Prije duge

godina

ZAHVALE

Želim se zahvaliti svojoj kćeri koja je ušla u moj život i pokazala da nije sve onako kako naše oči vide. Postoje i nedodirljive, nevidljive stvari, osjećaji koji nas mijenjaju i pokreću.

Hvala dragom Alenu koji je utjecao na naš život. Upoznala sam i drugu stranu života koja pruža bogatije osjećaje i poimanje pravih dragocjenih trenutaka.

Mnogo je ljudi ostavilo svoj trag pružajući nam s ljubavlju vrijeme, trud, podršku, osmijeh, ohrabrenje, dragocjenu pomoć, razumijevanje.

Posebno se želim zahvaliti Eminoj školi jer bez njihove podrške i razumijevanja ne bismo ostale na pozitivnom putu te svim profesorima koji su predano radili s mojom Emom i uspjeli pokrenuti želju da se počne mijenjati i prihvaćati.

Nadalje, zahvaljujem se dragoj pedagoginji na svim razgovorima i trudu što ga je uložila za Eminu dobrobit. Naravno, i ravnateljici jer bez nje ni u čemu ne bismo uspjeli. Podržavala nas je i željela pomoći jer su joj prvenstveno bitna djeca. Hvala joj i na razgovorima kojima je uspjela izmamiti Emin osmijeh.

Želim se zahvaliti Tanji koja je radila sa mnom i pomogla mi da osjećaje koji su dugo bili u meni uspijem promijeniti u one pozitivne koji su jačali i pobijedili negativnost potaknutu strahovima, bespomoćnošću, izgubljenošću i nesigurnošću.

Hvala ti od srca što si ostala uz mene i pomažeš da se ova knjiga realizira i pomogne drugima.

Lani, Mateju, Eminim krsnim kumovima, mojoj dragoj kumi, Liji, dječačiću iz salona koji mi je potvrdio ono što Ema isto zna, kao i on, a mene su naučili da se sjetim. Zahvaljujem se svima njima.

A mojoj majci hvala na svim trenucima i nesebičnoj bezuvjetnoj ljubavi koju nam pruža.

Zahvaljujem se osoblju psihijatrijskog odjela riječkog KBC-a.

Hvala dragoj liječnici Dori i medicinskoj sestri na neurološkom odjelu na Kantridi koje svakodnevno pomažu našoj djeci.

Posebno bih se zahvalila gospođi Karmen Milardović koja mi je svesrdno pomogla da što bolje prenesem svoje emocije u ovu knjigu.

Zahvaljujem se Milanu i Tamari, mojem izdavaču, što je prepoznala i pokrenula priču da ova knjiga ugleda svjetlo dana te da se ljudi otvore, bez srama, prepoznavajući problematiku našeg društva i mijenjajući ga za dobrobit naše djece. Bez njihove pomoći cijela ova priča i dalje bi ostala zatvorena tema. Hvala vam od srca.

PRIJE DUGE

Već duže vrijeme razmišljam kako da počnem pisati. Možda je ipak lakše od početka, s rođenjem moje kćeri. Bio je to najljepši, najosjećajniji trenutak u mojem životu. Sanjala sam je godinama. Plava kosica, plave mudre okice. Od svoje šesnaeste godine znala sam da će se zvati Ema. Tako dugo očekivan trenutak. Moja djevojčica u mom naručju. Jako smo se veselili i uživali u svakom danu. S tri tjedna se počela okretati na leđa. Ljutila se ako ne bi uspjela i uporno se trudila. Nije voljela spavati, bila je puna energije. S tri mjeseca znala je razlikovati svoje igračke i znala je koju želi. Posložila bih ispred nje psića, macu, zeku, lopticu i kocku. Kad bih je upitala gdje je zeko, pokušavala bi uhvatiti zeku. Tada sam mislila da tako mala beba ne zna razlikovati zeca od lopte. Ali moja Ema je znala. Kad bih joj rekla: Gdje je kocka?, a dala joj loptu, ljutila se sve dok njezinim malim rukama nisam približila kocku i loptu, a ona bi uzela kocku. S pet mjeseci je imala četiri zubića i puzala. Kako je razvijala svoju vještinu, sa šest mjeseci je trčala, puzala i uživala u tome. Prizori su se smjenjivali baš kao u crtiću. Sada je tu, a za pet sekundi našla bi se u kuhinji. Kad je imala šest i pol mjeseci, digla se na svoje male noge i počela hodati držeći se za stol i druge veće predmete. Prala sam suđe kada me Alen zvao da moram nešto vidjeti. Htjela sam u miru obaviti posao, ali on je bio uporan i rekao da Ema stoji i smije se. To nisam mogla vjerovati. Mislila sam da se šali ili da ju je on podignuo. Došavši u dnevni boravak, vidjela sam da ona stvarno stoji. Položila sam je na njezinu dekicu udaljenu od kauča. Pogledala je mene pa kauč. Odjurila je do kauča i pogledala me kao da mi želi reći: Mama, ja to mogu, gledaj me. Uhvatila se ručicama za kauč i stala na svoje male noge smijući se. Čudila sam se jer je bila premala. Noći su mi bile još napornije jer je puzala po cijeloj kući, dizala se i hodala držeći se za predmete. U tome je jednostavno uživala.

