasnika, nego katkada i kapitalom zakupnika; pa ipak, ako se radi o tome da se obnovi zakupnina, zemljovlasnik obino zahtijeva takvo povienje rente, kao da su sva ta poboljanja bila uinjena njegovim vlastitim kapitalom; 3. tovie, on zahtijeva katkad rentu i za to, to st1 nikako ne moe poboljati pomou ljudske ruke. (Smith, t. I., str. 300, 301.) Smith navodi kao primjer za posljednji sluaj slanicu (seekrapp, salicorne), jednu vrstu morske biljke, koja nakon spaljivanja daje alkalinu sol, to se moe upotrebljavati za pravljenje stakla, sapuna itd. Ona raste u Velikoj Britaniji, osobito na razliitim mjestima kotske, ali samo na stijenama koje lee ispod oseke i plime (visoka plima, mare), koje su. dvaput dnevno pokrivene morskim valovima i iji proizvod, dakle, nikad nije uvean
stanarina * zajmodavac na zalog * Netto \ brutto prihod.
64

ovjekovim radom. Vlasnik takvog komada zemljita, gdje raste takva vrsta bilja, ipak zahtijeva rentu, isto tako kao od itorodnog zemljita. U blizini Shetlandskih otoka more je izvanredno bogato. Velik dio njihova stanovnitva ivi od ribolova. Da bi se, meutim, vukao dobitak od proizvoda mora, treba imati stan na susjednom kopnu. Zemljina renta nije razmjerna onome to zakupnik moe initi sa zemljom, nego onome to moe initi sa zemljom i morem zajedno. (Smith, t. I., str. 301, 302.) Zemljina renta moe se promatrati kao proizvod prirodne sile, upotrebu koje vlasnik posuuje zakupcu Taj prozivod je vei ili manji ve prema opsegu te snage ili, drugim rijeima, prema opsegu prirodne ili umjetne plodnosti zemlje. To je djelo prirode, koje preostaje poslije odbijanja ili poslije izjednaavanja svega onoga to se moe smatrati ovjekovim djelom. (Smith, t. II., str .376378.) Zemljina renta, promatrana kao cijena koja se plaa za upotrebu zemlje, jest, naravno, monopolska cijena. Ona uope nije proporcionalna poboljanjima koja je zemljovlasnik izvrio na zemlji, ili onome to on mora uzeti da ne bi bio na gubitku nego odgovara onome to zakupnik moda moe dati, a da ne izgubi. (Smith, t. I., str. 302.) Od tri proizvodne klase, klasa zemljoposjednika je ta, koju njen prihod ne stoji pi rada, ni brige, nego kojoj taj prihod dolazi, tako rei, sam po sebi, a ona o tome nita ne misli niti stvara bilo kakav plan. (Smith, t. n., str. 161.) Ve smo uli da veliina zemljine rente zavisi od stupnja plodnosti zemljita. Drugi momenat njenog odreenja jest poloaj. Renta se mijenja prema plodnosti zemlje, bez obzira kakav je njen proizvod, i prema poloaju, bez obzira kakva je njena plodnost. (Smith, t. I., str. 306.) Ako su zemljita, rudnici, ribarska lovita iste plodnosti, onda e njihov proizvod biti razmjeran opsegu kapitala koji se uloi U njihovu obradu i eksploataciju, kao i vie ili manje spretnom nainu ulaganja kapitala. Ako su kapitali ulagani jednako vjeto, onda e proizvod biti razmjeran prirodnoj plodnosti zemljita, ribarskih lovita i rudnika. (t. II., str. 210.) Ovi su Smithovi stavovi vani, jer pri istim proizvodnim trokovima i istom opsegu kapitala svode zemljinu rentu na veu ili manju plodnost zemlje. Dakle, dokazali su jasno izvrtanje pojmova u nacionalnoj ekonomiji, koja plodnost zemlje pretvara u svojstvo zemljoposjednika. A sada promatrajmo zemljinu rentu kako se oblikuje u zbiljskom saobraaju meu ljudima. 226 Zemljina renta se utvruje borbom izmeu zakup- co i

zemljovlasnika. U nacionalnoj ekonomiji svagdje nalazimo neprijateljsku suprotnost interesa, borbu, rat, priznate za osnovu drutvene organizacije. Pogledajmo sada kako se meusobno odnose zemljovlasnik i zakupac. Zemljovlasnik pokuava pri odreenju zakupnikih klauzula da zakupniku, ako je mogue, ne ostavi vie nego to je dovoljno da nadomjesti kapital koji dobavlja sjeme, plaa rad, kupuje i izdrava stoku i drugo orue, a osim toga, daje dobitak koji je uobiajen pri ostalim zakupima u kantonu. To je oito najmanji dio kojim se zakupac moe zadovoljiti, a da ne bude na gubitku, a zemljovlasnik je rijetko sklon da mu osta vi vie. Sve to ostaje od proizvoda ili njegove cijene iznad tog dijela, bez obzira kakav je ostatak, pokuava vlasnik da rezervira za sebe kao zemljinu rentu, najveu koju zakupnik moe platiti pri trenutnom stanju zemlje. Ovaj viak se uvijek moe smatrati prirodnom zemljinom rentom ili rentom za koju se, naravno, najvie komada zemlje iznajmljuje. (Smith, t. I., str.. 299, 300.) Zemljovlasnici, kae Say, ostvaruju nehu vrstu monopola u odnosu na zakupce; Potranja za njihovom robom, zemljom, moe neprestano rasti, ali kvantitet njihove robe see samo do stanovite take... Trgovina koja se zakljuuje izmeu zemljovlasnika i zakupca, uvijek je prvome maksimalno korisna..., osim koristi koju vue iz prirode stvari, on vue drugu korist iz svoga poloaja, veeg imetka, kredita, ugleda; ve samo prva dostaje da bude uvijek sposoban da se koristi samo povoljnim okolnostima zemljita. Otvaranje jednog kanala, puta, napredak stanovnitva i blagostanje jednog kantona uvijek povisuje zakupnu cijenu ... Sam zakupnik moe, dodue, poboljati zemljite na svoj troak, ali od toga kapitala on vue korist samo za vrijeme trajanja svoga zakupa, a njegovim istekom ostaje zemljovlasniku; od toga momenta ovaj vue otuda kamatu, a da nije davao predujme, jer se zakupnina sada proporcionalno povisuje. (Say, t. II., str. 142, 143.) Stoga je, naravno, zemljina renta, promatrana kao cijena koja se plaa za upotrebu zemlje, najvia cijena koju zakupac moe platiti za trenutno stanje zemljita. (Smith, t. I., str. 299.) Stoga zemljina renta povrine zemlje iznosi obino samo treinu cjelokupnog proizvoda, i veinom je to stalna renta, nezavisna od sluajnih kolebanja etve. (Smith, t. I., str. 351.) Ta renta rijetko iznosi manje od etvrtine cjelokupnog proizvoda. (Ibid. t II str 376378.) ' Zemljina renta ne moe se platiti kod svake robe. Npr. za kamen se u nekim podrujima ne plaa zemljina renta. Na trite se obino mogu donijeti samo proizvodi zemlje, dijelovi proizvoda zemlje, ija je obina cijena dovoljna da se nadomjesti kapital koji se upotrebljava za transport tih proizvoda 227 i obini dobitak toga kapitala. Ako je cijena dovoljna i za vie od

ovoga, onda viak ide, naravno, zemljinoj renti. Ako je samo dovoljna, onda se roba moe donijeti na trite, ali ona nije dovoljna da se zemljoposjedniku plati zemljina renta. Da li e cijena biti vie nego dovoljna ili nee biti? To zavisi od potranje. (Smith, t. I., str. 302 303.) ^ Zemljina renta ulazi u sastav cijene robe na sasvim drugi nain nego nadnica i dobitak od kapitala. Visoka ili niska stopa plaa i dobitaka jest uzrok visoke i niske cijene robe: visoka ili niska stopa zemljine rente jest posljedica cijene. (Smith, T. I., str. 303.) Hrana spada meu proizvode koji uvijek donose zemljinu rentu. Budui da se ljudi, kao i sve ivotinje, razmnoavaju srazmjerno sredstvima za izdravanje, to uvijek postoji vea ili manja potranja za hranom. Hrana e uvijek moi kupiti vei ili manji dio rada, i uvijek e se nai ljudi spremni da neto ine, da bi je zaradili. Rad, koji hrana moe kupiti, nije dodue uvijek jednak radu koji bi se od nje mogao izdravati kad bi bila podijeljena na najekonominiji nain, a to proizlazi katkada zbog visoke plae rada. Ali hrana moe uvijek kupiti toliko rada, da radu moe omoguiti da se izdrava na stopi na kojoj ta vrsta rada u zemlji obino stoji. Gotovo u svim moguim situacijama zemlja proizvodi vie hrane nego to je potrebno za izdravanje cjelokupnog rada, koji pridonosi tome, da se ta hrana donese na trite. Viak te hrane uvijek je vie nego dovoljan da nadomjesti dobitak od kapitala koji taj rad pokree. Dakle, uvijek neto ostaje da se zemljo- vlasniku dade renta. (Smith, t. I., str. 305, 306.) Zemljina renta nema u hrani samo svoje prvobitno porijeklo, nego i ako drugi dio proizvoda zemlje pone davati rentu, onda renta zahvaljuje to poveanje vrijednosti porastu moi koji je postigao rad, da bi proizvodio hranu pomou kultiviranja i poboljanja zemlje. (Smith, str. 345., t. I.,) Dakle, ovjekova hrana uvijek je dovoljna da se plati zemljina renta. (t. II., str. 337.) Zemlje se ne naseljavaju srazmjerno broju ljudi koje njihov proizvod moe obui i nastaniti, nego prema tome koliko ljudi njihov proizvod moe prehraniti. (Smith, t. I., str. 342.) Dvije najvee ljudske potrebe poslije hrane jesu odijelo, stan, ogrjev. One obino daju zemljinu rentu, ali ne uvijek nuno. (t. II., ib. p. 338.) Pogledajmo sada, kako zemljovlasnik eksploatira sve koristi drutva. 1. Zemljina renta uveava se sa stanovnitvom. (Smith, t. I., str. 335.) 228 2. Ve smo uli od Saya, kako se zemljina renta penje s

uvoenjem eljeznica itd., s poboljanjem, sigurnou i poveanjem prometnih sredstava. 3. Svako poboljanje drutvenog stanja tei direktno ili indirektno da povisi zemljinu rentu, da povea realno bogatstvo vlasnika, tj. njegovu mo da kupi tui rad ili njegov proizvod... Porast poboljanja zemljita i obrade direktno tei tome. Dio vlasnitva na proizvodu uveava se nuno s umnoavanjem proizvoda... Penjanje realne cijene ove vrste sirovine, npr. penjanje cijene stoke, takoer direktno tei tome da povea zemljinu rentu u jo jaoj proporciji. Ne samo da se realna vrijednost zemljoposjednikova dijela, realna mo koju mu daje taj dio na tui rad, nuno uveava s realnom vrijednou proizvoda, nego se s tom vrijednou uveava i veliina toga dijela u odnosu na totalni proizvod. Poto je postala vea realna vrijednost toga proizvoda, on ne zahtijeva nikakav vei rad da bi bio izraen i da bi nadomjestio uloeni kapital zajedno s njegovim uobiajenim dobicima. Preostali dio proizvoda koji pripada zemljovlasniku bit e, dakle, mnogo vei u odnosu na cjelokupan proizvod, nego to je bio prije toga. (Smith, t. II., str. 157159.) Stoga vea potranja za sirovinama i poveanje vrijednosti moe proizai djelomino iz porasta broja stanovnitva, te iz uveanja njegovih potreba. Ali svaki novi pronalazak, svaka nova primjena koju vri manufaktura s dosad uope neupotrebljavanom i malo upo- trebljavanom sirovinom, uveava zemljinu rentu. Tako se npr. renta rudnika uglja golemo poveala pojavom eljeznica, parnih brodova itd. 4. Vrste poboljanja u proizvodnoj snazi rada, koje su direktno usmjerene na to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda, tee indirektno tome da povise realnu zemljinu rentu. Naime, za manufakturni proizvod zemljovlasnik mijenja dio svojih sirovina koji prelazi njegovu linu potronju, ili cijenu toga dijela Sve to smanjuje realnu cijenu prve vrste proizvoda, poveava realnu cijenu druge vrste. Isti kvantitet sirovina -odgovara odsad veem kvantitetu manufakturnih proizvoda, a zemljo vlasniku je omogueno da pribavi sebi vei kvantitet udobnosti, nakita i luksuznih stvari. (Smith, t. II., str. 159.) Meutim, ako sada Smith iz te injenice da zemljovlasnik eksploatira sve koristi drutva, zakljuuje (str. 161., t. II.) da je interes zemljovlasnika uvijek identian s interesom drutva, onda je to budalasto. U nacionalnoj ekonomiji, pod vladavinom privatnog vlasnitva, interes koji netko ima za drutvo upravo je u obrnutom razmjeru prema interesu koji drutvo ima za njega, kao to interes lihvara za raspikuu uope nije identian s interesom raspikue. Mi spominjemo samo usput monopolsku strast zemljovlasnika 229 prema zemljovlasnitvu tuih zemalja, odakle na primjer proizlaze

itni zakoni. Ovdje isto tako prelazimo preko srednjovjekovnog kmetstva, ropstva u kolonijama, preko bijede seoskih radnika u Velikoj Britaniji. Drimo se stavova same nacionalne ekonomije. 1. Zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje drutva, kae se u nacionalno-ekonomskim naelima, on je zainteresiran za napredak njegova stanovnitva, za umjetniku proizvodnju, za poveanje potreba drutva, jednom rijei za porast bogatstva, a taj porast je, prema dosadanjim razmatranjima, identian s porastom bijede i ropstva. Rastui odnos najamnine s bijedom primjer je interesa zemljovlasnika za drutvo, jer s najamninom raste zemljina renta, kamata zemljita na kojem stoji neka kua. 2. Prema samim nacionalnim ekonomistima, interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupca; dakle, znatnom dijelu drutva. 3. Budui da zemljovlasnik moe [od] zakupca zahtijevati utoliko vie rente, ukoliko zakupac plaa manju nadnicu, i budui da zakupac utoliko vie snizuje nadnicu, ukoliko zemljovlasnik vie zahtijeva rente, to je interes zemljovlasnika upravo tako neprijateljski prema interesu bezemljaa, kao interes vlasnika manufaktura prema njihovim radnicima. Interes zemljoposjednika takoer snizuje nadnicu na minimum. 4. Budui da realno snienje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljinu rentu, to je zemljoposjednik, dakle, direktno zainteresiran na sniavanju nadnice manufakturnih radnika, na konkurenciji meu kapitalistima, na hiperprodukciji, na cjelokupnoj manufakturnoj bijedi. 5. Ako je, dakle, interes zemljovlasnika daleko od toga da bude identian s interesom drutva, u neprijateljskoj suprotnosti s interesom zakupca, bezemljaa, manufakturnih radnika i kapitalista, onda nije identian ni interes jednog zemljovlasnika s interesom drugoga, i to zbog konkurencije koju emo sada razmotriti. Uzevi openito, veliki i mali zemljoposjed odnose se kao veliki i mali kapital. Meutim, k tome jo pridolaze specijalne okolnosti koje na isti nain nuno uzrokuju akumulaciju velikog zemljoposjednika i guta- nje malenoga. . 1. Razmjerno nigdje vie ne opada broj radnika i orua s veliinom kapitala kao kod zemljinog posjeda. Isto tako nigdje vie ne raste mogunost svestranog iskoritavanja, utede proizvodnih trokova, vjete podjele rada s veliinom kapitala kao kod zemljinog posjeda. Ma kako bio mali komad zemlje, orua za rad koja su joj potrebna, kao plug, pila itd., dostiu stanovitu granicu, ispod koje ne mogu vie biti smanjena, dok siunost zemljoposjeda moe daleko prijei tu granicu. 2. Veliki zemljoposjed akumulira sebi kamate od kapitala koji 230 je uloio zakupac za poboljanje zemljita. Mali zemljoposjed mora uloiti svoj vlastiti kapital. Njemu, dakle, otpada sav taj profit.

3. Dok svako drutveno usavravanje koristi velikom zemljoposjedu, ono kodi malome, jer od njega zahtijeva sve vie gotova novca. 4. Treba razmotriti jo dva vana zakona za tu konkurenciju: a) Renta zemljita koja se obrauju za proizvodnju ovjekovih ivotnih namirnica, regulira rentu ostalog zasijanog zemljita. (Smith, t. I., str. 331.) Prehrambena sredstva, kao stoka itd., moe, napokon, proizvoditi samo veliki zemljoposjed. Dakle, on regulira rentu ostalog zemljita i moe je sniziti na minimum. Mali zemljovlasnik koji sam radi, nalazi se tada prema velikom zemljovlasniku u takvom odnosu kao obrtnik koji ima vlastito orue prema tvorniaru. Mali zemljoposjed je postao obino orue rada. Za malog zemljoposjednika zemljina renta potpuno iezava, njemu najvie ostaje kamata od njegova kapitala i njegova nadnica, jer zemljina renta moe konkurencijom biti dotjerana dotle, da bude upravo samo jo kamata od kapitala koji nije uloio zemljoposjednik. /?) Uostalom, ve smo uli da je proizvod uz istu plodnost i uz jednako vjetu eksploataciju zemljita, rudnika i lovita riba, proporcionalan veliini kapitala. Dakle, pobjeda velikog zemljoposjeda. Isto je tako kod istih kapitala u odnosu na plodnost. Dakle, uz iste kapitale pobjeuje zemljovlasnik plodnijeg zemljita. y) O nekom rudniku moe se openito rei da je plodan ili neplodan ve prema tome, da li je koliina minerala koja se iz njega moe izvaditi pomou stanovite koliine rada, vea ili manja od one koja se moe izvaditi iz veine drugih rudnika iste vrste uz istu koliinu rada. (Smith, t. I., str. 345, 346.) Cijena najplodnijeg rudnika regulira cijenu uglja za sve ostale rudnike u susjedstvu. Obojica, zemljovlasnik i poduzetnik, smatraju da e imati jedan jau rentu, drugi jai profit, ako stvari prodaju jeftinije od svojih susjeda. Susjedi su sad primorani da prodaju po istoj cijeni, iako za to imaju manje mogunosti, iako se ta cijena sve vie smanjuje i katkada im oduzima cjelokupnu rentu i cjelokupan profit. Neke se eksploatacije tada sasvim naputaju, druge ne donose vie rentu i dalje ih moe obraivati sam zemljovlasnik. (Smith, t. I., str. 350.) Poslije otkria rudnika u Peruu naputen je najvei broj rudnika srebra u Evropi. . Isto se dogodilo i s rudnicima u Kubi i St. Domingu, pa ak i sa starim rudnicima u Peruu, poslije otkria onih u Po- tosi. (t. I. str. 353.) Sasvim isto to Smith kae o rudnicima, vrijedi manje ili vie za zemljoposjed uope. d) Treba primijetiti da tekua cijena zemljitu zavisi od tekueg iznosa kamatne stope... Kad bi zemljina renta pala ispod kamata od novca za vrlo veliku razliku, onda nitko ne bi htio kupovati zemljita, to bi uskoro opet dovelo do njihove tekue 231 cijene. U protivnom, kad bi prednosti zemljine rente vie nego

kompenzirale kamatu od novca, onda bi svi htjeli kupiti zemljita, to bi takoer opet uspostavilo njihovu tekuu cijenu. (t. II., str. 268.) Iz toga odnosa zemljine rente prema kamati od novca slijedi, da zemljina renta mora sve vie padati, tako da, napokon, od zemljine rente mogu ivjeti samo jo najbogatiji ljudi. Dakle, sve vea konkurencija meu nezakupljenim zemljoposjedi- ma. Propast jednog dijela tih zemljoposjeda. Ponovna akumulacija velikog zemljoposjeda. Daljnja je posljedica ove konkurencije da velik dio zemljoposjeda pada u ruke kapitalista i tako kapitalisti postaju istovremeno zemljovlasnici, kao to su uope manji zemljovlasnici samo jo kapitalisti. Isto tako jedan dio velikog zemljoposjeda postaje istovremeno industrijski. Dakle, konana je posljedica ukidanje razlike izmeu kapitalista i zemljoposjednika, tako da u cjelini postoje samo dvije klase stanovnitva, klasa radnika i klasa kapitalista. Ova prodaja zemljoposjeda, pretvaranje zemljoposjeda u robu, posljednji je pad stare aristokracije i posljednji uspon novane aristokracije. 1. Nama su strane sentimentalne suze koje nad ovim roni romantika. Ona uvijek zamjenjuje besramnost koja je sadrana u prodaji zemlje, sa sasvim razumnim konzekvencijama koje su nune i poeljne unutar privatnog vlasnitva, a sadrane su u prodaji privatnog vlasnitva na zemlju. U prvom redu feudalni zemljoposjed je, ve prema svojoj sutini, prodana zemlja, zemlja koja je ovjeku otuena i koja mu se stoga suprotstavlja u obliku nekolicine velikih gospodara. Vladavina zemlje kao tue sile nad ljudima ve je u osnovi feudalnog zemljoposjeda. Kmet je akcidencija

232

zemlje. Zemlji takoer pripada gospodar majorata, pr- voroeni sin. Ona ga batini. Uope, sa zemljoposjedom poinje vladavina privatnog vlasnitva, on je njegova baza. Ali u feudalnom zemljoposjedu gospodar barem izgleda kao kralj zemljoposjeda. Isto tako egzistira jo privid prisnog odnosa izmeu posjednika i zemlje, kao da je odnos istog bogatstva stvari. Komad zemljita se individualizira sa svojim gospodarem, on ima svoj poloaj, on je zajedno s njim baronski ili grofovski, ima svoje privilegije, svoju sudsku vlast, svoj politiki odnost itd. On se pojavljuje kao anorgansko tijelo svoga gospodara. Odatle poslovica: nulle terre sans maitre65, u kojoj je izraena sratenost sjaja i zemljoposjeda. Vlast zemljoposjeda takoer se ne pojavljuje neposredno kao vlast samog kapitala. Njegovi se pripadnici odnose prema njemu vie kao prema svojoj domovini. To je uskogrudna vrsta nacionalnosti. Isto tako feudalni zemljoposjed daje ime svom gospodaru, kao to kraljevstvo daje ime svome kralju. Njegova porodina historija, historija njegove kue itd., sve to individualizira njegov zemljoposjed i pretvara ga, potpuno u njegov dom, personificira ga. Isto se tako oni koji obrauju njegov zemljoposjed ne nalaze u odnosu najamnih radnika, nego su djelomino oni sami njegovo vlasnitvo, kao kmetovi, djelomino se prema njemu odnose s respektom, podreenou i dunou. Stoga je poloaj zemljovlasnika prema njima neposredno politiki, te ima takoer i emocionalnu stranu. Obiaji, karakter itd. mijenjaju se od jednog komada zemlje do drugoga, te izgleda kao da su jedno s parcelom, dok kasnije ovjeka na komad zemljita vee samo jo njegova kesa, a ne njegov karakter, njegova individualnost. Napokon, zar on ne tei da izvue najveu korist od svoga zemljoposjeda. tovie, on potroi ono to postoji, a brigu oko pribavljanja mimo preputa kmetovima i zakupcima. To je plemiki odnos prema zemljoposjedu koji baca romatinu slavu na svoje gospodare. Potrebno je da se taj privid ukine, da se zemljoposjed, korijen privatnog vlasnitva, potpuno uvue u kretanje privatnog vlasnitva i da postane roba, da se vladavina vlasnika pojavi kao ista vladavina privatnog vlasnitva, kapitala, osloboena svake politike obojenosti, da se odnos izmeu vlasnika i radnika svede na nacionalno-ekonomski odnos eksploatatora i eksploatiranoga, da prestane svaki lini odnos vlasnika prema njegovu vlasnitvu i da ono postane samo stvarno, materijalno bogatstvo, da na mjesto asnog braka sa zemljom doe brak iz interesa i da se zemlja takoer spusti na prodajnu vrijednost kao i ovjek. Nuno je da se ono to je korijen zemljoposjeda, prljava sebinost, pojavi takoer u svom cininom obliku. Nuno je, da se nepokretni monopol pretvori 233
65

Nema zemlje bez vlasnika.

u pokretni i nemirni monopol, u konkurenciju, a besposliarski uitak u plodovima tueg krvavog znoja u mnogo zaposlenu trgovinu s tim plodovima. Napokon, nuno je da u toj konkurenciji zemljoposjed pokae svoju vlast u obliku kapitala kako nad radnikom klasom, tako i nad samim vlasnicima na taj nain, to e ih zakoni kretanja kapitala upropastiti ili uzdii. Tako onda namjesto srednjovjekovne poslovice: nulle terre sans seigneur1 dolazi druga poslovica: largent na pas de maitre2, u emu je izreena cjelokupna vlast mrtve materije nad ljudima. 2. to se tie prepirke o dijeljenju ili nedijeljenju zemljoposjeda moe se primijetiti slijedee: Podjela zemljoposjeda negira veliki monopol zemljoposjeda, ukida ga, ali samo na taj nain da taj monopol uopi. Ona ne ukida osnovu monopola, privatno vlasnitvo. Ona napada egzistenciju monopola, ali ne napada njegovu sutinu. Posljedica je toga da ona postaje rtvom zakona privatnog vlasnitva. Podjela zemljoposjeda odgovara naime kretanju konkurencije na industrijskom podruju. Osim nacionalno-ekonomskih
1

teta od te podjele orua i teta meusobno odvojena rada (dobro razlikovati od podjele rada: rad se ne dijeli meu mnoge, nego se svaki za sebe bavi istim radom, to je umnoavanje istoga rada), ova se podjela kao i prije spomenuta konkurencija, opet nuno pretvara u akumulaciju. Dakle, gdje dolazi do podjele zemljoposjeda, ne preostaje nita, nego povratak monopolu u jo odvratnijem obliku, ili negirati, ukinuti samu podjelu zemljoposjeda. To meutim nije povratak feudalnom posjedu, nego ukidanje privatnog vlasnitva na zemljite uope. Prvo ukidanje monopola uvijek je njegovo uopavanje, proirivanje njegove egzistencije. Ukidanje monopola koji je dostigao svoju maksimalno iroku i obuhvatnu egzistenciju, jest njegovo potpuno unitenje. Asocijacija, primijenjena na zemljite, iskoritava prednost velikog posjeda u nacionalnoekonomskom pogledu i realizira tek prvobitnu tendenciju podjele, naime, jednakost, kao to uspostavlja na razuman, a ne vie na posredan nain pomou kmetstva, vlasti i besmislene mistike vlasnitva, emocionalan odnos ovjeka prema zemlji na taj na&in, to zemlja prestaje da bude predmet trgovanja, te slobodnim radom i slobodnim uitkom opet postaje istinsko, lino ovjekovo vlasnitvo. Velika prednost podjele zemljoposjeda sastoji se u tome, to ovdje masa, koja se vie ne moe odluiti za kmetstvo, propade od vlasnitva drugaije nego u industriji. to se tie velikog zemljoposjeda, njegovi branioci su uvijek, na sofistiki nain, identificirali nacionalno- -ekonomske koristi koje 234 daje agrikultura na veliko, s velikim zemljoposjedom, kao da ta korist ne dobiva s jedne strane svoj najvei zamah, a s druge

- Novac nema vlasnika.

Nema zemlje bez gospodara.

postaje od socijalne koristi tek ukidanjem vlasnitva. Oni su isto tako napali trgovaki duh malog zemljoposjeda, kao da veliki zemljoposjed nije u sebi latentno sadravao trgovanje ve u svom feudalnom obliku. Da ne govorimo o modernom engleskom obliku u kojem su povezani feudalizam vlastelina te trgovina i industrija zakupca. Kao to veliki zemljoposjed moe podjeli zemljoposjeda uzvratiti prijekor o monopolu, zato to se i podjela bazira na monopolu privatnog vlasnitva, tako i podjela zemljoposjeda moe velikom zemljoposjedu uzvratiti prijekor o podjeli, zato to i ovdje vlada podjela, samo u krutom, ukoenom obliku. Uope, privatno vlasnitvo osniva se na podjeli. Uostalom, kao to podjela zemljoposjeda vodi natrag velikom posjedu kao bogatstvu kapitala, tako feudalno zemljino vlasnitvo nuno mora da vodi k podjeli, ili barem pasti u ruke kapitalista, ma kakve lukavosti primjenjivalo. Jer veliki zemljoposjed, kao u Engleskoj, tjera pretenu veinu stanovnitva u ruke industrije i svoje vlastite radnike svodi na potpunu sirotinju. Dakle, on stvara i poveava mo svog neprijatelja, kapitala, industrije, na taj nain to sirotinju i cjelokupnu djelatnost zemlje baca na drugu stranu. On veinu stanovnitva zemlje industrijalizira, dakle, ini ga protivnikom velikog zemljoposjeda. Ako je industrija dostigla visoku mo, kao sada u Engleskoj, onda ona velikom zemljoposjedu postepeno otima njegov monopol prema' inozemstvu i baca ga u konkurenciju s inozemnim zemljo- posjedom. Pod vlau industrije zemljoposjed je naime mogao osigurati svoju feudalnu veliinu samo monopolom prema inozemstvu, da bi se tako zatitio od opih zakona trgovine koji proti vrij ee njegovoj feudalnoj sutini. Baen jednom u konkurenciju, on slijedi zakone konkurencije kao svaka druga roba koja joj je podreena. On postaje isto tako nestalan, smanjuje se i poveava, prelazi iz jedne ruke u drugu i nijedan zakon ga ne moe vie odrati u nekoliko predestiniranih ruku. Neposreda posljedica jest rascjepkanost zjemljoposjeda u mnogo ruku, u svakom sluaju potinjavanje moi industrijskog kapitala. Napokon, veliki zemljoposjed koji je na taj nain nasilno odran i koji je pored sebe proizveo golemu industriju, vodi jo bre krizi nego podjela zemljoposjeda, pored koje mo industrije ostaje uvijek drugorazredna. Veliki se zemljoposjed, kao to vidimo u Engleskoj, ve utoliko oslobodio svog feudalnog karaktera i poprimio industrijski karakter, ukoliko eli stvarati to

Rani radovi

235

je mogue vie novaca. On [daje] vlasniku maksimalnu zemljinu rentu, a zakupcu maksimalan profit od njegova kapitala. Stoga su zemljoradnici svedeni ve na minimum, a klasa zakupaca zastupa ve unutar zemljoposjeda mo industrije i kapitala. Konkurencijom s inozemstvom zemljina renta najveim dijelom prestaje stvarati samostalan prihod. Veliki dio zemljovlasnika mora zauzeti mjesto zakupaca, koji na taj nain djelomino postaju proleteri. S druge strane, mnogi zakupci e se dokopati zemljoposjeda: jer veliki posjednici koji su se kraj svojih ugodnih prihoda najveim dijelom predali rasipnitvu, te su obino neupotrebljivi za voenje agrikulture na veliko, djelomino ne posjeduju ni kapital ni sposobnost da zemljite eksploatiraju. Dakle, i jedan dio tih potpuno se upropatava. Napokon, nadnica, koja je svedena na minimum, mora se jo reducirati, da bi izdrala novu konkurenciju. To onda nuno vodi revoluciji. Zemljoposjed se morao razvijati na oba naina, da bi u obadva doivio svoju nunu propast, kao to se industrija morala upropastiti u obliku monopola i u obliku konkurencije, da bi se nauila vjerovati u ljude.

OTUENI RAD

Mi smo poli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasnitvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljine rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rijeima, da je radnik postao roba i to najbjednija roba, da je bijeda radnika u obrnutom razmjeru prema moi i veliini njegove proizvodnje, da je nuni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle, jo gore uspostavljanje monopola, da napokon iezava razlika izmeu kapitalista i zemljinog rentijera, kao i razlika izmeu zemljoradnika i manufakturnog radnika, a cijelo drutvo mora se raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika lienih vlasnitva. Nacionalna ekonomija polazi od injenice privatnog vlasnitva. Ona nam ga ne objanjava. Materijalni proces privatnog vlasnitva koji ono prolazi u zbiljnosti, ona obuhvaa uope, apstraktne formule, koje joj onda vae kao zakoni. Ona ne shvaa te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizlaze iz sutine privatnog vlasnitva. Nacionalna ekonomija ne daje nam nikakvo razjanjenje o uzroku podjele rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako ona odreuje npr. odnos nadnice prema profitu od kapitala, onda joj kao 16* posljednja osnova slui interes kapitalista; tj. ona

pretpostavlja ono, to treba da dokae. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju objanjava iz vanjskm okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno sluajne okolnosti samo izraz nunog razvitka, o tome nacionalna ekonomija nita ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena ini kao sluajna injenica. Jedini kotai koje pokree nacionalni ekonomist, jesu gramzivost i rat izmeu gramzivih, Ba zato to nacionalna ekonomija ne shvaa povezanost kretanja, moglo se npr. uenje o konkurenciji opet suprotstaviti uenju o monopolu, uenje o slobodi obrta uenju o korporaciji, uenje o podjeli zemljoposjeda uenju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaeni samo kao sluajne, namjerne, nasilne, a ne kao nune, neizbjene, prirodne konzekven- cije monopola, korporacije i feudalnog vlasnitva. Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmeu privatnog vlasnitva, gramzivosti, razdvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmeu razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvreivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cjelokupnog otuenja s novanim sistemom. Nemojmo se prenijeti u izmiljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad eli da objanjava. Takvo prastanje ne objanjava nita. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku injenice, dogaaja ono to treba da deducira, naime, nudin odnos izmeu dvije stvari, npr. izmeu podjele rada i razmjene. Tako teologija objanjava porijeklo zla pomou prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao injenicu u obliku historije ono, to treba dokazati. Mi polazimo od nacionalno-ekonomske, savremene injenice. Radnik postaje utoliko siromaniji, ukoliko proizvodi vie bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva vie na moi i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara vie robe. Poveanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvreivanje ovjekova svijeta u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uope proizvodi robe. Ta injenica izraava samo to: da se predmet proizveden 245 radom, njegov proizvod, suprotstavlja njemu kao tue bie, kao

konkurencija.

sila nezavisna od proizvoaa. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmeenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) rada jest njegovo opredmeivanje. Ovo ozbiljenje rada pojavljuje se u nacionalno-ekonomskom stanju kao obestvarenje (Entwirklichung) radnika, opredmeenje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otuenje, kao ospoljenje. Ozbiljenje rada toliko se pojavljuje kao obestvarenje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opred-' meenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lien najnunijih predmeta, ne samo predmeta za ivot, nego i predmeta rada. tovie, sam rad postaje predmet kojeg se radnik moe domoi samo najveim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otuenje, da radnik, ukoliko proizvodi vie predmeta, utoliko moe manje posjedovati i utoliko vie dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala. Sve te konzekvencije nalaze se u odreenju, da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tuem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik vie izradi, utoliko moniji postaje tui, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromaniji on sam, njegov unutranji svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko ovjek vie stavlja u boga, utoliko manje zadrava u sebi. Radnik stavlja svoj ivot u predmet; ali sad ivot ne pripada vie njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, vea ta djelatnost, utoliko je bespredmetniji radnik. to je proizvod njegova rada, to nije on. Ukoliko je, dakle, vei taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znai ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tue i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se ivot koji je dao predmetu suprotstavlja neprijateljski i strano. Razmotrimo sad poblie opredmeenje, proizvodnju radnika i u njoj otuenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda. Radnik ne moe nita stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ozbiljuje njegov rad, u kojemu je on djelatan, iz kojega i pomou kojega on 246 proizvodi.

Kako priroda, meutim, prua radu ivotna sredstva u smislu da rad ne moe ivjeti bez predmeta na kojima se vri, tako ona, s druge strane, prua i ivotna sredstva u uem smislu, naime sredstva za fiziko izdravanje samog radnika. Dakle, ukoliko radnik pomou svoga rada vie prisvaja vanjski svijet, osjetilnu prirodu, utoliko vie oduzima sebi ivotna sredstva sa dvije strane, prvo, tako to osjetilni svijet sve vie prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, ivotno sredstvo njegova rada; drugo, to vanjski svijet sve vie prestaje da bude ivotno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fiziko izdravanje radnika. Dakle, na taj dvostruki nain radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, to dobiva predmet rada, tj. to dobiva rad, i drugo, to dobiva sredstva za izdravanje. Prvo, dakle, dobiva, da bi mogao egzistirati kao radnik i drugo da bi mogao egzistirati kao fiziki subjekt. Vrhunac je toga ropstva, da se kao fiziki subjekt moe odrati samo kao radnik, a radnik je samo kao fiziki subjekt. (Otuenje radnika u njegovu predmetu izraava se prema nacionalno-ekonomskim zakonima tako, da ukoliko radnik vie proizvodi, utoliko ima manje za potronju, ukoliko stvara vie vrijednosti, utoliko postaje bez vredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod, utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civiliziraniji njegov predmet, utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moniji rad, utoliko nemoniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom, utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode). Nacionalna ekonomija skriva otuenje u sutini rada na taj nain, to ne razmatra neposredan odnos izmeu radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi udesna djela za bogatae, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palae, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakaenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio ini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam. Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imunika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvog odnosa. I ona ga 247 potvruje. Tu drugu stranu promatrat emo kasnije.

Dakle, kad pitamo: koji je sutinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji. Mi smo dosad promatrali otuenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otuenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, unutar same proizvodne djelatnosti. Kako bi se radnik mogao tue suprotstaviti proizvodu svoje djelatnosti, ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otuio: proizvod je samo resume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljenje, ospoljenje djelatnosti, djelatnost ospoljenja. U otuenju predmeta rada rezimira se samo otuenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada. U emu se dakle sastoji ospoljenje rada? Prvo, da je rad radniku spoljanji rad, tj. da ne pripada njegovoj sutini, da se on stoga u svom radu ne potvruje, nego porie, da se ne osjea sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fiziku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropatava svoj duh. Stoga se radnik osjea kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjea izvan sebe. Kod kue je kad ne radi, a kad radi nije kod kue. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tuost jasno se pokazuje u tome, da se rad izbjegava kao kuga, im ne postoji fizika ili druga prisila. Spoljanji rad, rad u kojem se ovjek ospoljuje, jest rad samoportvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljanost rada pojavljuje se radniku u tome, to on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, to mu on ne pripada, to on u njemu ne pripada samome sebi, nego nekome drugome. Kao. to u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tua, boanska ili avolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ona pripada drugome, ona je gubitak njega samog. Stoga dolazi do rezultata da se ovjek (radnik) osjea samodjelatan samo u svojim votinjskim funkoijama, u jelu, piu i raanju, najvie jo u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjea se samo kao ivotinja. Zivotinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje ivotinjsko. 248Jeio, pice i raanje itd. jesu, dodue, takoer prave ljudske

funkcije. Meutim, u apstrakciji koja ih dijeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih ini posljednjim i jedinim ciljevima, one su ivotinjske. Rad, akt otuenja praktine ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane. 1. Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njiim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljanjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tu i neprijateljski suprotstavljen. 2. Odnos rada prema aktu proizvodnje unutar rada. Taj odnos je odnos radnika prema njegovoj vlasitoj djelatnosti kao prema tuoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemo, raanje kao kopljenje, vlasti ta radnikova fizika i duhovna energija, njegov lini ivot jer to je ivot [drugo] do djelatnost kao djelatnost upravljena protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. To je samootuenje, kao to je prije navedeno otuenje stvari. Sad imamo da izvedemo jo tree odreenje otuenog rada iz obih dosadanjih. ovjek je rodno bie ne samo zato to praktiki i teorijski ini rod, kako svoj vlasititi, tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato a to je samo drugi izraz za istu stvar to se prema sebi odnosi kao prema prisutnom ivom rodu, zato to se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biu. Rodni ivot kako kod ovjeka, tako i kod ivotinje, sastoji se fiziki prvo u tome, da ovjek (kao i ivotinja) ivi od anorganske prirode i ukoliko je ovjek univer- zalniji od ivotinje, utoliko je univerzalnije podruje anorganske prirode od koje on ivi. Kao to biljke, ivotinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teoretski ine jedan dio ljudske svijesti, djelomino kao predmeti prirodne nauke, djelomino kao predmeti umjetnosti njegovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za ivot koja mora tek pribaviti za uivanje i probavu tako oni i praktiki ine jedan dio ljudskog ivota i ljudske djelatnosti. Fiziki ivi ovjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odijela, stana itd. ovjekova univerzalnost pojavljuje se praktiki ba u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu ini njegovim anorganskim tijelom, isto 249 tako ukoliko je 1. neposredno sredstvo za ivot, kao i ukoliko

je [2.] materija, predmet i orue njegove ivotne djelatnosti. Priroda je ovjekovo anorgansko tijelo, naime priroda, ukoliko sama nije ovjekovo tijelo. ovjek ivi od prirode, to znai: priroda je njegovo tijelo, s kojim on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je ovjekov fiziki i duhovni ivot povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama sa sobom, jer ovjek je dio prirode. Budui da otueni rad ovjeku 1. otuuje prirodu, 2. samog sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu ivotnu djelatnost, on ovjeku otuuje rod; on mu rodni ivot ini sredstvom individualnog ivota. On mu otuuje prvo, rodni ivot i individualni ivot, i drugo, posljednjeg ini u njegovoj apstrakciji ciljem prvoga, takoer u njegovu apstraktnu i otuenu obliku. Jer, prvo, ovjeku se rad, ivotna djelatnost, sam proizvodni ivot pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe odranja fizike egzistencije. Meutim, proizvodni ivot je rodni ivot. To je ivot koji proizvodi ivot. U nainu ivotne djelatnosti lei cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je ovjekov rodni karakter. Sam ivot pojavljuje se samo kao sredstvo za ivot. ivotinja je neposredno jedinstvena sa svojom ivotnom djelatnou. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je ivotna djelatnost. ovjek ini samu svoju ivotnu djelatnost predmetom svoga htijenja i svoje svi jesti. Ona ima svjesnu ivotnu djelatnost. To nije odreenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna ivotna djelatnost razlikuje ovjeka neposredno od ivotinjske ivotne djelatnosti. On je upravo samo na taj nain rodno bie. Ili je samo svjesno bie, tj. njegov vlastiti ivot mu je predmet upravo zato to je rodno bie. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otueni rad okree odnos tako, da ovjek upravo zato to je svjesno bie, ini svoju ivotnu djelatnost, svoju sutinu samo sredstvom svoje egzistencije. Praktino proizvoenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrivanje ovjeka kao svjesnog rodnog bia, tj. bia koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj sutini, ili prema sebi kao rodnom biu. Dodue, ivotinja takoer proizvodi. Ona gradi sebi gnijezdo, 250 stanove, kao pela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo

ono to treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok ovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlau neposredne fizike potrebe, dok ovjek proizvodi i kad je slobodan od fizike potrebe i istinski proizvodi tek osloboen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok ovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizikom tijelu, dok se ovjek slobodno suprotstavlja svom proizvodu. ivotinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok ovjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato ovjek oblikuje i prema zakonima ljepote. Stoga se ovjek zbiljski potvruje kao rodno bie ba u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni ivot. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmeenje ovjekova rodnog ivota: time to se on ne udvostruuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe sama promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time to otueni rad ovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni ivot, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovu prednost pred ivotinjom u tetu na taj nain, to mu se oduzima njegovo anorgansko tijelo, priroda. Isto tako time to otueni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, ini ovjekov rodni ivot sredstvom njegove fizike egzistencije. Svijest koju ovjek ima o svom rodu, pretvara se, dakle, uslijed otuenja u to, da mu rodni ivot postaje sredstvom. Otueni rad ini, dakle: 3) ovjekovu rodnu sutinu, kako prirodu, tako i njegovu duhovnu rodnu mo, njemu tuom sutinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otuuje ovjeku njegovo vlastito tijelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu sutinu, njegovu ljudsku sutinu. 4) Neposredna konzekvencija toga, to je ovjek otuen proizvodu svoga rada, svojoj ivotnoj djelatnosti, svojoj rodnoj s> istini, jest otuenje ovjeka od ovjeka. Ako se ovjek sam sebi suprotstavlja, onda se njemu suprotstavlja drugi ovjek. to vrijedi za odnos ovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi 251 za

odnos ovjeka prema drugom ovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog ovjeka. Uope, stav da je ovjeku otuena njegova rodna sutina, znai da je jedan ovjek otuen drugome, kao to je i svaki od njih otuen ljudskoj sutini. Otuenje ovjeka, uope svaki odnos u kojem se ovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izraava tek u odnosu u kojem se ovjek nalazi prema drugim ljudima. Tako, dakle, u odnosu otuena rada, svaki ovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik. Mi smo poli od nacionalno-ekonomske injenice, od otuenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izgovorili pojam te injenice: otueni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle, analizirali smo samo jednu nacionalnoekonomsku injenicu: Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otuenog, ospoljenog rada mora u zbiljnosti izraziti i prikazati. Ako je proizvod rada meni tu, ako se meni suprotstavlja kao tua sila, kome onda pripada? Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tua iznuena djelatnost, kome onda pripada? Nekom drugom biu, a ne meni. Tko je to bie? Bogovi? Istina, u prvo se vrijeme glavna proizvodnja pojavljuje, kao na primjer gradnja hramova itd., u Egiptu, Indiji, Meksiku, u slubi bogova, kao to i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrjenost bila da se ovjek, ukoliko vie svojim radom podreuje sebi prirodu, ukoliko uda bogova sve vie postaju izlina uslijed uda industrije, da se ovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i uitka od proizvoda. Tue bie kome pripada rad i proizvod rada, u ijoj se slubi nalazi rad i za ije uivanje postoji proizvod rada, to bie moe biti samo ovjek sam. Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako je njemu nasuprot tua sila, onda je to mogue samo zbog toga to pripada nekom drugom ovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega muenje, onda ona mora biti uitak 252 nekome drugome i ivotna radost nekome drugome. Samo

ovjek sam moe biti ta tua sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda. Neka se jo razmisli o prije iznesenom stavu, da odnos ovjeka prema samom sebi postaje njemu pred- metan, zbiljski tek njegovim odnosom prema drugom ovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svoga rada, prema svom opredmeenom radu odnosi kao prema tuem, neprijateljskom, monom, od njega nezavisnom predmetu, onda se on prema njemu odnosi tako, da je drugi, njemu tu, neprijateljski, moan, od njega nezavisan ovjek, gospodar toga predmeta. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, onda se prema njoj odnosi kao prema djelatnosti koja je u slubi, pod vlau, prisilom i jarmom drugoga ovjeka. Svako samootuenje ovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu koji on daje sebi i prirodi prema drugim ljudima, koji je od njega razliit. Stoga se religiozno samootuenje nuno pojavljuje u odnosu laika prema sveeniku, ili pak, budui da se ovdje radi 0 intelektulanom svijetu, prema posredniku itd. U praktikom zbiljskom svijetu moe se samootuenje pojaviti samo kroz praktiki, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo, pomou kojeg se otuenje dogaa, jest praktiko. Otuenim radom, dakle, ovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i aktu proizvodnje kao prema tuim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojem se nalaze drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovu proizvodu, 1 odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao to on proizvodi svoju vlastitu proizvodnju za svoje obestvarenje, za svoju kaznu, kao to svoj vlastiti proizvod proizvodi za gubitak, za jedan proizvod koji mu ne pripada, tako on proizvodi vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom onoga koji ne proizvodi. Kao to sebi otuuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada. Mi smo dosad promatrali odnos samo sa strane radnika, a kasnije emo ga promatrati i sa strane ne- radnika. Dakle, pomou otuenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos ovjeka prema tome radu koji je radu tu i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista prema radu, ili kako se inae naziva poslodavca. 253

Privatno vlasnitvo je, dakle, proizvod, rezultat, nuna konzekvencija ospoljenog rada, spoljanjeg odnosa radnika prema prirodi i prema samome sebi. Privatno vlasnitvo proizlazi, dakle, pomou analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog ovjeka, otu- eog rada, otuenog ivota, otuenog ovjeka. Pojam ospoljenog rada (ospoljenog ivota) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasnitva. Ali pri analizi toga pojma pokazuje se, da ako se privatno vlasnitvo pojavljuje kao osnova, uzrok ospoljenog rada, da je ono, naprotiv, njegova konzekvencija, kao to ni bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje. Ta tajna privatnog vlasnitva izbija opet tek na posljednjoj kulminacionoj taki razvitka privatnog vlasnitva, naime, s jedne strane, da je ono proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomou kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja. Taj razvitak istovremeno osvjetljava razliite, dosad nerijeene sukobe. 1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave due proizvodnje, pa radu ipak ne daje nita, a privatnom vlasnitvu sve. Proudhon je iz te protivrjeno- sti zakljuio u korist rada, a protiv privatnog vlasnitva. Meutim, mi uviamo da je ova prividna protiv- rjenost protivrjenost otuenog rada sa samim sobom i da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otuenog rada. Stoga takoer uviamo da su nadnica i privatno vlasnitvo identini: jer je nadnica, gdje proizvod, predmet rada, plaa sam rad, samo nuna konzekvencija otuenja rada, i jer se u nadnici rad takoer ne pojavljuje kao samosvrha, nego kao sluga zarade. To emo izvesti kasnije, a sada povucimo samo jo neke konzekvencije. Nasilno povienje nadnice (bez obzira na druge potekoe, bez obzira na to, to bi se ona kao anomalija mogla takoer samo nasilno i odrati) bilo bi samo bolje plaanje robova i ne 254 radniku ni radu osvojilo njihovo ljudsko odreenje i bi ni

dostojanstvo. tovie, ak jednakost nadnica, to zahtijeva Proud- hon, samo pretvara odnos sadanjeg radnika prema svome radu u odnos svih ljudi prema radu. Drutvo se tada shvaa kao apstraktni kapitalist. Nadnica je neposredna posljedica otuenog rada, a otueni rad je neposredan uzrok privatnog vlasnitva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga. 2. Iz odnosa otuenog rada prema privatnom vlasnitvu slijedi dalje, da se emancipacija drutva od privatnog vlasnitva itd., od ropstva, izraava u politikom obliku emancipacije radnika, ne kao da se radi samo o njihovoj emancipaciji, nego o ljudskoj emancipaciji, a ta je u njoj sadrana zato, jer je cjelokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konzekvencije tog odnosa. Kao to smo iz pojma otuenog, ospoljenog rada nali pomou analize pojam privatnog vlasnitva, tako se pomou tih dvaju faktora mogu razviti sve nacio- nalno-ekonomske kategorije, a u svakoj emo kategoriji nai, kao na primjer u trgovini, konkurenciji, kapitalu, novcu, samo odreeni i razvijeni izraz tih prvih osnova. Prije nego to razmotrimo to oblikovanje, pokuajmo rijeiti jo dva zadatka. 1. Odrediti opu sutinu privatnog vlasnitva, koja je proizala kao rezultat otuenog rada u njegovu odnosu prema

pravom ljudskom i socijalnom vlasnitvu.

255

Drugo, da se zbiljsko, praktiko odnoenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao duevno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprotstavljen, kao teoretsko odnoenje. Tree. Neradnik ini sve protiv radnika, to radnik ini

2. Mi smo otuenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao injenicu i tu injenicu smo analizirali. Sada pitamo, kako ovjek dolazi do toga, da svoj rad ospo- ljuje, otuuje? Kako je to otuenje osnovano u sutini ovjekova razvitka? Za rjeenje zadatka dobili smo ve mnogo time, to smo pitanje o porijeklu privatnog vlasnitva pretvorili u pitanje odnosa, ospoljenog rada prema razvitku ovjeanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasnitvu, vjeruje se da je rije o nekoj stvari izvan ovjeka. Kad se govori o radu, onda je rije neposredno o samom ovjeku. To novo postavljanje pitanja inklusive je ve njegovo rjeenje. ad. 1. Opa sutina privatnog vlasnitva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasnitvu. Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo razliiti izrazi jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otuenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otuenje kao istinsko udomaenje. Mi smo razmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samome sebi. Kao proizvod, kao neplodan rezultat toga odnosa nali smo imovinski odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasnitvo kao materijalan, rezimirajui izraz ospoljenog rada, obuhvaa oba odnosa, odnos radnika prema radu i prema proizvodu njegova rada i prema neradniku, te odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada. Kad smo sada vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom sebi prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otuenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, ivotnost kao rtvovanje ivota, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tuu vlast, tuem ovjeku, onda razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog ovjeka prema radniku, prema radu i predmetu rada. Prije svega treba primijetiti da sve to se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otuenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otuenja.

sam protiv sebe, ali neradnik ne ini protiv sebe ono, to ini protiv radnika. Razmotrimo poblie ta tri odnosa.

