Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
80Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Aristotel - Nikomahova etika

Aristotel - Nikomahova etika

Ratings:

5.0

(5)
|Views: 7,401 |Likes:
Published by shorinkarate

More info:

Published by: shorinkarate on Jan 21, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

04/07/2013

pdf

 
Naslov izvornika ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΟΥΣΗΘΙΚΑ ΝΙΚΟΜΑΧΕΙΑ 
Predložak grčkog teksta prema izdanju: Aristotelis
ETHICA NICOMACHEA 
Recognivit brevique adnotatione critica instruxit I. Bywater MCMLXX 
Filozofski fakultet Sarajevo
F
145 02
CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna biblioteka, ZagrebUDK 17.01/. 02
 ARISTOTELES
Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, bilješkei rječnik nazivlja Tomislav Lađa
η ; predgovor i filozofijska redakturaDanilo
Pejovič. - Zagreb : Globus, 1988. - XXXIX. 269 str. ; 22 cm.— (Biblioteka Episteme)Prijevod djela: 'Etnika Nikomaheia / Aristoteles. - Novi otisak izd. iz1982. u nakl. SNL. - Aristotelova praktična filozofija i etika; str. V—XXXIX. - Pogovor prevoditelja: str. 243-248. - Grčko-latinsko-hrvatski rječnik temeljnih pojmova ili nazivaka: str. 25 1-269. - Bibliografija i bilješke uz tekst. - Kazalo.ISBN 86-343-0376-4Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Samoupravna interesnazajednica znanosti SR Hrvatske
 ARISTOTELOVA PRAKTIČNA FILOZOFIJA I ETIKA 
1 »PREDMET« I »METODA«1. Kao na tolikim drugim područjima filozofije i znanosti Aristotel je krčio d putove »filozofije
ο ljudskimdrvarima«
(Eth. Nic.
X,10, 1181 b 15:
περί τα άν&ρώηινα 
φιλοσοφία 
),
1
i taj posao nazvao
praktičnom filozofi jom
obuhvaćajući posebne discipline etiku, ekonomikui politiku. Mi ćemo se zasad zaustaviti samo pri etici, njezinu mjestu u praktičnoj filozofiji i položaju ove posljednje u Aristotelovu mišljenju kao cjelini
2
. Ako je svaka spoznaja ili praktična ili poietička ili teoretska
(Met.
V, 1, 1025 b 25), onda praktična filozofijatvori zasebnu i osebujnu sferu istraživanja koja se ne može svesti ni na teoretsko ni na poletičko područje. Jer tunije riječ ni
ο promatranju ni ο tvorenju, ο
čemu raspravljaju odgovarajuće grane filozofije i njihove posebnediscipline, nego
ο
čovječjem
djelovanju
ili činjenju, čini-ma ili činidbama. Kad je tako, onda se ponajprije postavlja pitanje kako se i uopće po čemu razlikuju triglavna filozofska područja, a zatim se pita u čemu jeosebujnost područja prakse i praktičnoga te ono zahtijevaspecifičan pristup i
ο njemu valja razviti posebnu filozofiju? Tek kada se s time makar u glavnim potezima upoznamo bit
ćemo pripremljeni za razumijevanje
Nikoma-hove etike,
pojedinosti njezine tematike te odnosa etikei politike kako ih vidi Aristotel u tom čuvenom spisu kojizacijelo spada među njegove najoriginalnije.
1
Svi citati iz
Nikomahove etike
u daljnjem tekstu navodese ovdje prema prijevodu Tomislava Ladana.
2
Od općih djela
ο Aristotelu ovdje spominjemo: W. D.Ross,
Aristotle,
a complete exposition of his works and thought, New York 1960; — Walter Brocker,
Aristoteles,
Frank
furt/Main 1974.
 
