O životu s njima: Romansirana priča o ovisnicima

L.

PREDGOVOR

Kada se nekome nasmiješimo jer nas je propustio u redu dok nam se žurilo ili kada se ljubazno obraćamo bankovnoj službenici obavljajući neku pretoči iz šupljeg u prazno novčanu transakciju, nitko zapravo neće znati što se krije iza našeg smiješka. A zašto bi i znao? Odgojeni smo da prikrivamo svoje osjećaje, da budemo ljubazni i kada bismo najradije urlali iz svega grla, da budemo pristojni i obzirni; ukratko rečeno, da se prilagođavamo svojoj okolini i da je ne opterećujemo...

Ako okolina opterećuje nas, pokušat ćemo i to prikriti kako ljudi ne bi vidjeli da nam idu na živce, kako ne bi primijetili da smo neraspoloženi ili, ne daj Bože, nesretni.

Napisala sam priču o svom teškom i uznemirujućem iskustvu o životu s ovisnicima. Sama nisam ovisnica niti sam ikada bila; naprotiv, nikad nisam zapalila cigaretu, nikad se nisam napila, a kamoli što drugo. Dakle, promatrala sam i trpjela ovisnike iz svoje čiste i bistre trezvenjačke perspektive. Jedan mi je vrlo blizak, drugi mi se nametnuo. Ono što se naziva paklom ovisnosti postalo je moj život.

Ja ne jadikujem, ne plačem i ne žalim se. Nakon bezbroj neuspjelih pokušaja da promijenim neke stvari, da pomognem svom ovisniku, da ga izliječim, da ga izvučem iz ruku smrti koja je već prečesto kucala na naša vrata, shvatila sam da sam bespomoćna i da se borim s vjetrenjačama. Ne znam tko je i zašto baš tako podijelio karte na našem stolu, ali kako god bilo, ja u ovoj igri nemam adute. Ja sam, u stvari, izbačena iz igre već nakon nekoliko krugova. Igra se opasno, na život i smrt. Ja još ponekad mahnem, pokušam zaustaviti ludu igru, ali moje je lamatanje sve neprimjetnije. Igrači me ne vide, ne čuju ili potpuno ignoriraju. I igraju dalje.

Dosadilo mi je mahati poput duha kroz kojeg živi provlače prste. Zato sam odlučila pisati. Možda netko obrati pažnju, možda netko shvati očaj, muku i nemoć što su progovorili iz rečenica koje su samo naizgled distancirane i jednostavne. U njima se krije stvarna priča, stvarna u svakoj svojoj pojedinosti (samo su imena promijenjena), istinita do boli.

Nisam zaboravila na ljubaznost i obzire, nisam zaboravila da ljudi ne vole kada svoju nevolju nosiš na licu, nisam prestala osjećati vjetar u leđima, nisam prestala živjeti. Kako? Smiješim se i zahvalna sam što nam je darovan osmijeh.

POVRATAK

Probudila ju je zvonjava telefona. Nije se mogla sjetiti je li sama u kući pa je i ne razmišljajući podigla slušalicu. Čula je samo: Jeste li vi njegov otac? i odmah je spustila. Ta ju je rečenica razbudila. Srce joj je počelo brže kucati, a onda se pojavio onaj čudan osjećaj za koji je mislila da ga je odavno zaboravila. Pokušala je dalje spavati, kao da ništa nije čula, zatvorila je oči, ali san se nije vraćao.

Spavaj dalje, nisi dobro čula! Sanjaš! tješila se, ali u dubini srca znala je da se nije prevarila.

On dolazi. Ne, to ne može biti istina, još nisam spremna za njega, mislila je.

Čula je kako se otvaraju vrata spavaće sobe. Ušao je njezin suprug, polako, podignutih obrva u znak pitanja. Kao da je provjeravao može li joj priopćiti novost.

Znaš li što ima novoga? ozbiljno joj je rekao.

Nije valjda da dolazi? prošaptala je uplašeno Vedrana, u trenu shvativši da razgovor što ga je maloprije čula nije bio san.

Da. Večeras ga moramo čekati na zagrebačkom aerodromu, odgovori on pomalo oklijevajući.

Je li on to zvao? znatiželjno će ona. Brzo se razbudila. Sada je već sjedila na krevetu.

Ma ne. Javio se neki čovjek. Predstavio se kao Šimunić. Iz agencije koja ga je zaposlila.

Da? A što je htio?

Tražio je da mu jamčim, i to tisuću posto, da ćemo ga preuzeti. Izludjeli su s njime. Pogotovo posljednjih sedam dana. Stalno im je bježao, a u nekom kafiću u Valenciji potrošio je četiristo eura. Naravno da kod sebe nije imao toliko para. Kad su uvidjeli da ne može platiti ceh, bilo je gusto. Nije mu dugo trebalo da shvati kako će ga premlatiti pa je stao panično zvati kolege s broda ne bi li oni sredili račun.

E, to je sigurno naš sin. I što je još rekao?

