Rasel Beril

OŽIVLJAVANJE IZGUBLJENOG ŽARA

Ponovno stvaranje pokreta za osnivanje
crkava

Naslov originala:

Russell Burrill

Rekindling a Lost Passion

Recreating a Church Planting Movement
 Sadržaj

O autoru..............................................................................3
Predgovor ...........................................................................4
1. Čežnja za izgubljenima .................................................. 6
2. Crkve motivisane misijom ........................................... 28
3. Ponovno rađanje pokreta za osnivanje crkava:
rani adventizam ............................................................ 43
4. Elen G. Vajt i osnivanje crkava ................................... 73
5. Zašto osnivati crkvu danas ? ........................................ 83
6. Ko bi trebao osnivati crkvu? ........................................97
7. Načini osnivanja novih crkava................................... 114
8. Koju vrstu crkve ja trebam osnovati? ........................ 126
9. Početak: prenatalna faza............................................. 146
10. Duhovna pokretačka sila.......................................... 159
11. Prva godina nove crkve............................................169
12. Plan za učeništvo......................................................181
13. Jedinstvene nove crkve ............................................ 188
14. Finansiranje nove kongregacije ............................... 194
15. Stvaranje zdravih crkava..........................................202
16. Ponovno stvaranje pokreta za osnivanje crkava ...... 209
17. Epilog .......................................................................222

2
 O autoru

Doktor Rasel Beril je direktor Instituta za evangelizam

Sjevernoameričke divizije u Berien Springsu, država Mičigen.
On je radio, ne samo kao pastor i evanđelista u mnogim
dijelovima Sjedinjenih Država, već je tražen i kao govornik i
trener.
Osim održavanja seminara o biblijskim proročanstvima
hiljadama ljudi širom Sjedinjenih Država i Kanade i u
prekomorskim zemljama, Rasel je u prvim redovima u pogledu
ponovnog isticanja važnosti malih grupa, crkvene službe
zasnovane na duhovnim darovima, evangelizmu vjernika i
osnivanja crkava.
Kao i njegova prethodna knjiga, i ova istražuje
revolucionarne ideje o "ponovnom stvaranju" crkve prema
modelima i praksi Novog zavjeta i prvih adventista.

3
 Predgovor

Zahvalan sam zbog strasti za evangelizmom i osnivanjem

crkava koju je Bog stavio u srce Rasela Berila. Knjiga koju držite
u svojim rukama je prva adventistička knjiga modernog vremena
koja nudi detaljnu strategiju o tome "kako" osnovati crkvu. Rasel
ne samo da nudi mapu o tome kako osnovati jednu hrišćansku
adventističku crkvu, već i o tome kako da ta nova crkva ostane
fokusirana na osnivanje još više crkava. Njegova strategija ne
obuhvata osnivanje crkava samo u svrhu ponovne distribucije
svetaca, već se posebno fokusira na završavanje žetve!
Zapazite da osnivanje crkava nije bio nov koncept za ranu
crkvu. Pavle, veliki misionar, bio je osnivač crkava. Njegova
misionarska putovanja bila su prave avanture osnivanja crkava.
Ali osnivanje hrišćanskih zajednica započelo je čak i prije Pavla.
Nakon kamenovanja Stefana, hrišćani su se razbježali da bi
izbjegli progon u Jerusalimu, ali krajnji razultat su bile nove
zajednice širom Judeje i Samarije. Djela 8:4 kratko iznosi šta se
desilo: "A oni što se bijahu rasijali [vjernici koji su bježali iz
Jerusalima] prolažahu propovijedajući Riječ."
Osnivanje crkava je ponovo postalo važna inicijativa širom
Sjeverne Amerike. Naši pioniri bili su osnivači crkava. Prvi
adventistički pastori bi osnovali crkvu, obučili vođe među
vjernicima da održavaju rad crkve, a zatim se selili da osnivaju
druge nove crkve. Negdje usput, mi u Sjevernoj Americi izgubili
smo viziju o osnivanju crkava. Postali smo zadovoljni time da
održavamo svjetlost da sija u postojećim crkvama, a prestali smo
paliti svjetla na novim brdima.
Ali nedavan dokaz pokazuje da se okrećemo (na drugu
stranu) – od divizije koja gubi crkve ka diviziji koja osniva deset
crkava svakog mjeseca! Ovo je ogromna promjena – Bogom
inspirisana i od Boga blagoslovljena promjena. To je promjena
4
za kojom sam ja lično čeznuo, za koju sam se molio i podsticao
vođe, pastore i vjernike da rade na njoj. To je promjena koja nas
vraća našim korjenima denominacije koja osniva crkve. Šta je
pomoglo da se pokrene ova promjena? Mnogo toga ima veze sa
”Sjemenima”, konferencijom za osnivanje crkava koju je Institut
za evangelizam Sjevernoameričke divizije održao na univezitetu
Endrus u ljeto 1996. (što se sada održava na godišnjem nivou).
Naš izbor je bio da zamolimo eksperta za osnivanje crkava iz
druge denominacije da nam objasni osnivanje crkava. Nismo
imali nikoga ko je bio spreman da obuči ljude koji su
prisustvovali ”Sjemenima” 1996. U budućnosti, sve sastanke
”Sjemenâ” mogu voditi adventisti – adventisti koji poznaju
osnivanje crkava, koji su radili osnivanje crkava, koji koji su
proučavali osnivanje crkava i koji to mogu objasniti u kontekstu
adventizma.
Ponosan sam na ljude u Sjevernoj Americi koji nose
jevanđelje svima na toj teritoriji. Vođeni Svetim Duhom i
pokazujući živu povezanost sa Hristom, oni dolaze do sve više
ljudi pomoću biblijskih istina o Bogu koji voli i o Njegovoj crkvi
posljednjeg vremena. Niču nove crkve, ispunjavajući Isusove
riječi upućene Njegovim prvim učenicima: ”Tim će se otac moj
proslaviti, da mnogi rod rodite; i bićete moji učenici” (Jovan
15:8).
Moja je molitva da se, čitanjem ove knjige, u vašem srcu
raspali žar za misijom koju je Bog dao svakom članu Njegove
crkve – da svijet dvadeset prvog vijeka okrene naopačke za
Njega.

Alfred C. Meklure, predsjednik

Sjevernoamerička divizija, Hišćanska adventistička crkva

5
 1
Čežnja za izgubljenima

Želim da upoznate dvije osobe. Prva je ”Seli koja ne ide u

crkvu”. Seli je tipična četrdesetogodišnjakinja. Udata je drugi put
i ima troje djece, dvoje iz prvog braka i jedno sa njenim
sadašnjim mužem. Njen muž prodaje polovne automobile, a Seli
radi kao direktor jedne od lokalnih banaka. Briga za troje djece,
održavanje doma i rad na njihovim radnih mjesta ostavljaju Sally
i njenog muža iscrpljenima na početku vikenda.
Ni Seli ni njen muž nisu odlazili u crkvu kada su bili mladi,
ali kasnije su počeli da traže stabilnost i smisao u svojim
životima. Pošto su izloženi nekim filozofijama Novog doba,
eksperimentišu sa meditacijom. Oni čeznu za duhovnom silom u
svojim životima, ali do sada ništa nije zadovoljilo čežnju njihove
duše. Pošto odlazak u crkvu nije bio dio onog čemu su naučeni,
nisu čak ni razmišljali o traženju smisla preko crkve. Nisu
negativni prema hrišćanstvu; u stvari, oni imaju pozitivno
mišljenje o hrišćanskoj vjeri. Posmatrali su hrišćane koji rade sa
njima, ali su vidjeli malo razlike u životima ovih kolega, osim
činjenice da idu u crkvu svake sedmice. Seli i njen muž traže
nešto dublje od onog što vide u životima svojih hrišćanskih
prijatelja; zato su isključili crkvu kao izvor duhovnog života.
Druga osoba je ”Piter koji ide u crkvu”. Piter posjećuje
”Crkvu zajednice” svake sedmice. On uživa u sedmičnom
bogosluženju i aktivnostima zajednice koje nudi ta crkva. Drago
mu je što je dio crkve koja zaista pokušava da utiče na društvo
oko njega. On zna da crkva uči osnovnom moralu i srećan je što
njegova djeca mogu lako primiti ova moralna učenja.
Kada ga pitamo o njegovim vjerovanjima, Piter nam kaže da
misli da sve dok živi moralnim životom, on i njegova porodica
će ići na nebo. Kada ga pitamo o Sotoni, Piter kaže da on vjeruje
6
da je Sotona samo naziv za zlo, ali ne i stvarno biće. Kada ga
pitamo o Deset zapovijesti, Piter nam kaže da on misli da su one
dobre, ali se ne može sjetiti više od dvije ili tri. Jedna koje se,
ipak, sjeća je o tome da Bog pomaže onima koji pomažu sami
sebi. 1 Kada ga pitamo da li poštuje Deset zapovijesti, Peter
odgovara da to zavisi od situacije. Ipak, duboko u sebi Piter
osjeća da nešto nedostaje. On želi da ima više mira u svom
životu, ali onda izbaci te sumnje iz svoje glave, zadovoljavajući
se mišlju da on bar ide u crkvu svake sedmice.
Za koje ljude Bog poziva adventiste sedmog dana da dođu
do njih: Seli koje ne idu u crkvu ili Pitere koji idu? Odgovor je –
oboje. Bog nam je povjerio svoju poruku da bismo skinuli okove
i sa Seli i sa Pitera ovoga svijeta. Ono što mnogi još nisu shvatili
je koliko se drastično promijenila duhovna klima Sjeverne
Amerike tokom zadnjih nekoliko godina.
Sekularizam je mrtav. Mi sada živimo u post-
sekularističkom vremenu; to nije hrišćansko vrijeme, već post-
hrišćansko vrijeme. Ljudi su duhovni, ali ne oduševljava ih
hrišćanska duhovnost, kao što su jasno pokazali oni koji tvrde da
su hrišćani. Svjetovni ljudi 80-ih i sa početka 90-ih su sada
uhvaćeni u filozofije Novog doba i istočnjački religiozni
misticizam. Oni nisu nereligiozni – oni samo nisu zainteresovani
za hrišćanstvo. Džordž Barna izjavljuje da je razlog zbog kojeg
je hrišćanstvo tako neprivlačno ovim ljudima taj što oni još nisu
vidjeli da hrišćanstvo čini bilo kakvu promjenu u ljudskim
životima. Oni vide hrišćane drugačijima samo u činjenici što idu
u crkvu jednom sedmično; inače, oni imaju iste probleme kao i
nehrišćani. Nema, onda, nikakve prednosti u tome da se postane
hrišćanin. Zato, oni traže da ispune svoje duhovne čežnje na
nekom drugom mjestu.
Ne samo da se promijenila atmosfera među onima koji ne
idu u crkvu, nego se promijenio i status onih koji idu. Samo zato
što ljudi posjećuju najvidljiviji događaj mjesne crkve – sedmično
bogosluženje – oni nisu obavezno i hrišćani. Barna ukazuje da
1
Izjava koja se prije može pripisati Benu Franklinu nego Svetom pismu.
7
oni, sa aspekta vjere, mogu biti nezainteresovani, kao u slučaju
”Pitera koji ide u crkvu”. Da li je svako ko ide u crkvu kao ”Piter
koji ide u crkvu”? Očigledno ne. Mnogi su iskreni i biblijski
hrišćani. Međutim, Barna izvještava da se samo 10%
Amerikanaca mogu smatrati onim što on zove ”biblijskim
hrišćanima”. To bi značilo da punih 90% Amerikanaca nisu
biblijski hrišćani. Kakva žetva treba da se požanje u Americi!
Samo dvije ili tri druge zemlje u svijetu imaju više nebiblijskih
hrišćana. Amerika je jedno od najvećih misionskih polja na
planeti, a broj ljudi do kojih se još nije došlo raste.
Barnino istraživanje podijelilo je Amerikance u sedam
različitih vjerskih grupa:
1. Biblijsko hrišćanstvo. To su ljudi koji u potpunosti
prihvataju autoritet Biblije, u pogledu spasenja imaju puno
povjerenje u Hrista, uključeni su u evangeliziranje, aktivni su
učesnici u životu njihove crkve, neprestano traže intenzivniji
duhovni rast i vjeruju u moralne principe. Oni čine samo 10%
američkog stanovništva.
2. Uobičajeno hrišćanstvo. Ovi ljudi u pogledu spasenja
imaju puno povjerenje u Hrista, uključeni su u život svoje crkve i
cijene Bibliju. Međutim, oni su religiju učinili privatnom stvari,
rijetko dijele svoju vjeru sa drugima i njihova vjera samo
neodređeno utiče na njihove živote. Za njih, moralnost je
relativna. Oni broje 25% stanovništva Sjedinjenih Država.
3. Kulturalno hrišćanstvo. Ova velika grupa ljudi su, u
osnovi, univerzalisti i vjeruju u teologiju baziranu na djelima.
Oni su samo imenom samo imenom dio crkve, posjećuju je samo
jednom ili dva puta godišnje ili koriste crkvu samo za krštenje i
sahranu. Oni su hrišćani samo imenom i naslijeđem. Za njih,
moralnost je relativna. Oni obuhvataju 28% stanovništva.
4. Sljedbenici Novog doba. Za njih, vjera je potpuno lična
stvar. Istina je relativna, a ne apsolutna. Možete naći istinu u
svim religijama. U stvari, oni su izvukli svoje religiozne principe
iz raznih vjerskih tradicija. Oni ne priznaju nikakvu
centralizovanu vjersku vlast. Božanstvo kojem oni služe je

8
pomiješano sa unutrašnjom ličnošću i više su fokusirani na
religioznu svjesnost nego na religiozna djela. Oni sačinjavaju
19% američkog stanovništva.
5. Jevreji. Ovaj narod slijedi tradicionalnu jevrejsku vjeru i
čini samo 1% stanovništva Sjedinjenih Država.
6. Ateisti/agnostici. Ove osobe su nesvjesne u pogledu vjere,
poričući ili sumnjajući u postojanje Boga. One ne traže iskustvo
sa Bogom i ostatak su sekularističke vjere. Oni sačinjavaju samo
9% Amerikanaca.
7. Ostali. Ovo su sljedbenici mješavine vjerskih grupa ili
visoko individualističkog pogleda na duhovnost. Među grupama
koje se ovdje nalaze mogu biti islam, mormonizam, budizam i
hinduizam. Oni čine ostalih 8% stanovništva. 2
Kako adventistima ide u približavanju ovim grupama?
Nedavno istraživanje je pokazalo da adventisti sedmog dana
ostvaruju dobre rezultate u približavanju «Seli koje ne idu u
crkvu» nego skoro bilo koja druga denominacija. Jedina
hrišćanska grupa koja to radi bolje je nedenominacionalna
skupina crkava. Ipak, adventisti rade skoro isto tako dobro kao i
oni. 3 Adventistička evanđeoska vrlina bila je u dolaženju do ljudi
koji ne idu u crkvu radije nego do ljudi koji idu. Regelovo
istraživanje, zapravo, pokazuje da adventisti rade ispod prosječni
posao u približavanju ljudima koji posjećuju crkve i ubjeđivanju
da promijene denominaciju. 4
Ovo zadnje istraživanje, u stvari, pokazuje veliku promjenu
u religioznoj slici Amerike. Ni u jednom dijelu američke istorije
nije bilo ovakvog nedostatka biblijskog hrišćanstva. Punih 90%
Amerikanaca nije obraćeno, čak ni po standardima koji nisu
adventistički. Ipak, uprkos velikom nedostatku biblijskog
hrišćanstva u Americi, postoji duboka duhovna čežnja. 74%
odraslih Amerikanaca kaže da bi bilo veoma poželjno imati

2
George Barna, The Index of Leading Spiritual Indicators (Dallas: Word,
1996.), 124-128.
3
Mike Regele, Death of the Church (Grand Rapids: Zondervan, 1995.) 162.
4
Isto, 158.
9
blizak odnos sa Bogom. 68% tvrdi da su u nekim trenucima svog
života osjetili da su bili u Božjem prisustvu. 5
Ljudi danas ne odbacuju vjeru – oni žude za vjerom. Oni
iskreno žele iskustvo sa Bogom. Oni žele ispružiti ruku i
dodirnuti Ga i znati da je On stvaran. Ovo ih čini veoma
nezaštićenima od prevara koje stavljaju osjećanja iznad Božje
Riječi. Mi im moramo ponuditi pravu stvar – Riječ Božju koja
vodi ka dinamičnom iskustvu sa Isusom.
Bog je stvorio Hrišćansku adventističku crkvu za vrijeme
kao što je ovo. Mi smo od Boga pozvani da idemo naprijed i
prisvojimo ovu veliku žetvu za Boga. Ova misija adventističke
crkve postaje jasna samo kada otkrijemo Božju žudnju za
izgubljenim ljudima. Ta žudnja se u potpunosti otkriva i u
Starom i u Novom zavjetu.

Božja žudnja

Velika Božja žudnja za izgubljenima se jasno vidi u padu

čovječanstva. Božje savršeno stvorenje je zgriješilo. 1. Mojsijeva
3:1-6 priča tužnu priču o padu naših prvih roditelja. Međutim, u
svom palom stanju, Adam i Eva nisu započeli svoju potragu za
Bogom. Zapravo, dogodilo se suprotno – sakrili su se od Boga.
Pokrili su se smokvinim lišćem i sakrili u žbunje da pobjegnu od
Njega. Ovo je prirodno stanje ljudske rase – sakrivanje od
Božjeg prisustva. Čovječanstvo, po prirodi, ne traži Boga;
umjesto toga, ono nastoji da pobjegne od Njega.
U tamu, koju je čovječanstvo stvorilo sebi, ušao je Bog. On
je preduzeo prvi korak da otkupi čovječanstvo. On nije čekao da
Adam i Eva otkriju svoju potrebu za Njim – On je došao njima u
njihovom stanju ”sakrivenosti”. Bog ide u potragu za
čovječanstvom. Kada je ušao u vrt, bukvalno je povikao:
”Adame, Evo, gdje ste?” 6

5
Barna, Index of Leading, 5.
6
1. Mojsijeva 3:9
10
 Ovo je slika Boga koju ne smijemo nikada zaboraviti. On je
Bog koji traži, Bog koji čezne da obnovi prekinute odnose, Bog
koji ne čeka da se mi vratimo nego dolazi tražeći nas, Bog koji
pokreće potragu. Izraz ”Gdje ste?” je u osnovi svega u Svetom
pismu. Ostatak Biblije, jednostavno, otkriva priču o Božjoj
nepopustljivoj potrazi za ovim čovječanstvom koje živi u pobuni
protiv Njega.
Mojsije nije otišao u Egipat da izbavi svoj narod. Prvo je
Bog pozvao Mojsija da bude izbavitelj. Bog nije postavljao
nikakve zahtjeve Izraelu dok ih nije izbavio isključivo svojom
milošću. 7 Pronašao ih je u grijehu i izbavio, ne zbog bilo čega
što su oni uradili, nego isključivo zbog svoje velike ljubavi
prema njima.
Najdramatičniji primjer Božje potrage za izgubljenima u
Starom zavjetu je živa drama o Danilu i Navuhodonosoru. Božji
pokušaj da se približi ovom neprosvijećenom kralju vidi se kroz
san o liku od metala u 2. poglavlju, u pojavi Sina Čovječjega u
užarenoj peći u 3. poglavlju i u konačnoj viziji i stvarnosti
Navuhodonosorovog ludila, što je na kraju rezultiralo
Navuhodonosorovim pronalaženjem Boga.
Božja dalja potraga za izgubljenima otkrivena je kroz
Njegovu upornost da potakne proroka Jonu da krene na prvo
putovanje podmornicom. Ovo se dogodilo jer je Bog silno
čeznuo da vidi izgubljeni narod Ninevije kako stiču vjeru u
Njega. Kao rezultat Joninog propovijedanja, čitav grad je došao
do saznanja o Bogu. Ovo pokazuje da Bog, u svom nastojanju da
dođe do izgubljenih, može upotrijebiti čak i proroka koji Mu se
odupire.
Božja nezasita želja da spasi igubljene ljude se konačno
otkriva kroz Isusov prvi dolazak. Zašto je On došao? Da nađe i
spasi izgubljene. 8 Hristovo utjelovljenje i smrt na krstu otkrivaju
veliko Božje srce koje je u potrazi i Njegovu silnu čežnju za
izgubljenim ljudima koji treba da se pronađu i steknu vjeru.
7
2. Mojsijeva 19:4
8
Luka 19:10
11
 Isusova velika žudnja za izgubljenima se vidi u mnogim
izjavama koje je On rekao o njima:
”Ja nisam došao da zovem pravednike, nego grešnike na
pokajanje”; “Ne trebaju zdravi ljekara, nego bolesni” i priče o
izgubljenoj ovci, izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu. 9
Sve ovo otkriva da je Božja osnovna svrha slanja Isusa bila
da pronađe izgubljene ljude i da im vjeru. Isus je neprestano
uznemiravao ”crkvene” ljude zbog Njegove žudnje da se približi
izgubljenim ljudima. Bio je poznat kao prijatelj poreznika i
grešnika. Ljudi koji su išli u crkvu bili su uznemireni zbog
Njega, jer je On bio tako oduševljen u pogledu dolaženja do
izgubljenih i društveno odbačenih.
Kada izgubljeni postanu nađeni, to izaziva najveće
iskazivanje radosti. Čitavo nebo eksplodira u burnom slavljenju.
Cjelokupna Biblija govori o Bogu koji nalazi izgubljene ljude –
Bogu koji ne čeka da izgubljeni dođu Njemu, nego koji
neprestano traga za njima. Poslušajte radost koja se doživljava
kada se izgubljeni pronađu:
Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu
za jednog grešnika koji se kaje, nego za devedeset
i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.
Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima
Božjima za jednoga grešnika koji se kaje.
Vratiše se, pak, sedamdesetorica s radošću,
govoreći: Gospode, i đavoli nam se pokoravaju u
ime tvoje!
I bi velika radost u gradu onome.
A učenici punjahu se radošću i Duhom Svetim.
... kazujući obraćanje neznabožaca i činjahu
veliku radost svojoj braći.
Jer šta je naša nada ili radost ili vijenac slave?
Ne nalazite li se i vi pred Gospodom našim
Isusom Hristom o njegovom dolasku?

9
Matej 9:13; Marko 2:17; Luka 15
12
 ...koji, mjesto određene sebi radosti, pretrpi
krst, ne mareći za sramotu, i sjede sa desne strane
prijestola Božjega. 10
Nije ni čudo što cijelo nebo eksplodira radošću kada god
izgubljeni ljudi dođu Bogu! Ovaj događaj uzbuđuje čitavo nebo
– ne mogu drugačije! To je, jednostavno, dio njihove prirode.
Oni postaju uzbuđeni i oduševljeni – izgubljenim ljudima koji
dođu Bogu! To je razlog što vidimo radost na nebu i radost u
crkvi na zemlji kada se pronađu izgubljeni.
Šta ovo otkriva o Bogu? Da su Mu izgubljeni ljudi važni i da
je za nebo njihovo pronalaženje vrhunski prioritet. Bog ne može
drugačije; On uporno traži, bez obzira šta su ljudi uradili. Niko
ne može pobjeći toliko daleko da ga Bog ne može naći. Bez
obzira gdje ljudi pobjegli, Bog ih slijedi. On ne ostavlja
izgubljene u zamci izgubljenosti, On dolazi da ih traži.
Isusovo veliko saosjećanje za izgubljene ljude Ga je
uzbuđivalo do suza tokom čitave Njegove službe. Vapaj mnoštva
izgubljenih uznemiravao Ga je da je osjećao veliko sažaljenje:
A gledajući ljude, sažali mu se, jer bijahu
smeteni i rasijani kao ovce bez pastira.
I izišavši, Isus vidje mnogi narod i sažali mu se
za njih i iscijeli bolesnike njihove. 11
Svaki put kada Sveto pismo kaže da je Isus osjećao
sažaljenje, uvijek je u pitanju prizor izgubljenih ljudi. Ipak, nije
samo stanje izgubljenosti ljudi bilo ono što je ticalo Isusovo srce,
već i činjenica da ih Božji pastiri nisu pronalazili. Hrist je bio
ganut do suza potrebama izgubljenih ljudi i neuspijevanjem
Njegovog naroda da osjeti Njegovu žudnju za njima. Njegov
narod se ”igrao crkve” dok su izgubljeni bili rasuti i sami. Čini se
da je ono što uznemirava Isusa u samoj dubini Njegovog bića
prizor izgubljenih ljudi koji žele da budu pronađeni i propust
Božjeg naroda da, zapravo, dosegne do ljudi i ispuni tu veliku
prazninu u srcima izgubljenih. Ništa na ovom svijetu Isusa ne
10
Luka 15:7, 10; 10:17; Djela 8:8; 13:52; 15:3; 1. Sol. 2:19; Jev. 12:2
11
Matej 9:36; 14:14
13
gane više od Sally koje ne idu u crkvu i Petera koji idu. Zapazite
Njegov odgovor u Mateju 9:37, 38:
Žetve je mnogo, a poslenika malo. Molite se,
dakle, gospodaru žetve da izvede poslenike na
žetvu svoju.
Vapaj Gospodara žetve je da izgubljeni ljudi budu
požnjeveni. Oni traže po zabranjenim poljima i piju sa zagađenih
potoka. Oni očajnički trebaju neuljepšanu, nezamućenu, čistu
Riječ Živoga Boga.

Misija crkve

Ako je osobina da traži izgubljene neodvojiva od Božje

prirode, ako je ovo traženje u samoj srži onoga šta Bog jeste,
onda ćemo mi, koje je Bog otkupio, imati učešća u toj Njegovoj
prirodi koja traži. Isto kao što Bog ne može drugačije nego da
neprestano traži izgubljeno čovječanstvo, tako će i oni, u kojima
se oponaša Božji karakter, neprestano biti uključeni u traženje
izgubljenih. Ovo će biti samo srce misije crkve, jer se cjelokupna
Božja potraga mora izvršiti kroz ljude.
Potraga za izgubljenima i nihovo otkupljenje od strane Boga
za hrišćane nije pravo izbora; to je sam centar onoga šta znači
biti hrišćanin. Ne biti uključen u Božju potragu, u osnovi, znači
ne biti udružen sa Bogom, jer žudnja Boga koji traži je da
izgubljeni ljudi budu nađeni. Nakon što me je otkupio, Božje
srce koje traži sada gori duboko unutar mog sopstvenog srca.
Kao ni Bog, ni ja ne mogu drugačije; ja moram biti uključen u
pronalaženje izgubljenih. Kada se ovo desi, ono što slama Božje
srce slomiće i moje. Prizor izgubljenih će uznemiriti i mene, kao
što uznemirava Boga.
Mi ovdje ne govorimo o milionima bezimenih ljudi koji ne
poznaju biblijsko hrišćanstvo. Mi govorimo o Meri, Sju, Džonu,
Džeremi, Dejvu i Elejn – o ljudima koje vi poznajete; o ljudima
koje viđate svaki dan. Oni sjede odmah pored vas u kancelariji,
sa njima dijelite plodove iz vaše bašte preko ograde iza kuće,

14
očešete se o njih dok hodate ulicama vaše zajednice. Za Boga,
ovo nisu bezimeni ljudi.
Da li vas prizor ovih ljudi gane do suza, kao što je ganuo
Isusa? Da li vapaj žetve dopire do vaših ušiju? Ovi ljudi, kao
ovce bez pastira, su izgubljeni, lutaju, traže ne znajući šta. Mi još
nismo završili svoj posao – postoji velika žetva za koju nas Bog
poziva da dođemo do nje.
Ljudi nisu samo izgubljeni; oni, takođe, traže i smisao u
životu. Dobra vijest je da oni žele da budu nađeni. Zbog toga
mnogi od njih traže filozofije Nju Ejdža. Zašto je „Dodir anđela“
jedna od najpopularnijih TV emisija na kraju dvadesetog vijeka?
Zašto NBC u elitnom terminu emituje programe kao što je
„Zapanjujuća proročanstva“, koji govori o proročanstvima
medija i filozofa Nju Ejdža, kao što je Nostradamus? Zašto je
trilogija „Rat zvijezda“ još uvijek tako popularna? Sve ovo
otkriva veliku čežnju čovječanstva za duhovnim stvarima.
Ljudi traže istinske proroke, ali piju iz zagađenih izvora.
Njima je potrebna proročka poruka adventizma. Ovo nije vrijeme
da odbacimo svoj proročki pristup – ovo je vrijeme da ta
proročanstva objavimo sa obnovljenom krjepošću. Mnoštvo je
spremno da se dođe do njega i ako sa njima ne podijelimo
jevanđelje Hristovo, neko ili nešto drugo će popuniti tu prazninu.
Gladni ljudi će jesti bilo šta. Stanje Sjeverne Amerike danas je
takvo da postoji mnogo gladnih ljudi koji jedu zabranjene
plodove, jer smo mi propustili da sa njima podijelimo dragocjene
plodove jevanđelja Isusa Hrista. Ovi ljudi su kao stari Izrael, koji
viče ka Bogu da ih izbavi. Taj vapaj robova u drevnom Egiptu
pokrenuo je Boga da pošalje Mojsija da ih izbavi. 12 Ovi stari
Izraelci nisu vapili za Mojsijem. Oni nisu znali za čime vape; oni
su samo željeli izbavljenje. Tako je i sa savremenim izgubljenim
ljudima; oni viču ka Bogu, kojeg ne poznaju. Oni ne znaju šta im
je potrebno; oni samo znaju da im je potrebno nešto.