2. Ο tome nam Aristotel
pruža glavnu pouku u šestojknjizi
Nikomahove etike
u tekstu koji ima bitno značenjeza razumijevanje njegove dispozicije i artikulacije središnjih filozofskih problema i njegova zahtjeva za specifičnim pristupom svakome od njih. Prije svega riječ je
ο
du
ši čovječjoj i analizi njezinih sastavnih dijelova, što seu potpunosti ne podudara s razmatranjem iste teme uspisu
Ο 
duši (De Anima).
Ovdje se navodi da postoje
dva
dijela duše od kojih je jedan
razuman
(λόγον)
i drugi
nerazuman
(άλογον)
razuman se pak dio dalje dijeli na onajkojim promatramo stvari kojima
počela ne mogu bitidrukčija, i onaj kojim promatramo stvari koje se mogumijenjati. Jednom dijelu razumne duše dakle odgovaranepromjenljivo ili nužno biće, a drugome promjenljivoili nepostojano
{Eth. Nic.
VI, I, 1139 a 4 sq; usp. i I, 13,1102 a 26—28), i već prema samoj prirodi njima pripada ju srodni načini spoznaje.Onaj dio razumne duše kojim promatramo nepromjenljivo biće zove se
znanstveni 
(έπιστεμονικδν),
dok se drugi kojim promatramo sve promjenljivo naziva
rasudbeni (λογισιικόν),
a iz
dosadašnjeg je izlaganja već jasno data dva načina spoznaje — znanstveni i rasudbeni ili pro-mišljajni, također na različite načine postižu istinu. Naime u promatračkom ili teoretskom mišljenju koje spoznaje na način znanosti svrha se — a to je istina —postiže
izrijekom
i
nijekom
 χατάφασις και άπόφασις 
 ),
ali ostaje otvoreno pitanje kako s time stoji pri
praktičnom ili činidbenom te poietičkom ili tvorbenom mišljenju?3. Ćudoredno znanje pomoću kojega postižemo ćudoredni opstanak, krepost, i uopće znanje što vodi činidbu
(πραξις)
i tvorbu
(ποίησις)
nije takve vrste u prvom redu zato
što u njemu sudjeluje ne samo razumski negoi nerazumski dio duše:
žudnja
ili težnja
(δρεξις)
u kojojkao analogon izrijeku i nijeku nalazimo
nastojanje i izbjegavanje
što vođeno promišljajem i izborom —
ο
čemu kasnije — postaje
djelatno mišljenje
i istina (1139 a23).
Prva
je dakle značajka praktičnoga znanja što u njemu sudjeluje i čuvstvo, poriv, žudnja, jer samo tako nastaje ono što mi danas nazivamo
volja
ili hotenje, i beztoga bi činidba ostala promatranje i ne bi nikada postaladjelovanje. Prema tome, nerazumni se dio duše, usprkosotporu, dade voditi razumnim, i na taj se način konstitu-
 VI
ira tema praktične filozofije, etike i politike, a žudnjase navikom privikava na vodstvo razuma u činidbenoj djelatnosti, ćudorednu ponašanju.Nadalje, riječ je ovdje
ο granicama teme, »predmeta«znanstvena ili teoretskoga znanja: to su stvari koje nemogu biti
drukčije. Biće pak koje ne može biti drukčije biva po nužnosti, ono je nepromjenljivo i vječno, nenasta-lo i nepropadljivo, i uzor takve znanosti za Grke nekoć,a za neke i danas, jest i ostaje matematika. Sve ostaleznanosti ukoliko su znanosti jesu to samo svojom većomili manjom blizinom tome uzoru. One počivaju na onimlogičkim postupcima koji se dadu učiti 1 mogu naučavatii detaljno su opisani u
Drugoj analitici 
na koju se Aristotel i na ovom omjestu izrijekom poziva: zaključivanjem
i dokazivanjem (1139 b 27 sq:
συλλογισμός, άηόδειξις).
tj. bilo da se polazi od
općenitosti, bilo da se dovođenjemide prema njoj
(επαγωγή).
Znanje znanosti zato je
opće inužno, i može se univerzalno primijeniti na svaki pojedinislučaj beziznimno.S obzirom dakle da je tema znanosti vječno, nepromjenljivo i nužno biće te odgovarajuća počela, čini se da jeono neprimjereno razumijevanju bića koje može biti ine biti, što pobliže znači da je
prolazno i promjenljivo,
ili modernije rečeno vremeno i povijesno, a upravo jetakvo biće tema praktične filozofije.
Druga
je prema tome značajka praktičnoga znanja što je njegova tema promjenljivo biće što bitkuje na način
mogućnosti,
a odatle slijedi i njegova
treća
značajka, naime što ono nastoji oko nečega što još nije ah može bitii utoliko se odnosi na ono
buduće.
Sto se već dogodilone može se više htjeti ni uzeti kao da se nije zbilo, promišlja se samo
ο onome
što se ima i može dogoditi (1139 b 5 sq.). No ako se u prošlosti više ništa ne može mijenjati, nego samo u budućnosti, onda je činidba i odgovarajuće znanje nešto
prospektivno i anticipativno.
Biće pak kojega je način bitka u skladu s navedenim značajkamaa uz to je živo, razumno i društveno (»političko«), to jesamo čovjek u svom ćudorednom bitku, pojedinačnosti izajedništvu — toma pi-aktične filozofije.No Aristotel u istom kontekstu ubrzo dodaje kako onosto može biti drukčije nastupa na dva načina: kao činid ba i kao tvorba (1140 a sq). Ima li se u vidu ono zajedničko među njima, naime što se bave stvarima koje mogu
 VII
 