Drugi rukopis
... sainjava kamatu njegova kapitala. Dakle, u radniku subjektivno egzistira to, da je kapital ovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao to u kapitalu egzistira objektivno to, da je rad ovjek koji je sam sebe izgubio. Meutim, radnik inia nesreu da je ivi i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kad ne radi, gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju. Vrijednost radnika kao kapitala penje se prema potranji i ponudi, a njegovo postojanje, njegov ivot bili su i jeru i fiziki svjesni da su ponuda robe, kao svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest ovjek kao radnik, kao roba. ovjek nije nita drugo do radnik, a u njemu kao radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko, ukoliko postoje za kapital, koji mu je tu. A budui da su jedan drugome tui, te se stoga nalaze u ravnodunom vanjskom i sluajnom odnosu, ta tuost se mora pojaviti kao zbiljska. im, dakle, kapitalu padne na pamet nuna ili proizvoljna pomisao da za radnika vie ne postoji, s&m radnik vie ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga nema niti nikakve nadnice, a budui da ne postoji kao ovjek, nego kao radnik, moe se dati pokopati, moe umrijeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik, im postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital, im kapital postoji za njega. Postojanje kapitala jest njegovo postojanje, njegov ivot, kao to kapital odreuje sadraj njegova ivota na nain koji je
njemu sasvim ravnoduan. Stoga nacionalna ekonomija ne pozna nezaposlenog radnika, radnog ovjeka, ukoliko se on nalazi izvan toga radnog odnosa. Objeenjak, mangup, prosjak, nezaposleni, izgladnjeli, bijedni, delinkventni radni* ovjek, to su likovi koji ne egzistiraju za nju, nego samo za druge oi, za oi lijenika, suca, grobara i nadzornika prosjaka, duhovi izvan carstva nacionalne ekonomije. Stoga
17 Rani radovi

ODNOS PRIVATNOG VLASNITVA

257

su radnikove potrebe za nju samo potreba da ga izdrava za vrijeme rada, toliko da ne izumre rod radnika. Stoga nadnica ima sasvim isti smisao kao uzdravanje, odravanje svakog drugog proizvodnog orua, kao potronja kapitala uope, koja mu je potrebna da bi se reproducirao s kamatom, kao ulje koje se upotrebljava za tokove, da bi ih odravalo u kretanju. Stoga nadnica pripada nunim trokovima kapitala i kapitalista i ne smije prijei potrebu te nude. Bilo je stoga sasvim kOnzekventno, kad su engleski tvorniari, prije prijedloga zakona Amendment Bill-a66 iz 1834., odbili od nadnice javnu milostinju koju je radnik dobivao pomou poreza u korist sirotinje, i smatrali je integralnim dijelom nadnice. Proizvodnja ne proizvodi ovjeka samo kao robu, ljudsku robu, ovjeka u odreenju robe, ona ga isto tako' proizvodi, u skladu s tim odreenjem, kao duhovno i tjelesno oneovjeeno bie. Nemoralnost, nakaznost, tupost radnika i kapitalista. Njen proizvod je samosvjesna i samodjelatna roba, ... ovjek roba . . . Veliki napredak Ricarda, Milla itd. u poreenju sa Smithom i Sayom, sastoji se u tome, to su oni proglasili postojanje ovjeka veu ili manju ovjekovu produktivnost robe ravnodunim ili ak tetnim. Pravi cilj proizvodnje nije to, koliko jedan kapital izdrava radnika, nego koliku donosi kamatu, cilj je suma godinjih uteda. Isto je tako bio velik i konzekventan napredak novije engleske nacionalne ekonomije to je ona koja rad proglaava jedinim principom nacionalne ekonomije istovremeno s potpunom jasnoom objasnila obrnuti odnos izmeu nadnice i kamate od kapitala, pokazujui da kapitalist, po pravilu, moe zaraditi samo snienjem nadnice, i obratno. Normalan odnos nije prevara potroaa, nego uzajamna prevara kapitalista i radnika. Odnos privatnog vlasnitva sadrava latentno u sebi odnos privatnog vlasnitva kao rada, kao i odnos ovoga kao kapitala i meusobni odnos tih dvaju izraza. Proizvodnja ljudske djelatnosti kao rada, dakle, kao djelatnosti sasvim tue sebi, ovjeku i prirodi, te stoga sasvim tue svijesti i ispoljavanju ivota, apstraktna ovjekova egzistencija kao obinog radnog ovjeka, koji stoga svakog dana moe biti sruen iz svog ispunjenog nita u 258 Prijedlog za izmjenu zakona. 66

apsolutno nita, u svoje drutveno, stoga u svoje zbiljsko nepostojanje kao to s druge strane, proizvodnja predmeta ovjekove djelatnosti kao kapitala, u kojoj je izbrisana svaka prirodna i drutvena odreenost predmeta, u kojoj je privatno Vlasnitvo izgubilo svoj prirodni i drutveni kvalitet (dakle, izgubilo sve politike i drutvene iluzije i nije pomijeano s prividno ljudskim odnosima) u kojoj isti kapital u najrazliitijem, prirodnom i drutvenom postojanju ostaje isti, a potpuno je ravnoduan prema svom zbiljskom sadraju ta suprotnost dotjerana do kraja, nuno je vrhunac, kraj i propast cjelokupnog odnosa. Stoga je opet veliko djelo novije engleske nacionalne ekonomije to je pokazala da je zemljina renta razlika kamate od najloije obraivanog zemljita i najbolje obraivanog zemljita, to je dokazala romantina uobraenja zemljovlasnika njegovu tobonju socijalnu Vanost, te identitet njegova interesa s interesom drutva, to nakon fiziokrata tvrdi jo Adam Smith te to je anticipirala i pripremila kretanje zbiljnosti koje e zemljovlasnika pretvoriti u sasvim obinog, prozainog kapitalista, te e na taj nain pojednostaviti, zaotriti suprotnost i tako ubrzati njeno rjeenje. Zemlja kao zemlja, zemljina renta kao zemljina renta izgubili su tako svoju staleku razliku i postali kapital koji nita ne govori, ili, naprotiv, samo kapital i kamata koji govore jezikom novca. Razlika izmeu kapitala i zemlje, izmeu dobitka i zemljine rente, kao i razlika ovih od nadnice, od industrije, od agrikulture, od nepokretnog i pokretnog privatnog vlasnitva, jo je historijska razlika koja nije zasnovana u sutini stvari, fiksirani momenat stvaranja i nastajanja suprotnosti izmeu kapitala i rada. U industriji itd. nasuprot nepokretnom zemljoposjedu, izraen je samo nain nastajanja i suprotnost u kojoj se industrija izgraivala u agrikulturu. Kao posebna vrsta rada, kao sutinska, vana razlika koja obuhvaa ivot, postoji ta razlika samo tako dugo, dok se stvara industrija (gradski ivot) nasuprot zemljoposjedu (plemikom feudalnom ivotu) i dok na sebi nosi jo feudalni karakter svoje suprotnosti u obliku monopola, ceha, korporacije itd., unutar kojih odreenja rad ima jo prividno drutveno znaenje, jo ima znaenje zbiljske zajednice, jo 259

nije doao do ravnodunosti prema svom sadraju i do potpunog bitka za sebe samog, tj. do apstrakcije od svakog drugog bitka i zato jo nije doao do osloboena kapitala. Ali nudan razvitak rada jest osloboena, kao takva za sebe konstituirana industrija i osloboeni kapital. Mo industrije nad njenom suprotnou pokazuje se odmah u nastajanju agrikulture kao zbiljske industrije, dok je prije glavni posao preputala zemljitu i robovima toga zemljita, pomou kojih se ono samo obraivalo. Pretvaranjem roba u slobodna radnika, tj. u najamnika, pretvorio se vlastelin po sebi u industrijalca, kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svega dogaa pomou srednjeg lana, zakupca. Ali zakupac je reprezentant, otkrivena tajna zemljoposjednika; samo pomou zakupca on postoji nacionalno-ekonomski, kao privatni vlasnik jer zemljina renta njegove zemlje postoji samo pomou konkurencije zakupaca. Dakle, vlastelin je ve u zakupcu sutinski postao obian kapitalist. A to pretvaranje jo se mora izvriti u zbilj- nosti, kapitalist koji se bavi agrikulturom, tj. zakupac, mora postati vlastelin, ili obratno. Industrijske makinacije zakupca jesu industrijske makinacije zemljovlasnika, jer bitak prvoga postavlja bitak drugoga. Podsjeajui se, meutim, na njihov suprotni nastanak, na njihovo porijeklo zemljovlasnik vidi kapitalista kao svog dojueranjeg obijesnog, osloboenog, obogaenog roba i kao kapitalist osjea da ga ovaj ugroava kapitalist vidi zemljovlasnika kao dojueranjeg neradnika i okrutnog egoistinog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oteuje, ali svoje cjelokupno drutveno znaenje, svoj imetak i svoj uitak zahvaljuje industriji, on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije i slobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog od- roenja; ova suprotnost je estoka i obje strane govore jedna drugoj istinu. Treba samo itati napade nepokretnog vlasnitva na pokretno i obratno, pa da se stvori oigledna slika o njihovu uzajamnom nevaljalstvu. Zemljoposjednik se kooperi nasljednim plemstvom svog vlasnitva, feudalnim reminiscencijama, uspomenama, poetskim sjeanjima, svojim sanjarskim biem, svojom politikom vanou, a kad govore nacionalno260

ekonom- ski: produktivna je samo zemljoradnja. Svog protivnika prikazuje istovremeno kao prodana nitkova: lukava, podmitljiva, angrizava, lana, lakoma, potkupljiva, buntovna, bez srca i duha, otuena od zajednice, koji trguje njenim interesima, kao lihvara, svodnika, roba, savitijivca, laskavca, varalicu bez asti, bez naela, bez poezije, bez supstancije, bez iega, koji izaziva, uzgaja, raspiruje konkurenciju, i stoga siromatvo, zloin i raspadanje svih socijalnih veza. (Vidi, meu ostalima, fiziokratu Bergassea, kojega Camille Desmoulins iba ve u svom asopisu: Revolution de France et de Brabant, vidi v. Vincke, Lancizolle, Haller, Leo, Kose- garten1 i Sismondi.) Pokretno vlasnitvo sa svoje stra* Mancova biljeka: Vidi naduvenog starohegelovskog teologa Funkea, koji je, pozivajui se na gospodina Leo, sa suzama u oima priao, kako se kod ukidanja kmetstva jedan rob ustezao da prestane biti plemiko vlasnitvo. Vidi 1 patriotske fantazije Justusa MBsera, koje se istiu time, to nijednog trenutka ne naputaju estiti malograanski domai, obini, ogranieni horizont filistra 1 to su iste fantazije. Ta protlvrjenost ih je nainila tako dopadljivima njemakoj udi.

ne pokazuje na uda industrije i kretanja, ono je dijete modernog doba, njegov jedinoroeni sin; ono ali svog protivnika kao glupana koji ne shvaa svoju sutinu (a to je potpuno ispravno), koji na mjesto moralnog kapitala i slobodnog rada eli uspostaviti grubu nemoralnu silu i kmetstvo; ono ga prikazuje kao Don Quichotea, koji pod maskom ispravnosti, estitosti, opeg interesa, stalnosti skriva nesposobnost za kretanje, lakomu pohlepu za uivanjem, sebinost, poseban interes, zlonamjernost; ono ga proglaava lukavim monopolistom; njegove reminiscencije, njegovu poeziju, njegovo sanjarenje ono gui historijskim i sarkastinim nabrajanjem podlosti, okrutnosti, poniavanja, prostitucije, infamije, anarhije, pobune, ije su radionice bili romantini dvorci. Pokretno vlasnitvo tvrdi da je pribavilo narodu politiku slobodu, razbilo okove graanskog drutva, meusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, isti moral, obrazovanje po elji; da je narodu dalo, umjesto njegovih grubih, civilizirane potrebe i sredstva za njihovo zadovoljenje, dok zemljovlasnik taj besposleni lihvar itom koji samo smeta poskupljuje narodu neophodne ivotne namirnice, 261

te na taj nain prisiljava kapitaliste da povise nadnicu, a da ne mogu povisiti proizvodne snage, tako da spreava godinji prihod nacije, akumulaciju kapitala, dakle mogunost, da se narodu dade rad, a zemlji bogatstvo, te napokon, sasvim ukida, dovodi do ope propasti i lihvarski iskoritava sve koristi moderne civilizacije, a da nita za nju ne ini i uope ne odustaje od svojih feudalnih predrasuda. Napokon, on treba gledati samo na svog zakupca, on, za koga zemljoradnja i samo zemljite egzistiraju samo kao njemu poklonjeni izvor novca i neka kae nije li on stari, fantastini, lukavi nitkov, koji srcem i u zbiljnosti odavno pripada slobodnoj industriji i dragoj trgovini, koliko god se tome protivio i koliko god brbljao o historijskim uspomenama i moralnim ili politikim ciljevima. Sve to on zbiljski navodi u svoju korist, samo je istinito za zemljoradnika (kapitalistu i seljake nadniare), iji je neprijatelj zemljovlasnik; on, dakle, dokazuje protiv sama sebe. Bez kapitala zemljoposjed je mrtva, bezvrijedna materija. Njegova civilizirana pobjeda jest upravo to, to je na mjesto mrtve stvari otkrio i stvorio ljudski rad kao izvor bogatstva. (Vidi Paul Louis Courier, St. Simon, Ganilh, Ricardo, Mili, Mac Colloch, te Destutt de Tracy i Michel Chevalier.) Iz zbiljskog toka razvitka (ovdje umetnuti) slijedi nuna pobjeda kapitalista, tj. razvijenog privatnog vlasnitva nad nerazvijenim, polovinim, nad zemljoposjednikom, kao to ve mora pobijediti: kretanje nepokret- nost, otvorena, samosvjesna besramnost prikrivenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uivanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebinost prosvjeenosti lokalnu, obazrivu, priprostu, tromu i fantastinu sebinost praznovjerja, kao to novac mora pobijediti drugi oblik privatnog vlasnitva. Drave koje neto slute o opasnosti razmjene slobodne industrije, dovrenog istog morala i dovrene humane trgovine, pokuavaju da zaustave kapitalizira- nje zemljoposjeda ali sasvim uzaludno. Zemljoposjed, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasnitvo, kapital proet jo lokalnim i politikim predrasudama, koji jo nije sasvim doao k sebi iz svoje isprepletenosti sa svijetom, tj. jo je nedovreni kapital. U toku svoga svjetskog stvaranja on mora doi do svog 262

apstraktnog, tj. istog izraza. Odnos privatnog vlasnitva jest rad, kapital i njihov odnos. Kretanje koje moraju prijei ti lanovi, jest: Prvo neposredno i posredovano jedinstvo obih. U poetku kapital i rad jo ujedinjeni; onda, dodue, odvojeni i otueni, ali uzajamno se podiui i unapreujui kao pozitivni uvjeti. Suprotnost obih. Oni se uzajamno iskljuuju; radnik vidi u kapitalistu svoje nepostojanje i obratno; svaki pokuava da drugome oduzme njegovo postojanje.

263

Suprotnost svakog protiv sama sebe. Kapital = nagomilani rad = rad. Kao takav, on se raspada na sebe i svoje kamate, kao to se ove opet raspadaju na kamate i dobitak. Potpuno rtvovanje kapitalista. On prelazi u radniku klasu, kao to radnik postaje kapitalist ali samo izuzetno. Rad kao moment kapitala, njegovi trokovi. Dakle, nadnica je rtva kapitala. Rad se raspada na sebe i nadnicu. Sam radnik je kapital, roba. Uzajamna neprijateljska suprotnost.

Trei rukopis

PRIVATNO VLASNITVO I RAD

Subjektivna sutina privatnog vlasnitva, privatno vlasnitvo kao djelatnost koja postoji za sebe, kao subjekt, kao linost, jest rad. Razumije se, dakle, da tek nacionalnu ekonomiju, koja je rad priznala svojim principom Adam Smith koja, dakle, privatno vlasnitvo nije vie shvaala samo kao stanje izvan ovjeka da tu nacionalnu ekonomiju treba razmatrati kako kao proizvod zbiljske energije i kretanja privatnog vlasnitva [ona je za sebe u svijesti nastalo samostalno kretanje privatnog vlasnitva, moderna industrija kao vla- stitost (Selbst)], tako i kao proizvod moderne industrije, kao to je ona s druge strane ubrzala i proslavila energiju i razvitak te industrije i uinila je snagom svijesti. Pristalice novanog i merkantilnog sistema koji privatno vlasnitvo smatraju samo predmetnim biem za ljude, ine se stoga ovoj prosvjenoj nacionalnoj ekonomiji, koja je otkrila subjektivnu sutinu bogatstva unutar privatnog vlasnitva kao fetiisti, kao katolici. Stoga je Engels s pravom nazvao Adama Smi- tha Lutherom nacionalne ekonomije. Kao to je Luther priznao religiju, vjeru, sutinom vanjskog svijeta i stoga se suprotstavio katolikom mnogobotvu, kao to je ukinuo spoljanju religioznost tako, to je religioznost uinio ovjekovom unutranjom sutinom, kao to je negirao sveenika koji postoji izvan laika, jer je sveenika premjestio u srce laika, tako se prevladava bogatstvo koje se nalazi izvan ovjeka i koje je od njega nezavisno dakle, koje se moe odrati i potvrditi samo na spoljanji

nain, tj. prevladava se ta njegova spoljanja, nemisaona predmetnost na taj nain, to se privatno vlasnitvo otjelovljuje u samom ovjeku, a sam ovjek se priznaje njegovom sutinom ali zato je sam ovjek stavljen u odreenje privatnog vlasnitva, kao kod Luthera u odreenje religije. Pod vidom priznanja ovjeka nacionalna ekonomija, iji je princip rad, samo je naprotiv konzekventno provoenje pori- canja ovjeka na taj nain, to se sam ovjek ne nalazi vie u spoljanjoj sputanosti prema spoljanjoj sutini privatnog vlasnitva. to je prije bilo sebi spoljanji bitak Sichaufierlichsein, realno ovjekovo ospoljenje, sada je postalo samo djelo ospoljenja, oSpoljenost. U poetku se ini da ta nacionalna ekonomija priznaje ovjeka, njegovu samostalnost, samodjelatnost itd, a kako ona premjeta privatno vlasnitvo u sutinu samog ovjeka, i ne moe vie biti uvjetovana lokalnim, nacionalnim itd. odreenjima privatnog vlasnitva kao sutine koja egzistira izvan nje, dakle, razvija kozmopolitsku, opu energiju koja rui svaku granicu, svaku vezu, da bi se postavila na to mjesto kao jedina politika, openitost, granica i veza, to kod daljnjeg razvitka mora odbaciti licemjerstvo i pokazati se u svom potpunom cinizmu; i ona to ini na taj nain, to bez obzira na sve prividne protivrjenosti u kojima ona zapetljava to uenje mnogo jednostranije, i zato otrije i konzekventnije tretira rad kao jedinu sutinu bogatstva; tovie, ona dokazuje da su konzekvencije toga uenja, nasuprot onom prvobitnom shvaanju, ovjeku neprijateljske, i, napokon, zadaje smrtni udarac posljednjem, individualnom, prirodnom postojanju privatnog vlasnitva koje egzistira nezavisno od kretanja rada i izvoru bogatstva zemljinoj renti, tom izrazu feudalnog vlasnitva koji je postao ve sasvim nacio- nalnoekonomski i stoga nesposoban za otpor protiv nacionalne ekonomije. (Ricardova kola). Cinizam nacionalne ekonomije ne raste samo relativno poevi od Smitha preko Saya do Ricarda, Milla itd., ukoliko ovi posljednji vide konzekvencije industrije razvijenije i pu- nije protivrjenosti, nego i s pozitivnog gledita oni uvijek i svjesno idu dalje od svojeg prethodnika putem otuenja od ovjeka, ali samo zato to se njihova nauka razvija konzekventnije i istinitije. Time to 265

privatno vlasnitvo u njegovu djelatnom obliku ine subjektom, dakle, istovremeno ine ovjeka biem, a istovremeno ovjeka kao nebie ine biem, to protivrje- nost zbiljnosti potpuno odgovara protivrjenom biu koje su priznali kao princip. Rastrgana zbiljnost industrije potvruje njen, u sebi rastrgani princip, daleko od toga da ga opovrgava. tovie, njen princip je princip te rastrganosti. Fiziokratsko uenje Dr Quesnaya ini prijelaz od merkantilnog sistema Adamu Smithu. Fiziokratija jc neposredno nacionalno-ekonomski raspad feudalnog vlasnitva, ali isto tako i neposredno nacionalno-ekonomsko pretvaranje, uspostavljanje toga istog feudalnog vlasnitva, samo to njegov jezik nije sad vie feudalni, nego ekonomski. itavo bogatsvo sastoji se od zemlje i zemljoradnje (agrikulture). Zemlja jo nije kapital, ona je jo poseban nain njegova postojanja, koji vrijedi u svojoj prirodnoj osobitosti i uslijed svoje prirodne osobitosti, ali zemlja je ipak opi, prirodni ele-: menat, dok merkantilni sistem poznaje sam6 plemeniti metal kao egzistenciju bogatstva. Predmet bogatstva, njegova materija dobila je, dakle, istovremeno najviu openitost unutar prirodne granice ukoliko je on jo i kao priroda neposredno predmetno bogatstvo. A zemlja postoji za ovjeka samo pomou rada, agrikulture. Dakle, ve se subjektivna sutina bogatstva premjeta u rad. Ali, agrikultura je istovremeno jedini produktivni rad. Rad, dakle, jo nije shvaen u svojoj openitosti i apstrakciji, on je jo vezan na poseban prirodni elemenat kao na svoju materiju, on je, stoga, priznat samo jo u posebnom, prirodno-odredenom nainu postojanja. On je stoga tek odreeno, posebno ospoljenje ovjeka, kao to je i njegov proizvod shvaen jo kao odreeno bogatstvo koje vie pripada prirodi, nego

samome radu. Zemlja se ovdje jo priznaje kao prirodno postojanje nezavisno od ovjeka, jo ne 1ra>> kapital, tj. kao momenat samog rada. Rad se naprotiv pojavljuje kao njen momenat. Meutim, time to je fetiizam starog, spoljanjeg bogatstva, koje postoji samo kao predmet, sveden na vrlo jednostavan prirodni elemenat, a njegovo bie priznato ve, iako tek djelomino, na poseban nain u svojoj subjektivnoj egzistenciji, neophodan napredak
266

sastoji se u tome da se prizna opa sutina bogatstva i da se stoga rad u svojoj potpunoj apsolutnosti, tj. apstraktnosti uzdigne do principa. Fiziokrafciji se dokazuje da agrikultura u ekonomskom pogledu, dakle, jedino opravdanom, nije razliita ni od kakve druge industrije, da nije, dakle odreeni rad, posebno ispoljavanje rada vezano na poseban elemenat, nego da je rad uope sutina bogatstva. Fiziokratija porie posebno spoljanje, samo predmetno bogatstvo na taj nain, to rad proglaava njegovom sutinom. Ali rad je za nju, prije svega, samo subjektivna sutina zemljoposjeda (fiziokratija polazi od vrste vlasnitva koja se historijski pojavljuje kao vladaj ua i priznata); ona samo zemljoposjed ini ospo- Ijenim ovjekom. Ona ukida njegov feudalni karakter na taj nain, to industriju (agrikulturu) proglaava njegovom sutinom; ali ona se odnosi negiraj ue prema svijetu industrije, ona priznaje feudalni sistem tako, Sto agrikulturu proglaava jedinom industrijom. Razumije se, im se shvati subjektivna sutina industrije koja se konstituira u suprotnosti prema zemljoposjedu, tj. kao industrija ta sutina ukljuuje u sebi onu svoju suprotnost. Jer kao to industrija obuhvaa ukinuti zemljoposjed, tako njena subjektivna sutina obuhvaa istovremeno subjektivnu sutinu zemljoposjeda. Kao to je zemljoposjed prvi oblik privatnog vlasnitva, a industrija mu se suprotstavlja samo kao posebna vrsta vlasnitva prije svega historijski ili je, bolje reeno, osloboeni rob zemljoposjeda tako se taj proces ponavlja pri naunom shvaanju subjektivne

267

A suprotnost izmeu nevlasnitva i vlasnitva jo je indiferentna suprotnost, jo nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom untL-t^ranjem odnosu, jo nije suprotnost shvaena kao pi~ otivrjenost, sve dotle dok se ne shvati kao suprotnos-fc rada i kapitala. Ali i bez progresivnog kretanja privatnog vlasnitva u starom Rimu, u Turskoj itd. ta s uprotnost moe se izraziti u prvom obliku. Tako se 0x1a jo ne javlja kao odreena samim privatnim vlasnit om. Ali rad, subjektivna sutina privatnog vlasnitva kao iskljuenje PRIVATNO V L A S objektivni rad kao iskljuenje rada, jest vlasnitva, i kapital,N T T V O I K O M U N I Z A M privatno vlasnitvo kao njegov razvijeni odnos protivrjenosti, te stoga energian odnos koji vodi rjeenju protivrjenosti. Ukidanje samootuen j a. ini isti put kao i samootuenje. Najprije se razmatra privatno vlasnitvo samo s njegove objektivne strane ali se rad ipak promatra kao njegova sutina. Stoga je njegov oblik postojanja kapital koji kao takav treba ukinuti (Proud- hon). Ili se poseban nain. rada niveliran, podijeljen rad, te stoga neslobodan raci shvaa kao izvor tetnosti privatnog vlasnitva i nj egova, ovjeku otuenog postojanja - Fourier, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaa barem kao izvrstan rad, dok St. Simon, naprotiv, industrija Jci rad kao takav proglaava sutinom i tei za iskljuivom vlasti industrijalaca i poboljanjem poloaja radnika. Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasnitva, prije svega ope privatno vlasnitvo. Time to odnos privatnog vlasnitva shvaa u njegovoj openitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopenje i dovrenje toga vlasnitva; kao takvo dovrenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasnitva stvari nad njim tako je velika, da on eli unititi sve to ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasnitvo; on hoe na nasilan nain da apstrahira od talenta itd. Neposredan fiziki posjed njemu je jedini cilj ivota i postojanja; odreenje radnika se ne ukida, nego se proiruje na sve ljude; odnos privatnog vlasnitva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprotstavljanja opeg privatnog vlasnitva privatnom vlasnitvu, manifestira se u ivotinjskom obliku, da se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasnitva)
272

suprotstavlja zajednica ena, gdje, dakle, ena postaje drutveno i ope vlasnitvo. Moe se rei da je ta misao o zajednici ena izreena tajna toga jo sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao to ena iz braka prelazi u opu prostituciju,67 tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog ovjekovog bia, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam time, to svagdje negira ovjekovu linost upravo je samo konzekventan izraz privatnog vlasnitva, koje je sama ta negacija. Opa zavist koja se konstituira kao sila, samo je skriveni oblik, u kom se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi nain. Misao svakog privatnog vlasnitva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasnitva kao zavist i tenja za niveliranjem, tako da one sainjavaju, takorei, sutinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovrenje te zavisti i te nivelacije s obzirom na predstavljeni minimum. On ima odreenu,

67 Prostitucija je samo poseban izraz ope prostitucije radnika, a kako je prostitucija odnos u koji ulazi ne samo onaj koji se prostituira nego i onaj koji dovodi do prostitucije ija je podlost jo vea onda u tu kategoriju ulazi i kapitalist itd. (Marxova biljeka)

18 Rani radovi

273

nego samome radu. Zemlja se ovdje jo priznaje kao prirodno postojanje nezavisno od ovjeka, jo ne kapital, tj. kao momenat samog rada. Rad se naprotiv pojavljuje kao njen momenat. Meutim, time to je fetiizam starog, spoljanjeg bogatstva, koje postoji samo kao predmet, sveden na vrlo jednostavan prirodni elemenat, a njegovo bie priznato ve, iako tek djelomino, na poseban nain u svojoj subjektivnoj egzistenciji, neophodan napredak sastoji se u tome da se prizna opa sutina bogatstva i da se stoga rad u svojoj potpunoj apsolutnosti, tj. apstraktnosti uzdigne do principa. Fiziokratiji se dokazuje da agrikultura u ekonomskom pogledu, dakle, jedino opravdanom, nije razliita ni od kakve druge industrije, da nije, dakle odreeni rad, posebno ispoljavanje rada vezano na poseban elemenat, nego da je rad uope sutina bogatstva. Fiziokratija porie posebno spoljanje, samo predmetno bogatstvo na taj nain, to rad proglaava njegovom sutinom. Ali rad je za nju, prije svega, samo subjektivna sutina zemljoposjeda (fiziokratija polazi od vrste vlasnitva koja se historijski pojavljuje kao vla- dajua i priznata); ona samo zemljoposjed ini ospo- Ijenim ovjekom. Ona ukida njegov feudalni karakter na taj nain, to industriju (agrikulturu) proglaava njegovom sutinom; ali ona se odnosi negirajue prema svijetu industrije, ona priznaje feudalni sistem tako, to agrikulturu proglaava jedinom industrijom. Razumije se, im se shvati subjektivna sutina industrije koja se konstituira u suprotnosti prema zemljoposjedu, tj. kao industrija ta sutina ukljuuje u sebi onu svoju suprotnost. Jer kao to industrija obuhvaa ukinuti zemljoposjed, tako njena subjektivna sutina obuhvaa istovremeno subjektivnu sutinu zemljoposjeda. Kao to je zemljoposjed prvi oblik privatnog vlasnitva, a industrija mu se suprotstavlja samo kao posebna vrsta vlasnitva prije svega historijski ili je, bolje reeno, osloboeni rob zemljoposjeda tako se taj proces ponavlja pri naunom shvaanju subjektivne sutine privatnog vlasnitva, rada, a rad se javlja prije svega samo kao zemljoradnja, a zatim dolazi do izraaja kao rad uope.
270

itavo bogatstvo postalo je industrijsko bogatstvo, bogatstvo rada, a industrija je dovren rad, kao to je tvorniki sistem izgraena sutina industrije, tj. rada, dok je industrijski kapital zavren objektivan oblik privatnog

vlasnitva. Vidimo kako tek sada privatno vlasnitvo moe dovriti svoju vlast nad ovjekom i u najopenitijem obliku postati svjetsko-historijskom silom. A suprotnost izmeu nevlasnitva i vlasnitva jo je indiferentna suprotnost, jo nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom unutranjem odnosu, jo nije suprotnost shvaena kao protivrjenost, sve dotle dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala. Ali i bez progresivnog kretanja privatnog

vlasnitva u starom Rimu, u Turskoj itd. ta suprotnost moe se izraziti u prvom obliku. Tako se ona jo ne javlja kao odreena samim privatnim vlasnitvom. Ali rad, subjektivna sutina privatnog vlasnitva kao iskljuenje vlasnitva, i kapital, objektivni rad kao iskljuenje rada, jest privatno vlasnitvo kao njegov razvijeni odnos protivrje- nosti, te stoga energian odnos koji voi rjeenju pro- tivrjenosti. Ukidanje samootuenja ini isti put kao i samootuenje. Najprije se razmatra privatno vlasnitvo samo s njegove objektivne strane ali se rad ipak promatra kao njegova sutina. Stoga je njegov oblik postojanja kapital koji kao takav treba ukinuti (Prou- hon). Ili se poseban nain rada niveliran, podijeljen rad, te stoga neslobodan rad shvaa kao izvor tetnosti privatnog vlasnitva i njegova, ovjeku otuenog postojanja Fourier, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaa barem kao izvrstan rad, dok St. Simon, naprotiv, industrijski rad kao takav proglaava sutinom i tei za iskljuivom vlasti industrijalaca i poboljanjem poloaja radnika. Komunizam je napokon

pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasnitva, prije svega ope privatno vlasnitvo. Time to odnos privatnog vlasnitva shvaa u njegovoj openitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopenje i dovrenje toga vlasnitva; kao takvo dovrenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasnitva stvari nad njim tako je velika, da on eli unititi sve to ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasnitvo; on hoe na nasilan nain da apstrahira od talenta itd. Neposredan fiziki posjed njemu je jedini cilj ivota i postojanja; odreenje radnika se ne ukida, nego se proiruje na sve ljude; odnos privatnog vlasnitva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprotstavljanja opeg privatnog vlasnitva privatnom vlasnitvu, manifestira se u ivotinjskom obliku, da se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasnitva) suprotstavlja zajednica ena, gdje, dakle, ena postaje drutveno i ope vlasnitvo. Moe se rei da je ta misao o zajednici ena izreena tajna toga jo sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao to ena iz braka prelazi u opu prostituciju,68 tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog ovjekovog bia, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj^ komunizam time, to svagdje negira ovjekovu linost upravo je samo konzekventan izraz privatnog vlasnitva, koje je sama ta negacija. Opa zavist koja se konstituira kao sila, samo je skriveni oblik, u kom se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi nain. Misao svakog privatnog vlasnitva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasnitva kao zavist i tenja za niveliranjem, tako da one sainjavaju, takorei, sutinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovrenje te zavisti i te nivelacije s obzirom na predstavljeni minimum. On ima odreenu, ogranienu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasnitva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija itavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnoj jednostavnosti ovjeka siromana i bez potreba,
68 Prostitucija je samo poseban izraz ope prostitucije radnika, a kako je prostitucija odnos u koji ulazi ne samo onaj koji se prostituira nego i onaj koji dovodi do prostitucije ija je podlost jo vea onda u tu kategoriju ulazi i kapitalist itd. (Marxova biljeka)

18 Rani radovi

272

koji nije prevladao privatno vlasnitvo nego do njega jo nije ni doao. Zajednica je samo zajednica rada i jednakost plae, koju isplauje zajedniki kapital, tj. zajednica kao opi kapitalist. Obje strane odnosa uzdignute su u predstavljenu openitost, rad kao odreenje, u kojem je svatko postavljen, a kapital kao priznata openitost i mo zajednice. U odnosu prema eni kao plijenu i sluavci zajednikog uivanja izraena je beskrajna degradacija u kojoj ovjek postoji za sebe samog, jer tajna tog odnosa ima svoj nesumnjiv, odluan, otvoren, otkriven izraz u odnosu mukarca prema eni i u nainu kako se shvaa neposredni, prirodni rodni odnos. Neposredan, prirodan, nudan odnos ovjeka prema ovjeku je odnos mukarca prema eni. U tom prirodnom rodnom odnosu odnos ovjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema ovjeku, kao to je odnos prema ovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno odreenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan nain, svedeno na oiglednu injenicu to, koliko je ljudsko bie postalo ovjeku priroda, ili, koliko je priroda postala ovjekovo ljudsko bie. Iz tog odnosa moe se, dakle, prosuivati cjelokupan stupanj ovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa slijedi, koliko je ovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno bie, kao ovjeka; odnos mukarca prema eni je najprirodniji odnos ovjeka prema ovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno ovjekovo odnoenje ljudsko, ili, koliko je ljudsko bie njemu postalo prirodnim biem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom. U tom se odnosu takoer pokazuje koliko je ovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je, dakle drugi ovjek kao ovjek postao potrebom, koliko je on u svom najin- dividualnijem postojanju istovremeno i drutveno bie?

273

komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasnitva koje hoe da se postavi kao pozitivna zajednica.

Prvo

pozitivno

ukidanje

privatnog

vlasnitva,

grubi

2. Komunizam a) jo politike prirode, demokratski ili despotski; /?) s ukidanjem drave, ali istovremeno jo nedovren koji se jo uvijek nalazi pod utjecajem privatnog vlasnitva, tj. ovjekova otuenja. U oba oblika komunizam se ve pokazuje kao reintegracija ili povratak ovjeka u sebe, kao ukidanje ovjekova samootu- enja, ali kako jo nije shvatio pozitivnu sutinu privatnog vlasnitva, i kako je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime jo proet i pod njegovim utjecajem. On je, dodue, shvatio pojam privatnog vlasnitva, ali jo nije shvatio njegovu sutinu. 3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasnitva kao ovjekova samootuenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje ovjekove sutine od ovjeka i za ovjeka jest stoga, potpun, svjestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadanjeg razvitka nastali povratak ovjeka sebi kao drutvenog tj. ovjenog ovjeka. Taj je komunizam kao dovreni naturalizam humanizam, kao dovreni humanizam = naturalizam, on je istinsko rjeenje sukoba izmeu ovjeka i prirode, izmeu ovjeka i ovjeka, istinsko rjeenje borbe izmeu egzistencije i sutine, izmeu opredmeivanja i samopo- tvrivanja, izmeu slobode i nunosti, izmeu individuuma i roda. On je rijeena zagonetka historije i zna da je on to rjeenje. Stoga je cjelokupno kretanje historije, kako zbiljski akt raanja komunizma roenje njegova empirijskog postojanja tako i za njegovu svijest koja misli, shvaeno i svjesno kretanje njegova nastajanja, dok onaj, jo nedovreni komunizam trai historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprotstavljeni privatnom vlasnitvu, dokaz u postojeem na taj nain, to istrgne pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jau Cabet, Villegardelle tid.) i fiksira ih kao dokaze za svoju historijsku istokrvnost, ime upravo dokazuju da nesrazmjerno vei dio toga kretanja protivrijei njegovim tvrdnjama i ako je jednom postojao, da upravo njegov proli bitak opovrgava pretenzije sutine. Lako je uvidjeti nunost toga da cjelokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku, tako i teorijsku bazu u kretanju privatnog vlasnitva, upravo u kretanju ekonomike.
5*

274

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasnitvo jest materijalni, osjetilni izraz otuenog ovjekova ivota. Kretanje privatnog vlasnitva proizvodnja i potronja jest osjetilno oitovanje kretanja cjelokupne dosadanje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbilj- nost ovjeka. Religija, porodica, drava, pravo, moral, nauka, umjetnost itd. samo su posebni naini proizvodnje i padaju pod njen opi zakon. Stoga je pozitivno ukidanje privatnog vlasnistva kao prisvaianje ovjekova ivota pozitivno ukidanje svakog otuenja, dakle, povratak ovjeka iz religije, porodice, drave itd. u svoje ljudsko, tj. drutveno postojanje. Religiozno otuenje kao takvo dogaa se samo u podruju svijesti ovjekove unutranjosti, ali ekonomsko otuenje je otuenje zbiljskog ivota stoga njegovo ukidanje obuhvaa obje strane. Razumije se da kretanje kod raznih naroda poinje prema tome da li se istinski priznati ivot naroda vie dogaa u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je vie misaoni ili realni ivot. Komunizam poinje istovremeno s ateizmom (Oiven), ateizam je, prije svega, jo daleko od toga da bi bio komunizam, kao to je onaj ateizam vie jedna apstrakcija. Stoga je filantropija ateizma, prije svega, samo filozofska, apstraktna filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje. Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivno ukinutog privatnog vlasnitva ovjek proizvodi ovjeka, sama sebe i drugog ovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti, istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog ovjeka, postojanje tog drugog ovjeka i njegovo postojanje za prvoga. Ali, kako materijal rada tako i ovjek kao subjekt isto su tako rezultat, kao i polazna taka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna taka, upravo u tome lei historijska nunost privatnog vlasnitva). Drutveni karakter je, dakle, opi karakter cjelokupnog kretanja; kako samo drutvo proizvodi ovjeka kao ovjeka, tako on proizvodi drutvo. Djelatnost i uitak69 su drutveni kako po svom sadraju, tako i po nainu postojanja; oni su

69 U izdanju MEGA, 1932., str. 116, na ovom je mjestu pojam Geist (duh), a ne Genufl (uitak). I na drugim mjestima, gdje se pojavljuju ovi pojmovi, drimo se izdanja Dietz, 1955.

275

drutvena djelatnost i drutveni uitak. Ljudska sutina prirode postoji tek za drutvenog ovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s ovjekom, kao njegovo postojanje za
drugoga i kao postojanje drugoga za njega, te kao ivotni elemenat ljudske zbiljnosti, tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo njegovim ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postala ovjekom. Dakle, drutvo je dovreno sutinsko jedinstvo ovjeka s prirodom, istinsko uskrsnue prirode, provedeni naturalizam ovjeka i provedeni humanizam prirode. Drutvena djelatnost i drutveni uitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajednike djelatnosti i neposredno zajednikog uitka, iako se zajednika djelatnost i zajedniki uitak, tj. djelatnost i uitak koji se ispoljavaju i potvruju neposredno u zbiljskom drutvu s drugim ljudima, dogaaju svagdje, gdje je onaj neposredni izraz drutvenosti osnovan u sutini sadraja djelatnosti i primjeren njegovoj prirodi. Ali ako ja djelujem i nauno itd. djelatnost koju rijetko mogu izvesti u neposrednoj zajednici s drugima onda sam ja drutven, jer djelujem kao ovjek. Meni nije dat kao drutveni proizvod samo materijal moje djelatnosti kao i jezik pomou kojeg mislilac djeluje moje rilastito postojanje je drutvena djelatnost, zato ono to inim iz sebe inim za drutvo i sa svijeu da to inim kao drutveno bie. Moja opa svijest samo je teorijski oblik toga, ega je ivi oblik realna zajednica, drutveno bie, dok je danas opa svijest apstrakcija od zbiljskog ivota i kao takva suprotstavlja mu se neprijateljski. Stoga je i djelatnost moje ope svijesti kao takva moje teorijsko postojanje kao drutvenog bia. Prije svega treba izbjei da se drutvo ponovo fiksira kao apstrakcija nasuprot individuumu. Individuum je drutveno bie. Stoga je njegovo ispoljava- nje ivota makar se ono i ne pojavljuje u neposrednom obliku zajednikog ivota koji se vri istovremeno s drugima ispoljavanje i potvrivanje drutvenog ivota. Indvidualni i rodni ovjekov ivot nisu razliiti, koliko god je i to nuno nain postojanja individualnog ivota vie poseban ili vie openit nain rodnog 276

ivota, ili, rodni ivot vie poseban ili openit individualni ivot. Kao rodna svijest potvruje ovjek svoj realni drutveni ivot i ponavlja samo svoje zbiljsko postojanje u miljenju, kao to se, obrnuto, rodni bitak potvruje u rodnoj svijesti i u svojoj openitos postoji za sebe kao misaono bie. Stoga ma koliko da je ovjek poseban individuum, a njegova posebnost upravo ga ini individuumom i zbiljskim individualnim biem zajednice on je isto toliko totalitet, idealan totalitet, subjektivno postojanje miljenog i doivljenog drutva za sebe, kao to u zbiljnosti postoji isto tako kao percepcija i zbiljski uitak drutvenog postojanja, kao i totalitet ovjekova ispoljavanja ivota. Dakle, miljenje i bitak su dodue razliiti, ali su istovremeno meusobno u jedinstvu. Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odreenim individuumom i kao da protivrjei njihovu jedinstvu; ali odreeni individuum samo je odreeno rodno bie i kao takvo smrtno. 14. Kao to je privatno vlasnitvo samo osjetilni izraz injenice da ovjek istovremeno postaje pred- metan za sebe i, tovie, da postaje sebi tu i neovjean predmet, da je njegovo ispoljavanje ivota njegovo ospoljenje ivota, da je njegovo ostvarenje njegovo obestvarenje, tua zbiljnost, tako se pozitivno ukidanje privatnog vlasnitva, tj. osjetilno prisvajanje ovjekova bia i ivota, predmetnog ovjeka, ovjekovih djela za i pomou ovjeka, ne smije shvatiti samo u smislu neposrednog, jednostranog uitka, samo u smislu posjedovanja, u smislu imanja. ovjek prisvaja svoje svestrano bie na svestran nain, dakle kao totalan ovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, sluanje, mirisanje, kuanje, osjeanje, miljenje, opaanje, htijenje, rad, Ijubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao drutveni organi, u svom su predmetnom odnoenju ili u svom odnoenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje ovjekove zbiljnosti, njeno odnoenje prema predmetu jest potvrivanje ovjekove zbiljnosti; ona je zato tako mnogostrana, kao to su mnogostrana odreenja ovjekova bia i djelatnosti; ovjekova djelotvornost i ovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaeno 277

ljudski, samouitak ovjeka. Privatno vlasnitvo nas je uinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet na tek onda kad ga imamo, dakle, kad za nas postoji kao kapital ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tijelu, nastanjujemo itd., ukratko kad ga upotrebljavamo. Iako privatno vlasnitvo shvaa sva neposredna ozbiljenja samog posjeda opet samo kao sredstvo za ivot, a ivot, kojemu oni slue kao sredstvo, jest ivot privatnog vlasnitva, rad i kapitali- ziranje. Stoga je na mjesto svih fizikih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otuenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromatvo moralo se svesti ovjekovo bie, da bi iz sebe moglo roditi svoje unutranje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja vidi Hess u Einundzwanzig Bogen.) Stoga je ukidanje privatnog vlasnitva potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ona je ta emancipacija upravo zato, to su ta osjetila i svojstva postala ljudska kako subjektivno, tako i objektivno. Oko je postalo ljudskim okom, kao to je njegov predmet postao drutvenim, ljudskim predmetom koji potjee od ovjeka za ovjeka. Stoga su osjetila neposredno u svojoj praksi postala teoretiari. Ona se odnose prema stvari zbog stvari same, ali sama stvar je predmetno ljudsko odnoenje prema sebi, prema ovjeku' i obrnuto. Stoga su potreba ili uitak izgubili svoju egoistinu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako to je korist postala ljudska korist. Osjetila i uitak drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih neposrednih organa stvaraju se stoga drutveni organi, u obliku- drutva, npr. djelatnost neposredno u drutvu s drugima itd. postala je organ mog ispoljavanja ivota i nain prisvajanja ovjekova ivota. Razumije se, ljudsko oko drugaije uiva nego grubo, neljudsko oko, ljudsko uho drugaije nego grubo uho itd. Vidjeli smo da se ovjek ne gubi u svom predmetu samo onda, kad mu ovaj postane ljudskim predmetom ili predmetni ovjek. To je mogue samo na taj nain da predmet postane za njega drutveni predmet, da on sam sebi postane drutveno bie i da drutvo za njega postane bie u tom predmetu. Ukoliko stoga svagdje u drutvu predmetna zbiljnost s 278

jedne strane postaje ovjeku zbiljnost ovjekovih sutinskih snaga, ovjekova zbiljnost, pa zaito i zbiljnost njegovih vlastitih sutinskih snaga, postaju svi predmeti opredmei. nje njega samoga, predmeti koji potvruju i ostvaru, u njegovu individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta i od prirode njoj odgovarajue sutinske snage; jer upravo odreenost toga odnosa ini poseban zbiljski nain potvrivanja. Jedan predmet je oku drugaiji nego uhu i predmet oka je drugaiji nego predmet uha. Svojevrsnost svake sutinske snage upravo je njena svojevrsna sutina, dakle i svojevrstan nain njenog opredmeenja, njenog predmetnozbiljskog ivog bitka. Stoga se ovjek u predmetnom svijetu potvruje ne samo u miljenju, nego sa svim osjetilima. Shvaeno s druge strane, subjektivno: kao to tek muzika budi ovjekov muzikalni smisao, kao to za nemuzikalno uho ni najljepa muzika nema nikakva smisla, nije (nikakav) predmet, jer moj predmet moe biti samo potvrivanje jedne od mojih sutinskih snaga, dakle, moe za mene postojati samo tako, kao to moja sutinska snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta ide za mene upravo tako daleko (on ima smisao samo za njemu odgovarajue osjetilo), dokle see moje osjetilo, stoga su osjetila drutvenog ovjeka drugaija nego osjetila nedrutvenog ovjeka; tek pomou predmetno razvijenog bogatstva ovjekova bia djelomino se tek izgrauju, a djelomino tek proizvode: bogatstvo subjektivne ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko osjetila sposobna za ljudske uitke, osjetila, koja se potvruju kao ljudske sutinske snage. Jer ne samo pet osjetila, nego i takozvana duhovna osjetila, praktika osjetila (volja, Ijubav itd.), jednom rijei ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, nastaje tek pomou postojanja njegova predmeta, pomou oovjeene prirode. Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadanje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktinom potrebom ima samo ogranien smisao. Za izgladnjela ovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako mogla biti pred njim u najsirovijem obliku i ne moe se rei, ime se ova ishrana razlikuje od ivotinjske ishrane. Zabrinut i siromaan ovjek nema smisla za najljepu 279

predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovaku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osobenu prirodu minerala; on nema mineralokog smisla; dakle, opredmeenje ovjekova bia kako u teorijskom, tako i praktikom pogledu, bilo je potrebno, kako za to da ovjekovo osjetilo uini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog i prirodnog bia. [Kao to pomou kretanja privatnog vlasnitva, njegova bogatstva i bijede materijalnog i duhovnog bogatstva i bijede drutvo koje nastaje zatie sav materijal za to stvaranje, nastalo drutvo proizvodi kao svoju stalnu zbiljnost ovjeka u tom cjelokupnom bogatstvu njegova bia, bogatog i duboko sveosjetil- nog ovjeka.] Vidimo kako subjektivizam i objektivizam, spiri- tualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti teik u drutvenom stanju; [vidi se, kako je rjeenje teorijskih suprotnosti mogue samo na praktian nain, samo ovjekovom praktikom energijom, i njihovo rjeenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje, nego zbiljski ivotni zadatak koji filozofija nije mogla rijeiti upravo zato, to je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak.] [Vidimo kako je historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije, otvorena knjiga ovjekovih sutinskih snaga, osjetilno data ovjekova psihologija, koja dosad nije bila shvaena u svojoj povezanosti s ovjekovom sutinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer se kreui se unutar otuenja shvaalo samo ope ovjekovo postojanje, religiju, ili historiju u njenoj apstraktno-opoj sutini kao politiku, umjetnost, literaturu itd., kao ozbiljnost ovjekovih sutinskih snaga, i kao akte ljudskoga roda. U obinoj, materijalnoj industriji ( koja se isto tako moe shvatiti kao dio onog opeg kretanja, kao to je se moe shvatiti kao poseban dio industrije, jer je sva dosadanja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama sebi otuena djelatnost ) imamo pred sobom opredmeene ovjekove sutinske snage u obliku osjetilnih, tuih, korisnih predmeta u obliku otuenja. Psihologija, za koju je ta knjiga, dakle upravo osjetilno najprisutniji, najpristupaniji dio historije, zatvorena, ne moe postati zbiljskom, sadrajnom i realnom naukom.] to da 280

uope mislimo o nauci koja otmjeno apstrahira od tog velikog dijela ljudskoga rada i ne osjea u samoj sebi svoju nepotpunost sve dotle, dok je tako raireno bogatstvo ljudskog djelovanja ne kae nita, osim moda neto to se moe rei jednom rijei: potreba, prosta potreba? Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i usvojile stalno rastui materijal. Meutim, filozofija im je ostala upravo tako tua, kao to su one ostale tue filozofiji. Momentano ujedinjenje bilo je samo fantastina iluzija. Volja je postojala, ali je manjkala snaga. Sama historiografija osvre se na prirodnu nauku samo uz put, kao na momenat prosvjeenosti, korisnosti, pojedinih velikih otkria. Ali prirodna nauka je utoliko praktinije pomou industrije zahvatila i ovjekov ivot, preoblikovala ga i pripremila ovjekovu emancipaciju, koliko god je neposredno morala upotpuniti oneovjeenje. Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodne nauke prema ovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteriko otkrie ovjekovih sutinskih snaga, onda se moe shvatiti ljudska sutina prirode ili prirodna sutina ovjeka, stoga prirodna nauka gubi apstraktno materijalni, ili tanije, idealistiki pravac i postaje baza ljudske nauke, kao to je sad ve postala iako u otuenom obliku baza zbiljskog ljudskog ivota; druga baza za ivot, a druga za nauku, to je od poetka la. {Priroda koja nastaje u ljudskoj historiji u aktu nastajanja ljudskog drutva zbiljska je ovjekova priroda, stoga je priroda kakva postaje pomou industrije, iako u otuenom obliku, istinska antropoloka priroda.] Osjetilnost (vidi Feuerbach) mora biti baza svake nauke. Ona je zbiljska nauka samo ako polazi od osje- tilnosti u dvostrukom obliku, kako osjetilne svijesti, tako i osjetilne potrebe dakle, samo ako nauka polazi od prirode. Da ovjek postane predmet osjetilne svijesti i da potreba ovjeka kao ovjeka postane potreba, za to je cjelokupna historija historija priprema, historija razvitka. Sama historija je zbiljski dio historije prirode, postajanje prirode ovjekom. Prirodna nauka e kasnije isto tako podrediti sebi nauku o ovjeku, kao to e nauka o ovjeku podrediti sebi prirodnu nauku: to e biti jedna nauka. ovjek je neposredan predmet prirodne nauke, jer 281

neposredna osjetilna priroda za ovjeka je neposredno ovjekova osjetilnost (identian izraz), neposredno kao drugi ovjek koji za njega osjetilno postoji; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudska osjetilnost tek pomou drugog ovjeka. Ali priroda je neposredan predmet nauke o ovjeku. Prvi ovjekov predmet ovjek jest priroda, osjetilnost i posebne ovjekove osjetilnie sutinske snage, koje svoje predmetno ostvarenje mogu nai samo u prirodnim predmetima, mogu nai svoju samospoznaju samo u nauci o prirodnom biu uope. Jezik, elemenat samog njiljenja, elemenat ivotnog ispoljavanja misli, osjetilne je prirode. Drutvena zbiljnost prirode i ljudska prirodna nauka ili prirodna nauka o ovjeku, to su identini izrazi. [Vidimo kako na mjesto nacionalno-ekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat ovjek i bogata ovjekova potreba. Bogat ovjek je istovremeno ovjek kome je potreban totalitet ovjekova ispoljavanja ivota. .ovjek, u kome njegovo vlastito ostvarenje postoji kao unutranja nunost, kao nuda. Ne samo ovjekovo bogatstvo, nego i njegovo siromatvo dobiva pod pretpostavkom socijalizma podjednako ljudsko, te stoga drutveno znaenje. Ono je pasivna veza koja ini da ovjek osjeti kao potrebu najvee bogatstvo, drugog ovjeka. Vlast predmetnog bia u meni, osjetilno izbijanje moje sutinske djelatnosti jest strast koja na taj nain postaje ovdje djelatnost moga bia.] 5 . Jedno bie je za sebe samostalno tek onda kada stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda, kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. ovjek koji ivi od milosti drugoga smatra se zavisnim biem. A ja potpuno ivim od milosti drugoga ako sam mu obavezan ne samo za izdravanje svoga ivota, nego ako je on jo osim toga stvorio moj ivot, ako je on izvor moga ivota, a moj ivot nuno ima takvu osnovu izvan sebe, ako on nije moje vlastito djelo. Stoga je stvaranje predstava koju je vrlo teko potisnuti iz narodne svijesti. Njoj je neshvatljivo postojanje prirode i ovjeka pomou samih sebe, jer protivrjei svim evidentnim datostima praktikog ivota. Predstava o stvaranju zemlje dobila je snaan udarac od geognozije, tj. od nauke koja stvaranje zemlje, postanak zemlje prikazuje kao proces, kao samostva- ranje. Generatio 282

aequivoca1 jest jedino praktiko opo- vrgavanje teorije stvaranja. Sada je dodue lako rei pojedinom individuumu to je ve rekao Aristotel: ti si roen od svoga oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je ovjeka. Vidi dakle da ovjek i fiziki svoje postojanje zahvaljuje ovjeku. Ne smije, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se mora vrsto drati i krunog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu ovjek u raanju ponavlja sama sebe, te tako ovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti e odgovoriti: ja ti priznajem to kruno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tjera dalje, dok ne pitam, tko je uope stvorio prvog ovjeka i prirodu? Ja ti. mogu samo od govoriti: samo tvoje pitanje proizvod je apstrakcije. Pitaj se, kako dolazi na ovo pitanje; pitaj se, da li tvoje pitanje ne dolazi sa stajalita na koje ne mogu odgovoriti, jer je izopaeno? Pitaj se, da li onaj progres kao takav postoji za razumno miljenje? Ako ti pita za stvaranje prirode i ovjeka, onda apstrahira, dakle, od ovjeka i prirode. Ti ih smatra za nepostojee, a ipak hoe da ti dokaem da postoje. Ja ti samo kaem: napusti svoju apstrakciju, onda naputa i svoje pitanje, ili, ako se eli vrsto drati svoje apstrakcije, onda budi konzekventan, pa ako ovjeka i prirodu zamilja kao nepostojee koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postoji, jer ti si ipak i priroda i ovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer im ti misli i pita, tvoja apstrakcija o bitku prirode i ovjeka nema smisla. Ili si takav egoist da sve postavlja kao nita i eli da postoji sam? Ti mi moe uzvratiti: ja ne elim pretpostaviti da je priroda nita itd.; ja te pitam za njezin akt nastajanja, kao to anatoma pitam za stvaranje kostiju itd. Meutim, zato to za ovjeka socijalista cjelokupna takozvana svjetska historija nije nita drugo do proizvodnja ovjeka pomou ovjekova rada, nita drugo do nastajanje prirode za ovjeka, on ima oigledan neoboriv dokaz o svom roenju pomou samoga sebe, o svom procesu nastajanja. Time to su bitnost ovjeka i prirode, time to su ovjek za ovjeka 283
Samostvaranje.

kao postojanje prirode, a priroda za ovjeka kao postojanje ovjeka postali praktiki, osjetilni, oigledni, postalo je praktiki nemogue pitanje o tuem biu, o biu nad prirodom i ovjekom pitanje, koje ukljuuje priznanje nebitnosti prirode i ovjeka. Ateizam kao poricanje te nebitnosti, nema vie nikakvog smisla, jer je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje ovjeka; ali socijalizam kao socijalizam ne treba vie takvog posredovanja; on poinje od teorijski i praktiki osjetilne ovjekove prirode i prirodne svijesti kao bia. On je pozitivna ovjekova samosvijest koja nije vie posredovana ukidanjem reli

284

gije, kao to je zbiljski ivot pozitivna ovjekova zbiljnost, koja nije vie posredovana ukidanjem privatnog vlasnitva, komunizmom. Komunizam je pozicija kao negacija negacije, stoga zbiljski, za slijedei historijski razvitak nudan moment ovjekove emancipacije i povratka samom sebi. Komunizam je nudan oblik i energian princip neposredne budunosti, ali komunizam nije kao takav cilj ljudskog razvitka oblik ljudskog drutva.