12
2. Mojsijeva 3:7
15
 Bog čuje vapaje ovog mnoštva. On je izjavio da je žetva
zrela i obilna. 13 Da li mi čujemo taj vapaj? Jesmo li vidjeli tu
obilnu žetvu koju je Bog pripremio? Ova žudnja za izgubljenima
mora nas snažno obuzeti, kao što je obuzela Božje srce. Ona nas
mora zgrabiti takvom silinom da ništa nema veći prioritet u
našim crkvama od spasavanja izgubljenih. To je prioritet neba i
svaka crkva sa svojim prioritetima koji imaju drugačiji redosljed
nije po Božjoj volji.
Zato, crkva je pozvana da se pridruži Bogu u njegovoj službi
traženja. Ipak, crkva ne treba da se uključi u traženje zbog svoje
vlastite potrebe – budžet će imati koristi ako je više ljudi u crkvi,
osjećaćemo se ugodnije ako su klupe popunjene ili zbog toga što
bi bilo lijepo da imamo veću crkvu. Svi ovi razlozi su sebični i
Bog ne može blagosloviti našu potragu iz sebičnih razloga.
Ponekad izgleda da adventisti žele tražiti zato da bi posao mogao
biti urađen i da bismo mi mogli ići kući. I to je sebično. Nas nije
briga za izgubljene; nas je samo briga za naše spasenje. Nije ni
čudo što Bog ima velikih problema sa našom sebičnošću!
Naša potraga mora biti motivisana Božjom ljubavlju u našim
srcima, jer mi, kao i Bog, ne možemo drugačije. Mi tako
čeznemo da vidimo kako se izgubljeni vraćaju Bogu da smo
voljni napraviti sve neophodne promjene u svojim pojedinačnim
životima i u našoj crkvi da bismo došli do izgubljenih ljudi i
doveli ih Hristu. Mi tražimo jer je Božja osobina da traži, a crkva
treba da bude odraz Božje prirode. Mi tražimo jer se Božja
vatrena ljubav prema izgubljenim ljudima rađa u nama, Njegovoj
djeci. Tako smo i mi, kao Isus, pokrenuti velikim saosjećanjem
da posegnemo i nađemo Božje izgubljene ljude.

Razlog postojanja Hrišćanske adventističke crkve

Bog je izabrao svoj drevni narod, Izraelci, da budu Njegovi

tragači za neznabošcima. Oni su izabrani, ne samo zato što su
bili bolji od svih ostalih, već zato što ih Bog izabrao da Mu se
13
Matej 9:37
16
pridruže u Njegovoj službi traženja. Oni su izabrani radi naroda
koji nije poznavao Boga. Međutim, Izrael je postao
samozadovoljan i osjećao je da su bolji nego svi drugi, kao da su
oni sami otkrili Boga a ne da je Bog otkrio sebe njima. Kada je
Izrael dosegao ovaj nivo, otišli su u ropstvo i konačno izgubili
svoje isključivo pravo da budu nositelji Božje misije svijetu. Iako
su bili odbačeni kao narod, još uvijek su bili izabrani kao
pojedinci.
Isto tako, Bog je podigao Hrišćansku adventističku crkvu i
izabrao je da bude Njegov narod ostatka u ovim završnim
danima zemaljske istorije. Zašto je Bog pozvao ovu crkvu da
bude ostatak? Zato što su njeni vjernici važniji Bogu od bilo
koga drugog? Ne! Hrišćanska adventistička crkva je stvorena da
objavi poruku ostatka, tako da svijet može dobiti spasavajuće
saznanje o Hristu i Njegovoj istini o zadnjim satima planete
Zemlje.
Ako adventisti prestanu da budu blisko uključeni u Božju
službu traženja, oni su, kao i stari Izrael, u položaju da budu
odbačeni od Boga, ne kao pojedinci, nego kao crkva. Zamislite
firmu Mekdonald koja drži otvorenom i finansira prodavnicu
koja je prodala samo jedan hamburger u zadnjih deset godina!
Nemoguće! Naravno, Mekdonald zna da on postoji da bi
prodavao hamburgere. Ako jedna prodavnica ne uspije da proda
dovoljno, ona gubi „privilegiju“ prodaje Mekdonaldovih
hamburgera i ona odlazi drugom vlasniku. Adventistička crkva
postoji radi stvaranja učenika za Isusa. Ako propustimo da to
uradimo, onda, kao što je slučaj i sa neproduktivnim
Mekdonaldom, izgubićemo pravo da to radimo i ono će biti dano
drugom. Adventisti ne vjeruju u bezuslovno proročanstvo. Ako
sumnjate u istinitost ove ilustracije, ponovo pročitajte Matej
21:33-46.
Ako propustimo da potražimo izgubljene, Bog će podići
druge da ih pronađu, ali mi ćemo izgubiti privilegiju da budemo
uključeni u tu službu traženja. Kada crkva prestane da bude
evangelistička agencija uključena u misiju Boga koji traži, ta

17
crkva prestaje da bude prava crkva, jer je misija u srcu Boga koji
traži. Svaka crkva označena kao „Hrišćanska adventistička“ koja
aktivno ne doseže i ne zadobija žetvu za Boga nije prava
Hrišćanska adventistička crkva, bez obzira šta taj znak kaže.
Vrijeme je da se pravo na ime da drugome!
Koja je razlika između močvare i rijeke? Močvara skuplja
vodu, ali rijeka ima mjesto za isticanje. Svaka crkva koja se ne
približava ljudima postala je močvara! Godinama je crkva željela
da za sebe ima Boga koji traži, ali Božji plan je da crkva bude
Božji narod zbog raznih naroda, onih koji ne poznaju Boga.
Ako crkva postoji u svrhu dolaženja do ljudi za Boga, onda
crkvene zgrade i imovina ne postoje da služe vjernicima te crkve,
nego da pomognu vjernicima da budu dio Božjeg srca koje je u
potrazi. Iz tog razloga, trebamo da se zapitamo šta bi naša
bogosluženja značila nekom posjetiocu. Ovo nije poziv na
smanjenje standarda, nego na promišljenu strategiju, napravljenu
da se dođe do izgubljenih.
Crkve pogodne za posjetioce oblikuju svoje službe da dođu
do ljudi tamo gdje oni jesu, radije nego da očekuju od
izgubljenih da dođu tamo gdje su „sveci“. Zbog toga je Isus dao
svojoj crkvu nalog da „ide“ radije nego da, jednostavno, poziva
ljude da „dođu“. Crkva je organizacija koja ne postoji da služi
svojim trenutnim vjernicima – ona postoji radi onih koji ne
poznaju Boga.
Osnovni primjer ovog konkretizovanog pristupa službi bio je
sam Isus. On nije sjeo na prijesto od slonovače u svemiru i
zamolio nas da dođemo Njemu. On je napustio prijesto i rodio se
u štali, gdje je prvi miris koji je ušao u njegove nozdrve bio miris
đubreta. Zašto je to uradio? Zato što je želio da postane jedan od
nas da bi došao do nas tamo gdje smo bili. Na taj način Isus je
pokazao ono čemu je poučavao. Sprovodeći taj Veliki nalog,
Njegovi sljedbenici su trebali utjeloviti jevanđelje u svakoj
kulturi i svakoj grupi ljudi. Nejevrejski narodi nisu trebali postati
Jevreji da bi postali hrišćani. Hrišćanstvo je stvoreno kao

18
kulturološki pogodno za svaku grupu do koje je došlo. Ovo stoji
u srži Pavlove oštre izjave o konkretizovanoj službi:
Jer premda sam slobodan od svih, svima sebe
učinih robom, da ih više pridobijem. Jevrejima
sam bio kao Jevrejin, da Jevreje pridobijem;
onima koji su pod zakonom bio sam kao pod
zakonom, da pridobijem one koji su pod
zakonom; onima koji su bez zakona bio sam kao
bez zakona, premda nisam Bogu bez zakona, nego
sam u zakonu Hristovom, da pridobijem one koji
su bez zakona. Slabima sam bio kao slab, da slabe
pridobijem; svima sam bio sve, da kakogod
spasem koga. A ovo činim za jevanđelje, da bih
imao njegov udjel u njemu. 14
U principu, Pavle nije ugrozio jednu jedinu jotu, ali je
neprestano prilagođavao svoju metodologiju da dođe do ljudi
tamo gdje su oni bili. Današnje crkve koje slijede konkretizovan
pristup službi neprestano će mijenjati svoje metodologije da
zadovolje promjenjive potrebe ljudi. Ipak, biće nefleksibilne
kada budu u pitanju osnovne poruke Hrista i adventizma. Do
ljudi se mora doći tamo gdje se oni nalaze, ali se do njih mora
doći sa pravom stvari: nepomućenim adventizmom. Ovo nije
poziv da se ugrozi naša vjera, nego molba da se upotrijebe i
otkriju nove metode da se dođe do novih grupa ljudi. Poslušajte
šta je Ellen White rekla o inovaciji:
Metode i sredstva pomoću kojih dolazimo do
ljudi nisu uvijek isti.... Morate koristiti razum i
razboritost... Da bi se spasili različiti ljudi, treba
koristiti različite metode.... Različite metode rada
su zaista od suštinske važnosti. Moraju se
predstaviti nove metode.
Kako se ulazi iz jednog polja u drugo, iz novih
okolnosti će proizaći nove metode i novi planovi.
Novi radnici, koji se predaju radu, će imati nove
14
1. Kor. 9:19-23
19
 zamisli. Dok traže Boga da im pomogne, On će
komunicirati sa njima. Oni će dobiti planove koje
je smislio sam Bog.
Crkvena organizacija... ne treba propisati
precizan način na koji bismo trebali raditi.... Ne
smiju postojati pisana pravila; naš posao je
progresivan i mora se ostaviti prostor za
usavršavanje medota.
Neke metode, korištene u radu, razlikovaće se
od metoda korištenih u prošlosti, ali neka niko
zbog ovoga ne zablokira put kritikovanjem. Ne
smije postojati nikakvo neprijatno kritikovanje,
nikakvo uništavanje tuđeg rada. 15
Jedan od najtežih zadataka za crkve je da održe ravnotežu
između svijeta i crkve. Tokom čitave svoje istorije crkva je
neprestano naginjala jednoj ili drugoj krajnosti. Ili postane
moćna tvrđava i zatvori vrata svijetu vani, ili postane toliko
slična svijetu da ostane malo razlike. Božja crkva mora
izbjegavati obje krajnosti. Ona ne smije postati tako izolovana od
svijeta da više nema odnosa sa ljudima u svijetu. U tom slučaju,
njeni članovi postaju tako dobro prilagođeni crkvenom svijetu da
više ne znaju kako da pecaju. Istovremeno, crkva ne smije postati
potrošačka crkva, gdje se trudimo da budemo toliko slični svijetu
da izgubljeni ne mogu vidjeti crkvu kao mjesto koje može
promijeniti njihove živote.
Crkva poziva ljude da izađu iz svijeta i dovodi ih Isusu, koji
ih otkupljuje. Oni se tada vraćaju u svijet da ga dosegnu i
preobraze ga. Sotona bi radije da crkva zastupa one dvije
krajnosti nego biblijski stav preobraženih ljudi koji djeluju na
svijet za Hrista, a ipak, ovakvo djelovanje hrišćana je ono što
svijet tako očajnički treba u ovom izopačenom vremenu.

Božja žetva je spremna

15
Ellen G White, Gospel Workers (Washington. D.C.: Review and Herald,
1945.), 468.; isto, Evangelism
20
 Svijet danas hitno treba hrišćane, kao preobražavajuće
posrednike, da uđu u svijet i zadobiju ga za Hrista. Matej 9:38
kaže da je žetva spremna da se sakupi. Mi nismo spremali žetvu,
ali Hrist jeste, jer je On Gospodar žetve. „Molite se, dakle,
gospodaru žetve da izvede radnike na svoju žetvu.“ (Čarnić) Mi
smo samo Božji alat da se dođe do ljudi i zadobije ova velika
žetva za Njega. Mi ne moramo izaći van i pripremati ovu žetvu –
Isusova poruka je da je žetva zrela. Bog je uradio svoj posao.
Žetva je pripremljena. Sve što je potrebno su radnici da odu i
požnju.
Pošto je to Božja žetva i On ju je pripremio, moramo Bogu
dati svu slavu za tu žetvu. Ne možemo je mi tražiti za sebe. Ipak,
Bog ima problem sa ovom žetvom. Iako je spremna i
pripremljena, Bogu su potrebni žeteoci, jer On ne žanje. To je
naš dio. On nas šalje naprijed da je spremimo na zalihe. Zato
Isusovo srce vapi za više žetelaca na poljima. Kada čujemo viku
izgubljenih kao što ga Bog čuje, tada će vika spasenih biti ona iz
Mateja 9:38: „Molite se, dakle, gospodaru žetve da izvede
radnike na svoju žetvu.“ (Čarnić)“
Velika potreba današnje crkve je za povećanim brojem
žetelaca. Vjerni hrišćani treba da preklinju Gospodara žetve da
upotrijebi više ljudi da odu na polja i sakupljaju žetvu koju je
Bog pripremio. Dok se hrišćani mole, Bog će reći: „Idite.“
Odmah nakon poziva na molitvu za više radnika, Isus je poslao
dvanaestoricu da propovijedaju dobru vijest. 16 U Lukinom
prikazivanju vapaja za više radnika, Isus šalje sedamdesetoricu.
Očigledno, molitva za žeteocima je lična molitva koja kao
rezultat ima odlazak te osobe na žetelačko polje.
Obilnost žetve i izazov Velikog naloga da se stvore učenici
među svim grupama ljudi upućuje poziv za dvije vrste žetelaca.
Prvi su pojedinci koji će pronaći svoje prijatelje i poznanike i
upoznati ih sa Isusom, a drugi su pojedinci koje je Bog pozvao
da idu i osnivaju nove crkve da bi došli do Božje žetve.
16
Matej 10
21
 Ovo je knjiga o osnivanju crkava. Ona će vam dati praktične
činjenice o osnivanju crkve. Ali osnivanje crkve nije samo
strategija i planovi – to je sakupljanje žetve. Nove crkve ne smiju
biti osnovane samo radi ponovne raspodjele svetaca. Nove crkve
zahtijeva Gospodar žetve da bi izgubljeni mogli biti pronađeni.
Postojeće crkve, jednostavno, ne mogu pokupiti žetvu koju Bog
želi da pošalje. Nove crkve su potrebne da dođu do novih grupa
ljudi i tako prošire carstvo Božje još više.
Ni sve metodologije svijeta neće nam pomoći da osnujemo
uspješnu crkvu dok ne osjetimo nužnost koju Bog osjeća u
pogledu spasavanja izgubljenih. Ovom mišlju trebamo biti toliko
opsjednuti da ne možemo spavati noću zbog mnogih ljudi koji se
trebaju pronaći. Kada nas obuzme Božja žudnja za izgubljenima,
nećemo moći voziti ulicama naših velikih gradova i posmatrati
ogromnu masu čovječanstva a da ne budemo ganuti do suza zbog
njihovog spasenja.

Previše malih crkava

„Ako pokrenemo mnogo novih crkava, rezultat će biti

mnoštvo malih crkava, a nama nije potrebno mnogo malih
crkava“, rekao je neko. Trend u okviru pokreta za osnivanje
crkava i čak u nekim dijelovima adventizma, na kraju dvadesetog
vijeka, bio je da se pokušaju osnovati mega crkve sa hiljadama
posjetilaca. Mnogi su smatrali da je ovo ideal. Moć, prestiž i
osjećaj uspjeha, koji su stvoreni u takvim crkvama, zaveli su
neke. Drugi su bili ispravnije motivisani da žanju veliku žetvu za
Boga.
Međutim, pokret mega crkava nije bio previše uspješan
među adventistima. Mi smo osnovali malo ovakvih crkava, osim
u institucionalnim okvirima. Ovo je stvorilo frustraciju i nemir.
U nekim slučajevima postojalo je mišljenje da, kada bismo, na
nivou lokalne crkve, imali finansijsku moć koju imaju druge
lokalne crkve, i mi bismo to mogli uraditi. Da li su velike crkve
odgovor na sabiranje žetve?

22
 Nedavno istraživanje Christiana Schwarza, njemačkog
misiologa, otkrilo je da su velike crkve, zapravo, treći
najnegativniji faktor u pogledu rasta. 17 Uspješne mega crkve,
otkrio je on, su izuzetak, a ne pravilo. To je razlog zbog čega se
svi hvale njima – one su odstupanje, a ne normalna pojava.
Schwartz je otkrio da su male crkve, u stvari, 1600% efikasnije u
sabiranju žetve od mega crkava.18
Džordž Barna, pratilac glavnih trendova za crkvu, predviđa
da će decentralizacija u širim svjetskim krugovima uticati na
crkvu u dvadeset prvom vijeku povećavanjem broja malih
crkava, ponovnim definisanjem uloge pastora i većom
integracijom vjernika u sveštenstvo. 19 Proučavajući ovu opštu
tendenciju, Barna iznosi mišljenje da će crkva srednje veličine,
zapravo, možda biti istisnuta. Ona nije dovoljno mala za lični
odnos, ni dovoljno velika za spektar potrebnih mogućnosti. 20
Zato će male crkve možda biti „u modi“, dok ulazimo u dvadeset
prvi vijek.

Rezultat ispunjavanja Božjeg prioriteta

S obzirom na poziv Gospodara za više žetelaca i prioritet

sabiranja velike žetve koju je Gospod pripremio, crkva mora
odgovoriti. Postojeće crkve trebaju odrediti prioritete u pogledu
vremena, talenata i novca za sabiranje Božje žetve i početi da
razmišlja o grupama ljudi na svojoj teritoriji do kojih nisu došli,
za koje će biti potrebno osnivanje nove crkve. Pastori trebaju biti
slobodni da evangeliziraju i osnivaju crkve i prestati „stajati

17
Christian Schwartz, Natural Church Development (Carol Stream, Ill.:
Church Smart, 1996.), 46. Schwarzovo istraživanje, objavljeno u Natural
Church Development, biće detaljno proučeno u kasnijem poglavlju.
18
Isto, 48.
19
Barna Report, Jan-Feb. 1998., 1.
20
Isto, 4.

23
crkvama iznad glava“ 21 . Crkve trebaju naučiti kako da se brinu o
sebi i postanu manje zavisne od pastora.22
Ogromna vojska vjernika u adventističkoj crkvi treba biti
opremljena da oni postanu žeteoci Božje žetve. Adventistička
crkva ponovo mora postati pokret vjernika u kojem su vjernici
osposobljeni da dođu do izgubljenih, da se brinu za crkvu,
osnivaju nove crkve i budu uključeni u donošenje odluka na svim
nivoima crkvene uprave. Sve oblasti službe moraju se u
potpunosti dati laicima – propovijedanje, poučavanje,
evangelizam, crkvene uprave, odbori itd.
Crkva mora prestati da vjernicima nudi samo dio kolača –
njima se mora ponuditi čitav kolač. Vjernici laici nisu dio crkve;
oni jesu crkva. Riječ laici potiče od grčke riječi „laos“, što znači
„narod“. Laici su, dakle, narod Božji i to znači svi mi,
sveštenstvo i vjernici zajedno, bez ikakvih razdvajanja, tako da
opet možemo postati potpuno ujedinjen narod Božji radi narodâ
koji ne poznaju Boga.
Zbog čega ovaj prodoran poziv trube na osnivanje crkve koja
je motivisana misijom i vjernicima? Zbog toga što je veoma
kasno. Isus uskoro treba doći. Žetva je prezrela. Proces
sakupljanja žetve je ogroman. Zato je vrijeme da naše sitne
razlike ostavimo po strani i koncentrišemo se radije na ono što
nas ujedinjuje nego na ono što nas razdvaja. Tada ćemo u
potpunosti biti ujedinjeni u Hristovoj žudnji za izgubljenim
čovječanstvom.
Prije nekoliko godina časopis Adventist Review je objavio
srceparajuću priču koja veoma dobro ilustruje šta ovo poglavlje
želi da prenese: 23
Starac se probudio i bacio pogled na sat. Šok se
pojavio na njegovom staračkom licu kada je
shvatio da je predugo spavao. Plima će nadoći, a

21
Ellen G. White, Evangelism, 381., 382.
22
Na opširniju diskusiju o ovim mogućnostima naići ćemo kasnije u ovoj
knjizi.
23
Judy Burton, Review and Herald, 7. jul 1977.
24
troje njegove najmlađe djece još uvijek je bilo
vani i sakupljalo školjke na ostrvu. Izletio je kroz
vrata i potrčao ka plaži, posrćući preko
nazubljenog, oštrog kamenja.
„Moja djeca, moja djeca!“ povikao je. „Neka
neko pomogne mojoj djeci!“ Mogao je da vidi
malo ostrvo i nadolazeću vodu između ostrva i
obale. Nejasno je mogao da raspozna obrise tri
mala tijela naspram grubih stijena. „Moja djeca će
se utopiti. O, Bože, moje bebe će umrijeti. Neka
mi neko pomogne!“ Nivo vode se podizao. Bilo je
to samo pitanje vremena. Sve više i više.
Nedaleko niz plažu ugledao je grupu izletnika.
Oni će pomoći. Koljena su mu skoro sudarala dok
je trčao. Približavajući se toj grupi, ugledao je
svoje starije sinove.
„Sjedi, Oče, i pridruži nam se u obroku. Evo ti
stolica. Upravo smo poželjeli da si ovdje sa nama.
Željeli smo da ti kažemo koliko te volimo.“
„Bolje da se malo odmoriš, Oče. U tvojim
godinama ne bi trebao tako trčati. U čemu je
problem?“
„Ostrvo – maleni su tamo. Umrijeće!“ Jaki
jecaji potresali su mu tijelo.
„Oče, smiri se! Siguran sam da nije toliko loše.
Pogledaj, stijene su iznad vode.“ Džon je
nespretno dotakao starčevu sijedu glavu, a zatim
podigao očevo lice ka svome. „Smiri se. Mi smo
ovdje s tobom i mnogo te volimo.“
„Ali vi ne shvatate. Plima nadolazi. O, moje
bebe! Molim vas, oh, molim vas, pomozite mi.“
„Nema žurbe, Oče. Nemoj dozvoliti sebi da se
toliko uzbuđuješ. To nije dobro za tvoje srce. Mi
bismo umrli kada bi se tebi nešto dogodilo.
Pogledaj. Eno Džoa i Dejva i njihovog novog

25
 čamca za spasavanje. Oni su sposobniji da
pomognu od nas.“
Iscrpljeni otac se okrenuo i povikao u vjetar.
Džo i Dejv, njegovi drugi sinovi, čuli su i došli do
obale.
„Spasite djecu! Ostrvo će uskoro biti
prekriveno!“
Izgledalo je da su razumjeli i snažne ruke su
povukle u čamac ovog čovjeka koji je plakao. Jaki
motor se iznenada upalio i krenuli su ka moru. U
daljini je mogao vidjeti tri sićišne figure kako su
ščepale najviše stijene, dok su talasi pljuskali oko
njihovih nogu.
„Požurite, molim vas, požurite“, zavapio je.
„Da, Oče, shvatamo. Ovo je čamac za
spasavanje i zaista je veličanstven. Donijeli smo
ga danas samo da bismo ti ga pokazali. Pogledaj –
tapacirana sjedišta, klimatizirana kabina, stereo
muzika – prava mašina. Ovo će biti dobro za
odnos sa javnošću, Oče. Kada ljudi vide ovo,
znaće da je sjajno biti tvoj sin.“ Dejv je stavio
svoju mišićavu ruku oko ramena koja su se tresla.
Džo je pogledao, stojeći iza kontrolne table, i
pokušao da umiri patnju svog oca. „Razvedri se,
Oče. Vidi šta ova ljepotica može.“ Nasmiješio se,
pritisnuo gas do kraja i okrenuo volan. Čamac se
okrenuo u gracioznom luku i pojurio ka talasima.
„Idete u pogrešnom pravcu. Plima nadolazi.
Spasite mi djecu!“
„Da, Oče, shvatamo. Zar ti nismo rekli? Ovo je
čamac za spasavanje. Ići ćemo za minut. Ali prvo
pogledaj ovo.“
Čamac je poskakivao naprijed i nazad kroz
talase, dok je njegov snažni motor vukao naprijed

26
 zapanjujućom snagom i brzinom. Džo je izvodio
okrete sa lakoćom i preciznošću.
„Ne, ne! Molim vas, oh, molim vas!“ Očev glas
pun tjeskobe prodirao je kroz vjetar.
„Pogledaj ovo, Oče.“
Sada je jedva mogao vidjeti svoje mališane.
Prestravljen, zamišljao je njihov užas i bol. Iz
vode su sada virili samo vrhovi stijena. Dok je
gledao, nemoćan da se okrene, drage, slatke glave,
jedna po jedna, skliznule su u talase i nestale.
„Mrtvi su!“ Nepodnošljiv bol zaparao mu je
tijelo i on je pao ničice na pod.
A onda – zabrinute i nježne ruke su nježno
zaljuljale njegovo krhko tijelo. „Oče, mi te volimo
– molim te, Oče...“
Nije bilo nikakvog odgovora ili bilo kakvog
znaka da je čuo.
„Oče, nismo znali da ti je toliko bilo stalo.
Volimo te, Oče, zar ne shvataš? Da to nisi bio
ti...“
Nije bilo odgovora. Samo vjetar i talasi i –
tišina.

To je Božja žudnja. Ljudima je potreban Bog. Hoćeš li ti

učiniti ono što treba da zadovoljiš Božju čežnju za izgubljenima i
stvarno stvoriš promjenu koja je potrebna da se zadovolji Božja
čežnja?

