poznati pisac, koji ume veselo, katkad ironi
č
no i sa satiri
č
kim udarcima da improvizira pri
č
e što se nehajno uklapaju u jed-nuslobodnu feljtonsko-kozersku celinu.Kozerske sposobnosti Branislava Nuši
ć
a, koji humoristi
č
ki govori i slobodno asocira uspomene i zapažanja, najbolje se prime
ć
uju udelu Autobiografija (1924). Bez ambicija da ostvari odre
đ
enu umetni
č
ku strukturu, Nuši
ć
spontano parodira jedan mogu
ć
i život i jednu mogu
ć
u autobiografsku formu. U ovom delu on je protejski šeret, na mahove
č
udesan parodi
č
ar i autoparodi
č
ar, i to se naro
č
itozapaža kada prevazilazi lokalne asocijacije, isku-stva vezana isklju
č
ivo za njegovo vreme, kada, na primer, sjajno parodira stil nekih
č
lanaka i studija, ili kada se ruga smrti,
č
oveku koji je o
č
ekuje i onima koji od nje žive! Autobiografija je zna
č
ajno kozersko-humoristi
č
ko delo: u njemu Nuši
ć
spontano
ć
askala
č
ki govori o raznim temama i daruje onaj smeh koji nas bar donekle osloba
đ
asurovosti života.Branislav Nuši
ć
je objavio i mnoge, uglavnom kra
ć
e humoristi
č
ke pripovetke (v, Sabrana dela, knjiga II, 1931, knjiga XVI, 1932,knjiga XXV, 1936). Veliki deo tih pripovedaka pokazuje da ih je pisao kozer i feljtonist Ben Akiba, ili, u boljim slu
č
ajevima, pisacepizodnih pri
č
a iz romana Opštinsko dete, Nuši
ć
evo razvijanje i komponovanje pri
č
e u osnovi je tradicionalisti
č
ko i ne doprinosirazvoju kratke humoristi
č
ke pripovetke.Posebno mesto u Nuši
ć
evom proznom radu pripada njegovom delu Devet stotina petnaesta (1921). To je delo memoarsko-reportažnogi memoarsko-pripoveda
č
kog ka-raktera, u kojem pisac potreseno svedo
č
i o onome šta je doživeo u vreme tragi
č
nog srpskog povla
č
enja 1915. godine. Posebno je zna
č
ajan prvi deo ovog dela, naro
č
ito nekoliko sugestivnih realisti
č
kih, katkad gorko ironi
č
nointoniranih slika bežanja iz Skoplja, zatim slike umiranja jednog poznatog glumca u Prištini, plasti
č
ni i dinami
č
ni prikazi borbi za
Č
a
č
ak, potom slike poraza i satiri
č
ki prikazani prizori "probijanja" beogradskih dama prema Pri-štini. U odnosu na svoja rana pripoveda
č
ka dela Nuši
ć
je u Devet stotina petnaestoj, naro
č
ito u spomenutim delovima, dramati
č
no snažno prikazao situacije ukojima su ljudi primorani da budu sve ono što jesu ili ono što samo malo jesu. Nuši
ć
eva evokacija prošlosti nije, tada, obi
č
nokonstruktivista
č
ka, nego spontana subjektivnim memoarskim pripovedanjem. U drugom delu ovog dela pisac nastoji da psihološkisvestranije i dublje prikaže tragiku pojedinaca, njihove patnje i žrtve, i da, preko toga, osvetli tragi
č
nu epopeju stradanja srpskihizbeglica koje se povla
č
e putovima i stazama Crne Gore i Albanije. Pri tome Nuši
ć
je zanemarivao realisti
č
ki na
č
in evociranja i pri-kazivanja i sve više zastarelo romanti
č
arski, sentimentalisti
č
ki i pateti
č
no, govorio o ljudima i doga
đ
ajima. Nuši
ć
nije liri
č
ar iepi
č
ar. Upravo kao realisti
č
ki pisac zapam-
ć
enog i doživljenog, Nuši
ć
prethodi i uti
č
e na one mnoge pisce koji
ć
e se pojaviti kasnije ikoji
ć
e svojim memoarsko-pripoveda
č
kim i romanesknim delima zanimljivo i uzbudljivo svedo
č
iti o stradanjima srpskog naroda uvre-me Prvog svetskog rata.Prevashodno Nuši
ć
je dramski pisac. Njegova vokacija je u tome što uspeva da prikaže životne situacije i likove u "neposrednojsadašnjosti", i to dijaloškim formama u kojima se životno sadašnje i prošlo vide bez po-sredovanja pripoveda
č
eve evokacije iopisivanja. Kao što saopštavaju njegovi biografi, Nuši
ć
je bio veoma rado-znala i dinami
č
na li
č
nost, uvek u težnji da dejstvuje makar starim idejama i na
č
inima. Svoj dinamizam, svoje sposobnosti improvizatora i kozera, Nuši
ć
je najbolje usredsredio i sažeo udramskoj formi, posebno u komediji. Jer i za Nuši
ć
a komi
č
no najbolje povezuje život i pozorište, ono je prava dinami
č
na veza izme
đ
uživog i umetnog, izme
đ
u zbilje i pozorišta. I on misli da komedija stremi, suštinom i fakturom, brzim, dinami
č