POTREBA, PROIZVODNJA I PODJELA RADA

7.) Vidjeli smo kakvo znaenje pod pretpostavkom socijalizma ima bogatstvo ljudskih potreba, pa stoga i novi nain proizvodnje, a isto tako i novi predmet proizvodnje. Novo ispoljavanje ovjekove sutinske snage i novo obogaivanje ovjekova bia. Unutar privatnog vlasnitva obrnuto je znaenje. Svaki ovjek spekulira s tim da drugome stvori novu potrebu, da bi ga prisilio na novu rtvu, da bi ga stavio u novu zavisnost, te da bi ga zaveo na novi nain uivanja, a time na ekonomsku propast. Svatko pokuava da nad drugim stvori tuu sutinsku snagu, da bi u tome zadovoljio svoju vlastitu, sebinu potrebu. Stoga s masom predmeta raste carstvo tuih bia kojima je ovjek podjarmljen, a svaki novi proizvod je nova potencija f uzajamnog varanja i uzajamnog pljakanja. ovjek postaje utoliko siromaniji kao ovjek, on treba utoliko vie novca da bi se domogao neprijateljskog bia, a mo njegova novca pada upravo u obrnutom razmjeru od same proizvodnje, tj. njegove potrebe rastu, kako se poveava mo novca. Stoga je potreba za novcem istinska potreba koju proizvodi nacionalna ekonomija i jedina potreba koju ona proizvodi. Kvantitet novca sve vie postaje njegovo jedino mono svojstvo; kao to sva bia svodi na svoju apstrakciju, tako se on u svom vlastitom kretanju svodi na kvantitativno bie. Njegova prava mjera postaju prekomjernost i neumjerenost. Subjektivno to izgleda tako da proirenje kruga proizvoda i potreba djelomino postaje dovitljiv i pro- raunljiv rob neljudskih, rafiniranih, neprirodnih i izmiljenih pouda privatno vlasnitvo ne zna uiniti grubu potrebu ljudskom potrebom; njegov idealizam je uobraenje, samovolja, hir, i

nijedan eunuh ne laska podlije svome despotu i ne pokuava da besram- mjim sredstvima podrauje njegovu otupljelu sposobnost uivanja da bi lukavstvom zadobio milost, kao to to ini industrijski eunuh, proizvoa, koji laska da bi lukavstvom dobio srebrne talire, da bi izmamio zlatnike iz depa kranski ljubljenog susjeda (svaki proizvod je mamac kojim se eli sebi izmamiti bie drugoga, njegov novac; svaka zbiljska ili mogua potreba je slabost koja e muhu navesti na ljepak __________ ope iskoritavanje drutvenog ovjekova bia, kao to je svako ovjekovo nesavrenstvo veza s nebom, to je strana, s koje je njegovo srce dostupno sveeniku; svaka nevolja je prilika da se susjedu pristupi s naj- Ijubaznijim izgledom i da mu se kae: dragi prijatelju, dajem ti ono to ti je potrebno, ali ti zna conditio sine que non; ti zna kakvim crnilom treba da mi zapie duu, ja ti podvaljujem na taj nain, to ti stvaram uitak) prilagoava se njegovim najpokvarenijim fantazijama, igra ulogu svodnika izmeu njega i njegove potrebe, pobuuje u njemu bolesne poude - vreba na svaku slabost, da bi onda zahtijevao kaparu za tu uslugu. To otuenje se djelomino pokazuje tako, to na jednoj strani proizvodi rafiniranost potreba i njihovih sredstava, a na drugoj strani ivotinjsku podivljalost, potpunu, grubu, apstraktnu jednostavnost potrebe; ili, tovie, samo ponovo proizvodi sebe sama u svom suprotnom znaenju, ak i potreba, za slobodnim zrakom prestaje da bude kod radnika potreba, ovjek se vraa u spilju, koja je, meutim, otrovana smrdljivim kunim dahom civilizacije, u kojoj on stanuje nesigurno, kao u tuoj sili, koja mu svakog dana moe izmai, iz koje svakog dana moe biti izbaen, ako ne plaa. On mora platiti tu kuu smrti. Svijetao stan, koji Prometej oznaava kod Eshi- la kao jedan od velikih poklona pomou kojeg je od divljaka stvorio ovjeka, preostaje da postoji za radnika. Svjetlo, zrak, itd., najednostavnija ivotinjska istoa, prestaje da bude potreba za ovjeka. ivotnim elementom postaje mu prljavtina, to propadanje, truljenje ovjeka, kloaka (to treba doslovno shvatiti) civilizacije. Potpuno neprirodna zaputenost, trula priroda postaje njegov ivotni elemenat. Nijedno od njegovih osjetila vie ne postoji, ne samo na svoj ljudski nain, nego ni na neljudski, pa zato ak ni na ivotinjski nain. Ponovo se vraaju najgrublji naini (i orua) ljudskog rada, kao dolap rimskih robova, koji je postao nain proizvodnje, nain postojanja mnogih engleskih radnika. Ne samo da ovjek nema nikakvih 286

ljudskih potreba, nego ak prestaju i ivotinjske potrebe. Irac zna samo za potrebu jela, i to samo krom- pira, i to najgore vrste, prosjakog krompira. Ali Engleska i Francuska imaju ve u svakom industrijskom gradu malu Irsku. Divljak, ivotinja ipak ima potrebu za lovom, za kretanjem itd., za drutvenou. Pojednostavljenje stroja i rada iskoritava se za to, da ovjeka koji tek nastaje, sasvim neoformljena ovjeka dijete uini radnikom, kao to je radnik postao najzanemarenije dijete. Stroj se prilagouje ovjekovoj slabosti,

da bi od slaba ovjeka nainio stroj.

[Kako porast potreba i sredstava za njihovo zadovoljenje proizvodi nedostatak potreba i nedostatak sredstava, dokazuje nacionalni ekonomist (i kapitalist, uope, mi govorimo uvijek o empirijskim poslovnim ljudima, kad se obraamo nacionalnim ekonomistima njihovom naunom priznanju i postojanju). 1. time, to radnikovu potrebu svodi na najnunije i najjadnije izdravanje fizikog ivota, a njegovu djelatnost na najapstraktnije mehaniko kretanje; dakle, kae on, ovjek nema nikakve druge potrebe, ni potrebe za djelatnou, ni za uivanjem; jer i takav ivot takoer proglaava ljudskim ivotom i postojanjem; 2. time to najoskudniji ivot (egzistenciju) rauna kao mjerilo, i to kao ope mjerilo: ope zato, to vrijedi za masu ljudi; on ini od radnika bie bez osjeaja i

19 Rani radovi

287

potreba, kao to njegovu djelatnost ini istom apstrakcijom svake djelatnosti; on smatra da je svaki radni- kov luksuz za osudu i sve to prelazi najapstraktniju potrebu bilo to kao pasivan uitak ili ispol javan je djelatnosti ini mu se kao luksuz. Stoga je nacionalna ekonomija, ta nauka o bogatstvu, istovremeno nauka o odricanju, oskudijevanju, tednji, i ona zaista dolazi do toga da ovjeka ui da tedi ak na potrebi za istim zrakom ili fizikim kretanjem. Ta nauka o udesnoj industriji istovremeno je nauka o askezi, a njen istinski ideal je asketski, ali lihvarski krtac i asketski rob, ali rob koji proizvodi. Njen moralni ideal je radnik koji donosi u tedionicu jedan dio svoje plae, i ona je za taj svoj omiljeni ideal nala, takorei, ropsku umjetnost. U kazalitu je to prikazano na sentimentalni nain. Stoga je ona usprkos svom svjetovnom i razbludnom izgledu zaista moralna nauka, najmoralnija nauka. Njeno osnovno naelo je samood- ricanje, odricanje od ivota i od svih ljudskih potreba. Ukoliko manje jede, pije, kupuje knjige, ukoliko manje ide u kazalite, na ples, u gostionicu, ukoliko manje misli, voli, teoretizira, pjeva, slika, pie1 itd., utoliko [vie] tedi, utoliko vee postaje tvoje bogatstvo, koje ne deru ni moljci ni praina, utoliko vei postaje tvoj kapital. Ukoliko si neznatniji, ukoliko manje ispoljava svoj ivot, utoliko vie ima utoliko je vei tvoj otueni ivot, utoliko vie nagomilava svome otuenome biu. Sve ono, to ti nacionalni ekonomist uzme od ivota i ljudskosti, to ti na- domjetava u novcu i bogatstvu, a sve ono to ne moe ti, moe tvoj novac: on moe jesti, piti, ii na ples i u kazalite, on moe putovati, on zna sebi pribaviti umjetnost i uenost, historijske rijetkosti i politiku mo, on ti moe sve pribaviti, on moe sve kupiti, on je istinska mo. Ali on koji je sve to, ne moe nita drugo nego a stvori sebe sama, da 'kupi sebe sama, jer je sve drugo njegov sluga, i kad posjedujem gospodara, posjedujem i slugu i ne trebam njegovog slugu. Sve strasti i djelatnost moraju, dakle, propasti u pohlepi. Radnik smije imati samo toliko da bi htio ivjeti, a smije htjeti ivjeti zato da bi imao.] Na nacionalno-ekonomskom tlu nastaje uistinu jedan spor. Jedna strana (Lauderdale, Malthus itd.) preporuuje luksuz i proklinje tednju; druga (Say, Ricardo, itd.) preporuuju tednju
* U manuskriptu neitljiva rije.

i proklinje luksuz. Ali ona strana priznaje da eli luksuz, da bi proizvela rad (tj. apsolutnu tednju); druga strana priznaje da preporuuje luksuz, da bi proizvela bogatstvo, tj. luksuz.. Prva strana romantino uobraava da pohlepa ne bi sama smjela odreivati potronju bogatih, i protiv - rijei svojim vlastitim zakonima, kad rasipnitvo prikazuje neposredno kao sredstvo za bogaenja, a druga strana joj dokazuje vrlo ozbiljno i podrobno, da rasipnitvom smanjujem, a ne poveavam svoj imetak; druga strana licemjerno nee priznati, kako upravo hir i sluaj odreuje proizvodnju; ona zaboravlja profinjene potrebe, ona zaboravlja da se bez potronje ne bi proizvodilo; ona zaboravlja da proizvodnja uslijed konkurencije mora postati samo ^vestranija, luksuz- nija; ona zaboravlja da upotreba odreuje vrijednost stvari i da moda odreuje upotrebu, ona eli da vidi kako se proizvodi samo korisno, ali zaboravlja da proizvodnja previe korisnih stvari proizvodi suvie nekorisnog stanovnitva. Obje strane zaboravljaju da su isto: i rasipnitvo i tednja, luksuz i oskudica, bogatstvo i siromatvo. [I ne samo da mora tedjeti na svojim neposrednim osjetima, kao na jelu itd., nego mora tedjeti i s uestvovanjem u opim interesima, saaljenju, povjerenju itd., ako eli biti ekonomian, ako ne eli da te upropaste iluzije.] Sve to je tvoje mora prodati, tj. uiniti korisnim. Kad pitam nacionalnog ekonomista: da li se pokoravam ekonomskim zakonima, kad izvlaim novac iz rtvovanja, nuenja svoga tijela tuem uivanju (tvorniki radnici u Francuskoj nazivajju prostituciju svojih ena i keri x-tim radnim satom, to je doslovno istina), ili, da li ne postupam nacionalno-ekonomski, kad svog prijatelja prodam Marokancima (a neposredna prodaja ljudi, kao trgovina regrutima itd. dogaa se u svim kulturnim zemljama), onda mi nacionalni ekonomist odgovara: ti ne djeluje protiv mojih zakona; ali pogledaj oko sebe, to kae kum moral i kuma religija; moj na.cionalno-ekonom.ski moral i moja nacionalno-ekonomska religija nemaju nita da ti prigovore, ali ali, kome da sada vjerujem, nacionalnoj ekonomiji ili moralu? Moral nacionalne ekonomije je zarada, rad i tednja, trezvenost ali nacionalna ekonomija mi obeava da e zadovoljiti moje potrebe. Nacionalna ekonomija morala jest bogatstvo u takvim stvarima kao to su dobra savjest, vrlina itd., ali kako mogu biti krepostan ako to nisam, kako mogu imati dobru savjest, ako 289

nita ne znam? U sutini otuenja zasnovano je to, da svaka sfera postavlja meni neko drugo i suprotno mjerilo, moral* drugo, nacionalna ekonomija drugo, jer je svaka odreeno otuenje ovjeka i svaka fiksira poseban krug otuene djelatnosti bia, svaka se odnosi otueno prema drugom otuenju. Tako gospodin Michel Chevalier predbacuje Ricardu, da on apstrahira od morala. Ali Ricardo doputa nacionalnoj ekonomiji da govori svojim vlastitim jezikom, pa ako ona ne govori moralno, to nije Ricar- dova krivica. M. Chevalier apstrahira od nacionalne ekonomije ukoliko moralizira, ali on apstrahira od morala nuno i zbiljski, ukoliko se bavi nacionalnom ekonomijom. Odnos nacionalne ekonomije prema moralu, ako inae nije proizvoljan, sluajan i stoga neosnovan i nenauan, ako nije uinjen prividom, nego se smatra sutinskim, moe biti samo odnos nacional- no-ekonomskih zakona prema moralu. Ako se to ne dogodi, ili se, naprotiv, dogodi suprotno, da li je zato kriv Ricardo? Uostalom, suprotnost izmeu nacionalne ekonomije i morala samo je privid, i budui da je jedna suprotnost, opet nije suprotnost. Nacionalna ekonomija izraava samo na svoj nain moralne zakone. [Nedostatak potrebe kao princip nacionalne ekonomije pokazuje se najsjajnije u njenoj teoriji o stanovnitvu. Ima previe ljudi. ak i postojanje ovjeka je isti luksuz, pa ako je radnik moralan (Mili predlae javne pohvale za one koji se pokau uzdr- ljivi u spolnom odnosu, i javni prijekor za one koji se ogrijee o tu neplodnost braka... nije li to moral, uenje o askezi?), on e biti tedljiv u raanju. Proizvodnja ovjeka pokazuje se kao javna bijeda.] Smisao koji proizvodnja ima u odnosu na bogate, pokazuje se oigledno u tome smislu koji ima za siromane; prema onima gore ispoljavanje je uvijek fino, skriveno, dvosmisleno, privid, prema onima dolje grubo, otvoreno, iskreno, sutina. Gruba radnikova potreba mnogo je vei izvor zarade nego fina bogataeva potreba. Podrumski stanovi u Londonu donose vie svojim vlasnicima nego palae, tj. oni su u odnosu na dobitak vee bogatstvo, dakle, govorei na- cionalno-ekonomski, vee drutveno bogatstvo. I kao to industrija spekulira o profinjenju potreba, ona isto tako mnogo spekulira o njihovoj grubosti, ali o njihovoj umjetno proizvedenoj grubosti, iji je stoga pravi uitak samoomamljivanje, to prividno zadovoljenje potrebe, ta civilizacija unutar grubog barbarstva potrebe. Stoga su engleske 290

rakijanice slikovit prikaz privatnog vlasnitva. Njihov luksuz pokazuje pravi odnos industrijskog luksuza i bogatstva prema ovjeku. Stoga su one s pravom jedine narodne nedjeljne zabave, koje barem engleska policija blago tretira. Ve smo vidjeli kako nacionalni ekonomist uspostavlja jedinstvo rada i kapitala na mnogostran nain. 1. Kapital je nagomilani rad; 2. odreenje kapitala unutar proizvodnje, djelomino reprodukcija kapitala s dobitkom, djelomino kapital kao sirovina (materijal za rad), djelomino kao instrumenat koji sam radi stroj je kapital neposredno identificiran s radom jest proizvodni rad; 3. radnik je kapital; 4. nadnica pripada .trokovima kapitala; 5. u odnosu na radnika, rad je reprodukcija njegova ivotnog kapitala; 6. u odnosu na kapitalista, on je momenat djelatnosti njegova kapitala. . Napokon 7. nacionalni ekonomist polazi od pretpostavke o prvobitnom jedinstvu obih kao jedinstvo kapitalista i radnika to je rajsko prastanje. Kako se oba ta momenta sukobljuju kao dvije osobe, onda je to za nacionalnog ekonomistu sluajan dogaaj koji se stoga moe objasniti samo na spoljani nain. (Vidi Mili). Nacije koje su jo zaslijepljene osje- tilnim sjajem plemenitih metala i koje su stoga jo fetiisti metalnog novca nisu jo izgraene novane nacije. Suprotnost izmeu Francuske i Engleske. Koliko je rjeenje teorijskih zagonetki zadatak prakse i praktiki posredovano, koliko je istinska praksa uvjet zbiljske i pozitivne teorije, pokazuje se npr. na fetiizmu. Osjetilna svijest fetiizma drugaija je od svijesti Grka, jer je njegovo postojanje jo drugaije. Apstraktno neprijateljstvo izmeu osjetila i duha je nuno sve dotle, dok ovjekovo osjetilo za prirodu, ovjekovo osjetilo prirode, dakle i prirodno ovjekovo osjetilo jo nije proizvedeno vlastitim ovjekovim radom. Jednakost nije nita drugo do njemaka formula ja = ja, prevedena na francuski, tj. na politiki oblik. Jednakost kao osnova komunizma njegovo je politiko zasnivanje, pa je isto kao kad ga Njemac zasniva na taj nain, da ovjeka shvati kao opu samosvijest. Razumije se da ukidanje otuenja uvijek polazi od oblika otuenja koji je vladajua sila u Njemakoj samosvijest, u Francuskoj jednakost, jer je polU tika, u Engleskoj zbiljska, materijalna praktika potreba koja se mjeri samo prema samoj sebi. S toga gledita treba kritizirati i

291

priznavati Proudhona. Ako sam komunizam ne oznaimo jo kao istinsku poziciju jer kao negacija negacije, kao prisvajanje ovjekova bia koje se posreduje sobom kroz negaciju privatnog vlasnitva, ne polazi od same sebe, nego, naprotiv, od privatnog vlasnitva,
1

otuenje ovjekova ivota ostaje otuenje, i to utoliko vee, ukoliko smo vie svijesni njega kao takvog

292

onda se ukidanje toga otuenja dakle, moe izvriti samo pomou ostvarenog komunizma. Da bi se ukinula misao o privatnom vlasnitvu, zato je potpuno dovoljan miljeni komunizam. Da bi se ukinulo zbiljsko privatno vlasnitvo, za to je potrebna zbiljska komunistika akcija. Historija e je donijeti, i onaj pokret koji u mislima ve vidimo da se sam ukida, u zbiljnosti e proi kroz vrlo surov i dugotrajan proces. Ali mi moramo smatrati stvarnim napretkom to to smo od poetka stekli svijest kako o ogranienosti, tako i o cilju historijskoj kretanja, svijest koja pretie to kretanje. Kad se ujedine komunistiki radnici, onda je njima cilj prije svega uenje, propaganda itd. Meutim, oni na taj nain istovremeno prisvajaju novu potrebu, potrebu drutva, i to se pokazuje kao sredstvo, postalo je cilj. Taj praktiki pokret moe se promatrati u njegovim najsjajnijim rezultatima, kad se vide ujedinjeni socijalistiki francuski radnici. Puenje, pie, jelo itd. ne postoje vie kao sredstvo povezivanja ili kao povezujue sredstvo. Njima je dovoljno drutvo, udruenje, zabavljanje, koje opet ima za cilj drutvo, bratstvo ljudi nije kod njih fraza nego istina, a plemstvo ovjeanstva svijetli nam iz likova koji su ovrsli od rada. [Kad nacionalna ekonomija tvrdi da se potranja i ponuda uvijek poklapaju, onda ona odmah zaboravlja da prema njenoj vlastitoj tvrdnji ponuda ljudi (teorija o stanovnitvu) uvijek premauje potranju, dakle, da kod bitnog rezultata cjelokupne proizvodnje egzistencije ljudi nesrazmjer izmeu potranje i ponude dobiva svoj najadekvatniji izraz. Koliko je novac, koji se pojavljuje kao sredstvo, istinska mo i jedini cilj, koliko, je uope to sredstvo koje me ini biem i prisvaja mi tue predmetno bie, koliko je ono samosvrha ... to se moe vidjeti odatle, kako je zomljoposjed, tamo gdje je zemljite izvor ivota, kakao su konj i ma, tamo gdje su oni pravo ivotno sredstvoi, priznati i kao prave politike ivotne sile. Jedan stale je u srednjem vijeku emancipiran, im smije nositi ma. Kod nomadskog stanovnitva konj je taj koji me ini slobodnim, uesnikom u zajednici.] Prije smo rekli da se ovjek vraa peinskom stanovanju, ali u otuenom, neprijateljskom obliku. Divljak se u svojoj peini tom prirodnom elementu koji mu se spontano nudi na koritenje i za zatitu ne osjea vie strano, ili tovie, osjea se tako
293
*

domae kao riba u vodi. Ali podrumski stan siromaha je neprijateljski stan koji se dri kao tua sila po sebi, koji mu se predaje samo utoliko, ukoliko on njemu predaje svoj krvavi znoj, stan koji ne moe smatrati svojim zaviajem gdje bi napokon mogao rei, ovdje sanj kod kue nego se, naprotiv, nalazi u kui drugoga, u tuoj kui, iji vlasnik na nj svakodnevno vreba i izbacuje ga napolje ako ne plati najamninu. Isto tako on zna da je njegov stan po kvaliteti u potpunoj^ suprotnosti prema onostranom, ovjekovom stanu koji vlada u nebesima bogatstva. [Otuenje se isto tako pojavljuje u tome, to je moje ivotno sredstvo sredstvo drugoga, to je ono, to je moja elja, nedostupan posjed drugoga, kao i u tome, to je svaka stvar drugo, nego ona sama, to je moja djelatnost druga, to napokon a to vai i za kar pitalista uope vlada neljudska sila.] Odreenje nedjelatnog rasipnog bogatstva, koje se koristi samo za uivanje gdje se onaj koji uiva manifestira, dodue, s jedne strane samo kao prolazni individuum, koji se isprazno, preko mjere iivljava, i koji isto tako zna da je tui robovski rad, ovjekov krvavi znoj plijen njegove poude, prema tome i sam ovjek, dakle, da je i on sam rtvovano, nitavno bie. Pri tome se preziranje ljudi pokazuje kao obijest, kao rasipanje onoga to bi moglo produiti stotinu ljudskih ivota, a djelomino kao besramna iluzija da njegovo neobuzdano rasipnitvo i nestalna neproduktivna potronja uvjetuje rad, a time i uzdravanje drugoga a ostvarenje ovjekovih sutinskih snaga vidi samo u oz- biljenju svoje ludosti, svoga hira i samovoljnih, bizarnih ideja to bogatstvo, koje s druge strane poznaje bogatstvo samo kao isto sredstvo i kao stvar koja je samo vrijedna unitenja, koje je, dakle, istovremeno njegov rob i gospodar, istovremeno velikoduno i podlo, hirovito, oholo, uobraeno, fino, obrazovano, duhovito, to bogatstvo jo nije iskusilo na sebi bogatstvo kao sasvim tuu silu; ono u njemu vidi, naprotiv, samo svoju vlastitu mo, [ne] bogatstvo, nego uivanje koje [mu se javlja] kao posljednji, krajnji cilj. 1 . . . i sjajnoj, osjetilnim prividom zaslijepljenoj iluziji o sutini bogatstva, suprostavlja se radni, trijezni, ekonomini, prozaini o sutini bogatstva obavijeteni industrijalac i kako on svojoj pohlepi za uivanjem stvara vei opseg, laska mu svojim proizvodima njegovi proizvodi su upravo tako niski komplimenti poudama rasipnika to on zna na jedino 294

koristan nain prisvojiti sebi mo koja onome nestaje. Ako se,

dakle, industrijsko bogatstvo javlja prije svega kao rezultat rasipnog, fantastinog bogatsva onda vlastito kretanje prvoga potiskuje posljednje takoer i na aktivan nain. Naime, pad kamata od novca nuna je konzekvencija i rezultat industrijskog kretanja. Sredstva rentijera rasipnika smanjuju se, dakle, dnevno upravo u obrnutom razmjer prema umnoavanju sredstava i zamki uitka. Dakle, on mora ili sam potroiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati industrijski kapitalist... S druge strane, zemljina renta se dodue stalno neposredno poveava u toku industrijskog kretanja, ali to smo ve vidjeli nuno dolazi as, kad zemljoposjed, kao i svaki drugi posjed, mora pasti u kategoriju kapitala koji se reproducira s dobitkom a to je rezultat istog industrijskog kretanja. Dakle, i rasipan vlastelin mora ili potroiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati zakupac svoga vlastitog komada zemljita agrikulturni industrijalac. Stoga je, prije svega, smanjenje kamate od novca to Proudhon smatra ukidanjem kapitala i tendencijom prema socijalizaciji kapitala neposredno samo simptom potpune pobjede aktivnog kapitala nad rasipnim bogatstvom, tj. pretvaranje svega privatnog vlasnitva u industrijski kapital potpuna pobjeda privatnog vlasnitva- nad svim njegovim prividno jo ljudskim kvalitetama i potpuno podjarmljivanje privatnog vlasnika sutini privatnog vlasnitva radu. Razumije se, industrijski kapitalist takoer uiva. On se ni u kom sluaju ne vraa neprirodnoj jednostavnosti potrebe, ali njegov uitak je samo sporedna stvar, oporavak, podreen proizvodnji, pritom sraunat, dakle ak ekonomian uitak, jer on ubraja svoj uitak u trokove kapitala, a njegov uitak smije ga stajati samo toliko, da se potroeno opet moe nadomjestiti reprodukcijom kapitala s dobitkom. Uitak je dakle podreen kapitalu, individuum koji uiva, individuumu koji tedi, dok se prije dogaalo suprotno. Stoga je smanjenje kamate samo utoliko simptom ukidanja kapitala, ukoliko je simptom njegove dovrene vlasti, dovrenog otuenja, koje stoga uri svom ukidanju. To je uope jedini nain kako ono to postoji potvruje svoju suprotnost.] Stoga je prepirka nacionalnih ekonomista o luksuzu i tednji samo prepirka nacionalne ekonomije koja je sebi razjasnila sutinu bogatstva s onom nacionalnom ekonomijom koja je jo 295

proeta romantinim, antiindu- strijskim uspomenama. Obje strane ne znaju da predmet prepirke svedu na njegov jednostavan izraz i zato meusobno ne izlaze na kraj. Zemljina renta je nadalje bila oborena kao zemljina renta na taj nain, to je novija nacionalna ekonomija, nasuprot argumentu fiziokrata da je zemljoposjednik jedini istinski proizvoa, dokazala protivno, da je zemljovlasnik kao takav jedini sasvim neproduktivni rentijer. Agrikultura je stvar kapitalista koji svoj kapital ulae tamo gdje od njega moe oekivati uobiajeni dobitak. Stoga se postavka fiziokrata da zemljo- psjed kao jedino produktivno vlasnitvo treba s&m da plati dravni porez, dakle i da ga sam odobri i uestvuje u dravnim poslovima mijenja u obrnuto odreenje, da je porez na zemljinu rentu jedini porez na neproduktivan prihod, da je stoga jedini porez koji nije tetan nacionalnoj proizvodnji. Razumije se da pri takvom shvaanju ni politika prednost zemljoposjednika ne slijedi vie iz injenice da su uglavnom oni oporezivani. ' Sve to Proudhon shvaa kao kretanje rada protiv kapitala, samo je kretanje rada u odreenju kapitala, kretanje industrijskog kapitala protiv kapitala koji se ne troi kao kapital, tj. ne troi se industrijski. I to kretanje ide svojim pobjedonosnim putem, tj. putem pobjede industrijskog kapitala. Vidi se, dakle, da se i nacionalno-ekonomsko kretanje kao takvo moe sagledati u svojoj zbiljskoj odreenosti, tek kad se rad shvati kao sutina privatnog vlasnitva. Drutvo kako se ono ini nacionalnom ekonomistu jest graansko drutvo, u kojem je svaki individuum cjelina potreba i postoji samo za drugoga, kao to i drugi postoji samo za njega, ukpliko meusobno sebi postaju sredstvom. Nacionalni ekonomist isto tako kao i politika u svojim ljudskim pravima svodi sve na ovjeka, tj. na individuum, s kojeg skida svako odreenje, da bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika. Podjela rada je nacionalno-ekonomski izraz drutvenosti rada unutar otuenja. Ili, budui da je rad samo izraz ovjekove djelatnosti unutar ospoljenja, ispoljavanja ivota kao ospoljenja ivota, to je i podjela rada samo otueno, ospoljeno postavljanje ovjekove djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao

djelatnosti ovjeka kao rodnog bia.

Nacionalni ekonomisti su vrlo nejasni i protivrjeni, kad se radi o sutini podjele rada koja se, naravno, morala shvatiti 296

kao glavni pokreta proizvodnje bogatstva, im je rad bio spoznat kao sutina privatnog vlasnitva tj. kad se radi o tom

otuenom i ospo- Ijenom obliku ovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti. Adam Smith: Podjela rada ne duguje svoje porijeklo

ovjekovoj mudrosti. Ona je nuna, polagana i postepena konzekvencija sklonosti prema razmjeni i meusobnom trgovanju proizvodima. Ta sklonost trgovini vjerovatno je nuna posljedica upotrebe razuma i rijei. Ona je zajednika svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne ivotinje. ivotinja, im odraste, ivi oslonjena na samu sebe. ovjeku je neprestano potrebna potpora drugih i uzalud bi je oekivao samo od njihove dobre volje. Bit e mnogo sigurnije obratiti se njihovom linom interesu i uvjeriti ih, da njihova vlastita korist trai da ine to to on od njih eli. Kod drugih ljudi mi se ne obraamo na njihovu ovjenost, nego na njihov egoizam; mi im nikada ne govorimo o naim potrebama, nego uvijek o njihovoj koristi. Budui da razmjenom, trgovinom, prodajom dobivamo veinu dobrih usluga koje su nam uzajamno potrebne, to je ta dispozicija za trgovanje i uzrokovala podjelu rada. Npr. u plemenu lovaca ili pastira pojedinac pravi lukove i strijele bre i vjetije nego drugi. On esto zamjenjuje sa svojim drugovima tu vrstu proizvoda za stoku i divlja, te uskoro primjeuje da posljednje moe lake pribaviti pomou toga sredstva, nego kad bi sam iao u lov. Iz sebinog rauna, dakle, on od proizvodnje lukova itd. stvara svoje glavno zanimanje. Razlika prirodnih talenata meu individuama nije toliko uzrok, koliko posljedica podjele r a d a . . . Bez ovjekove dispozicije za trgovinom i razmjenom svaki bi bio obavezan da sam sebi pravi sve potrebno za ivot i ivotnu udobnost. Svaki bi imao da ispuni isti dnevni rad, i ne bi dolo do one velike razlike meu zanimanjima, koja jedino moe proizvesti veliku razliku meu talentima. Kao to ta sklonost prema razmjeni proizvodi meu ljudima razliitost talenta, tako opet ta ista sklonost ini tu razliitost korisnom. Mnoge rase ivotinja, iako iste vrste, dobile su od prirode razliite karaktere, koji su s obzirom na njihove sklonosti oitiji, nego to se to moe opaziti kod neobrazovanih ljudi. Filozof po prirodi nije ni upola tako razliit od nosaa vrea po talentu i inteligenciji, kao to je domai pas od hrta, hrt Od prepeliara, a ovaj od ovarskog psa. Te razliite rase ivotinja, iako iste vrste, ipak nisu jedne drugima ni od 297

kakve koristi. Pas uvar ne moe nita dodati prednosti svoje snage na taj nain, da se moda poslui okretnou hrta itd. Djelovanja tih razliitih talenata ili stupnjeva inteligencije ne mogu se spojiti zajedno zbog pomanjkanja sposobnosti ili sklonosti prema trgovini i razmjeni, i ne mogu uope nita pridonijeti koristi ili zajednikoj udobnosti vrste. Svaka ivotinja mora izdravati i tititi samu sebe, nezavisno od drugih ona ne moe imati ni najmanju korist od razliitosti talenata koje je priroda razdijelila meu one koje su njoj sline. Meu ljudima, naprotiv meusobno postaju korisni najrazliitiji talenti, jer razliiti proizvodi svake od njihovih pojedinih industrijskih grana skupljeni su, tako rei, u zajedniku masu, pomou te ope sklonosti trgovini i razmjeni, gdje svaki ovjek, prema svojim potrebama, moe kupiti jedan dio industrijskih proizvoda drugih ljudi. Budui da ta sklonost prema razmjeni daje podjeli rada njeno porijeklo, to je konzekventno porast te podjele uvijek ogranien1 proirenjem sposobnosti za razmjenjivanjem, ili drugim rijeima, proirenjem trita. Ako je trite veoma malo, nitko nee biti tako hrabar da se potpuno preda jednom zanimanju, zbog nemogunosti da viak proizvoda svoga rada koji prelazi njegovu vlastitu potronju, zamijeni za isti viak proizvoda rada drugoga, koji bi elio pribaviti . . . U razvijenom stanju: Svaki ovjek se izdrava od echanges, razmjene i postaje neka vrst trgovca, a samo drutvo je zapravo drutvo koje se bavi trgovinom. (Vidi Destutt de Tracy: drutvo je niz uzajamnih razmjena, u commerce je cjelokupna sutina drutva.) Akumulacija kapitala raste s podjelom rada i obrnuto Toliko Adam Smith. Kad bi svaka porodica proizvodila totalitet predmeta svoje potronje, moglo bi se drutvo odrati, iako se ne bi ostvarila nijedna vrsta razmjene; razmjena je neophodna u razvijenom stanju naeg drutva, ali nije fundamentalna; podjela rada je vjeta primjena ovjekovih snaga, ona, dakle, umnoava proizvode drutva, njegovu mo i njegove uitke, ali ona liava i smanjuje sposobnost svakog ovjeka, uzetog individualno. Proizvodnja se ne moe odrati bez razmjene. ______________ Toliko J. B. Say. ovjeku inherentne snage jesu: njegova inteligencija i njegova fizika sklonost za rad; one, koje svoje porijeklo vode iz drutvenog stanja, sastoje se: u sposobnosti da se podijeli rad i da se razdijele razliiti radovi meu razliite ljude ... i u 298

mogunosti da se razmjene uzajamne usluge i proizvodi koji konstituiraju ta sredstva. Motiv, zato jedan ovjek posveuje drugome svoje usluge, jest egoizam ovjek zahtijeva rekompenzaeiju za usluge uinjene drugome. Pravo ekskluzivnog privatnog vlasnitva je neophodno da bi se uspostavila razmjena meu ljudima. Razmjena i podjela rada uzajamno se uvjetuju. Toliko Skarbek. Mili prikazuje razvijenu razmjenu, trgovinu, kao posljedicu ovjekova djelatnost moe se svesti na vrlo jednostavne elemente. On uistinu ne moe initi nita vie, nego proizvoditi kretanje; on moe kretati stvari da bi ih meusobno udaljio ili pribliio; svojstva materije ine ostalo. Kod primjene rada i strojeva esto nalazimo da se uinak moe uveati vjetom raspodjelom, odvajanjem operacija koje se suprotstavljaju, i spajanjem svih onih koje se na neki nain mogu uzajamno dopunjavati. Budui da ljudi openito ne mogu izvravati mnogo razliitih operacija s istom brzinom i spretnou, kao to im navika stvara tu sposobnost za vrenje manjeg broja operacija onda je uvijek korisno, koliko je mogue, ograniiti broj operacija koje se povjeravaju svakom individuumu. Za podjelu rada ili raspodjelu ovjekovih snaga i strojeva na najkorisniji nain nuno je, u mnogo sluajeva, raditi u velikim razmjerima, drugim rijeima, proizvoditi bogatstva u velikim masama. Ova prednost je osnova nastajanja velikih manufaktura, od kojih esto jedan mali broj koji je osnovan pod povoljnim uvjetima, katkad snabdijeva ne samo jednu jedinu, nego vie zemalja kvantitetom tamo zahtijeva- nih predmeta koje one proizvode. Toliko Mili. Ali cjelokupna moderna nacionalna ekonomija slae se u tome, da se podjela rada i bogatstvo proizvodnje, podjela rada i akumulacija kapitala uzajamno uvjetuju i da osloboeno, samom sebi preputeno privatno vlasnitvo moe samo proizvesti najkorisniju i najobu- hvatniju podjelu rada. Izlaganje Adama Smitha moe se rezimirati u slijedeem: podjela rada daje radu beskonanu proizvodnu sposobnost. Ona je osnovana na sklonosti prema razmjeni i trgovini, specifino ljudskoj sklonosti, koja vje- rovatno nije uvjetovana sluajno, nego upotrebom razuma i jezika. Motiv onoga koji razmjenjuje nije ovjenost, nego egoizam. Razliitost ljudskih talenata vie je posljedica, nego uzrok podjele rada, tj. razmjene. Tek 299

podjele rada.

posljednja ini tu razliitost korisnom. Posebna svojstva razliitih rasa jedne ivotinjske vrste po prirodi su otrija nego razliitost ljudskih sklonosti i djelatnosti. Ali kako ivotinje ne mogu razmjenjivati, nijednom ivotinjskom individuumu ne koristi razliito svojstvo jedne ivotinje iste vrste, ali razliite rase. ivotinje ne mogu sloiti razliita svojstva svojih vrsta; one ne mogu nita pridonijeti zajednikoj koristi i udob- nosti svojih vrsta. Drugaije je kod ovjeka, kod kojeg su uzajamno korisni najdisparantniji talenti i naini djelatnosti, jer mogu skupiti svoje razliite proizvode u zajedniku masu, od koje svatko moe kupovati. Kao to podjela rada proizlazi iz sklonosti prema razmjeni, tako ona raste i ograniena je proirenjem razmjene, trita. U razvijenom stanju svaki ovjek je trgovac, drutvo je trgovako drutvo. Say smatra razmjenu sluajnom, a ne fundamentalnom. Drutvo bi bez nje moglo postojati. Ona postaje neophodna u razvijenom stanju drutva. Meutim, proizvodnja se bez nje ne bi mogla odrati. Podjela rada je ugodno, korisno sredstvo, vjeta primjena ljudskih snaga za stvaranje drutvenog bogatstva, ali ona smanjuje sposobnost svakoga ovjeka, uzetog individualno. Posljednja primjedba je napredak koji je uinio Say. Skarbek razlikuje individualne, ovjeku inherentne snage, inteligencije i fiziku dispoziciju za rad i snage koje su izvedene iz drutva, razmjenu i podjelu rada, koje se uzajamno uvjetuju. Ali nuna pretpostavka razmjene jest privatno vlasnitvo. Skarbek ovdje izraava u objektivnom obliku ono, to Smith, Say, Ricardo itd. kau, kad egoizam, privatni interes oznauju kao osnovu

300

razmjene, ili kad trgovanje oznauju kao sutinski i adekvatni oblik razmjene. Mili prikazuje trgovinu kao posljedicu podjele rada. Ljudska djelatnost svodi se po njegovu miljenju na mehaniko kretanje. Podjela rada i primjena strojeva unapreuje bogatstvo proizvodnje. Svakom ovjeku mora se povjeriti to je mogue manji krug operacija. Podjela rada i primjena strojeva uvjetuju sa svoje strane masovnu proizvodnju bogatstva, dakle proizvoda. To je osnova velikih manufaktura. Razmatranje podjele rada i razmjene od najveeg je interesa, jer su oni jasno ospoljeni izrazi ovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti i ovjekove sutinske snage kao rodne sutinske snage. Da se podjela rada i razmjena zasnivaju na privatnom vlasnitvu, nije nita drugo do tvrdnja da je rad sutina privatnog vlasnitva, tvrdnja, koju nacionalni ekonomist ne moe dokazati i koju emo mi dokazati umjesto njega. Ba u tome, to su podjela rada i razmjena oblici privatnog vlasnitva, ba u tome lei dvostruki dokaz, s jedne strane taj da ovjekov ivot treba privatno vlasnitvo za svoje ozbiljenje, a s druge, da je sada potrebno ukidanje privatnog vlasnitva. Podjela rada i razmjena dvije su pojave, pri ijem se razmatranju nacionalni ekonomist hvali drutveno- u svoje nauke i u jedjiom dahu nesvijesno izgovara protivrjenost svoje nauke, zasnivanje drutva pomou nedrutvenih posebnih interesa. Momenti koje treba da razmotrimo jesu slijedei: prvo, sklonost prema razmjeni iju osnovu nalazimo u egoizmu promatra se kao osnova ili uzajamno djelovanje podjele rada. Say smatra da razmjena nije fundamentalna za sutinu drutva. Bogatstvo, proizvodnja objanjavaju se podjelom rada i razmjenom. Priznaje se da podjelom rada individualna djelatnost osiromauje i da gubi svoju sutinu. Razmjena i podjela rada priznaju se kao proizvoai velike raznolikosti ljudskih talenata, raznolikost, koja pomou ovih postaje opet korisna. Skarbek dijeli produkcione ili produktivne sutinske snage ovjeka na dva dijela, 1. individualne i ovjeku inherentne, njegova inteligencija i specijalna radna dispozicija ili sposobnost, 2. one koje su izvedene iz drutva a ne iz zbiljskog individuuma podjela rada i razmjena. Dalje: podjela rada je ograniena tritem. - Ljudski rad je

17 Rani radovi

301

jednostavno mehaniko kretanje; glavnu stvar ine materijalna svojstva predmeta. Jednom individuumu mora se dodijeliti najmanji mogui broj operacija. Dijeljenje rada i koncentracija kapitala, beznaajnost individualne proizvodnje i masovna proizvodnja bogatstva. Razum slobodnog privatnog vlasnitva u podjeli rada. NOVAC

Ako ovjekovi osjeti, strasti itd. nisu samo antropoloka odreenja u [uem] smislu, nego istinski ontoloka potvrivanja bia (prirode) i ako se oni zbiljski potvruju samo na taj nain da je njihov predmet za njih osjetilan, onda se razumije, 1. da nain njihova potvrivanja nije jedan i sasvim isti, nego naprotiv, da razliiti naini potvrivanja ine svojevrsnost njihova postojanja, njihova ivota; nain, kako predmet postoji za njih, svojevrstan je nain njihova uitka; 2. tamo, gdje je osjetilno potvrivanje neposredno ukidanje predmeta u njegovu samostalnom obliku (jelo, pie, obrada predmeta itd.), to je potvrivanje predmeta; 3. ukoliko je ovjek ovjean, dakle, ukoliko je i njegov osjet itd. ovjean, potvrivanje predmeta pomou drugoga, takoer je njegov vlastiti uitak; 4. tek pomou razvijene industrije, tj. pomou posredovanja privatnog vlasnitva postaje ontoloko bie ovjekove strasti kako u svom totalitetu, tako i u svojoj ljudskosti; dakle, sama nauka o ovjeku je proizvod praktikog ovjekovog samopotvrivanja; 5. smisao je privatnog vlasnitva osloboena svoga otuenja postojanje bitnih predmeta za ovjeka, kako predmeta uitka, tako i predmeta djelatnosti. Time, dakle, to posjeduje svojstvo da sve kupuje, time to posjeduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminentnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemo njegova bia; stoga on vai

kao svemono b i e . . . Novac je svodnik izmeu potrebe i predmeta, izmeu ivota i ovjekova sredstva za ivot. A ono to mi posreduje moj ivot, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi ovjek. '
Kod vraga! Naravno, ruke i noge I glava i zadnjica, to je tvojel- A, ipak, sve to svjee uivam, Zar je to, stoga, manje moje? Mogu li platiti est pastuha, Nisu li njihove snage moje? Ja jurim i pravi sam ovjek Kao da imam dvaestetir noge.

Goethe, FAUST (Mephisto)

Shakespeare u Timonu Atenskom:

Zlato? Skupocjeno, blistavo, crveno zlato? Ne, bogovi! Nisam uzalud preklinjao. Toliko toga ini crno bijelim, runo lijepim: Zlo dobrim, staro mladim, plaljivo hrabrim, podlo plemenitim Ono mami... sveenika od oltara; Bolesnom otima jastuk ispod glave; Da, ovaj crveni rob razvezuje i vezuje Posveene veze; blagosilja proklete; Kugu ini ljupkom, daje lopovu ast I daje mu ugled, potovanje i utjecaj U vijeu senatora; ostarjeloj udovici dovodi mlade prosce; Nju, odagnanu s gaenjem iz bolnice, s ranama otrovnim i gnojnim, pomlauje kao melem, U majsku mladost. Prokleti metale, Ti prosta droljo to zavodi ljude I narode.

A neto dalje
Ti slatki kraljeubico, plemeniti raskolnie Sina i oca! Sjajni oskvrnitelju Najsvetijeg boga himena! hrabri Marse! Vjeno cvatui, njeno voljeni zavodnie, Sto crvenim sjajem topi sveti snijeg Na istom krilu Dijane! v i d l j i v o b o a n s t v o to tijesno bratimi n e m o g u n o s t i I sili ih da se ljube! Govori svakim jezikom i za svaku svrhu! O ti, probni kamene srdaca! Zamisli, buni se rob tvoj, ovjek!

303

U n i t i ih svojom snagom, i razdorom pometi, Da ivotinje zavladaju ovim svijetom!

Shakespeare izvrsno opisuje sutinu novca. Da bi ga razumjeli, poinjemo prije svega s izlaganjem Goetheo- va stava. to za mene postoji pomou novca, to ja mogu platiti, tj-, to novac moe kupiti, to sam. ja, sam posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga. Svojstva novca su moja njegova posjednika svojstva i sutinske snage. To to ja jesam i to mogu, nije, dakle, nikako odreeno mojom individualnou. Ja sam ruan, ali mogu kupiti najljepu enu. Dakle, ja nisam ruan, jer je djelovanje runoe, njena odbojna snaga, unitena pomou novca. Ja sam prema svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam rav, nepoten, nesavjestan, glup ovjek, ali je novac cijenjen, dakle, cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najvie dobro, dakle i njegov posjednik je dobar, novac me uzdie iznad muke da budem nepoten; dakle unaprijed se pretpostavlja da sam poten; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on moe kupiti umne ljude, a onaj koji ima mo nad umnim ljudima, nije li on umniji od umnih. Ja, koji pomou novca mogu sve za im ezne ljudsko srce, ne posjedujem li ja sve ljudske moi! Ne pretvara li dakle moj novac sve moje nemoi u njihovu suprotnost? . Ako je novac veza koja me vezuje uz ljudski ivot, s drutvom, s prirodom i ljudima, nije li novac veza svih veza! Ne moe li on razrijeiti i vezati sve veze! Nije li on zato i ope svojstvo razdvajanja? On je prava moneta razdvajanja, kao to je i

pravo sredstvo veze, galvano-kemijska snaga drutva.