27
 2
Crkve motivisane misijom

Probudite se i iznenada ustanovite da ste pomoću takozvane

„vremenske mašine“ vraćeni u prvi vijek. Iz te vremenske
mašine pojavili ste se u vremenu negdje oko 50. godine n. e.
Vaša lokacija je Antiohija. Počeli ste raspitivati, želeći da nađete
Isusovu crkvu tamo u Antiohiji. Konačno ste otkrili, na vaše
zaprepaštenje, da nema centralne crkvene zgrade – umjesto toga,
hrišćani se sakupljaju po raznim domovima.
U subotu ujutro dolazite u vrijeme subotnje škole, ali
otkrivate da, zapravo, nema subotnje škole (ona nije izmišljena
do devetnaestog vijeka). Jedva čekate propovijed, pitajući se koji
od velikih apostola će iznijeti današnju poruku. Međutim, uskoro
otkrivate da neće biti propovijedi. Rijetko da uopšte i budu. Ono
što se dešava je fascinantno: vjernici jedni sa drugima dijele ono
što se dešava u njihovim životima i pričaju o ljudima sa kojima
su pričali o Hristu tokom te sedmice. Neko se prisjeća da su
Pavle i Sila bili tamo prije nekoliko sedmica i koliko su svi bili
uzbuđeni zbog mnogih crkava koje su ovi ljudi osnovali na
svojim misionarskim putovanjima. Pošto su Pavla i Silu istjerali
iz Antiohije, vjernike posebno interesuje da ponovo čuju čega se
svako od njih prisjeća iz Pavlovog i Silinog izvještaja.
Dok razni ljudi pričaju o svojim iskustvima, ostali se
prisjećaju Isusovih izjava koje odražavaju ono što se događa u
njihovim životima i oni te izjave dijele jedni sa drugima. Jutro
brzo prolazi, jer vjernici upravo ove crkve planiraju da bude
osnovano još crkava u Antiohiji i okolini. Uzbuđeni su zbog
mogućnosti neprestanog širenja Isusovog kraljevstva kroz te
nove crkve koje će osnovati. Vaše vrijeme koje provodite
zajedno prekida se zbog zajedničkog ručka, dok vjernici oko
stola dijele svoj hljeb sa vama. Oni planiraju da ostatak
28
popodneva provedu pričajući Isusove izjave nekim
neznabošcima koji su danas došli po prvi put.
„Žestoka mašta“, kažete vi. Ne baš, jer ovo gore može dobro
opisati život u crkvi Novog zavjeta. Sveto pismo objašnjava da
su rani hrišćani bili posvećeni apostolskim učenjima,
zajedništvu, lomljenju hljeba i molitvama. 24 Vi kažete da život u
ovoj crkvi izgleda toliko drugačiji od današnje crkve. Na početku
trećeg milenijuma, ljudi koji dolaze u crkvu su pasivni, dok su u
prvom vijeku ljudi u crkvama bili aktivni. Šta je uzrok te razlike?
Odgovor je – crkva motivisana misijom.
Prva crkva bila je pokrenuta potrebom da ispuni Isusovu
zapovijest zabilježenu u Velikom nalogu u Mateju 28:18-20. Isus
je osnovao crkvu u svrhu stvaranja učenikâ unutar svih ljudskih
grupacija. Prva crkva je to tumačila da oni moraju svuda
osnovati crkve. Tako su vrijeme, talenti i novac crkve biti
pretočeni u osnivanje novih crkava. Rano hrišćanstvo je uistinu
bilo pokret za osnivanje crkava.
Možda je najbolja ilustracija strategije osnivanja crkava u
Novom zavjetu prikazana kroz život apostola Pavla. Dok se o
velikim poduhvatima ostalih apostola malo zna, doktor Luka je
pažljivo zabilježio Pavlov plan i rezultate tog plana, dajući nam
tako najdetaljniju strategiju za osnivanje crkava u vremenu
Novog zavjeta. Može se samo pretpostaviti da su i mnogi drugi
radili na slične načine, jer je hrišćanstvo brzo postalo
ukorijenjeno u rimskom svijetu. Da bi se to dogodilo, trebao je
postojati jak pokret za osnivanje crkava tokom čitave prve
stotine godina hrišćanstva.
U Novom zavjetu ne postoji nikakav nagovještaj da su u
crkvama bili raspoređeni plaćeni pastori. Oni koji su bili plaćeni
za svoj posao u crkvi uglavnom su bili osnivači crkava koji su
posvetili svo vrijeme propovijedanju Isusovog jevanđelja ljudima
do kojih se još nije došlo. Nakon svog obraćenja, ljudi su
poučavani da se brinu o sebi bez prisustva sveštenog lica. Zatim
je osnivač crkve išao dalje da osnuje još jednu crkvu.
24
Djela 2:42
29
Povremeno, osnivač bi se vratio ili bi pisao crkvi da bi vidio
kako napreduju duhovno i brojčano. Kada je svaka nova crkva
priznata, od nje se očekivalo se da propovijeda jevanđelje u
okolnom području i tamo osniva nove crkve. Takav je bio život u
ovoj crkvi motivisanoj misijom u prvom vijeku.
Da li se ovakav model pokretne službe još uvijek može
primijeniti i danas? Da li bi Pavlova strategija osnivanja crkava
funkcionisala u ovim vremenima? Očigledno, naš svijet se
mnogo razlikuje od Pavlovog, a ipak je u određenim stvarima
izuzetno sličan. Pavle je bio u stanju da po čitavom rimskom
svijetu komunicira na jednom jeziku. U tom svijetu, ljudi iz
različitih kultura bili su u velikoj mjeri izmiješani. Društvo je
bilo upropašteno. Moral je bio slab. A jedna grupa ljudi, Jevreji,
raštrkana širom rimskog svijeta, bila je prijemčiva za Pavlovu
poruku.
Ovo ne znači da bismo mi trebali slijepo slijediti Pavlov
model, ali bismo ga trebali proučiti da vidimo da li bismo mogli
graditi na principima tog modela. Dejvid Heselgrejv u okviru
Pavlove strategije predlaže deset koraka u približavanju rimskom
svijetu. 25 Ispod je navedena adaptacija tih deset koraka:
1. Crkva je ovlastila misionare da osnivaju crkve. 26
Pojedinci nisu sami odlazili da osnivaju crkve. Oni su bili
poslani. Osnivanje crkava se ne radi nezavisno; oni koji osnivaju
crkve su pozvani da rade u saglasnosti sa postojećom crkvom.
Zbog toga što nisu svi vjernici mogli ići, poslali su Pavla,
ovlašćujući ga da ide u njihovo ime. Tako je Pavle predstavljao
antiohijsku crkvu i njegova služba bila je produžetak njihove.
Bog nikoga ne poziva da radi nezavisno od tijela. Bog vodi
pokret i imperativ je da mi svi zajedno radimo, poštujući i
cijeneći rad onog drugog.
Naša voljnost da idemo bilo gdje je duboko
lična stvar između nas i našeg Gospodara. Ali da

25
David Hesselgrave, Planting Churches Cross Culturally (Grand Rapids:
Baker, 1980.)
26
Djela 13:1-4; 15:39, 40
30
 bi „bilo gdje“ postalo određeno „negdje“, i naše
domaće crkve i stariji misionari moraju imati
svoju riječ o tome. 27
Prvo, Bog govori osobi koju želi da pošalje; zatim govori
dotičnoj crkvi da bi poziv te osobe bio legalizovan. U našem
američkom individualizmu, mi volimo da mislimo da se možemo
seliti samostalno, nezavisni od vijeća šire crkve, ali raditi tako je
u suprotnosti sa temeljima zajednice na kojima se zasniva život u
Novom Zavjetu.
U adventističkom kontekstu, osnivač crkava ne ide da osnuje
crkvu, a da prije toga ne konsultuje najbližu lokalnu crkvu i
lokalnu oblast. Ponekada može postojati otpor od strane jednog
ili oba ova entiteta, ali mudrost stalno i iznova dokazuje
vrijednost sljedećih biblijskih šablona rada u skladu sa
postojećom crkvom.
2. Osnivači crkava su kontaktirali sa onima za koje su se
nadali da će doći do njih. 28 Pavle je bio apostol za neznabošce;
ipak, novi posao je uvijek počinjao sa Jevrejima. Zašto? Jer su,
raštrkane širom rimskog svijeta, postojale jevrejske sinagoge, sa
ljudima koji su bar vjerovali u jednog Boga. Oni su po
vjerovanju bili najbliži hrišćanstvu i zato će biti najprijemčiviji
ljudi na tom području. Pavle je znao da mu je potrebna grupa
lokalnih ljudi da bi oformio jezgro novog hrišćanskog društva
prije nego što počne raditi za veću zajednicu.
Shvatajući da je Hristova poruka upućena svakome, Pavle je
izabrao da prvo radi sa onima koji su trebali prevazići najmanje
kulturološke razlike. Ovaj plan bi savremenim osnivačima
crkava predložio da, prije nego što započnu crkvu, otkriju koji su
to najprijemčiviji ljudi u toj novoj zajednici. Osnivanje crkava sa
određenom ciljnom grupom ljudi nije samo društvena potreba u
dvadeset prvom vijeku, nego ima jake biblijske korjene u
Pavlovoj strategiji osnivanja crkava. Mnogo je teže osnivati

27
Michael C. Griffiths, You and God's Work Overseas (Chicago: InterVarsity
Press, 1967.), 21.
28
Djela 13:14-16; 14:1
31
crkve sa različitim kulturama. U jezgru novih crkava trebali bi
biti ljudi koji su iz ciljne grupe, tako da kulturni jaz između
vjernika i onih do kojih treba doći nije širi nego što je potrebno.
3. Osnivač crkava mora, zatim, tražiti način da prenese
jevanđelje prijemčivim ljudima. 29 Pavle nije gubio vrijeme. On
je odmah upotrijebio strategiju propovijedanja da bi podijelio
dobru vijest o Isusu sa svojim potencijalnim slušaocima. Iako je
sigurno bilo mnogo ličnog rada na Pavlu i njegovom društvu,
ipak je njihova služba imala jak temelj u propovijedanju.
Zapravo, u vremenu Novog zavjeta najviše se propovijedalo
potencijalnim novim obraćenicima ka Hristu, radije nego
postojećim hrišćanima. Ono što je zanimljivo, ovaj koncept je
koristio Džon Vesli, koji je osnovao Metodističku crkvu. On bi
dolazio do novih ljudi pomoću propovijedanja na terenu, a zatim
bi ih organizovao u razrede radi njihovog razvoja i jačanja.
Uspjeh u raznim Net programima emitovanim preko satelita
krajem 90-ih pokazuje da je propovijedanje još uvijek efektno
sredstvo u dolaženju do novih ljudi za Hrista.
4. Pavle nije samo iznosio jevanđelje; njegovi slušaoci su
bili obraćeni ka Hristu. 30 Pavle ih je pozivao na odluku i
nastavljao da ih poučava poruci jevanđelja. Pavle je slijedio
uputstvo koju je Isus dao u Velikom nalogu. Vidio je da su ovi
ljudi bili obraćeni ka Hristu, a zatim ih je poučio razumijevanju
osnova hrišćanske vjere. Isus je izjavio da oni moraju naučiti sve
što je On zapovijedio. Pavle je poslušao.
Primjenjujući ovaj princip na današnju crkvu, osnivač crkava
mora biti siguran da su ljudi zaista prihvatili Hrista kao svoga
Spasitelja i Gospoda. Nakon što je to uradio, osnivač mora
pružiti tom narodu potpune pouke o osnovama hrišćanstva i dati
im potpuno razumijevanje dvadeset sedam osnovnih vjerovanja
Hrišćanske adventističke crkve. Ako ta crkva treba da bude
adventistička, prvi vjernici moraju jasno da shvate, vjeruju i
praktikuju biblijski adventizam. Kada se novi obraćenici jednom
29
Djela 13:16-41
30
Djela 13:48; 16:14, 15
32
učvrste uvjeri, oni se uče da počnu raditi sa svojim porodicama i
prijateljima (oikos) i da nastoje da ih dovedu Hristu. Tako je
rasla Pavlova crkva i to je način na koji će nove crkve danas
rasti.
5. Novi vjernici su, zatim, organizovani u crkvu. Pošto je
novozavjetna crkva bila zajednica, a novozavjetno hrišćanstvo ne
zamišlja izdvojene hrišćane nezavisne od tijela, Pavle je odmah
sakupio nove vjernike u svojstvu lokalne crkve. 31 Prvobitna
crkva je, vjerovatno, bila veoma mala – možda samo šaka
vjernika koji su se sastajali u jednom domu u gradu. Ipak, to je
bila autentična crkva koja se trebala umnožavati i rasti. Svrha
crkvene zajednice je da novim vjernicima pruži identitet, gdje
oni mogu dobiti duhovnu njegu kroz djela jedne grupe vjernika.
6. Novi vjernici su, zatim, utemeljeni u novoj vjeri. 32 Novi
vjernici će ubrzo umrijeti ako se čvrsto ne ukorijene u vjeri, kako
u pogledu doktrine, tako i u pogledu međusobnih odnosa. Prvi
adventisti ne bi organizovali crkvu, čak i da su vjernici vjerovali
u doktrinu, sve dok ne bi pokazali da se mogu slagati u
međusobnim odnosima. 33
U potpunosti osnovati novozavjetnu crkvu značilo je
potvrditi to novo tijelo kao misionarsku organizaciju i crkvu
motivisanu misijom. Osnivači crkava koji slijede Pavlovu
strategiju neće ostaviti crkvu dok se u potpunosti ne obavi
umnožavanje u DNK nove crkve. Umnožavanje je dvostruko:
novi obraćenici zadobijaju nove obraćenike i prave se planovi da
nova crkva pokrene drugu novu crkvu. Da bi se ovo dogodilo,
osnivač mora provesti duže vrijeme obučavajući nove obraćenike
za život u misionarskoj organizaciji.
7. Vođe u novim crkvama bile su odvojene i posvećene. 34
Ono što je zapanjujuće je da su vođe u novim crkvama izabrane

31
Vidi autorovo djelo The Revolutionized Church of the 21st Century
(Fallbrook, CA: Hart Research, 1997.)
32
Djela 14:21, 22; 15:14
33
Loughborough, The Church: Its Organization, 126.
34
Djela 14:23
33
veoma brzo. Vođe nisu dovedene izvana i postavljene nad
novom crkvom, već su stvorene iz nedavno sakupljene žetve.
Ovo je veoma važan korak. Biranje pogrešnog vođe usmjeriće
crkvu na pogrešan smijer. Zbog toga u ovom procesu treba biti
mnogo molitve.
Ako ova crkva treba da bude misionarska organizacija,
moraju biti izabrane vođe koje su posvećeni misionskom načinu
razmišljanja. Davanje vođstva osobi koja nikada nije zadobila
neku dušu za Isusa rezultiraće osnivanjem crkve koja nije
misionarska. Zato bi osnivač trebao prosmatrati nove obraćenike
da vidi koji od njih već od početka dolaze do novih ljudi i
zadobijaju ih, i koji, takođe, imaju i sposobnosti vođe.
U svom modelu, Pavle izabira ili određuje ko su vođe. Iako
će crkve, na kraju, izabrati svoje vođstvo, u početku one možda
ne razumiju kriterije odabiranja. Kao rezultat, nove crkve su
sklone da postave pogrešne ljude na poziciju vođe. U novoj crkvi
je najbolje da se vođstvo odredi, kao što je Pavle uradio, tako da
se stvori jedna misionarska organizacija. Pravilnik adventističke
crkve to dozvoljava. Vođe zajednica (novoosnovane crkve)
određuje oblast, radije nego što se izglasavaju, kao što se radi u
već postojećim crkvama. Očigledno, oblast određuje vođu u
konsultaciji sa osnivačem crkve, koji najbolje razumije ko su
ljudi koji su misionarski nastrojeni. Jednako važno danas je da
oni koji su izabrani kao vođe budu doktrinarno utemeljeni,
poučljivi i lojalni vođstvu nad njima.
8. Crkva konačno doseže tačku na kojoj se vođstvo u
potpunosti prebacuje na nove vođe, i osnivač crkve odlazi,
povjeravajući Bogu novu crkvu i njene vjernike. 35 Pavlov
model ne zamišlja osnivača koji neograničeno ostaje u novoj
crkvi. Novozavjetna crkva funkcionisala je na temelju Velikog
naloga, koji je tvrdio da od ljudi treba načiniti učenike. Kada su
jednom postali učenici, oni više nisu trebali da žive u zavisnosti
od propovjednika. Slušajući Hrista, Pavle je od svojih obraćenika

35
Djela 14:23; 16:40
34
načinio učenike i tada je mogao krenuti dalje u osnivanje druge
crkve.
Primjenjujući ovaj princip na današnju crkvu, biće potrebno
naučiti crkve da se brinu o sebi. Pošto se svi pasusi Novog
zavjeta koji govore o „brizi“ odnose na sve članove, koji trebaju
da se međusobno brinu jedni o drugima, ovaj koncept treba biti
obavezan za sve misijom motivisane, novozavjetne crkve koje se
zasnivaju na zajednici. Takođe, biće potrebno da novu crkvu
naučimo kako da se brine o svojim bogosluženjima u odsustvu
sveštenstva ili, ako je sveštenstvo prisutno, kako da ne zavisi od
njega.
9. Kada je Pavle napustio to područje, nastavio je da
održava odnos sa crkvama koje je osnovao. 36 Pavle nije
zanemario nove crkve. On je imao povjerenja u vođstvo koje je
odredio, ali je povremeno komunicirao sa crkvom preko pisama
ili ličnih posjeta. Često su se pojavljivali veliki problemi, kao što
je bilo u Korintu, i bilo je potrebno da Pavle dâ savjet koji će
pomoći novoj crkvi da riješi svoje probleme. Osnivači crkava će
obično biti zauvijek povezani sa crkvama koje osnuju, tako da
osnivač može dati savjet čak i nakon odlaska zbog druge crkve.
Ovaj dio Pavlove strategije je težak za nas danas, jer je naša
uobičajena procedura da se nad novom crkvom postavi pastor, a
njen osnivač treba da ostane van nje. Međutim, ovaj korak u
Pavlovoj strategiji je suštinski kada osnivamo crkve nezavisne od
pastora ili crkve bez pastora. Pojaviće se problemi koji će
zahtijevati posebnu pažnju. Osnivač crkve će biti idealna osoba
koja treba da ponovo dođe u posjetu i pomogne crkvi u toj
poteškoći. U našem modernom vremenu masovne komunikacije,
osnivača od crkve može dijeliti samo jedno elektronsko pismo.
10. Nove crkve su postale dio sestrinstva crkava i slale su
predstavnike u različita crkvena vijeća. 37 Iako ne postoji
službeni dokaz da su nove crkve u Novom zavjetu primljene u
sestrinstvo crkava, postoji dokaz da su crkve bile međusobno
36
Djela 15:36; 18:23
37
Djela 14:26, 27; 15:1-4
35
povezane. Ovo se vidi u činjenici da su novoosnovane crkve
slale predstavnike u jerusalimsko vijeće i da je Pavle izvještavao
crkve koje su ga poslale. Ovo jasno otkriva međusobnu zavisnost
svake crkve od ostalih hrišćanskih crkava.
U radu crkve danas, nove crkve ne trebaju biti ostavljene
same sebi. Isto kao što hrišćani žive u međusobnoj zavisnosti,
tako i svaka crkva živi u međusobnoj zaisnosti od svake druge
crkve. Mi možemo biti zasebne zajednice, ali smo jedno tijelo u
Hristu. Isto kao što se od svih prvih crkava očekivalo da prihvate
i slijede preporuke jerusalimskog vijeća, tako i crkva danas ima
usvojeno da sve crkve poštuju odluke koje su donijeli
predstavnici svih crkava. Zbog toga odluke na zasijedanjima
Generalne konferencije imaju toliku težinu u Hrišćanskoj
adventističkoj crkvi. One nemaju biblijski autoritet, ali nose
najviši crkveni autoritet među nama. Ovakav autoritet je u skladu
sa vremenom Novog zavjeta. Kongregacionalizam je potpuno
stran osnovama zajednice novozavjetne crkve. Prva crkva je bila
crkva međusobne povezanosti.

Analiziranje slučaja 38

Gore pomenutih deset tačaka odražava Pavlovu cjelokupnu

strategiju osnivanja crkava. 16. poglavlje Djela daje nam
detaljniji izvještaj o tome kako je Pavle na svojstven način
osnova u crkvu u Filipi. Stihovi 1-5 pokazuju da je u to vrijeme
Pavle izabrao mladog Timotija kao člana njegovog tima za
osnivanje crkava. Pavle je i učvršćivao ranije osnovane crkve i
odlazio u Filipu da osnuje novu.
Pavle je, vjerovatno, namjerno izabrao Timotija, jer je on bio
domaći stanovnik tog područja i zbog toga kulturološki blizak
ljudima do kojih su pokušavali da dođu. Timotije je prošao
obrezanje, čak iako nije morao, jer je Pavlo strategija obuhvatala

38
Neke od odeja u ovom dijelu su adaptirane iz djela Charlesa Chaneya,
Church Planting at the End of the Twentieth Century (Wheaton, Il: Tyndale,
1991.)
36
početak rada sa jevrejskim narodom koji bi se mogao uvrijediti
zbog prisustva neobrezane osobe među njima. Slijedeći Pavlov
primjer, današnji timovi za osnivanje crkava trebali bi biti
sastavljeni od ljudi koji su kulturološki slični ciljnoj grupi ljudi.
Ako su sposobnost, karakter i duhovnost dvojice vođa jednaki,
ali je jedan kulturološki bliži ciljnoj grupi, uvijek se treba
izabrati onaj koji je kulturološki najbliži. Većina osnivanja
crkava u Novom zavjetu urađena je u timovima, zbog shvatanja
crkve kao zajednice. U Novom zavjetu nije bilo
individualističkog osnivanja crkava. Vrijednost tima za osnivanje
crkava je u tome što postoji veća šansa da jedna osoba u timu
bude kulturološki relevantna.
Ne samo da je Pavle pokušavao da bude kulturološki
relevantan, već je bio i povezan sa Duhom. Jednom prilikom,
kada je planirao da ide u jednom smjeru, Duh ga je poslao na
drugo mjesto. 39 Ono što je bilo zapanjujuće jeste da je Pavle bio
toliko u skladu sa Duhom da je bio voljan da promijeni svoje
planove da bi išao gdje god ga je Duh vodio. Današnji osnivači
crkava trebaju biti u skladu sa Duhom. Oni trebaju provesti
značajno vrijeme sa Bogom u molitvi i proučavanju Biblije tako
da čuju glas Duha koji im govori. A zatim moraju poslušati taj
glas. Tajna uspjeha u osnivanju crkava je pronaći mjesto gdje
Duh već djeluje, a zatim ga slijediti. Trebamo naučiti da jašemo
na talasu Božjeg Duha.
Jedna od stvari koje osnivači crkava nauče veoma brzo jeste
da stvari ne idu uvijek onako kako su zamislili. Iako trebamo
dobro planirati, moramo biti voljni da mijenjamo naše planove
kako nas Duh usmjerava. Osnivanje crkava nikada ne ide tačno
onako kako smo mislili da će ići.
Duh je vodio Pavla i njegov tim za osnivanje crkava u Filipu,
novi grad nepoznat Pavlu i njegovom timu. 40 Ono što je
interesantno je da Pavle se nije odmah bacio na propovijedanje.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što je ostvario prvi kontakt.
39
Djela 16:6-10
40
Djela 16:11, 12
37
Ne kaže se da je to uradio u međuvremenu. Možda se samo
odmarao, ali vjerovatnije je da je upoznavao grad da bi mogao
shvatiti kako da dođe do ljudi. On je, očigledno, saznao da je
postojalo mjesto bogosluženja pored rijeke, gdje su se neke žene
sakupljale svake subote. Zbog toga je to bilo dobro mjesto za
početak. Slijedeći ovaj primjer, današnji osnivač crkava će
saznati što je više moguće o mjestu gdje će biti osnovana crkva.
Imamo sofisticirane mehanizme za sakupljanje podataka koji
nam omogućavaju da analiziramo i detaljno ispitamo neki grad
prije nego što uđemo u njega. 41 Današnji osnivač će takođe,
pokušati, kao i Pavle, da počne sa onima koji su mu kulturološki
najbliži.
Kada je Pavle propovijedao pored rijeke, Lidija je odgovorila
na poruku spasenja i Pavle je odmah nastavio do kraja, radeći za
nju i njen dom. 42 Ubrzo su svi oni bili kršteni i rođena je još
nerazvijena crkva. Lidija je tako brzo odgovorila da se može
samo zaključiti da su ona i njen dom prolazili kroz duboku
duhovnu glad i tražili istinu. Današnji osnivač crkava trebaće da
se koncentriše na one u kojima je Duh već probudio duhovnu
glad.
Pavle je zadobio, ne samo Lidiju, već čitavu oikos
(domaćinstvo). 43 Zajedno sa svakim novim obraćenikom,
osnivači crkava će trebati da rade na obraćenju mrežâ ljudi koje
poznaju. Prva crkva je rasla naglo, jer se širila kroz prirodne
mreže ljudi povezanih sa novim obraćenicima. Svaka osoba koja
dolazi Hristu ima mnogo prijatelja, rodbine i poznanika koji bi se
mogli lako povesti ka Gospodu i ka crkvi, ako slijedimo Pavlov
primjer.
Čim je Lidija bila obraćena, pozvala je Pavla i tim da borave
u njenom domu. 44 Pavle i tim su prihvatili ponuđeno
gostoprimstvo. Nisu se plašili da private darove novoobraćenika.

41
Izvori za sakupljanje podataka biće razmotreni u kasnijem poglavlju.
42
Djela 16:13-15
43
Djela 16:15
44
Isto
38
Sredstva za nove crkve se nalaze u žetvi. Nove crkve ne treba
dugo podupirati novcem, jer to stvara ovisnost. Crkve veoma
brzo trebaju naučiti da se brinu o sebi finansijski. Crkve koje se
neprestano finansijski podupiru su slabe. Mi u adventizmu
trebamo da pronađemo način da izbjegnemo neprekidno
finansijsko sponzorisanje crkve, čak i za plaćanje pastora. To se
dozvoljava kada nova crkva tek počinje, ali ubrzo finansijska
pomoć treba da prestane; nova crkva mora postati finansijski
nezavisna i početi da doprinosi formiranju drugih novih crkava.
Osnivanje crkava ne treba da bude pitanje troškova. Ono to
postaje kada insistiramo na finansiranju plata za pastore i
građenja zgrade. Sredstva se nalaze u žetvi. Crkva koja
neprestano dolazi do ljudi će naći u žetvi sva sredstva koja su joj
potrebna, a da ne ovisi stalno o drugim crkvama u pogledu
njihove podrške.
Prvi obraćenik u Evropi bila je žena. Ne potcjenjujte
vrijednost žena u osnivanju crkava. Mnoge nove crkve su
izgrađene na temelju odnosâ, a žene se, obično, bolje
prilagođavaju u izgradnji odnosâ nego muškarci. Zato su one
ekstremno važne za uspjeh osnivanja crkava u početnim fazama.
Djela 16:16 pokazuju da su se Pavle i njegov tim neprekidno
sastajali na mjestu za molitvu. Molitva je bila vitalni dio
Pavlovog programa osnivanja crkava. A i obraćenici su znali o
vremenu za molitvu. Ključni sastojak za uspješno osnivanje
crkava je molitva. Istraživanja uspješnih osnivača pokazuju da
oni smatraju da je osnovni sastojak u osnivanju crkava molitveni
život.
Osnivanje crkava je duhovna borba. Osnivači crkava se sa
đavolom bore kao niko drugi, jer oni vrše invaziju na sotoninu
teritoriju. On ne odustaje bez bitke. Stihovi u Djelima 16-18
otkrivaju demonsku aktivnost čija je svrha bila stvaranje
negativne slike o Pavlu i njegov tim u javnosti. Osnivači crkava
ne bi trebali biti iznenađeni kada neprijatelj napadne. Stihovi 19-
25 pokazuju da je tim dobro podnio protivljenje. Čak i
nepravedno optuženi, nisu se žalili. Otišli su u zatvor radujući se.

39
Osnivači crkava mogu očekivati protivljenje, ali način na koji oni
podnesu to protivljenje može u mnogome odrediti njihov uspjeh
ili neuspjeh kao osnivačâ. Osnivači crkava trebaju biti dovoljno
veliki da prepoznaju da Bog vodi uprkos protivljenju. Lako je
postati plačljivac, ali znak zrelosti je sposobnost da se muke i
iskušenja prihvate sa radošću. Osnivačima crkava potrebna je
zrela vjera.
U sred nedaće, osnivači crkava mogu očekivati da Bog
interveniše zbog svoje slave. 45 Tokom snažnog zemljotresa, Bog
je bio u stanju da probudi u tamničaru osjećaj potrebe. Kao
rezultat, on je doslovno zavikao Bogu da mu pomogne. Bog je
čuo i tamničar je pronašao Hristov mir. Izgleda da Bog čini veća
čuda da bi došao do pagana od onih što čini za ljude koji su već
Njegovi sljedbenici. Ovaj tamničar je postao prvi Evropljanin
obraćen sa paganizma.
Pošto izgleda da se čuda u Bibliji događaju uglavnom kada
se počinje novi posao, osnivači crkava trebaju očekivati Božja
čuda koja će im pomoći u osnivanju novih crkava. To ne znači
da bi osnivači crkava trebali pokušavati da naprave čudo, ali ne
bi trebali biti iznenađeni kada Bog učini čuda da poveća svoje
kraljevstvo.
Tamničar ne samo da je bio zainteresovan, već je, u stvari,
predao svoj život Hristu, zajedno sa sa čitavom svojom oikos. 46
Tamničar nije ličio na kandidata za crkvu. Rimski vojnici nisu
bili poznati po svojoj religioznoj posvećenosti. Pavle je imao
svaki razlog da mrzi tamničara. Konačno, on je zatvorio Pavla,
stavio ga u okove i vjerovatno mu zagorčavao život. Pavlova
ljudska priroda bi vjerovatno rekla: „Bolje da ga nema.“
Međutim, Pavle je čak i u tamničaru vidio potencijalnog
obraćenika.
Osnivačima crkava su potrebne „oči kraljevstva“. Svakoga
koga upoznaju trebaju vidjeti kao potencijalnog kandidata za
novu crkvu i za kraljevstvo Božje. Najveći protivnici osnivanju
45
Djela 16:25-30
46
Djela 16:31-34
40
crkve mogu u velikoj mjeri biti neki od prvih članova, kao u
Filipi.
Jedan pastor se jednom javio na oglas za polovan frižider.
On je mogao provesti svoje vrijeme raspravljajući sa prodavcem
o vrlinama i manama frižidera, ali pošto je imao „oči
kraljevstva“, pastor je vidio prodavca kao potencijalnog
kandidata za kraljevstvo Božje. Kao rezultat, on ne samo da je
kupio frižider, već je zakazao i proučavanje Biblije. Nekoliko
mjeseci kasnije krstio je tog čovjeka i njegovu porodicu.
Osnivači crkava trebaju da na svakom mjestu vide obraćenike.
Zamislite sate koje je Pavle proveo toga dana. Od momenta
hapšenja do momenta kada je protjeran iz grada on je bio budan i
radio je. To je bilo skoro punih četrdeset sati ispunjenih stresom,
napetošću, euforijom i očajem. Osnivači crkava mogu očekivati
da provedu duge dane sa mnogo stresa i mnoštvom radosti i
razočarenja. Osnivanje crkava zahtijeva težak rad, duge sate,
poremećen raspored i veliki rizik. Ali je vrijedno svega toga radi
kraljevstva Božjeg. Konačno, i Isus je imao težak rad, duge sate i
veliki rizik da spasi nas. Zar ne bi osnivači crkava trebali biti
voljni da rade to isto?
Zapanjujuća istina je - da bi osnovao crkvu u Filipi, Pavle je,
zapravo, dozvolio sebi da bude zatvoren i mučen. Mogao se
izvući iz nevolje samo da je na početku tražio svoja prava.
Umjesto toga, čekao je da se tamničar obrati prije nego što je
obavijestio vlasti da je on rimski građanin. 47 Da je na početku
tražio svoja prava, tamničar ne bi bio zadobijen za Hrista.
Naravno, Pavle to nije znao ranije. Ali ponekad za osnivača
crkava može najbolje biti da ne traži svoja prava suviše brzo.
Kada je neko nepravedno osuđen, to budi simpatije među
onima koji osnivača zamišljaju voljnim da pati zbog nepravde
radi Hrista. Na kraju, dobitak se vidi kada mnogo ljudi dođe
Hristu, jer osnivač nije suviše brzo tražio svoja prava. Danas se
može očekivati protivljenje od strane državnih vlasti, koje ne
žele da se izbjegne plaćanje poreza na vrijednu imovinu, ili od
47
Djela 16:35-39
41
strane drugih crkava, koje ne žele da se takmiče sa novom
crkvom. Postoji vrijeme kada se trebaju tražiti svoja prava, ali
možda je najbolje da se neko vrijeme sačeka dok prođe određena
situacija. Bog može iskoristiti protivljenje da novi ljudi steknu
vjeru, upravo kao što je to učinio sa tamničarem.
Pavle imao privilegiju da dugo ostane u Filipi, morao je
odmah da ide. Ali je prvo sakupio malu crkvu i ohrabrio ih. 48
Zatim je otišao i povjerio im jevanđelje i crkva u Filipi je rasla.
Pavle je dobro postavio temelje i, kao što smo ranije spomenuli,
imao je povjerenja u vođstvo koje je osnovao da bi nastavilo
posao koji je on započeo. On nije izabrao vođstvo izvan
novoosnovane crkve. On je započeo jadnu zaista domaću crkvu.
Crkva koja, u pogledu radnika, mora zavisti od
stranaca, koja mora pozivati dodatne misionare da
prošire rad... nije domaća crkva. To je biljnka iz
staklenika koja mora imati vještačku atmosferu i
dobijati posebnu njegu da se održi živom....
Naravno da ta slaba stvar, koju smo proizveli, nije
ono na šta je Isus mislio kada je rekao: „Sagradiću
crkvu i paklena vrata neće je nadvladati. 49
Pavle je bio glavni osnivač crkava u doba Novog zavjeta.
Proučavajući njegovu strategiju, otkrili smo mnoge principe koji
su primjenjivi na današnje osnivanje crkava. U kasnijim
poglavljima pokušaćemo da ove principe stavimo u funkciju
stvaranja strategije osnivanja crkve u današnje vrijeme.
Naše proučavanje u ovom poglavlju je otkrilo da je osnivanje
crkava bilo u srcu i središtu novozavjetnog hrišćanstva. U stvari,
prva crkva je bila pokret za osnivanje crkava. Cijela crkva je bila
organizovana da omogući osnivanje crkava kao svoju primarnu
funkciju. To je zbog toga što je novozavjetna crkva bila crkva
Velikog naloga. Isus im je rekao da to rade i oni su, jednostavno,
poslušali i radili tako. Zašto i mi ne radimo isto?

