Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
12Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Friedrich Nietzsche - Schopenhauer Kao Odgajatelj

Friedrich Nietzsche - Schopenhauer Kao Odgajatelj

Ratings:

5.0

(2)
|Views: 2,118|Likes:
Published by Amer Al-Gaddafi

More info:

Published by: Amer Al-Gaddafi on Jan 23, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

06/19/2014

 
 
Friedrich NietzscheSchopenhauer kao odgajatelj
1.
 
Onaj putnik koji je vidio mnogo zemalja i naroda i više kontinenata te bio upitan nakoju je zna
č
ajku ljudi posvuda nailazio, rekao je: imaju sklonost lijenosti. Nekima
ć
ese
č
initi da je trebao re
ć
i to
č
nije i prihvatljivije: svi su oni strašljivi. Skrivaju se izaobi
č
aja i mnijenja. Zapravo, svaki
č
ovjek veoma dobro zna da je na svijetu samo jednom, kao
unicum,
i da nikakav, ma kako neobi
č
an slu
č
aj ne
ć
e šarolikusvakovrsnost tako
č
udesno po drugi put spojiti u jedinstvo kakvo je on. On to zna, noskriva kao ne
č
istu savjest zašto? Iz straha od susjeda koji ište konvenciju i sam senjome zastire. No, Što to pojedinca prisiljava da se boji susjeda, da misli i djelujepoput krda i da ne bude zadovoljan samim sobom? Možda je to stidljivost, kodponekih i rijetkih. Kod goleme je ve
ć
ine to lagoda, tromost, ukratko: ona sklonostlijenosti, o kojoj je zborio putnik. Putnik ima pravo: ljudi su još lijeniji nego što sustrašljivi i ponajviše se boje upravo tegoba koje bi im nametnule bezuvjetna
č
estitosti otvorenost. Samo umjetnici mrze to nehajno prepuštanje posu
đ
enim manirima iprisvojenim mnijenjima, te raskrivaju tajnu, sva
č
iju lošu savjest, stav da je svaki
č
ovjek neponovljivo
č
udo, odvažuju se pokazati nam
č
ovjeka kakav je, sve dosvakog pokreta svojih miši
ć
a, kakav je sam, štoviše pokazati to da je u toj strogojdosljednosti svoje ne-ponovljivosti lijep i vrijedan razmatranja, nov i nevjerojatankao svako djelo naravi, te nipošto dosadan. Kad veliki mislilac prezire ljude, prezirenjihovu lijenost. Jer oni se zbog nje pojavljuju kao tvorni
č
ka roba, kao ravnodušni,nedostojni opho
đ
enja i pouke.
 