Shakespeare osobito istie dva svojstva novca: 1. On je vidljivo boanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost, opa zamjena i obrtanje stvari; on bratimi nemogunosti; 2. On je opa prostitutka, opi svodnik ljudi i naroda. Izopaavanje i zamjenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogunosti boanska snaga
1

Zahtjev.

304

novca lei u njegovu biu, kao otuenom, os- poljenom, ospoljavajuem, rodnom biu ovjeka. On je ospoljena mo
ovjeanstva.

Sto ja ne mogu kao ovjek, dakle, to ne mogu moje individualne sutinske snage, to mogu pomou novca. Novac, dakle, ini svaku od tih sutinskih snaga neim, to ona po sebi nije, tj. njenom suprotnou. ' Ako elim neko jelo ili trebam potanska kola, jer nisam dovoljno jak da put prijeem pjeke, onda mi novac pribavlja jelo i potanska kola, tj. on pretvara moje elje iz bia predodbe, on ih prevodi iz njihovog miljenog, predoenog, eljenog postojanja u njihovo osjetilno, zbiljsko postojanje, iz predodbe u ivot, iz predoenog bitka u zbiljski bitak. Kao to posredovanje [novac] je istinska stvaralaka snaga. Demande1 postoji isto tako za onoga koji nema novaca, ali njegov demande je samo bie predodbe, koje na mene, na treega, na [druge] nema djelovanja, koje nema egzistencije, dakle, za mene samog ostaje nestvarno, bespredmetno. Razlika izmeu efektivnog demande koji se bazira na novcu i neefektivnog koji se bazira na mojoj potrebi, na mojoj strasti, na mojoj elji itd., jest razlika izmeu bitka i miljenja, izmeu predodbe koja egzistira samo u meni i predodbe koja je za mene zbiljski predmet izvan mene. Ako nemam novaca za putovanje, nemam potrebe, tj. nemam stvarne i ostvarljive potrebe za putovanjem. Ako imam sklonost za studiranje, ali nemarna za to novaca, nemam nikakve sklonosti za studiranje, tj. nemam efikasne, istinske sklonosti. Naprotiv, ako ja stvarno nemam nikakve sklonosti za studiranjem, ali imam volje i novaca, onda imam efikasnu sklonost. Novac kao izvanjsko ope sredstvo i mo, koja ne proizlazi iz ovjeka kao ovjeka i ljudskog drutva kao drutva, mo pretvaranja predodbe u zbiljnost i zbiljnost u istu predodbu, pretvara isto tako zbiljske ljudske i prirodne sutinske snage u isto apstraktne predodbe, i zato u nesavrenosti, mune utvare, kao to s druge strane zbiljske nesavrenosti i utvare, zbiljski nemone sutinske snage individuuma, koje postoje samo u njegovoj mati, pretvara u zbiljske sutinske snage i moi. Dakle, ve prema tom odreenju, novac je ope izopaenje individualnosti, koje obre u njihovu suprotnost i njihovim svojstvima daje protivrjena svojstva. 305

Kao takva mo koja izopaava, novac se pojavljuje i prema individuumu i prema drutvenim vezama koje pretendiraju na to da za sebe budu bie. On pretvara vjernost u nevjernost, Ijubav u mrnju, mrnju u Ijubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u razumnost, razumnost u glupost. Budui da novac kao postojei djelotvorni pojam vrijednosti zamjenjuje i razmjenjuje sve stvari, on je opa zamjena i razmjena svih stvari, dakle izopaeni svijet, zamjena i razmjena svih prirodnih i ljudskih kvaliteta. Tko moe kupiti hrabrost, taj je hrabar, ako je i plaljiv. Budui da se novac razmjenjuje ne samo za odreeni kvalitet, 2a odreenu stvar, za ovjekove sutinske snage, nego za cjelokupan ljudski i prirodni predmetni svijet, to on dakle zamjenjuje gledano sa stanovita njegova posjednika svako svojstvo za svako svojstvo pa takoer i njemu protivrjeno svoj

Zahtjev.

306

stvo i predmet; on je bratimljenje nemogunosti, on prisiljava protivrjeno da se ljubi. Ako pretpostavi ovjeka kao ovjeka, a njegov odnos prema svijetu kao ljudski odnos, onda moe Ijubav zamijeniti samo za Ijubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako eli uivati u umjetnosti, mora biti umjetniki obrazovan ovjek; ako eli vriti utjecaj na druge ljude, mora stvarno biti ovjek koji djeluje potiui i unapreujui na druge ljude. Svaki od tvojih odnosa prema ovjeku i prema prirodi mora biti odreeno ispoljavanje tvog zbiljskog individualnog ivota koji odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voli, a ne izaziva suprotnu Ijubav, tj. ako tvoja Ijubav kao Ijubav ne izaziva suprotnu Ijubav, ako kroz ivotno ispoljavanje kao ovjek koji voli ne postane, voljeni ovjek, onda je tvoja Ijubav nemona, ona je nesrea.

KRITIKA HEGELOVE DIJALEKTIKE 1 FILOZOFIJE UOPE

6) Moda je na ovoj taki mjesto da se dadu neke napomene kako za razumijevanje i obrazloenje Hegelove dijalektike uope, tako osobito o njenom izlaganju u Fenomenologiji i Logici, te napokon o odnosu novijeg kritikog pokreta prema Hegelu. Suvremena njemaka kritika toliko se bavila sadrajem staroga svijeta, njen razvitak proet materijom bio je tako silan, da je dolazilo do potpunog nekritikog odnoenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomino formalnom, a u stvari o sutinskom pitanju: kako se mi odnosimo prema Hegelovoj dijalektici? Ne- svjesnost u odnosu suvremene kritike prema Hegelovoj filozofiji uope, a osobito prema dijalektici bila je tako velika, da su kritiari kao Strauss i Bruno Bauer, prvi potpuno, a drugi u svojim Synopticima (gdje nasuprot Straussu, umjesto supstancije apstraktne prirode stavlja samosvijest apstraktnog ovjeka) i ak u Otkrivenom kranstvu, makar potencijalno, jo potpuno proeti Hegelovom logikom. Tako se na primjer kae u Otkrivenom kranstvu: Kao da samosvijest zato, to postavlja svijet ne postavlja razliku i kao da u tome to proizvodi ne proizvodi samu sebe, jer opet ukida razliku onoga to je proizvela, budui da ona sama postoji samo u proizvoenju i u kretanju same sebe kao

da u tom kretanju nema svoj cilj itd., ili: Oni (francuski materijalisti) nisu jo mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek kao kretanje sa- mosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo s njom u jedinstvo. To su izrazi koji se niti svojim jezikom ne razlikuju od Hegelova shvaanja, nego ga naprotiv doslovno ponavljaju. Koliko su ti ljudi za vrijeme akta kritike bili vrlo malo svijesni (Bauer, Synoptici) svog odnose prema Hegelovoj dijalektici, i kako je neznatno porasla njihova svjesnost poslije materijalne kritike, dokazuje Bauer, kad u svojoj Dobroj stvari slobode, neskromno pitanje gosp. Gruppea a to je s logikom, odbija na taj nain, to ga upuuje na budue kritiare. Ali i sada, poto je Feuerbach kako u svojim Tezama u Anecdota, tako i opirno u Filozofiji budunosti, oborio u zametku staru dijalektiku ^filozofiju poto je naprotiv spomenuta kritika, koja nije znala izvriti to djelo, nego je naprotiv vidjela da je djelo izvreno, proglasila sebe istom, odlunom, apsolutnom kritikom, koja je sa sobom na istu, poto je u svojoj spiritualistikoj nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog svijeta koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju mase prema samoj sebi i sve dogmatske suprotnosti na jednu dogmatsku suprotnost izmeu svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmeu kritikog Krista i ovjeanstva kao gomile, poto je svoju vrlinu dokazala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, poto je konano kritiki sudnji dan najavila govorei da se pribliava dan, kada e se cjelokupno propadajue ovjeanstvo okupiti oko nje da e ga ona razdijeliti u grupe, a svaka e posebna gomila dobiti svoj testimonium paupertatis,70 poto je objavila svoju uzvienost nad ljudskim osjetima, kao i nad svijetom, nad kojim ona vlada u uzvienoj osam- ljenosti, doputa da se samo s vremena na vrijeme s njenih sarkastinih usana zaori grohotan smijeh olimpijskih bogova nakon svega toga zabavnog ponaanja idealizma (mladohegelovstva) koji izdie u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni slutnju, da treba kritiki razraunati sa svojom majkom, Hegelovom dijalektikom,
potvrdu o siromatvu

70

308

tovie, nije znao pokazati ak ni kritiki odnos prema Feuerbachovoj dijalektici. To je potpuno nekritino dranje prema samome sebi. Feuerbach je jedini koji se ozbiljno, kritiki odnosi prema Hegelovoj dijalektici i koji je uinio istinska otkria na tom podruju, on je uope pravi pobjednik nad starom filozofijom. Veliina djela i neujna jednostavnost kojom ih daje svijetu, stoje u udesnoj suprotnosti prema ponaanju drugih. Veliko Feuerbachovo djelo jest: 1. dokaz da filozofija nije nita drugo do religija stavljena u misli i misaono izvedena; dakle, isto tako treba osuditi drugi oblik i nain postojanja otuenja ovjekova bia. 2. Zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj nain, to Feuerbach drutveni odnos ovjeka prema ovjeku ini isto tako osnovnim principom teorije; 3. u tome, to negaciji negacije koja tvrdi da je apsolutno pozitivno, suprotstavlja pozitivno koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi. Feuerbach objanjava Hegelovu dijalektiku (i na taj nain zasniva polazak od pozitivnoga, od osjetilno- -izvjesnoga) na slijedei nain; Hegel polazi od otuenja supstancije (logiki: beskrajnog, apstraktno opeg), od apsolutne i fiksirane apstrakcije tj. popularno izraeno, on polazi od religije i teologije. Drugo: On ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osje- tilno, realno, konano, posebno, (filozofija, ukidanje religije i teologije). Tree: On ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet apstrakciju, beskrajno. Ponovno uspostavljenje religije i teologije. Feuerbach, dakle, shvaa negaciju negacije samo kao protivrjenost filozofije sa samom sobom, kao filozofiju koja potvruje teologiju (transcendenciju itd.), poto ju je negirala, dakle, potvruje ju nasuprot samoj sebi. Pozicija ili samopotvrivanje i samoafirmiranje koje lei u negaciji negacije, shvaena je kao pozicija koja samoj sebi jo nije sigurna, te je stoga proeta svojom suprotnou, koja sumnja u samu sebe i zato treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomou svog postojanja, nego je shvaena kao jo nepriznata pozicija i stoga joj se direktno i neposredovano suprotstavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se osniva na samoj sebi. Ali time to je Hegel shvatio negaciju negacije s obzirom na pozitivan odnos koji u njoj lei, kao istinski i jedino pozitivno - s 309

obzirom na negativan odnos koji u njoj lei, kao jedini istinski akt i akt samo- potvrivanja svega bitka on je naao samo apstraktan, logian, spekulavan izraz za kretanje historije, koja jo nije zbiljska ovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta, nego je tek akt proizvoenja, historija nastajanja ovjeka. Mi emo objasniti nasuprot modernoj kritici kako apstraktan oblik, tako i razliku koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Feuerbachovoj Sutini kranstva, ili tovie, kritiki oblik toga kod Hegela jo nekritikog kretanja. Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se poeti s Hegelovom Fenomenologijom, pravim rodnim mjestom i tajnom Hegelove filozofije.
FENOMENOLOGIJA. A) SAMOSVIJEST

I. Svijest. a) Osjetilna izvjesnost ili Ovo (das Dieses) i mnijenje. yS) Opaanje ili stvar sa svojim svojstvima i obmcPna. y) Sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet. II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti, a) Samostalnost i nesamostalnost samosvijesti, vladanje i ropstvo. b) Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam nesretna svijest. III. Vm. Izvjesnost i istina uma. a) Um koji promatra; promatranje prirode i samosvijesti. b) Ozbiljenje umne samosvijesti pomou sebe same. Zadovoljstvo i nunost. Zakon srca i ludilo tatine. Vrlina i svjetski tok. c) Individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe. Duhovno carstvo ivotinja i prevara, ili stvar sama. Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.
B) DUH

I. Istinski duh: udorednost (Sittlichkeit). II. Sebi otueni duh, obrazovanost. III. Duh koji je siguran u sebe, moral (Moralitat).
C) RELIGIJA

Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija.

D) APSOLUTNO ZNANJE

310

Kao to Hegelova Enciklopedija poinje Logikom sa istom spekulativnom milju i zavrava apsolutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim duhom koji shvaa samog sebe, tj. nadljudskim, apstraktnim duhom tako cijela Enciklopedija nije nita drugo do razvijena sutina filozofskog duha,71 njegovo samoopredmeivanje; kao to filozofski duh nije nita drugo do otueni duh svijeta koji se unutar svog samootuenja shvaa misaono, tj. apstraktno. Logika novac duha, spekulativna, misaona vrijednost ovjeka i prirode njihovo bie koje je postalo sasvm ravnoduno prema svakom zbiljskom odreenju i zato nezbiljsko ospo- Ijeno miljenje koje stoga apstrahira od prirode i zbiljskog ovjeka; apstraktno miljenje. Spoljanjost tog apstraktnog miljenja... priroda, kakva je za to apstraktno miljenje. Ona mu je spoljanja, njegov samo- gubitak; a on je shvaa i spoljanje, kao apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno miljenje napokon duh, to miljenje koje se vraa u svoje vlasiito mjesto roenja, koje jo uvijek za sebe vai kao antropoloki, fenomenoloki, psiholoki, moralni, umjetniko-religiozni duh, dok se napokon ne nae i ne odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. apstraktnom duhu, i ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajue postojanje. Jer nje-' govo zbiljsko postojanje jest
apstrakcija.

Dvostruka greka kod Hegela. Prvo se najjasnije ispoljava u Fenomenologiji kao rodnom mjestu Hegelove filozofije. Ako je on, na primjer, shvatio bogatstvo, dravnu mo itd. kao ovjekovu biu otuena bia, onda se to dogaa samo u njihovu misaonom obliku . . . Oni su misaona bia stoga samo otuenje istog, tj. apstraktnog filozofskog miljenja. Zato cjelokupno kretanje zavrava s apsolutnim znanjem. Od ega su otueni ti predmeti i kome se suprotstavljaju s prisvajanjem zbiljnosti, to je upravo apstraktno miljenje. Filozof uzima sebe dakle opet apstraktan oblik otuena ovjeka kao mjerilo otuena svijeta.. Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraanje ospoljenja nije stoga nita drugo do historija proizvodnje apstraktnog, tj. apsolutnog miljenja, logikog spekulativnog miljenja. Otuenje, koje je stoga pravi interes tog ospoljenja i ukidanje tog
71 Feuerbach shvaa jo negaciju negacije, konkretan pojam kao miljenje koje se prevazilazi u miljenju, i kao miljenje koje eli biti neposredno opaanje, priroda, zbiljnost.

311

ospoljenja jest suprotnost izmeu po sebi i za sebe, izmeu svijesti i samosvijesti, izmeu objekta i subjekta, tj. suprotnost apstraktnog miljenja i osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli. Sve ostale suprotnosti i krptanja tih suprotnosti su samo privid, omota, egzo- terian oblik tih jedinih interesantnih suprotnosti, koje sainjavaju smisao drugih profanih suprotnosti. Ono to je shvaeno kao postavljeno bie otuenja koje treba ukinuti, nije to, to se ovjekovo bie u suprotnosti prema samome sebi opredmeuje neljudski, nego to se opredmeuje u razlici od apstraktnog miljenja i u suprotnosti prema njemu. Prisvajanje ovjekovih sutinskih snaga koje su postale predmeti i tui predmeti, jest dakle, prvo, samo tahVO Prisvaianie koje se odvija u svijesti, u istom miljenju, tj. u apstrakciji prisvajanje tih predmeta kao

312

misli i kretanje misli zbog ega ve u Fenomenologiji

usprkos njenom posve negativnom i kritikom obliku i usprkos kritici koja je u njoj stvarno sadrana i koja esto anticipira kasniji razvitak nekritiki poziti- vizam, a isto tako nekritiki idealizam kasnijih Hege- lovih djela to filozofsko rastvaranje i ponovno uspostavljanje postojee empirije lei latentno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna. Drugo. Prisvajanje predmetnog svijeta za ovjeka npr. spoznaja da osjetilna svijest nije apstraktno osjetilna svijest ne^o ljudski osietilna svijest, da su religija, bogatstvo itd. samo otuena zbiljnost ovjekova opredmeivanja, ovjekove sutinske snage pretvorene u djelo i stoga samo put prema istinskoj ljudskoj zbiljnosti to prisvaianie ili shvaanje toga procesa pokazuje se stoga kod Heeela tako, da su osjetilnost, relipija, dravna mo itd. duhovna bia jer je samo duh istinska sutina ovjeka, a istinski oblik duha je mislei duh, logiki, spekulativni duh. Ljudskost prirode i ljudskost historijom proizvedene prirode, ljudskost ovjekovih proizvoda, pokazuje se u tome, to su oni proizvodi apstraktnog duha i utoliko, dakle, duhovni momenti, misaona bia. Stoga je Fenomenologija skrivena, sama sebi jo neiasna i mistificirajua kritika; ali ukoliko ona fiksira otuenje ovjeka iako se ovjek pojavljuje samo u obliku duha u nioj su skriveni svi elementi kritike i esto ve pripravljeni i izraeni na nain koii daleko nadvisuje Hegelove stajalite. Nesretna svijest, potena svijest, borba plemenite i podle svijesti itd., itd., ti pojedini odsjeci sadravaju kritike elemente ali jo u otuenu obliku itavih sfera, kao relieije, drave, graanskog ivota itd. Dakle, kao to je bie, predmet kao misaono bie, tako je subjekt uvijek svijest ili samosvijest, ili, tovie, predmet se pojavljuje samo kao apstraktna sviiest, a ovjek samo kao samosvijest, stoga su razliiti oblici otuenja koji se pojavljuju, samo razliiti oblici svijesti i samosvijesti. Kao to je apstraktna svijest po sebi kakvom je predmet shvaen samo momenat razlikovanja samosvijesti tako se kao rezultat kretanja pojavljuje identitet samosvijesti sa svijeu, apsolutno znanje, kretanje apstraktnog miljenja koje se vie ne dogaa prema spoljanosti, nego samo jo u samom sebi, tj. rezultat je dijalektika istog miljenja. Veliko u Hegelovoj Fenomenologiji i njenom konanom rezultatu dijalektici negativiteta kao principu koji pokree i proizvodi jest, dakle, to, to Hegel samostvaranje ovjeka shvaa kao proces, opredmeenje kao raspredmeenje (Entgegenstandlichung), kao ospo- ljenje i kao ukidanje toga ospoljenja; dakle, to shvaa sutinu 313

rada, a predmetnog ovjeka, istinskog ovjeka, jer je zbiljski, shvaa kao rezultat svoga vlastitog rada. Zbiljsko, djelatno ovjekovo odnoenje

prema sebi kao rodnom biu, ili njegovo odjelotvorenje kao zbiljskog rodnog bia, tj. kao ljudskog bia, mogue je samo na taj nain, da sve svoje rodne snage zaista ispolji to je opet mogue samo zajednikim djelovanjem ljudi, samo kao rezultat historije da se prema njima odnosi kao prema predmetima, to je napokon opet mogue samo u obliku otuenja. Hegelovu jednostranost i granicu mi emo iscrpno prikazati na zavrnom poglavlju Fenomenologije, apsolutnom znanju - poglavlju, koje sadri kako saeti duh Fenomenologije i njen odnos preijna spekulativnoj dijalektici, tako i Hegelovu svijest o obima i njihov uzajamni odnos. Privremeno anticipirajmo jo samo slijedee: Hegel stoji na stajalitu moderne nacionalne ekonomije. On shvaa rad kao sutinu, kao sutinu ovjeka koja se obistinjuje; on vidi samo pozitivnu stranu rada, a ne njegovu negativnu stranu. Rad je postajanje ovjeka za sebe unutar ospoljenja ili ospoljeni ovjek. Rad, koji Heleg jedino pozna i priznaje, apstraktno je duhovan. Dakle, to uope ini sutinu filozofije, ospoljenje ovjeka koji sebe zna, ili ospoljena znanost koja sebe misli, to Hegel shvaa kao njenu sutinu i moe stoga, nasuprot prethodnoj filozofiji, saeti njene pojedine momente i svoju filozofiju prikazati kao pravu filozofiju. to su uinil drugi filozofi da pojedine momente prirode i ovjekova ivota shvaaju kao momente samosvijesti, i to apstraktne samosvijesti to Hegel zna iz djelovanja filozofije, stoga je njegova znanost apsolutna. Prijeimo sada na na predmet. Apsolutno znanje. Posljednje poglavlje Fenomenologije. Glavno je da predmet svijesti nije nita drugo do samosvijest ili da je predmet samo opredmeena samosvijest, samosvijest kao predmet. (Postavljanje ovjeka samosvijest.) Stoga treba prevladati predmet svijesti. Predmetnost kao takva tretira se kao otueni ovjekov odnos koji ne odgovara ovjekovoj sutini, samosvijesti. Ponovno prisvajanje predmetnog ovjekova bia koje je proizvedeno kao tue pod odreenjem otuenja, ne znai, samo ukidanje otuenja, nego i ukidanje predmetnosti, dakle, da se ovjeka smatra ne-predmetnim, spiritua- listikim biem. Kretanje prevladavanja predmeta svijesti Hegel opisuje na ovaj nain: Predmet se ne pokazuje samo kao vraanje u vla- stitost (to je po 314

Hegelu jednostrano razumijevanje koje shvaa samo jednu stranu onog kretanja). ovjek se izjednaava s vlastitou. Vlastitost, meutim, jest apstraktno shvaen i pomou apstrakcije proizveden ovjek. ovjek je vlastit (selbstisch). Njegovo oko, njegovo uho itd. vlastito je; svaka od njegovih sutinskih snaga ima u njemu svojstvo vlastitosti. Ali je zato sasvim pogreno rei: samosvijest ima oko, uho, sutinsku snagu. Samosvijest je, naprotiv, kvalitet ovjekove prirode, ovjekova oka itd., ovjekova priroda nije kvalitet samosvijesti. Za sebe apstrahirana i fiksirana vlastitost jest ovjek kao apstraktan egoist, u svojoj istoj apstrakciji do miljenja uzdignuti egoizam (Na ovo emo se vratiti kasnije.) Ljudsko bie, ovjek, za Hegela je isto to i samosvijest. Stoga je svako otuenje ovjekova bia samo otuenje samosvijesti. Otuenje samosvijesti nije izraz zbiljskog otuenja ovjekova bia, izraz, koji se odraava u znanju i miljenju. Naprotiv, zbiljsko otuenje koje se realno pojavljuje, jest prema svojoj najunutranijoj skrivenoj sutini a njega je osvijetlila tek filozofija samo pojava otuenja zbiljskog ovjekova bia, samosvijesti. Nauka koja to obuhvaa zove se zato fenomenologija. Zato se svako ponovno prisvajanje otuenog predmetnog bia pojavljuje kao njegovo ukljuivanje u samosvijest; ovjek koji je ovladao svojim biem, samo je samosvijest koja je ovladala predmetnim biem, stoga je povratak predmeta u vlastitost ponovno pri- svaj anj e predmeta. Prevladavanje predmeta svijesti svestrano izraeno, jest; 1. da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao iezavajui; 2. da je ospoljenje samosvijesti ono koje postavlja predmetnost; 3. da to ospoljenje nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje; 4. da ga nema samo za nas ili po sebi, nego za svijest samu; 5. negativan elemenat predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za nju, na taj nain pozitivno znaenje, ili, ona zna njegovu nitavnost na taj nain, da se sama ospoljava, jer u tom ospoljavanju ona postavlja sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe. 6. S druge strane ovdje se istovremeno nalazi taj drugi momenat, da je to ospoljenje i predmetnost upravo tako i ukinula i vratila u sebe, dakle postoji kod sebe u svom drugo- bitku kao takvom. 7. To je kretanje svijesti i to je zato totalitet njenih momenata. 8. Ona se isto tako mora odnositi k predmetu u skladu s totalitetom svojih odreenja i shvatiti ga prema svakom od njih. Ovaj totalitet njenih odreenja ini predmet po sebi duhovnim biem, a za svijest to postaje uistinu pomou shvaanja svakog pojedinano od njih kao vlastitosti, ili pomou gore naznaenog duhovnog odnoenja prema njima.

17 Rani radovi

315

ad 1. Da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao iezavajui, jest gore spomenuti povratak predmeta u vlastitost. ad 2. Ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost (Dingheit). Budui da je ovjek = samosvijest, to je

316

njegovo ospoljeno predmetno bie ili -predmetnost (to, to je za njega predmet, a predmet je uistinu sam6 za njega, to je njemu sutinski predmet, to je dakle njegovo predmetno bie. Budui da ni zbiljski ovjek kao takav, pa zato ni priroda ovjek je ovjena priroda nije uinjen subjektom, nego samo ovjekova apstrakcija, samosvijest, to predmetnost moe biti samo ospoljena samosvijest) jednaka ospoljenoj samosvijesti, a predmetnost je postavljena tim ospoljenjem. Sasvim je prirodno da ivo, prirodno bie, obdareno i opskrbljeno s predmetnim, tj. materijalnim sutinskim snagama ima isto tako zbiljske prirodne predmete svog bia, kao to i njegovo samoospoljenje znai postavljanje zbiljskog predmetnog svijeta, ali uo bliku spoljanosti, svijeta koji dakle ne pripada njegovu biu, koji mu je nadmoan, Nema tu nieg neshvatljivog i zagonetnog. Naprotiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali isto je tako jasno da samosvijest, tj. njeno ospoljenje moe postaviti samo predmetnost, tj. opet samo apstraktnu stvar, stvar apstrakcije, a nikakav zbiljski predmet. Stoga je nadalje, jasno, da predmetnost u odnosu na samosvijest nije uope nita samostalno, sutinsko, nego obino stvorenje, neto, to ona postavlja, a to postavljeno umjesto da se samo potvruje, samo je potvrivanje akta postavljanja koji u jednom momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodjeljuje mu prividno ali samo za momenat ulogu samostalnog, zbiljskog bia. Kada zbiljski, tjelesan ovjek koji stoji na vrstoj, okrugloj zemlji, koji izdie i udie sve prirodne snage, postavlja svoje zbiljske, predmetne sutinske- snage pomou svog ospoljenja kao strane predmete, onda to postavljanje nije subjekt; subjektivnost predmetnih sutinskih snaga je ta, ija akcija mora stoga takoer biti predmetna. Predmetno "bie djeluje predmetno, a ono ne bi djelovalo predmetno, kad predmetnost ne bi leala u njegovu sutinskom odreenju. Ono stvara, postavlja samo predmete, jer su ga predmeti postavili, jer jS svojim porijeklom priroda. U aktu postavljanja ono ne pada, dakle, iz svoje iste djelatnosti u stvaranje predmeta, nego njegov predmetni proizvod potvruje njegovu predmetnu djelatnost, njegovu djelatnost kao djelatnost predmetnog prirodnog bia. Ovdje vidimo kako se provedeni naturalizam ili humanizam razlikuje kako od idealizma, tako i od materijalizma, a istovremeno je njihova istina koja ih ujedinjuje. Istovremeno Vidimo kako. je samo naturalizam sposoban da shvati akt
13* 317

svjetske historije.
Iovjek je neposredno prirodno bie. Kao prirodno bie i kao ivo prirodno bie on je obdaren djelomino prirodnim, ivotnim snagama, on je djelatno prirodno bie; te snage egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je djelomino prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno bie koje trpi, koje je uvjetovano i ogranieno, kao to su to biljka i ivotinja, tj. predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od njega nezavisni predmeti, ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe, sutinski predmeti koji su neophodni za manifestiranje i potvrivanje njegovih sutinskih snaga. Da je ovjek tjelesno, prirodno, ivo, zbiljsko, osjetilno, predmetno bie, znai da za predmet svoga bia, svog ivotnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili, da svoj ivot moe ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima. Biti predmetan, prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe'predmet, prirodu, osjetilo, ili za neto tree sam biti predmet, priroda, osjetilo, to je identino.] Glad je prirodna potreba; da bi se zadovoljila, da bi se utaila, ona treba dakle prirodu izvan sebe, predmet izvan sebe. Glad je predmetna potreba tijela za predmetom koji se nalazi izvan njega, koji je neophodan njegovom integriranju i ispoljavaju bia. Sunce je predmet biljke, predmet koji joj je neophodan, koji potvruje njen ivot, kao to je biljka predmet sunca, ispoljavanje sunane snage koja budi ivot, ispoljavanje predmetne sutinske snage sunca. Bie koje svoju prirodu nema izvan sebe, nije prirodno bie, ne uestvuje u biu prirode. Bie koje nema nikakav predmet izvan sebe, nije predmetno bie. Bie koje samo nije predmet za tree bie, nema bie za svoj predmet, tj. ne odnosi se predmetno, njegov

bitak nije predmetan. Nepredmetno bie je nebie (Unvoesen). Postavite bie koje ni samo nije predmet niti itna predmet. Takvo bie bilo bi prvo, jedino bie, izvan njega ne bi egzistiralo nikakvo bie, ono bi egzistiralo usamljeno i samo. Jer im postoje predmeti izvan me^e, im ja nisam sam, ja sam drugi, druga zbiljnost nego predmet izvan mene. Za taj trei predmet ja sam, dakle, druga zbiljnost nego on, tj. njegov predmet. Bie koje nije predmet drugog bia, pretpostavlja dakle, da ne postoji nikakvo predmetno bie. Cim imam jedan predmet, taj predmet ima mene za predmet. Ali nepredmetno bie je nezbiljsko, neosjetilno, samo miljeno, tj. satno imaginarno bie, bie
318

apstrakcije. Biti osjetilan, tj. biti zbiljski, znai biti predmet osjetila, osjetilni predmet, znai dakle imati osjetilne predmete izvan sebe, imati predmete svoje osjetilnosti. Biti osjetilan znai Stoga je ovjek kao predmetno osjetilno bie trpno bie, a budui da je bie koje osjea svoje patnje, on je strastveno bie. Strast, passion, je ovjekova sutinska snaga koja energino tei prema svom predmetu. [Ali ovjek nije samo prirodno bie, nego ljudsko prirodno bie, tj. bie koje postoji samo za sebe, stoga rodno bie koje se kao takvo mora potvrditi i mani- testirati kako u svom bitku, tako i u svom znanju. Niti su, dakle, ovjekovi predmeti prirodni predmeti kako su neposredno dati, niti je ovjekovo osjetilo, kakvo ono jest, neposredno, predmetno, ovjekova osje- tilnost, ovjekova predmetnost. Priroda ni objektivno ni subjektivno nije neposredno adekvatno data ovjekovu biu.] A kako sve prirodno mora nastati, tako i ovjek ima svoj akt nastajanja, historiju, koja je njemu, meutim, znata i koja je stoga akt nastajanja koji se kao akt nastajanja svjesno ukida. Historija je prava prirodna historija ovjeka. (Na to se treba vratiti.) Tree, budui da je to postavljanje same predmet- nosti samo privid, akt koji protivrjei sutini iste djelatnosti, ono se mora ukinuti, predmetnost mora biti negirana. ad 3, 4, 5, 6; 3. To ospoljenje svijesti nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje i 4. to pozitivno znaenje ne postoji samo za nas ili po sebi, nego za nju, za samu svijest. 5. Na taj nain negativan elemenat predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za nju pozitivno znaenje, ili ona zna tu nitavnost na taj nain, da samu sebe ospoljuje, jer u tom ospoljenju ona zna sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe. 6. S druge strane, ovdje se istovremeno nalazi taj drugi momenat, da je to ospoljenje i predmetnost isto tako i ukinula i vratila u sebe, da postoji dakle kod sebe u svom
drugobitku kao takvom.

trpjeti.

Ve smo vidjeli, da prisvajanje otuenog predmetnog bia ili ukidanje predmetnosti pod odreenjem otuenja koje mora ii od ravnodune tuosti do zbiljskog neprijateljskog otuenja ima za Helega istovremeno, ili ak uglavnom, znaenje ukidanja predmetnosti, jer Kamen spoticanja za samosvijet o otuenju nije odreeni karakter predmeta, nego njegov predmetni karakter. Stoga je predmet negativno, neto to ukida sama sebe, nitavost.
319

Ta njegova nitavost nema za svijest samo negativno, nego i pozitivno znaenje, jer je upravo ta nitavost predmeta samopotvrivanje nepredmetnosti, apstrakcije, njega samoga. Stoga za samu svijest nitavost predmeta ima pozitivno znaenje, u tom smislu, to svijest zna da je ta nitavost, predmetno bie, njeno samoospoljenje; to zna, da nitavnost postoji samo pomou njenog samoospoljenja... Nain na koji svijest postoji i kako neto za nju postoji, jest znanje. Znanje je njen jedini akt. Stoga neto za nju postaje, ukoliko ona za to neto znade. Znanje je jedino njeno predmetno odnoenje. Ona sad zna za nitavost predmeta, tj. da predmet nije od nje razliit, nebitak predmeta na taj nain, to znade da je predmet njeno samoospoljenje, tj. sebe znanje kao predmet zna na taj nain to je predmet samo privid predmeta, obmana, ali da prema svojoj sutina nije nita drugo do samo znanje koje se sebi samom suprotstavlja, te je stoga sebi suprotstavilo ni- tavost, neto, to nema nikakvu predmetnost izvan znanja; ili znanje znade da ono zato to se odnosi prema nekom

predmetu, postoji samo izvan sebe, da se ospoljuje; da se ono samo sebi pokazuje samo kao predmet ili da ono, to se njemu pokazuje kao predmet, da je toj ono samo. S druge strane, kae Hegel, ovdje je sadran istovremeno taj drugi momenat, da je to ospoljenje i predmetnost ono isto tako ukinula i vratila u sebe, dakle kod sebe je u svom drugobitku kao takvom. U ovom razmatranju sabrali smo sve iluzije spekulacije. Prvo: Svijest, samosvijest kod sebe je u svom drugobitku kao takvom. Stoga je ona ili, ako ovdje apstra-r hiramo od Hegelove apstrakcije i umjesto samosvijesti postavimo samosvijest ovjeka kod sebe u svom drugobitku kao takvom. U tom lei prvo, da svijest znanje kao znanje miljenje kao miljenje tei tome, da bude neposredno drugo sebe same, osje- tilnost, zbiljnost, ivot miljenje koje se prevazilazi u miljenju (Feuerbach). Ta strana je sadrana u tome, ukoliko svijest ima svoj poticaj samo kao svijest, ne na otuenoj predmetnosti, nego na predmetnosti kao takvoj. Drugo, u tome je sadrano, da samosvjestan ovjek, ukoliko je duhovni svijet ili ope duhovno postojanje svog svijeta spoznao i ukinuo kao samoospoljenje, on isti svijet ipak ponovo potvruje u tom ospoljenom obliku i smatra ga svojim istinskim postojanjem, ponovo ga uspostavlja i tei tome da bude kod sebe u svom drugobitku kao takvom, dakle nakon prevladavanja, npr. religije, nakon 320

spoznaje religije kao proizvoda samo- ospoljenja, ipak se nalazi potvren u religiji kao religiji. Tu je korijen krivog Hegelovog pozitivizma ili njegova samo prividnog kriticizma, to Feuerbach oznauje kao postavljanje, negiranje i uspostavljanje religije ili teologije a to, meutim, treba shvatiti openitije. Dakle, um je kod sebe u neumu kao neumu. ovjek koji je spoznao da u pravu, politici itd. vodi ospoljeni ivot, vodi u tom ospoljenom ivotu kao takvom svoj istinski ljudski ivot. Samoafirmiranje i samopotvrivanje u protivrjenosti sa samim sobom, kako sa znanjem, tako i sa sutinom predmeta, jest, dakle, istinsko znanje i istinski ivot. O nekoj Hegelovoj akomodaciji prema religiji, dravi itd. ne moe vie biti govora, jer je ta la, la njegova progresa. Ako znam da je religija ospoljena ovjekova samosvijest, onda znam da se u njoj kao religiji ne potvruje moja samosvijest, nego moja ospoljena samosvijest. Onda znam, dakle, da se moja samosvijest koja pripada sebi, svom biu, ne potvruje u religiji, nego naprotiv u unitenoj, ukinutoj religiji. Stoga negacija negacije nije kod Hegela potvrivanje istinskog bia ba pomou negacije prividnog bia, nego potvrivanjem prividnog bia ili bia otuenog u svom poricanju ili poricanje tog prividnog bia kao predmetnog bia koje postoji izvan ovjeka i koje je od njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt. Stoga svojevrsnu ulogu igra ukidanje gdje su povezani poticanje i ouvanje, potvrivanje. Tako npr. u Hegelovoj filozofiji prava ukinuto privatno pravo jednako je moralu, prevladani moral jednak je porodici, prevladana prodica jednaka je graanskom drutvu, prnvladano graansko drutvo jednako je dravi, prevladana drava jednaka je svjetskoj historiji. U zbiljnosti, privatno pravo, moral, porodica, graansko drutvo, drava itd., i dalje postoje, samo su postali momenti, egzistencije i naini postojanja ovjeka, koji ne vrijede izolirano, koji se uzajamno unitavaju i proizvode itd. Momenti kretanja. Ta njihova pokretna sutina skrivena je u njihovoj zbiljskoj egzistenciji. Ona se manifestira, oituje tek u miljenju, u filozofiji, i zato je moje pravo religiozno postojanje moje filozofsko-religijsko postojanje, moje pravo politiko postojanje, moje filozofsko pravno postojanje, moje pravo prirodno postojanje filozofsko-pri- rodno postojanje, moje pravo umjetniko postojanje filozofsko-umjetniko postojanje, moje pravo ljudsko postojanje moje filozofsko postojanje. Isto tako, prava egzistencija religije, drave, prirode, umjetnosti 321

jest: filozofija religije, prirode, drave, umjetnosti. Meutim ako je samo filozofija religije itd. za mene pravo postojanje religije, onda sam ja takoer istinski religiozan samo kao filozof religije i tako poriem zbiljsku religioznost i zbiljski religioznog ovjeka. Ali ja ih istovremeno potvrujem, djelomino unutar svog vlastitog postojanja ili unutar tueg postojanja koje im suprotstavljam, jer ono je samo njihov filozofski izraz, a djelomino u njihovu svojevrsnom prvobitnom obliku, jer su u mojim oima samo prividni drugobitak, alegorije, pod osjetilnim velom skriveni oblici njihova vlastitog, istinskog, tj. moga filozofskog postojanja. Isto je tako ukinuti kvalitet jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera jednaka je sutini, ukinuta sutina jednaka je pojavi, ukinuta pojava jednaka je zbiljnosti, ukinuta zbiljnost jednaka je pojmu, ukinuti pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi, ukinuta priroda jednaka je subjektivnom duhu, ukinuti subjektivni duh jednak je moralnom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta religija jednaka je apsolutnom znanju. S jedne strane, to ukidanje je ukidanje miljenog bia, dakle miljeno privatno vlasnitvo ukida se u mislima morala. A budui da miljenje uobraava da je neposredno drugo sebe sama, osjetilna zbiljnost, te da njegova akcija dakako vrijedi i kao osjetilna zbiljska akcija, onda to misaono ukidanje, koje svoj predmet u zbiljnosti ostavlja, vjeruje da ga je zbiljski prevladalo; s druge strane, budui da je sam predmet postao za njega misaoni predmet, ono ga stoga i u svojoj zbiljnosti smatra kao samopotvrivanje sebe sama, samosvijesti, apstrakcije. Stoga s jedne strane postojanje, koje Hegel ukida u filozofiji, nije zbiljska religija, drava, priroda, nego religija kao predmet znanja, dogmatika, zatim pravo, nauka o dravi, nauka o prirodi. S jedne strane, dakle, predmet je u suprotnosti kako prema zbiljskom biu tako i prema neposrednoj, nefilozofskoj nauci, ili prema nefilozofskim pojmovima toga bia. Stoga on protivrijei njihovim obinim pojmovima. S druge strane religiozan itd. ovjek moe nai svoju posljednju potvrdu u Hegelu. Sada treba shvatiti pozitivne momente Hegelove dijalektike unutar odreenja otuenja. a) Ukidanje kao predmetno kretanje koje ponovo uvlai u sebe ospoljenost. [To je unutar otuenja izraeno saznanje o prisvajanju 322

predmetnog bia pomou ukidanja njegova otuenja, otueno saznanje o zbiljskom opredmeivanju ovjeka, o zbiljskom prisvajanju njegova predmetnog bia pomou unitenja otuenog odreenja predmetnog svijeta, pomou njegova ukidanja U njegovu otuenom postojanju; kao to je ateizam kao ukidanje boga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam kao ukidanje privatnog vlasnitva prisvajanje zbiljskog ovjekova ivota kao njegova vlasnitva, nastajanje praktikog humanizma; drugim rijeima, ateizam je pomou ukidanja religije, a komunizam pomou ukidanja privatnog vlasnitva sobom posredovani humanizam. Tek pomou ukidanja toga posredovanja koje je meutim nuna pretpostavka nastaje pozitivni humanizam koji pozitivno poinje od sebe sama.] Ali ateizam, komunizam nisu nikakav bijeg, apstrakcija, gubitak predmetnog svijeta koji je proizveo ovjek, gubitak njegovih sutinskih snaga koje su postale predmetnost, nisu nikakvo siromatvo koje se vratilo neprirodnoj, nerazvijenoj jednostavnosti. Oni su, naprotiv, tek zbiljsko nastajanje, za ovjeka zbiljski nastalo ozbi- ljenje njegova bia, njegova bia kao zbiljskog bia. Hegel shvaa, dakle, samootuenje, ospoljenje bia, raspredmeenje i obestvarenje ovjeka kao samoprisva- janje, promjenu bia, opredmeenje, ozbiljenje na taj nain, to shvaa pozitivni smisao negacije koja se odnosi na sebe samu iako opet na otuen riain. [Ukratko, on shvaa rad unutar apstrakcije kao akt samostvaranja ovjeka, odnoenje prema sebi kao prema tuem biu i svoje manifestiranje kao manifesti- ranje tueg bia kao rodnu svijest i rodni ivot koji nastaju.] b) Kod Hegela bez obzira, ili tovie, kao konze- kvencija ve opisane izopaenosti taj akt se pojavljuje jednom samo kao formalan, jer je apstraktan, jer je ljudsko bie shvaeno samo kao apstraktno bie koje misli, kao samosvijest; ili drugo, jer je shvaanje formalno i apstraktno, zato ukidanje ospoljenja postaje potvrivanje ospoljenja, ili ono kretanje samostvaranja, samoopredmeivanja kao samoospoljenje i samootuenje za Hegela je apsolutno, te zato posljednje ovjekovo ispoljavanje ivota koje je samo sebi svrha i u sebi se smiruje, koje je dolo do svoga bia. To kretanje u svom apstraktnom obliku kao dijalektika vai stoga kao istinski ovjeji ivot, a budui da je ipak apstrakcija, otuenje ovjekova ivota, on vai kao boanski proces, stoga kao ovjekov boanski proces proces koji prolazi njegovo apstraktno, 323

isto, apsolutno, od njega razliito bie. Tree: Taj proces mora imati nosioca, subjekta; ali subjekt postaje tek kao rezultat; taj rezultat, subjekt koji zna da je apsolutna samosvijest, jest stoga bog, apsolutni duh, ideja koja sebe zna i odjelotvoruje. Zbiljski ovjek i zbiljska priroda postaju samo predikati, simboli toga skrivenog nezbiljskog ovjeka i te ne- zbiljske prirode. Stoga se subjekt i predikat meusobno nalaze u odnosu apsolutne iskrivljenosti, mistini su- bjekt-objekt ili subjektivnost koja prelazi objekt; apsolutni subjekt kao proces, kao subjekt koji se ospoljuje, te koji se vraa u sebe iz ospoljenja, ali koji to ospoljenje istovremeno vraa u sebe i subjekt kao taj proces; isto neprekidno kruenje u sebi.

Uz prvu taku: formalno i apstraktno shvaanje ovjekova akta samoproizvoenja ili samoopredmeivanja. Otueni predmet, otuena zbiljnost ovjekova bia nije drugo budui da Hegel ovjeka poistoveuje sa samosvijeu do svijest, samo misao otuenja, njen apstraktan i zato besadrajan i nezbiljski izraz, negacija. Stoga ukidanje ospoljenja isto tako nije nita drugo do apstraktno, besadrajno ukidanje one besadrajne apstrakcije, negacija negacije. Sadrajna, iva, osjetilna, konkretna djelatnost samoopredmeivanja postaje stoga njena ista apstrakcija, apsolutna negativnost, apstrakcija koja se opet kao takva fiksira i pomilja kao samostalna djelatnost, kao djelatnost uope. Budui da ta takozvana negativnost nije nita drugo do apstraktan, besadrajan oblik onog zbiljskog ivog akta, to i njen sadraj moe biti samo formalan, sadraj proizveden apstrahiranjem od svakog sadraja. To su stoga opi, apstraktni oblici apstrakcije, oblici miljenja, logike kategorije, otrgnute od zbiljskog duha i od zbiljske prirode, koji pripadaju svakom sadraju i koji su stoga indiferentni prema svakom sadraju, i koji ba zato vrijede za svaki sadraj. (Logiki sadraj apsolutne ne- gativnosti razvit emo kasnije.) Pozitivno to je Hegel izvrio ovdje u svojoj spekulativnoj logici jest to, da su odreeni pojmovi, opi vrsti oblici miljenja u njihovoj samostalnosti nasuprot prirodi i duhu nudan rezultat opeg otuenja ovjekova bia, dakle i ovjekova miljenja i da ih je Hegel stoga prikazao i saeo kao momente procesa ap- strahiranja. Npr. ukinuti bitak je sutina, ukinuta sutina je pojam, ukinuti p o j a m . . . apsolutna ideja. Ali to je apsolutna ideja? Ona opet

324

ukida samu sebe, ako nee da proe opet od poetka cjelokupan akt apstra- hiranja i da se zadovolji time, da bude totalitet apstrakcija ili apstrakcija koja shvaa saimu sebe. Ali apstrakcija koja sebe shvaa kao apstrakciju, zna da je nita, ona mora napustiti sebe, apstrakciju, i tako dolazi do bia, koje je upravo njena suprotnost, do prirode. Cjelokupna logika je dakle dokaz da apstraktno miljenje za sebe nije nita, da apsolutna ideja za sebe nije nita, da je neto tek priroda. Apsolutna ideja, apstraktna ideja, koja razmatrana sa stanovita svog jedinstva sa sobom jest promatranje, (Hegelova Enciklopedija, 3. izdanje, strana 222.) koja (1. c.) u apsolutnoj istini same sebe odluuje da slobodno iz sebe otpusti moment svoje posebnosti ili prvog odreenja i rugobitka, neposrednu ideju kao svoj odraz, sebe kao prirodu, (1. c.), cijela ideja, koja se vlada tako neobino i udnovato, koja je hegelovcima prouzrokovala sline glavobolje, nije nita drugo do apstrakcija, tj. apstraktni mislilac, apstrakcija koja, se, opameena iskustvom i objasnivi sebi svoju istinu, odluuje na to, pod razliitim krivim i takoer jo apstraktnim uvjetima, da sebe napusti i da svoj drugo- bitak, ono posebno, odreeno stavi na mjesto svoga kod sebe bitka, nebitka, svoje openitosti i svoje neodreenosti, da slobodno iz sebe otpusti prirodu, koju je skrivala u sebi samo kao apstrakciju, kao misaonu stvar, tj. da napusti apstrakciju i da jednom pogleda od sebe osloboenu prirodu. Apstraktna ideja koja neposredno postaje promatranje nije nita drugo do apstraktno miljenje koje sebe naputa i odluuje se za promatranje. Taj cjelokupan prijelaz logike u filozofiju prirode nije nita drugo do prijelaz iz apstrahiranja u promatranje, to apstraktni mislilac tako teko ostvaruje i to je stoga tako neobino opisao. Mistino osjeanje, koje filozofa tjera iz apstraktnog miljenja u promatranje, jest dosada, enja za sadrajem. (Sam sebi otuen ovjek jest i svom biu, tj. prirodnom i ljudskom biu, otueni mislilac. Stoga su njegove misli nepokretni duhovi koji prebivaju izvan prirode i ovjeka. Hegel je u svojoj logici zatvorio sve te nepokretne duhove, shvatio svakog od njih najprije kao negaciju, tj. kao ospoljenje ovjekova miljenja, zatim kao negaciju negacije, tj. kao ukidanje toga ospoljenja. kao zbiljsko ispoljavanje ovjekova miljenja; no budui da je sama jo proeta otuenjem ta negacija negacije je djelomino ponovno uspostavljenje duhova u njihovu otuenju, a djelomino ostajanje kod posljednjeg akta, odnoenje-na-samu-sebe u otuenju kao istinskom postojanju tih nepokretnih duhova [(tj. Hegel stavlja na 325

mjesto onih nepokretnih apstrakcija akt apstrahiranja koji krui u sebi; time je on zasluan, to je dokazao porijeklo svih tih neprikladnih pojmova koji prema svom porijeklu pripadaju pojedinim filozofijama, to ih je saeo i umjesto jedne odreene apstrakcije stvorio kao predmet kritike apstrakciju koja je iscrpljena u cjelokupnom svom opsegu) (zato Hegel odvaja miljenje od subjekta vidjet emo kasnije; no sada je ve jasno da ako nema ovjeka ni njegovo ispoljavanje bia ne moe biti ovjeno, dakle ni miljenje se nije moglo shvatiti kao ispoljavanje ovjekova bia kao ovjenog i prirodnog subjekta, s oima, uima itd., koji ivi u drutvu i svijetu i prirodi)], a djelomino pak ukoliko ta apstrakcija shvaa samu sebe i u sebi samoj osjea beskrajnu dosadu, javlja se kod Hegela naputanje apstraktnog miljenja koje se kree samo u miljenju, koje je bez oka, bez zuba, bez uha, bez iega, kao odluka da se prizna prirodu kao bie i posveti se promatranju.) Ali i priroda, apstraktno uzevi, za sebe, fiksirana u odvojenosti od ovjeka, nije za ovjeka nita. Da je apstraktni mislilac koji se odluio za promatranje, promatra apstraktno, razumije se po sebi. Kao to je priroda leala zatvorena za mislioca u obliku koji je njemu samom skriven i zagonetan, kao apsolutna ideja, kao misaona stvar, to je on uistinu na taj nain to ju je otpustio iz sebe, otpustio samo tu apstraktnu prirodu, samo misaonu stvar prirode ali sada sa znaenjem, da je ona drugobitak misli, da je ona zbiljska, promatrana, od apstraktnog miljenja razliita priroda. Ili, govorei ljudskim jezikom, promatrajui prirodu apstraktni mislilac saznaje, da bia koja je on mislio stvoriti iz niega, iz iste apstrakcije u boanskoj dijalektici, kao iste proizvod rada miljenja koje se tka samo po sebi i nigdje ne gleda u zbiljnost, da ta bia nisu nita drugo do apstrakcije prirodnih odreenja. Cijela priroda ponavlja mu dakle logike apstrakcije, samo u osjetil- nom, spoljanjem obliku. On ponovo analizira nju i te apstrakcije. Dakle, njegovo promatranje prirode samo je akt potvrivanja njegove apstrakcije o promatranju prirode, tok raanja njegove apstrakcije koji on svijesno ponavlja. Tako je npr. vrijeme istovremeno ne- gativnost koja se odnosi na sebe (str. 238,. 1. c.). Ukinutom nastajanju kao postojanju odgovara u prirodnom obliku ukinuto kretanje kao materija. Svjetlo je prirodan oblik refleksija u sebi. Tijelo kao mjesec i komet je prirodan oblik suprotnosti, pozitivno, koje se prema Logici s jedne strane osniva na samom sebi, a s druge strane je negativno, koje se 326

osniva na samom sebi. Zemlja je prirodan oblik logike osnove, negativno jedinstvo suprotnosti itd. Priroda kao priroda, tj. ukoliko se ona osjetilno jo razlikuje od onog tajnovitog, u njoj skrivenog smisla, priroda odijeljena, razliita od tih apstrakcija, jest nita, nita koje se pokazuje kao nita, jest besmisleno ili ima samo smisao spoljanjosti koja je ukinuta. U konano teolokom stanovitu nalazi se prava pretpostavka, da priroda ne sadri u samoj sebi apsolutnu svrhu (str. 225.). Njezin cilj je potvrivanje apstrakcije. Priroda se pojavila kao ideja u obliku drugo- bitka. Budui da je na taj nain ideja ono negativno same sebe ili je sebi spoljanja, to priroda nije spoljanja samo relativno spram te ideje, nego spoljanjost sainjava odreenje, u kojem ona postoji kao priroda. (str. 227.) Spoljanjost ne treba ovdje shvatiti kao osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu, osjetilnqm ovjeku, tu spol jasnost treba ovdje shvatiti u smislu ospoljenja, pogreke, mane, koja ne treba da postoji. Jer istinito je jo uvijek ideja. Priroda je samo oblik njenog drugobitka. A budui da je apstraktno miljenje sutina, to je ono to je njemu spoljanje, po svojoj sutini samo spoljanjost. Apstraktni mislilac priznaje istovremeno da je osjetilnost sutina prirode, spoljanjost u suprotnosti prema miljenju koje se a. sebi tka. Ali istovremeno on tu suprotnost izraava tako, da je ta spoljanjost prirode njena suprotnost prema miljenju, njen nedostatak, da je ona manjkavo bie, ukoliko se razlikuje od apstrakcije. Bie koje nije manjkavo samo za mene, u mojim oima, nego po sebi, ima neto izvan sebe, to mu manjka. Znai, njegova sutina je ne

327

to drugo nego ono samo. Stoga se priroda mora sama ukinuti za apstraktnog mislioca, jer ju je je ve postavio kao potencijalno ukinuto bie Za nas duh ima kao svoju pretpostavku prirodu, ija je on istina, a time i apsolutno prvo. U toj istini priroda je iezla, a duh se pojavio kao ideja koja je dola od svog bitka-zi-sebe, i pojam je njen kako objekt tako i subjekt. Taj identitet je apsolutna negativnost, jer pojam ima u prirodi svoju potpunu spoljanju objektivnost, a to njegovo ospoljenje je ukinuto, i on je u njemu postao identian sa sobom. On je, dakle, taj identitet samo kao povratak iz prirode (str. 392). Objavljenje koje je kao apstraktna ideja neposredan prijelaz, nastajanje prirode, kao objavljenje duha koji je slobodan, jest postavljanje prirode kao njegova svijeta; postavljanje koje je kao refleksija istovremeno pretpostavljanje svijeta kao samostalne prirode. Objavljenje u pojmu jest stvaranje prirode kao njegova bitka, u kojemu on sebi daje afirmaciju i istinu svoje slobode. Apsolutno je duh; a to je najvia definicija apso- luta.