48
Djela 16:40
49
Melvin L. Hodges, The Indigenous church (Sringfiled, Mo.: Gospel
Publishing House, 1952.), 17., 18.
42
 3
Ponovno rađanje pokreta za osnivanje crkava: rani
adventizam

Možda je to bio vedar, sunčani dan te jeseni u Novoj

Engleskoj, sa raznobojnim lišćem koje je svjetlucalo pod sjajnim
zracima sunca tog oktobarskog dana, kada su vjernici u dolazak
započeli ono za šta su vjerovali da je bio njihov zadnji dan na
Zemlji. Ali dan koji je počeo sa tako divnim očekivanjem
pretvorio se u jedno gorko razočarenje, kada su se ovi prvi
vjernici morali suočiti sa sivom hladnoćom još jedne oštre zime
u Novoj Engleskoj. Hrist nije došao i oni su morali da pretrpe
svijet koji im se ismijavao.
Nakon „velikog razočarenja“, većina milerita se priključila
mladoj Hrišćanskoj crkvi adventa, koja je brojala nekih pedeset
hiljada u vrijeme svog organizovanja 1849. 50 Međutim, još jedna
grupa je odbila da vjeruje da su Milerovi datumi bili pogrešni ili
da je ovaj metod računanja vremena proročanstva u Danilu 8:14
bio pogrešan. Ovi prvi vjernici proveli su godine između 1844. i
1850. na raznim biblijskim sastancima, naporno pokušavajući da
smisle sistem jasne biblijske istine. Za razliku od onih pedeset
hiljada koji su postali adventisti prvog dana, ova, gotovo,
neprimjetna grupa je 1849. brojala manje od tri stotine, najmanja
od svih grupa koje su proizašle iz Mileritskog pokreta. To je
grupa koja je, na kraju, postala Hrišćanska adventistička crkva.
Kada su otkrili jasnu liniju biblijske istine, vjernici su
konačno počeli da shvataju da se ova velika poruka biblijske
istine mora podijeliti sa svijetom. Od ovog skromnog početka
počeli su da sa drugima dijele srce svoje poruke. Hrist u nebeskoj

50
To je bilo ono što rana adventistička literatura naziva adventistima prvog
dana.
43
svetinji i Hrist u suboti. Danas njihovi nasljednici broje više od
deset miliona. Kako se to dogodilo? Isključivo zbog toga što su
prvi adventistički pioniri shvatili da njihova crkva treba da bude
crkva motivisana misijom. Samo na ovaj način će zadobiti svijet
za slavne istine koje su oni otkrili u Božjoj Riječi. Kao rezultat,
čitava njihova organizacija je bila osmišljena da pomogne crkvi
u misiji. Sve što je crkva radila bilo je centrirano oko ispunjenja
misije za koju su smatrali da ih je Bog pozvao da je ispune.
Kako je crkva starila, sticala je sklonost da iz vida gubi
viziju koja ju je pokretala u njenim prvim danima. Druge stvari
zauzele su mjesto onima koje trebaju biti glavni prioriteti crkve.
Ove stvari su dobre i mnogo puta one su sredstvo za ispunjavanje
misije crkve, ali one ponekad služe same sebi, imajući kao
krajnji rezultat to da se crkva više ne bavi prioritetima u svojoj
misiji.
Crkve prolaze kroz životni ciklus, slično kao ljudi. Crkva, na
primjer, ima normalan životni ciklus od šezdeset do sedamdeset
godina, iako neke, kao i ljudi, postaju stogodišnjaci. Većina
crkava, u stvari, prestaje da raste prije nego što napune petnaest
godina, drže taj nivo dvadeset do trideset godina, a onda ulaze u
period sporog pada. Nakon što na određenom nivou provede
nekoliko godina, crkva je, zapravo, u silasku u svom životnom
ciklusu.
Prva faza ovog silaska je nostalgija, kada crkva počinje da se
sjeća svoje prošlosti. Tokom ove faze pojedinci će se prisjetiti
„dobrih starih dana“ kada je pastor Džons bio tu. Od nostalgije,
crkva kreće ka periodu preispitivanja, kada se ljudi počinju pitati
zašto stvari nisu onakve kakve su ranije bile. Sa tog mjesta crkva
se kreće ka polarizaciji, gdje se stvaraju zaraćene strane, i
konačno, crkva uništava samu sebe, kada nastupa smrt.
Zastrašujuća misao je da adventistička crkva u Sjevernoj
Americi ima sve više osobina silaska u životnom ciklusu. Ali
adventistička crkva ne smije uništiti sebe. Bog za ovu crkvu ima
više planove nego što je to. Dr Robert D. Dejl, u svojoj knjizi
Ponovo sanjati, ukazuje na to da se crkva u silasku, u svom

44
životnom ciklusu, mora vratiti nazad i ponovo stvoriti svoje
snove. 51 Ponovno stvaranje snova je jedini izlaz iz samouništenja
koje će uslijediti ako nastavimo da silazimo u toku svog životnog
ciklusa, kao denominacija.
Dr Robert Logan, savjetnik za osnivanje crkava, koji je
govorio na prve dvije sjednice konferencije o osnivanju crkava
pod imenom Sjemena, pojasnio je adventistima da rješenje za naš
problem leži u našoj istoriji. On je rekao skupštini da mi trebamo
da se vratimo našim korjenima i otkrijemo šta nas je to u početku
učinilo moćnim Božjim pokretom. U istoriji naših prvih dana
naći ćemo rješenje za apatični život većine adventističkih crkava
na početku dvadeset prvog vijeka.
U ovom poglavlju želimo da ponovo proučimo one prve
adventiste koji su otkrili istinu o svetinji i suboti i otkrijemo kako
su oni organizovali svoju crkvu za izvršavanje misije koju im je
Bog dao. Na osnovu tog shvatanja, bićemo u stanju da
formulišemo plan koji će nas osposobiti da ponovo razvijemo
crkvu motivisanu misijom.

Organizacija prvih adventista

Organizacija je bila nešto čega se plašila većina prvih

adventista. Nakon što su izbačeni iz svojih crkava, većina njih se
protivila da se odmah organizuju u crkvu. Međutim, pod
vođstvom Džejmsa i Elen Vajt i zbog potrebe da crkva ima svoju
imovinu, nerado su se organizovali 1863. Radeći tako, pokušali
su da slijede savjet Novog zavjeta i da stvore crkvu koja je
organizovana na radikalno drugačiji način nego ostale
denominacije.
Njihov način je bio da to bude crkva motivisana misijom.
Zato je struktura trebala da podupire misiju. Organizacija nije
trebala da kontroliše (što je bilo ono čega su se plašili).
Organizacija je trebala da olakša ostvarenje misije. Misija je bila

51
Dale, To Dream Again, 16-18.
45
primarna. Vrijeme, talenat i novac bili su tu samo da pomognu
da napreduje misija crkve.
Dž. N. Louborou, istoričar u ranom adventizmu, navodi
dokument za koji on tvrdi da je bio korišten za organizovanje
Generalne konferencije. 52 U tom dokumentu prve adventističke
vođe su željele da stvore misionsku organizaciju. Oni tvrde da
Sveto pismo priznaje samo dvije vrste crkvenih službenika: one
koje je Bog pozvao – apostoli i evangelisti, i one koje je crkva
odredila – starješine, đakoni i pastori. Prve dvije službe oni su
smatrali svešteničkim službama; za zadnje tri tvrdili su da su
lokalne i vjerničke službe. 53
Crkve su slale svoj desetak oblastima da potpomognu
sveštenstvo koje je podizalo nove crkve, a ne da potpomognu
lokalne pastore. Po njima, lokalnim crkvama nije trebao pastor.
Umjesto toga, sav desetak je mogao biti na raspolaganju za
pomaganje pokreta za osnivanje crkava, kako su oni sebe vidjeli.
Nijedna crkva nije burno zahtijevala svoj dio desetka. Pošto su
svi vjernici stalno razmišljali o misiji, bili su voljni da se brinu za
sebe da bi više ljudi moglo čuti poruku. Evangelizam i osnivanje
crkava bili su glavni prioritet rane adventističke crkve. Sistem
koji smo mi naslijedili, koji obuhvata i davanje desetka oblasti,
potiče iz vremena kada je taj sistem potpomagao pokret za
osnivanje crkava. Danas desetak potpomaže lokalne pastore koji
se brinu za lokalne crkve, nešto što bi bilo anatema za ove prve
adventističke pionire sa njihovim shvatanjem misije crkve.
Ovaj misionski mentalitet nije nigdje očigledniji kao u ulogi
datoj sveštenstvu tokom prvih šezdeset godina adventističke
istorije. Čak je i zapošljavanje prvog sveštenstva u mladoj
adventističkoj crkvi proizišlo iz potrebe za misijom radije nego
iz potrebe za brigom o crkvi. Louborou ponovo opisuje razlog
potrebe za propovjednicima:
U ljeto 1854. adventisti sedmog dana su prvi
počeli da koriste velike šatore u kojima su se
52
Loughborough, The Church: Its Organization, 127.
53
Isto
46
 trebali održavati sastanci. Bila je rijetka stvar onih
dana vidjeti da se šatori koriste u ovakvu svrhu;
zato su gomile ljudi dolazile na sastanake u šatoru.
Ovo povećano interesovanje za poruku stvorilo
je potrebu za propovjednicima, koji bi mogli
posvetiti cijelo svoje vrijeme evanđeoskom radu.
Oni ovo ne bi mogli raditi bez nekih novčanih
sredstava uz svoj vlastiti rad. 54

Tako je, tokom prvih pedeset do šezdeset godina svoje

istorije, adventistička crkva postojala bez „nastanjenih pastora“ u
crkvama. Čak je i najveća denominacijska crkva, u Batl Kriku,
funkcionisala bez plaćenog pastora. Džejms Vajt jeste služio kao
pastor nekoliko godina, ali je, istovremeno, bio i predsjednik
Generalne konferencije, glavni za izdavaštvo i zadužen za
zdravstvo. Njegov pastorski rad bio je njegov doprinos lokalnoj
ckrvi gdje je pripadao. Drugim riječima, on je služio kao lokalni
starješina zadužen za brigu o crkvi.
Rezultat ovog posvećenja misiji je očigledan u fantastičnom
rastu adventizma u devetnaestom vijeku. Pošto je ovo bila glavna
aktivnost većine adventističkih pastora, crkve su se osnivale u
zapanjujućem broju. Na primjer, 70-ih godina devetnaestog
vijeka se svake godine na svaka dva rukopoložena sveštenika
osnivala nova crkva. Ovo je ostalo na istom nivou tokom svih
deset godina te dekade. 80-ih godina devetnaestog vijeka vijeka
nova crkva se osnivala na svakih pet ili šest rukopoloženih
sveštenika, a 90-ih je svake godine bila osnivana jedna nova
crkva na svaka četiri rukopoložena sveštenika. Danas, u prvoj
polovici 90-tih godina dvadesetog vijeka, treba više od sto
dvadeset pastora da svake godine osnuju novu crkvu u Sjevernoj
Americi.
Da savremeni adventistički pastori osnivaju crkve u istom
broju kao njihovi preci, Sjeverna Amerika bi danas osnivala
1.822 crkve godišnje brzinom kao 70-ih godina devetnaestog
54
Isto, 103.
47
vijeka; ili 629 crkava godišnje brzinom kao 80-ih godina
devetnaestog vijeka; ili 768 crkava godišnje brzinom kao 90-ih
godina devetnaestog vijeka. Umjesto toga, u prvoj polovini 90-ih
godina dvadesetog vijeka, sjevernoamerički adventisti imaju
samo 25-30 novih crkava. Međutim, od početka konferencije pod
nazivom Sjemena broj se povećava na oko 12,5 crkava mjesečno
ili 150 godišnje, dok se približavamo kraju ove dekade. 55 Razlika
između tog i sadašnjeg vremena je organizacija misije i pokret za
osnivanje crkava. Srećom, sjevernoamerička crkva počinje
ponovo da biva pokretom za osnivanje crkava, ali pred nama je,
još uvijek, dug put.
Bez sveštenika naseljenih u jednom mjestu, a sa putujućim
pastorima koji su neprekidno osnivali nove crkve, prvi adventisti
su većinu svojih resursa namijenili za dosezanje do žetve. Oni su
bili misionska organizacija, a misionske organizacije su uvijek
uključene u misiju. Oni nisu poznavali nijedan drugi način da
osnuju crkvu. Kao rezultat toga, kroz cijeli devetnaesti vijek
adventizam nije imao naseljene pastore, već se fokusirao samo
na osnivanje novih crkava. Pioniri su tvrdili da je to bio razlog
njihovog naglog rasta tokom tog vremena:

ADVENTISTI SEDMOG DANA

Neke činjenice i karakteristike prikupljene od
propovjednik Stara – Kako su narasli za četrdeset
godina – i Šta vjeruju
„Kojim sredstvima prenosite svoje djelovanje
tako brzo?“
„Pa, kao prvo“, odgovorio je starješina, „mi
nemamo naseljene pastore. Naše crkve učimo da
se brinu o sebi, dok skoro svi naši pastori rade kao
evanđelisti na novim poljima. Zimi idu po
crkvama, dvoranama ili školama i ohrabruju
vjernike. Ljeti koristimo šatore, podižući ih u
55
Ove cifre se zasnivaju na istraživanjima oblasti zbog pripreme za Sjeme u
julu 1998.
48
 gradovima i selima, gdje učimo ljude ovim
doktrinama.“ 56

Baptisti sedmog dana su se složili da je ovaj pokretni model

osnivanja crkava bio razlog zbog čega je rast adventista premašio
njihov rast na kraju tog vijeka.
Svi sveštenici Hrišćanske adventističke crkve
su misionari – a ne naseljeni pastori – i zauzeti su
propovijedanjem, poučavanjem i organizovanjem
crkva širom svijeta. 57
Prvi adventisti su zaista sebe smatrali crkvom u misiji. Ono
što je za crkvu konstantno bilo važno bili su evangelizam i
osnivanje crkava. Svake godine sveštenstvo iz državne oblasti bi
se sakupilo da ispita pozive za početak novog rada. Nakon toga,
sveštenici bi se povukli u sobu da se mole, pozivajući Boga da
vodi njihove odluke po pitanju toga gdje trebaju ići da osnivaju
crkve te godine. Nakon što bi završili molitvu, vratili bi se u
prostoriju i objavili u koje mjesto smatraju da ih Bog poziva.
Nova crkva bi, neminovno, bila rođena sljedeće godine na toj
lokaciji. A. G. Danijels je još uvijek, čak i 1912., upozoravao
crkvu da, ako odustane od ovog modela službe, crkva će
umrijeti.
Mi nismo naselili naše sveštenike po crkvama
kao pastore u nekoj većoj mjeri. U nekim većim
crkvama izabrali smo pastore, ali, po pravilu,
ostali smo u pripravnosti za službu na polju,
evanđeoski rad, a naša braća i sestre su pripravni
da vode svoje crkvene službe i da dalje nastavljaju
svoj crkveni rad bez naseljenih pastora. A ja se
nadam da ovo nikada neće prestati da bude pravilo
službe u ovoj denominaciji; jer kada prestanemo

56
Razgovor sa G. B. Starom, objavljen u Vabašu, Indijana, Plain Dealer, 1.
oktobra, 1886., 5.
57
Seventh-day Baptist Sabbath Recorder, 28. decembra 1908. objavljeno u
Review and Herald od 14. januara 1909.
49
 raditi na tome da idemo naprijed i počnemo da
naseljavamo naše crkve, da ostajemo sa njima i da
umjesto njih mislimo i molimo se i radimo ono što
treba da se uradi, tada će naše crkve početi da
slabe i da gube svoj život i duh i postaće
paralizovane i fosilizovane, a naš posao će biti
zaustavljen. 58
Očigledno, ovaj misionski način razmišljanja nije bio samo
prolazni hir. To nije bila samo organizaciona struktura podignuta
zbog toga što su crkve bile male i malobrojne, već je to bila
struktura stvorena da služi crkvi u misiji, crkvi koja je sebe
gledala, prije svega, kao pokret za osnivanje crkava. Elen Vajt je,
takođe, dala svoje glasno odobravanje ovom modelu službe. U
stvari, njen uticaj je bio toliko jak u tom pravcu da, dok je god
ona bila živa, a A. G. Danijels predsjednik Generalne
konferencije, ovaj model uloge pastora je ostao nedirnut.
Međutim, do 1920. Danijelsov mandat je bio završen, a glas Elen
Vajt se nije čuo. Protest protiv odustajanja od ovog modela
službe je izgubio svoja dva glavna pobornika.
Tokom prvih dvadeset godina dvadesetog vijeka, vapili su da
imaju pastore zadužene za crkve, ali Elen Vajt i Danijels su
odlučno bili protiv toga. Nakon njihove smrti ništa ije moglo
zaustaviti bujicu. Pastori su brzo raspoređeni po crkvama širom
Sjeverne Amerike. Rezultat toga je bio nagli pad u osnivanju
crkava i usporavanje evanđeoskog napretka crkve.

Elen Vajt i naseljeni pastori

Sa vapajem vjernika za pastorima, koji je odjekivao širom

Sjeverne Amerike, Elen Vajt nije mogla šutjeti. Ona je jasno
prihvatila pokretni model i nagovarala je crkvu da ne odustane
od njega. Elen Vajt je u potpunosti shvatila da adventistička
crkva treba biti pokret za osnivanje crkava:
58
A. G. Daniells, Ministerial Institute Address, Los Angeles, California, mart
1912.
50
 Kada se crkve osnuju, pred njih treba izložiti da
čak i među njima treba izabrati ljude da nose
istinu drugima i stvaraju nove crkve; zato svi oni
trebaju raditi i do krajnjih granica njegovati
talente koje im je Bog dao i vježbati svoje umove
da se uključe u službu svome Gospodaru. 59
Ne oslanjajte se na pastore po pitanju toga da
rade sav posao u vašoj crkvi i okolini. Pastori
moraju tražiti izgubljene ovce, a vi im morate
pomoći; i dok su pastori pozvani da rade u drugim
dijelovima vinograda, Božji narod mora imati
svjetlost u sebi, govoreći jedni drugima kroz
psalme i himne i duhovne pjesme, pjevajući sa
milošću u svojim srcima i stvarajući melodiju za
Gospoda. Iako trebate veoma poštovati pastore
zbog njihovog rada, ne smijete se uzdati u njih kao
u svoje spasitelje, već izgrađujte sebe u najsvetijoj
vjeri. Kada se okupite u Božjem domu, pričajte
svoja iskustva i postajaćete jači. Dok govorite na
sastanku, stičete obrazovanje koje će vas
osposobiti da radite za druge. 60
Stav Elen Vajt je jasan. Sveštenici su osnivači crkava, koji
traže „izgubljene ovce“ dok ostavljaju stado sigurnim u toru da
se brine samo o sebi. Elen Vajt nije mogla ni zamisliti potrebu da
se pastor brine o crkvi. Uraditi tako, značilo je priznati da crkva
nije u potpunosti uradila svoj posao stvaranja učenika od
novoobraćenika. Prema njoj, svaka crkva koja mora da zavisi od
propovjednika nije još u potpunosti obraćena. S druge strane,
rana adventistička zajednica brinula se o sebi kao što su radili
njeni prethodnici u prvom vijeku, vodeći svoja bogosluženja bez
pomoći sveštenika. Umjesto propovijedi, oni su dijelili svoja

59
Ellen G. White, Christian Service (Takoma Park, Washington, DC: General
Conference of Seventh-Day Adventists, 1947.) 61.
60
Ellen G. White, Review and Herald, 7. maj 1889.
51
iskustva. Pričanje o nečijem hrišćanskom životu ima dublji uticaj
na hrišćanski rast nego što propovijed ikada može imati.
U navedenom citatu ukazano je na još jedan faktor. Pričanje
o svojim iskustvima svake sedmice u crkvi pripremalo je
vjernike da pričaju o svojim iskustvima kao svjedoci van crkve.
Pošto je sedmično bogosluženje za većinu adventista na početku
dvadesetog vijeka jedna od pasivnih stvari u crkvi, ne treba da
iznenađuje to što je većina adventista pasivna u svom
svjedočenju van crkve. U stvari, ovaj propust da se pričanje o
nečijoj vjeri učini redovnim dijelom bogosluženja može biti
jedan od glavnih razloga opšteg manjka svjedočenja kod većine
adventista u Sjevernoj Americi. 61 To je razlog zašto je Elen Vajt
govorila da adventisti ne trebaju očekivati propovijed svake
sedmice:
Često mi je pokazivano da treba biti manje
propovijedi pastorâ, koji su, uglavnom, djelovali
kao pastori lokalnih crkava, i da se trebaju uložiti
veći lični napori. Ne treba navoditi naš narod da
misli da trebaju slušati propovijed svake subote.
Mnogi koji često slušaju propovijedi, čak iako se
istina jasno propovijeda, nauče vrlo malo. Često bi
bilo mnogo korisnije da su subotnji sastanci nalik
na proučavanje Biblije po razredima. 62
Kako su, tokom prve dvije dekade dvadesetog vijeka, sve
više bili traženi pastori naseljeni u jednom mjestu, Elen Vajt je
sve više podržavala oblik osnivanja crkava koji je vodio
adventističku crkvu tokom više od pedeset godina:
Ne treba tražiti da imamo naseljene pastore po
našim crkvama, već neka životodavna sila istine
pokrene pojedinačne vjernike da djeluju, vodeći ih
da sa zainteresovanošću rade na obavljanju

61
Za diskusiju o bogosluženju prvih adventista, vidjeti autorovu knjigu The
Revolutionized Church of the 21st Century (Fallbrook, Calif.: Hart Research
Center, 1997.).
62
Ellen G. White, Loma Linda Messages, 179., 180.
52
 efikasnog misionarskog rada u svakom mjestu.
Kao ruka Božja, crkva treba da se obrazuje i obuči
da obavlja efektnu službu. Njeni vjernici trebaju
biti Božji predani hrišćanski radnici. 63
Nije mogla više pojednostaviti svoj stav od ovoga. Ne samo
da adventistička crkva ne treba da ima naseljene pastore, već ne
treba čak ni da se postavlja pitanje potražnje za njima. Elen Vajt
je jasno shvatila da je organizacija koju su oni stvorili trebala biti
fokusirana na misiju i ona nije namjeravala da ne radi ništa kada
je misija uništena. Adventistička crkva nije stvorena da imitira
druge protestantske denominacije; ona je bila jedinstvena. Ona je
trebala zauvijek da bude crkva u misiji, šaljući svijetu poruku o
zadnjem upozorenju. Ona je trebala da neprestano dolazi do
ljudi, dodajući nove teritorije dok ne proguta čitav svijet. Zato je
adventistička crkva trebala da bude organizovana drugačije od
ostalih denominacija. Ona je trebala biti organizovana da
podupire pokret za osnivanje crkava i trebala je biti misionska
organizacija, a ne organizacija koja je dadilja postojećim
adventistima, koji bi trebali imati duhovnu zrelost da bi
samostalno postojali bez naseljenog pastora zaduženog za njih.
Bog traži pastore i učitelje i evanđeliste.
Njegove sluge trebaju objavljivati vijest
jevanđelja od vrata do vrata. Poznavanje trenutne
istine ne služi da one koji su je prihvatili vodi da
se nasele i koloniziraju; ona služi da ih vodi u
nova mjesta. 64
Neki mogu smatrati da je naša denominacija sazrela od ovih
prvih dana, da su, zbog toga što danas imamo velike crkve,
potrebni pastori zaduženi za njih; naše vrijeme je drugačije.
Međutim, postojale su velike crkve na početku adventizma, kao
što je Batl Krik, i ta crkva crkva je dobila neke od najžešćih

63
Ellen G. White, „The Work in Greater New York“, Atlantic Union Gleaner,
8. januar 1902.
64
Ellen G. White, Review and Herald, 27. oktobar 1910.
53
osuda iz pera Elen Vajt zbog svoje ovisnosti o radnicima koji su
živjeli u Batl Kriku, umjesto da bude živa.
Međutim, razlog što je Elen Vajt insistirala na ovom modelu
uloge pastora je dvostruki. Već smo zapazili njen logički princip
osnivanja crkava i njenu posvećenost misiji adventističke crkve.
Ona je imala čvrsto mišljenje da su crkve sa pastorima slabe i
beživotne i da bi crkve bile duhovno zdravije da nemaju
naseljenog pastora. Ona se plašila da će naseljeni pastori stvoriti
slabe hrišćane.
Zaboravljajući da se snaga za odupiranje zlu
najbolje dobija agresivnom službom, oni su počeli
misliti da nemaju posla tako važnog kao što je
zaštita crkve u Jerusalimu od napada neprijatelja.
Umjesto da obrazuju novoobraćenike da nose
jevanđelje onima koji ga nisu čuli, oni su bili u
opasnosti da krenu pravcem koji će sve voditi u
tom pravcu da budu zadovoljni onim što je
urađeno. Da bi rasuo svoje predstavnike po
stranim zemljama, gdje mogu raditi za druge, Bog
je dozvolio da na njih dođe progonstvo. Odvedeni
iz Jerusalima, vjernici su „išli svugdje,
propovijedajući riječ“.
Oni koji će ići da osvajaju moraju izaći iz sebe
i jedina stvar koja će uraditi ovaj veliki posao je
da postanu jako zainteresovani za spasenje
drugih. 65
Iz njenog pera se jasno vidi da kada crkve rade na žetvi, one
duhovno rastu, ali kada se crkve fokusiraju na svoje lične potrebe
i probleme, one slabe i propadaju. Ovu opštu filosofiju Elen Vajt
je objasnila na sljedeći način:
Bog svojim propovjednicima nije dao posao
dovođenja crkve u red. Očigledno, čim se ovaj
posao uradi, mora se uraditi ponovo. Vjernici o
65
Ellen G. White, Acts of the Apostles (Mountain View, Calif.: Pacific Press,
1911.), 105.; isto, Fundamentals of Christian Education, 267.
54
 kojima se ovako brinu i trude postaju religiozni
slabići. Da je devet desetina truda, koji se uložen
za one koji poznaju istinu, uloženo u one koji
nikada nisu čuli istinu, koliko bi veći bio
napredak!
Ponekad propovjednici ovo previše rade; oni
žele da uzmu kompletan posao u svoje ruke. To ih
iscrpljuje i sprečava da rastu; oni, ipak, nastavljaju
da to čvrsto drže. Izgleda da misle da samo oni
trebaju raditi u Božjem djelu, dok članovi crkve
stoje nepokretni. Ovo uopšte nije Božja
zapovijest.
Najveća pomoć koja se može dati našem
narodu je naučiti ih da rade za Boga i da zavise od
njega, a ne od propovjednika.
Sve dok članovi crkve ne čine nikakav napor
da drugima pruže pomoć koja je njima dana,
rezultat će biti velika duhovna iznemoglost. 66
Po mišljenju Elen Vajt, zavisnost od pastora stvara slabe
crkve i nezrele članove crkava. Ovakvo mišljenje o zavisnosti od
pastora održalo se neko vrijeme nakon što je crkva odbacila
svoje shvatanje da je uloga pastora da se fokusira na misiju. H.
M. S. Ričards stariji, podsjećajući na ovo ranije vrijeme, izjavio
je da kada je on počinjao rad u crkvenoj službi, na crkve koje su
trebale pastora gledalo se kao na propadajuće crkve.