Č
ovjek koji ne želi pripadati masi treba samo prestati biti lagodan spram sebe. Neka slijedisvoju savjest, koja mu dovikuje: »Budi svoj! Nisi sve ono što sad
č
iniš, misliš, priželjkuješ«.Svaka mlada duša
č
uje taj dovik danju i no
ć
u te pri tom uzdrhti, jer sluti svoju sveudiljodre
đ
enu mjeru sre
ć
e kad misli na svoje zbiljsko oslobo
đ
enje. A ne može joj se nikakopomo
ć
i da do
đ
e do te sre
ć
e sve dok je u lancima mnijenja i straha. Kako pak zdvojan ibesmislen može postati život bez tog oslobo
đ
enja! Nema u naravi praznijeg i ogavnijeg stvoraod
č
ovjeka koji je utekao svojem geniju i sad Škilji desno i lijevo, unatrag i na sve strane.Takva
č
ovjeka naposljetku uop
ć
e više ne bi trebalo napadati, jer je sav ljuska bez koštice,natrulo, naslikano, napuhano ruho, nakin
đ
urena sablast, koja ne može uliti
č
ak ni strah, anekmoli su
ć
ut. I kaže li se s pravom za lijen
č
inu da ubija vrijeme, tad se za ono razdoblje kojesvoj spas vidi u javnim mnijenjima, to jest u privatnim lijenostima, ozbiljno valja zabrinuti datakvo neko vrijeme jednom doista bude ubijeno: ho
ć
u re
ć
i da bude izbrisano iz povijestiistinskog oslobo
đ
enja života. Kako velika mora biti odvratnost potonjih naraštaja što se baveostavštinom razdoblja u kojem nisu vladali živi ljudi nego javno mniju
ć
i navodni ljudi, zbog
č
ega bi možda naš vijek za neko daleko potomstvo mogao biti najmra
č
nije i najnepoznatije,najneljudskije poglavlje povijesti. Hodam novini ulicama naših gradova i mislim kako kroz jedno stolje
ć
e ne
ć
e više ostati ništa od svih tih jezivih ku
ć
a, što ih je
 za
sebe izgradio naraštaj javno mniju
ć
ih, te kako
ć
e tad zacijelo biti mrtva i mnijenja tih ku
ć
egraditelja. Kako li uusporedbi s tim moraju puni nade biti svi oni koji se ne
ć
ute gra
đ
anima toga vremena; jer kadbi to bili, poslužili bi za ubijanje svojeg vremena i za propadanje zajedno s njim— do
č
im oni naprotiv to vrijeme žele pokrenuti na život, da bi u tom životu i sami dalježivjeli.No caki kad nam budu
ć
nost ne bi dopustila da se i
č
emu nadamo — naš
č
udesni opstanakupravo u ovomu sad najsnažnije nas bodri na življenje prema vlastitoj mjeri i zakonu: taneobjašnjivost toga da živimo upravo danas premda smo imali beskona
č
no vrijeme za to danastanemo, toga da nemamo ništa doli pedalj dugo danas i da u njemu trebamo pokazati zaštoi
č
emu smo upravo sad nastali. Pred samima sobom trebamo biti odgovorni za svoj opstanak.Stoga i želimo biti zbiljski kormilari tog opstanka i ne želimo dopustiti da naša egzistencijanalikuje na nepromišljenu slu
č
ajnost. Moramo je smiono i opasno prihvatiti, tim više što
ć
emo je, kako u najgorem tako i u najboljem slu
č
aju, vazda izgubiti. Zašto biti svezan za taj grumenzemlje, za to zanimanje, zašto osluškivati što kaže susjed? Toliko je malogra
đ
anskogobvezivati se pogledima koji ve
ć
nekoliko stotina milja dalje više nikoga ne obvezuju. Istok iZapad su potezi kredom koje nam netko slika pred o
č
ima da bi se sprdao s našomstrašljivoš
ć
u. »U
č
init
ć
u pokušaj dolaska do slobode«, kaže sebi mlada duša. I da je sada utomu sprije
č
i to što se dva naroda slu
č
ajno mrze i ratuju, ili što se izme
đ
u dva kontinentaprostire more, ili što se u njezinoj okolici u
č
i religija koja prije nekoliko tisu
ć
a godina nije nipostojala? »Sve to nisi ti sama-, kaže ona sebi. Nitko ti ne može izgraditi most preko kojegamoraš prije
ć
i rijeku života, nitko osim tebe same. Doduše ima bezbroj staza i mostova,bezbroj polubogova koji te žele prenijeti preko rijeke; no samo po cijenu tebe same; sebe bidala u zalog i izgubila. U svijetu postoji jedan jedini put kojim ne može i
ć
i nitko osim tebe.Kamo vodi? Ne pitaj. Po
đ
i njime! Tko je bio onaj koji je izrekao re
č
enicu: »
Č
ovjek se nikadane uzdigne više nego onda kad ne zna kamo ga još može odvesti njegov put?«No kako iznova na
ć
i sebe? Kako
č
ovjek može sebe upoznati?
Č
ovjek je stvar mra
č
na i zastrlai ako zec ima sedam koža,
č
ovjek može odrati sa sebe sedam puta sedamdeset pa ipak ne
ć
emo
ć
i reci: »Evo to si zbilja ti, to više nije ljuštura.« Uz to mu
č
an je i težak posao kopati takopo sebi samomu te najkra
ć
im putem silom si
ć
i u okno svojega bi
ć
a. Pritom se
č
ovjek lakomože ozlijediti toliko da ga nijedan lije
č
nik ne bi mogao izlije
č
iti. A povrh toga,
č
emu bi to ibilo potrebno kad ionako sve svjedo
č
i o našem bi
č
u: naša prijateljstva i neprijateljstva, našpogled i stisak ruku, naše sje
ć
anje i ono što zaboravljamo, naše knjige i potezi našega pera? A
 