 biui i ne biti i bićem koje ne nastaje po sebi nego podrugome, bez obzira na strukturnu diferenciju na koju je upozoreno već na početku (1094 a 1 sq) između unutarnje i izvanjske svrhe te identitetu i razlici djelatnostii djela, pitanje se sada postavlja oštrije: u čemu se jošsastoji pobliža razlika među njima?4. Ta je razlika u »predmetu« pa tema praktične filozofije nije ista kao i poietičke (tvorbene, stvaralačke): činidba se odnosi na ljude, tvorba na stvari, praksa je odnos među ljudima, proizvodnja je odnos prema stvarima. Ako je tako, onda još preostaje da se utvrdi što razliku je filozofsko znanje činidbe od znanja tvorbe? Jer akose mjesto praktičnoga znanja nalazi negdje između teoretskoga i tehničkoga, pita se sada po čemu se ono razlikuje od ovoga posljednjeg?Ponajprije, čini se, po tome što se
načini 
spoznaje činid be i tvorbe, razboritost
(φρόνεσις)
i
umijeće
(τέχνη)
nikako ne mogu zamijeniti, iako su svrhovito
određeni iuspostavljaju se odnosom svrha i izborom sredstava. Umi jeće se zacijelo dade reglementirati, obuhvatiti pravilimakoja se mogu naučiti, uvijek se primijenjuju na isti način,ali se s vremenom mogu i zaboraviti. Jer tu je riječ
ο ne
čemu poput pravila silogizma: opće se pravilo naprostoprimijenjuje na pojedinačan slučaj, npr. gradnja kuće,pravljenje cipela, i to svaki put iznova, ista se tehnika može bezbroj puta ponoviti. Naprotiv, razboritost se ne danaučiti ni iz knjige ni iz jednog postupka, pa ni odučiti, jer ako se ona zbiva kao promišljeni izbor sredstava zapostizanje
svoje
svrhe — dobra, onda je to dobro ne samo za danas nego i za život u cijelosti (1139 a 25 sq.).Svrha dakle nije samo imanentna djelatnosti, nego je trajna i od važnosti za cijeli ćudoredni bitak čovjeka kao dotične osobe.Nadalje, odnos općega i pojedinačnog, svrhe i sredstva,razboritost kao činidbena spoznaja sveudilj prelama krozprizmu
posebnosti konkretne situacije
koja nikada nijepotpuno ista u životu pojedinca i nikad se kao pojedinačna ne ponavlja. Drugim riječima, upotrijebimo li moderniji termin, nema »apriornosti« ćudorednog znanja, pred viđanja konkretne situacije, razboritost se uči samo čineći ili djelujući svaki put u novim okolnostima i takoizgrađuje u životnom procesu bez apsolutne perfekaije ikonačnog završetka. Zato
čovjek može i pogriješiti 
u svo jim postupcima, u djelovanju nema majstora kao u tvo- VIIIrenju. Izbor adekvatnih sredstava za postizanje_ svrhe svaki je put drukčiji i slobodan od svake reglementacijeI najposlije, činidba i razboritost što je vodi nikad ni je čuvstveno neangažirana, ona je dapače svagda raspoložena na stanovit način koji utječe kako na izbor sredstava tako i na predođbu cilja, jer raspoloženje djelatnikadjeluje doduše ne na matematički sud, ali svakako na ča-nidbeni, pa i na samo počelo što se nalazi u svrsi (1140 b 14 sq.).Zacijelo ima i drugih posebnih odlika činidbene spozna je, ali ovo dostaje da se ukratko ocrta tema praktične filozofije i pokaže njezina nesvodljivost kako na teorijuili znanost, tako i na proizvodnju ili tehniku.5. Govoreći tako iz različitih aspekata
ο »predmetu« ilitemi
praktične filozofije, mi smo na taj način neizbježno već nešto saznali i
ο njezinoj »metodi« — osebujnosti filozofskoga pristupa fenomenu prakse. No prije nego
što je Aristotel u glavnim crtama prikazao značenje fronezekao »organa« praktične filozofije, on je i ovdje moraopodvrći kritioi »intelektualizam« etike Sokrata i Platonai apstraktnu općenitost njezine glavne teze da je krepostznanje, bez pobližeg određenja modela toga znanja i stanovita kolebanja toga shvaćanja između krajnosti da se bit dobra može postići pojmom znanosti ili steći umije
ćem.
Kritioi platonske metafizike dobra posvećeno je već upočetnim poglavljima
Nikomahove etike
dosta mjesta, isvugdje se Aristotel obara protiv
ideje
dobra kao trans-cendentnog principa po sebi i za sebe, koje u svom po-sebitku i zasebitku tobože bitkuje prije i nezavisno odsvakog konkretnog ljudskog dobra dostižnog u djelovanju.Dobro po sebi
(καθ'αύτό) i dobro
uopće
(καθόλου) kakoto tvrde
»pristaše ideja«, ima li toga u svijetu i -može lise ono susresti u čovječjem životu sada i ovdje? —· pitase Aristotel, i odgovara niječno! Pri tome je veoma obazriv i Platona kao svoga negdašnjeg učitelja ubraja u »nama drage ljude« koji su uveli ideje kao pralikove, iskonske oblike i uzore stvari, ali odmah dodaje kao mislilac:ako je riječ
ο istini treba odbaciti i ono
što nam je blisko, »jer iako nam je oboje drago, treba dati prednostistini« (1096 a 4 sq.).Težište Aristotelove filozofske argumentacije leži u njegovu modelu kategorijalnoga bitka, te bi dobro onda mo-
IX

Activity (80)

You've already reviewed this. Edit your review.
1 hundred reads
1 thousand reads
ganimed1 liked this
columbia95 liked this
columbia95 liked this
Almira Veliu liked this
Ivana Szep liked this
Van Damke liked this
Sve Jedno liked this
Almira Veliu liked this

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->