Kaže da im je čudan i da ih je izmučio. Sada je smješten u nekom hotelu odakle im je već jednom pobjegao. Čuva ga mornar s broda koji se vraća kući pa će ga dopratiti. Doći će avionom iz Münchena. Čudili su se kako smo ga mogli pustiti na plovidbu ako znamo da s njim nešto nije u redu.

Što si mu na to odgovorio?

A što sam mogao? Najprije sam muljao, a kad je rekao da sumnjaju na ovisnost i upitao me je li to istina, nisam porekao.

Jesi li mu rekao da mi s time nemamo ništa, da je on sam tražio i našao posao, a odgovornost snose sami? Mi s time nemamo ništa! Što si umišljaju?

Osjetila je kako nervoza nezaustavljivo navire te kako je počela sve brže i glasnije govoriti.

Jesam, da... Rekao sam mu da smo tek nedavno doznali preko koje se agencije ukrcao i da nam je tvrdio kako je završio s metadonskom terapijom. Nego... ideš li večeras sa mnom? upitao ju je nekako nesigurno, sumnjajući u potvrdan odgovor.

A što mi drugo preostaje? nevoljko je odgovorila.

Jebeš ga! Takav nam je život. Dosta je bilo mira.

Dogovorili su se da će ga Vedrana navečer pokupiti na autobusnoj postaji gradskog prijevoza kada Emil završi s poslom.

Dan joj je protekao kao u bunilu. Često je ulazila u njegovu sobu iznoseći stvari koje nisu njegove. Pri svakoj pomisli na njegov povratak kući, grčio joj se želudac. Nervoza ju je sve više obuzimala. Znala je da će doći, ali... Nadala se da će izdržati još malo kad je već odvalio tri i pol mjeseca. Svi su joj govorili da se prevarila jer on se promijenio. No, Vedrana je i nadalje mislila drugačije i uporno ponavljala kako on ne može izdržati šest mjeseci na brodu i raditi bez metadona. I kad je napokon počela vjerovati u čuda, a to znači da će ostati do kraja potpisanog ugovora, evo ga natrag.

Hodala je po kući i razgovarala sama sa sobom. Morala je misliti na važne pojedinosti kojima nije bila opterećena dok ga nije bilo. Važno je upamtiti gdje odlaže ključeve automobila, torbu, novac... Čim se on vrati kući, dovest će i svoju djevojku. Opet će gledati dvoje idiota (tako ih je zvala) koji bauljaju po njezinoj kući. A baš je uskoro namjeravala proslaviti Emilov rođendan. Još i to! Gotovo je zaboravila odgoditi večerašnje druženje s prijateljicama. Nije imala snage usmeno im objašnjavati zašto je spriječena pa im je poslala sms poruku. Uistinu nije mogla vjerovati da će je njegov povratak tako uznemiriti. Često je zamišljala kako se neće vratiti. Zaslijepit će ga život u Kanadi i ondje će ostati. Pusta maštanja...

///

Putem prema Zagrebu gotovo da i nisu razgovarali. Krajolici su odmicali u tišini. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima. Iako nisu točno znali, pretpostavljali su što ih čeka. Njihov sin jedinac stalno im je zagorčavao život. A bolest mu je uvijek bila savršena izlika. Razarao je sve oko sebe, pa i samoga sebe.

Zrakoplov je kasnio. Što su drugo mogli i očekivati? Gdje on stupi nogom, tu trava ne raste, česta je Vedranina uzrečica. Mučile su je misli o tome u kakvom će stanju doći, kako će izgledati, hoće li biti agresivan, kako će se ponašati. Kako...

Kada su kroz zamagljeno staklo zrakoplovne čekaonice ugledali lagano pogrbljenu gromadu od čovjeka, odmah su ga prepoznali. Djelovao je zadovoljno. Približavao se izlazu. Kad je izišao kroz vrata, jasno su ga vidjeli. Nije ih odmah primijetio pa su ga zazvali. Začudio se ugledavši ih. Istog je trena rukom pokazao kolegi da krenu prema njima. Nekoć su iznimno pravilni bijeli zubi krasili njegov osmijeh. Kako ih je samo obožavala gledati! A sada, razmišljala je Vedrana sjetno promatrajući ga, usta su mu se skupila, zubi postali žuti i nekako manji. Na sebi je imao crno-bijelu kariranu košulju, zgužvanu i raskopčanu. O ramenu mu je visjela velika putna torba koja sada nije izgledala onako natrpana i teška kao kad je odlazio. Na toj strani košulja mu je bila zadignuta iznad pojasa. Kada se okrenuo, na hlačama mu se ocrtavala dugačka bijela debela nepravilna crta. Kasnije je rekao da je nastala od varikine koja se slučajno prolila po njima.

Ništa čudno. Nedostaju samo uobičajene rupe od cigareta, zaključila je Vedrana u sebi.

Lice mu je bilo crveno i podbuhlo, oči staklaste i sjajne, a zjenice malene. Govorio je kao da je netom progutao nekoliko ecstasyja. Brzo, prebrzo.

Kod njega je i inače sve u suprotnosti, pomisli Vedrana.