da bi se ispitalo ono najvažnije, postoji sljede
ć
e sredstvo. Neka se mlada duša osvrne na živots pitanjem: što si dosad istinski voljela, što je privla
č
ilo tvoju dušu, što je gospodarilo njome iujedno je
č
inilo sretnom? Postavi pred sebe niz tih cijenjenih predmeta i možda
ć
e ti oni svo- jom biti i svojini posljedicama dati zakon, temeljni zakon tvojega navlastitog sebstva.Usporedi te predmete, vidi kako jedan drugog dopunjuje, proširuje, nadmašuje, preobražava,kako sa
č
injavaju ljestvice kojima si se dosad penjao prema sebi samom; jer tvoje istinsko bi
ć
ene po
č
iva duboko skriveno u tebi, nego neizmjerno visoko nad tobom, ili barem nad onim štoobi
č
no držiš svojim ja. Tvoji
ć
e ti pravi odgajatelji i u
č
itelji odati ono što je istinski prasmisaoi osnovna tvar tvojega bi
ć
a, nešto što se apsolutno ne može odgojiti i nau
č
iti, no što je usvakom slu
č
aju teško pristupa
č
no, svezano, zako
č
eno: tvoji odgajatelji ne mogu biti drugo dotvoji osloboditelji. A to je tajna svakog obrazovanja: ono ne daje umjetne udove, voštanenoseve, o
č
i s nao
č
alima, naprotiv, ono što je kadro dati te darove samo je karikatura odgoja.Nego je ono osloba
đ
anje, uklanjanje svakog korova, otpada, gamadi što ho
ć
e napasti nježneklice biljaka, izlijevanje svjetlosti i topline, ljupki rumor no
ć
ne kiše, ono je nasljedovanje iobožavanje prirode kad je na-strojena maj
č
inski i milodarno, ono je dovršenje prirode kad doska
č
e njezinim svirepim inemilosrdnim napadajima i preokre
ć
e ih u nešto dobro, kad koprenom prekriva o
č
itovanjanjezine ma
ć
ehinske nastrojenosti i njezine žalosne nerazumnosti.Naravski, ima i drugih sredstava za na
ć
i sebe, za do
ć
i do sebe iz omame u kojoj obi
č
nolebdimo kao u kakvu tmurnom oblaku, no ne znam boljeg sredstva negoli spomenuti se svojihodgajatelja i u
č
itelja, l tako se danas želim spomenuti jednog u
č
itelja i odgajatelja kojim setrebam ponositi,
 Arthura
Scbopenhauera
da bih se kasnije spomenuo i drugih.
 2.
 
Ho
ć
u li opisati kakav je doga
đ
aj za mene postao onaj prvi pogled koji sam bacio naSchopenhauerove spise, tad se mogu malo zadržati na predodžbi koja mi se u mladosti javljalatako
č
esto i uporno kao jedva koja druga. Kad sam ranije do mile volje pretjeravao u željama,pomišljao sam na to da mi usud oduzme onu užasnu muku i obvezu da sama sebe odgajam, ito time što bih u pravo vrijeme za odgajatelja našao jednog filozofe, jednog istinskog filozofakojemu bi se
č
ovjek bez daljnjeg predomišljanja mogao pokoriti jer bi mu vjerovao više negosamomu sebi. Tad sam se naravski pitao kakva bi bila na
č
ela po kojima bi me on odgajao irazmišljao sam što bi rekao o dvije maksime odgoja koje su u naše vrijeme uobi
č
ajene. Prvazahtijeva da odgajatelj brzo prepozna navlastitu snagu svojih gojenaca i da potom upravotamo usmjeri sve snage i svaki sun
č
ev zrak, kako bi toj jednoj kreposti pomogao prispjeli doprave zrelosti i plodnosti. Druga maksima naprotiv ho
ć
e da odgajatelj uzme u obzir sve ve
ć
 postoje
ć
e snage, da ih njeguje i dovede u harmoni
č
an me
đ
usobni odnos. No treba li stogaonoga tko ima presudnu sklonost zlatarstvu prisiljavati na bavljenje glazbom? Treba li datizapravo ocu Benvenuta Cellinija, koji je svojeg sina svagda iznova prisiljavao na »umilnuhornu«, dakle na ono što je sin nazvao »prokletom sviralom«? To se ne
ć
e nazivati ispravnimkod tako snažnih nadarenosti koje se jasno iskazuju, te bi tako možda onu maksimuharmoni
č
nog odgoja trebalo primjenjiva-ti samo kod slabijih naravi, u kojima se dodušenahodi
č
itavo gnijezdo potreba i nagnu
ć
a, no koje, uzete u cjelini i pojedina
č
no, ne zna
č
emnogo. No gdje
ć
emo uop
ć
e na
ć
i harmoni
č
nu cjelinu i polifonijski akord u jednoj naravi,gdje
ć
emo se harmoniji diviti više nego upravo kod takvih ljudi kakav je bio Cellini, u kojimasve — spoznaja, žudnja, ljubav, mržnja — teži jednom središtu, jednoj korjenitoj snazi, i gdjese upravo zahvaljuju
ć
i prisilnoj i vladaju
ć
oj nadmo
ć
i tog živog središta obrazuje harmonijskisustav pokreta tamo i amo, gore i dolje? l tako možda te dvije maksime uop
ć
e i nisu opreke?Možda jedna kaže samo to da
č
ovjek treba imati središte, a druga da treba imati i periferiju?Onaj filozof-odgajatelj o kojemu sam sanjao ne samo sto bi zacijelo znao otkriti tu središnjusnagu, nego bi tako
đ
er znao sprije
č
iti njezino razorno djelovanje na druge snage. Štoviše, bila

Activity (12)

You've already reviewed this. Edit your review.
1 thousand reads
1 hundred reads
joelle368 liked this
joelle368 liked this
joelle368 liked this
joelle368 liked this
Ilma Softic liked this
Nino Kadić liked this
dsfsbm liked this

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->