Karl Marx
TEZE O FEUERBACHU
1. ad Feuerbach

1.

Glavni je nedostatak svega dosadanjeg materijalizma (ukljuujui i Feuerbachov), to predmet, zbiljnost, osjetilnost, shvaa samo u obliku objekta ili opaanja, a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost, praksu, ne subjektivno. Stoga je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, apstraktno razvio idealizam, koji naravno ne zna za zbiljsku, osjetilnu djelatnost kao takvu. Feuerbach eli osjetilne objekte koji su zaista razliiti od objekata misli: ali samu ljudsku djelatnost on ne shvaa kao predmetnu djelatnost. Zato on u Sutini kranstva samo teorijski odnos razmatra kao pravi ljudski odnos, dok praksu shvaa i fiksira samo u njenom prljavo judejskom pojavnom obliku. Stoga on ne shvaa znaenje revolucionarne, praktiko-kritike djelatnosti.

2.

Pitanje da li je ljudskom miljenju svojstvena predmetna

istina, nije pitanje teorije, nego je praktiko pitanje. U praksi ovjek mora dokazati istinu, tj, zbiljnost i mo, ovostranost svoga miljenja. Spor o zbiljnosti ili nezbiljnosti miljenja koje je izolirano od prakse isto je skolastiko pitanje.

17 Rani radovi

334

3.

Materijalistiko uenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgajatelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti drutvo na dva dijela od kojih je jedan iznad drutva. Podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene moe se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao revolucionarna praksa.

4.

Feuerbach polazi od injenice religioznog samootu- enja, udvostruavanja svijeta u religijski i svjetovni svijet. Njegov rad sastoji se u tome da religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osnovu. A to se svjetovna osnova udaljuje od same sebe i fiksira sebi samostalno carstvo u oblacima, moe se objasniti samo iz samo- podvojenosti te svjetovne osnove koja sama sebi protiv- rijei. Dakle, treba je razumjeti u njoj samoj i njenoj protivrjenosti, te praktiki revolucionirati. Dakle, poto je npr. otkriveno da je zemaljska porodica tajna svete porodice, mora se prva teorijski i praktiki unititi.

5.

Feuerbach, nezadovoljan apstraktnim, miljenjem, eli opaanje; meutim, on ne shvaa osjetilnost kao praktiku ljudsku osjetilnu djelatnost.

6.

Feuerbach svodi religijsku sutinu na ljudsku sutinu. Ali ljudska sutina nije apstraktum koji je svojstven pojedinanoj individui. U svojoj zbiljnosti ona je sveukupnost drutvenih odnosa. Feuerbach, koji se ne uputa u kritiku te zbiljske sutine, primoran je stoga: 1. apstrahirati od historijsog toka i fiksirati religiozne osjeaje za sebe i pretpostaviti apstraktnu -izoliranu- ljudsku

338

individuu. 2. sutina se stoga moe shvatiti samo kao rod, kao unutranja, nijema openitost koja mnoge individue prirodno povezuje.

7.

Stoga Feuerbach ne vidi da je samo religiozno osjeanje drutveni proizvod i da apstraktna individua koju on analizira pripada odreenom obliku drutva.

8.

Sav drutveni ivot u sutini je praktiki. Sve misterije koje teoriju navode na misticizam, nalaze svoje racionalno rjeenje u ljudskoj praksi i u shvaanju te prakse. Najvie do ega dolazi promatraki materijalizam, tj. materijalizam koji osjetilnost ne shvaa kao praktiku djelatnost, jest opaanje pojedinih individua i graanskog drutva.

9.

10.

Stanovite je starog materijalizma graansko drutvo, stanovite novoga je ljudsko drutvo ili drutveno ovjeanstvo.

11.

Filozofi su svijet samo razliito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.

TEZE O FEUERBACHU (prema redakciji

Friedricha Engelsa)
1.

Glavni je nedostatak sveg dosadanjeg materijalizma ukljuujui i Feuerbachov to predmet, zbiljnost, osjetilnost shvaa samo u obliku objekta ili opaanja, a ne
13* 339

kao ljudsku osjetilnu djelatnost, praksu, ne subjektivno. Zato se dogodilo da je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, razvio idealizam ali samo apstraktno, jer idealizam, naravno, ne zna za zbiljsku, osjetilnu djelatnost kao takvu. Feuerbach eli osjetilne objekte koji su zaista razliiti od objekata misli; ali on ni samu ljudsku djelatnost ne shvaa kao predmetnu djelatnost. Stoga on u Sutini kranstva razmatra samo teorijski odnos kao pravi ljudski, dok praksu shvaa i fiksira samo u njenom prljavo-judejskom pojavnom obliku. Zato on ne shvaa znaenje revolucionarne, praktiko-kritike djelatnosti.

2.

Pitanje, da li je ljudskom miljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktiko pitanje. U praksi ovjek mora dokazati istinu, to znai zbiljnost i mo, ovostranost svoga miljenja. Spor o

340

zbiljnosti ili nezbiljnosti nekog miljenja koje se izolira od prakse, isto je skolastiko pitanje.

3.

Materijalistiko uenje da su ljudi proizvod okolnosti i odgoja, da su dakle promijenjeni ljudi proizvod drugaijih okolnosti i izmijenjenog odgoja, zaboravlja da ljudi takoer mijenjaju okolnosti i da odgajatelj sam mora biti odgajan. Ono zato nuno dolazi do toga da drutvo dijeli na dva dijela, od kojih je jedan uzdignut iznad drutva. (Npr. kod Roberta Owena.) Podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti. moe se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao prevratnika praksa (umwalzende Praxis).

4.

Feuerbach polazi od injenice religioznog samootu- enja, udvostruavanja svijeta u religijski, predoeni i zbiljski svijet. Njegov rad sastoji se u tome da religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osnovu. On ne vidi da nakon zavravanja toga posla preostaje jo da se uradi ono glavno. injenica naime da se svjetovna osnova sama od sebe uzdie i da sebi fiksira samostalno carstvo u oblacima, moe se objasniti samo iz samopo- dvojenosti te svjetovne osnove koja protivrjei sama sebi. Ovu osnovu treba dakle najprije razumjeti u njenoj protivrjenosti, a zatim je praktiki revolucionirati uklanjanjem protivrjenosti. Tako npr., poto je otkriveno da je zemaljska porodica tajna svete porodice, mora se prva teorijski kritizirati i praktiki izmijeniti.

5.

Feuerbach, nezadovoljan apstraktnim miljenjem, apelira na osjetiln& opaanje; ali on osjetilnost ne shvaa kao praktiku ljudsko-osjetilnu djelatnost.

6.
Feuerbach svodi religijsku sutinu na ljudsku sutinu. Ali ljudska sutina nije apstraktum koji je svojstven pojedinanoj individui. U svojoj zbiljnosti ona je sveukupnost 341

6.

drutvenih odnosa. Feuerbach, koji se ne uputa u kritiku te zbiljske sutine, primoran je stoga: 1. apstrahirati od historijskog toka i religiozne osjeaje fiksirati za sebe i pretpostaviti apstraktnu -izoliranu- ljudsku individuu; 2. stoga se ljudska sutina moe kod njega shvatiti samo kao rod, kao unutranja, nijema openitost koja mnoge individue samo prirodno povezuje.

7.
Stoga Feuerbach ne vidi da je samo religiozno osjeanje drutveni proizvod i da apstraktna individua koju on analizira pripada u zbiljnosti odreenom obliku drutva.
8-

Drutveni ivot u sutini je praktiki. Sve misterije koje teoriju navode na misticizam, nalaze svoje racionalno rjeenje u ljudskoj praksi i u shvaanju te prakse.

9.
Najvie do Sega dolazi promatraki materijalizam, tj. materijalizam koji osjetilnost ne shvaa kao praktiku djelatnost, jest opaanje pojedinih individua u graanskom drutvu.

342

3.

10.
Stanovite je starog materijalizma graansko drutvo; stanovite novoga je ljudsko drutvo ili podrut- vljeno ovjeanstvo.

11.

Filozofi su svijet samo razliito interpretirali; meutim, radi se o tome da ga se izmijeni.

(MARX O SVOM ODNOSU PREMA HEGELU I FEUERBACHU')

Hegelova konstrukcija fenomenologije
1. Samosvijest umjesto ovjeka. Subjekt-objekt. 2. Razlike meu stvarima nevane, jer se supstanciju shvaa kao samorazlikovanje ili jer se samorazli- kovanje, razlikovanje, djelatnost razuma shvaa kao bitno. Stoga je Hegel unutar spekulacije dao stvarne distinkcije koje zahvaaju stvari. 3. Ukidanje otuenja identificira s ukidanjem predmetnosti {to je strana koju je osobito razvio Feuerbach). 4. Tvoje ukidanje predoenog predmeta, predmeta kao predmeta svijesti, identificira sa zbiljskim predmetnim ukidanjem, osjetilnom akcijom, praksom i realnom djelatnou, to se razlikuje od miljenja. (Treba jo razraditi).

(GRAANSKO DRUTVO I KOMUNISTIKA REVOLUCIJA1) 1. Historija nastajanja moderne drave ili francuska revolucija.

Samopreocjenjivanje politikog bia-zamjenjivanje s antikom dravom. Odnos revolucionara prema graanskom drutvu. Udvostruavanje svih elemenata ii graanske i dravu (Staatswesen).

2. Proklamacija ovjekovih prava i konstitucija drave. Individualna sloboda Karl Marx i javna vlast. Sloboda, jednakost i jedinstvo. Suverenitet naroda. 3. Drava i graansko drutvo. 4. Reprezentativna drava i povelja (Charte). Konstitucionalna reprezentativna drava, demokratska reprezentativna drava. 5. Podjela vlasti. Zakonodavna i izvrna vlast. 6. Zakonodavna vlast i zakonodavna tijela. Politiki klubovi. 7. Izvrna vlast. Centralizacija i hijerarhija. Centralizacija i politika civilizacija. Federativno ureenje i industrijalizacija. Dravna i opinska uprava. 8. Sudska vlast i pravo. 8. Nacionalnost i narod. 9. Politike partije. 9. Izborno pravo, borba za ukidanje drave i graanskog drutva.

Ove biljeke nalaze se na 22 i 23. stranici Marxove biljenice zajedno sa 11 teza o Feuerbachu.
1

349

(O FEUERBACHU i) Boanski egoist nasuprot egoistikom ovjeku. Obmana u revoluciji o antikoj dravi. Pojam* i supstancija*. t Revolucija = historija nastajanja modeme drave.

(IZ POGL. I : FEUERBACH)'

Utjecaj podjele rada na nauku. to je kod drave, prava, morala itd. represija. U zakonu moraju buruji sebi dati opi izraz, upravo zato to vladaju kao klasa.* Prirodne nauke i historija. Nema historije politike, prava, nauke itd. umjetnosti, religije itd.

Vjernici, pravnici, politiari. Pravnici, politiari (dravnici uope), moralisti, religiozni. Za taj ideoloki pododjel u klasi, 1. Osamostaljenje posla uslijed podjele rada: svatko smatra svoj zanat pravim. Oni utoliko nunije stvaraju sebi iluzije o vezi u kojoj se nalazi njihov zanat sa zbiljnou, budui da je to uvjetovano prirodom samoga zanata. Odnosi postaju pojmovi u pravu, politici itd. u svijesti; budui da oni nisu iznad tih odnosa, to su pojmovi o njima u njihovoj glavi fiksirani pojmovi; npr. sudac primjenjuje zakon, njemu je dakle zakonodavstvo pravi aktivni pokreta. Respekt pred njihovom robom; budui da njihov posao ima posla s Opim. Ideja prava. Ideja drave. U obinoj svijesti stvar je postavljena na glavu ...

Zato ideolozi sve postavljaju na glavu.

Religija je od samoga poetka svijest transcendencije, koja (svijest) proizlazi iz zbiljskog moranja. Ovo popularnije. Tradicija, za pravo, religiju itd. Individue su uvijek polazile od sebe, uvijek polaze od sebe. Njihovi odnosi su odnosi njihova zbiljskog ivotnog procesa. Odakle dolazi to da se njihovi odnosi osamostaljuju protiv njih, da sile njihova vlastitog ivota postaju nadmone nad njima. Jednom rijei: podjela rada iji stupanj zavisi svaki put od razvijenih proizvodnih snaga. Opinsko vlasnitvo Zemljino vlasnitvo, feudalno, moderno. Staleko vlasnitvo. Manufakturno vlasnitvo. Industrijski kapital.

Friedrich Engels FEUERBACH

a) Cijela Feuerbachova filozofija svodi se 1. na filozofiju prirode pasivno oboavanje, ushieno kleCanje pred divotom i svemoi prirode. 2. na antropologiju, i to a) na fiziologiju, u kojoj se ne .kae nita novo osim to, to su materijalisti rekli o jedinstvu tijela i due, samo ne tako mehaniki, ali zato neto pretjerano. fi) na psihologiju, svodi se na ushiene ditirambe, na Ijubav, analogno kultu prirode, inae nita novo. 3. na moral, zahtjev da se bude u skladu s pojmom ovjeka, impuissance mise en action.72 Uporedi 54, str. 81: udoredni i umni odnos
72 Naime, budui da je ovjek glava -f srce, i dvoje su potrebni da se prikae ovjek, zato se jedno pojavljuje kao glava, a drugo kao srce u njihovu odnosu mukarac i ena. Inae ne treba izgubiti iz vida zato su dvoje ljudskiji od jednoga. Saint-simonistika individua. (Engelsova biljeka).

ovjeka prema elucu sastoji se u tome da ga se tretira kao ljudsko bie, a ne ivotinjsko. 61: ovjek... kao moralno bie i mnogo pripovijedanja o udorednosti u Sutini kranstva. b) Da na sadanjem stupnju razvitka ljudi mogu zadovoljiti svoje potrebe samo unutar drutva, da su uope ve od samog poetka, od kako egzistiraju, ljudi trebali jedan drugoga i samo na taj nain mogli razvijati svoje potrebe i sposobnosti, to su stupili u meusobni odnos, Feuerbach izraava na taj nain da pojedini ovjek za sebe nema u sebi sutinu ovjeka, da je sutina ovjeka samo u zajednici, u jedinstvu ovjeka s ovjekom, jedinstvo koje se meutim oslanja samo na realnost razlike izmeu Ja i Ti. ovjek za sebe je ovjek (u obinom smislu), ovjek s ovjekom
' U akciju stavljena nemo

352

Naprosto.

61, 62, str. 83. Filozofija dolazi dotle da kao najvei rezultat na kraju svoje cijele karijere stavlja trivijalnu injenicu koja ve lei u razlici spolova, o neophodnosti saobraanja meu ljudima, bez ije spoznaje druga ljudska generacija koja je uope egzistirala ne bi nikada bila stvorena. I jo k tome u misterioznom obliku jedinstva izmeu Ja i Ti. Ova fraza ne bi uope bila mogua da Feuerbach nije mislio na spolni akt, rodni akt, zajednicu izmeu Ja i Ti* kcct E^o^r'iv*. A ukoliko njegova zajednica postaje praktika, ona se takoer ograniava na spolni akt i razumijevanje filozofijskih misli i problema, prava dijalektika, 64, na dijalog, na stvaranje ovjeka, duhovnog jednako tako kao i fizikoga, str. 67. Sto taj proizvedeni ovjek ini poslije toga, osim to opet duhovno i fiziki proizvodi ljude o tome nema govora. Feuerbach zna takoer samo za odnos izmeu dvoje, istina da nijedno bie za sebe samo nije pravo, potpuno, apsolutno bie, da je istina i savrenost samo u vezi, jedinstvu dvaju u sutini jednakih bia (str. 83, 84). c) Poetak Filozofije budunosti pokazuje odmah razliku izmeu nas i njega: 1: Zadatak novijeg vremena sastojao se u ostvarenju i oovjeenju boga, pretvaranju i rastvaranju teologije u antropologiju. Uporedi: Negacija teologije sutina je novijeg vremena. Filozofija budunosti, str. 23. d) Razlika koju Feuerbach ini izmeu katolicizma i protestantizma, 2, katolicizam: teologija brine se o tome to je bog sam po sebi, ima spekulativnu i kontemplativnu tendenciju, protestantizam je samo kristologija, preputa boga samome sebi, spekulacija i kontemplacija filozofije-nita drugo do podjela rada proizala iz jedne potrebe koja odgovara nerazvijenoj

jedinstvo Ja i Ti je bog (tj. ovjek u neuobiajenom smislu.

23 Rani radovi

oco

354

nauci. Iz te obine potrebe unutar teologije objanjava Feuerbach protestantizam, na to se zatim neusiljeno nadovezuje samostalna historija filozofije. e) Bitak nije opi pojam odvojiv od stvari. On je jedno s onim to jest... Bitak je pozicija sutine. Sto je moja sutina to je moj bitak. Riba je u vodi, ali od toga bitka ne moe odvojiti njegovu sutinu. Ve i jezik identificira bitak i sutinu. Bitak od sutine odvaja se samo u ovjekovu ivotu, ali samo u abnormalnim, nesretnim sluajevima dogaa se da tamo, gdje je njegov bitak, nije njegova sutina, ali upravo zbog toga odvjajanja nije istinit, nije s duom, gdje je stvarno s tijelom. Ti si samo tamo gdje je tvoje srce. Ali sve stvari su izuzevi protuprirodne sluajeve rado tamo gdje jesu i rado su ono to jesu. (str. 47). Lijepa pohvala postojeem. Izuzevi protuprirodne sluajeve, malobrojne, abnormalne sluajeve, ti si rado sa sedmom godinom vratar u rudniku, etrnaest sati sam u tami, a budui da je to tvoj bitak, onda je i tvoja sutina. Slino je veza na automatskoj predilici. To je tvoja sutina da bude subsumiran jednoj grani rada. Uporedi Sutina vjere, str. 11, nezadovoljena glad. f) 48, str. 73. Sredstvo da se suprotstavljena i protivrena odreenja ujedine bez protivrjenosti u jednom te istom biu, jest samo vrijeme. Tako je barem u ivom biu. Tako sada npr. dolazi u ovjeku na vidjelo protivrjenost, da sada to odreenje, ta namjera da me sada ovlada i ispunjava sasvim drugo, upravo suprotno odreenje. To Feuerbach naziva 1. protivrje- nou, 2. sjedinjavanjem protivrjenosti i 3. to treba da uini vrijeme. Svakako ispunjeno vrijeme, ali uvijek vrijeme, ne ono to se u njemu dogaa. Stav = tome, da je promjena mogua samo u vremenu.

Karl Marx Friedricb Engels

NJEMAKA IDEOLOGIJA Kritika najnovije njemake filozofije u

355

Ovaj prvi dio Njemake ideologije preveden je po knjizi: Kar] Mara, Friedrlch Engels, Historisch-kritische Gesamtausgabe, Erste Abteilung, Band 5, Marx-Engels Verlag, Berlin 1932.

njenim reprezentantima Feuerbachu, B. Baueru i Stirneru, i njemakog socijalizma ^ u njegovim razliitim prorocima

PREDGOVOR

Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodbe

23*

o samima sebi, o tome to su, ili to bi trebalo da budu. Svoje odnose ureivali su prema svojim predodbama o bogu, o normalnom ovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama. Oslobodimo ih utvara, ideja, dogma, imaginarnih bia, pod jarmom kojih oni krljave. Pobunimo se protiv ove vladavine misli. Nauimo ih da ove izmiljotine zamijene mislima koje odgovaraju sutini ovjeka kae jedan, da se prema njima odnose kritiki govori drugi, da ih sebi izbiju iz glave dodaje trei, i postojea stvarnost e se sruiti. Ove bezazlene i djetinjaste fantazije ine jezgru novije mladohegelovske filozofije, koju u Njemakoj ne doekuje samo publika s uasom i strahopotovanjem, nego i sami filozofski heroji govore sa sveanom svijeu 0 njenoj svjetskoprevratnikoj opasnosti i zloinakoj bezobzirnosti. Prvi svezak ove publikacije ima svrhu da raskrinka ove ovce koje se smatraju vukovima, i koje takvima dre, i da pokae kako one svojim filozofskim blejanjem samo ponavljaju predodbe njemakih graana, kako hvalisanja ovih filozofskih tumaa samo odraavaju mizeriju stvarnog njemakog stanja. Ona ima svrhu da blamira i diskreditira filozofsku borbu sa sjenama stvarnosti, koja tako pristaje sanjalakom 1 pospanom njemakom narodu. Jedan odvaan ovjek uobrazio je jednom da se ljudi utapljaju u vodi samo zato, to su bili opsjednuti milju o teini. Kad bi ovu predodbu izbili sebi iz glave na taj nain, to bi je proglasili praznovjernom ili religioznom, onda bi bili izvan svake opasnosti od utapljanja. Cijelog svoga ivota pobijao je iluziju o teini, o ijim mu je tetnim posljedicama svaka statistika dostavljala mnogobrojne nove dokaze. Ovaj
357

junak bio je tip novih njemakih revolucionarnih filozofa.

FEUERBACH

Suprotnost materijalistikog i idealistikog shvaanja

(UVOD)

FEUERBACH

Kako javljaju njemaki ideolozi, Njemaka je posljednjih godina izvrila besprimjeran prevrat. Proces raspadanja Hegelova sistema, koji je poeo sa Straus- som, razvio se u svjetsko previranje, u koje su uvuene sve sile prolosti. U opem kaosu stvorene su snane drave, da bi uskoro zatim opet propale, trenutno su izronili heroji, da bi opet od hrabrijih i monijih suparnika bili baeni u tamu. To je bila revolucija, prema kojoj je Francuska revolucija djeja igra, to je bila svjetska borba prema kojoj borbe dijadoha izgledaju sasvim siune. S neuvenom urbom jedni su principi potiskivali druge, jedni heroji misli zbacivali druge, i za tri je godine (18421845) u Njemakoj bilo oieno vie nego ranije za tri stoljea. Sve se to, kako se pria, dogodilo u oblasti iste misli. Radi se u svakom sluaju o jednom interesantnom dogaaju: o procesu truljenja apsolutnog duha. Kada je ugasnula posljednja iskra ivota, raspali su se razliiti sastavni dijelovi ovog caput mortuuma,1 stupili su u nove veze i stvorili nove supstancije. Filozofski industrijalci koji su dosad ivjeli od eksploatacije apsolutnog duha, bacili su se sada na nove veze. Svaki se s najveom moguom marljivou bavio prodajom onog dijela koji mu je pripao. To nije moglo proi bez konkurencije. Ona je u poetku voena prilino

graanski i solidno. Kasnije, kad je njemako trite bilo zasieno, a roba i pored svoga truda nije nala odaziv na svjet-

leina

362

skom tritu, cijeli posao je po njemakom obiaju bio pokvaren tvornikom kart proizvodnjom, pogoranjem kvaliteta, falsificiranjem sirovina, krivotvorenjem etiketa, fiktivnim kupnjama, prevarama s mjenicama i kreditnim sistemom lienih svake realne osnove. Konkurencija se pretvorila u ogorenu borbu koju nam sada slave i konstruiraju kao prevrat od svjetsko-historijskog znaenja, kao proizvoaa golemih rezultata i dostignua. Da bi se pravilno ocijenilo ovo filozofsko arlatanstvo, koje ak u grudima uvaenog njemakog graanina pobuuje ugodan nacionalni osjeaj, da bi postala oigledna siunost i lokalna ogranienost cijelog ovog mladohegelovskog pokreta, a osobito da bi se pokazao tragikomian kontrast izmeu stvarnih nastojanja ovih heroja i iluzija o ovim nastojanjima, potrebno je da se cijela ova galama pogleda jednom sa stajalita koje se nalazi izvan Njemake.
a. IDEOLOGIJA UOPE, OSOBITO NJEMAKA

Njemaka kritika nije sve do svojih najnovijih napora papustila tlo filozofije. Daleko od toga da istrauje svoje ope-filozofske pretpostavke, sva su njena pitanja izrasla na tlu jednog odreenog filozofskog sistema i to Hegelova. Ne samo u njenim odgovorima, nego je i u samim njenim pitanjima leala mistifikacija. Ova zavisnost od Hegela razlog je, to nijedan od ovih novijih kritiara nije ni. pokuao da dade obuhvatnu kritiku Hegelova sistema, iako svaki od njih tvrdi da je / Hegela prevladao. Njihova polemika protiv Hegela i meusobno ograniava se na to, da svaki izdvaja jednu stranu Hegelova sistema i ovu onda upravlja kako protiv cijelog sistema, tako i protiv onih strana koje su drugi izdvojili. U poetku su izdvajali iste, nepatvorene Hegelove kategorije kao to su supstancija i samosvijest, zatim su profanirali te kategorije svjetovnim imenima kao npr. rod, jedini, ovjek itd.

Cijela njemaka filozofska kritika od Straussa do Stirnera ograniava se na kritiku religioznih predodbi. Kao polazna taka sluila je stvarna religija i prava teologija. U toku daljnjeg razvitka razliito se odreivalo to je religiozna svijest, religiozna predodba. Napredak se sastojao u tome, to su to tobonje vladajue metafizike, politike, pravne, moralne i druge predodbe takoer subsumirane pod sferu religioznih ili teolokih predodbi; to je politika, pravna, moralna svijest takoer proglaena religioznom ili teolokom svijeu, a politiki, pravni, moralni ovjek, u _ posljednjoj instanci ovjek uope proglaen religioz- nim. Vlast religije se pretpostavljala. Malo po malo, svaki je vladajui odnos bio proglaen religijskim odnosom i preobraen u kult u kult prava, kult drave itd. Svagdje se imalo posla samo s dogmama i vjerovanjem u dogme. Svijet je u sve veoj mjeri kanoni- ziran, dok ga napokon preasni sveti Max nije en bloc proglasio svetim i time mogao okonati s njime jednom zauvijek. Starohegelovci su sve shvatili im je to bilo svedeno na jednu Hegelovu logiku kategoriju. Mladohegelovci ^ su sve kritizirali, podmeui svemu religiozne predodbe, t, ili su pak sve proglaavali teolokim. Mladohegelovci ^ f\) sm se slagali sa starohegelovcima u vjeri, da u posto' fr jeem svijetu vladaju religija, pojmovi, ope. Samo se ,yy jedni bore protiv te vladavine kao protiv uzurpacije, \ dok je drugi slave kao zakonitu. S obzirom na to da mladohegelovci smatraju predodbe, misli, pojmove i uope proizvode svijesti, koju su oni sami osamostalili, pravim okovima ljudi, upravo kao to ih starohegelovci proglauju pravim vezama . . ljudskog drutva, to je razumljivo da mladohegelovci ^ treba da se bore jedino protiv ovih iluzija svijesti. , 5* i uc*ui da su prema njihovoj fantaziji odnosi ljudi, ^ 0 cjelokupno njihovo djelovanje, njihovi okovi i ograde A proizvodi njihove svijesti, to mladohegelovci postavljaju -V) konzekventno na njih moralni zahtjev, da svoju sadanju svijest zamijene s ljudskom kritikom ili ego- istikom svijeu i da na taj nain odstrane svoje

364

ograde. Ovaj zahtjev za izmjenom svijesti svodi se na zahtjev drugaije interpretacije postojeega, tj. da se ono prizna pomou jedne druge interpretacije. Mladohegelovski ideolozi su usprkos svojim, toboe svjetskopotresnim frazama, najvei konzervativci. Najmlai meu njima nali su pravi izraz za svoju djelatnost, tvrdei da se bore samo protiv fraza. Oni samo zaboravljaju, da samim ovim frazama ne suprotstavljaju nita osim fraza, i da ne pobijaju stvarni svijet, ako se bore samo protiv fraza toga svijeta. Jedini rezultati do kojih je mogla dovesti ova kritika, bila su neka, i k tome jo jednostrana, historijsko-religijska objanjenja o kranstvu; sve ostale njihove tvrdnje predstavljaju samo daljnja ukraavanja njihove pretenzije, da su ovim beznaajnim objanjenima pruili svjetsko- -historijska otkria. Nijednom od ovih filozofa nije uope palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemake filozofije s njemakom stvarnou, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom. Pretpostavke s kojima mi poinjemo nisu proizvolj- ^ ne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se moe apstrahirati samo u mati. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni ivotni uvjeti kako zateeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni. Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati isto empirijskim putem. Prva je pretpostavka cijele ljudske historije, naravno, egzistencija ivih ljudskih individua. Prvo injenino stanje koje treba konstatirati, jest dakle tjelesna organizacija ovih individua i njihov time dati odnos prema ostaloj prirodi. Mi se ovdje, naravno, ne moemo baviti ni fizikim svojstvima samih ljudi, niti prirodnm uvjetima koje su ljudi zatekli, geolokim, oro- -hidrografskim, klimatskim i drugim odnosima. Svako pisanje historije mora polaziti od ovih prirodnih osnova

------------------

365

i njihovih modifikacija, koje su u toku historije nastale djelatnou ljudi. Ljude moemo razlikovati od ivotinja po svijesti, religiji ili po emu god hoemo. Oni sami se poinju razlikovati od ivotinja onda, kad ponu proizvoditi sredstva za ivot to je korak koji je uvjetovan njihovom tjelesnom organizacijom. Time to proizvode svoja sredstva za ivot, ljudi proizvode indirektno i sam materijalni ivot. Nain na koji ljudi proizvode sredstva za ivot, zavisi prije svega od stanja samih sredstava za ivot, onih koja su zateena i onih koja treba da budu reproducirana. Ovaj nain proizvodnje ne treba promatrati samo sa stajalita, da je on reprodukcija fizike egzistencije individua. Ne, on je tovie vec jedan ,odreeni nain djelovanja ovih individua, odreeni nain ivota. Kako individue ispoljavaju svoj ivot, takve jesu. To to one jesu, poklapa se s njihovom proizvodnjom, kako s tim to proizvode, tako i s tim kako proizvode. Sto su individue, to zavisi dakle od materijalnih uvjeta njihove proizvodnje. Ova proizvodnja nastaje tek umnoavanjem stanovnitva. Ono opet pretpostavlja meusobni odnos individua. Oblik toga odnosa uvjetovan je opet proizvodnjom. Meusobni odnosi razliitih nacija zavise od toga, koliko je svaka od njih razvila svoje proizvodne snage, podjelu rada i unutranji saobraaj. Ovaj stav je openito priznat. Ali ne samo odnos jedne nacije prema drugoj, nego i cjelokupna unutranja ralanjenost te nacije zavisi od stupnja razvitka njene proizvodnje i njenog unutranjeg i vanjskog saobraaja. Koliko su razvijene proizvodne snage jedne nacije, pokazuje najoiglednije stupanj, do kojeg je razvijena podjela rada. Svaka nova proizvodna snaga ukoliko nije samo kvantitativno proirenje dosad ve poznatih proizvodnih snaga (npr. krenje novih zemalja), povlai za sobom daljnje usavravanje podjele rada. Podjela rada unutar jedne nacije dovodi najprije do odvajanja industrijskog i trgovakog rada od zemljoradnikog, a samim tim i do razdvajanja grada i sela i do suprotnosti njihovih interes^: Daljnji njegov razvitak dovodi do razdvajanja trgovakog i industrij- \ skog rada. Uslijed podjele rada razvijaju se istovremeno J unutar tih razliitih grana opet razliite grupe indi-

vidua, koje zajedniki djeluju u ovoj ili onoj grani rada. Meusobni odnos ovih pojedinih grupa uvjetovan je nainom organizacije zemljoradnikog, industrijskog i trgovakog rada (patrijarhat, ropstvo, stalei, klase). U uzajamnim odnosima meu razliitim nacijama kod razvijenijeg saobraaja pokazuju se isti odnosi. Razliiti razvojni stupnjevi podjele rada isto su toliko razliiti oblici vlasnitva, tj. svaki stupanj podjele rada odreuje i uzajamni odnos individua u vezi s materijalom, oruem i proizvodima rada. ^ Prvi je oblik vlasnitva plemensko vlasnitvo. Ono n odgovara nerazvijenom stupnju proizvodnje, na kojem fc' narod ivi od lova, ribolova, stoarstva ili u najboljem \ sluaju od zemljoradnje. U ovom posljednjem sluaju fv ona pretpostavlja veliku masu neobraenog zemljita. )f} Podjela rada na ovom je stupnju jo veoma malo raz- ' vijena i ograniava se na daljnje proirenje prirodne podjele rada, koja postoji u porodici. Drutveno ureenje ograniava se stoga na proirenje porodice: patrijarhalne poglavice plemena, njima podreeni lanovi plemena, napokon robovi. Latentno ropstvo u porodici razvija se tek postepeno umnoavanjem stanovnitva i potreba, te proirivanjem vanjskog saobraaja, zatim rata i trgovake razmjene. Drugi oblik vlasnitva je antiko opinsko i dravno vlasnitvo, koje nastaje osobito ujedinjenjem vie plemena u jedan grad putem ugovora ili osvajanja, pri emu ropstvo ostaje i dalje. Uporedo s opinskim vlasnitvom razvija se ve pokretno, a kasnije i nepokretno privatno vlasnitvo, ali kao odstupanje od norme, kao oblik koji je podreen opinskom vlasnitvu. Graani drave posjeduju mo samo u svojoj zajednici nad svojim robovima koji rade i ve su zbog toga vezani na oblik opinskog vlasnitva. To je zajedniko privatno vlasnitvo aktivnih graana drave, koji su primorani da nasuprot robovima ostanu u ovom prirodno nastalom
udruenju. Stoga cijelokupno ureenje drutva koje se na tome osniva, a s njim i mo naroda, propada u istoj mjeri, u kojoj se osobito razvija nepokretno vlasnitvo. Podjela rada je ve razvijenija. Nalazimo ve suprotnost izmeu grada i sela, kasnije suprotnost meu dravama koje reprezentiraju gradske i seoske

367

interese, a unutar samih gradova suprotnost izmeu industrije i pomorske trgovine. Klasni odnos izmeu graana i robova potpuno je razvijen. Ovom cjelokupnom shvaanju historije, ini se, pro- tivrjei injenica osvajanja. Dosad su pokretaku snagu historije vidjeli u nasilju, ratu, pljaki, razbojnitvu itd. Mi se ovdje moemo ograniiti samo na glavne take i uzeti samo najupadljiviji 73 sluaj razaranje jedne stare civilizacije od strane jednog barbarskog naroda i ponovo stvaranje novog drutvenog ureenja koje za tim slijedi. (Rim i barbari, feudalizam i Galija, istono- -rimski imperij i Turci). Kod barbarskog naroda-osva- jaa sam rat predstavlja jo, kao to je ranije napomenuto, regularan nain odnosa, koji se utoliko ee eksploatira, ukoliko prirast stanovnitva, pri tradicionalnom primitivnom nainu proizvodnje, koji je za njih jedino mogu, sve vie stvara potrebu za novim proizvodnim sredstvima. U Italiji, naprotiv, bilo je uslijed koncentracije zemljinog posjeda (koja je bila izazvana ne samo prekupom i zaduivanjem, nego jo i nasljedstvom, jer su uslijed velikog razvrata i rijetkih brakova stari narataji postepeno izumirali, a njihov posjed je pripao nekolicini), te uslijed pretvaranja ovog obradivog zemljita u panjake (koje je izazvano kako obinim i danas jo vaeim ekonomskim uzrocima, tako jo i uvozom ita opljakanog i dobivenog u obliku danka, odakle je proizalo pomanjkanje konzumenata za talijansko ito), slobodno stanovnitvo gotovo iezlo, robovi su takoer neprestano izumirali i bilo je potrebno da ih se neprestano zamjenjuje drugima. Ropstvo je ostalo baza cjelokupne proizvodnje. Plebejci koji su se nalazili izmeu robova i slobodnih, nisu se nikada uz digli

iznad lumperproletarijata. Uope, Rim nije nikada izaao iz stadija grada, a njegova veza s provincijama bila je gotovo iskljuivo politika, koja je, naravno, mogla biti i prekinuta politikim dogaajima. Razvitkom privatnog vlasnitva nastaju ovdje najprije isti odnosi koje emo ponovo nai kod modernog privatnog vlasnitva, samo u proirenoj mjeri. S jedne strane koncentracija privatnog vlasnitva, koja je u Rimu poela vrlo rano (dokaz: Licinijev zemljini zakon), veoma se brzo razvijala poevi od graanskih ratova, a osobito pod vladavinom careva; s druge strane, u vezi s tim, pretvaranje sitnih plebejskih
73

MEGA: upadljiv

368

seljaka u proletarijat, koji, uslijed svoga polovinog poloaja izmeu imunih graana i robova, nije imao samostalnog razvitka. Trei oblik je feudalno ili staleko vlasnitvo. Ako je antika proizala iz grada i njegova malog podruja, Srednji je vijek proizaao iz sela. Ovu promjenu ishodine take uvjetovalo je zateeno, rijetko i preko velike zemljine povrine ratrkano stanovnitvo, koje osvajai nisu mnogo uveali. Nasuprot Grkoj i Rimu, feudalni razvitak poinje na mnogo prostranijem terenu koji je bio pripremljen rimskim osvajanjima i proirenjem agrikulture, koje je u poetku bilo s njima povezano. Posljednja stoljea propalog rimskog carstva i osvajanje toga carstva od strane samih barbara unitilo je masu proizvodnih snaga; obraivanje zemlje bilo je opalo, industrija propala uslijed pomanjkanja proe, trgovina zamrla ili nasilno prekinuta, gradsko i seosko stanovnitvo se smanjilo. Ovi zateeni odnosi i njima uvjetovani nain organizacije osvajanja razvili su pod utjecajem germanskog vojnog ureenja feudalno vlasnitvo. Slino plemenskom i opinskom vlasnitvu, ono se opet osniva na zajednici kojoj se, meutim, ne suprotstavljaju robovi kao u antikom svijetu, nego sitni seljaci kmetovi kao neposredno proizvoaka klasa. Istovremeno, s potpunom izgradnjom feudalizma nastaje i suprotnost prema gradovima. Hijerarhijska ralanje- nost zemljinog posjeda i s njim povezane naoruane druine, dale su plemiima mo nad kmetovima. Ova

369

feudalna ralanjenost bila je isto tako jedno udruenje protiv podreene proizvoake klase kao i antiko opinsko vlasnitvo, samo je oblik udruenja i odnos prema neposrednim proizvoaima bio razliit, jer su postojali razliiti-.proizvodni odnosi. Ovom feudalnom ureenju zemljinog posjeda odgovaralo je u gradovima korporativno vlasnitvo, feudalna organizacija zanata. Vlasnitvo se ovdje sastojalo uglavnom u radu svakog pojedinca. Nunost udruivanja protiv udruenog razbojnikog plemstva, potrebe zajednikih trinih prostorija u ono vrijeme, kada je industrijalac bio istovremeno i trgovac, rastua konkurencija odbjeglih kmetova koji su pridolazili u rascvjetale gradove, feudalno ureenje cijele zemlje, sve je to prouzrokovalo cehove; postepeno uteeni mali kapitali pojedinih zanatlija i njihov stabilan broj pri rastuem stanovnitvu razvili su sistem pomonika majstora (kalfa) i uenika, to je u gradu dovelo do sline hijerarhije kao i na selu. Glavni oblik vlasnitva za vrijeme feudalne epohe sastojao se, dakle, s jedne strane iz zemljinog posjeda i uza nj prikovana kmetovskog rada, i s druge strane, iz vlastitog rada s malim kapitalom, koji je vladao radom pomonika majstora. Ralanjenost ovih dvaju oblika vlasnitva bilo je uslovljeno ogranienim proizvodnim odnosima nedovoljnom i grubom obradom zemlje i zanatskom industrijom. U vrijeme cvjetanja feudalizma podjela rada bila je beznaajna. U svakoj zemlji postojala je suprotnost izmeu grada i sela, sta- leka ralanjenost bila je vrlo, otro izraena, ali osim podjele na kneeve, plemstvo, sveenstvo i seljake na selu, te majstore, pomonike majstora, uenike, a zatim uskoro i najamne radnike u gradu, nije bilo neke znaajnije podjele rada. U zemljoradnji je ta podjela bila oteana parceliranom obradom zemlje, pored koje je nikla kuna industrija samih seljaka; u industriji, rad u pojedinim zanatima nije uope bio podijeljen, a meu njima samima veoma malo. Podjela na industriju i trgovinu bila je zateena u starijim gradovima, u no vijim se razvila tek kasnije,
kada su gradovi stupili u meusobni odnos. Ujedinjavanje veih oblasti u feudalne kraljevine bilo je potrebno kako agrarnom plemstvu, tako i gradovima. Stoga je svagdje na elu organizacije vladajue klase, plemstva, stajao monarh.

\ Stanje je dakle slijedee: odreene individue, koje na odreeni nain proizvode, stupaju u odreene drutvene i politike odnose. Empirijsko promatranje mora empirijski, bez svake mistifikacije i spekulacije, u svakom pojedinanom sluaju pokazati povezanost drutvenog i politikog ralanjivanja sa proizvodnjom. Drutveno ureenje i drava stalno proizlaze iz ivotnog procesa odreenih individua; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuim predodbama, nego kakvi su u stvarnosti, tj. kako djeluju i materijalno proizvode, dakle, kako djeluju u odreenim materijalnim okvirima, pretpostavkama i uvjetima nezavisnim od njihove samovolje. Proizvodnja ideja, predodbi, svijesti prije svega se neposredno preplie s materijalnom djelatnou i materijalnim odnosom ljudi jezikom stvarnog ivota. Predoivanje, miljenje i duhovni odnosi ljudi pojavljuju se ovdje jo kao neposredan izliv njihova materijalnog odnoenja. Isto vrijedi i za duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. jednog naroda. Ljudi su proizvoai svojih predodbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani odreenim razvitkom svojih proizvodnih snaga i njima odgovarajueg odnosa do njegovih najudaljenijih formacija. Svijest ne moe nikada biti neto drugo do svjestan bitak, a bitak ljudi je njihov stvarni ivotni proces. Ako se u svakoj ideologiji ljudi i njihovi odnosi pojavljuju obrnuti glavake kao u cameri obscuri, onda ovaj fenomen proizlazi isto tako iz historijskog procesa njihova ivota, kao to obrnutost predmeta na mrenjai oka proizlazi iz njihova neposredno fizikog procesa ivota. Sasvim suprotno njemakoj filozofiji, koja silazi s neba na zemlju, mi se ovdje penjemo sa zemlje na

17 Rani radovi

371

nebo. To znai da ne polazimo od onoga to ljudi kau, uobraavaju, predouju, niti od reenih, miljenih, uobraenih i predoenih ljudi, da bismo odatle stigli do tjelesnih ljudi; mi polazimo od stvarno djelatnih ljudi, a iz stvarnog procesa njihova ivota prikazujemo i razvoj iejoleSkih refleksa i odjeke toga ivotnog procesa. I maglovite slike u mozgu ljudi nuni su sublimati materijalnog procesa njihova ivota, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomou iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajui oblici svijesti ne mogu dalje zadrati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnou i svoje miljenje i proizvode svoga miljenja. Ne odreuje svijest ivot, nego ivot odreuje svijest. U prvom nainu promatranja polazi se od svijesti kao od ive individue, a u drugom, koji odgovara stvarnom ivotu, polazi se od stvarnih, ivih individua, a svijest se promatra samo kao njihova svijest. Ovaj nain promatranja nije bez pretpostavki. On polazi od stvarnih pretpostavki i ne naputa ih ni za trenutak. Njegove pretpostavke su ljudi, uzeti ne u nekoj fantastinoj zavrenosti i nepokretnosti, nego u njihovu stvarnom razvojnom procesu, koji je pod odreenim uvjetima empirijski oigledan. im se prikae taj aktivni proces ivota, historija prestaje da bude zbir mrtvih injenica, kao kod empiriara koji su i sami jo apstraktni, ili imaginarna aktivnost imaginarnih subjekata kao kc^lidealista. U stvarnom ivotu, gdje prestaje spekulacija, poinje dakle stvarna pozitivna nauka, prikazivanje praktike djelatnosti, praktikog procesa razvitka ljudi. Fraze o svijesti prestaju, na njihovo mjesto mora da stupi stvarno znanje. Prikazivanjem stvarnosti gubi samostalna filozofija svoj medij egzistencije. Na njeno mjesto moe da stupi u najboljem sluaju rsume najopenitijih rezultata, koji se dadu apstrahirati iz promatranja historijskog razvitka ljudi. Te apstrakcije, same za sebe,

odvojene od stvarne historije, nemaju nikakve vrijed- nosti. One mogu posluiti samo tome, da olakaju sreivanje historijskog materijala, da naznae redoslijed pojedinih njegovih slojeva. Ali one, za razliku od filozofije, nipoto ne daju neki recept ili shemu, pod koju se mogu svrstati
372

13*

historijske epohe. Naprotiv, tekoa poinje tek tada, kad se pristupi promatranju i svrstavanju materijala, bilo iz neke prole epohe, bilo iz sadanjosti, kad se pristupi stvarnom prikazivanju. Uklanjanje ovih tekoa uvjetovano je pretpostavkama koje se ovdje ne mogu nikako dati, jer one proizlaze tek iz studija stvarnog procesa ivota i aktivnosti individua svake epohe. Mi emo ovdje izvui neke od tih apstrakcija, kojima emo se posluiti protiv ideologije, a onda emo ih objasniti na historijskim primjerima. [1] Historija ^ Imajui posla s Nijemcima, koji nemaju nikakvih ^pretpostavki, moramo poeti s konstatacijom prve ^ V'' pretpotavke svake ljudske egzistencije, a prema tome ^ i cijele historije, naime s pretpostavkom, da ljudi mo- ^ raju imati mogunost da ive, da bi mogli stvarati . historiju.74 Ali za ivot su prije svega potrebni hrana 1 ^ - i pie, stan, odijelo i jo tota drugo.75 Prvo historij- \ ) sko djelo jest, dakle, proizvodnja sredstava za zao- V- J voljenje ovih potreba, proizvodnja samog materijal- '>*0 nog ivota, i to je uistinu historijsko djelo, osnovni uvjet cijele historije, koji mora biti ispunjavan svali kog dana i svakog sata, danas kao i prije hiljade go- i dina, da bi se ljudi samo odrali na ivotu. Gak ako je osjetilnost svedena kao kod svetog Bruna na toljagu, na minimum, ona pretpostavlja djelatnost za proizvodnju te toljage. Dakle, primarno kod svakog shvaanja historije jest to, da se ova osnovna injenica promatra u cjelokupnom svom znaenju i opsegu i da joj se dopusti da doe do svoga prava. Kao to je poznato, Nijemci to nikada nisu inili, i zbog toga nikada nisu imali zemaljsku osnovu za historiju, pa prema tome nikada niti jednog historiara. Francuzi i Englezi, iako su krajnje jednostrano shvatili vezu te injenice s takozvanom historijom, osobito tako dugo dok su bili na vlasti pouke ideologije, uinili su ipak makar prve pokua je da historiografiji dadu materijalistiku bazu na taj nain, to su napisali najprije historiju graanskog drutva, trgovina i industrije. Druga injenica sastoji se u tome, da sama prva zadovoljena potreba, aktivnost zadovoljavanja i ve steeno orue zadovoljavanja

74 U visini neprecrtanog teksta koji ovdje poinje, napisao je Mara u desni stupac: historija. * U visini ove reenice zabiljeio je Mara u desni stupac: Hegel. Geoloki hidrografski itd. odnosi, Ljudska tjelesa, Potreba, rad.

vodi novim potrebama, i ovo proizvoenje novih potreba prvo je historijsko djelo. Ovdje je ve odmah jasno, u emu se sastoji velika historijska mudrost Nijemaca, koji smatraju da se tamo, gdje im ponestane pozitivni materijal i gdje se ne raspravlja o teolokim, politikim i literarnim besmislicama, ne dogaa nikakva historija, nego samo prethistorijsko vrijeme, a da nam, meutim, uope ne objanjavaju kako se zapravo dolazi iz ovog besmisla prethistorije u pravu historiju iako se na drugoj strani njihova historijska spekulacija osobito baca na tu prethistoriju zbog toga, to vjeruju da je tu sigurna od napada grubih injenica, a istovremeno moe dati punu slobodu svom spekulativnom nagonu da proizvede i obori hiljade hipoteza. Trei odnos, koji se ovdje odmah od samog poetka ukljuuje u historijski razvitak, sastoji se u tome, da ljudi koji svakodnevno ponovo stvaraju svoj vlastiti ivot, poinju stvarati druge ljude, razmnoavati se odnos izmeu mukarca i ene, roditelja i djece, porodica. Ova porodica koja je u poetku jedini drutveni odnos, postaje kasnije, kad umnoene potrebe proizvode nove drutvene odnose, a poveani broj ljudi nove potrebe, podreeni drutveni odnos (izuzevi Njemaku), i mora se onda tretirati i prikazivati prema postojeim empirijskim injenicama, a ne prema pojmu porodice, kako se to obiava u Njemakoj.76 Uostalom ove tri strane drutvene djelatnosti ne treba shvatiti kao tri razliita stupnja, nego ba kao tri strane, ili da bi Nijemcima bilo jasno kao tri momenta, koji su istovremeno postojali od samog poetka historije i prvih ljudi i koji se u historiji jo uvijek pokazuju. Proizvodnja ivota, kako vlastitog pomou rada, tako i tueg
76 Gradnja kua. Sasvim je razumljivo da kod divljaka svaka porodica ima svoju peinu ili kolibu, kao to kod nomada svaka ima svoj odvojeni ator. Ovo odvojeno kuno gospodarstvo postaje samo jo nunije daljnjim razvitkom privatnog vlasnitva. Kod zemljoradnikih naroda zajedniko kuanstvo je isto tako nemogue kao i zajednika obrada zemlje. Veliki napredak je bila izgradnja gradova. U svim dosadanjim periodima bilo je meutim nemogue odvajati ukidanje odvojenih privreda od ukidanja privatnog vlasnitva ve i zbog toga, to za to nisu postojali materijalni uvjeti. Uspostavljanje zajednikog kunog gospodarstva pretpostavlja razvitak mainerije, iskoritavanje prirodnih snaga i mnogih drugih proizvodnih snaga npr. vodovoda, plinskog osvjetljenja, parnog grijanja itd., uklanjanje (suprotnosti) izmeu grada i sela. Bez tih uvjeta zajednika privreda ne bi sa svoje strane bila nova proizvodna snaga, bila bi liena svake materijalne baze, osnivajui se samo na teoretskoj osnovi, tj. bila bi ista ludorija 1 dovela bi samo do manastirskog gospodarstva. Sto je bilo mogue, pokazuje se u koncentraciji u gradovima i Izgradnji zajednikih kua za pojedine odreene svrhe (zatvori, kasarne itd).). Da se ukidanje odvojene privrede ne moe odvajati od ukidanja porodice, to se razumije samo po sebi.