Da li propadajuće crkve trebaju pastora? Kako to čudno

zvuči u našim ušima danas, kada smo postali toliko naviknuti da
u mnogim našim crkvama imamo pastore koji rade sve. Kada su
pastori unajmljivani da se brinu o crkvi, i duhovnost i
evangelizam su opadali, a osnivanje crkava je zauzimalo zadnje
mjesto. Imati pastore zadužene za crkve ne funkcioniše u
Hrišćanskoj adventističkoj crkvi. Ovaj model uloge pastora treba
66
Ellen G. White, Testimonies, vol. 7, 18.; isto, Evangelism, 113.; isto,
Testimonies, vol. 7, 19; isto, 18., 19.
55
biti zapisan u knjigu istorije kao neuspješan poduhvat. Trebamo
pronaći novu paradigmu.
U stvari, imati pastora kao pastira nad stadom je model
službe koji je star hiljadu šesto godina. Sjeme za ovo je posijano
tokom drugog vijeka, a u potpunosti je primijenjeno u četvrtom.
Nakon Konstantinovog obraćenja, čitavo Rimsko carstvo je
postalo hrišćansko. Više nije postojala potreba za obraćenjem
sveštenstva i vjernika, jer su svi u carstvu bili hrišćani.
Evangelizam je postao dužnost profesionalnih vojnika, koji su
odlazili u daleke zemlje i osvajali nova područja za carstvo,
čineći tako ove zemlje hrišćanskim.
Posao sveštenika je promijenjen u brigu o postojećim
vjernicima, koji su sada bili grupisani u parohije. Nestalo je
misionsko shvatanje crkve. Rezultat je bio Srednji vijek. 67
Međutim, danas više ne živimo u Srednjem vijeku, gdje je čitav
svijet hrišćanski. Mi živimo u svijetu koji očajnički treba
obraćenje. Ako ni zbog čega drugog, trebamo se vratiti
misionskom shvatanju crkve i odbaciti ono što je postalo
katolički model uloge sveštenstva u Srednjem vijeku.
Ponovo, briga Elen Vajt bila je u pogledu toga da crkva od
ljudi načini prave učenike. Ona je smatrala da je potreba da se
pastor brine o zajednici dokaz da ljudi nisu postali učenici i da,
zato, crkva treba da se ponovo obrati.
Crkve umiru i žele da im pastor propovijeda.
Njih bi trebalo naučiti da donose desetak pred
Gospoda, da bi ih On mogao osnažiti i
blagosloviti: trebalo bi ih organizovati da rade da
bi dah Božji mogao ući u njih. Trebalo bi ih
naučiti da, ako ne mogu biti samostalni, bez

67
Vidjeti Loren B. Mead, The Once and Future Church (New York: The
Alban Institute, 1994.) radi diskusije o istorijskom razvoju modela u Srednjem
vijeku. Takođe vidjeti djelo ovog autora: An Understanding of Clergy Role
Based on Biblical and Adventist Historical Roots (Berrien Springs, Mich.:
NADEI, 1994.)
56
 propovjednika, moraju se ponovo obratiti i krstiti.
Oni trebaju ponovo da se rode. 68
Elen Vajt nije mogla biti jasnija. Ovo nije bio prolazni hir.
Sam život crkve bio je u pitanju. Crkve koje nisu mogle postojati
bez pastora propadale su – sa njima je trebalo raditi kao sa
novoobraćenima i podučavati ih radi samostalnosti da bi mogle
stajati na svojim nogama bez pastora.

Naseljeni pastori početkom dvadesetog vijeka

Iako je Elen Vajt jasno preporučivala da je Božji prvobitni

plan za adventističku crkvu bio da ne bude naseljenih pastora,
crkva je počela da naseljava pastore u veće crkve tokom prvih
dvadeset godina dvadesetog vijeka. Ona je nastavljala da ukazuje
na ideal, ali je i predlagala da bi pastori, kada se nasele po
crkvama, trebali evangelizirati i obučavati, ali ne raditi posao
koji bi vjernici trebali raditi. Mnogo njenih savjeta koji su se
odnosili na pastora kao onog koji obučava poticali su iz ovog
perioda. Ali, istovremeno, ona je čvrsto zagovarala stav da svrha
pastora nije da nadgledaju crkve koje poznaju istinu, već da traže
izgubljenu ovcu. Neki pastori su reagovali protiv snažnog poziva
Elen Vajt izjavljujući da, iako su smješteni po crkvama, oni ih ne
nadgledaju. Jedan koji je svoju reakciju pokazao na sjednici
Generalne konferencije 1901. bio je DŽ. O. Korlis, pastor crkve
u San Francisku:
Čovjek može nadgledati i, jednostavno,
propovijedati crkvi sve dok ona u potpunosti
zavisi od njegovog propovijedanja; ali naša crkva
to ne radi. Naša crkva je u poslu. Mi pokušavamo
svakog vjernika crkve pokrenuti na rad. Ali
pastor, dok razgovara sa raznim članovima crkve,
želi da napravi razliku između njih, kako bi znao

68
Ellen G. White, Evangelism, 381.
57
 za šta je ta osoba sposobna. Vjerujemo da ovo
možemo uraditi. 69
Zatim je opisivao šta radi njegova crkva. Oni su održavali
bogosluženja prve i treće subote svakog mjeseca u Simenovom
domu. Uz to, imali su posjete zatvoru treće nedjelje svakog
mjeseca. Razgovor o zdravlju vodio se svakog četvrtka naveče.
Vjernici su dolazili u kontakt sa siromašnima u tom gradu,
govoreći im o zdravom načinu života i dijeleći im hranu i odjeću.
Povremeno su mogli da pričaju sa njima o Isusu. Grupe vjernika
su posjećivale bolesne i stare. Vjernici su svakog mjeseca
prodavali preko dvjesto pedeset komada magazina Znaci i čak su
obavljali misiju za Japance i Kineze u gradu. Odmah se može
vidjeti da crkva nije zavisila od pastora.
Svi ovi odbori daju izvještaje na redovnim
sedmičnim sastancima radnika. Ja nemam mnogo
šta da radim u ovim planovima rada, osim da se
dogovaram sa onima koji su uključeni u njihovo
ostvarivanje. Ovo se čini zaista neophodnim tamo
gdje ima mnogo ljudi uključenih u posao, da bi se
sačuvao sklad i jedinstvo plana. 70
Zatim je izvjestio o tome da svakog mjeseca imaju krštenja,
ali da nije on zaslužan za to, jer sve što je on uradio bilo je
olakšavanje rada vjernicima. Oni su uradili sav posao.
Mora se priznati da ovo nije stajanje nad glavom vjernicima.
Ipak, ovo je za Elen Vajt druga stvar po redu koju bi izabrala, a
ne ideal. Ali čak i ovo ima neodređenu sličnost sa današnjom
crkvom.

Šta trebamo uraditi?

Možemo li napraviti kopiju adventističkog modela osnivanja

crkava iz devetnaestog vijeka na početku dvadeset prvog vijeka?
Očigledno ne. Uraditi to bila bi jedna tužna greška. Vremena su
69
GC Bulletin, 21. april 1901., posebno izdanje br. 16, 27.
70
GC Bulletin, 21. april 1901.
58
drugačija. Međutim, moramo biti voljni da izvučemo principe iz
modela rane adventističke crkve i potruditi se da primijenimo te
principe na način na koji vodimo crkvu danas. Koji su to
principi?
Osnovni princip je imati misionski fokusiranu organizaciju.
Kakva god da je struktura lokalne crkve, ona mora biti
fokusirana na misiju. Drugo, crkve ne smiju zavisiti od pastora.
Briga o postojećoj zajednici ne treba zaokupiti veći dio
pastorovog vremena. Treće, ljudi moraju postati učenici i biti
obučeni da bi mogli biti samostalni. To je, jednostavno, pitanje
zdravlja crkve. Crkve koje ovise od toga da pastor radi sav
njihov posao umjesto njih nisu zdrave.
Svaki model osnivanja crkava treba da je utemeljen na ovim
principima. Ovaj autor predlaže četiri moguća modela koja mogu
biti u skladu sa gore navedenim principima. To ne znači da
postoje samo četiri načina da se to uradi. Mogući su i drugi
modeli, ali četiri koja su ispod objašnjena mogu poslužiti za
početak

Prvi model: tradicionalna crkva

Mnogi izjavljuju da je tradicionalna crkva zastarjela, ali ona

se pokazala kao prilično elastična i vjerovatno će postojati još
neko vrijeme. Pod tradicionalnom crkvom podrazumijeva se
crkva kojom upravlja pastor koji je tu naseljen. Međutim, iako će
osnovni oblik ostati netaknut, na ovom modelu će biti potrebno
uraditi neke veće izmjene da bi uspješno ispunio Hristovu misiju
u dvadeset prvom vijeku.
Najveća izmjena će biti potrebna u ulozi pastora.
Tradicionalno, većina adventističkih crkava vidi svog pastora
kao glavnog staratelja crkve. Umjesto toga, uloga se treba
izmijeniti tako da pastorov glavni fokus bude na obučavanju
svetaca za službu. Umjesto da obavlja službu, pastorova glavna
uloga će biti da pomaže vjernicima u službi. Ovo bi bilo u skladu

59
sa opisom posla u Efescima 4:11, 12. 71 U ovom kontekstu,
funkcija pastora bila bi veoma slična onoj kao kod
adventističkog pastora Dž. O. Korlisa iz San Franciska na
početku dvadesetog vijeka. Radije nego da stoji nad glavom
crkvama, pastor bi olakšavao i koordinirao službu vjernika u
crkvi.
Ovaj model je potreban zbog očekivanja nekih ljudi da crkva
treba imati pastora. Mnoge crkve u adventizmu ne mogu
postojati bez ovog modela crkve. Čak i kada crkve vide
vrijednost paradigme ranog adventizma, teško im je da se
promijene. Ove promjene im omogućavaju da budu u skladu sa
principima koje objavljuju Sveto pismo i Elen Vajt. Zbog širih
očekivanja svijeta, adventizam će trebati nastaviti da funkcioniše
sa ove dvije vrste crkava da bi privukao ljude koji imaju ova
očekivanja.
Mnoge nove crkve će, takođe, trebati da se osnuju po ovom
modelu. Tokom druge polovine dvadesetog vijeka, među
mnogima je bio popularan model osnivanja crkava koji je
osjetljiv na tragaoce za istinom. Takav tip crkve bio bi jedan
primjer crkve osnovane po ovom modelu. Svaka zajednica koja
smatra da pastor ima visoku poziciju, kao što je afro-američka
zajednica, trebaće nastaviti osnivanje crkava po ovom modelu da
bi dosegla svoje ciljne grupe.
Postojeće crkve trebaće biti podučene, a zatim će trebati
preći na ovo novo shvatanje uloge pastora. Ni na jednom drugom
području to neće biti teže kao na području pastoralne brige.
Većina kongregacija se navikla da se o njima brine pastor. Za
neke može biti teško da se o njima brinu vjernici. Mudar pastor
koji želi da pređe na ovaj model polako će pomijerati crkvu kao
ovom cilju. Radije nego da prestane sa brigom, pastor će
inteligentno raditi tako što će govoriti vjernicima o povećanju
brige i brizi vjernika koja je od pomoći, dok će, istovremeno,

71
Za diskusiju o ovoj ulozi koja je navedena u Efescima 4, vidjeti autorovu
knjigu Revolution in the Church (Fallbrook, Calif.: Hart Research Center,
1993.). Glavna poglavlja su ona o ulozi vjernika i o radu pastora.
60
nastaviti redovnu pastoralnu brigu. Kako se crkva navikava na
ovaj novi nivo bolje brige, pastor može polako oslobodi teškog
tereta pastoralne prige i osloboditi svoje vrijeme za evangelizam.
Čak će i novoosnovanim crkvama biti potrebna obuka na ovom
području, prije nego što ova praksa u potpunosti zaživi u novoj
crkvi.
Jedan od načina da se poveća briga vjernika jednih o
drugima je da se potakne pomoć vjernika dobrovoljaca koji će
jednom mjesečno doći u crkvu i pozvati druge vjernike da vide
kako su duhovno. Svaki uočeni potencijalni problemi mogu se
prebaciti na pastora ili starješine da preduzmu dalje korake. Ako
jednom mjesečno crkva pozove sve vjernike samo da se raspita o
njihovom duhovnom zdravlju, to će vjernicima pružiti daleko
veću brigu nego što očekuju u okviru trenutnog programa i
smanjiti kritikovanje crkve radi nepružanja jednake pastoralne
brige.
Ovaj model će funkcionisati, prije svega, u crkvama koje
imaju oko sto pedeset ili više posjetilaca. Mnoge ovakve crkve
trebaće mnoštvo radnika da bi funkcionisale adekvatno, čak i po
modelu nezavisnosti. Jedan od trenutnih problema adventizma je
nesposobnost da se obezbijedi adekvatan personal za veoma
velike crkve, posebno u velikim gradovima. Međutim, ovakav
personal mora se unajmiti da obučava, radije nego da obavlja
službu. Crkve sa manje od sto pedeset posjetilaca, osim ako su
novoosnovane i tek rastu, obično neće biti zdrave ako su
oblikovane po ovom modelu, već će, uglavnom, postati veoma
zavisne od propovjednika. Finansijska pitanja će, takođe, odigrati
ulogu u pogledu nemogućnosti da se obezbijedi plata za pastora
za crkve sa manje od sto pedeset posjetilaca. Ipak, finansije ne
smiju da budu odlučujući faktor. Naša motivacija mora da bude
zdravlje crkve.
Da bi ovaj model funkcionisao, crkva mora, prije svega, da
stvori misionski način razmišljanja u postojećoj zajednici ili
novoosnovanoj crkvi. Ljudi nisu željni da dobiju obuku. Ako
pastor, jednostavno, objavi da će se održati obuka, pojaviće se

61
malo ljudi za to, a većina njih će biti pogrešni ljudi. Umjesto
toga, crkva mora, prije svega, da u crkvi stvori misionski način
razmišljanja. Kada se jednom uspostavi svjesnost o Velikom
nalogu, ljudi će čeznuti za obukom u želji da pomognu misiju.
Ljudi nisu baš nestrpljivi da dobiju obuku samo radi same obuke;
oni zaista žele da budu obučeni kada vide kako će obuka
osposobiti crkvu da izvrši svoju misiju. Tako misionski način
razmišljanja vodi crkvu ka obuci i rezultatima i u pogledu
duhovnog i u pogledu brojčanog rasta crkve.
Međutim, misionski način razmišljanja se ne razvija preko
noći ili samo propovijedanjem nekoliko propovijedi o misiji. U
crkvi redovno trebaju biti propovijedi, seminari, prioriteti u
budžetu, prioriteti na sastancima odbora, oblikovanje itd. Kada
ljudi vide da je misija prioritet za pastora i za vođstvo koje
sačinjavaju vjernici, oni će postati crkva sa misionskim načinom
razmišljanja. Upravo u takvoj atmosferi će obuka biti
ohrabrujuća i ljudi će dobrovoljno postati dio nje i postaviti kao
prioritet svoje vrijeme za obuku i stvarnu službu.
Još nešto o obuci. Većina crkava koja nastoji da obučava
troši suviše mnogo vremena na teoriju. U jednom kratkom
vremenskom periodu pružite ljudima osnovne principe koji su im
potrebni, zatim ih odmah postavite u kontekst službe. Oni će
znati sve što trebaju da znaju, ali će tada shvatiti koja prava
pitanja da postave na idućem času obuke. Mnoge obuke su tako
temeljite da ljudi, zapravo, postaju obeshrabreni u pokušajima
službe, ali ako mogu prvo biti postavljeni u službu, naučiće
mnogo brže i mnogo više njih će biti potpuno obučenih za Boga.

Drugi model: mala seoska crkva

U adventističkoj crkvi, jedan od najvećih izazova osnivanju

crkava i evangelizmu je mnoštvo malih seoskih crkava koje se
bore samo da prežive na početku dvadeset prvog vijeka. Mnoge
od njih su veoma male i godinama su u opadanju. U nekima od
njih svake subote se nalazi manje od pet vjernika. Većina ih je

62
grupisana na području sa tri ili četiri druge male crkve. Nekoliko
ovakvih područja zajedno bi imalo manje od stotinu vjernika.
Ipak, pastor sa punim radnim vremenom služi u sve četiri crkve.
Ovakve vrste crkava zaista zavise od toga da pastor radi sve.
U nekim područjima od pastora se očekuje da propovijeda u
svakoj crkvi najmanje dva puta mjesečno, a u nekim slučajevima
i svake subote. Šta više, od pastora se očekuje da ima sedmični
molitveni sastanak u svakoj crkvi, mjesečni sastanak odbora itd.
Putovanje od jedne do druge crkve sa vođenjem svih ovih
aktivnosti ostavlja pastoru malo vremena da evangelizira i da
radi ono što treba da prouzrokuje rast te male crkve. Zbog toga
većina malih crkava ili stagnira ili opada. Takođe, u mnogim
slučajevima crkve kontrolišu žena ili muškarac koji vode glavnu
riječ. Pastor mora da radi sa njima da bi bilo šta ostvario, ali
mnogo puta oni su u suprotnosti sa pastorom.
Ovakva područja rijetko obezbjeđuju desetak dovoljan da
pokrije troškove oblasti za platu pastora tog područja. Kao
rezultat, većinu ovih područja sponzorišu veće crkve, što
sprečava oblast da im obezbijedi adekvatno finasijsko pokriće za
pastora. To je, takođe, i jedan od razloga zašto je oblastima tako
teško obezbijediti nove budžete za osnivanje crkava u glavnim
centrima populacije. Zbog velikog troška plaćanja personala za
ove male crkve, malo je raspoloživih sredstava.
Šta se može učiniti? Možda neke od ovih malih crkava treba
zatvoriti, ali to nije uvijek lako ili praktično. Moramo pronaći
način da se brinemo za ove male grupe bez tolikog trošenja
ograničenih sredstava crkve. Takođe, trebamo pronaći način da
im obezbijedimo potrebnu pažnju da bi rasli bez zavisnosti od
plaćenog personala.
Mala crkva je veoma dragocjeno sredstvo. Džordž Barna
ukazuje na to da će male crkve biti održive u dvadeset prvom
vijeku jer je Generacija X veoma orijentisana ka odnosima i želi
male crkve gdje odnosi mogu biti njegovani. Mnogo malih
crkava može omogućiti crkvi da bolje služi ovoj generaciji koja

63
dolazi. Zato, ne smijemo izgubiti male crkve, već moramo
naučiti kako ih učiniti efektnijima i bez nepotrebnih troškova.
Jedno od mogućih rješenja je iskoristiti aranžman pastora
koji zemlje trećeg svijeta smatraju vrlo efektnim. Prema ovom
modelu, stvorili bismo velika područja sa petnaest do dvadeset
crkava, kojima bi upravljao pastor tog područja. Prema ovom
aranžmanu, pastor bi služio više kao predsjednik mini oblasti. On
bi olakšavao službu svim malim crkvama na tom području, ali ne
bi bio glavni izvršitelj službe u svakoj crkvi, kao što je prema
trenutnom aranžmanu. Ova veličina područja bi, zapravo, bila
lakša za pastora nego tri ili četiri crkve. U manjem području
vjernici još uvijek očekuju od pastora da radi sve, ali u većem
području svako zna da bi bilo nemoguće da pastor radi sve. Zato
bi vjernici trebali preuzeti više odgovornosti.
U okviru ovog aranžmana, oblast bi, pod upravom pastora
tog područja, trebala odrediti glavnog đakona ili pastora laika u
svakoj od tih crkava. Prema idealu, ovo bi bilo neplaćeno radno
mjesto, ali neke oblasti bi možda više voljele da daju malu platu
pastoru laiku da bi mu pomogle oko troškova putovanja. Bilo bi
nužno da se ovaj pastor laik ili glavni đakon odredi, radije nego
da se izabere, kao što je normalno, zbog potrebe da oblast smatra
tu osobu odgovornom i da bude u stanju da ih smijeni ako
prestanu biti lojalni crkvi. Jedan od strahova vjernikâ vođâ je da
će oblast izgubiti kontrolu i da će vođa odvesti crkvu u
pogrešnom smjeru ili je možda čak povesti u smjeru otpadničke
grupe. To su stvarne bojazni koje treba riješiti. Određivanje,
radije nego izglasavanje, može biti jedan način da se problem
djelimično riješi.
Pastor područja trebao bi biti u redovnom kontaktu sa ovim
pastorima laicima ili starješinama. Idealno bi bilo da se oni
sastaju sa pastorima jednom mjesečno, možda nedjeljom. Tri ili
četiri pastora laika/starješine iz crkava koje su u neposrednoj
blizini mogu zajedno doći radi instrukcija, obučavanja i vježbi.
Ovo će omogućiti vođi tog područja da zna šta se dešava u
svakoj crkvi, da pruži savjet gdje je potrebno i da pruži bilo koju

64
potrebnu obuku. On će, takođe, trebati biti u svakodnevnom
kontaktu sa ovim pastorima laicima putem elektronske pošte i
telefona.
Crkve će od toga imati koristi, jer će im pastor laik ili
starješina pružiti više pažnje nego što bi je mogle primiti od
pastora područja sa četiri crkve.
Oblasti koje su pokušale sa ovakvim pristupom postavljanja
pastora laika nad crkvom izvještavaju da crkve, zapravo,
napreduju u ovakvom okruženju. Neke koje su imale manje od
pet članova narasle su do dvadeset ili više članova, dok su u
starom aranžmanu godinama opadale. Ovako, od ovog
aranžmana crkva može imati koristi.
Ko može biti pastor ovakvog područja? Vjerovatno, najbolji
pastori u oblasti! Pastori koji otkrivaju potencijal za vođenje
napredovali bi u ovakvom aranžmanu. Oni bi djelovali kao
predsjednici mini oblasti i naučili bi vještine potrebne da se
pomogne razvoj vođstva. Pastor bi povremeno propovijedao u
crkvama, ali bi, uglavnom, pastor laik imao propovijed, ako mu
je nivo te sposobnosti dovoljan za to. Ako ne, crkva može svake
subote preuzeti propovijed sa Adventističke komunikacijske
mreže ili imati staromodni sastanak sa pričanjem iskustava u
skladu sa savjetom Elen Vajt da vjernici ne očekuju propovijed
svake subote. 72 U ovakvom području pastor bi, osim redovnog
obučavanja ljudi i savjetovanja sa njima, bio angažovan u
osnivanju crkava. U okviru ovog modela, u ovom području bi se
mogle neprestano osnivati nove crkve, omogućavajući da se
uveliko poveća broj crkava bez povećavanja plate za pastore. Na
tom području, pastor bi povremeno vodio evangelizacije ili
seminare o proročanstvima. Naravno, i vjernici bi to radili.
Novac, ušteđen kombinovanjem područja, mogao bi se
iskoristiti na nekoliko načina. Kao prvo, oblast bi mogla
obezbijediti platu za pastora, koja je potrebna velikim crkvama
da adekvatno evangeliziraju na svojoj teritoriji. Međutim, biće
72
Adventist Communication Network (ACN) obezbjeđuje svake sedmice
propovijed preko satelita.
65
potrebno da oblasti budu pažljive da dodijele ove dodatne
budžete, zasnovane na evangelističkim aktivnostima crkve, a ne
samo na trenutnom broju vjernika. Drugo, mogao bi se
obezbijediti budžet za osnivanje crkava na područjima velikih
gradova, gdje su adventizmu očajnički potrebne stotine crkava.
Pastori koji osnivaju crkve mogu se poslati u ova područja da
osnuju mnogo malih crkava. Treće, ušteđeni novac bi se mogao
upotrijebiti da se stvore timovi za osnivanje crkava, radije nego
za pojedinačne pastore. Ovo bi dovelo crkvu u sklad sa Isusovim
savjetom da rade dva po dva. Sve ovo postaje moguće kada se
oslobode sredstva iz prevelikih pastorskih plata koje trenutno
postoje u malim crkvama.
Ovaj dio se fokusira na male seoske crkve i predlaže neke
alternative. Međutim, mnoge male crkve su smještene i u
urbanim područjima, od kojih mnoge stagniraju ili opadaju
tokom više godina. Nema dovoljno ljudi (sto pedeset) da bi
opravdali prisustvo pastora. Možda se sa tim postupa na isti
način kao i sa seoskom malom crkvom. Sve male gradske crkve
u nekom području mogu se smjestiti u jedno veliko područje, ili
se dva područja velikih gradova mogu kombinovati da čine jedno
veliko područje. Pastor tog velikog područja bi služio na potpuno
isti način kao pastor velikog područja sa malim seoskim
crkvama. Glavna razlika bi bila lokacija crkava. Pošto se služba
u gradu razlikuje od službe na selu, bilo bi pametno da ova dva
tipa velikih područja budu odvojena i da se izaberu pastori na
osnovu njihove sposobnosti da rade najbolje što mogu u
urbanom okruženju ili u seoskom ambijentu. Kao i kod nihovih
kolega na selu, posao pastora u gradu bio bi da savjetuje,
obučava, evangelizira i osniva crkve u velegradskom području.
Mogu postojati i druga rješenja za problem male crkve, ali
ovo bi pokrenulo diskusiju. Ako će adventistička crkva ponovo
postati pokret za osnivanje crkava, ona ne može priuštiti da tako
mnogo svojih sredstava veže za male crkve. Ona mora pronaći
način da se brine o ovim crkvama bez trošenja tolikih sredstava i
otkriti načine da mala crkva raste i bude življa i zdravija.

66
Prijedlozi navedeni ovdje služe da pomognu da se potiče ovaj
napredak vraćanjem malih crkava paradigmi ranog adventizma
što je moguće prije.
Crkve se ne mogu prisiliti da prihvate ovaj model ili će ga
zamrziti. Biće im potrebno obrazovanje u pogledu savjetâ Elen
Vajt, po pitanju rada pastora i potrebe za nezavisnošću. Kada se
jednom edukuju, biće im potrebna vježba da se osposobe da
funkcionišu u toj novoj paradigmi. Samo tada ih možemo
premjestiti u područja velikih crkava o kojima smo ovdje ranije
govorili. Kada se u ovim crkvama razvije misionski način
razmišljanja, mnoge od njih će tražiti da se pruži staranje u
skladu sa savjetom Elen Vajt. Drugim riječima, ovaj pokret mora
da nastane od ljudi koji su uključeni u to, a ne da ga, pomoću
zakona, stvori pastor ili oblast. Oblast i drugi nivoi mogu dati
podrušku za crkve koje prelaze u ovu novu paradigmu; oni ih
mogu podučavati, ali moraju paziti da ne donose zakone za njih.

Treći model: ćelijska crkva

Treći model crkve koji se može uklopiti u paradigmu zvanu

„nezavisnost od pastora“ je ćelijska crkva. Ova nova vrsta crkve
je još uvijek u probnom periodu i samo će vrijeme reći da li će
zaista postati održiv model crkve za adventiste sedmog dana.
Ipak, barem u teoriji, ovaj model crkve sadrži veliko obećanje za
službu nezavisno od pastora.
Ćelijska crkva je organizovana oko malih grupa. Ona je
drugačija od crkve koja ima male grupe samo kao jedan od
mnogih programa u crkvi. U ćelijskoj crkvi ne postoje drugi
programi; sva služba proizilazi iz ćelija. U tradicionalnoj crkvi
osoba može biti član crkve a ne biti dio male grupe; u ćelijskoj
crkvi, učestvovanje u ćeliji je važnije nego zajedničko
bogosluženje, a osoba ne može biti član crkve ako ne učestvuje u
jednoj od ćelija.