nim i koncentrisanim
č
ulno-konkretnim otkri
ć
ima života kao izvesnog komi
č
nog pozorišta.Poznata komedija u tri
č
ina Narodni poslanik jeste prvi ve
ć
i dramski rad Branislava Nuši
ć
a (napisan 1883, igran 1896). Kaodevetnaestogodišnjak, on je ovu komediju
č
itao u bašti ku
ć
e Jovana Ili
ć
a, i to bra
ć
i Vojislavu i Dragutinu Ili
ć
u, kao i VladimiruJovanovi
ć
u i Kosti Arsenijevi
ć
u. Sam Nuši
ć
je zanimljivo opisao taj susret sa svojim prvim kriti
č
arima, a potom svoje bezuspešne pokušaje da beogradsko Narodno pozorište izvede ovo delo. Tek 1896, zna
č
i u vreme kad politi
č
ka opozicija obrenovi
ć
evskomrežimu postaje jaka, unekoliko prera
đ
en, Narodni poslanik je izašao na scenu Pozorišta. To je ko-medija o vlasti, i to ne o nekoj izlegendi i iz dalje istorije, nego o savremenoj, konkretnoj vlasti. Iako ne sadrži oštre satiri
č
ke rezove, ona se ipak smejala nekim ružnimi slabim stranama jednog režima - i, eto, odakle strah i otpor prema njoj kod onih koji su
č
uvali svetost režima i pozorišne ustanove.Kosta Trifkovi
ć
je zapo
č
eo da piše politi
č
ke komedije o vlasti, Branislav Nuši
ć
je to nastavio i doveo do izvesnog pozorišnogsavršenstva. U predgovoru komedije Sumnjivo lice B. Nuši
ć
ć
e kazati da je politika, u to vre-me kad je on po
č
eo da piše komedije,imala "jedan epidemi
č
an karakter", da je tada, pored drugih ruskih pisaca, Gogolj "bio pisac cele dotadanje omladine, koja se njimeoduševljavala sa njegove oštre satire, naro
č
ito one koja se odnosila na rusku birokratiju". Izme
đ
u 1880. i 1890. godine Nuši
ć
jenapisao tri komedije - Narodni poslanik, Sumnjivo lice i Protekcija - sve tri politi
č
ke komedije, sve tri na neki na
č
in "gogoljijade". Narodni poslanik je, u stvari, komedija o palana
č
kom poimanju politike i o takvom politiziranju, o jednom trgovcu, gazda-Jevremu,koji se kandiduje za poslanika, o nizu minornih smešnih lica koja se iznenada uzdižu i postaju
č
inioci ili svedoci politikantskih igara.U manjoj meri nego kod Trifkovi
ć
a ali suštinski isto, ovi izleti u politiku posmatraju se kao prolazne bolesti ipak u biti vrlih gra
đ
ana jedne varošice, koje
ć
e izle
č
iti poraz i vratiti ih na pravi put života i porodi
č
ne sre
ć
e. Jer, na kraju, k
ć
erka gazda-Jevrema uda
ć
e se zanjegovog politi
č
kog protivnika Ivkovi
ć
a, kao što se to moglo i ranije o
č
ekivati. I na osnovu ovog mogu
ć
e je videti da je ovaj komadsvojevrstan politi
č
ki vodvilj: nekoliko ironi
č
nih i satiri
č
kih replika uklopljeni su u laku komi
č
nu igru. Najbolji delovi komedije su oniu kojima Nuši
ć
uspeva da razigrano, burleskno prikaže paralelne komi
č
ne situacije i peripetije. Takvi su trenuci kada zbunjeni izaneseni Jevrem po
č
inje da se nada da
ć
e postati poslanik, ali i
č
uje da mu je k
ć
erka verena za politi
č
kog protivkandidata Ivkovi
ć
a; ili,kada, na kraju II
č
ina, Jevrem prima delegaciju "
ć
ornutih" gra
đ
ana i govori im, a tada upada gnevni Ivkovi
ć
, oklevetan, i vi
č
e:"Gospodine taste, ovo je kleveta koja se krvlju pla
ć
a"; i, najzad, celi tre
ć
i
č
in, ispunjen raznim peripetijama, u kojem ima i
č
udnih preterivanja, kao kada Jevrem govori s jednog prozora okupljenim gra
đ
anima koji slušaju Ivkovi
ć
a, ve
ć
izabranog poslanika, koji imgovori sa drugog prozora! Komedija Narodni poslanik ozna
č
ava datum u našoj književnoj istoriji: to je prvi zanimljiv, dinami
č
noizveden politi
č
ki vodvilj, prvi komad u seriji Nuši
ć
evih komada u kojima on takozvane svete, politi
č
ke pojave vodviljski-burleskno prikazuje.
Č
ak i intrigant Sreta, prizemni politi
č
ki cinik, postaje adolescentno smešan u igrama koje on kobajagi zapli
ć
e i u koje onnespretno i smešno uvla
č
i Jevrema pa i samog sebe. I politi
č
ke surovosti Nuši
ć
veselo razigrava i otkriva kao komi
č
no detinje u
č
oveku i društvu. Pro
ć
i
ć
e dugo vremena dok ovaj naš pisac ne po
č
ne duhovno dramati
č
nije prikazivati komiku i tragikomiku politi
č
kog života.
Leave a Comment
MOLIM VAS...lik zike
Treba mi lik zike hitnooo.....:D