374

pomou raanja, pojavljuje se ve odmah kao dvostruki odnos s jedne strane kao prirodni, a s druge strane kao drutveni odnos drutveni u tom smislu, to se pod tim razumijeva zajedniko djelovanje vie individua, bez obzira pod kakvim uvjetima, na koji nain i zbog koje svrhe. Odavde proizlazi da je odreeni nain proizvodnje ili industrijski stupanj stalno povezan s odreenim nainom zajednikog djelovanja ili s drutvenim stupnjem, a ovaj nain zajednikog djelovanja sam je jedna proizvodna snaga, da koliina ljudima dostupnih- proizvodnih snaga uvjetuje drutveno stanje, te dakle historiju ovjeanstva treba stalno izuavati i obradivati u vezi s historijom industrije i razmjene. Isto je tako jasno, da je u Njemakoj nemogue napisati takvu historiju, jer Nijemcima nedostaje ne samo sposobnosti shvaanja i materijal, nego i osjetilna izvjesnost, a s one strane Rajne se o tim stvarima ne moe stei nikakvo iskustvo, jer se tamo ne dogaa vie nikakva historija. Od samog poetka, dakle, pokazuje se materijalistika povezanost meu ljudima, koja je uvjetovana potrebama i nainom proizvodnje i koja je stara koliko i ljudi sami povezanost, koja stalno prima nove oblike i daje, dakle, historiju, i ini izlinom bilo kakvu politiku ili religijsku besmislicu, koja bi jo posebno vezivala ljude. Tek sada, kad smo razmotrili ve etiri momenta, etiri strane prvobitnih, historijskih odnosa, nalazimo da ovjek ima i svijest.77 Ali i nju nema od samog poetka kao istu svijest. Duh ima od poetka na sebi to prokletstvo da je proet materijom koja se ovdje pojavljuje u obliku pokretnih slojeva zraka, tonova ukratko, u obliku jezika. Jezik je star koliko i svijest jezik i jest praktika, stvarna svijest koja postoji i za druge ljude, pa takoer i za mene samog, a jezik nastaje kao i svijest tek iz potrebe, iz nude saobraaja s drugim ljudima. Tamo gdje postoji odnos, on postoji za mene, ivotinja se ne odnosi ni prema emu i uope se ne odnosi. Za ivotinju ne postoji njen odnos prema drugima kao odnos. Svijest je, dakle, od samog poetka drutveni proizvod i ostaje to dokle god ljudi uope budu postojali. Svijest je, naravno, najprije samo svijest o najblioj osjetilnoj okolini i svijest o ogranienoj povezanosti s drugim osobama i stvarima izvan individue koja postaje svjesna sebe; to je istovremeno svijest o prirodi koja se u poetku suprotstavlja ovjeku kao potpuno tua, svemona i nedostupna sila, prema

77 Na ovoj visini napisao je Marx u desnom stupcu: Ljudi imaju historiju, jer moraju proizvoditi svoj fcivot i to na odreeni nain: to je uvjetovano njihovom fizikom organizacijom; takoer kao i njihova svijest.

N.

kojoj se ljudi odnose sasvim ivotinjski, koja im imponira kao i stoci; to je, dakle, isto ivotinjska svijest prirode (prirodna religija). To se odmah ovdje vidi: Ova prirodna religija ili ovo odreeno odnoenje prema prirodi uvjetovano je drutvenim oblikom i obratno. Ovdje se, kao i svagdje, ispoljava identitet prirode i ovjeka i tako, da ogranieno odnoenje ljudi prema prirodi uvjetuje njihovo meusobno ogranieno odnoenje, a njihovo meusobno ogranieno odnoenje njihovo ogranieno odnoenje prema prirodi, upravo zbog toga, to je priroda jo jedva historijski modificirana, a s druge strane javlja se svijest o nunosti da ovjek stupi u vezu s okolnim individuuama, poetak svijesti o tome, da ovjek uope ivi u drutvu. Ovaj poetak je isto tako ivotinjski kao i sam drutveni ivot na ovome stupnju, on je ista svijest stada, a ovjek se ovdje razlikuje od ovna samo po tome, to mu njegova svijest zamjenjuje instinkt, ili to je njegov instinkt svjestan. Ova ovnovska ili plemenska svijest postie svoj daljnji razvitak i usavravanje poveanom proizvodnjom, umnoavanjem potreba i umnoavanjem stanovnitva, koje je temelj onih prvih dviju.78 S time se istovremeno razvija podjela rada, koja prvobitno nije bila nita drugo nego podjela rada u spolnom aktu, a zatim podjela rada koja se vri sama po sebi ili po prirodi pomou prirodnih sklonosti (npr. tjelesna snaga), potreba, sluajnosti itd itd. Podjela rada postaje stvarno podjela tek od trenutka, kad nastupi podjela materijalnog i duhovnog rada.* Poevi od toga trenutka, svijest moe stvarno uobraziti da je ona neto drugo nego svijest o postojeoj praksi, da moe stvarno neto predstavljati, a da ne predstavlja nita stvarno od toga trenutka svijest moe da se emancipira od svijeta i da prijee na stvaranje iste teorije, teologije, filozofije, morala itd. Ali, ako i ta teorija, teologija, filozofija, moral itd. dou u protivrjenost s postojeim odnosima, to se moe dogoditi samo zbog toga, to su postojeii drutveni odnosi doli u protivrjenost s postojeim proizvodnim snagama to se uostalom u jednom odreenom nacionalnom krugu odnosa moe dogoditi i zbog toga, to protivrjenost nije nastala u tom nacionalnom krugu, nego izmeu ove nacionalne svijesti i prakse drugih nacija, tj. izmeu nacionalne i ope svijesti jedne nacije79.
78 U ovoj visini Mara je zabi'jeio u desnom stupcu, a da tu b'.ljeku nije oznaio oznakom umetanja, jer je opet sve precrtao, ovo: Svijest se razvija unutar stvarnog historijskog razvitka. Podjelom rada nastupa. U ovoj visini napisao je Mara u desni stupac bez znaka umetanja: Prvi oblik Ideologa, popovi, poklapa se
79 U visini ove reenice napisao je Marx u desni stupac: Religija; onda je tome dodao: s ideologi om kao takvom, pa je rije religija odvojio zagradom od slijedeih rijei i umetnuo:

376

Uostalom, sasvim je svejedno to svijest sama poinje, iz itavog ovog smea mi dobivamo samo jedan rezultat, da ova tri momenta, proizvodna snaga, drutveno stanje i svijest mogu i moraju stupiti meusobno u protivrjenosti, jer podjela rada ini mogu.m. upravo stvarnim, da duhovna i materijalna djelatnost da uitak i rad, proizvodnja i potronja pripadnu razliitim individuama, a mogunost da ne dou u protivrjenost lei samo u tome, da se podjela rada ponovo ukine. Uostalom, razumije se samo po sebi, da su utvare, spone, vie bie, pojam, dvoumljenje samo idealistiki duhovni izraz, predodba prividno osamljene individue, predodba o sasvim empirijskim okovima i ogradama unutar kojih se kree nain proizvodnje ivota i s njima vezani oblik odnosa. S podjelom rada u kojoj su date sve te protivrjenosti, a koje se opet sa svoje strane osnivaju na prirodnoj podjeli rada u porodici i odvajanju drutva u pojedinane, meusobno suprotstavljene porodice data je istovremeno i raspodjela, i to kako kvantitativno, tako i kvalitativno nejednaka raspodjela rada i njegova proizvoda, dakle vlasnitvo, koje ima svoj zametak, svoj prvi oblik ve u samoj porodici, gdje su ena i djeca robovi mukarca. Robovanje u porodici, naravno, jo vrlo surovo i latentno, prvo je vlasnitvo, koje, uostalom, ve ovdje savreno odgovara definiciji modernih ekonomista, prema kojoj je ono raspolaganje tuom radnom snagom. Uostalom, podjela rada i privatno vlasnitvo identini su izrazi u jednom se u odnosu na djelatnost iskazuje ono isto, to i u drugom s obzirom na proizvod te djelatnosti. Dalje, podjelom rada istovremeno je data i protivrjenost izmeu interesa pojedinane individue ili pojedinane porodice i zajednikog interesa svih individua koje meusobno saobraaju; dodue, taj zajedniki interes ne postoji samo u predodbi kao opi, nego najprije u zbiljnosti kao meusobna zavisnost individua, meu kojima je podijeljen rad. I napokon nam podjela rada prua odmah prvi primjer o tome, da dokle god se ljudi nalaze u drutvu koje se stihijno razvija, dokle god, dakle, postoji rascjep izmeu pojedinanog i opeg interesa, dokle god djelatnost nije podijeljena dobrovoljno nego stihijski, vlastito ovjekovo djelo postaje njemu tua i suprotstavljena sila koja ga podjarmljuje, umjesto da on njome vlada. Naime, im se rad poinje dijeliti, svatko ima jedan odreeni, iskljuivi krug djelatnosti koji mu se namee, iz kojeg ne moe da izae; on je lovac, ribar, ili pastir, ili

Nijemci, tako da biljeka sada glasi: Religija. Nijemci s Ideologijom kao takvom.

377

kritiki kritiar, i mora to ostati, ako ne eli da izgubi sredstva za ivot dok u komunistikom drutvu, u kojemu nije svatko ogranien na jedan iskljuivi krug djelovanja, nego se moe obrazovati u svakoj, bilo kojoj grani; drutvo regulira opu proizvodnju i ba na taj nain meni omoguuje da danas inim ovo, a sutra ono, da jutrom lovim, popodne ri- barim, uvee da stoarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritiar. Ovo vrsto utvrivanje drutvene djelatnosti, ova konsolidacija naeg vlastitog proizvoda u neku predmetnu silu nad nama, koja izmie naoj kontroli, koja se kosi s naim oekivanjima, ponitava nae raune, to je jedan od glavnih momenata u dosadanjem historijskom razyitku i ba iz te protivrjenosti posebnog i zajednikog interesa prima zajedniki interes samostalan oblik u vidu drave, odijeljen od stvarnih pojedinanih i zajednikih inte-: resa, a istovremeno u obliku iluzorne zajednice, ali uvijek na realnoj bazi veza koje postoje u svakom porodinom i plemenskom konglomeratu; veza po mesu i krvi, jeziku, podjeli rada u veem razmjeru i ostalim interesima a osobito, kao to emo kasnije pokazati, na osnovu interesa klasa ve uvjetovanih podjelom rada, koje se izdvajaju iz svake takve gomile ljudi, od kojih jedna vlada svima drugima. Odatle slijedi da sve borbe unutar drave, borba izmeu demokracije, aristokracije i monarhije, borba za izborno pravo itd. itd., nisu nita drugo do iluzorni oblici u kojima se vode stvarne meusobne borbe razliitih klasa (o emu njemaki teoretiari nemaju ni pojma, usprkos tome to im je u Njemako-francuskim godinjacima i Svetoj porodici, dato dosta uputstava); dalje slijedi, da svaka klasa koja tei vlasti, ako njezina vlast takoer uvjetuje, kao to je to sluaj kod proletarijata, ukidanje cjelokupnog starog oblika drutva i vlasti uope, mora najprije da osvoji politiku vlast zato da bi svoj interes opet predstavila kao ope, na to je u prvi momenat primorana. Upravo zbog toga, to individue trae samo svoj poseban interes koji se za njih ne poklapa s njihovim zajednikim interesom, uope ono openito, iluzorni oblik zajednice to oni smatraju da im je ovaj opi interes tui i od njih nezavisan, tj. smatraju ga opet jednim posebnim i svojevrsnim opim interesom, ili se oni sami moraju kretati80 u tom razdoru kao u demokraciji. S druge strane, praktika borba ovih posebnih interesa, koji se uvijek zbiljski suprotstavljaju zajednikim i iluzorno zajednikim interesima, ini nunim praktiko posredovanje i obuzdavanje posebnih interesa pomou iluzornog opeg interesa,, pomou drave. Socijalna sila, tj. umnoena proizvodna snaga, koja nastaje uslijed
80

378

MEGA: sretati se (begegnen).

saradnje razliitih individua, koja jfe uvjetovana podjelom rada, pojavljuje se tim individuama, uslijed toga to ta suradnja nije dobrovoljna nego stihijna, ne kao njihova vlastita ujedinjena sila, nego kao tua sila koja stoji izvan njih, o kojoj ne znaju odakle dolazi i kuda vodi, koju, dakle, ne mogu vie savladati, koja, naprotiv, sada prolazi svoj svojevrstan red faza i razvojnih stupnjeva nezavisnih od volje i kretanja ljudi, tovie, upravljajui tom voljom i tim kretanjem. Ovo otuenje, govorei filozofima razumljivim jezikom, moe naravno biti ukinuto samo uz dvije praktike pretpostavke. Da bi postalo nepodnoljiva sila, tj. sila protiv koje se die revolucija, potrebno je da stvori masu ovjeanstva koje je potpuno bez vlasnitva i u isti mah u protivrjenosti prema postojeem svijetu bogatstva i obrazovanosti; oboje pretpostavlja veliki porast proizvodnih snaga visoki stupanj njihova razvitka as druge strane je ovaj razvitak proizvodnih snaga (kojim je ujedno data postoljea empirijska egzistencija ve u svjetsko-historij- skom, umjesto u lokalnom postojanju ljudi ) apsolutno nuna praktika pretpostavka jo i zbog toga, to bi se bez njega samo oskudica81 morala posvuda proiriti, a time bi s prirodnom potrebom, morala ponovo zapoeti borba za najnunije, i opet bi se moralo uspostaviti sve staro smee, i dalje, zbog toga, to se samo s tim sveopim razvitkom proizvodnih snaga stvara sveope saobraanje meu ljudima, te se stoga, s jedne strane, pojava mase bez vlasnitva, istovremeno proizvodi u svih naroda (sveopa konkurencija), i svaki od tih naroda postaje zavisan od preobraaja drugih, i napokon, taj je razvitak postavio svoje svjetsko- historijske, empirijski univerzalne individue umjesto lokalnih. Bez toga bi 1. komunizam mogao egzistirati samo kao neto lokalno, 2. same sile saobraanja ne bi se mogle razviti kao univerzalne, stoga nepodnoljive, one bi ostale domae-praznovjerne okolnosti i 3. svako proirenje saobraanja ukinulo bi lokalni komunizam. Komunizam je empirijski mogu samo kao najednom ili istovremeno proizvedeno djelo vlada- juih naroda, to pretpostavlja univerzalni razvitak proizvodnih snaga i s njima vezani razvitak svjetskog saobraanja. Kako bi inae npr. vlasnitvo uope imalo historiju, kako bi poprimilo razliite oblike, kako bi se zemljino vlasnitvo moglo razvijati u zavisnosti od datih razliitih pretpostavki u Francuskoj od par- celnog oblika do centralizacije u malo ruku, u Engleskoj od centralizacije u malo ruku do parcelacije, kao to je to danas stvarno sluaj? Ili, kako to, da trgovina, koja ipak nije nita drugo do razmjena
81

Iznad oskudica stoji: potreba.

379

proizvoda razliitih individua i zemalja, vlada cijelim svijetom preko odnosa potranje i ponude preko odnosa, koji, kako kae jedan engleski ekonomist, slino antikoj sudbini, lebdi iznad zemlje i nevidljivom rukom raspodjeljuje ljudima sreu i nesreu, osniva i rui carstva, uzrokuje da narodi nastaju i nestaju, dok s ukidanjem baze, privatnog vlasnitva, s komunistikim upravljanjem proizvodnjom koje u sebi sadri unitenje tuo- sti, s kojom se ljudi odnose prema svom vlastitom proizvodu, iezava takoer i mo odnosa izmeu potranje i ponude, i ljudi ponovo dobivaju vlast nad razmjenom, proizvodnjom i nad nainom njihova meusobnog odnoenja? Komunizam za nas nije stanje koje treba da bude uspostavljeno, ideal, prema kome stvarnost treba a se upravlja. Mi nazivamo komunizam stvarni pokret koji ukida sadanje stanje. Uvjeti ovoga pokreta proizlaze iz sada postojeih pretpostavki. Uostalom82, masa obinih radnika masa radne snage odsjeene od kapitala ili od mogunosti bilo kakvog ogranienog zadovoljenja svojih potreba i ve samim tim ne samo vremenski gubitak toga samog rada 83 kao osiguranog izvora ivota, pretpostavlja uslijed konkurencije svjetsko trite. Proletarijat moe, dakle, postojati samo svjetskohistorijski, isto tako kao to i komunizam, njegova djelatnost moe postojati samo kao svjetsko- -historijska egzistencija uope; svjetskohistorijska egzistencija individua, znai takvu egzistenciju individua, koja je neposredno povezana sa svjetskom historijom. Oblik saobraanja uvjetovan postojeim proizvodnim snagama na svim dosadanjim historijskim stupnjevima, a koji opet njih uvjetuje, jest graansko drutvo, koje, kako to slijedi iz prethodnoga, ima svoju pretpostavku i osnovu u jednostavnoj i sloenoj porodici, u tzv. plemenskoj zajednici, ija su blia odreenja sadrana u prethodnome. Ve se ovdje pokazuje da je to graansko drutvo pravo ognjite i poprite cjelokupne historije i kako je besmisleno dosadanje shvaanje historije koje zaputa stvarne odnose i ograniava se na zvune postupke vladara i drave. Graansko drutvo obuhvaa cjelokupno materijalno saobraanje individua unutar odreenog stupnja razvitka proizvodnih snaga. Ono obuhvaa sav trgovaki i industrijski ivot jednoga stupnja i utoliko prelazi dravu i naciju, iako ono, s druge strane, spolja mora isticati nacionalnost, a iznutra se mora ralaniti kao drava. Rije graansko
82 Tekst od rijei uostalom do rijei sa svjetkom historijom* napisao je Marx u desni stupac i odozdo natpisao: komunizam. 83 Iznad rijei samo rada kao napisao je Marx bez znaka umetanja: sasvim neugodan poloaj.

83

380

Na ovoj visini napisao je Marx bez znaka umetanja: o proizvodnji svijesti.

drutvo pojavila se u osamnaestom stoljeu, kad su se odnosi vlasnitva ve izvukli iz antike i srednjovjekovne zajednice. Graansko drutvo kao takvo razvija se tek s buroazijom; s istim imenom neprestano je oznaavana drutvena organizac'ja koja se razvija neposredno iz proizvodnje i saobraanja i koja u sva vremena ini ba7.u drave i ostale idealistike superstrukture. [2.] O proizvodnji svijesti Empirijska je injenica dosadanje historije, da su s proirenjem djelatnosti do svjetsko-historijske djelatnosti, pojedinane individue sve vie potpadale pod vlast njima tue sile (iji pritisak su- one sebi onda predoivale kao ikanaciju tzv. svjetskog duha itd.), sile, koja je stalno postajala masovnija i koja se u krajnjoj instanciji pokazuje kao svjetsko trite. Ali je isto tako empirijski utvreno, da se ova sila, tako misteriozna njemakim teoretiarima, raspada uslijed prevrata postojeega drutvenog stanja komunistikom revolucijom (o emu nie), i ta je s tim identino, uslijed ukidanja privatnog vlasnitva, a osloboenje svake pojedine individue provodi se onda u istoj mjeri, u kojoj se historija potpuno pretvara u svjetsku historiju. Da stvarno duhovno bogatstvo individue potpuno zavisi od bogatstva njenih stvarnih veza, to je poslije gornjega izlaganja jasno1. Pojedine se individue samo ovim putem oslobaaju razliitih nacionalnih i lokalnih ograda, ulaze u praktiku vezu s proizvodnjom (takoer i duhovnom) cijeloga svijeta i dobivaju mogunost da steknu sposobnost da se koriste ovom svestranom proizvodnjom cijele zemljine kugle (tvorevinama ljudi). Svestrana zavisnost, ovaj stihijski oblik svjetskohistorijskog uzajamnog djelovanja individua pretvara se uslijed komunistike revolucije u kontrolu i svjesno vladanje nad silama, koje su. nastavi uzajamnim djelovanjem ljudi, vladale ljudima i imponirale im kao strane sile. Ovo se gledite sada opet moe shvatiti spekulativno-idealistiki, tj. fantastiki ikao samostvaranje roda (drutvo kao subjekt) i uslijed toga predoiti redoslijed povezanih individua kao jedne jedine individue koja vri misterij samostvaranja. Ovdje se svakako pokazuje da individue stvaraju jedna drugu, fiziki i duhovno, ali ne stvaraju same sebe niti u besmislu svetoga Bruna, niti u smislu jedinog, izvjetaenog ovjeka. Ovo shvaanje historije osniva se dakle na tome, da se prikae stvarni proces proizvodnje, i to polazei od materijalne proizvodnje neposrednog ivota, i da se nain saobraanja, koji je povezan s ovim nainom proizvodnje i od njega proizveden, tj graansko drutvo na njegovim razliitim stupnjevima, shvati kao osnova cijele historije-, a 381

zatim da se prikae njegova djelatnost kao drave, a takoer da se iz njega objasne svi razliiti teorijski proizvodi i oblici svijesti, religija, filozofija, moral itd. itd. i proslijedi proces njihova nastajanja iz tih razliitih stupnjeva, gdje se tada, konano, stvar moe prikazati u njenom totalitetu (a zatim i uzajamno djelovanje njenih razliitih strana). Ovo shvaanje historije, za razliku od idealistikoga, ne trai u svakoj epohi neku kategoriju, nego stalno ostaje na stvarnom tlu historije, ne objanjava praksu iz ;ifeje, negb>formacije ideja iz njihove materijalne prakse i u skladu s tim dolazi do rezultata, da svi oblici i proizvodi svijesti ne mogu biti poniteni duhovnom kritikom, rastvaranjem samosvijesti ili pretvaranjem u utvare, sablasti, nastranosti itd., nego samo praktikim prevratom 'realnih drutvenih odnosa, iz kojih su proizlala ta idealistika blebetanja da nije kritika nego da je revolucija pokretaka snaga historije, a takoer i religije, filozofije i ostale teorije. Ovo shvaanje pokazuje da historija ne zavrava tim da se rastvara u samosvijesti kao duh od duha, nego da se u njoj na svakom stupnju zatie materijalni rezultat, suma proizvodnih snaga, historijski stvoren odnos ljudi prema prirodi i meusobno, to se svakoj generaciji od njene prethodne predaje, masa proizvodnih snaga, kapitala i okolnosti, koje, dodue, s jedne strane modificira nova generacija, a s druge strane joj te okolnosti propisuju njene vlastite ivotne uvjete i daju odreeni razvitak, specijalni karakter, tako da okolnosti isto toliko ine ljude, koliko i ljudi okolnosti. Ova suma proizvodnih snaga, kapitala i socijalnih oblika saobraanja, koju svaka individua i svaka generacija zatjee kao neto dato, realna je osnova toga, to su filozofi predoivali kao supstanciju, sutinu ovjeka, to su oboavali i pobijali realna osnova, koja zbog toga, to se ti filozofi bune protiv nje kao samosvijest i jedini, ni najmanje nije ometana u svojim djelovanjima i utjecajima

382

na razvitak ljudi. Ovi zateeni ivotni uvjeti razliitih generacija odluuju takoer da li e revolucionarni potres, koji se periodiki vraa u historiju, biti dovoljno jak ili ne, da obori osnovu svega postojeeg, i ako nisu dati ovi materijalni elementi totalnog prevrata, naime, s jedne strane postojee proizvodne snage, a s druge stvaranje jedne revolucionarne mase koja nee ustati samo protiv pojedinih uvjeta dosadanjeg drutva, nego protiv same dosadanje proizvodnje ivota, protiv cjelokupne djelatnosti na kojoj se ono baziralo, ako ti elementi ne postoje, to je, kako to pokazuje historija komunizma, za praktiki razvitak sasvim svejedno, da h je ideja toga prevrata izreena ve stotinu puta. Svako dosadasnje shvaanje historije ili je u potpunosti zanemarivalo ovu stvarnu bazu historije, ili ju je smatralo samo neim sporednim, sasvim nepovezanim s historijskim procesom. Stoga historiju treba uvijek pisati prema mjerilu koje lei izvan nje; stvarna proizvodnja ivota izgleda kao nehistorijska84, a historijsko kao neto to je odvojeno od zajednikog ivota, sasvim iznad svijeta. Odnos ljudi prema prirodi na taj je nain iskljuen iz historije, ime se stvara suprotnost izmeu prirode i historije. Ova koncepcija mogla je u historiji vidjeti samo burne dravno-politi- ke akcije upravljaa i drave, religijske i uope teorijske borbe i specijalno kod svake historijske epohe morala je dijeliti iluziju te epohe. Npr. ako jedna epoha uobrazi da je odreena isto politikim ili religijskim motivima, iako su religija i politika samo oblici njenih stvarnih motiva, njen historiar usvaja ovo mnijenje. Uobraenje, predodba ovih odreenih ljudi o svojoj stvarnoj praksi pretvara se u jedino odreujuu i aktivnu silu koja ovladava i odreuje praksu tih ljudi. Ako primitivni oblik u kojem se nalazi podjela rada kod Egipana i Indijaca izaziva ka- stinsko ureenje u njihovoj dravi i religiji, historiar vjeruje da je kastinsko ureenje ta sila, koja je proizvela taj primitivni drutveni oblik. Dok se Francuzi i Englezi dre makar politike iluzije, koja je ipak stvanosti najblia, Nijemci se kreu u podruju istog duha i religijsku iluziju ine pokretakom snagom historije. Hegelova
84 U izdanju po kojem smo prevodili (Marx-Engels, Gesamt- ausgabe, erste Abteilung. Band 5, Berlin 1932) nalazi se na ovom mjestu (str. 28) njemaki izraz Urgeschishtlich (prahistorijska), dok se u izdanju koje su pripremili S. Landshut i J. P. Mayei' (Kroner Verlag, Leipzig 1932 str. 33) na tom mjestu nalazi ungeschichtlich (nehistorijska). U francuskom prijevodu od 1937. god., (Oeuvres completes de Karl Mara, tome VI) nalazimo na str. 186: . . . ntant pas historique . . . (dakle, nehistorijska), a u ruskom prijevodu od 1933. god., (K. MapKC - <I>. 3mein,c, COTOHerora, TOM IV, DTflen nepBbitt, ctp. 29): . . . M e M TO aoMCTopHHecKiiM . . . (dakle prethistorijska). Smisao teksta zahtijeva da se prevede s nehistorijska. Prevodilac.

17 Rani radovi

383

filozofija historije posljednja je konzekvencija cijele njemake historiografije, dovedena do svog najieg izraza, u kojoj se ne radi o stvarnim, ak niti o politikim interesima, nego o istim mislima, koje se onda i svetom Bruni ine kao red misli, od kojih jedna guta drugu i na kraju iezava u samosvijesti^, a jo konzekventnije je to ko svetog Maxa Stirnera, koji nita ne zna o cijeloj stvarnoj historiji, a ovaj historijski tok85 mu se inio kao historija vitezova, razbojnika i utvara, od ijih vizija se moe spasiti samo pomou bezbonosti. Ovo shvaanje je stvarno religiozno, ono pretpostavlja religioznog ovjeka kao prvobitnog ovjeka, od kojeg polazi cijela historija i u svojoj uobrazilji stavlja religiozne proizvode fantazije na mjesto stvarne proizvodnje sredstava za ivot i ivota samog. Cjelokupno to shvaanje historije zajedno s njegovim raspadanjem, te skrupulama i kolebanjima, koje iz toga nastaju, samo je nacionalna stvar Nijemaca i ima samo lokalni interes za Njemaku, kao npr. vano, nedavno vie puta tretirano pitanje: kako se zapravo dolazi iz carstva bojeg u carstvo ljudsko, kao da to carstvo boje igdje drugdje postoji osim u mati, a uena gospoda kao da nisu uvijek ivjela a da to uope ne znaju u carstvu ljudskom, prema kojem oni sada trae put, i kao da se nauna zabava jer to nije nita drugo do zabava da se objasni kuriozum toga stvaranja teorijskih oblaka ne sastoji u obratnome, da se njihovo nastajanje dokae iz stvarnih zemaljskih odnosa. Uope, ovi Nijemci su stalno obuzeti time da zateenu besmislicu pretvore u neku drugu nastranost, tj. pretpostave, da cijela ta besmislica ima apartni smisao koji treba pronai, dok je, meutim, cijela stvar u tome, da se ove teorijske fraze objasne iz postojeih stvarnih odnosa. Stvarno, praktiko savladavanje ovih fraza, uklanjanje ovih predodbi iz svijesti ljudi ostvaruje se, kao to je ve reeno, promijenjenim okolnostima, a ne treorijskim dedukcijama. Za masu ljudi, tj. za proletarijat, ne postoje ove teorijske predodbe, te ih zbog nje ne treba ni uklanjati, i, ako je ova masa ikada imala neke teorijske predodbe, npr. religiju, one su sada ve odavno prevladane okolnostima. isto nacionalni karakter ovih pitanja i rjeenja pokazuje se jo i u tome, to ovi teoretiari misle sasvim ozbiljno, da su utvare, kao bogo-ovjek, ovjek: itd. upravljale pojedinim epohama historije a sveti Bruno ide ak tako daleko da tvrdi, kako su samo kritika i
85 U visini rijefii: ovaj historijski tolc do utvara, napisao je Marx u desni stupac: Takozvano objektivno pisanje historije sastojalo se ba u tome da historijske odnose shvati odvojeno od djelatnosti. Reakcionarni karakter. 85 svjetska arena
85

384

Wigandov tromjesenik, 1845, sv. 2.

kritiari stvorili historiju, i, ako se sami uputaju u historijske konstrukcije, u najveoj urbi preskau preko sVega prologa i prelaze od mongolstva odmah na pravu sadrajnu historiju, naime, historiju Hallekih i Njemakih godinjaka i historiju raspadanja Hegelove kole u opu svau. Sve druge nacije, svi stvarni dogaaji se zaboravljaju, a theatrum mundi1 ograniava se na lajpciku izlobu knjiga i meusobne svae kritike, ovjeka i jedinog:. Ako se teoretiari moda jednom dadu na to da obrade stvarno historijske teme, kao npr. osamnaesto stoljee, onda daju samo historiju predodbi otrgnutu od injenica i praktikog razvitka koji im lei u osnovi, a i tu historiju izlau samo s namjerom da bi to vrijeme prikazali kao nepotpuni prethodni stupanj, kao jo ogranienog preteu pravog historijskog vremena, tj. vremena njemake filozofske borbe od 1840. 1844. Ovom cilju tj. napisati historiju prolosti da bi se u osobito sjajnom svjetlu pokazala slava neke nehistorijske linosti i njenih fantazija odgovara to, da oni ne spominju stvarne historijske dogaaje, ak ni stvarne zahvate politike u historiju, nego umjesto toga daju priu osnovanu ne na izuavanjima, nego na konstrukcijama i literarnim naklapanjima, kako se to dogodilo sv. Bruni u njegovoj sada zaboravljenoj historiji 18. stoljea. Ovi hvalisavi i naduveni trgovci mislima, koji vjeruju da su beskrajno uzvieni iznad svih nacionalnih predrasuda, u praksi su dakle mnogo nacionalniji nego pivski filistri, koji sanjaju o jedinstvu Njemake. Djela drugih naroda uope ne prizna- vaju za historijska, oni ive u Njemakoj, prema Njemakoj i za Njemaku; oni pretvaraju pjesmu o Rajni u duhovnu pjesmu i zauzimaju Elsass i Lothringen na taj nain, to umjesto francuske drave kradu francusku filozofiju, a umjesto francuskih provincija germa- niziraju francuske misli. Gospodin Venedey je kozmopolit prema sv. Bruni i Maxu, koji u svjetskoj vlasti teorije proklamiraju svjetsku vlast Njemake. Iz 6vih razlaganja se takoer pokazuje kako se Feuerbach jako vara, kada sebe (Wigands Viertel- jahrsschrift, 1845., Bd. 2.)1 proglaava komunistom pomou kvalifikacije ovjek uope, pretvarajui tu oznaku u predikat ovjeka kao takvog, kad vjeruje, dakle, da rije komunist, koja u postojeem svijetu oznauje pripadnika jedne odreene revolucionarne partije, moe pretvoriti opet u golu kategoriju. Cijela Feuerbachova dedukcija, s obzirom na meusobni odnos ljudi, tei samo tome da dokae, kako ljudi trebaju i kako su uvijek trebali jedan drugoga. On eli da ustanovi svijest o toj injenici, on, dakle, eli, kao ostali teoretiari, samo da iznese pravu svijest o jed
13* 385

noj postojeoj injenici, dok je pravom komunist^ lo do toga da ovo postojee srui. Uostalom, mi sta- puno priznajemo da Feuerbach, teei da proi^ t>ot~ svijest upravo ove injenice, ide tako daleko, J'ede jedan teoretiar uope moe ii, a da ne prestan^kle teoretiar i filozof. Karakteristino je, meutii^ biti sveci Bruno i Max stavljaju Feuerbachovu pred^' da 0 komunistu odmah na mjesto pravog komunist^bu se djelomino dogaa i zbog toga, da bi takoer to munizam mogli pobijati kao duh od duha, kao feo- zofsku kategoriju, kao doraslog protivnika, a sv. no jo i iz pragmatikih interesa. Kao primjer pij ru nja i krivog shvaanja postojeeg, to je Feuer^a- jo uvijek zajedniko s naim protivnicima, pod$?chu mo na mjesto u Filozofiji budunosti, gdje on kazuje, da je bitak jedne stvari ili ovjeka istovreJ^a1 njegova sutina, da su odreeni odnosi egziste^no nain ivota i djelatnost jedne ivotinjske ili lj^je, individue ono, u emu se njegova sutina osjea voljena. Ovdje se svaki izuzetak shvaa iskljuiv^onesretan sluaj, kao nenormalnost koja se ne J^ao promijeniti. Ako se, dakle, milijuni proletera ne ^e aju zadovoljni u svojim uvjetima ivota, ako bitak ( . . . . ) njihovoj . . . . . . .* /W stvarnosti i za praktike materijaliste, tj. komuk, u stvar je u tome da se revolucionira postojei svijepe, se zateenfe stvari praktiki zahvate i izmijene. A^ ^a kod Feuerbacha katkad i susreu takvi pogledi," Se nikada ne prelaze pojedinane slutnje i imaju na.^i govo ope gledite i suvie malo utjecaja, da bi ovdje mogli drugaije uzeti u obzir, nego kao u^i sposobne za razvitak. Feuerbachovo shvaanje ^
Smisao prijelaza koji ovdje nedostaje bio bi otprlllk, jedel: Ako njihov bitak protivrijei njihovoj (sutini, *lj, je to svakako abnormalnost, ali nije nesretan sluaj. Histo\a injenica koja se osniva na sasvim odreenim drutvenim sima. Feuerbach se zadovoljava da tu injenicu konstatirao, interpretira samo postojei osjetni svijet, prema njemu se t kao teoretiar dok) u stvarnosti . . . (Primjedba njemakog \( vaa). V
1

ie-

tilnog svijeta ograniava se s jedne strane na prosto promatranje toga svijeta, a s druge samo na prosti osjet, on govori o ovjeku umjesto o stvarnim historijskim ljudima. ovjek je realiter Nijemac. U prvom sluaju, kod promatranja osjetilnog svijeta, on se nuno sukobljava sa stvarima koje protivrjee njegovoj svijesti i njegovu osjeaju, koje naruavaju od njega pretpostavljenu harmoniju svih

dijelova osjetilnog svijeta, a osobito harmoniju ovjeka s prirodom86. Da bi ih odstranio, on mora traiti utoite u dvostrukom opaanju, izmeu profanog opaanja koje sagledava samo ono to je jasno kao dan i jednog vieg, filozofskog opaanja, koje sagledava pravu sutinu stvari. On ne vidi kako osj etilni svijet koji ga okruuje, nije neka stvar neposredno data od vjenosti, koja ostaje uvijek ista, nego je proizvod industrije i drutvenog stanja, i to u tome smislu, da je on historijski proizvod, rezultat djelatnosti cijelog niza pokoljenja, od kojih je svako stajalo na pleima prethodnoga i dalje izgraivalo njegovu industriju i saobraaj, te modificiralo socijalni poredak prema promijenjenim potrebama. ak su mu i predmeti najjednostavnije, osjetilne izvjesnosti dati drutvenim razvitkom i trgovakim saobraajem. Trenja je, kao i gotovo sve voke, kao to je poznato, presaena u nau zonu tek prije nekoliko stoljea zahvaljujui trgovini, tako da je ovoj Feuerbachovoj osjetilnoj izvjesnosti data tek pomou akije jednog odreenog drutva u odreeno vrijeme. Uostalom, u ovom shvaanju stvari, kada se one smatraju onakvima kakve stvarno jesu i kako su se dogodile, svaki duboko misaoni filozofski problem sasvim se jednostavno razrjeava kako e se to dalje jo jasnije pokazati u jednu empirijsku injenicu. Npr. vano pitanje o odnosu ovjeka prema prirodi, (ili pak, kako Bruno kae (str. 110), suprotnosti u prirodi i historiji, kao da su to dvije, jedna od druge odijeljene stvari, kao da ovjek nema uvijek pred sobom historijsku prirodu i prirodnu historiju), pitanje iz kojeg su proizala sva nedokuivo visoka djela o supstanciji i samosvijesti, to se pitanje raspada samo po sebi, kad se uvidi da je mnogo slavljeno jedinstvo ovjeka i prirode u industriji uvijek postojalo i da je drugaije postojalo u svakoj epohi, ve prema veem ili manjem razvitku industrije, isto tako kao i borba ovjeka s prirodom, do razvitka njegovih proizvodnih snaga na odgovarajuoj osnovi. Industrija i trgovina, proizvodnja i razmjena potreba za ivot, uvjetuju sa svoje strane i uvjetovani su opet u nainu svoga djelovanja distribucijom, organiziranjem razliitih drutvenih klasa, i tako onda dolazi do toga, da Feuerbach vidi u Manchesteru samo tvornice i strojeve, gdje bi se prije sto godina mogli vidjeti samo kolovrati i razboji, ili da otkriva u Campagna di Rotna samo panjake i movare, gdje bi za vrijeme Augusta naao samo vinograde i vile rimskih kapitalista. Feuerbach govori osobito o opaanju prirodne nauke, spo86 N. B. Nije greka Sto Feuerbach ono oigledno, osjetilni privid koji je ustanovljen tanljim istraivanjem osjetilne injenice podreuje osjetnoj zbiljnosti, nego u tome to u krajnjoj instanciji ne moe izai na kraj s osjetnou, a da je ne promatra oima, tj. naoarima filozofa.

387

minje tajne koje su oigledne samo oku fiziara i kemiara; ali gdje bi bila prirodna nauka bez industrije i trgovine? I sama ova ista prirodna nauka dobija svoju svrhu kao i svoj materijal tek trgovinom i industrijom, osjetilnom djelatnou ljudi. Ova djelatnost., ovaj neprekidni osj etilni rad i stvaranje, ova proiz-: vodnja, do takvog je stupnja osnova osj etilnog svijeta, kako on sada postoji, da bi Feuerbach zatekao ogromnu promjenu ne samo u prirodnom svijetu, nego uskoro ne bi naao ni cijelo ovjeanstvo, ni vlastitu mogunost opaanja, to vie, niti svoju vlastitu egzistenciju, kad bi ova djelatnosT bila prekinuta ma i za jednu godinu. Svakako, prioritet vanjske prirode pri tome ostaje i, razumije se, sve je to neprimjenljivo na prvobitne, uslijed generatio aequivoca1 proizvedene ljude; ali ovo razlikovanje ima samo utoliko smisla, ukoliko ovjeka promatramo kao neto to je razliito
f

od prirode. Uostalom, ova priroda koja prethodi ljudskoj historiji, nije priroda u kojoj ivi Feuerbach, to je priroda koja danas nigdje vie ne postoji, izuzevi moda na australskim koraljnim ostrvima novijeg porijekla, dakle, ne postoji ni za Feuerbacha. Feuerbach ima svakako veliku prednost pred istim materijalistima to uvia, Jc^ko je i ovjek osje- tilni predmet; ali, bez obzira na to to ga on shvaa samo kao osjetilni predmet, a ne kao osjetilnu djelatnost:, jer se on i ovdje dri teorije i ne razmatra ljude u datoj drutvenoj vezi, pod postojeim ivotnim uvjetima, koji su ih uinili onim to jesu, on nikada ne dolazi do djelatnih ljudi, koji stvarno egzistiraju, nego ostaje kod apstrakcije ovjek i ograniava se samo na priznanje stvarnih, individualnih, tjelesnih ljudi u oblasti osjeta, tj. on ne poznaje druge ljudske odnose, ovjeka prema ovjeku osim ljubavi i prijateljstva, i to idealizirano. On ne daje uope kritiku sadanjih ivotnih odnosa. On, dakle, nikada ne dolazi do toga, da osjetilni svijet shvati kao cjelokupnu, ivu, osjetilnu djelatnost individua koji ga sainjavaju, i stoga je primoran, kada npr. umjesto zdravih ljudi vidi gomilu skrofuloznih, radom iscrpljenih i suiavih bijednika, da pribjegava viem opaanju i izjednaenju u rodu, dakle pada u idealizam upravo tamo, gdje komunistiki materijalist vidi nunost i ujedno uvjet za preobraaj kako industrije, tako i drutvenog poretka. Ukoliko je Feuerbach materijalist, kod njega se historija ne zbiva, a ukoliko uzima u obzir historiju, on nije materijalist. Kod njega se materijalizam i historija potpuno razilaze, to se uostalom ve iz reenoga objanjava. 388

Raanje koje se vri samo od sebe.

Historija nije nita drugo do slijed pojedinih generacija, od kojih svaka eksploatira materijale, kapitale, proizvodne snage koje su joj predane od svih prethodnika, stoga, dakle, produava s jednes trane naslijeenu djelatnost pod sasvim izmijenjenim okolnostima, a s druge strane, s potpuno izmijenjenom djelatnou oblikuje stare okolnosti, to se spekulativno dade tako obrnuti, da se kasnija historija uini svrhom ranije, da se npr. otkriu Amerike stavi u osnovu svrha da olaka pobjedu francuske revolucije, ime onda historija stjee svoju osobitu svrhu i postaje '>osoba pored drugih osoba (kao to su ovdje: samosvijest, kritika, jedini, itd.), dok je ovo, to se oznaava rijeima odreenje, svrha, klica, ideja prijanje historije, samo apstrakcija kasnije historije, apstrakcija od aktivnog utjecaja koji prijanja historija vri na kasniju. Ukoliko se sada pojedini krugovi, koji jedan na drugog djeluju, dalje ire tokom ovoga razvitka, ukoliko se vie unitava prvobitna zatvorenost pojedinih nacionalnosti uslijed usavrenog naina proizvodnje, saobraaja, a time i stihijski proizvedene podjele rada meu pojedinim nacijama, utoliko vie historija postaje svjetskom historijom, tako npr., ako se u Engleskoj pronae jedan stroj koji u Indiji i Kini liava kruha bezbrojne radnike i mijenja sve oblike postojanja tih drava, tada taj pronalazak postaje svjetsko-historijska injenica; ili pak taj primjer, da su eer i kava u 19. stoljeu dokazali svoje svjetsko-historijsko znaenje na taj nain, to je nedostatak tih produkata, izazvan Napoleonovim kontinentalnim sistemom, pc digao Nijemce na ustanak protiv Napoleona i tako post' o realna baza slavnih oslobodilakih ratova 1813. godine. Odatle slijedi da takvo pretvaranje historije u svjetsku historiju nije samo apstraktno djelo samosvijesti, svjetskog duha ili kakve metafizike utvare, nego potpuno materijalno, empirijski dokazivo djelo, takvo djelo koje svaka individua dokazuje na taj nain, kakva ona jest, kako jede, pije i kako se oblai. Misli vladajue klase u svakoj su epohi vladajue misli, tj. klasa koja je vladajua materijalna sila drutva, istovremeno je njegova vladajua duhovna sila. Klasa, kojoj stoje na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju, raspolae samim tim i sredstvima za duhovnu proizvodnju, tako da su joj zbog toga, uzevi u prosjeku, podreene misli onih, koji su lieni sredstava za duhovnu proizvodnju. Vladajue misli nisu nita drugo do idealni izraz vladajuih materijalnih odnosa, tj. u obliku misli izraeni vladajui materijalni odnosi; dakle, idealni izraz odnosa koji ba jednu klasu ine vladajuom, dakle, misli njene vladavine. Individue, koje sainjavaju vladajuu klasu, imaju izmeu ostaloga svijest, i stoga misle; ukoliko 389

one, dakle, vladaju kao klasa i odreuju cijeli opseg jedne historijske epohe, razumije se po sebi, da one to ine u svim njenim dimenzijama, dakle, izmeu ostalog vladaju i kao mislioci, kao proizvoai misli, upravljaju proizvodnjom i raspodjelom misli svoga vremena; da su, dakle, njihove misli vladajue misli epohe. Npr. u vrijeme i u zemlji u kojoj se prepiru oko vlasti kraljevska sila, aristokracija i buroazija, gdje je, dakle, vlast podijeljena, kao vladajua misao pokazuje se doktrina o podjeli vlasti, koju tada izriu kao vjeni zakon. Podjela rada, koju smo ve prije zatekli kao jednu od glavnih sila dosadanje historije, ispoljava se sada i u samoj vladajuoj klasi kao podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da unutar te klase jedan njen dio istupa u svojstvu mislilaca te klase (njegi aktivni konceptivni ideolozi, koji ine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi), dok se drugi prema tim mislima i iluzijama dre vie pasivno i re- ceptivno, jer su oni u stvarnosti aktivni lanovi te klase

imaju manje vremena za to da stvaraju misli

o samima sebi. Unutar te klase moe se ovaj njihov rascjep razviti ak do stanovite suprotnosti i neprijateljstva ovih dvaju dijelova, meutim, on otpada sam po sebi kod svakog praktikog sukoba, kada je klasa sama ugroena, a tada iezava i privid kao da vladajue misli nisu misli vladajue klase i kao da one imaju neku mo razliitu od moi te klase. Postojanje revolucionarnih misli u odreenoj epohi pretpostavlja ve postojanje jedne revolucionarne klase, o ijim je pretpostavkama ve ranije reeno najnunije. Ako se sada, pri shvaanju historijskog toka, misli vladajue klase odvoje od te vladajue klase, ako im se prida samostalnost i ako se ostane kod toga, da su u jednoj epohi vladale ove i one misli, ne brinui se za uvjete proizvodnje i proizvoae tih misli, ako. dakle, izostavimo individue i svjetske prilike koje se nalaze u osnovi misli, onda se moe npr. rei, da su u vrijeme, kad je vladala aristokracija, vladali pojmovi asti, vjer- nosti itd., za vrijeme vladavine buroazije pojmovi slobode, jednakosti itd. Sama vladajua klasa to, prosjeno, tako i uobraava. Ovo shvaanje historije, koje je zajedniko svim historiarima osobito od 18. stoljea, nuno e se spotai na pojavi, da uvijek vladaju sve apstraktnije misli, tj. misli koje sve vie primaju oblik openitosti. Naime, svaka nova klasa koja stupa na mjesto prethodne vladajue klase, primorana je, ve i zato da bi provela svoj cilj, prikazati svoj interes kao zajedniki interes svih lanova drutva, tj. idealno izraeno: da svojim mislima dade oblik openitosti, da ih prikae kao 390

jedino razumne i ope vaee. Klasa koja izaziva prevrat, u samom poetku ne istupa kao klasa, ve zbog toga to se suprotstavlja jednoj klasi, nego kao zastupnica cjelokupnog drutva, ona se javlja kao cjelokupna masa drutva nasuprot jednoj jedinoj, vla- dajuoj klasi.87 Ona to moe, jer je njen interes u poetku zaista jo vie povezan sa zajednikim interesom svih ostalih nevladajuih klasa, jer se pod pritiskom dosadanjih odnosa jo nije mogao razviti kao posebni interes jedne posebne klase. Njena pobjeda koristi stoga i mnogim individuama ostalih klasa, koje ne dolaze na vlast, ali samo utoliko, to ona sada stavlja te individue u poloaj, da se uzdignu do vladajue klase. Kada je francuska buroazija oborila vladavinu aristokracije, omoguila je time mnogim proleterima da se uzdignu iznad proletarijata, ali samo ukoliko su postali bur- uji. Stoga svaka nova klasa ostvaruje svoju vladavinu samo na iroj osnovi nego to je bila osnova dotad vladajue klase, uslijed ega se kasnije razvija utoliko otrije i dublje i suprotnost izmeu nevladajue i sada vladajue klase. I jednim i drugim je uvjetovano to, da je borba, koja se morq voditi protiv ove nove vladajue klase, opet usmjerena k odlunoj, radikalnijoj negaciji dosadanjih drutvenih prilika, nego to su to mogle uiniti sve dosadanje klase koje su teile k vlasti. Cijeli ovaj privid, kao da je vladavina odreene klase samo vla9g$jn stanovitih misli, prestaje naravno sam po sebi, ifh vladavina klasa prestane uope da bude oblik drutvenog ureenja, im dakle, ne bude vie potrebno da se posebni interes pokazuje kao opi, ili ope kao vladajue. Poto su jednom vladajue misli odijeljene od vla- dajuih individua, a prije svega od odnosa, koji proizlaze iz datog stupnja naina proizvodnje, i poto je na taj nain ostvaren rezultat da u historiji stalno vladaju misli, vrlo je lako iz ovih razliitih misli apstrahirati misao, ideju itd., kao da vladaju u historiji, i time sve te pojedine misli i pojmove shvatiti kao samoodreenja pojma koji se razvija u historiji.88 Onda je takoer prirodno, da se svi odnosi meu ljudima mogu izvesti iz pojma ovjeka, iz predoenog ovjeka, iz sutine ovjeka, iz ovjeka. To je spekulativna filozofija i inila. Hegel sam priznaje na kraju Filozofije historije, da je razmatrao kretanje samoga pojma i da je u historiji prikazao
87 U ovoj visini napisao je Marx u desni stupac: (openitost odgovara 1. klasi protiv stalea, 2. konkurenciji, svjetskom saobraaju itd., 3. velikoj veini vladajue klase, 4. iluziji drutvenih interesa. U poetku je ova iluzija istinita, 5. Obmanjivanju ideologa i podjeli rada). 88 Ovu reenicu Mara je napisao u visini prethodne u desnom stupcu, ne naznaivi kuda je treba umetnuti.

391

istinsku teodiceju (p. 446). Sada je opet mogue ponovo se vratiti na proizvoae pojma, na teoretiare, ideologe i filozofe, i tada se dolazi do rezultata, da su filozofi, mislioci kao takvi, od uvijek vladali u historiji rezultat, koji je, kako smo vidjeli, takoer izrekao ve Hegel. Dakle, itav majstor- luk da se u historiji dokae vrhovna vlast duha (hijerarhija kod Stirnera) svodi se na slijedea tri napora. 1. Misli onih koji vladaju iz empirijskih razloga, pod empirijskim uvjetima, i kao materijalne individue, moraju se odijeliti od tih vladajuih individua i samim tim priznati u historiji vladanje misli i iluziia.