67
 Centar cjelokupne organizacije crkve je u ćeliji. 73 Ćelijska
crkva nema sve službenike koje ima tradicionalne crkve –
starješine, đakoni, vođe za ličnu službu itd. U ćelijskoj crkvi,
vođe grupe njeguju sve vrste službi, koje proizilaze iz ćelija.
Subotom različite grupe u crkvi sakupljaju se radi zajedničkog
bogosluženja, ali to je sekundarno u odnosu na stvarni životu
crkve, koji se ogleda u ćeliji.
Ćelijske crkve ulažu ogromnu energiju u stvaranje zajednice.
Zbog toga pastoralna briga funkcioniše u ćelijama, pošto se
članovi ćelije brinu jedni o drugima. Ćelije rade i evangelizam;
one neprestano traže ljude, dovode ih do toga da vjeruju i brinu
se o njima unutar sigurne ćelijske sredine. Kao rezultat, u
ćelijskoj crkvi se neprestano stvaraju nove ćelije; idealno je da
svaka ćelija potiče rađanje nove ćelije svake godine. Kao
rezultat, ova vrsta crkve, kada se jednom uspostavi, može
ostvariti ekponencijalan rast, jer crkva neprestano umnožava
sebe.
Ćelijske crkve mogu rasti bilo gdje, ali svoj najveći
potencijal mogu ostvariti u urbanim područjima. Jedna od
poteškoća osnivanja crkava u urbanim područjima leži u
činjenici da je veoma teško naći objekat i da je veoma skup da se
kupi. Pošto ćelijske crkve gledaju na vlasništvo nad imovinom
kao na nešto sekundarno i pošto se oni, uglavnom, sastaju u
kućama vjernika, kao što su radili prvi hrišćani, kupovina objekta
nije neophodna. Oni mogu iznajmiti objekat za subotnje
bogosluženje grupe, ali uopšteno, oni smatraju da je ulaganje
više miliona dolara u zgradu koja će se koristiti samo jednom
sedmično nepotrebno.
Ćelijskim crkvama je zaista potreban naseljeni pastor, ali se
na pastora gleda kao na mentora/trenera čitave grupe. Glavni
posao pastora je da vježba vođe grupe, obučava grupe, njeguje
osnivanje novih ćelija i evangelizira. Ova uloga je u skladu sa
principima o kojima je govorila Elen Vajt. Ovdje pastor djeluje
73
“Ćelija“ se odnosi na grupu koja nema više od petnaest ljudi koji se redovno
sastaju.
68
na sličan način kao pastor područja sa dvadeset crkava, osim što
je njegovih dvadeset ćelija (crkava) locirano na istom području.
Pastor troši malo vremena na pastoralnu brigu, jer se vjernici
unutar ćelija brinu jedni o drugima. On je uključen samo u teške
slučajeve.
Postoji nekoliko prednosti ovog modela službe. Prvo, on
omogućava pastoru da upravlja velikim grupama na području
velikog grada. Drugo, on obezbjeđuje najbolju moguću
pastoralnu brigu. Treće, on omogućuje pastoru da se zaista
fokusira na osnivanje crkava (započinjanje novih ćelija), jer
svaka započeta nova grupa je, u suštini, nova crkva. Četvrto, on
oslobađa energije crkve za izvršavanje misije crkve. A konačno,
crkva je sagrađena na savjetima Biblije i Elen Vajt o
nezavisnosti.
Pošto je ovo tako drugačija vrsta crkve, bilo bi najbolje
započeti ovakve crkve ni iz čega, radije nego pokušati preći iz
postojeće crkve u ovaj model. Postojeća crkva najbolje ostvaruje
prelazi u Prvi model. Osnivajući ćelijsku crkvu, ljudi trebaju u
potpunosti utonuti u filozofiju i praksu ćelijske crkve. Oni
trebaju čitati literaturu u širokom opsegu i posjećivati treninge o
osnivanju ćelijskih crkava; inače, mogu započeti crkve sa
dodacima malih grupa, koji nisu prave ćelijske crkve. Jedna od
ključnih karakteristika ovakvih vrsta crkava je razvijanje staze
snažnog učeništva za nove članove ćelija. U ovom modelu je
nužno da fokus ćelije bude na učeništvu. Ako oni koji započinju
ćelijsku crkvu u potpunosti ne razumiju stazu učeništva, stvoriće
nešto što oni mogu nazvati ćelijskim crkvama, ali što su, u
stvarnosti, samo tradicionalne crkve sa malim grupama kao
dodatkom.
Biće potrebno da oblasti budu strpljive sa ovom crkvom koja
se razvija. Uopšteno, ona pokazuje veoma spor rast u prve tri
godine, jer je fokusirana na razvijanje svog temelja zajednice.
Međutim, nakon tri godine ove crkve, bukvalno, eksplodiraju,
pod uslovom da su razvile stazu snažnog učeništva koja je gore
pomenuta. Takođe, biće potrebno da oblasti budu strpljive sa

69
ovim crkvama dok one razvijaju nove oblike organizacije. Na
primjer, one nemaju tradicionalne službenike. Ako oblast
insistira da se ćelijska crkva prilagodi i izabere tradicionalne
službenike, oni će je uništiti. Ako se planira da ćelijski pokret
raste, biće potrebno da uprava dozvoli nove oblike i nove nazive
za službe koje mogu funkcionisati malo drugačije a ipak biti
potpuno adventističke.

Četvrti model: crkva kojom upravljaju vjernici

Četvrti model crkve koja ne zavisi od pastora je crkva kojom

u potpunosti upravljaju vjernici, bez pastora. Ove crkve čak nisu
dio područja sa više crkava. Njima se može upravljati kao
tradicionalnom crkvom ili čak ćelijskom crkvom. Osnovna
razlika je u tome da nema pastora! U tom smislu, ova crkva
funkcioniše kao većina adventističkih crkava devetnaestog
vijeka. One se brinu o sebi bez pastora i održavaju svoj duhovni
život i redovna bogosluženja bez prisustva pastora.
Jedan od najboljih primjera ove vrste crkve je crkva za koju
su Rod i Dona Vili pomogli da se osmisli na području Peorije,
država Ilinois. Rod je zubar sa punim radnim vremenom koji je
osnovao crkvu u svojoj zubarskoj ordinaciji. Na kraju je crkva
prerasla zubarsku ordinaciju i Bog ih je vodio do kupovine
prekrasne škole u kojoj su trebali održavati svoja bogosluženja.
Hrišćanska adventistička crkva Ričlend Bridž je u potpunosti
adventistička. Ona funkcioniše kao tradicionalna crkva samo u
smislu da ima razne programe i službe koje proizilaze iz crkve.
Zbog toga je ona po svojoj organizaciji tradicionalna, a ne
ćelijska. Međutim, nije tradicionalna u smislu da su svi vjernici
uključeni u službu. Crkva nije pod kontrolom bilo kojeg
pojedinca; to je crkva u sigurnim rukama vjernikâ. Ta crkva
nikada nije imala pastora i ne želi da ga ima. Ona vraća svoj
desetak Oblasti Ilinois, kao i svaka druga crkva u toj Oblasti.
Prošle godine (1998.) desetak je dostigao sumu od oko 85.000

70
dolara. Prosječna posjećenost je između osamdeset pet i sto ljudi
svake subote.
Ovaj model u adventističkoj crkvi ima nevjerovatan
potencijal za osnivanje crkava. Ipak, on najviše plaši upravu
oblasti, i to sa dobrim razlogom. Ako bi pastor pokušao da vodi
crkvu ka otpadničkom pokretu ili bi bio kriv zbog jeresi, oblast
bi mogla otpustiti pastora i sačuvati crkvu. Međutim, u crkvi
kojom upravljaju vjernici, za koju je zadužena neplaćena osoba,
oblast nema nikakvih sredstava.
Ipak, ovaj model je uveliko funkcionisao na početku
adventizma. Ponekad je imao i probleme. Mnogo puta smo čitali
o Džejmsu i Elen Vajt ili drugim vođama koje su posjećivale
crkve u pokušaju da izglade nastale probleme, posebno
fanatizam. Ipak, čak iako su postojali problemi u tom modelu,
Elen Vajt i ostali su nastavljali da ga zastupaju. Izgleda da nisu
smatrali da su ti problemi bili nesavladivi.
U ovaj bi se model trebalo upustiti samo sa vjernicima koji
su čvrsto odani crkvi i koji će raditi u velikom skladu sa upravom
lokalne oblasti. Ako se uspostavi dogovor i uprava crkve ostane
u bliskoj vezi sa ovakvim crkvama, kao rezultat toga, mogu biti
osnovane mnoge uspješne crkve i mnogi ljudi mogu biti
zadobijeni za Božje carstvo.

Rezime

U ovom poglavlju smo istražili osnivanje crkava na početku

adventizma i otkrili da je model, koji je tada zastupan, očigledno
bio model nezavisnosti od pastora. Prvi adventisti su ovaj model
praktikovali u toj mjeri da su zastupali stav da nad njihovim
crkvama ne budu postavljeni naseljeni pastori. Umjesto toga,
crkve su se brinule same za sebe i održavale svoja redovna
bogosluženja bez pomoći pastora, tako da su pastori bili slobodni
da evangeliziraju i osnivaju crkve. Šta više, kada se adventizam
počeo udaljavati od ovog modela tokom prvih dvadeset godina
dvadesetog vijeka, samo su najveće crkve imale svoje pastore i

71
ovim pastorima je rečeno da ne stoje nad glavom crkvi, već da
budu treneri i oni koji obučavaju.
Na ulasku u dvadeset prvi vijek, predlažemo četiri modela
nezavisnosti koji bi bili moderna adaptacija principâ ranog
adventizma. Ovi modeli su: (1) tradicionalna crkva sa pastorom
kojeg smatraju, prije svega, trenerom, radije nego glavnog
staretelja; (2) područje sa malim crkvama sa pastorima
laicima/starješinama nad lokalnom crkvom i pastorom nad
petnaest do dvadeset ovakvih crkava; (3) ćelijska crkva, gdje je
crkva organizovana oko grupa i gdje pastor, uglavnom, radi na
razvoju novih grupa i obučava postojeće grupe, dok,
istovremeno, svake subote propovijeda svim grupama; i (4)
crkva vjernikâ, koja nema pastora, već njome upravljaju vjernici
u bliskom dogovoru sa lokalnom oblasti i koja je apsolutno
lojalna crkvi po doktrini i upravi lokalne oblasti.
Svi ovi modeli mogu pomoći da Hrišćanska adventistička
crkva u Sjevernoj Americi počne da se fokusira na osnivane
crkava kao na glavnu aktivnost. Oni, takođe, mogu pomoći da
crkva oslobodi svoja sredstva da budu više fokusirana na žetvu.
Adventistička eshatologija je uvijek predviđala vrijeme kada će
se desiti progon i kada će vjernici morati funkcionisati bez
pomoći sveštenika. Ovi modeli ne samo da će pomoći da crkva
sada raste, već će pomoći vjernicima da se pripreme za
posljednje vrijeme nevolje, kada će crkva morati sama da
funkcioniše. Pošto je ovaj način osnivanja crkve toliko
ukorijenjen u adventističkojistoriji i eshatologiji, neophodno je
da adventizam današnjice pokuša da oživi ovaj model crkava
nezavisnih od pastora tako što će osnivati mnoge nove crkve
prema ovom modelu.

72
 4
Elen Vajt i osnivanje crkava

U prethodnom poglavlju smo istražili osnivanje crkava na

početku adventizma i otkrili da je to bila osnovni misionski cilj
crkve. Adventizam je bio, prije svega, pokret za osnivanje
crkava. Elen Vajt je bila vitalni dio te strategije. Ona je osnivanje
crkava shvatala kao osnovnu ulogu pastora. Takođe, ona je
iznijela i ostale posebne primjedbe u vezi sa osnivanjem crkava.
U sljedećem poglavlju ćemo razmotriti te primjedbe.
Njena najuopštenija izjava o osnivanju crkava je ova: "Na
svakog koji vjeruje Bog je stavio teret osnivanja crkava."74
Osnivanje crkava nije izbor za bilo kojeg adventistu. Iako neće
svako postati osnivač crkava, svaki vjernik bi trebao poduprijeti
nastojanje da se crkve osnivaju i ponijeti teret radi ostvarenja
osnivanja. Svi naši vjernici bi trebali postati puni žara u pogledu
osnivanja crkava. Kada je dr Robert Logan, savjetnik za
osnivanje crkava u Konzervativnoj baptističkoj crkvi, govorio na
prvom sastanku »Sjemenâ« 1996., otvorio je svoj govor pitanjem
koliko njih su vjernici. Kada su svi podigli ruke, on nam je,
zatim, citirao gore navedenu izjavu Elen Vajt. Ponekad je
potreban neko izvan naše crkve da nam citira Elen Vajt da bismo
saslušali izvanredan savjet koji je ona dala crkvi.
Tokom cijele svoje službe, Elen Vajt je savjetovala crkvu da
razradi strategiju osnivanja crkava koja će dovesti adventizam u
svaki grad i selo. Poslušajte njen često ponavljani savjet:
Moraju se osnovati nove crkve, organizovati
nove zajednice. Do sada su predstavnici trebali

74
Ellen G. White, Medical Ministry (Mountain View, Ca: Pacific Press,
1963.), 315.
73
 biti u svakom gradu i u udaljenim dijelovima
zemlje.
U svim zemjama i gradovima treba se
propovijedati jevanđelje.… Potrebno je da se
organizuju crkve i da se naprave planovi za posao
koji treba da rade vjernici novoorganizovanih
crkava.
Treba da se posjećuju mjesta, jedno za drugim,
i treba da se podižu crkve, jedna za drugom. 75
Elen Vajt je neprestano isticala potrebu za većim i
neprestanim osnivanjem crkava. Njena ideja je bila da
adventizam obavije svijet, sa crkvama osnovanim u svim
dijelovima planete. U sred gore navedene izjave postoji jedna
interesantna stvar. Ne samo da su se crkve trebale osnivati, već,
čim se one osnuju, članovi tih novih crkava trebali su početi
raditi. Tu opet imamo apsolutnu potvrdu Elen Vajt da nove
članove odmah treba početi obrazovati, obučavati za službu, a
zatim zaposliti. U adventističkoj crkvi nisu smjeli postojati
besposličari; svi vjernici trebali su biti radnici.
Finansije su uvijek glavna briga kada se postavi pitanje
osnivanja crkava. I to sa pravom. Mi moramo osnivati crkve, ali
mi moramo, takođe, biti finansijski stabilni. Rana adventistička
crkva se suočavala sa istim ovim poblemima. S vremena na
vrijeme morali su postojati oni koji su predlagali da se crkve ne
osnivaju tako naglo, već da se, umjesto toga, provodi vrijeme sa
osnovanim crkvama. Izgleda da se na ovu situaciju odnosi
odgovor Elen Vajt kritičarima osnivanja crkava, koji koriste
finansije kao opravdanje da se ne osniva više crkava:
Uspostavljanje crkava, podizanje zgrada za
sastanke i školskih zgrada se širilo od grada do
grada, a desetak se povećavao da se poboljša
posao. Nove crkve nisu osnivane samo u jednom

75
Ellen G. White, Testimonies, vol. 6, 24.; Evangelism, 19.; Testimonies, vol.
7, 132., 133.
74
 mjestu, već u mnogim mjestima i Gospod je radio
da poveća svoje snage.
Ne činimo posao podizanja spomenika Bogu u
mnogim mjestima teškim i napornim zbog toga
što su potrebna sredstva zadržana. 76
Očigledno, u njeno doba bilo je onih koji su otežavali posao
osnivanja crkava zadržavajući jedan dio novca koji je trebao ići
za osnivanje crkava i koristeći ga za druge stvari. Ovakvi
pokušaji da se omete pokret za osnivanje crkava naišli su na
oštar prekor Gospodnjeg proroka. Apsolutno ništa nije smjelo
omesti crkvu da osnivanje crkava učini glavnim prioritetom
crkve. Zato je ona uvjerila braću da ako nastave osnivati crkve,
stvoriće se novi desetak koji će pomoći djelo koje se razvijalo.
Prema Elen Vajt, novac nikada nije bio problem; to je uvijek bilo
pitanje prioriteta. Osnivanje crkava je trebalo biti najveći
prioritet za crkvu motivisanu misijom.
Vizija Elen Vajt o osnivanju crkava bila je široka. Nijedno
mjesto nije bilo suviše veliko ili suviše malo da se u njemu
napravi adventistička crkva. Neke od ovih izjava su vizije onoga
šta joj je Bog pokazao da će se desiti kada Božji narod posluša
Njega i osnivanje crkava postavi kao glavni prioritet:
Ljudi koji nose Njegov znak trebaju osnovati
crkve i ustanove kao uspomenu na Njega.
Božji radnici trebaju zasaditi standarde istine u
svakom mjestu do kojeg mogu doći. Spomenici na
Njega trebaju se podići u Americi i u stranim
zemljama.
Vidjela sam mlazove svjetlosti koji su sijali iz
gradova i sela i sa zemljinih visina i nizina.
Poslušali su Božju riječ i kao rezultat, postojali su
spomenici za Njega u svakom gradu i selu.
Njegova istina je propovijedana širom svijeta.
U svakom gradu gdje se propovijedala istina,
trebaju se podići crkve. U nekim velikim
76
Ellen G. White, Gospel Workers, 435., Testimonies, vol. 9, 132, 133.
75
 gradovima moraju postojati crkve u različitim
dijelovima grada. 77
Elen Vajt je u viziji vidjela da će adventistička crkva biti
vjerna; ona će krenuti širom svijeta i osnovati crkve svuda. Ona
identifikuje ove crkve kao uspomene na Boga, a zatim izjavljuje
da su, kao rezultat poslušnosti Božjoj riječi da se osnivaju crkve,
adventističke crkve osnovane u svakom gradu i selu na planeti.
Ovakva izjava je zapanjujuća, jer ne kaže "svakom gradu" već
"svakom gradu i selu". I ovo nije savjet - ovo je vizija onoga što
je ona vidjela da se dešava kao rezultat adventističke poslušnosti
Bogu u pogledu osnivanja crkava.
Osnovati adventističku crkvu u svakom gradu i selu na
planeti je nemoguće sa našim trenutnim metodama. Nikada ne
bismo mogli priuštiti da u svakom selu imamo crkvu sa
crkvenom zgradom i plaćenim pastorom. Očigledno, Elen Vajt
ne govori o tradicionalnom osnivanju crkava; ona predlaže
osnivanje crkava u paradigmi ranog adventizma. Samo ako se
vratimo ovoj paradigmi, ispunjenje vizije postaje zaista moguće.
Međutim, trenutna najveća potreba za osnivanjem crkava je
na područjima velikih gradova u Sjevernoj Americi. Adventizam
u ovim važnim krugovima stanovništva u velikoj mjeri nije
dovoljno zastupljen. To je plodno tlo za hitno i veliko osnivanje
crkava. U posljednjoj gore navedenoj izjavi Elen Vajt pojašnjava
potrebu za osnivanjem mnoštva novih crkava u ovim važnim
urbanim područjima Sjeverne Amerike i svijeta.
Tokom zadnjih petnaest godina svog života, Elen Vajt je
neprestano pozivala crkvu na agresivan plan evangeliziranja
gradova. Ona je shvatala da je adventizam uglavnom bio ruralni
pokret tokom cijelog devetnaestog vijeka. Kako su se ljudi selili
prema zapadu, on se povećavao. Ali 1900. Sjeverna Amerika je
započela naseljavanje gradova, koje se nastavilo tokom čitavog
vijeka. Sa proročkim uvidom, Elen Vajt je pozivala crkvu da

77
Ellen G. White, Testimonies, vol. 7, 105; Selected Messages, vol. 1
(Washington, D.C.: Review and Herald, 1958.), 112; Testimonies, vol. 9, 28.,
29; Medical Ministry, 309.
76
krene kuda se kreću ljudi i da počne agresivno osnivati crkve u
gradovima čiji se broj stanovnika naglo povećavao.
Trebalo joj je više od deset godina da zadobije pažnju braće.
Njena posljednja čežnja za adventističku crkvu bila je
evangeliziranje gradova. Advetnizam je opet propustio da obrati
pažnju na njenu poruku i zato, na početku dvadeset prvog vijeka,
adventistička crkva nastavlja da bude, prije svega, seoska crkva,
posebno među vjernicima engleskog porijekla. Zapravo, kada bi
se iz gradova eliminisale sve grupe stanovništva koje nisu tog
porijekla, prisutnost adventista u većini gradova ne bi ni
postojala. Ipak, u većini velikih gradova, većinsko stanovništvo
je engleskog porijekla. Tu postoji hitna potreba za agresivnim
osnivanjem crkava.
Elen Vajt je 1910. konačno zadobila pažnju A. G. Danijelsa,
kada je on odlučio da je posjeti u Kaliforniji. Elen Vajt ga je već
neko vrijeme nagovarala da pomogne evangeliziranje gradova,
ali on je propustio da tome da potrebnu pažnju. Kada je Danijels
otišao u Elmshejvn/Elmšejvn da vidi ovu proročicu, ona je odbila
da se vidi sa njim sve dok on ne počne da slijedi savjet koji mu je
već dat. Danijels je izjavio da je to bilo najponižavajuće iskustvo
u njegovom životu, ali je to zadobilo njegovu pažnju i on se
vratio i preusmjerio crkvu ka evangeliziranju gradova. Međutim,
mnogo teritorije je izgubljeno tokom tih deset godina koliko je
trebalo da se zadobije njegova pažnja, a prošlo je još šest godina
prije nego što je plan mogao zaista biti pokrenut. Rezultat je bio
da adventisti zaista nikada nisu ušli u gradove.
Iako nam model nezavisnosti od pastora sa petnaest ili
dvadeset crkava na velikim područjima omogućava da osnivamo
crkve u svim malim mjestima, on, takođe, oslobađa sredstva da
se plate osnivači crkava da idu u naše gradove i osnivaju
mnoštvo crkava u ovim velikim, zapostavljenim urbanim
centrima. Da li su ljudi u gradovima važniji od ljudi u seoskim
područjima? Naravno da ne. Stvar je u tome da u urbanim
područjima, jednostavno, postoji više ljudi. Zbog toga ima smisla

77
investirati ograničena sredstva crkve tamo gdje se može doći do
najvećeg broja ljudi.
Postojalo je nekoliko razloga zbog čega je Elen Vajt smatrala
da osnivanje crkava treba biti jedan od glavnih prioriteta
adventističke crkve. Prvo, ono će donijeti duhovnu obnovu
vjernicima velikih crkava. Kada bi velike crkve, jednostavno,
osnovale crkvu, one bi imale mnogo bolje duhovno zdravlje.
Božji plan za velike grupe ljudi nije bio da se okupe na jednom
mjestu a zatim propuste da dođu do ljudi i osnuju nove crkve.
Ovaj propust da se služi će rezultirati slabim crkvama sa
bolesnim članovima:
Mnogi članovi velikih crkava ne rade,
uglavnom, ništa. Mogli bi obaviti dobar posao
kada bi se, umjesto da se zbijaju u masu, rasuli po
mjestima u koja još nije ušla istina. Drveće koje je
zasađeno suviše gusto ne napreduje. Njih baštovan
presađuje da bi imali mjesta da rastu i da ne bi
postalo nerazvijeno i bolesno. Isto pravilo bi i te
kako važilo za naše velike crkve. Mnogi vjernici
duhovno umiru zbog toga što nisu uradili upravo
to. Oni postaju bolesni i nesposobni. 78
Drugo, osnivanje crkve kao prioritet za adventizam donijelo
bi duhovnu obnovu. Ova potreba je jasno spomenuta u gore
navedenom citatu. Osnivanje novih crkava će obnoviti bolesne
crkve koje umiru. Ništa se ne smatra boljim načinom da se unese
život u crkve kao što je rađanje nove bebe-crkve. Kao što se
stariji ljudi razvesele prisustvom bebe, tako je i sa starijim
crkvama.
Treće, osnivanje crkava mogućava crkvi da do svake moguće
duše dođe sa porukom o spasenju. Ako je do svakog trebalo doći
sa porukama trojice anđela, onda su crkve trebale da se osnuju
svuda. Ova važnost misije može se naći u svim neprestanim
molbama Elen Vajt za agresivnim osnivanjem crkava.

78
Ellen G. White, Testimonies, vol. 8, 244.
78
 Četvrto, Elen Vajt je željela da pastori osnivaju crkve, jer bi
to učinilo da cijene duše. Kada bi vidjeli šta sve treba da se dođe
do neke duše, bili bi pažljiviji u tome šta rade dušama prilikom
službe u postojećim crkvama. Zapanjujuća stvar je da je Elen
Vajt ovo izjavila kada crkva nije imala naseljene pastore.
Često su crkve u potrazi za pastorima koji bi
radili među njima i bile bi naprednije kada im ovi
pastori ne bi stajali na putu i kada bi im dali
priliku da rade.... Kada bi napustili crkve, otišli u
nova polja i radili na osnivanju crkava, shvatili bi
svoje sposobnosti i koliko košta da se duše
upoznaju sa istinom. 79
Peto, osnivanje crkava razvija misionarski duh i iskorjenjuje
sebičnost. Elen Vajt smatra grešnim i sebičnim ako crkve
pokušavaju da velike zajednice drže na okupu umjesto da
neprestano osnivaju nove crkve. Ako Božji narod treba
predstavljati Njega pred svijetom, a sebičnost je korijen grijeha,
tada sebičnost treba biti iskorijenjena iz crkve. Elen Vajt je
smatrala da je osnivanje crkava jedan način koji pomaže da crkva
odstrani sebičnost iz svog zajedničkog života:
Sjeme istine treba sijati u neobrađenim
centrima.... To će razviti misionarski duh za rad na
novim lokacijama. Sebičnost u smislu držanja
velikih zajednica na okupu nije Božji plan. Uđite
u svako moguće novo mjesto i počnite rad
obrazovanja u sredinama koje nisu čule istinu. 80
Šesto, osnivanje crkava je jasan Hristov misionski nalog. To
će omogućiti crkvi da dosegne čitav svijet pomoću poruke o
Božjoj ljubavi. Jedini način da se crkva neprestano širi u nova
područja je da se uključi u agresivno osnivanje crkava.
Ovaj evanđeoski misionarski rad treba da bude
neprestano dolaženje do ljudi i osvajanje novih
područja, uvećavajući obrađene dijelove
79
Ellen G. White, Testimonies, vol. 2, 340.
80
Ellen G. White, Evangelism, 47.
79
 vinograda. Taj krug treba da se širi dok ne
obuhvati svijet. Od mjesta do mjesta, od grada do
grada, od zemlje do zemlje, poruka upozorenja
treba da se propovijeda, ne vanjskim razmetanjem,
već u sili Duha, preko ljudi vjere. 81
U ovom kratkom razmatranju stava Elen Vajt o osnivanju
crkava, ne smijemo zanemariti najveću brigu koja odražava
poruku prethodnog poglavlja. Pastori su, jednostavno, provodili
previše vremena brinući se za postojeće zajdnice kada ih je Bog
pozivao da idu u zanemarena područja Božjeg vinograda i rode
obilne plodove za Božju žetvu.
Božjem velikom vinogradu potrebno je od ljudi
ono što još nije dobio – ozbiljan, uporan rad za
duše. Pastori postaju slabi i nemoćni, a zbog
njihove trome službe i crkve postaju slabe. Pastori
u našim oblastima imaju veoma malo da pokažu u
obraćenju duša, što se tiče rezultata njihovog rada.
Ove stvari lišavaju Boga slave koja Mu pripada.
Istina se ne nosi u neplodna mjesta na zemlji. Bog
traži radnike koji će imati rezultate. Svijet treba
upozoriti. Zašto propovjednici, koji bi trebali
ozbiljno raditi u posebnoj službi da otvore nova
polja i podignu nove crkve, stoje nad glavom
crkvama koje su već primile veliku svjetlost i
mnoge prednosti koje ne cijene? 82
Najveći razlog naše duhovne malaksalosti kao
naroda jeste nedostatak prave vjere u Duhovne
Darove. Ako svi oni prime ovu vrstu
svjedočanstva u potpunoj vjeri, oni će od njih
odvojiti stvari koje nezadovoljavaju Boga i svuda
će stajati u jedinstvu i snazi. I tri četvrtine
pastorskog rada, koji se sada troši da se pomogne

81
Isto, 19.
82
Ellen G. White, Manuscript Releases, vol. 13, 208.
80
 crkvama, tada će se sačuvati za rad podizanja
crkava na novim poljima. 83
Elen Vajt je vrlo jasna. Osnivanje crkava je goruća potreba
adventističke crkve. Crkva mora razviti naviku razmišljanja o
žetvi, kada nas potrebe izgubljenih prožmu velikim žarom da ih
pronađemo. To je ono što je stvorilo ovu duboku čežnju za
osnivanjem crkava u srcu Elen Vajt. Ljudi u službi, u skladu sa
svojim duhovnim darovima, stvaraju oslobođenost od zavisnosti
od pastora u postojećim crkvama. Rezultat je taj da su pastori
slobodni da podižu nove crkve.
Čak je i A. G. Danijels shvatio viziju Elen Vajt o osnivanju
crkava: "Mislim da će za svakog predsjednika oblasti biti dobro
da povremeno izađe iz kancelarije i provede jednu godinu
osnivajući crkve." 84 Ovakve misli se čine čudnim današnjoj
crkvi, ali to su bile normalne misli u crkvi koja je bila pokret za
osnivanje crkava.
Elen Vajt je, takođe, bila zainteresovana za to da se poveća
broj osnivača crkava. Radije nego da se isti ljudi koriste za svaku
novu crkvu, ona je smatrala da nove crkve trebaju obezbijediti
nove ljude za proces osnivanja crkava. Na taj način bi se
osnivanje crkave dešavalo prirodno i spontano.
Kada se osnuju crkve, pred njih treba iznijeti da
čak i između njih treba izabrati ljude da nose
istinu drugima i podižu nove crkve, zato svi
trebaju raditi i do maksimuma razvijati talente
koje im je Bog dao i vježbati svoje umove da se
uključe u službu njihovog Gospodara. 85
Ovo kratko razmatranje shvatanja Elen Vajt o osnivanju
crkava otkriva da je ona smatrala da je to osnovna funkcija
adventističke crkve. Sve ostale crkvene aktivnosti trebale su
zauzeti zadnja mjesta radi njene inicijative agresivnog osnivanja

83
Ellen G. White, Review and Herald, 14. januar 1868.
84
Arthur White, Ellen G. White Biography, vol. 6 (Washington DC: Review
and Herald, 1984.), 451.
85
Ellen G. White, Christian Service, 61.
81
crkava. Predmet njene brige bila je žetva i dolaženje do žetve.
Zato, pošto je adventistička crkva bila crkva u misiji, osnivanje
crkava mora zauzeti najveći dio sredstava crkve. Vrijeme, talenti
i novac crkve trebaju se potrošiti na žetvu, ako je ta crkva
planirana da bude crkva Velikog naloga. Elen Vajt je bila
zainteresovana i za druge aspekte adventizma, ali je osnivanje
crkava, tokom skoro devedeset godina njenog života, bila njena
strast koja se nije stišavala. Ako je od Boga poslani prorok imao
takvu strast za osnivanjem crkava, kako se današnja crkva
usuđuje da ima manje žudnje za osnivanjem crkava da bi se
dosegla velika žetva koju Bog čezne da požanje?