Kako bih se i ja malo odmorila, držala sam je u svome krilu i pričala priče. Uživala je slušati. Puno sam puta imala osjećaj da želi više, ali bila je zarobljena u tom sitnom tijelu. Slušala me s razumijevanjem, kao da ona zna ono što ja nisam znala i pokušava mi reći. U njezinim očima vidjela bih mudrost i zrelost. Imala je oči i pogled starca koji zna daleko više od vas.

Kad bih s prijateljicom i njezinom bebom išla u šetnju, Ema bi se nakon desetak minuta počela okretati u kolicima, izvukla iz pojasa, digla na noge i skakutala. Prijateljica bi se smijala, ja bih jednom rukom držala nju, a drugom vozila kolica. Nikada nije imala mira. Sve je kratko trajalo i onda bi krenula u akciju.

Bilo mi je teško i iscrpljujuće jer noću nije spavala, možda sat, ponekad sat i pol. Danju se ponavljalo isto. Kad je bila budna, rijetko bi se nekom igračkom duže zabavljala. U to vrijeme Alen mi nije baš puno pomagao i ponekad sam imala osjećaj da sam samo ja roditelj. Nije imao previše razumijevanja da sam umorna i mjesecima kronično neispavana. Ne bi li mi ipak olakšao dan, uzeo bi Emu i prošetao se sam s njom. To bi mi u tim trenucima puno značilo. Nije razmišljao na taj način, a ona je bila presretna kada bi se vratio s posla i bio s nama. Obožavala ga je, a mene je boljelo jer joj je posvećivao premalo svog vremena. Naši su se odnosi u tom razdoblju zahladili i osjećala sam se usamljeno. Ponekad, kada bismo legli, osjećala sam ga strancem, a to je bilo tužno. Kad je Ema napunila godinu dana, Alen je dobio posao u Italiji. Odlučila sam da neću ići živjeti s njim jer to više nije bilo ono što sam ja željela. Oduvijek sam htjela skladan brak, obitelj, ljubav, razumijevanje i podršku. Htjela sam bajku.

Čovjek koji me volio, obožavao i držao kao kap vode na dlanu nestao je.

On bi dolazio vikendima i razmišljala sam da je možda i moj dio krivice u raspadu naše veze. Nisam mu posvećivala dovoljno vremena. Sva moja pažnja bila je usmjerena Emi. Ona je mala i treba me, ali trebao me i on. Samo što sam tada bila stvarno umorna. Htjela sam da se više uključi u naš svakodnevni život, a on je želio da budem ona ista kao i prije nego što se Ema rodila. Tu smo se razilazili. Ja sam osjećala nerazumijevanje i hladnoću s njegove strane.

Vikendom smo se slagali, puno razgovarali i nedostajali jedan drugome.

Onda sam odlučila otići s Emom u Italiju i pokušati. Nisam željela da raste bez oca. Ja sam odrastala bez tate i znam kakav je to osjećaj. Dugo, dugo sam patila zbog toga. Nisam to željela svom djetetu, pogotovo jer ga je ona obožavala.