392

2. U tu vladavinu misli mora se unijeti neki red, dokazati mistinu povezanost meu pojedinim vladajuim mislima, koje slijede jedna za drugom, a to se ostvaruje na taj nain, da se uzmu kao samoodreenja pojma r (ovo je mogue zbog toga, to su ove misli stvarno povezane svojom empirijskom osnovom, kao i zbog toga, to uzete kao iste misli, one postaju samorazlikovanja, razlike stvorene miljenjem). 3. Da bi se uklonio mistiki izgled, ovoga pojma koji se sam odreuje, pretvaraju ga u jednu osobu samosvijest ili, da bi izgledao pravo materijalistiki, u red osoba, koje u historiji reprezentiraju pojam, u mislioce, filozofe, ideologe, koje opet shvaaju kao fabrikante historije, kao savjet straara, kao one koji vladaju.1 Tako su uklonjeni svi materijalistiki elementi iz historije i sada se moe pustiti uzde svome spekulativnom konjii. Dok u obinom ivotu svaki trgovac znade odlino razlikovati ono to neko tvrdi da jest, od onoga to je on stvarno, dotle naa historiografija jo nije dola do te trivijalne spoznaje. Ona vjeruje svakoj epohi na rije, to ona sama o sebi kae i uobraava. Ovu historijsku metodu, koja je vladala u Njemakoj (a zato naroito tamo), treba objasniti iz povezanosti s ily(jom ideologa uope, npr. s iluzijama pravnika, politiara (takoer i praktikih dravnika), iz dogmatskih sanjarija i izvrtanja ovih momaka, to se sasvim jednostavno objanjava iz njihova praktikog poloaja u ivotu, iz njihova zanimanja i podjele rada.

b. STVARNA OSNOVA IDEOLOGIJE

[1.] Saobraaj i proizvodne snage Najvea je podjela materijalnog i duhovnog rada razdvajanje grada i sela. Suprotnost izmeu grada i se
* Na ovoj visini napisao Je Mara u desni stupac: ovjek = = ovjeji duh koji misli.

la poinje prijelazom iz barbarstva a civilizaciju, iz plemenske zajednice u dravu, iz lokalne ogranienosti u naciju i provlai se kroz cijelu historiju civilizacije, sve do dananjeg dana (Anti-Corn-Law League).89 Zajedno s gradom javlja se i nunost administracije, policije, poreza itd., ukratko, nunost komunalnih poslova, a time i
89

Liga protiv itnih zakona.

393

politike uope. Ovdje se najprije pojavila podjela stanovnitva na dvije velike klase, koja se direktno osniva na podjeli rada i proizvodnim oruima. Grad predstavlja ve injenicu koncentracije stanovnitva, orua za proizvodnju, kapitala, uitaka, potreba, dok selo pokazuje upravo suprotnu injenicu, izolaciju i osamljivanje. Suprotnost izmeu grada i sela moe postojati samo unutar privatnog vlasnitva. Ona je najgrublji izraz podreenosti individue podjeli rada, jednoj odreenoj, njemu nametnutoj djelatnosti, potinjenosti, koja jednog pretvara u ogranienu gradsku ivotinju, a drugog u ogranienu seosku ivotinju, i svakodnevno ponovo proizvodi suprotnost izmeu njihovih interesa. Glavno je ovdje opet rad, sila nad individuama, i dokle god ona postoji, tako dugo mora postojati privatno vlasnitvo. Ukidanje suprotnosti izmeu grada i sela jedan je od prvih uvjeta zajednice, uvjet, koji opet zavisi od mase materijalnih pretpostavki, i koji, to svatko vidi na prvi pogled, ne moe ispuniti sama volja (Ove uvjete treba detaljnije razmotriti). Razdvajanje grada i sela moe se shvatiti kao razdvajanje kapitala i zemljinog posjeda, kao poetak postojanja i razvitka kapitala nezavisnog od zemljinog vlasnitva, tj. vlasnitva koje se osniva samo na radu i razmjeni. U gradovima koji nisu preli u gotovu obliku iz ranije historije u srednji vijek, a koje su kao nove formirali osloboeni kmetovi, poseban rad svakog pojedinca bio je njegovo jedino vlasnitvo, osim malenog kapitala koji se sastojao gotovo samo iz najnunijeg alata koji su oni sa sobom donijeli. Konkurencija odbjeglih kmetova koji su stalno dolazili u grad, nepre kidni rat sela protiv gradova, i s tim povezana nunost jedne organizirane gradske ratne sile, veza zajednikog vlasnitva na neki odreeni rad, nunost zajednikih zgrada za prodaju svoje robe u vrijeme, kada su zanatlije bili ujedno i commercants1, zatim neputanje nepozvanih u te zgrade, suprotnosti interesa pojedinih zanata meu sobom, nunost zatite s (trnkom izuena rada i feudalna organizacija cijele zemlje to su bili uzroci ujedinjenja radnika svakog zanata u cehove. Mi ne emo ovdje dalje ulaziti u mnogobrojne modifikacije cehovskog ureenja koje su izazvane kasnijim historijskim razvitkom. Bijeg kmetova u gradove trajao je neprekidno za vrijeme cijelog Srednjeg vijeka. Ovi kmetovi, progonjeni na selu od svojih gospodara, dolazili su pojedinano u gradove, gdje su zatekli jednu organiziranu zajednicu, spram koje su bili nemoni i u kojoj su se morali podrediti poloaju u koji ih je upuivala potreba za njihovim 394

radom i interesi njihovih organiziranih gradskih konkurenata. Ovi radnici koji su pojedinano dolazili, nisu nikada mogli postati sila, jer, ako je njihov rad bio cehovski, koji je trebalo izuiti, cehovski su ih majstori podredili sebi i organizirali u skladu sa svojim interesima, a ako se njihov rad nije moralo izuiti, te stoga nije bio cehovski, nego nadniarski rad, nisu se nikada organizirali, nego su ostali neorganizirana svjetina. Nunost nadniarenja u gradovima izazvala je svjetinu. Ovi su gradovi bili pravi savezi, izazvani neposrednom potrebom, brigom za zatitu vlasnitva, za umnoavanjem sredstava za proizvodnju i obranu pojedinih lanova. Svjetina je u tim gradovima bila sasvim nemona zbog toga, to se sastojala od individua koje su tue jedne drugima, koje su pojedinano pristizale i neorganizirano se suprotstavljale jednoj organiziranoj, ratniki naoruanoj sili koja ih je ljubomorno nadzirala. Kalfe i egrti bili su u svakom zanatu organizirani tako, kako je to najbolje odgovaralo interesima majstora; patrijarhalni odnos u kojem su se oni nalazili prema svome majstoru, dao je ovima dvostruku mo, s jedne strane majstori su neposredno utjecali na cijeli ivot kalfa, a s druge, taj je odnos bio stvarna veza za kalfe koji su radili kod istog majstora, veza koja ih je ujedinjavala nasuprot kalfama ostalih majstora i od njih dijelila; i napokon kalfe su ve bili vezani uz postojei poredak interesom da i sami postanu majstori. Dok je stoga svjetina dizala barem pobune protiv cjelokupnog gradskog poretka, pobune koje su zbog njihove nemoi ostale bez ikakva djelovanja, dotle kalfe nisu ili dalje od blagih opiranja unutar pojedinih cehova, jer su i sami pripadali egzistenciji cehovskog ureenja. Svi veliki ustanci u srednjem vijeku proizlazili su iz sela, ali su zbog ratrkanosti seljaka i zbog zaostalosti koja odatle proizlazi, ostali potpuno bezuspjeni. Podjela rada bila je u gradovima provedena jo [aavim stihijno] izmeu pojedinih cehova, a izmeu pojedinih radnika u samim cehovima nije uope bila provedena. Svaki radnik je morao biti vjet u cijelom nizu poslova, morao je znati raditi sve to se s njegovim alatom moglo uiniti; ogranieni saobraaj i neznatna povezanost meu pojedinim gradovima, manjak stanovnitva i ogranienost potreba nisu dozvoljavali daljnje nastajanje podjele rada, i stoga je svaki koji je htio postati majstor, morao ovladati cijelim svojim 1 zanatom. Zato kod srednjovjekovnih zanatlija postoji jo trgovci
395

interes za njihov specijalni rad i za vjetinu u njemu, interes koji se mogao uzdii do stanovitog ogranienog smisla za umjetnost. Ali je zato i svaki srednjovjekovni zanatlija potpuno ulazio u svoj posao, odnosio se prema njemu ropskom predanou i bio mu mnogo vie podreen nego suvremeni radnik, kojemu je njegov posao ravnoduan. Kapital je u tim gradovima bio naturalni kapital koji se sastojao od stana, alata i stihijno naslijeenog znanja i koji se zbog nerazvijenog saobraaja i nedovoljne cirkulacije kao neostvariv morao nasljeivati od oca na sina. Kapital nije bio poput modernog, koji se izraunava u novcu, pri emu je sporedno da li se na

396

lazi u ovoj ili onoj stvari, nego je bio neposredno povezan s odreenim radom posjednika, od njega potpuno nedjeljiv i stoga je bio staleki kapital. Slijedee proirenje podjele rada bilo je razdvajanje proizvodnje i saobraaja, stvaranje posebne klase trgovaca, razdvajanje, koje je do nas dolo s historijski naslijeenim gradovima {izmeu ostalog s Jevrejima), a ubrzo se pojavilo u novoosnovanim gradovima. Time je bila stvorena mogunost trgovake veze izvan najblieg kruga, mogunost, ije je ostvarenje zavisilo od postojeih saobraajnih sredstava, od stanja javne sigurnosti na selu, uvjetovanog politikim odnosima (kao to je poznato, u cijelom srednjem vijeku trgovci su putovali u naoruanim karavanama) i od vie ili manje primitivnih ili razvijenih potreba saobraaju dostupnog podruja, potreba koje su bile uvjetovane odgovarajuim stupnjem kulture. Sa saobraajem koji je konstituiran u posebnoj klasi, s proirenjem trgovine izvan najblie gradske okoline pomou trgovaca, nastaje odmah uzajamno djelovanje izmeu proizvodnje i saobraaja. Gradovi stupaju meusobno u vezu, novi alati se nose iz jednog grada u drugi, i podjela izmeu proizvodnje i saobraaja izaziva uskoro novu podjelu proizvodnje meu pojedinim gradovima, od kojih svaki uskoro prelazi na eksploataciju jedne, prevladavajue industrijske grane. Poetno ogranienje na lokalne razmjere poinje postepeno iezavati. U srednjem vijeku graani su u svakom gradu bili primorani da se ujedine protiv seoskog plemstva, kako hi sauvali svoju kou: proirenje trgovine, uspostavljanje komunikacija doveli su pojedine gradove do toga, da upoznaju druge gradove koji su provodili iste interese u borbi s istom suprotnou. Iz mnogih lokalnih skupova graana pojedinih gradova nastala je tek sasvim postepeno klasa graana. Uvjeti ivota pojedinih graana postali su, uslijed suprotnosti prema postojeim odnosima i nainu rada koji je time uvjetovan, ujedno uvjeti koji su svima njima bili zajedniki i nezavisni od svakoga pojedinca. Graani su stvorili ove uvjete, ukoliko su se otrgli od feudalnih veza, a bili su od njih stvoreni, ukoliko su bili uvjetovani svojom su- protnou prema feudalizmu koji su zatekli. Nastankom veze izmeu pojedinih gradova razvili su se ovi zajedniki uvjeti u klasne uvjete. Isti uvjeti, ista suprotnost, isti interesi morali su

uglavnom svagdje izazvati iste obiaje90. Sama buroazija razvija se tek postepeno sa svojim uvjetima, ponovo se razdvaja prema podjeli rada u razliite frakcije i napokon apsorbira u sebe sve zateene posjednike klase u takvoj mjeri, da se sve zateeno vlasnitvo pretvara u industrijski ili trgovaki kapital (za to vrijeme ona pretvara veinu zateene ne- posjednike i jedan dio do tada posjednike klase u jednu novu klasu proletarijat). Pojedine individue ine jednu klasu samo utoliko, ukoliko moraju voditi zajedniku borbu protiv druge klase; u ostalome oni se meusobno nalaze ak u neprijateljskoj konkurenciji. Na drugoj strani klasa se opet osamostaljuje nasuprot individuama tako da one svoje ivotne uvjete zatjeu pre- destinirane: klasa im naznauje njihov poloaj, a time i njihov lini razvitak, ona ih sebi podreuje. To je ista pojava kao podreivanje pojedinih individua podjeli rada i moe se ukloniti samo ukidanjem privatnog vlasnitva i samog rada. Kako se pak ovo poreivanje individua klasi istovremeno razvija u podreivanje svakojakim predodbama itd., itd., naznaili smo ve vie puta. Da li e proizvodne snage, osobito pronalasci koji su postignuti u jednom kraju, za kasniji razvitak biti izgubljeni ili ne, zavisi samo od proirenja saobraaja. Sve dotle dok ne postoji saobraaj koji prelazi neposredno susjedstvo, mora svaki kraj posebno stvarati svaki pronalazak, i dovoljni su obini sluajevi, kao upad barbarskih naroda, ak obini ratovi, da zemlju s

90 Na ovoj visini Marx Je tekst oznaio i pored njega napisao u desni stupac: Ona apsorbira najprije grane rada koje direktno pripadaju dravi, a onda sve + (plus ou molns) Ideoloke stalee.

398

razvijenim proizvodnim snagama i potrebama dovedu dotle, da opet mora poeti od poetka. U prvobitnoj historiji morao se svaki pronalazak dnevno ponovo izraivati u svakom kraju posebno. Kako su stvorene proizvodne snage i same bile nedovoljno sigurne od potpune propasti kod relativno vrlo rairene trgovine, dokazuju Feniani91, iji su pronalasci najveim dijelom nestali za dugo vremena istiskivanjem te nacije iz trgovine, Aleksandrovim osvajanjem i opadanjem koje iza toga slijedi. Isto tako npr. slikarstvo n-a staklu u srednjem vijeku.2 Tek kad saobraaj postane svjetski saobraaj, kad se osniva na krupnoj industriji i kad sve nacije budu uvuene u konkurentsku borbu, tek tada se osigurava trajnost postignutih proizvodnih snaga. Podjela rada meu razliitim gradovima dovela je najprije do nastajanja manufakture, proizvodne grane koja je izrasla iz cehovskog ureenja. Historijska pretpostavka prvog procvata manufakture u Italiji i kasnije u Flandriji bio je saobraaj s inozemnim nacijama. U drugim zemljama Engleskoj i Francuskoj npr. ograniavale su se manufakture u poetku na unutranje trite. Osim navedenih pretpostavki, manufakture imaju jo jednu pretpostavku: uznapredovalu koncentraciju stanovnitva osobito na selu i koncentraciju kapitala koji se poeo skupljati djelomino u cehovima, uprkos cehovskim zakonima, a djelomino kod trgovac^ u pojedinanim rukama. Onaj rad koji je od samog poetka pretpostavljao stroj, iako jo u najprimitivnijem obliku, pokazao je uskoro najveu sposobnost za razvitak. Tkalaki obrt, kojim su se seljaci na selu dosad uz put zanimali da bi sebi nainili nunu odjeu, bio je prvi rad koji je proirenjem saobraaja dobio poticaj i dalje usavravanje. Tkanje je bilo prva i ostalo najglavnija manufaktura. Poveanjem stanovnitva poveana potranja za odjevnim tkaninama, poetna akumulacija i mobilizacija naturalnog kapitala uslijed ubrzane cirkulacije, te ovim izazvana i postepenim proirenjem saobraaja uope potpomagana potreba za luksuzom, dali su tkanju kvantitativno i kvalitativno poticaj, koji ga je istrgao iz dotadanjeg oblika proizvodnje. Uporedo sa seljacima, koji su tkali za vlastite potrebe, koji su i dalje postojali i jo postoje,
91 Iza rijei Feniani Mara je umetnuo u desni stupac: i pravljenje stakla u srednjem vijeku.

13*

399

pojavila se nova klasa tkaa u gradovima, ije su tkanine bile odreene za cijelo unutranje trite, a veinom i za inozemna trita. Tkanje, posao koji je u veini sluajeva zahtijevao malo vjetine i koje se uskoro raspalo u mnogo grana, suprotstavilo se cijelom svojom strukturom okovima ceha. Tkanjem su se stoga veinom bavili izvan cehovske organizacije u selima i trgovitima, koja su postepeno postala gradovi, i to gotovo najrazvijeniji gradovi svake zemlje. S pojavom manufakture, osloboene od ceha, izmijenili su se odmah i odnosi vlasnitva. Prvi napredak od naturalnostalekog kapitala bio je stvoren pojavom trgovaca, iji je kapital od samog poetka bio pokretan, tj. kapital u modernom smislu, koliko o tome moe biti rijei pod tadanjim odnosima. Drugi se napredak pojavio s manufakturom, koja je opet mobilizirala masu naturalnog kapitala i uope umnoila koliinu pokretnog kapitala nasuprot naturalnome. Manufaktura je istovremeno seljacima bila utoite od cehova koji su ih iskljuivali ili slabo plaali, isto kao to su prije cehovski gradovi sluili seljacima kao utoite od [seoskog plemstva koje ih je ugnjetavalo]. Istovremeno s poetkom manufakture poinje period skitanja koji je bio izazvan rasputanjem feudalnih druina, otputanjem sakupljenih armija koje su kraljevima sluile protiv vazala, -poboljanom zemljoradnjom i pretvaranjem velikih povrina oranica u panjake. Ve odatle proizlazi kako je ova skitnja tano povezana s raspadanjem feudalizma. Ve u trinaestom stoljeu nastajale su pojedine epohe takve vrste, a kao openito i trajno ispoljava se to skitanje tek krajem 15, i poetkom 16. stoljea. Ove skitnice,' koje su bile tako mnogobrojne, da je izmeu ostalog Henrik VIII. engleski dao objesiti 72.000, moglo se privesti radu s najveim tekoama, krajnjom mukom i tek nakon dugog otpora. Brzo cvjetanje manufakture, osobito u Engleskoj, postepeno ih je apsorbiralo. Pojavom manufakture razne nacije poinju meusobnu konkurenciju, stupaju u trgovaku borbu koja je voena ratovima, zatitnim carinama i zabranama, dok su nacije prije, ukoliko su bile u vezi, vodile bezazlenu razmjenu. Trgovina otada dobiva politiko znaenje. S manufakturom se istovremeno promijenio i odnos radnika prema poslodavcu. U cehovima je i dalje postojao patrijarhalni odnos izmeu kalfa i majstora; u manufakturi 400

ga je zamijenio novani odnos izmeu radnika i kapitalista; odnos, koji je na selu i u malim gradovima ostao patrijarhalno obojen, u velikim pravim manufakturnim gradovima, meutim, ve je vrlo rano izgubio gotovo svaku patrijarhalnu boju. Proirenjem saobraaja, koje je nastalo otkriem Amerike i morskog puta prema Indiji, dobila je manufaktura i kretanje proizvodnje uope ogroman polet. Novi proizvodi odatle uvezeni, osobito mase zlata i srebra koje su poele cirkulirati, totalno su izmijenili uzajamni poloaj klasa i zadali estoki udarac radnicima i feudalnom zemljinom posjedu, a pohodi avanturista, kolonizacija i prije svega proirenje trita u svjetsko trite, to je sada bilo mogue i dnevno se sve vie i vie uspostavljalo, sve je to izazvalo novu fazu historijskog razvitka, na kojoj se openito ovdje ne treba dalje zadravati. Kolonizacijom novootkrivenih zemalja dobila je meusobna trgovaka borba nacija novu hranu, a prema tome i veu rasprostranjenost i ogorenost. Proirenje trgovine i manufakture ubrzalo je akumulaciju pokretnog kapitala, dok je u cehovima, koji nisu dobili nikakav podstrek za proirenje proizvodnje, naturalni kapital ostao stabilan ili je pak opadao. Trgovina i manufaktura stvorili su krupnu buroaziju, a u cehovima se koncentrirala sitna buroazija,92 koja sada vie nije vladala u gradovima kao prije, nego se morala pokoriti vladavini krupnih trgovaca i manufakturista. Stoga su cehovi propali im su doli u dodir s manufakturom. U epohi o kojoj smo govorili, meusobni odnos nacija primio je u njihovu saobraanju dva razliita oblika. U poetku mala koliina cirkulirajueg zlata i srebra uvjetovala je zabranu izvoza ovih metala; postavi nunom, zbog potrebe da se dade zaposlenje rastuem gradskom stanovnitvu,
92 U visini ove reenice napisao Je Mara u desni stupac: malograanin, srednji stale, krupna buroazija.
92 Trgovina sainjava strast stoljea:, i: od nekog vremena govori se samo o trgovini, moreplovstvu i mornarici. Iako je kretanje kapitala znatno ubrzano, ono je ipak stalno ostalo razmjerno polagano. Cirkulaciju je zaustavljalo rasprenje svjetskog trita u pojedine dijelove, od kojih je svaki eksploatirala posebna nacija, iskljuenje konkurencije meu nacijama, nespretnost same proizvodnje i nerazvijenost novanog sistema koji je tek izlazio iz prvog stupnja razvitka. Posljedica toga bio je trgovaki, prljavo sitniarski duh, koji je bio svojstven svim trgovcima i itavom nainu trgovanja. U poreenju sa manufakturistima, a jo vie sa zanatlijama, bili su oni ustvari veliko- -graani, buruji: no u poreenju s trgovcima i industrijalcima slijedeeg perioda ostaju oni malograani. ('Uporedi A. Smith).

401

industrija, veinom uvezena iz inozemstva, nije mogla biti bez privilegija koje su se naravno mogle dati ne samo protiv unutranje, nego osobito protiv vanjske konkurencije. Ove prvobitne zabrane proirile su lokalne cehovske privilegije na cijelu naciju. Carine su nastale iz nameta, to su ga feudalci nametali trgovcima koji su prolazili preko njihova podruja, kao otkup koji je zamjenjivao pljakanje iz poreza koje su kasnije nametali gradovi, a pri pojavi suvremenih drava bili su najudobnije sredstvo da se dobije novac za fiskus. Pojava amerikog zlata i srebra na evropskim tritima, postepeni razvitak industrije, brzi porast trgovine i tim izazvani procvat necehovske buroazije i novca, dalo je ovim mjerama drugo znaenje. Drava koja je svakim danom sve manje mogla biti bez novca, zadrala je sada zabranu na izvoz zlata i srebra iz fiskalnih razloga; buruji su s tim bili potpuno zadovoljni, jer je glavni predmet lihvarskog obogaivanja bila ova nova, na trite baena novana masa; dosadanji privilegiji postali su izvor prihoda za vladu i prodavani za novac; u carinskom zakonodavstvu uvedene su izvozne carine koje su industriji stavljale samo prepreke, a imale su isto fiskalnu svrhu. Drugi period nastupio je sredinom sedamnaestog stoljea i trajao je gotovo do kraja osamnaestoga. Trgovina i brodarstvo bre su se proirili nego manufaktura koja je igrala sekundarnu ulogu; kolonije su poele postajati jaki potroai, pojedine nacije podijelile su se dugini borbama u svjetsko trite koje se otvaralo. Ovaj period poinje zakonima o plovidba i kolonijalnim monopolima. Konkurencija meu nacijama bila je, to je mogue vie, iskljuena pomou tarifa, zabrana, ugovora, a u krajnjoj instanciji konkurentska borba se vodila i odluivala ratovima (osobito pomorskim ratovima). Najjaa pomorska nacija, Englezi, zadrali su nadmo u trgovini i manufakturi. Ve je ovdje koncentracija u jednoj zemlji. Manufaktura je stalno tiena obrambenim carinama na unutranjem tritu, monopolima na kolonijalnom tritu i, to je mogue vie, diferencijalnim carinama na inozemnom tritu. Obrada materijala koji je proz- veden u samoj zemlji bila je potpomagana (vuna i platno u Engleskoj, svila u Francuskoj), a izvoz u zemlji proizvedenih sirovina zabranjen (vuna u Engleskoj), dok je [obrada] uvezenog materijala bila zanemarena ili suzbijana (pamuk u Engleskoj). Nacija koja je prevladavala u morskoj trgovini i kolonijalnoj sili, osigurala je 402

sebi, naravno, i najvee kvantitativno i kvalitativno proirenje manufakture. Manufaktura nije uope mogla biti bez zatite, jer ona i najmanjom izmjenom koja se dogaa u drugim zemljama moe izgubiti svoje trite i biti upropatena; nju je lako bilo uvesti u jednoj zemlji pri donekle povoljnim uvjetima, ali je zato i lako unititi. Ona je ujedno tim nainom, kako je voena na selu, naroito u 18. stoljeu, toliko srasla sa ivotnim odnosima velikog broja ljudi, da se nijedna zemlja nije usudila staviti na kocku njenu egzistenciju doputanjem slobodne konkurencije. Ona stoga potpuno zavisi, ukoliko moe izvoziti, od proirenja ili ogranienja trgovine, a [na nju] obrnuto djeluje razmjerno vrlo neznatno. Odatle njeno sekundarno [znaenje] i stoga utjecaj trgovaca u osamnaestom stoljeu. Trgovci, a osobito brodovlasnici, prije svih drugih su navaljivali na dravnu zatitu i monopole; manufak- turisti su zahtijevali i dobili dodue zatitu, ali su se po politikom znaenju stalno nalazili iza trgovaca. Trgovaki gradovi, specijalno pomorski gradovi, bili su donekle civilizirani i poprimili krupnoburoaski karakter, dok je u tvornikim gradovima postojala najvea malograantina. (Uporedi Aikin itd.). Osamnaesto stoljee bilo je stoljee trgovine. Pinto kae to izriito: Le commerce fait la marotte du siecle; i: depuis quelque temps ii nest plus question que de commerce, de navigation et de marine. 1 Ovaj period karakterizira prestanak zabrana na izvoz zlata i srebra, nastanak trgovine novcem, banaka, dravnih dugova, papirnatog novca, spekulacija s akcijama i fondovima, igranja na burzi sa svim artiklima i stvaranjem financija uope. Kapital je opet izgubio veliki dio svoga naturalnog karaktera. Koncentracija trgovine i manufakture koja se nezadrivo razvijala u 17. stoljeu u jednoj zemlji, Engleskoj, stvorila je postepeno za nju relativno svjetsko trite, a time i potranju za njenim manufakturnim proizvodima, koja nije vie mogla biti zadovoljna dotadanjim industrijskim proizvodnim snagama. Ova potranja, koja je prerastala proizvodne snage, bila je pokretaka snaga koja je izazvala trei period privatnog vlasnitva poevi od srednjeg vijeka, i koja je stvorila krupnu industriju primjenu elementarnih snaga u industrijske svrhe, maineriju i najdetaljniju podjelu rada. U Engleskoj su ve postojali ostali uvjeti ove nove faze sloboda konkurencije unutar nacije, izgraivanje teorijske 403

mehanike (mehanika koju je Newton usavrio bila je uope u 18. stoljeu najpopularnija nauka u Francuskoj i Engleskoj itd.). (Slobodnu konkurenciju u samoj naciji moralo se svagdje osvojiti revolucijom, 1640. i 1688. u Engleskoj, 1789. u Francuskoj). Konkurencija je uskoro prisilila svaku zemlju koja je htjela zadrati svoju historijsku ulogu, da svoju manufakturu titi obnovljenim carinskim mjerama (stare carine nisu vie pomagale protiv krupne industrije), i da uskoro zatim uvede krupnu industriju pod zatitnim carinama. Krupna industrija uinila je konkurenciju univerzalnom uprkos zatitnim sredstvima (ona je praktika sloboda trgovine, zatitna carina je u njoj samo palijativno sredstvo, odbrana u slobodi trgovine), uspostavila je saobraajna sredstva i moderno svjetsko trite, podloila sebi trgovinu, pretvorila sav kapital u industrijski i time proizvela brzu cirkulaciju (stvaranje novanog sistema) i centralizaciju kapitala.93 Sveopom konkurencijom ona je prisilila sve individue da do krajnosti napregnu svoju energiju. Gdje je samo mogla, ona je unitila ideologiju, religiju, moral itd., a gdje to nije mogla, pretvorila ih je u javnu la. Ona je stvorila svjetsku historiju tek utoliko, ukoliko je zadovoljenje potreba svake civilizirane nacije i svake individue u njoj uinila zavisnim od cjelokupnog svijeta i ukoliko je unitila dosadanju stihijnu iskljuivost pojedinih nacija. Ona je podredila prirodnu nauku kapitalu, a podjeli rada je oduzela posljednji privid prirodnosti. Ona je uope unitila prirodnost, ukoliko je to unutar rada mogue, i pretvorila sve prirodne odnose u novane odnose. Ona je umjesto prirodno nastalih gradova stvorila velike moderne industrijske gradove koji su nastali preko noi. Tamo gdje je prodrla ona je razorila zanatstvo i uope sve prijanje stupnjeve industrije. Ona je zavrila pobjedu trgovakog grada nad selom. [Njena prva pretpostavka] je automatski sistem. [Njezin razitak] proizveo je masu proizvodnih snaga, za koje je privatno [vlasnitvo] postalo ba takav okov, kakav je cehovski poredak bio za manufakturu i sitni seljaki rad za zanatstvo koje se usavravalo. Ove proizvodne snage pod privatnim vlasnitvom dobivaju samo jednostrani razvitak, postaju za veinu destruktivne snage, i mnogo se takvih
93 Ove obadvije reenice napisao je Engels u desni stupac bez znaka umetanja u visini zakljuka reenice koja im prethodi.

93

Mo raspolaganja predmetima na osnovu rimskog prava.

93

404

U ovoj visini napisao je Engels u desnom stupcu: (lihva!),

snaga ne moe u privatnom vlasnitvu uope primijeniti. Ona je openito stvorila svagdje iste odnose izmeu drutvenih klasa i time unitila posebnost pojedinih nacionalnosti. I napokon, dok buroazija svake nacije jo zadrava zasebne nacionalne interese, krupna industrija je stvorila klasu koja kod svih nacija ima isti interes i kod koje je nacionalnost ve unitena, klasu, koja se stvarno oslobodila od cijelog starog svijeta i ujedno mu se suprotstavila. Krupna industrija ini radniku nepodnoljivim ne samo odnos prema kapitalistu, nego i sam rad. Razumije se da krupna industrija ne dostie u svim predjelima jedne zemlje isti nivo izgradnje. To, meutim, ne zadrava klasni pokret proletarijata, jer se proleteri stvoreni krupnom industrijom stavljaju na elo ovoga pokreta i sa sobom dovlae svu ostalu masu, i jer radnici koji nisu ukljueni u krupnu industriju upadaju u jo gori ivotni poloaj zbog krupne indu- stri, nego radnici krupne industrije. Isto tako djeluju zemlje u kojima je razvijena krupna industrija, na plus ou moins1 nerazvijene zemlje, ukoliko su ove uslijed svjetskog saobraaja uvuene u univerzalnu konkurentsku borbu.
* Vie ili manje.
s Konkurencija izolira individue, ne samo buruje, nego jo vie proletere, uprkos tome, to ih ona sastavlja. Stoga je mnogo vremena potrebno dok se te individue ujedine, ne uzimajui u obzir da za to ujedinjenje ukoliko ono ne treba da ostane samo lokalno mora tek krupna industrija stvoriti nuna sredstva, velike industrijske gradove i jeftine i brze komunikacije; stoga se tek poslije duge borbe moe pobijediti svaka organizirana sila koja se suprotstavlja ovim izoliranim individuama koje ive u uvjetima to svakodnevno proizvode ovu izoliranost. Zahtijevati suprotno bilo bi isto to i zahtijevati da u ovoj odreenoj historijskoj epohi ne bi trebalo da postoji konkurencija, ili da individue izbiju sebi iz glave odnose nad kojima one. uslijed svoje izoliranosti, nemaju kontrole.

Ovi razliiti oblici isto su toliko oblici organizacije rada, a time i vlasnitva. U svakom periodu dolo je do ujedinjenja postojeih proizvodnih snaga, ukoliko su potrebe to nuno zahtijevale.

[2.] Odnos drave i prava prema vlasnitvu Prvi oblik vlasnitva u antikom svijetu, a i u srednjem vijeku, jest plemensko vlasnitvo, uvjetovano kod Rimljana uglavnom ratom, a kod Germana stoarstvom. Kod antikih naroda javlja se plemensko vlasnitvo kao dravno vlasnitvo, jer u jednom gradu stanuje vie plemena, a pravo pojedinaca 405

pojavljuje se stoga kao isto possesio, vlasnitvo, koje se, meutim, kao i plemensko vlasnitvo uope, ograniava samo na zemljini posjed. Pravo privatno vlasnitvo poinje kod starih, kao i kod modernih naroda, s pokretnim vlasnitvom. (Ropstvo i zajednica) (ominium ex jure Quiritum). Kod naroda koji su proizali iz srednjeg vijeka, plemensko vlasnitvo prolazi kroz razliite stupnjeve feudalni zemljini posjed, korporativno pokretno vlasnitvo, manufakturni kapital do modernog kapitala koji je uvjetovan krupnom industrijom i univerzalnom konkurencijom, te koji je istom privatnom vlasnitvu skinuo svaki privid kolektivnosti i iskljuio svaki utjecaj drave na razvitak vlasnitva. Ovom modemom privatnom vlasnitvu odgovara moderna drava, koju su privatni vlasnici porezima postepeno'kupili, pa je ona preko dravnih dugova potpuno dospjela u njihovu vlast, a njeno postojanje je u cjelini postalo zavisno od povienja i snienja dravnih papira na burzi, od komercijalnog kredita koji joj daju privatni vlasnici, buruji. Buroazija je primorana da se organizira nacionalno, a ne vie lokalno, jer je ona ve klasa, a nije vie stale, i da svojim prosjenim interesima dade opi oblik. Emancipacijom privatnog vlasnitva od zajednice drava je postala posebna egzistencija, pored i izvan graanskog drutva; ali ona, nadalje, nije nita drugo do oblik organizacije koju buruji sebi nuno moraju stvoriti kako iznutra, tako i izvana, za uzajamnu garanciju njihova vlasnitva i interesa. Samostalnost drave postoji u nae vrijeme jo samo u takvim zemljama, u kojima se stalei nisu potpuno razvili u klase, u kojima stalei, odstranjeni ve u razvijenijim zemljama, igraju jo neku ulogu i gdje postoji jedna smjesa, zbog koje onda u tim zemljama nijedan dio stanovnitva ne moe dobiti vlast nad drugima. To je sluaj naroito u Njemakoj. Najpotpuniji primjer moderne drave je Sjeverna Amerika. Noviji francuski, engleski i ameriki pisci potvruju da drava postoji sauno zbog privatnog vlasnitva, tako da je to prelo i u obinu svijest. Budui da je drava oblik u kojem individue jedne vladajue klase ostvaruju svoje zajednike interese i u kojemu je obuhvaeno cijelo graansko drutvo jedne epohe, to slijedi, da su sve zajednike institucije posredovane dravom i da dobivaju politiki oblik. Otuda iluzija kao da se zakon osniva na volji i to na slobodnoj volji, otrgnutoj od svoje realne baze. Isto tako se onda i pravo opet reducira na zakon. Privatno pravo razvija se istovremeno s privatnim 406

vlasnitvom iz raspadanja prirodne zajednice. Kod Rimljana je razvitak privatnog vlasnitva i privatnog prava ostao bez daljnjih industrijskih i komercijalnih posljedica, jer je njihov cjelokupan nain proizvodnje ostao isti.1 Kod modernih naroda, gdje je feudalna zajednica bila unitena industrijom i trgovinom, poela je, s nastankom privatnog vlasnitva i privatnog prava, nova faza koja je bila sposobna za dalji razvitak. Amal- fi prvi grad koji je u srednjem vijeku vodio raz- granatu pomorsku trgovinu, izradio je takoer i pomorsko pravo. im su najprije u Italiji, a kasnije i u ostalim zemljama, industrija i trgovina dalje razvili privatno vlasnitvo, odmah je ve razraeno rimsko pravo bilo prihvaeno i uzdignuto do autoriteta. Kad se kasnije buroazija toliko osilila da su se knezovi

407

zauzeli za njene interese, Kako bi pomou nje sruili feudalno plemstvo, poeo je u svim zemljama u Francuskoj u 16. stoljeu stvarni razvitak prava, koji se u svim zemljama, izuzevi Englesku, odvijao na osnovi rimskog kodeksa. U Engleskoj su takoer za daljnji razvitak privatnog prava (osobito kod pokretnog vlasnitva) morali uzeti principe rimskog prava. (Ne treba zaboraviti da pravo isto tako nema vlastite historije kao ni religija.) Postojei odnosi vlasnitva izraavaju se u privatnom pravu kao rezultat ope volje. Samo jus utendi et abutendi 94 izraava s jedne strane injenicu da je privatno pravo postalo potpuno nezavisno od zajednice, a s druge strane iluziju, kao da se samo privatno vlasnitvo osniva na sasvim privatnoj volji, na samovoljnom raspolaganju stvarima. Za privatnog vlasnika ima i ova abuti95 u praksi vrlo odreene ekonomske granice, ako on ne eli da njegovo vlasnitvo, a time i njegov ius abutendi prijee u druge ruke, jest stvar, promatrana samo u odnosu na njegovu volju, nije uope stvar, nego ona postaje prava stvar, stvarno vlasnitvo tek u saobraaju i nezavisno od prava (odnos koji filozofi nazivaju ideja). Ova pravna iluzija koja pravo svodi na istu volju, dovodi u daljem razvitku odnosa vlasnitva nuno do toga, da netko moe imati pravo na jednu stvar, a da tu stvar stvarno nema. Ako npr. zbog konkurencije jedan komad zemlje prestane davati rentu, njegov vlasnik ima, dodue, na njega svoje pravo, zajedno sa ius utendi i abutendi. Ali on time ne moe nita poeti, on ne posjeduje nita kao zemljo vlasnik, ukoliko inae ne posjeduje dovoljno kapitala, da svoju zemlju obradi.

Odnos za filozofe * Oni poznaju samo odnos ovjeka svi realni odnosi postaju za ^K ideje.

ia samome sebi, i zato

94 Pravo

da se neka stvar neogranieno koristi. Potronja u ovoj visini napisao je Marx u desni stupac:
95

408

Iz iste iluzije pravnika objanjava se to, da je za njih i za svaki kodeks uope sluajnost, to individue stupaju u meusobne odnose, npr. ugovore, i to -te odnose smatraju takvima, u koje se moe po volji ui ili ne ui, te ija se sadrina osniva sasvim na individualnoj samovolji strana koje se dogovaraju. Kadgod su razvitak trgovine i industrije stvorili nove oblike saobra- anja, npr. osiguravajua drutva itd., pravo je bilo svaki put primorano da ih prihvati kao nove oblike stjecanja vlasnitva. Nita nije obinije nego predodba, da se dosad u historiji sve sastojalo u osvajanju. Barbari su osvojili Rimsko carstvo, i s injenicom tog osvajanja objanjava se prijelaz iz starog svijeta u feudalizam. Ali kod osvajanja od strane barbara radi se o tome, da li je nacija, koja je pokorena, razvila industrijske proizvodne snage, kao to je to sluaj kod modernih naroda, ili se njene proizvodne snage osnivaju uglavnom samo na njenom ujedinjenju i zajednici. Osvajanje je dalje uvjetovano predmetom koji se osvaja. Imovina jednog bankara sadrana u papiru uope se ne moe uzeti, ako se pri- svaja ne podredi uvjetima proizvodnje i saobraanja osvojene zemlje. Isto se odnosi na itav industrijski kapital jedne moderne industrijske zemlje. I napokon, osvajanje svagdje ima uskoro kraj, i ako nita vie ne postoji da se osvoji, mora se poeti proizvoditi. Iz ove nunosti proizvodnje koja uskoro nastupa, slijedi, da oblik zajednice koji prihvaaju nastanjeni osvajai mora odgovarati zateenim proizvodnim snagama, ili, ako to od poetka nije sluaj, njihov oblik zajednice mora se izmijeniti prema proizvodnim snagama. Odavde se objanjava takoer injenica koja je svagdje zapaena u doba nakon seobe naroda, da je naime kmet bio gospodar i da su osvajai uskoro primili od pokorenih njihov jezik, obrazovanje i obiaje. Feudalizam nije ni u kom sluaju bio prenesen iz Njemake u gotovu obliku, njegovo porijeklo ima korijen u ratnikoj vojnoj organizaciji osvajaa za vrijeme samog osvajanja, a ova se razvila u pravi feudalizam

409

tek poslije osvajanja, utjecajem proizvodnih snaga zateenih u osvojenim zemljama. Koliko je taj oblik bio uvjetovan proizvodnim snagama, pokazuju neuspjeli pokuaji sprovoenja drugih oblika, nastalih iz staro- rimskih uspomena (Karlo Veliki itd.). [3.] Prirodna i civilizirana orua za proizvodnju i oblici vlasnitva '...Iz prvoga proizlazi pretpostavka usavrene podjele rada i rairene trgovine, a iz drugoga lokalna ogranienost. U prvom sluaju individue moraju biti sabrane, u drugom one se samo nalaze pored datog orua za proizvodnju kao orua za proizvodnju. Ovdje se, dakle, javlja razlika izmeu prirodno nastalih orua za proizvodnju i orua koja su stvorena civilizacijom. Njiva (voda itd.) moe se smatrati prirodnim oruem za proizvodnju. U prvom sluaju, kod prirodnog orua za proizvodnju, individue su podreene prirodi, u drugom sluaju one su podreene proizvodu rada. Stoga se i vlasnitvo (zemljino vlasnitvo) pojavljuje u prvom sluaju kao neposredna, prirodna vlast, a u drugom kao vlast rada, specijalno akumuliranog rada, kapitala. Prvi sluaj pretpostavlja da individue pripadaju jedne drugima po nekoj vezi, bilo porodinoj, plemenskoj, ili po samom teritoriju itd., drugi sluaj pretpostavlja da su meusobno nezavisne i da su povezane samo razmjenom. U prvom sluaju razmjena je uglavnom razmjena izmeu ovjeka i prirode, razmjena, u kojoj se rad jednog zamjenuje proizvodima drugih; u drugom sluaju ona je preteno razmjena meu ljudima. U prvom sluaju dovoljan je prosjean ljudski razum, tjelesni i duhovni rad nisu jo uope podijeljeni; u drugom sluaju mora podjela izmeu duhovnog i tjelesnog rada praktiki biti potpuno izvrena. U prvom sluaju moe se vlast posjednika nad neposjednicima osnivati na linim odnosima, na nekoj vrsti zajednice, u drugom sluaju ona mora uzeti neki predmetni oblik u naem treem novcu. U prvom sluaju postoji sitna industrija, ali podreena koritenju prirodno na- stalog orua za proizvodnju i stoga bez podjele rada na razliite individue; u drugom sluaju postoji industrija samo u podjeli rada i pomou nje. Mi smo dosad polazili od orua za proizvodnju, i ve se ovdje pokazala nunost privatnog vlasnitva na odreenim industrijskim stupnjevima. U ekstraktivnoj industriji 410

privatno vlasnitvo jo se potpuno poklapa s radom; u sitnoj industriji i cjelokupnoj dosadanjoj agrikulturi privatno vlasnitvo je nuna konzekvencija postojeih orua za proizvodnju; u krupnoj industriji je protivrjenost izmeu orua za proizvodnju i privatnog vlasnitva tek njezin proizvod, za ije stvaranje ona ve mora biti vrlo razvijena. S njom je dakle tek mogue i ukidanje privatnog vlasnitva. Cjelokupni uvjeti egzistencije, uvjetovanosti, jedno.stranosti96 individua, stopljeni su u krupnoj industriji i konkurenciji u dva najjednostavnija oblika: privatno vlasnitvo i rad. Novac ini svaki oblik saobraanja i saobraanje samo sluajnim za individue. Dakle, ve novac uvjetuje to, da je svako dosadanje saobraanje bilo samo saobraanje individua pod odreenim uvjetima, a ne saobraanje individua kao individua. Ovi su uvjeti svedeni na dvoje: akumulirani rad ili privatno vlasnitvo, ili stvarni rad. Ako jedno od njih prestane, Uda zastane i saobraaj. I sami suvremeni ekonomisti, npr. Sismondi, Cherbuliez itd., suprotstavljaju assotia- tion des individus assotiation des capitaux.97 S druge strane, same individue su potpuno podreene podjeli rada i time dovedene u potpunu meusobnu zavisnost. Ukoliko se privatno vlasnitvo unutar rada suprotstavlja radu, razvija se iz nunosti akumulacije, te u poetku ima jo uvijek vie oblik kolektivnosti, ali se u toku daljnjeg razvitka sve vie pribliava modernom obliku privatnog vlasnitva. Podjela rada ve od samog poetka ukljuuje u sebi i podjelu uvjeta rada, alata, materijala, a samim tim i rascjepkanost akumuliranog kapitala na razliite vlasnike, a takoer i rascjepkanost kapitala i rada i razliite oblike samog vlasnitva. Sto se vie stvara podjela rada i to vie raste akumulacija, utoliko se otrije stvara takoer i ova rascjepkanost. Sam rad moe postojati samo pod pretpostavkom ove rascjepkanosti. Ovdje se dakle pokazuju dvije injenice.1 Prvo, proizvodne snage pojavljuju se sasvim nezavisno i otrgnute od individua, kao poseban svijet pored individua, a uzrok je tome taj, to individue, ije su one snage, egzistiraju rascjepkane i u meusobnoj suprotnosti, dok su s druge strane, meutim, ove
96
!

Nedostaju etiri stranice rukopisa.

Ovu reenicu Marx Je desno oblljelio i pribiljejio pored toga u desni stupac: samootuenje. 97 Ovu reenicu Mane je desno oznaio i korigirao samodjelatnost u djelatnost 111 rad. 27 Rani radovi 411
97

Udruenje individua udruenju kapitala

snage stvarne snage samo u saobraanju i povezanosti tih individua. Dakle, na jednoj strani totalitet proizvodnih snaga, koje su takorei usvojile predmetni oblik i za samu individuu nisu vie snage individue, nego snage privatnog vlas- nita, te stoga snage individue samo utoliko, ukoliko su one privatni vlasnici. Ni u jednom ranijem periodu nisu proizvodne snage usvojile ovaj ravnoduni oblik s obzirom na saobraanje individua kao individua, jer je samo njihovo saobraanje bilo jo ogranieno. Na drugoj strani, nasuprot ovim proizvodnim snagama, nalazi se veina individua, od kojih su te snage otrgnute i uslijed ega su te individue, liene svakog stvarnog ivotnog sadraja, postale apstraktne individue, kojima je, meutim, tek time omogueno da stupe u meusobnu vezu kao individue. Rad jedina veza u kojoj se one jo nalaze s proizvodnim snagama i sa svojom vlastitom egzistencijom, izgubio je kod njih svaki privid samodjelatnosti i odrava njihov ivot na taj nain, to ga krljavi. Dok su u ranijim epohama samodjelatnost i proizvodnja materijalnog ivota bili podijeljeni na taj nain to su pripadali razliitim osobama, a proizvodnja materijalnog ivota jo bila uslijed ogranienosti samih individua podreeni nain samodjelatnosti, sada su se tako raspali, da se uope materijalni ivot pojavljuje kao svrha, a proizvodnja ovog materijalnog ivota, rad (koji je sada jedino mogui oblik, ali kako vidimo, negativni oblik samodjelatnosti), kao sredstvo. Sada se, dakle, ve dolo tako daleko, da individue moraju prisvojiti postojei totalitet proizvodnih shaga ne samo da bi dole do svoje samodjelatnosti, nego i da bi uope osigurale svoju egzistenciju. Ovo prisvajanje uvjetovano je najprije objektom prisvajanja proizvodnim snagama, koje su se razvile u totalitet i koje postoje samo unutar univerzalnog saobraanja. Ovo prisvajanje mora ve s te strane imati univerzalan karakter koji odgovara proizvodnim snagama i saobraaju. Samo prisvajanje ovih snaga nije nita drugo do razvijanje individualnih sposobnosti, koje odgovaraju materijalnim proizvodnim oruima. Prisvajanje totaliteta proizvodnih orua ve je stoga razvitak totaliteta sposobnosti u samim individuama. Ovo je prisvajanje dalje uvjetovano individuama koje prisvajaju. Samo suvremeni proleteri koji su potpuno iskljueni iz svake samodjelatnosti, mogu provesti 412
' U ovoj visini napisao Je Engels u desni stupac: Sismondl.

svoju punu, ne vie ogranienu samodjelatnost, koja se sastoji u prisvajanju totaliteta proizvodnih snaga i u razvitku totaliteta sposobnosti, koji je tim odreen. Sva su prijanja revolucionarna prisvajanja bila ograniena; individue- ija je samodjelatnost bila ograniena ogranienim proizvodnim oruem i ogranienim saobraanjem, prisvajali su to ogranieno orue proizvodnje i dospijevali stoga samo do nove ogranienosti. Njihovo orue proizvodnje postalo je njihovo vlasnitvo, ali su oni sami ostali podreeni podjeli rada i svom vlastitom oruu za proizvodnju. U svim dosadanjim prisvajanjima ostala je masa individua podreena jednom jedinom oruu proizvodnje; u prisvajanju proletera mora masa orua za proizvodnju biti podreena svakoj individui, a vlasnitvo svim individuama. Moderno univerzalno saobraanje ne moe se nipoto na drugi nain podrediti individuama nego tako da se podredi svima.

27 Rani radovi

413

Prisvajanje je dalje uvjetovano nain&m, kako mora biti izvreno. Ono moe biti izvreno samo ujedinjenjem, koje karakterom samog proletarijata moe biti opet samo univerzalno, i revolucijom, u kojoj se s jedne strane rui mo dosadanjeg naina proizvodnje i sa- obraanja, a takoer i mo drutvenog ureenja, a s druge strane se razvija univerzalni karakter proletarijata i energija koja mu je potrebna za provoenje prisvajanja, pri emu proletarijat skida sa sebe sve, to mu je ostalo od dosadanjeg drutvenog poloaja. Tek na tom stupnju podudara se samodjelatnost s materijalnim ivotom, to odgovara razvoju individua u totalne individue i uklanjanju svake stihijnosti; i tada odgovara jedno drugome pretvaranje rada u samodjelatnost i pretvaranje dosadanjih uvjeta saobra- anja u saobraanje individua kao takvih. Kad ujedinjene individue prisvoje totalne proizvodne snage, tada prestaje privatno vlasnitvo. Dok je u dosadanjoj historiji poseban uvjet uvijek izgledao sluajan, sada je sluajnim postalo izdvajanje samih individua, posebna privatna zarada svakog pojedinca. Individue koje nisu vie podreene podjeli rada, filozofi su sebi predoili kao ideal pod imenom ovjek, a cjelokupni proces koji smo prikazali, oni su shvatili kao proces razvitka ovjeka, tako da su dosadanjim individuama na svakom historijskom stupnju podmetali tog ovjeka i prikazivali ga kao pokretaku snagu historije1. Cjelokupni proces je tako shvaen kao proces samootuenja ovjeka, a to dolazi uglavnom odatle, to je prosjena individua kasnijeg stupnja uvijek podmetana ranijim stupnjevima, a kasnija svijest ranijim individuama. Takvim obrtanjem, koje ve od samog poetka apstrahira od stvarnih uvjeta, bilo je mogue pretvoriti cijelu historiju u proces razvitka svijesti. Iz prikazanog shvaanja historije dobivamo, napokon, jo slijedee rezultate: 1) U razvitku proizvodnih snaga nastaje stupanj na kojemu se pojavljuju proizvodne snage i sredstva saobraanja, koje pod postojeim odnosima ine samo zlo, koje nisu vie proizvodne snage, nego snage razaranja (mainerija i novac); s tim je povezano to, da se pojavljuje jedna klasa koja mora nositi sav teret drutva, a ne uiva njegove koristi, koja se, istisnuta iz drutva, postavlja u najsmje- liju suprotnost prema svim ostalim klasama; klasa, koju sainjava veina svih lanova drutva i od koje proizlazi svijest o nunosti jedne temeljite revolucije, komunistika
13* 414

svijest, koja se, naravno, moe stvoriti i meu drugim klasama pomou uvianja poloaja ove klase; 2) da su uvjeti unutar kojih mogu biti primijenjene odreene proizvodne snage, uvjeti vladavine jedne odreene klase drutva, ija socijalna mo, koja proizlazi iz njena posjeda, ima u svakom dravnom obliku svoj prafctifci-idealistiki izraz i stoga se svaka revolucionarna borba usmjeruje protiv klase koja je do tada vladala1, 3) da je nain djelatnosti u svim dosadanjim revolucijama stalno ostao netaknt i da se uvijek radilo samo o drugaijoj raspodjeli te djelatnosti, 0 novoj podjeli raa na druge linosti, dok se komunistika revolucija upravlja protiv dosadanjeg naina djelatnosti, odstranjuje rad i ukida vladavinu svih klasa sa samim klasama, jer revoluciju provodi klasa koja u drutvu vie ne vai kao klasa, koja se ne priznaje kao klasa, ve je izraz raspadanja svih klasa, nacionalnosti itd. unutar sadanjeg drutva; i 4) da je kako za masovno proizvoenje ove komunistike svijesti, tako 1 za provoenje same stvari potrebno masovno mijenjanje ljudi, koje se moe izvriti samo u jednom praktikom pokretu, u revoluciji; da revolucija, dakle, nije potrebna samo radi toga, to se vladajua klasa ne mo* PoCinjui na visini broj 2) dovde, Marx je tekst desno obiljeio 1 pored toga napisao u desni stupac: da su ljudi zainteresirani da odre sadaSnJe stanje proizvodnje.

e drugaije boriti, nego i radi toga, to klasa koja obara, moe samo u revoluciji postii to, da zbaci s vrata sve ono staro smee i da se osposobi za novo osnivanje drutva.

c. KOMUNIZAM PROIZVODNJA SAMOG OBLIKA SAOBRAANJA

Komunizam se od svih dosadanjih pokreta razlikuje po tome, to preokree osnovu svih dosadanjih proizvodnih odnosa i odnosa saobraanja, i po prvi put svjesno postupa sa svim stihijnim pretpostavkama kao sa proizvodima dosadanjih ljudi, liava ih njihove sti- hijnosti i podreuje moi ujedinjenih individua. Stoga je njegovo ureenje sutinski ekonomsko materijalno uspostavljanje uvjeta ovog ujedinjenja; postojee uvjete ono ini uvjetima ujedinjenja. To postojee, koje stvara komunizam, jest upravo stvarna baza za onemoguavanje svega onoga, to postoji 415

nezavisno od individua, ukoliko ovo postojee nije nita drugo do proizvod dosadanjeg saobraanja samih individua. Komunisti, dakle, praktiki postupaju s uvjetima koji su proizvedeni dosadanjom proizvodnjom i saobraanjem, kao anorganskima, a da pri svemu tome ne uobraavaju da je to bio plan ili odreenje dosadanjih generacija, da im isporuuju sredstva, i ne vjeruju da su ti uvjeti bili anorganski za individue koje su ih stvorile. Razlika izmeu line i sluajne individue nije samo pojmovna razlika, nego historijska injenica. Ovo razlikovanje ima u razliitim vremenima razliit smisao, tako npr. stale u 18. stoljeu kao neto to je individui sluajno, a takoer plus ou moins i porodica. To je razlikovanje koje ne treba initi za svako vrijeme, nego ga svako vrijeme samo ini meu razliitim elementima koje za- tjee, i to ne prema pojmu, nego primorano materijalnim sukobima ivota. to se kasnijoj epohi nasuprot ranijoj, meu elementima koji su joj od ranije epohe predati ini sluajnim, to je oblik saobraanja koji je odgovarao odreenom razvitku proizvodnih snaga1. Odnos proizvodnih snaga prema obliku saobraanja je odnos oblika saobraanja prema djelatnosti ili radu individua. (Osnovni oblik ove djelatnosti je, naravno, materijalan, od kojega zavise svi ostali oblici, duhovni, politiki, religiozni itd. Razliito oblikovanje materijalnog ivota je, naravno, svaki put zavisno od ve razvijenih potreba, a stvaranje tih potreba, kao i samo njihovo zadovoljavanje, isto je tako historijski proces, kojeg nema kod ovce i psa (uporni Stirnerov glavni argument adversus hominem98, iako su i ovce i psi u svom sadanjem obliku svakako, ali malgreeuxs, proizvodi historijskog procesa4. Uvjeti pod kojima individue meusobno saobraaju sve dotle dok jo nije nastupila protivrjenost to su uvjeti koji pripadaju njihovoj individualnosti, a nisu im nita spoljanje, to su uvjeti, pod kojima ove odreene individue, koje egzistiraju pod odreenim odnosima, mogu same proizvoditi svoj materijalni ivot i sve to je s tim u vezi, to su, dakle, uvjeti njihove samodjelatnosti i proizvode se tom samodjelatnou. Odreeni uvjet pod kojim oni proizvode odgovara, dakle, njihovoj stvarnoj uvjetovanosti tako dugo, dok ne nastupi protivrjenost, odgovara njihovu jednostranom postojanju, ija se jednostranost pokazuje tek
* Protiu ovjeka.