82
 5
Zašto osnivati crkvu danas?

Osnivanje crkava je bilo osnovna aktivnost najranijih

hrišćana, kao i adventističke zajednice koja je tek nastajala. Da li
je danas to još uvijek alternativa za efektno evangeliziranje
izgubljenih zajednica? U ovom poglavlju želimo da razmotrimo
razloge za osnivanje crkava na početku dvadeset prvog vijeka.
Guru za osnivanje crkava, Piter Vagner, je izjavio: "Jedina
najefektnija metodologija evangeliziranja pod nebom je
osnivanje novih crkava." 86 Ovaj stručnjak za osnivanje crkava
priznaje da je prioritet osnivanja crkava Elen Vajt još uvijek
najefektine sredstvo evangeliziranja danas. Zapravo, svaka
rastuća denominacija ima efektnu strategiju osnivanja crkava.
Svaka denominacija koja obavještava o
povećanju broja vjernika obavještava i o
povećanju broja crkava. Svaka denominacija koja
obavještava o povećanju ukupnog broja crkava
obavještava o povećanju broja vjernika. Svaka
denominacija koja obavještava o smanjenju broja
vjernika obavještava i o smanjenju broja crkava.
Svaka denominacija koja obavještava o smanjenju
broja crkava obavještava o smanjenju broja
vjernika…. Prvi korak u razvoju strategije rasta
crkve neke denominacije treba da bude
organizovanje novih crkava. 87

86
C. Peter Wagner, Church Planting for a Greater Harvest (Ventura, CA.:
Regal Books, 1990.), 11.
87
Lyle Schaller, "Commentary: What Are the Alternatives?", Understanding
Church Growth and Decline, Dear R. Hoge i David A. Roosen, urednici (New
York: Pilgrim, 1979.), 351., 352.
83
 Savjet Elen Vajt crkvi star preko stotinu godina još uvijek je
izuzetno primjenjiv na današnju situaciju. Osnivanje crkava je
neophodan sastojak svake denominacije koja je ozbiljna po
pitanju ispunjenja naloga jevanđelja. Zanimljivo je da je
istraživanje adventističkih oblasti od strane autora ove knjige
zabilježilo da, generalno, one oblasti koje su osnovale više
crkava tokom tridesetogodišnjeg perioda doživljavaju značajno
viši rast nego one oblasti koje nisu osnovale mnogo crkava. Iako
postoji mnogo faktora koji važe u svim formulama za rast, čini se
da je osnivanje crkava onaj neophodni sastojak.
Postoji nekoliko razloga zašto bi se danas trebale osnivati
crkve. Prvi je jaka biblijska podrška i podrška Elen Vajt u
pogledu osnivanja crkava. I novozavjetna crkva i rana
adventistička crkva su rasle zbog toga što su osnivanje crkava
postavile kao prioritet. Sâmo osnivanje bi nas trebalo motivisati
da osnivanje crkava postavimo kao prioritet.
Drugo, osnivanje crkava je najefikasnija metoda
evangelizma, kao što je primijetio Piter Vagner. Novac uložen u
osnivanje crkava će kao rezultat imati veću žetvu nego novac
uložen u bilo koju drugu metodu evangeliziranja. Nove crkve,
zapravo, privlače više ljudi nego zrele crkve. Ustvari, što postaje
starija, crkva postaje i manje efikasna u dosezanju žetve. Jedna
studija je otkrila da manjim crkvama treba samo šest vjernika da
krste jednog obraćenika, dok starijim crkvama treba dvadeset pet
vjernika da krste jednog obraćenika. 88 Istraživanje u
adventističkoj crkvi potvrđuje Vagnerove zaključke:
Crkve, u kojima se većina vjernika nalazi tu
dvadeset ili više godina, ne rastu. Crkve koje rastu
imaju veći dio svojih članova sastavljen od
nedavnih obraćenika.… Novi obraćenici su
najbolji potencijalni zadobijači duša, jer oni još
uvijek imaju mnogo kontakata sa ljudima van
crkve…. I često će novoobraćenik u svojoj prvoj

88
C. Peter Wagner, GreaterHarvest, 33.
84
 ljubavi biti aktivniji u kazivanju svom prijatelju
šta je Gospod uradio za njega. 89
Treće, osnivanje crkava će stimulisati rast u starijoj crkvi.
Crkva koja stagnira ili se čak smanjuje može, zapravo, biti
stimulisana da se ponovo vrati u životni ciklus osnivanjem nove
crkve. Mnogo puta starije crkve postaju samozadovoljne,
posebno ako su prilično pune. Osnivanje nove crkve sa nekim od
članova koji odlazi stvara prazninu u postojećoj crkvi što ih,
opet, stimuliše na akciju. Status quo više nije održiv. Kao
rezultat, matična crkva se vraća u životni ciklus.
Ovo se posebno može vidjeti u urbanim područjima, gdje su
postojale samo jedna ili dvije adventističke crkve. Ove crkve su
pretpostavile da će se svako ko je adventista priključiti njihovoj
crkvi, pošto ne postoje druge opcije. Međutim, osnujte novu
crkvu u tom području i odjednom za ljude postoje opcije. Da bi
se mogle takmičiti sa drugima, stare crkve trebaju dotjerati svoj
program za i izbjegavati samodopadljivost. Ovo možda nije
najbolji razlog za osnivanje, ali je jedna od posljedica osnivanja
crkve na području gdje već postoji crkva.
Četvrto, novim crkvama su potrebne nove vođe, i za matičnu
crkvu i za novu crkvu. Potreba za što većim brojem ljudi
uključenih u vođstvo znači da će veći broj vjernika postati
aktivan u crkvi. Rezultat većeg procenta laika uključenih u
službu je zdravija crkva. Mnogo puta će osnivanje nove crkve
privući neke od najboljih ljudi u matičnoj crkvi. Osnivanje
crkava je najnoviji trend u službi i nova crkva privlači ljude koji
žele da budu na mjestu akcije. Odjednom, matična crkva shvata
da gubi svoje najbolje vođstvo. Ostale potencijalne vođe, koje
nisu potpuno iskorištene zbog dominacije ovih vođa, sada u
matičnoj crkvi izbijaju na površinu i zamjenjuju ih. Dostupnija
liderska mjesta znače da će više ljudi postati uključeno u crkvi, a
krajnji rezultat je duhovni rast i za prvobitnu crkvu i za
novoosnovanu crkvu.

89
Roger Dudley, Ministry, jul 1981., 6.
85
 Mnogo puta su ljudi u postojećim crkvama neaktivni,
jednostavno, zato što je u crkvi na raspolaganju more talenata.
Ponekad neki od njih čak prestaju redovno dolaziti u crkvu. U
jednoj novoj crkvi koju nam je Bog pomogao podići, jedna žena
je došla iz područja gdje postoji adventistička crkva. Otkrio sam
da je ona bila neaktivan član te crkve, dolazeći samo jednom u tri
mjeseca. Priključivši se novoj crkvi, počela je dolaziti svake
subote, uključila se u život crkve, izabrana je na jedno lidersko
mjesto, postala je zadobijač duša i konačno, vidjela krštenje
svojih sina i muža. Sve ovo se, vjerovatno, ne bi desilo bez nove
crkve koja joj je pružila mjesto gdje će biti uključena.
Peti razlog osnivanja crkava danas je sebičan, ali takođe i
veoma realan. U pitanju je opstanak denominacije. Treba samo
upitati koliko crkava još postoji koje su postojale prije sto godina
da se sazna da bi, da nisu osnivane nove crkve, sada postojalo
veoma malo adventista. Kao što je neko primijetio, samo nas
jedna generacija dijeli od izumiranja hrišćanstva. Ovaj razlog
ćemo istražiti kasnije u ovom poglavlju, kada budemo razmatrali
životni ciklus crkava.
Šesto, osnivanje novih crkava nam omogućava da dođemo
do sadašnje generacije. Ovo je danas važniji razlog nego što je
bio u prethodnim generacijama. Pojava Bejbi Bum generacije i
Generacije X rezultiralo je značajnijim generacijskim razlikama
nego ranije. Svaka crkva koja ignoriše ove razlike neće dosegnuti
veliki broj ljudi ove generacije.
Crkve imaju sklonost da poprime osobine generacije koja ih
je formirala. Na primjer, crkva nastala tridesetih godina, tokom
velike depresije koja je ščepala Sjevernu Ameriku, poprimila je
osobine te generacije. Te osobine obuhvataju, između ostalog,
štedljivost i odbijanje da se bilo šta kupi na kredit. Kao
suprotnost tome, sadašnja generacija ne vidi ništa loše u tome da
uđe u dug da bi bez odlaganja nabavila ono što joj treba. Bez
osuđivanja bilo koje generacije, crkve koje imaju osobinu
štedljivosti i bez ikakvih su dugova imaju poteškoće u pogledu

86
onih koji vjeruju da je stvaran dug jedan način da se brže
poboljša posao crkve.
Kako vrijeme prolazi, oni koji su se priključili crkvi koja je
osnovana tridesetih godina su, obično, oni koji imaju veoma
slično mišljenje kao prvobitni osnivači. Zato, iako je većina
osnivača otišla ili umrla, crkva još uvijek nosi ove osnovne
odlike koje su zastupali osnivači. Problem sa ovom crkvom je u
tome što sve manje ljudi ima ove odlike, tako da se i manje ljudi
priključuje ovoj crkvi i konačno, većina ovakvih crkava umire.
Nova crkva će preuzeti osobine sadašnje gerenacije. Iako i
ona može postati zastarjela za trideset godina, ona je jedina nada
u dosezanje novih generacija. Vidite, treba shvatiti da će sve
crkve pozivati neke ljude iz svake generacije, ali ako crkva želi
dosegnuti značajan broj iz sadašnje generacije, apsolutno je
neophodno danas osnivati crkvu čija je ciljna grupa naročito
sadašnja generacija. Kao što jedna reklama za automobil kaže:
„Ovo nije automobil vašeg oca.“
Sedmo, nove crkve dozvoljavaju da ta denominacija dosegne
raznolikiju grupu ljudi. Više crkava daje ljudima više izbora.
Današnji adventisti će proći pored tri ili četiri crkve da bi stigli
do one za koju su vezani. Dani „crkve u susjedstvu“ su prošli,
posebno u velikim gradovima. Danas ljudi biraju crkvu, ne
prema geografskoj osnovi, već prema tome koliko ona ima veze
sa njima. različite crkve imaju različite karakteristike.
Adventističke crkve nisu identične. Na jednom širem području
velegrada možete naći jednu adventističku crkvu koja ima
službu, uglavnom, za porodicu, jednu koja se brine za samce,
jednu koja pruža dom razvedenim ljudima i jednu koja se
fokusira na mlađe ljude. Čak i u okviru adventističkog teološkog
spektra, neke crkve se brinu za konzervativniji način
adventističkog života, neke su više na sredini puta, a ostale sebe
smatraju progresivnim. Sve mogu da budu održive adventističke
crkve, ali imati tako mnogo izbora omogućuje da crkva dođe do
više ljudi. Još jedna prednost mnoštva crkava je to što one nude
mjesto gdje ljudi, koji se ne slažu sa nečim u jednoj crkvi, mogu

87
naći zajednicu u kojoj još uvijek mogu biti adventisti. Kada
postoji samo jedan izbor, mnogi ovi ljudi će otići, ali mnoštvo
crkava obezbjeđuje veću šansu da ovi ljudi otkriju crkvu u koju
se mogu uklopiti.
Osmo, više crkava na jednom području pomaže da zajednica
bude svjesnija prisustva adventista. Adventistička crkva u
jednom gradu od 300.000 ljudi se, čak i ako je to velika crkva,
jedva primjećuje, ali deset adventističkih crkava u tom istom
gradu će biti vidljivije, čak i ako su pojedinačne crkve manje. Što
se češće pojavljuje naziv „adventista sedmog dana“, ljudi postaju
svjesniji crkve. Kao rezultat, više ljudi se zadobija za Hrista i za
crkvu. Dvije crkve će, jednostavno, zadobiti više ljudi za Hrista
nego jedna.
U dvije crkve izvršen je jedan eksperiment. U jednoj crkvi je
svaka grupa od dvanaest ili više ljudi podijeljena na dvije grupe,
dok je u drugoj crkvi svaka grupa od manje od dvanaest članova
spojena sa drugom grupom. Nakon šest mjeseci, grupe koje su se
spojile smanjile su svoju veličinu na prvobitnu veličinu jedne od
spojenih grupa, dok su u crkvi koja je podijelila grupe sve grupe
narasle na veličinu prvobitne grupe. Spajanje crkava rezultira
gubitkom vjernika, ali osnivanje novih crkava kao rezultat ima
povećanu posjećenost crkve.
Deveto, mobilnost današnjeg društva zahtijeva da se nove
crkve neprestano osnivaju na područjima gdje se ljudi kreću.
Možda su neki dijelovi grada prije deset godina bili rijetko
naseljeni, ali sada su zajednice koje naglo rastu. Ono što je prije
deset godina bila njiva sa pšenicom danas je za adventističku
crkvu područje na koje treba prodrijeti i na koje se mora
infiltrirati jevanđelje.
Mjesta na kojima se istina nikada nije
objavljivala su najbolja mjesta za rad. Istina treba
zadobiti volju onih koji je nikada nisu čuli. 90
Nijedna denominacija nije uspjela da održi brzinu sa
ubrzanim povećavanjem stanovništva Sjeverne Amerike. 1900.
90
Ellen G. White, Pismo 106, 1903.
88
postojalo je 27 crkava na svakih 10.000 Amerikanaca. Do 1985.
bilo je samo 12 crkava na svakih 10.000 Amerikanaca. Danas u
Americi postoji oko 350.000 crkava svih denominacija, a 4.700
njih su adventističke. Na osnovu stope opadanja broja crkava
naspram stanovništva, Vin Arn, savjetnik za rast crkve,
primijetio je da možemo udvostručiti broj crkava u Americi i da
to još uvijek ne bude dovoljno.
Deseto, nove crkve treba organizovati da se dođe do mnoštva
etničkih grupa koje postoje u Sjevernoj Americi. Glavni razlog
adventističkog rasta u zadnjih deset godina je taj da adventisti
ozbiljno grade crkve u etničkim grupama. Kao rezultat,
prodiranje adventista u većinu velikih etničkih grupa je bolje
nego što bi se očekivalo od neke denominacije naše veličine.
Ne smijemo propustiti da nastavimo osnivati crkve u svim
ovim etničkim grupama, jer su one budućnost. Ustvari,
pretpostavlja se da će do 2050. godine etnike grupe u
Sjedinjenim Državama premašiti tradicionalne stanovnike
engleskog porijekla. Vjerovatno će, u okviru prve dekade
dvadeset prvog vijeka, više od 50% adventističkih vjernika u
Sjevernoj Americi biti iz etničkih grupa.
Dosezanje ovih etničkih grupa će zahtijevati da neprestano
osnivamo etničke crkve prve generacije. Kada ljudi tek
imigriraju, oni su najotvoreniji za jevanđelje i za adventizam.
Zato ne smijemo zanemariti neprestano osnivanje etničkih
crkava, jer će starije etničke crkve uskoro prestati dosezati
stanovništvo koje dolazi.

Primjedbe na osnivanje crkava

Uprkos svim zapovjestima da se osnivaju crkve, mnogi još

uvijek upućuju primjedbe protiv današnjeg osnivanja crkava.
Dok su neke od ovih primjedbi samo izgovori, ostale su stvarne i
mi trebamo pokušati da se probijemo kroz njih. U ovom dijelu
želimo nakratko pogledati neke od glavnih primjedbi upućenih
osnivaju crkava.

89
 1. To će štetiti matičnoj crkvi. „Ako osnivamo novu crkvu,
izgubićemo neke od naših glavnih pomagača, smanjiće se naše
finansije i nećemo imati dovoljno preostalih ljudi da rade u
crkvi.“ Ovo je, vjerovatno, jedan od najčešće korištenih izgovora
za neosnivanje crkava. Međutim, ne postoji vjerodostojan dokaz
da osnivanje crkava šteti matičnoj crkvi kada se uradi kako treba.
Svi dokazi govore da ono, zapravo, ima pozitivan efekat na
matičnu crkvu.
Istina je da matična crkva obično doživljava smanjenu
posjećenost i smanjenu finansijsku pomoć tokom šest mjeseci u
vrijeme osnivanja crkve. Nakon toga, matična crkva obično
doživljava i povećanje posjećenosti i povećanje finansija. Izgleda
da Bog blagoslovljava osnivanje crkava, tako da je osnivanje
nove crkve rijetko rješenje za problem prenatrpanosti. Više
prostora rezultira povećanjem posjećenosti i crkva je i dalje
prenatrpana. Ali, pored toga, postoji i kćerka-crkva, tako da se
žetva uveliko povećala.
Postoji nekoliko situacija kada osnivanje crkve šteti matičnoj
crkvi. Obično se, u ovakvim situacijama, matična crkva protivila
novoj crkvi, ali je ona, ipak, osnovana. Bogu je teško blagosloviti
crkvu sa slabim stavom. Ponekad je matična crkva oštećena jer je
iz nje uzeto mnogo ljudi za novu crkvu. Nova crkva nikada ne
treba uzeti više od 15% onih koji dolaze u postojeću crkvu ili će
lako štetiti matičnoj crkvi. Takođe, matičnoj crkvi je potrebno
neko vrijeme da se oporavi između osnivanja. Naglo osnivati
previše crkava može štetiti matičnoj crkvi. Zapamtite, crkvi je
potrebno najmanje šest mjeseci da se oporavi, a zatim nekoliko
mjeseci da bude sposobna da ponovo stekne neka sredstva prije
nego što počne sljedeće osnivanje. Ipak, istovremeno, crkva neće
željeti da čeka suviše dugo između osnivanja dvije crkve ili će
ponovo ostati bez blagoslova.
2. Osnivanje nove crkve je suviše skupo. Tradicionalna
metoda osnivanja crkava jeste skupa, ali i takva, to je najskuplje
efektno sredstvo evangelizma u pogledu potrošnje novca. Javna
predavanja u Sjevernoameričkoj diviziji koštaju u prosjeku

90
između 1.000 i 2.000 dolara po obraćeniku, dok osnivanje nove
crkve košta samo 60 dolara za svaku osobu. Nije namjera da se
ovim negiraju javna predavanja. Mnoga osnivanja crkava počinju
evangelizacijama i to je veoma efektan način osnivanja nove
zajednice. Stvar je u tome da osnivanje crkava više nije skuplje,
a može biti čak jeftinije nego tradicionalnije evanđeoske
metodologije.
Troškovi osnivanja crkava mnogo variraju između
denominacija. Prezbiterijanci, na primjer, otkrivaju da ih to košta
500.000 dolara za svaku novu crkvu. U početne troškove su
uključeni izgradnja i pastorova plata za prvu godinu. Sa druge
strane, zajednica Božja kažu da ih to košta samo 2.500 dolara za
svaku novu crkvu. Novi pastor, jednostavno, dobije posao u toj
zajednici i oni iznajme crkvu. Kao rezultat toga, zajednica Božja
osnivaju mnogo više crkava nego prezbiterijanci. Adventisti
moraju naučiti da jeftino osnivaju crkve.
Najbolje nove crkve su one koje ne primaju donacije suviše
dugo. Neprestano davanje donacije crkvi u toku dužeg perioda
razvija „mentalitet socijalnog osiguranja“ u umu nove crkve, sa
ovisnošću o oblasti ili matičnoj crkvi, što nije zdravo. Zapamtite,
sredstva se nalaze u žetvi. Ne smijemo se plašiti da nove
obraćenike učimo upravljanju i davanju desetka. Čim ljudi počnu
doprinositi crkvi i preuzimati vlasništvo nad njom, osjetiće da je
to njihova crkva. U prvih nekoliko godina najbolje je ako nova
crkva uloži sva svoja sredstva u ljude, radije nego u cigle i
malter. Nove crkve ne bi trebalo graditi suviše brzo. Zapravo,
većina crkava stagnira nakon gradnje, jer sada sav njihov novac i
vrijeme odlaze na održavanje zgrade i plaćanje hipoteke, dok su
ranije odlazili na žetvu i dosezanje ljudi. Zgrada može biti
potrebna u određeno vrijeme, ali većina novih crkava gradi
suviše brzo.
3. Osnivanje crkve bi značilo gubitak druženja sa
mnogim braćom i sestrama. Naravno, ovo je istina. Mnogi ljudi
sa kojima smo se zbližili u hrišćanskoj zajednici mogu otići i
priključiti se novoj crkvi i mi ćemo izgubiti njihovo društvo u

91
matičnoj crkvi. Ipak, to je jedna od cijena koje plaćamo radi
širenja Božjeg carstva. Isti ljudi koji se žale na gubitak ljudi u
novoj crkvi nikada se ne žale kada ovi isti ljudi odu radi
poslovnog premještaja. Zašto možemo prihvatiti njihov odlazak
iz ličnih razloga, a ne možemo unaprijediti djelo Božje?
Jedna od najtežih stvari koje hrišćani trebaju prihvatiti je
prioritet Isusa. Sa Isusom, Božja ljubav za izgubljene je viši
prioritet od brige za one koji su već hrišćani (priča o izgubljenoj
ovci). Ovo, očigledno, ne znači da briga o postojećim hrišćanima
treba imati mali prioritet, ali crkva mora zapamtiti da je
dolaženje do izgubljenih prvi prioritet. Ne može se dozvoliti da
išta zauzme mjesto misije kao osnovne funkcije crkve. Crkve
trebaju početi posmatrati osnivanje novih crkava ne kao nešto
takmičarsko već kao pohvalno. Dvije crkve će, jednostavno, doći
do više žetve nego jedna crkva. Nema takmičenja za žetvu –
jedino takmičenje je za postojeće svece. To je razlog zbog kojeg
trebamo osnivati crkve motivisane žetvom, a ne osnivati crkve
isključivo radi ponovne raspodjele svetaca. Očigledno,
motivacija za osnivanje crkava mora biti žetva i zbog toga
takmičenje ne postoji.
4. Mi već imamo previše crkava; mi, jednostavno,
trebamo popuniti one koje već imamo. Ako je tako, zašto Isus
nije došao? Osoba treba imati ograničen um da bi pomislila da
imamo dovoljno crkava za žetvu koju nam Bog želi dati. Ako se
trebaju popuniti postojeće crkve, zašto se to ne događa?
Činjenica da crkva već godinama stagnira ili opada je dovoljan
dokaz da crkva nikada neće dosegnuti žetvu. It will take in
replacement members, ali to je postalo neefektno u dosezanju
velike žetve.
Tragedija je u tome što su naše postojeće crkve odbojne
mnogim izgubljenim ljudima. One ne rade pogrešne stvari. One
rade mnoge dobre stvari za ljude do kojih dolaze, ali raznolikost
žetve je danas tako velika da trebaju biti osnovane mnoge
različite vrste crkava da bi se došlo do različite žetve. Možemo
se nadati da će mnoge postojeće crkve doživjeti potpuni preokret,

92
ali tužna stvarnost sa kojom se naša denominacija mora suočiti je
da se mnoge od ovih crkava nikada neće promijeniti. Ako smo
ozbiljni po pitanju dolaženja do žetve u tom području, biće
potrebno da osnujemo novu crkvu koja će dosegnuti tu grupu
ljudi. Kao što je Piter Vagner izjavio: "Lakše je roditi bebe, nego
vaskrsnuti mrtve. I zabavnije je." 91
Adventisti su dobro zastupljeni u mnogim seoskim
područjima. Ipak, adventističke crkve su veoma nezastupljene u
većim velegradskim područjima Sjeverne Amerike. Ono čega se
uprava plaši u pogledu osnivanja crkava jeste da će rezultat toga
biti mnoštvo malih seoskih crkava i da će pokušaj da se
obezbijede pastori za sve njih kasnije načiniti nedostatak ljudi u
tom sistemu. Međutim, to se ne mora desiti ako se koristi model
prvih adventista, model nezavisnosti od pastora. Najveća potreba
za osnivanjem adventističkih crkava je u gradovima. Crkva treba
riješiti problem obezbjeđenja pastorâ za ove male seoske crkve,
na koje se troše sredstva, tako da se oslobodi novac za ulaske u
gradove i dosezanje masa. Adventizam, jednostavno, nema
dovoljno crkava u glavnim urbanim centrima. Ovo mora postati
cilj ozbiljnog osnivanja crkava.

Životni ciklus crkava

Većina crkava prolazi kroz životni ciklus dug sedamdeset do

osamdeset godina. Tokom tog vremena crkva prolazi kroz faze
rođenja, rasta, stagnacije, opadanja i smrti. Životni ciklus crkve
je veoma sličan životnom ciklusu većine ljudi. Robert Dejl je
primijetio da crkve prolaze kroz sljedeće faze toka njihovog
životnog ciklusa: san, vjerovanja, ciljevi, struktura, služba,
nostalgija, pitanja, razdvajanje, raspad. 92

91
Izjava koju je Piter Vagner dao tokom seminara o osnivanju crkava, kojem
je autor prisustvovao.
92
Za razmatranje ove linije životnog ciklusa vidjeti To Dream Again, Robert
Dale.
93
 U Dejlovoj analizi postoje četiri uzlazne faze i četiri silazne
faze životnog ciklusa, sa službom na vrhuncu ili vrhu ciklusa.
Crkva počinje snom onih koji sačinjavaju crkvu. Oni imaju
zajedničku viziju da stvore crkvu koju Bog može upotrijebiti.
Kako vrijeme prolazi, oni počinju da definišu svoja uvjerenja u
pogledu toga šta osjećaju prema svojoj crkvi i šta vjeruju da Bog
poziva tu crkvu da uradi. Kada definiše svoj san i vjerovanja,
crkva, zatim, stvara ciljeve koji će pomoći da se ostvari njen san
i vjerovanja. Ipak, da bi se ostvarili ovi ciljevi, crkvi je potrebna
struktura. Zato se stvara struktura da bi se podržali ciljevi.
Struktura nije pilot koji vodi crkvu - san vodi crkvu, a struktura
je podređena snu. Rezultat je obavljanje službe i izvršenje
mnogih divnih djela za Boga.
Međutim, na silaznoj strani ciklusa počinje da se dešava
obrnuti proces. Kada se razvije stagnacija, mnogi u crkvi počinju
da gledaju unazad na stare dane, dok se uvlači nostalgija.
Primjedbe kao što je "Sjećate se kad je pastor Džons bio ovdje?"
izgleda da se sve više čuju. Kako se nostalgija nastavlja, prelazi
u preispitivanje, kada ljudi počinju da se pitaju šta je pošlo kako
ne treba. Zašto crkva više nije tako efektna kao ranije? Izražavaju
se različita mišljenja, od kojih mnoga nemaju veze sa stvarnošću.
Kao rezultat pitanja, crkva konačno prelazi u razdvajanje.
Članovi se dijele u zaraćene strane i počinju se svađati jedni sa
drugima, svako okrivljujući nešto drugo zbog toga što je krenulo
kako ne treba. Energija crkve sada se usmjerava u međusobne
borbe, radije nego u stvarne borbe za duše. Na kraju, crkva se
raspada i umire.
To je prirodan životni ciklus crkava. Očigledno, nijedna
crkva ne želi da se to desi, ali ovo je put kojim se češće ide. Kada
se crkva nađe na silaznoj strani svog životnog ciklusa, postoje
neke stvari koje može uraditi. Većina crkava se u ovoj fazi počne
igrati sa strukturom svoje crkve, misleći da će to riješiti problem.
Ustvari, struktura je razvijena da podrži san, ali crkva je izgubila
sliku sna. Zato, svaka crkva na silaznoj strani svog životnog
ciklusa se mora vratiti i ponovo stvoriti san, ponovo

94
savladavajući uzlaznu stranu životnog ciklusa i ponovno
stvarajući strukturu jedino u skladu sa novim snom koji sanja.
Stvarnost je da će 90% svih crkava stagnirati do svog
petnaestog rođendana. Mnoge će stagnirati mnogo ranije. Neke
crkve mogu stagnirati trideset, četrdeset ili pedeset godina, u
zavisnosti od svoje lokacije i službe, ali neizbježno će preći u
fazu opadanja. Sve crkve vole da misle da su one izuzetak, ali
životni ciklus je teško prekinuti i rijetkost je pronaći izuzetak u
pravilu životnog ciklusa.
Zašto razmatrati životni ciklus u poglavlju o potrebi da se
osnivaju nove crkve? Iz ovog razloga: ako 90% crkava stagnira
do svog petnaestog rođendana, a 90% crkava u
Sjevernoameričkoj diviziji je staro preko petnaest godina, onda
80-90% svih crkava u Sjevernoj Americi stagnira ili opada. To
objašnjava zbog čega je tako teško da dođe do velikog rasta u
Sjevernoj Americi.
Rast se, uglavnom, događa u novoosnovanim crkvama, koje
čine samo 10-20% vjernika. Povećanje broja novih crkava bi,
zato, uveliko ubrzalo rast Sjevernoameričke divizije. Propust da
se krene u misiju osnivanja crkava znači nastavak stagniranja za
Sjevernu Ameriku i konačno opadanje. U pitanju je budućnost
adventističke crkve u Sjevernoj Americi. Kako naše crkve stare,
one će postajati sve manje učinkovite u dolaženju do žetve.
Konačan kraj je opadanje, osim ako naša denominacija bude
agresivno osnivala nove crkve.
Pogledajte starije crkve. One mogu održavati evangelizacije
jednu za drugom, ali posjećenost ostaje ista. One ne gube nove
članove; novi članovi, jednostavno, zamjenjuju one koji su
izgubljeni zbog osipanja. Područja velikih gradova, koja se u
evangeliziranju svoje zajednice oslanjaju samo na svoje
postojeće vjernike, obično će imati istu posjećenost nakon deset
godina, ali ako dodaju jednu crkvu, otkriće da je posjećenost na
tom području porasla zbog broja ljudi koji se sastaju u toj novoj
crkvi.