Našim odlaskom odnosi su se popravili i mogu reći da smo tada bili sretna obitelj. On je puno radio, ja sam bila s Emom koja je bila znatiželjna, odvažna, napredna beba. Njezina želja da ostvari što želi bila je jača čak i od opasnosti. Bila je neustrašiva. Posvuda se penjala, a najviše je voljela manji ormar s kojeg bi skakala na krevet. Tako je nisam ni sekunde ispuštala iz vida. Kod nje je sve bilo uranjeno. Kao da je bila ispred svog vremena. Voljela je plesati i pjevati. S godinu i pol otpjevala je cijelu pjesmicu Ide maca oko tebe. Znala je napamet svoje knjižice. Dok bih joj čitala, ona je okretala stranice i pričala što će dalje biti. Bila je vrlo vješta i brza. Osim slikovnica, voljela je slagati kockice. Alen je bio ponosan na svoju kćer. Prije drugog rođendana presnimili smo crtani film Balto. Gledajući crtić, sva se unijela jer je obožavala psa Balta. Na kraju bi počela plakati i htjela ga još jedanput odgledati. Budući da joj je to bio najdraži crtani film, znala ga je jako dobro prepričati. Druge crtane nije voljela, ali Balto je za nju bio posebna priča. Voljela je gledati i dokumentarne filmove o životinjama, slušati drugačije priče, a ne one za malu djecu. Kada bih kupila neku knjižicu za njezin uzrast, nije bila zadovoljna. Doduše, poslušala bi je dok sam joj je čitala, ali bi rekla: Neće to, hoće drugu. I tako smo nas dvije zajedno išle u knjižaru. Moram priznati da bi ona izabrala knjigu koju želi i bila njome oduševljena. Samo što to nisu bile knjige za malu djecu.

Imale smo izmišljenu ptičicu koja bi mi ispričala priču za laku noć. Prije spavanja Ema bi me obavezno pitala: Koju mi je priču danas donijela ptičica? Tako bih joj pričala razne priče koje sam izmišljala. Obično su bile o različitim životinjama, duhovite, lepršave, ali svaka bi imala svoju poruku.

Noću i dalje nije spavala. Bilo joj je dosta dva sata sna. Što bih dala da sam mogla odspavati cijelu noć bez buđenja... Stvarno sam bila umorna, a moja ribica spremna za život. Tada bi mi pričala o snovima. Imala je bogate snove i znala ih je opisati.

Ovaj san mi je najdraži:

Bila sam u šumi. Čula sam vodu i velika me ptičica tamo vodila. Kraj mojih nogu bili su mali veseli ljudi. Zvala sam te i nisam te našla. Htjela sam da ideš sa mnom. Ti si moja mama koja me čuva. Došla je druga velika ptičica i podigle su me. Ja sam letjela do potoka. Tamo je bilo puno, puno životinja i puno ptičica.

Došli smo i sjela sam na guzu. Imala sam pelenu. Ptičice su mi skinule pelenu. Htjela sam se igrati u vodi. Iz vode je izašla neka teta, lijepa i dobra, uzela me i igrala se sa mnom.

Njezini su snovi bili posebni. Moja izmišljena ptičica bila je beba naspram Eminim pričama. Govorila bi o patuljcima, vilama, anđelima. Slušajući je i razmišljajući o svojim pričama za laku noć, shvatila sam da joj nisam bila dorasla. Ja bih njoj pričala jednostavne pričice, a ona meni prave bajke. Danas razumijem puno više, ali onda nisam. Tada nisam znala za vile, taj čudnovati svijet. Podržavala sam je i pažljivo slušala, a ona je uživala jer je osjećala da joj vjerujem. Kao da je željela da se sjetim. Nažalost, zaboravila sam. Ponekad bi me boljela glava ili leđa, a ona kao da je znala. Stavila bi svoje ručice na moju glavu. Gledala me svojim mudrim okicama ne govoreći ništa, da bi se nakon nekoliko minuta nasmijala i nastavila igrati ili juriti po kući. A meni bi bol nestala. To mi je bilo jako čudno. Moja mala djevojčica uklonila je bol. Meni to nije imalo veze s razumom. A ona bi se samo nasmijala. Stvarno je bila posebna i drugačija.

No, Ema je imala i svoju drugu stranu. Bila je tvrdoglava i željela je da bude po njezinom, u protivnom bi vrištala. Imala je prodoran dubok glas. Morala je uvijek biti prva i glavna u svemu. Ako bi joj neko dijete uzelo igračku, ona bi ga udarila, i to jako ružno. Učili smo je što