416

nastankom protivrjenosti i postoji, dakle, za kasnije generacije. Tada se ovi uvjeti ine kao sluajno sputavanje, i svijest o tome da su oni sputavanje, pripisuje se takoer i prijanjem vremenu. Ovi razliiti uvjeti, koji su se najprije pojavili kao uvjeti samodjelatnosti, a kasnije kao njeni okovi, ine u cjelokupnom historijskom razvitku povezani red oblika saobraanja, ija se povezanost sastoji u tome, to na mjestu ranijeg oblika saobraanja, koji je postao sputavanje, nastaje novi, koji odgovara razvijenijim pruizvodnim snagama, a time i naprednom nainu sa- modjelatnosti individua, oblik saobraanja, koji a son tour1 postaje opet sputavanje i zamjenjuje se drugim oblikom. Kako ovi uvjeti na svakom stupnju odgovaraju istovremenom razvitku proizvodnih snaga, to je njihova historija istovremeno i historija proizvodnih snaga, koje se razvijaju i koje preuzima svaka nova generacija, a time je i historija razvitka snaga samih individua. Budui da se ovaj razvitak odvija stihijno, tj. nije podreen zajednikom planu slobodno ujedinjenih individua, to on proizlazi iz razliitih predjela, plemena, nacija, grana rada itd. od kojih se svaka u poetku razvija nezavisno od drugih i tek se postepeno povezuje s drugima. Nadalje, ovaj razvitak se odvija veoma sporo; razliiti stupnjevi i interesi nikada se potpuno ne prevladavaju, nego se podreuju pobjednikom interesu i vuku se pored njega jo vjekovima. Odatle slijedi, da ak i unutar jedne nacije individue imaju, bez obzira na njihove imovinske odnose, sasvim razliit razvoj, i da jedan raniji interes, iji je svojevrsni oblik saobraanja ve potisnut jednim drugim oblikom, koji je pripadao kasnijem interesu, jo dugo po tradiciji posjeduju silu u obliku prividne zajednice (drava, pravo), koja je osamostaljena nasuprot individuama, sila, koja se u krajnjoj instanciji moe slomiti samo revolucijom. Ovim se takoer objanjava, zato u odnosu na pojedine take, koje doputaju openitije formuliranje, svijest moe katkada izgledati da je pretekla istovremene empirijske odnose, tako da se u borbama jedne kasnije epohe moemo oslanjati na ranije teoretiare kao na autoritete. Nasuprot tome, u zemljama kao Sjeverna Amerika, koje svoj razvitak poinju ve u razvijenoj historijskoj epohi, taj razvitak se odvija vrlo brzo. Takve zemlje nemaju nikakve druge stihijne pretpostavke osim individua koje se tamo 417

naseljavaju i koje su na to bile potaknute oblicima saobraanja starih zemalja, oblicima koji nisu odgovarali njihovim potrebama. Oni poinju, dakle, s najnaprednijim individuama starih zemalja i stoga s najrazvijenijim oblikom saobraanja koji odgovara tim individuama, jo prije nego to taj oblik sa- obraanja moe prodrijeti u stare zemlje. To je sluaj sa svim kolonijama, ukoliko nisu samo vojne ili trgovake baze. Primjere za to daju Kartaga, grke kolonije i Island u 11. i 12. stoljeu. Slian odnos dogaa se kod osvajanja, ako se u osvojenu zemlju prenosi gotovi oblik saobraanja koji se razvio na drugom tlu; dok je on, meutim, u svojoj domovini bio jo optereen interesima i odnosima iz ranijih epoha, on se ovdje mora i moe sprovesti bez zapreka, ve i radi toga, da bi osvajaima osigurao trajnu mo. (Engleska i Napulj poslije normanskog osvajanja, kad su primili najpotpuniji oblik feudalne organizacije.) Svi sukobi historije imaju, dakle, prema naem shvaanju svoje porijeklo u protivrjenosti izmeu proizvodnih snaga i oblika saobraanja. Uostalom, da bi dovela do sukoba u nekoj zemlji, nije nuno da protivrjenost ba u toj zemlji bude dovedena do krajnosti. Dovoljna je konkurencija s industrijski razvijenim zemljama, izazvana proirenim internacionalnim saobraajem, da i u zemljama s manje razvijenom industrijom proizvede slinu protivrjenost (npr. konkurencija engleske industrije otkrila je u Njemakoj latentni proletarijat). Ova protivrjenost izmeu proizvodnih snaga i oblika saobraanja, koja je, kako smo vidjeli, ve vie puta nastala u dosadanjoj historiji, ne ugroavajui ipak njenu osnovu, morala je svaki put izbiti u obliku revolucije, pri emu je istovremeno poprimila razliite sporedne oblike, kao totalitet sukoba kao sukobi razliitih klasa, kao protivrjenost svijesti, borba misli itd., politika borba itd. S jednog ogranienog stajalita moe se sada izvui jedan od sporednih oblika i promatrati kao baza ovih revolucija, to je utoliko lake, kada su individue, od kojih su proizale te revolucije, stvarale razliite iluzije o svojoj vlastitoj djelatnosti, ve prema svom stupnju obrazovanja i stupnju historijskog razvitka. Pretvaranje linih moi (odnosa) u predmetne moi pomou podjele rada, ne moe se ponovo ukinuti na taj nain, da sebi izbijemo iz glave opu predodbu o tome, nego samo tako da individue sebi opet podrede ove stvarne sile i ukinu

418

podjelu rada99. To ipak nije mogue bez zajednice. Tek u zajednici [s drugima svaka] individua dobiva sredstva da svestrano razvije svoje sklonosti; tek u zajednici postaje, dakle, mogua lina sloboda. U dosadanjim surogatima zajednice, u dravi itd., postojala je lina sloboda samo za individue koje su se razvile u odnosima vladajue klase, i samo ukoliko su bili individue te klase. Prividna zajednica u kojoj su se individue dosada ujedinjavale, stalno se nasuprot njima osamostaljivala, a jer je bila ujedinjenje jedne klase nasuprot druge, istoremeno je bila za podinjenu klasu ne samo sasvim iluzorna zajednica, nego i novi okov. Tek u stvarnoj zajednici stjeu individue u svom udruenju i pomou njega i svoju slobodu. Iz cjelokupnog dosadanjeg razlaganja proizlazi, da zajedniki odnos u koji su stupile individue jedne klase, a koji je bio uvjetovan njihovim zajednikim interesima nasuprot nekom treem, da je taj odnos stalno bio zajednica, kojoj su ove individue pripadale samo kao prosjene individue, samo ukoliko su ivjele u uvjetima egzistencije svoje klase, odnos, u kome one nisu uestvovali kao individue, nego kao lanovi klase. Nasuprot tome, sasvim je obrnuto u zajednici revolucionarnih proletera koji stavljaju pod svoju kontrolu uvjete svoga postojanja i postojanja svih lanova drutva; u
U visini ove reenice napisao je Engels u desni stupac: (Feucrbach: bitak i sutina).
1

toj zajednici uestvuju individue kao individue. Ona je takvo ujedinjenje individua (naravno, pod pretpostavkom ve razvijenih proizvodnih snaga), koje njihovoj kontroli podvrgava uvjete slobodnog razvitka i kretanja individua, uvjete, koji su dosad bili preputeni sluaju i osamostaljivali se nasuprot pojedinim individuama ba zbog njihova razdvajanja kao individua, uslijed njihova nunog ujedinjenja

99 Lina energija individua pojedinih nacija Nijemci i Amerikanci energija ve zahvaljujui ukrtanju rasa stoga su Nijemci poput kretena u Francuskoj, Engleskoj itd. strani narodi su naseljeni ve na razvijeno zemljite, a u Americi na sasvim novo zemljite, u Njemakoj pak, prvobitno stanovnitvo je mirno ostalo na mjestu. 99 Drutvenom ugovoru 1 Stav, koji se tako Cesto nalazi kod svetoga Maxa, naime da je svatko tek pomou drave sve ono to jest, u osnovi je isti kao stav, da je buroa samo primjer buroaskog roda; to je stav, koji pretpostavlja, da je klasa buruja postojala ve prije individuuma, koji ju konstituiraju.

Ovu reenicu Mane je stavio u uglatu zagradu, desno oznaio i stavio primjedbu u desnom stupcu:

419

koje je bilo stvoreno podjelom rada i postalo, zbog njihova razjedinjenja, njima tua veza. Dosadanje ujedinjenje bilo je samo (nipoto povoljno, kako se to npr. prikazuje u Contrat social1, nego nuno) sporazum (Uporedi npr. stvaranje sjeverno-amerike drave i junoamerikih republika) o tim uvjetima, u okviru kojih je individuama preostalo da se koriste sluajnou. Ovo pravo, nesmetano se koristiti sluajnou unutar izvjesnih uvjeta, nazivalo se dosad linom slobodom. Ovi uvjeti egzistencije su, naravno, samo proizvodne snage i oblici saobraanja svake epohe. Ako se filozofski promatra ovaj razvitak individua u zajednikim uvjetima egzistencije stalea i klasa, koji historijski slijede jedni iza drugih, i ako se promatraju ope predodbe koje su im time nametnute, moemo svakako lako uobraziti, da se u tim individuama razvijao rod ili ovjek, ili, da su one razvile ovjeka; a to je uobraenje kojim se historiji daje nekoliko jakih amara2. Ovi razliiti stalei i klase mogu se onda shvatiti kao specifikacije opeg izraza, kao podvrste roda, kao razvojne faze ovjeka. Ovo podreenje individua odreenim klasama ne moe se prevladati prije nego to se formira klasa, koja

420

protiv vladajue klase nema vie da provede nikakav posebni klasni interes. Individue su uvijek polazile od sebe samih, ali, naravno, od sebe unutar svojih datih historijskih uvjeta i odnosa, a ne od iste individue u smislu ideologa. Ali tokom historijskog razvitka i upravo uslijed neizbjenog osamostaljenja drutvenih odnosa unutar podjele rada, javlja se razlika izmeu ivota svake individue, ukoliko je on lian i ukoliko je podreen ma kojoj grani rada i uvjetima koji mu pripadaju. (To ne treba tako razumjeti kao da su npr. rentijer, kapitalist itd. prestali da budu linosti, nego je njihova linost uvjetovana i odreena sasvim odreenim klasnim odnosima, i/azlika se pojavljuje tek u suprotnosti prema drugoj klasi, a za njih same tek onda, kad bankrotiraju.) U staleu (jo vie u plemenu) to je jo prikriveno, npr. plemi stalno ostaje plemi, roturier stalno roturier1, bez obzira na njegove ostale odnose, to je kvalitet neodvojiv od njegove individualnosti. Razlika izmeu line invididue i klasne individue, sluajnost ivotnih uvjeta za individuu javlja se tek pojavom klase, koja je i sama proizvod buroazije. Tek konkurencija i meusobna borba individua proizvodi i razvija ovu sluajnost kao takvu. Individue su stoga pod buroaskom vladavinom u predodbi slobodnije nego ranije, jer su im njihovi ivotni uvjeti sluajni; u stvarnosti one su naravno neslobod- nije, jer su vie podreene vlasti predmeta. Razlika od stalea izbija osobito u suprotnosti izmeu buroazije i proletarijata. Kad su stale graana, korporacije itd. ustali protiv seoskog plemst\&a, pojavio se uvjet^ijihove egzistencije, pokretno vlasnitvo i zanatlijski rad, koji su latentno postojali jo prije njihova odvajanja od feudalnih veza kao neto pozitivno, to se suprotstavljalo feudalnom zemljinom posjedu i stoga na svoj nain poprimilo uskoro opet feudalni oblik. Razumije se, odbjegli kmetovi tretirali su svoje dotadanje kmetstvo kao neto to je njihovoj linosti sluajno. Ali u tome su postupali isto tako kao to postupa i svaka klasa koja se oslobaa okova, a oni se tada nisu oslobaali kao klasa, nego pojedinano. Dalje, oni nisu izali iz okvira stalekog ureenja, nego su stvorili samo jedan novi stale i zadrali takoer i u novom poloaju svoj dosadanji nain rada i dalje ga usavrili, oslobodivi ga njegovih dotadanjih okova, koji

puanln

421

nisu vie odgovarali njegovu ve dostignutom razvitku100. Kod protelera su naprotiv rad, njihovi vlastiti ivotni uvjeti, a time i svi uvjeti egzistencije sadanjeg drutva, postali njima neto sluajno, nad im pojedini proleteri nemaju kontrolu i nad im im ne moe dati kontrolu nikakva drutvena organizacija, a protivrjenost izmeu linosti pojedinog proletera i njemu nametnutih ivotnih uvjeta rada javlja se njemu samom osobito zbog toga, to ve od mladosti postaje rtvom i to unutar svoje klase nema izgleda da dospije do uvjeta koji bi ga stavili u drugu klasu. Dok su dakle odbjegli kmetovi htjeli samo razviti i istai pravo na svoje ve postojee uvjete egzistencije i time u krajnjoj instanciji dolazili samo do slobodnog rada, moraju proleteri, da bi stekli lino priznanje, ukinuti uvjet svoje vlastite dosadanje egzistencije, koji je ujedno uVjet cijelog dosadanjeg drutva, tj. moraju ukinuti rad. Oni se stoga nalaze i u direktnoj suprotnosti prema dravi, tj. prema obliku koji je individuama drutva dosad sluio kao opi izraz, i da bi ostvarili svoju linost, moraju dravu sruiti.

100 N. B. Ne treba zaboraviti a je ve dunost egzistencije kmetova i nemogunost krupne privrede, koja je sa sobom dovela podjelu allotments** zemlje meu kmetovima, reducirala uskoro obaveze kmetova prema feudalcima na prosjek naturalnih isporuka i kuluenja, to je kmetu omoguavalo akumulaciju pokretnog vlasnitva i time olakalo njegov bijeg s posjeda svoga gospodara 1 stavilo mu u Izgled da postane graanin, a takoer je izazvalo diferencijaciju meu kmetovima, tako da su odbjegli kmetovi bili ve upola graani. Pri tome je takoer jasno, da su seljaci kmetovi, koji su bili vini jednom zanatu, imali najvie izgleda da steknu pokretno vlasnitvo. parcela

422

IZ KORESPONDENCIJE

MARXOVO PISMO ANNENKOVU1

Bruocelles, 28. decembra (1846)

Dragi g. Annenkov! Vi biste davno primili moj odgovor na Vae pismo od 1. novembra, da moj knjiar nije ekao do prole nedjelje da mi poalje Proudhonovu knjigu: Filozofiju bijede. Ja sam je u dva dana pregledao, kako bih Vam mogao odmah saopiti svoje miljenje. Kako sam knjigu proitao vrlo letimino, ne mogu se zaustaviti na detaljima; mogu govoriti samo o opem utisku, to ga je na mene uinila. Ako hoete, u iduem pismu mogu o njoj napisati podrobnije. Otvoreno u vam priznati, da knjigu openito smatram slabom, vrlo slabom. Vi se sami u svom pismu alite zbog ugla njemake filozofije, kojim se Proud- hon kooperi u tom bezoblinom i pretencioznom djelu, ali Vi mislite, da filozofski otrov nije zarazio njegovo ekonomsko izlaganje. Ja sam takoer daleko od toga da smatram Proudhonovu filozofiju uzrokom pogreaka njegovih ekonomskih izlaganja. G. Proudhon ne daje Vam lanu kritiku politike ekonomije zbog toga, to posjeduje smijenu filozofiju, nego Vam servira smijenu filozofiju zato to nije razumio suvremeno drutveno ureenje u njegovoj zalananosti, ako upotrijebimo rije, koju g. Proudhon pozajmljuje od Fouriera, kao mnogo ta drugo. Zato g. Proudhon govori o bogu, o sveopem umu, o bezlinom umu ovjeanstva, koji nikada ne grijei,
* Preveo r Predrag Vranieki lz Karl Marx, Oeuvres I, Pari 1963 (Bibliothque de la Pliade) koji je bio oduvijek jednak samome sebi,

o kojem je potrebno imati pravilnu predodbu, da bi posjedovali istinu? Zato on pribjegava slabom hegelovstvu, da bi se prikazao jakim misliocem? On nam sam daje klju za rjeenje zagonetke. G. Proudhon vidi u historiji izvjestan niz drutvenih evolucija; on smatra da se u historiji ostvaruje progres; on dri, napokon, da ljudi, uzeti kao pojedinci, nisu- znali, to su radili, da su oni sebi krivo predoavali svoje vlastito kretanje, tj. da na prvi pogled njihov drutveni razvitak izgleda kao stvar koja je razliita, posebna, nezavisna od njihova individualnog razvitka. On ne moe objasniti te injenice, i odatle nastaje hipoteza o sveopem umu koji se ispoljava. 431

Nita nije lake nego izmiljati mistike uzroke, tj. fraze liene zdravog razuma. No ako Proudhon potpuno priznaje da ne shvaa historijski razvitak ovjeanstva a on to priznaje, kad pribjegava zvunim rijeima o sveopem umu, o bogu itd., ne priznaje li samim tim implicitno i neizbjeno i to, da nije sposoban shvatiti ni ekonomski razvitak? to je drutvo, kakav god bio njegov oblik? Proizvod uzajamnog djelovanja ljudi. Jesu li ljudi slobodni u izboru ovog ili onog drutvenog oblika? Nipoto. Uzmite odreeni stupanj razvitka ljudskih proizvodnih sredstava i imat ete odreeni oblik razmjene i potronje. Uzmite odreene stupnje razvitka proizvodnje, razmjene, potronje, i imat ete odreeni drutveni poredak, odreenu organizaciju porodice, stalea ili klase, jednom rijei odreeno graansko drutvo. Uzmite odreeno graansko drutvo i imat ete odreeno politiko ureenje, koje je samo oficijelni izraz graanskog drutva. Eto to nikada nee shvatiti g. Proudhon, jer on vjeruje, da ini neto veliko, kad apelira od drave na graansko drutvo, tj. od oficijelnog resuma drutva na oficijelno drutvo. Suvino je dodavati tome, da ljudi nisu slobodni u izboru svojih proizvodnih srtaga koje su osnova cijele njihove historije zato to je svaka proizvodna snaga steena snaga, produkt prethodne djelatnosti. Na taj su nain proizvodne snage rezultat praktike energije ljudi, ali je sama ta energija odreena onim okolnostima u kojima se nalaze ljudi, proizvodnim snagama koje su ve steene, drutvenim oblikom koji je postojao prije njih, koji nisu stvorili ti ljudi, nego je tvorevina prethodnog pokoljenja. Zahvaljujui toj jednostavnoj cmje- nici da svako naredno pokoljenje zatie proizvodne snage, koje je steklo ranije pokoljenje, i koje mu sluzi kao sirovina za nove proizvodnje zahvaljujui to injenici stvara se veza u ljudskoj historiji, stvara se historija ovjeanstva, koja je utoliko vie historija ovjeanstva, ukoliko su se vie razvile proizvodne snage ljudi, a prema tome i njihovi drutveni odnosi. Otuda nuan zakljuak: drutvena historija ljudi uvijek je samo historija njihova individualnog razvitka, bili oni toga svjesni ili ne. Njihovi materijalni odnosi tvore osnovu svih njihovih odnosa. Ti 432

materijalni odnosi samo su nuni oblici, u kojima se ostvaruje njihova materijalna i individualna djelatnost. G. Proudhon brka ideje i stvari. Ljudi se nikad ne odriu onoga to su stekli, ali to ne znai, da se oni nee odrei onog drutvenog oblika, u kojem su stekli odreene proizvodne snage. Naprotiv. Da ne bi bili lieni postignutog rezultata, da ne bi izgubili plodove civilizacije, ljudi su prinueni da mijenjaju sve naslijeene drutvene oblike onoga asa, kada nain njihovog saobraanja (commerce) vie ne odgovara steenim proizvodnim snagama. (Ja uzimam ovdje rije commerce u najirem smislu kao to mi kaemo na njemakom. Verkehr.) Na primjer: privilegije, ustanove cehovskih starjeinstava i korporacija, reim srednjovjekovnog re- glementiranja bili su drutveni odnosi, koji su jedino odgovarali steenim proizvodnim snagama i prethodnom drutvenom stanju, iz kojeg su proizale te ustanove. Pod zatitom korporativnog i reglementarnog sistema gomilali su se kapitali, razvila se pomorska trgovina, osnovane su kolonije i ljudi bi bili izgubili same pio- dove, da su htjeli zadrati oblike pod ijom zatitom su bili sazreli ti plodovi. Zato su udarila dva groma, revolucija 1640. i 1688. Svi stari ekonomski oblici, drutveni odnosi koji su im odgovarali, politiko ureenje koje je bilo oficijelni izraz staroga graanskog drutva bili su srueni u Engleskoj. Tako su ekonomski oblici u kojima ljudi proizvode, troe, razmjenjuju, prolazni i historijski oblici. Sticanjem novih proizvodnih snaga ljudi mijenjaju svoj nain proizvodnje; a s nainom proizvodnje oni mijenjaju sve ekonomske odnose, koji su bili nuni odnosi samo datog, odreenog naina proizvodnje. To je ono, to g. Proudhon nije shvatio, a jo manje dokazao. Nesposoban da prati stvarni tok historije, g. Proudhon vam umjesto toga daje fantazmagoriju, koja pretendira da bude dijalektika fantazmagorija. On ne osjea potrebu da vam govori o XVII, XVIII. i XIX. vijeku, jer se njegova historija dogaa u maglovitoj sferi mate i uzdie se visoko iznad vremena i prostora. Jednom rijeju, to je otrcana hegelovtina, to nije historija; to nije profana historija historija ljudi nego sveta historija historija ideja. S njegova gledita ovjek je samo orue, kojim se ideja ili vjeni

17 Rani radovi

433

um koriste za svoj razvoj. Evolucije, o kojima g6vori Proudhon, to su evolucije koje se zbivaju u mistinom krilu apsolutne ideje. Ako zderete zavjesu s tog mistikog jezika, vidjet ete, da vam g. Proudhon opisuje onaj poredak, u kojem su ekonomske kategorije rasporeene u njegovoj glavi. Ne bih imao mnogo muke da vam dokaem, da je to poredak veoma smuene glave. G. Proudhon poinje svoju knjigu razmatranjem vrijednosti, njegova omiljenog predmeta. Ovaj put neu analizirati taj dio knjige. Niz ekonomskih evolucija vjenog uma poinje s podjelom rada. Za g. Proudhona podjela rada je sasvim jednostavna stvar. A zar kastinsko ureenje nije bilo odreena vrsta podjele rada? Zar cehovsko ureenje nije bilo jedna druga podjela rada? I zar podjela rada u manufakturnom periodu, koji poinje u Engleskoj sredinom XVII. Stoljea i zavrava krajem XVIII. stoljea,

434

nije sasvim razliita od podjele rada u suvremenoj krupnoj industriji? G. Proudhon tako slabo razumije sutinu stvari, da isputa iz vida ak i to, to ne zaboravljaju ni profani ekonomisti. Kad govori o podjeli rada, on uope ne osjea potrebu da vam govori o svjetskom tritu. No zar se podjela rada u XIV. i XV. stoljeu, kada jo nije bilo kolonija, kad Amerika za Evropu jo nije postojala, kad je Istona Azija postojala samo posredstvom Carigrada, zar se ta podjela rada ne mora korjenito razlikovati od podjele rada u XVII. stoljeu, kad su postojale ve razvijene kolonije? No to jo nije sve. Zar nisu cjelokupna unutranja organizacija naroda, svi njihovi meunarodni odnosi izraz odreene podjele rada? i zar se to sve ne mora mijenjati zajedno s promjenom podjele rada? G. Proudhon je tako slabo razumio pitanje podjele rada, da ak i ne spominje odvajanje grada od sela, koje se u Njemakoj, na primjer, izvrilo od IX do XII stoljea. Tako je za g. Proudhona to odvajanje vjeni nepromjenljivi zakon, zato to on ne zna ni njegovo porijeklo, ni njegov razvoj. U cijeloj svojoj knjizi on e vam tako govoriti kao da e ta tvorevina odreenog naina proizvodnje trajati do kraja svijeta. Sve to vam g. Proudhon kae o podjeli rada, samo je re- sume, i to vrlo povrni, nepotpuni resume onoga, to su prije njega kazali Adam Smith i hiljade drugih. Druga evolucija su strojevi. Veza izmeu podjele rada i strojeva kod g. Proudhona sasvim je mistina. Svaki nain podjele rada imao je svoja specifina orua za proizvodnju. Od sredine XVII do sredine XVIII stoljea, na primjer, ljudi nisu sve radili rukom. Oni su imali instrumente, pa i veoma sloene, kao to su razboji, lae, poluge itd. itd. Zato nije nita besmislenije nego smatrati pojavu strojeva kao posljedicu podjele rada uope. Rei u vam jo uz put, da g. Proudhon ne samo da nije shvatio historijsko porijeklo strojeva, nego je jo manje shvatio njihov razvitak. Moe se rei, da su do 1825. god. do epohe prve ope krize potrebe potronje uope bre rasle nego proizvodnja, i da je razvitak strojeva bio neizbjena posljedica potrebe trita. Od 1825. god. pronalazak i primjena strojeva samo su rezultat borbe izmeu poduzetnika i radnika. No to je
13* 435

tano samo za Englesku. Sto se tie evropskih nacija, konkurencija Engleske kako na njihovom vlastitom, unutranjem, tako i na svjetskom tritu, primorala ih je da uvedu strojeve. Najzad u Sjevernoj Americi uvoenje strojeva bilo je izazvano kako konkurencijom s drugim narodima, tako i nedostatkom ruku, tj. neskladom izmeu industrijskih potreba Sjeverne Amerike i njenog stanovnitva. Iz tih injenica moete zakljuiti kakvu pronicavost pokazuje g. Proudhon kad priziva avet konkurencije kao treu evoluciju, kao antitezu strojeva! Konano, uope je besmisleno praviti iz strojeva ekonomsku kategoriju uporedo s podjelom rada, konkurencijom, kreditom itd. Stroj je isto tako malo ekonomska kategorija kao i vo koji vue plug. Dananja primjena strojeva jedan je od odnosa naeg suvremenog ekonomskog poretka, ali nain iskoriavanja strojeva sasvim je neto drugo nego sami strojevi. Barut ostaje barut, bilo da njime ranjavamo ovjeka ili da lijeimo rane ranjenika. G. Proudhon nadmauje samog sebe, kad u svojoj glavi stvara konkurenciju, monopol, porez ili policiju, trgovinsku bilancu, kredit i vlasnitvo upravo ovim redom kako sam ih sad nabrojio. Gotovo sve kreditne ustanove razvile su se u Engleskoj poetkom XVIII stoljea, jo prije pronalaska strojeva. Dravni kredit bio je samo novi nain povienja poreza i podmirenja novih potreba, nastalih dolaskom buroazije na vlast. Konano, vlasnitvo ini posljednju kategoriju u sistemu g. Proudhona. U stvarnom svijetu, naprotiv, podjela rada i sve ostale kategorije g. Proudhona jesu drutveni odnosi, koji svi zajedno ine ono, to se danas naziva: vlasnitvo. Izvan tih odnosa buroasko vlasnitvo je samo metafizika i pravna iluzija. Vlasnitvo druge epohe, feudalno vlasnitvo, razvija se pod sasvim drugim drutvenim odnosima. Odreujui vlasnitvo kao nezavisan odnos, g. Proudhon ini neto vie od metodoloke pogreke: on jasno pokazuje da nije shvatio vezu koja spaja sve oblike buroaske proizvodnje, da nije shvatio historijski i prolazni karakter oblika proizvodnje odreene epohe. G. Proudhon, koji ne vidi da su nae drutvene ustanove proizvodi historijskog razvitka, koji ne razumije ni njihovo porijeklo, ni njihov razvitak, ne moe drugo uiniti nego da ih podvrgne dogmatskoj kritici. 436

Da bi objasnio razvitak, g. Proudhon je tako prinuen pribjei fikciji. On uobraava da su podjela rada, kredit, strojevi itd. pronaeni zato da bi sluili njegovoj fikciji, ideji jednakosti. Njegovo objanjenje je krajnje naivno. Sve su te stvari izmiljene u ime jednakosti, ali su se, na nesreu, okrenule protiv jednakosti. U tom se i sastoji sve njegovo rasuivanje. To jest, on uzima proizvoljnu hipotezu, ali kako stvarni razvitak na svakom koraku protivrijei njegovoj fikciji, on iz toga zakljuuje, da postoji protivrjenost. U isto vrijeme on prikriva da protivrjenost postoji samo izmeu njegovih fikciji i stvarnog kretanja. Tako g. Proudhon, prije svega zbog nepoznavanja historije, nije shvatio da ljudi, razvijajui svoje proizvodne snage, tj. ivei, razvijaju odreene odnose jedan prema drugome i da se karakter tih odnosa neizbjeno mijenja zajedno s promjenom i rastom tih proizvodnih snaga. On nije shvatio, da su ekonomske kategorije samo apstrakcija tih stvarnih odnosa i da su istinite samo utoliko, ukoliko postoje ti odnosi. Na taj nain on ponavlja greku buroaskih ekonomista, koji u tim ekonomskim kategorijama gledaju vjene, a ne historijske zakone, koji su zakoni samo za odreeni historijski razvitak, za odreeni razvitak proizvodnih snaga. Tako, umjesto da politiko-ekonomske kategorije promatra kao apstrakcije stvarnih, prolaznih, historiiskih drutvenih odnosa, g. Proudhon mistikom inverzijom vidi u stvarnim odnosima samo utjelovljenje tih apstrakcija. A same te apstrakcije su formule, koje su drijemale od poetka svijeta u krilu boga-oca. Ali sad na dobri g. Proudhon zapada u velike intelektualne konvulzije. Ako su sve te ekonomske kategorije emanacija boanskog srca, ako su one skriveni i vjeni ivot ljudi, onda kako to da, prvo, postoji razvitak, i drugo, da g. Proudhon nije konzervativac? Ove oite protivrjenosti on vam objanjava cijelim sistemom antagonizama. Da bismo osvijetlili taj sistem antagonizama, uzimamo jedan primjer. Monopol je dobar zato to je ekonomska kategorija i, prema tome, emanacija boga. Konkurencija je dobra, jer je i ona ekonomska kategorija. Ali ono to nije dobro, to je stvarnost monopola i stvarnost konkurencije. Ono, to je jo gore, to je da se monopol i konkurencija uzajamno prodiru. ta da se radi? 437

Budui da te dvije vjene boje misli protivrijee jedna drugoj, g. Proudhonu se ini da je oigledno, da u krilu bojem postoji isto tako i sinteza obih misli, u kojoj se zla monopola izravnavaju konkurencijom i obratno. Borba izmeu tih dviju ideja imat e tu posljedicu, da e iz toga proizai samo dobra strana. Treba od boga izmamiti tu tajnu misao, a zatim je primijeniti i sve e biti u najljepem redu; treba otkriti sintetinu formulu, sakrivenu u tami bezlinog uma ovjeanstva. G. Proudhon ne koleba ni trenutka da istupi kao obnovitelj. Ali bacite za trenutak pogled na stvarni ivot. U suvremenom ekonomskom ivotu ne nalazite samo konkurenciju i monopol, nego i njihovu sintezu, koja nije formula, nego kretanje. Monopol proizvodi konkurenciju, konkurencija proizvodi monopol. Meutim, ovo izjednaenje, ne uklanjajui tekoe suvremenog poloaja, kako to uobraavaju buroaski ekonomisti, stvara na kraju jo tee i jo zamrenije stanje. Na taj nain, mijenjajui osnovu na kojoj poivaju suvremeni ekonomski odnosi, unitavajui suvremeni nain proizvodnje, vi unitavate ne samo konkurenciju, monopol i njihov antagonizam, nego i njihovo jedinstvo, njihovu sintezu, kretanje, koje je stvarna ravnotea izmeu konkurencije i monopola. A sad u vam dati primjer dijalektike g. Proudhona. Sloboda i ropstvo ine antagonizam. Nije potrebno da govorim ni o dobrim ni o loim stranama slobode. to se tie ropstva, nije potrebno da govorim o njegovim loim stranama. Jedino to treba objasniti, jest lijepa strana ropstva. Ne radi se o posrednom ropstvu, o ropstvu proletera; radi se o neposrednom ropstvu, ropstvu Crnaca u Surinamu, u Braziliji, u junim oblastima Sjeverne Amerike. Neposredno ropstvo je osnova nae suvremene industrije isto tako kao i strojevi, kredit itd. Bez ropstva nemate pamuka, bez pamuka nemate suvremene industrije. Ropstvo je dalo kolonijama vrijednost, kolonije su stvorile svjetsku trgovinu, a svjetska trgovina je neophodan uvjet krupne mainske industrije. Tako su prije poetka trgovine Crncima kolonije davale Starom svijetu malo produkata i nisu primjetno mijenjale lice svijeta. Na taj nain ropstvo je ekonomska 438

kategorija od najveeg znaenja. Bez ropstva bi se Sjeverna Amerika najprogresivniji narod pretvorila u patrijarhalnu zemlju. Izbriite samo Sjevernu Ameriku s karte svijeta, i vi ete imati anarhiju, potpunu propast trgovine i suvremene civilizacije. A unitenje ropstva znailo bi izbrisati Ameriku s karte svijeta. Taiko se ropstvo upravo zato, to je ono ekonomska kategorija, susree od poetka svijeta kod svih naroda. Moderni narodi znali su samo maskirati ropstvo kod samih sebe, a otvoreno ga uvesti u Novi Svijet. ta e sad uraditi valjani g. Proudhon nakon tih razmiljanja o ropstvu? On e traiti sintezu slobode i ropstva, pravu zlatnu sredinu, drugim rijeima ravnoteu izmeu ropstva i slobode. G. Proudhon je vrlo dobro shvatio da ljudi proizvode sukno, platno, svilene tkanine i to je njegova velika zasluga to je shvatio takve sitnice! No ono to g. Proudhon nije shvatio, to je da ljudi u skladu sa svojim proizvodnim snagama proizvode takoer i drutvene odnose, u kojima oni proizvode sukno i platno. Jo manje je g. Proudhon shvatio da ljudi, koji proizvode drutvene odnose prema svojoj materijalnoj proizvodnji, stvaraju takoer ideje i kategorije, tj. apstraktne, idealne izraze tih istih drutvenih odnosa. Tako su kategorije isto tako malo vjene, kao i oni odnosi, iji su one izraz. To su historijske i prolazne tvorevine. Za g. Proudhona su, sasvim obratno, prvobitni uzrok apstrakcije, kategorije. Prema njegovom miljenju, one stvaraju historiju, a ne ljudi. Apstrakcija, kategorija uzeta kao takva, tj. odvojena od ljudi i njihove materijalne djelatnosti, je, naravno, besmrtna, nepromjenljiva, nepokretna, ona je samo proizvod istog uma, to samo znai, da je apstrakcija kao takva apstraktna prekrasna tautologija! Tako su ekonomski odnosi, promatrani u obliku kategorija, za g. Proudhona vjene formule, koje nemaju ni poetka ni razvitka. Drugim rijeima: g. Proudhon ne tvrdi direktno, da je buroaski ivot za njega vjena istina; on to tvrdi posredno, divinizirajui kategorije, koje u obliku ideja izraavaju buroaske odnose. im mu se produkti bur- oaskog drutva ukau u obliku kategorija, miljenja, on ih uzima za vjena bia, koja nastaju sama od sebe (spontano) i obdarena su 439

vlastitim ivotom. Na taj nain on se ne izdie iznad buroaskog horizonta. Budui da operira s buroaskim idejama, smatrajui ih za vjene istine, on trai sintezu tih ideja, njihovu ravnoteu, i ne vidi da je suvremeni nain odravanja ravnotee meu njima jedino mogu Stvarno on radi ono, to rade i svi dobri buruji. Svi vam oni govore, da su konkurencija, monopol itd. u principu, to jest ako ih uzmemo kao apstraktne misli, jedine osnove ivota, ali da u praksi ni izdaleka ne zadovoljavaju. Svi oni ele konkurenciju bez njenih kobnih posljedica. Svi oni ele nemogue, to jest uvjete buroaskog ivota bez nunih posljedica tih uvjeta. Svi oni ne shvaaju da je buroaski nain proizvodnje historijski i prolazni oblik, upravo tako kao to je bio i feudalni oblik. Ta pogreka dolazi otuda, to je za njih ovjek buruj jedina osnova svakog drutva, otuda to oni ne zamiljaju jedan drutveni poredak, u kojem bi ovjek prestao da bude buruj. G. Proudhon je zato neizbjeno doktrinar. Historijsko kretanje, koje vri prevrat u dananjem svijetu, svodi se kod njega na problem da se otkrije pravilna ravnotea, sinteza dviju buroaskih misli. Tako taj pre- predenko dovitljivo otkriva skrivenu misao boga, jedinstvo dviju izoliranih misli; koje su samo zato izolirane, jer ih je g. Proudhon izolirao iz praktikog ivota, od suvremene proizvodnje, to sainjava skup tih realnosti, koje su izraene tim mislima. Na mjesto velikog historijskog kretanja, koje se raa iz konflikta izmeu ve steenih proizvodnih snaga ljudi i njihovih drutvenih odnosa, koji vie ne odgovaraju tim proizvodnim snagama; umjesto stranih ratova, koji se pripremaju izmeu razliitih klasa jedne nacije i izmeu raznih nacija; umjesto praktike i nasilne djelatnosti masa, koja e jedino moi da rijei te sukobe; umjesto tog irokog, trajnog i sloenog kretanja g. Proudhon stavlja hirovite kombinacije svoje glave. Tako, dakle, historiju stvaraju uenjaci, ljudi, koji su sposobni da izmame bogu njegove intimne misli. A prosti puk treba samo da primjenjuje u praksi njihova otkria. Vi sada razumijete, zato je g Proudhon zakleti neprijatelj svakog politikog pokreta. Rjeenje suvremenih pitanja ne sastoji se za njega u javnoj akciji, nego u dijalektikim rotacijama u njegovoj glavi. 440

Kako su za njega kategorije pokretake snage, nije potrebno promijeniti praktiki ivot, da bi se promijenile kategorije. Sasvim obratno. Treba promijeniti kategorije, a posljedica toga bit e promjena postojeeg drutva. U svojoj elji da izmiri protivrjenosti, g. Proudhon se ne pita, da li bi trebalo ukinuti samu osnovu tih protivrjenosti. On u svomu slii na politikog doktri- nara, koji eli da sauva i kralja, i narodnu skuptinu, i gornji dom kao sastavne dijelove drutvenog ivota, kao vjene kategorije. Samo, on trai novu formulu zato da bi doveo u ravnoteu ove snage, ija ravnotea se upravo i sastoji u njihovu suvremenom kretanju, gdje je jedna od tih snaga as pobjednica, as robinja drugoj. Tako se u XVIII stoljeu mnotvo osrednjih glava upinjalo da nae istinsku formulu, da bi doveli u ravnoteu drutvene stalee, plemstvo, kralja, parlamente itd., a sutradan nije bilo ni kralja, ni parlamenta, ni plemstva. Prava ravnotea tog antagonizma bilo je ruenje svih drutvenih odnosa, koji su bili osnova tih feudalnih egzistencija i osnova antagonizma tih egzistencija. Budui da g. Proudhon stavlja na jednu stranu vjene ideje, kategorije istoga uma, a na drugu stranu ljude i njihov praktiki ivot, koji je po njemu primjena tih kategorija, to kod njega sreete od samog poetka dualizam, izmeu ivota i ideja, izmeu due i tijela dualizam, koji se ponavlja u razliitim oblicima. Sada vidite da je taj antagonizam samo nesposobnost g. Proudhona da shvati profanu historiju i porijeklo kategorija, koje on divinizira. Moje pismo je ve suvie dugo da bih jo govorio o smijenim optubama g. Proudhona protiv komunizma. Zasad ete se sloiti sa mnom, da ovjek, koji nije razumio suvremeni drutveni poredak, jo manje moe razumjeti onaj pokret, koji tei da razrui ovo drutvo i literarne izraze tog revolucionarnog pokreta. Jedina taka, u kojoj se potpuno slaem sa g. Proud- honom, jest njegova odvratnost prema socijalistikoj sentimentalnosti. Prije njega ja sam izazvao protiv sebe mnogo neprijateljstva svojim ismijavanjem glupavog, sentimentalnog, utopijskog socijalizma. Ali zar sam g. Proudhon ne stvara udne iluzije, kad suprotstavlja svoju malograansku sentimentalnost imam u vidu njegove deklamacije o domaem ognjitu, o 441

branoj ljubavi i sve njegove banalnosti socijalistikoj sentimentalnosti, koja je na primjer kod Fouriera daleko dublja od pretencioznih trivijalnosti naeg dobrog g. Proudhona? On sam tako dobro osjea svu nitavost svojih dokaza, svoju potpunu nesposobnost da govori 0 svim tim stvarima, da odjednom naslijepo pada u bijes, u viku, u irae hominis probi, bjesni, psuje, optuuje, osramouje, proklinje, busa se u prsa i razmee se pred bogom i ljudima, da je ist od socijalistikih gadosti! On ne ismijava u kritici socijalistiku sentimentalnost i ono, to on smatra sentimentalnou. On kao svetac, kao papa, baca anatemu na sirote grenike 1 pjeva slavopojke sitnoj buroaziji i jadnim ljubavnim i patrijarhalnim iluzijama domaeg ognjita. A to nije sluajno. G. Proudhon je od glave do pete filozof, ekonomist sitne buroazije. Sitni buruj u razvijenom drutvu uslijed samog svog poloaja postaje s jedne strane socijalist, a s druge strane ekonomist, tj. on je zaslijepljen velianstvenou krupne buroazije i suosjea 5 patnjama naroda. On je u isto vrijeme i buruj i narod. U dnu svoje due on se ponosi time da je nepristran, da je naao pravu ravnoteu, koja ima pretenzija da se razlikuje od zlatne sredine. Takav malograanin divinizira protivrjenost, zato to je protivrjenost osnova njegova bia. On je sam odjelotvorena drutvena protivrjenost. On mora opravdati u teoriji ono, to je on sam u praksi, i g. Proudhonu pripada zasluga da je nauni tuma francuske sitne buroazije, a to je stvarna zasluga, jer e sitna buroazija biti sastavni dio svih socijalnih revolucija koje se pripremaju. Volio bih da vam mogu odmah poslati s ovim pismom i svoju knjigu o politikoj ekonomiji, ali mi do danas nije uspjelo izdati ni taj rad, ni kritiku njemakih filozofa i socijalista, o kojoj sam vam govorio u Bruxel- lesu. Nikad neete moi vjerovati na kakve tekoe nailazi takvo izdanje u Njemakoj, s jedne strane od policije, s druge strane od izdavaa, koji su zainteresirani predstavnici svih tih pravaca koje ja napadam. A to se tie nae vlastite partije, ona je ne samo siro

442

mana, nego osim toga i veliki dio njemake komunistike partije ljuti se na mene, to istupam protiv njihovih utopija i deklamacija. Sav va Karl Marx
" P. S. Vi ete me moda upitati, zato vam piem na loem francuskom jeziku, umjesto da vam piem na dobrom njemakom? To je zato, to imam posla s francuskim autorom. Veoma biste me obvezali, ako suvie ne oduljite s Vaim odgovorom; htio bih znati, da li ste me razumjeli pod tim platem barbarskog francuskog jezika.

411

SADRAJ
Predgovor prvom izdanju 5 Predgovor drugom izdanju 31 Predgovor treem izdanju 36
IZ NJEMACKO-FRANCUSKIH GODINJAKA

Marxova pisma Rugeu iz 1843. godine 43 Karl Marx: Prilog jevrejskom pitanju 54 Karl Marx: Prilog kritici Hegelove filozofije prava Friedrich Engels: Nacrt za kritiku nacionalne ekonomije 106 Friedrich Engels: Poloaj Engleske 137 Karl Marx: Kritike primjedbe uz lanak Pruski kralj i socijalna reforma. Od jednog Prusa 167
EKONOMSKO-FILOZOFSKI RUKOPISI IZ 1844.

90

Karl Marx: Prilog kritici nacionalne ekonomije sa zavrnim poglavljem o Hegelovoj filozofiji Predgovor 191 Prvi rukopis Nadnica 195 Profit od kapitala 211 Zemljina renta 229

189

Otueni rad

244

Drugi rukopis Odnos privatnog vlasnitva 259 Trei rukopis Privatno vlasnitvo i rad 267 Privatno vlasnitvo i komunizam 272 Potreba, proizvodnja i podjela rada 288 Novac 307 Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uope Karl Marx: Teze o Feuerbachu 337 Engelsova redakcija Teza o Feuerbachu 340
OSTALE SKICE

313

Marx o svome odnosu prema Hegelu i Feuerbachu 347

Karl Marx: Graansko drutvo i komunistika revolucija 343 Karl Marx: O Feuerbachu 349 Karl Marx: Iz pogl. I.: Feuerbach 350 Friedrich Engels: Feuerbach 352 Karl Marx i Friedrich Engels
NJEMAKA IDEOLOGIJA Predgovor 357

P r v i d i o Feuerbach: Suprotnost materijalistikog i idealistikog shvaanja 359 Feuerbach 3gj a) Ideologija uope, osobito njemaka 362 Historija 372 O proizvodnji svijesti, 382 Stvarna osnova ideologije 397 Saobraaj i proizvodne snage 397

Odnos drave i prava prema vlasnitvu 411 Prirodna i civilizirana orua za proizvodnju i oblici vlasnitva 415 c) Komunizam proizvodnja samog oblika saobraanja 421
IZ KORESPONDENCIJE

Marxovo pismo Annenkovu (Preveo Predrag Vranicki) 431

KARL MARX, FRIEDRICH ENGELS RANI RADOVI

Izdaje ITRO Naprijed OOUR Izdavaka djelatnost Zagreb, Palmotieva 30 Za izdavaa

RADOVAN RADOVINOVI Redaktor PREDRAG VRANICKI

Likovna oprema RATKO JANJICJOBO Tehniki urednik IVAN TR2AN

Br. M. K. 19893 YU ISBN 86-3490202-1 Tisak TISKARA RIJEKA Rijeka, 1989. 3 Rani radovi 1 Povelja, o pravima ovjeka i graanina, lan 2.: Ova prava itd. (prirodna i neponitiva) jesu: jednakost, sloboda, sigurnost, vlasnitvo.
Naklada 3.000

1 da po svojoj volji uiva i raspolae svojim dobrima, svojim prihodima, plodom svoga rada i svoje radinosti. ' Posmrtna djela 7 Kani radovi 8 Rani radovi no 9 Rani radovi ' Socijalna zatita za siromane

3. Vladavina kapitala nad radom i motivi kapitalista

Jedini motiv koji odreuje posjednika kapitala da ga prije uloi u agrikulturu ili manufakturu ili u posebnu granu trgovine en gro ili en detail, jest gledite njegova vlastitog profita. Nikada mu ne pada na pamet da prorauna koliko e produktivnog rada zaposliti svaka od tih razliitih vrsta ulaganja, ili, koliko e uve-

ati vrijednost godinjeg proizvoda zemljita i rada svoje zemlje. (Smith, t, II., str. 400., 401.) Najkorisnije ulaganje kapitala za kapitalista jest ono. koje mu uz istu sigurnost daje najvei dobitak. To ulaganje nije uvijek najkorisnije za drutvo; najkorisnije je ono, koje se ulae u to, da izvlai korist od proizvodnih snaga prirode. (Say, t. II., str. 131.) Najvanije operacije rada ureene su i voene prema planovima i spekulacijama onih koji ulau kapital; a cilj koji sebi postavljaju u svim tim planovima i operacijama jest
Naklada 3.000

profit. Dakle: stopa profita ne raste kao

1 Iznajmiti svoj rad znai zapoeti svoje robovanje! iznajmiti materijal za rad znai stvoriti svoju slobodu . . . Rad to je ovjek, materija naprotiv nema nita ovjenoga (Pecqueur, Nova teorija itd., str. 411., 412.).

1 U rukopisu Marx je neka mjesta vertikalno precrtao; ta mjesta stavljena su ovdje u uglate zagrade. 1 Ja se praktiki prema stvari mogu odnositi samo ljudski kad se stvar prema ovjeku odnosi ljudski. (Marxova biljeka). 1 U rukopisu Je otrgnut Jedan dio stranice. 1 1

Zajednici, kako se javlja u antikoj dravi, feudalizmu, apsolutnoj monarhiji, toj vezi odgovaraju osobito katolike religijske predodbe (Mancova primjedba). 5 Ove biljeke nalaze se na posljednje dvije stranice rukopisa i. Feuerbach.

U rukopisu nedostaiu otprilike tri reda.

1 Kad je u desni stupac pisao rijei: uvjetovanosti, jednostranosti, Engels nije stavio znak umetanja.

* Protiv njihove volje. 1 sa svoje strane

Naklada 3.000