95
 Ispitivanje životnog ciklusa pruža dokaz da crkva treba
postati ozbiljna u pogledu osnivanja crkava. Crkve u
Sjevernoameričkoj diviziji koje stare će nastaviti da postaj usve
manje učinkovite kako ulazimo u dvadeset prvi vijek. To neće
biti namjerno - to je neizbježna posljedica starenja. Ostarjela
prva crkva, koja je nekada bila najbolja u toj oblasti, sada postaje
opadajuća crkva i više se na nju ne gleda kao na jedno od
idealnih mjesta za adventističkog pastora. Njeni dani su prošli.
Ako se ne podignu nove crkve da zamijene velike adventističke
crkve sedamdesetih godina, adventizam će umrijeti. Ovo se ne
smije dogoditi. Osnivanje crkava je suštinsko za preživljavanje
adventizma u zemlji svog nastanka.

96
 6
Ko bi trebao osnivati crkvu?

Elen vajt je jasno rekla adventistima sedmog dana da je „na

sve koji vjeruju, Bog stavio teret osnivanja crkava“. 93 Međutim,
ona nije izjavila da bi svi koji vjeruju trebali osnivati crkve. Iako
svako treba nositi teret osnivanja novih crkava, osnivanje crkva
trebaju raditi samo oni koje je Bog posebno obdario u ovu svrhu.
U zadnjem poglavlju smo razmatrali životni ciklus crkava.
Kada posmatramo nijanse različitih faza, tu postoje, u osnovi,
samo četiri faze životnog cilusa svih organizacija. Prva faza je
„početak“. Tokom ovog perioda, događaju se počeci. Crkva se
rađa, okupljaju se prvi ljudi, DNK prve crkve se stavlja u
inkubaciju. Druga faza, „proširenje“, izgrađuje se na osnovi koju
je stvorila prva faza. Kao rezultat toga, crkva raste i brojčano i
duhovno. Grade se zgrade i razvija se organizaciona struktura
radi ostvarenja ciljeva službe nove grupe. U trećoj fazi, crkva
ulazi u stagnaciju. Održavaju se bogosluženja, ali crkva prestaje
da raste. To je sada zrela crkva. Konačno, događa se četvrta faza
i crkva ulazi u period opadanja. Uspjeh se više ne može
održavati, pojavljuju se gubici i crkva prestaje biti učinkovita u
službi.
Iako je ovo istina za crkve, to je, takođe, dizajn svih
organizacija. Čak će i preduzeća, mjesta, gradovi itd. proći ovaj
životni ciklus. Međutim, preduzeće je svjesno da je za svaku fazu
životnog ciklusa potrebna drugačija vrsta vođe. Darovi i talenti
osobe koja je izabrana da osnuje preduzeće su drugačiji od
kvaliteta potrebnih za fazu opadanja u preduzeću. U stvari,
preduzeće će promijeniti vođe kako organizacija bude ulazila u
novu fazu, jer stari vođa više neće biti učinkovit u novom

93
Ellen G. White, Medical Ministry, 315.
97
okruženju. Zato, energičan vođa, koji je osnovao preduzeće,
zamijenjen je vođom koji ima sposobnost da ga proširi što je
moguće više. Kada je to obavljeno, izabran je treći vođa da
preduzeće vodi do njegovog maksimalnog potencijala. Konačno,
kada se profit više ne može održavati na optimalnom nivou,
dolazi četvrti vođa koji ima sposobnost da koliko god je moguće
dopuni profit preduzeća u fazi opadanja. A kada profit više nije
moguć, preduzeće se zatvara.
Možda crkva može učiti od preduzeća. Umjesto da se
pretpostavi da su sve vođe iste, bilo bi korisnije pokušati uklopiti
odgovarajućeg vođu sa periodom životnog ciklusa kroz koji
crkva trenutno prolazi. Na taj način pastor, koji ima Božji dar da
održava postojeću crkvu, ne bi bio stavljen u situaciju da osniva
crkvu. Isto tako, pastori, koji su od Boga nadareni za osnivanje
crkava, biće nesretni pokušavajući održavati psotojeću
organizaciju.
Literatura o osnivanju crkava identifikuje četiri vrste
crkvenih vođa. Svaka vrsta odgovara jednoj fazi životnog
ciklusa. Prva vrsta crkvenog vođe identifikovan je kao pokretač.
Ovaj nadareni vođa je sposoban povesti crkvu od ničega i uspjeti
doći do njenog najosnovnijeg sastojka: ljudi. Zapravo, ovakve
vođe su obično sposobne da da podignu crkvu do stotinu
članova, a zatim, ako nastave voditi crkvu, ona se obično
suočava sa brzim padom. Pokretački vođa ima mnogo uspona i
padova i može se lako obeshrabriti.
Pokretačke vođe bi se, vjerovatno, trebale zamijeniti kada
dostignu vrhunac, prije nego što crkva počne ići ka dole. Ove
vođe mogu nastaviti osnivati još novih crkava. Pokretački vođa
je dobar na kraće vrijeme, ali nije za duži rad. U stvari, većina
oblasnih predsjednika se teško snalazi sa ovom vrstom vođe. Ne
znaju šta da rade sa njima, jer neprestano idu na nove lokacije,
rijetko ostajući duže od dvije godine na jednom mjestu u
postojećem pastoralnom sistemu. Većina evanđelista sa punim
radnim vremenom su pokretači. Zbog toga su oni tako efikasni

98
kao evanđelisti, a mnogo puta tako neefikasni kao naseljeni
pastori. Njihovi darovi ih čine preduzetnima.
Pokretački vođa stvara izvrsnog osnivača crkava. Zapravo,
evanđelisti koji se umore od selenja svakih šest godina radi nove
akcije i koji bi željeli da se nasele za stalno mogu se zamijeniti u
osnivanju crkava. Umjesto toga, većina njih se, dok podiži djecu,
naseli u svom okrugu. Ovo iskustvo je često frustrirajući, ne
samo za njih već i za oblast. Koliko je bolje uključiti ih u
osnivanje crkava, gdje mogu provesti jednu ili dvije godine
podižući crkvu, a zatim preći na novu crkvu. To će evanđelisti
dati stabilnost, a takođe, poboljšati svjedočenje crkve.
Druga vrsta crkvenog vođe je organizator. Ova osoba je
sposobna da nastavi tamo gdje pokretač stane. Vođe pomažu
ljudima da pronađu svoje mjesto u crkvi tako da sve može teći
glatko. Dok pokretač nema sposobnost organizovanja,
organizator je na vrhuncu snage. Ljudi se organizuju, otkrivaju
se duhovni darovi i ljudi se raspoređuju u službu. Stvari zaista
počinju da se dešavaju i crkva ulazi u fazu izvanrednog rasta pod
vođstvom ove osobe. Ova vrsta vođe možda nisu sposobni da
osnuju crkvu ni iz čega, ali on ili ona ima sposobnost da
organizuje tu početnu grupu tako da zaista dođe do rasta. Kada je
sve konačno organizovano i teče glatko, organizator se dosađuje
i spreman je da krene u dublji izazov. Za uspješno osnivanje
crkava potrebne su sposobnosti obojice, i pokretača i
organizatora. Ako je osnivač crkve pokretač, ali nema
sposobnost organizovanja, biće potrebno načiniti zamjenu u
okviru prve dvije godine od rođenja crkve. Međutim, neke osobe
su izuzetno nadarene od Boga da budu i pokretači i organzatori.
Ove osobe čine dobre „pastore osnivače“ novih crkava, jer mogu
podići crkvu, pokrenuti je, a takođe i pomoći da se proširi.
Ovakva nadarenost je danas pomalo rijetka. Možda će, dok crkva
nastavlja da se kreće u smjeru da bude pokret za osnivanje
crkava, Bog dati crkvi više osoba nadarenih da budu pokretači-
organizatori.

99
 Još jedna mogućnost u osnivanju crkava jeste da se osnuje
tim. (Zapamtite, Isus je izjavio da trebaju ići dvoje po dvoje.) U
ovakvom timu za osnivanje crkava jedna osoba može biti
pokretač, a druga organizator. Ovo će im omogućiti da svojom
nadarenošću pomažu jedna drugoj i da obje ostanu pri crkvi
mnogo duže. Pavle je, vjerovatno, bio pokretači organizator i
Bog ga je izuzetno upotrijebio da osnuje mnogo uspješnih
crkava.
Treća vrsta vođe je „upravnik“. Ovo je vođa koji je nadaren
da održava status quo (kada je to dobro). Ova osoba pokušava da
ne zabrlja ono što je stvoreno i da održi dobro funkcionisanje
crkve. To su ljudi koji višestruko planiraju, koji znaju da
upravljaju onim što već ide dobro. Većina pastora su obučavani
da budu upravnici – pastori nad postojećim crkvama. To nisu
lođe vođe – crkvama je potrebno mnogo takvih da održe
postojeće crkve živima – ali ove vođe rijetko čine dobre osnivače
crkava.
Četvrta vrsta vođe je nazvan „razvijačem“. Specijalnost ovih
osoba je pokušavanje da promijene crkvu koja opada. U
određenom smislu, oni su slični pokretačima i njihove
karakteristike su pomalo slične, ali njihov glavni fokus je na
potojećim crkvama, radije nego na osnivanju novih. Postoje dvije
kategorije razvijača. Prvi su obnavljači, koji su sposobni da
podignu crkvu kada ona ide nizbrdo i da ponovo stvore crkvu
koja je živa, zdrava i koja se umnožava. Drugi su terminatori,
koje je Bog nadario da postojeću crkvu dovedu do kraja. Neke
crkve su završile svoj životni ciklus i trebaju da se
dostojanstveno sahrane. One mogu da slave ono što je Bog
uradio kroz njih, ali shvataju da je došlo vrijeme da se „baklja“
preda novoj generaciji crkava. Mnoge crkve nastavljaju, znajući
da je smrt neminovna. Mnoge su priključene na sistem
održavanja života koji ih sprječava da pristojno umru. One
vegetiraju, ali nastavljaju da održavaju formu. Možda je Bog
nadario neke vođe da uspješno okončaju život nečega što je bilo
velika crkva, ali čiji je životni ciklus sada završen.

100
 Oni koji biraju ljude za osnivanje crkava trebaju pažljivo
pricijeniti liderske osobine osobe da bi bilo sigurno da je
izabrana prava vrsta vođe. Pokretači i organizatori čine najbolje
osnivače crkava. Prije odabira neke osobe za osnivača crkava,
mora se obaviti obaviti procjena njihovih liderskih kvaliteta.
Većina grešaka u osnivanju crkava javlja se zbog pogrešnog
izbora vođe. Ništa nije važnije od izbora prave osobe za
osnivanje crkava.

Osobine osnivača crkava

Prije nekoliko godina jedna mala grupa adventista,

zainteresovana za osnivanje crkava, sastala se sa savjetnikom.
Ovaj stručnjak je započeo vodeći nas kroz proces odlučivanja
kako bi jedna dobro osnovana Hrišćanska adventistička crkva
trebala da izgleda. Na kraju smo došli do ove definicije:

Dobro osnovana Hrišćanska adventistička crkva pokazuje:

• jaku, strasnu viziju za dosezanjem izgubljenih, kao i
• bezuslovnu ljubav i prihvatanje za ljude svuda.

Organizuje se tako da
• svaki vjernik prima pažnju i raste
• svaki vjernik ima slobodu da služi i
• njena srestva su fokusirana na zadobijanje
izgubljenih.

Stvara javne službe

• u kojima su oni koji traže istinu privučeni Hristu
• u kojima se vjernici obnavljaju živim obožavanjem
Hrista
• u kojima se vjernici, dok rastu u Hristu, potiču da
vrjednuju naše adventističko naslijeđe i teologiju.

101
 Kada je došao do ove definicije, savjetnik je poveo našu
grupu u pravcu odlučivanja koje osobine će biti potrebne
idealnom osnivaču crkava da bi osnovao ovu vrstu crkve. Grupa
se složila oko pet profesionalnih sposobnosti i pet ličnih
sposobnosti koje će obavezno biti potrebne za osnivača crkava.
Prva od pet profesionalnih sposobnosti jeste da bude
vizionar. Osnivač crkve mora biti sposoban da ima viziju onoga
na šta je Bog pozvao novu crkvu da uradi i mora biti sposoban da
je prenese velikom broju ljudi. Druga profesionalna sposobnost
je vođstvo. Primivši viziju Božjeg vođstva, osnivač crkava mora,
takođe, biti vođa ljudi. Vođa je definisan kao „onaj koji ima
sljedbenike“. Vođe mogu biti dobre ili loše, ali niko ne može biti
vođa bez sljedbenika.
Treća osobina koja je potrebna jeste evangelizam. Nije
dovoljno biti sposoban potaknuti grupu ljudi i oduševiti ih
osnivanjem crkve. Osnivač crkava, takođe, mora biti i
evanđelista. Da je naša želja bila da, jednostavno, osnivamo
crkve distribucijom svetaca, tada bi ova osobina bila nepotrebna,
ali pošto fokus našeg osnivanja crkava treba da bude na žetvi,
osnivač crkava mora biti onaj koji zadobija duše. Ako osnivač
crkava ne zadobija duše, onda to neće ni njegovo stado. Niko ko
ne zadobija duše bi nikada trebao biti pozvan da osniva crkve.
Želju da se zadobiju duše nikada ne bi trebalo pomiješati sa
sposobnošću da se to čini. Dokaz o toj sposobnosti treba tražiti
prije nego što iko dobije podršku crkve za osnivanje crkava.
Osnivači crkava koji ne zadobijaju duše će stvarati osobe nalik
sebi.
Četvrta osobina je komunikacija. Pošto veoma veliki dio
službe zavisi upravo od sposobnosti komuniciranja, od vitalne je
važnosti da osnivač crkava bude dobar komunikator. To je
osobina koja se lako može ispitati, tako da će oni koji procjenjuju
znati da li je osoba, koja se razmatra za osnivanje crkava,
pokazala osobinu da dobro komunicira, i kroz propovijedanje i
kroz poučavanje, i u unutrašnjoj komunikaciji sa ostalim
vjernicima i osobljem.

102
 Peta osobina je znanje o osnivanju crkava. Potrebno je znati
određene osnovne informacije prije nego se započne proces
osnivanja crkava. Ovo znanje se može steći čitanjem obimne
literature, pohađanjem teorijskih časova o osnivanju crkava ili
pohađanjem nekih od seminara o tome. Poznavanje modernih
istraživanja o osnivanju crkava će omogućiti osobi da izbjegne
mnoge zamke o kojima bi osnivač, u drugom slučaju, morao učiti
kroz teškoće i greške.
Uz ove profesionalne sposobnosti, naša grupa je
identifikovala i pet ličnih sposobnosti koje bi trebao posjedovati
idealan adventistički osnivač crkava. Prva je uspostavljanje
odnosa. Iako su vještine uspostavljanja odnosa važne za svaku
vrstu službe, one su posebno važne za osnivanje crkava. U nekoj
crkvi koja već postoji, pastor već ima porodicu koja ga čeka da
se vrati. Međutim, u novoj crkvi, niko ga ne čeka. Ako ljudi ne
vole osnivača, oni se neće zadržati tu. Sposobnost uspostavljanja
odnosa je potrebna da okupi prvu grupu adventista koji će
oformiti jezgro, a takođe je potrebna da da se počne dolaziti do
ljudi u toj zajednici i ostvarivati prijateljstvo sa njima.
Druga lična sposobnost, karakter, je apsolutno suštinska.
Osnivač crkava ne mora biti svetac, ali ne smije imati upadljive
karakterne mane. Ako postoje mane moralne ili finansijske
prirode u karakteru, veoma brzo će se pokazati pod pritiskom
osnivanja crkava. Ispitivanje reputacije karaktera predloženog
osnivača crkava je suštinska stvar prije nego što se izvrše
ulaganja.
Treća potrebna lišna sposobnost je solidarnost sa porodicom.
Pritisak osnivanja crkava može lako slomiti svaki bračni odnos
koji nema dobar temelj. Mnogim osnivačima crkava porodica se
raspala, jer ovaj problem nije uočen prije nego što su počeli
osnivati crkvu. Osnivanje crkava je usamljenički poziv, posebno
za bračnog druga. Zbog toga je sistem podrške za osnivače
crkava od tolike suštinske važnosti. Niko ko nema brak čvrst kao
stijena ne bi trebao početi sa osnivanjem crkava.

103
 Četvrta potrebna lična sposobnost je emocionalna stabilnost.
Pošto se osnivači crkava često suočavaju sa samoćom, oni čija
osjećanja nisu stabilna mogu lako postati obeshrabreni. Postoje
mnogi „usponi“ u osnivanju crkava, ali između ovih „uspona“
postoji mnogo „padova“. Ako neko ne može izdržati „padove“,
on ili ona neće nikada doživjeti „uspone“. Osnivači crkava ne bi
trebali mnogo ovisiti o drugima ili manipulisati drugima kako bi
ostvarili svoje ciljeve.
Zadnja lična sposobnost je molitva i duhovnost. Ovo nije
ostavljeno kao zadnje zato što je najmanje važno, već zato što je
najvažnije. Istraživanja među osnivačima crkava neprestano
otkrivaju da je molitva najbitniji faktor u životu osnivača crkava.
U sljedećem poglavlju ćemo razmotriti važnost molitve, ali sada
ne želimo istaći zajedničku molitvu u crkvi, već lični molitveni
život osnivača. Duhovni osnivači koji se mole napraviće
duhovne crkve koje se mole.
Uz ove veoma suštinske osobine, postoji nekoliko drugih
osobina koje se trebaju vidjeti u životu osnivača crkava. Osnivač
treba da bude samopokretač. Niko neće svakog dana provjeravati
osnivača da vidi da li je posao urađen. Ljudi kojima je potreban
neko da ih redovno drži odgovornima ne bi trebali postajati
osnivači crkava.
Dalje, osnivač crkava treba biti prilagodljiv i fleksibilan.
Neko može pristupiti osnivanju crkava sa dobro osmišljenim
planom, ali koji u stvarnosti ne fukncioniše dobro. Dobri
osnivači crkava će to brzo prepoznati i neprestano će mijenjati
planove i načine rada dok se druže sa ljudima do kojih žele doći.
Iz tog razloga, mlađi ljudi su, obično, bolji osnivači od starijih
ljudi, pošto su po prirodi fleksibilniji. Što osoba postaje starija,
postaje sve nefleksibilnija. Naravno, uvijek postoje izuzeci.
Osnivač crkava mora imati dobro samopoštovanje. Osoba
koja nema osjećaj lične vrijednosti vjerovatno neće postati dobar
osnivač crkava. Kada ljudi sa niskim stepenom samopoštovanja
pokušaju sa osnivanjem crkve koje ne uspijeva, rezultat će biti
još veće snižavanje njihovog stepena samopoštovanja. Osnivač

104
crkava treba da uvjeri da Bog može uraditi nešto veličanstveno i
veliko kroz ljude koji se okupljaju da osnuju novu crkvu.
Osnivač crkava je ključ za stvaranje vjere u grupi koja osniva
novu crkvu.
Zadnja osobina je odanost crkvi. Ako je crkva, koja se treba
osnovati, Hrišćanska adventistička crkva, onda osnivač mora biti
čvrsto odan crkvi koja ga podržava. Ta lojalnost se mora vidjeti
kroz želju da osnuje crkvu je vjerna vjerovanjima i doktrinama
Hrišćanske adventističke crkve. Adventisti vjeruju da ih je Bog
stvorio i povjerio im posebnu poruku istine za posljednje
trenutke svijeta. Do mnoštva se mora dođi pomoću prave istine, a
ne izmijenjenom verzijom te poruke.
U okviru adventizma uvijek su postojale velike razlike u
perifernim stvarima, ali je, istovremeno, uvijek postojala duboka
odanost stubovima crkve. Osnivači se mogu razlikovati u
metodologiji, ali ne smiju imati nesigurnosti kada su u pitanju
stubovi adventističke vjere. Prilikom procjene osnivača crkve,
jedno područje se nikada ne smije previdjeti ili će uskoro dođi do
propasti nove crkve. Istoriju naše crkve su uprljali "veliki"
propovjednici koji su mislili da mogu osnivati velike crkve kada
napuste adventistički tor.
Uz odanost učenjima crkve mora ići istinska saradnja
osnivača crkve sa lokalnom oblašću na čijoj teritoriji se osniva
crkva. U adventizmu se ne osnivaju nezavisne crkve - sve crkve
su dio sestrinstva crkava u određenoj oblasti. Zato, neko ne
može, jednostavno, osnovati crkvu bez konsultacije sa lokalnom
oblašću. Pojedinci, za koje se zna da rade nezavisno od oblasti,
trebaju se pažljivo provjeriti prije nego što im se pomogne u
njihovim nastojanjima da osnuju crkvu.

Procjena

Sve u ovom poglavlju do sada je napisano da bi se dala jedna

veoma važna izjava: svaka osoba koju, kao osnivača crkava,
treba podržati mora, prije svega, da se procijeni. Procjena treba

105
biti potpuna, posebno evaluacija osobina koje je potrebno da ima
osnivač crkava, kao što je navedeno u ovom poglavlju. U
adventističkoj crkvi je već osmišljen proces procjene za
osnivanje crkava. Oblasti mogu poslati pojedince u centre za
procjenu radi evaluacije. Četvorodnevni proces procjene je,
možda, najbolji pokazatelj da li osoba treba pristupiti osnivanju
crkava.
Centar za procjenu ima dvije svrhe. Prvo, služi za pojedince
koji se pitaju da li ih je Bog nadario za osnivanje crkava. Oni
žele da ih neko procijeni radi tog poziva. Prolaze kroz proces
procjene da bi za sebe otkrili da li su pozvani da osnivaju crkve.
Drugo, proces procjene omogućava oblasti da otkrije da li neki
pojedinac treba osnivati crkve, prije nego što ta oblast uloži
hiljade dolara u projekat osnivanja crkava za ovu osobu.
Slanje pojedinaca, i vjernikâ i pastorâ, na procjenu je,
vjerovatno, najbolji pokazatelj uspjeha u budućem osnivanju
crkava. Zapošljavanje osoba koje je preporučio centar za
procjenu će za rezultat imati uspješnije osnivanje crkava. Proces
procjene nije stopostotna garancija, ali uspješno osnivanje crkava
se javlja u većim procentima kada se slijede preporuke centra za
procjenu.
Šta se dešava tokom procesa procjene? Prvo, osoba podnosi
molbu za pristup procjeni. Zatim slijedi telefonski razgovor. Ako
je prvi razgovor zadovoljavajući, toj osobi se šalje nekoliko
formulara i test ličnosti koje treba da popuni, a potrebne su
preporuke koje se evaluiraju. Zatim osoba dolazi na procjenu.
Ako se tokom prvog ispitivanja otkriju problemi, osoba neće biti
pozvana na procjenu.
Stvarni proces procjene zahtijeva četiri dana intenzivne
aktivnosti. Tu je prisutna grupa evaluatora, obično po jedan za
svaki par koji se procjenjuje. Evaluatori posmatraju kandidate u
stvarnoj ulozi u službi među njima samima, kao što je
propovijedanje, vođenje grupnih zadataka, učestvovanje u grupi,
kao i evangelizam. Sa svakim parom lično se obavi razgovor.
Svake večeri evaluatori se sastaju na nekoliko sati iznoseći šta su

106
zapazili i tražeći opštu saglasnost za svaki par pojedinačno.
Konačno, zadnjeg dana, evaluatori će postići konačnu opštu
saglasnost po pitanju evaluacije potencijala svakog kandidata za
osnivanje crkava i saopštiće svoju preporuku kandidatu i oblasti
koja ga sponzoriše.
Proces procjene nije lak zadatak, ni za one koji se
procjenjuju ni za one koji procjenjuju, ali to je najbolji pokazatelj
budućeg djelovanja neke osobe u službi osnivanja crkava. To će
otkriti da li osoba ima ili nema neophodne profesionalne i lične
sposobnosti koje su potrebne da bude uspješna u osnivanju
crkava.
Procjene za osnivanje crkava održavaju se nekoliko puta
godišnje. Molba za pristup mora se poslati nekoliko mjeseci prije
procjene, zbog svih priprema koje se trebaju uraditi. Informacije
o sljedećoj procjeni i podnošenju molbe mogu se naći na NADEI
web stranici: www.nadei.org. Jednostavno, pogledajte u odjeljku
"church planting" pod stavkom "assessment". Ako web stranica
nije dostupna, nazovite NADEI na broj (616) 471-9220 da
dobijete informacije.

Gdje pronalazimo osnivače crkava?

Kada se ispitaju kvaliteti koje je potrebno da ima osnivač

crkava, odmah se javlja zabrinutost po pitanju toga gdje će crkva
pronaći ove ljude.To nisu kvaliteti koji se mogu naći u većini
sveštenika koji su danas zaposleni. Međutim, ljudi ulaze u službu
baziranoj na tome šta oni zamišljaju da je služba. Pošto kod nas
trenutno postoji potražnja za pastorima fokusiranim na
održavanje, oni koji su nadareni u tom području skloniji su da
budu oni koji odlučuju da uđu u propovjedničku službu. S druge
strane, ako crkva počne koristiti preduzimljive tipove ljudi,
propovjednička služba će privući ove agresivnije ljude. Ovi
veoma energični ljudi, nadareni sposobnostima potrebnim za
osnivanje crkava, trenutno nemaju odgovarajuću poziciju u

107
tradicionalnom sistemu. Zbog toga se mnogi od njih odlučuju za
neki drugi poziv.
Ako adventizam treba da bude pokret za osnivanje crkava,
onda crkva mora početi da privlači značajan broj kvalifikovanih
osnivača crkava. Postoji iskušenje da se ovi osnivači traže među
trenutnim sveštenicima. Oni se tu neće pronaći u broju
dovoljnom da bi se stvorio veliki broj novih crkava koje su
potrebne. Gdje, onda, da crkve pronađu ove osnivače crkava?
Isus nam je rekao šta da radimo kada shvatimo veličinu
žetve. Matej 9:38 kaže da se trebamo moliti Gospodaru žetve da
pošalje ove radnike. To zvuči tako jednostavno da mali broj ljudi
to shvata ozbiljno, ali ovo je Isusov nalog u pogledu žetve.
Međutim, molim vas da zapazite da ovakve molitve rijetko
odlaze gore Bogu sve dok crkva zaista ne počne da sagledava
ogromnu žetvu koju je Bog pripremio. 94 Ako nam je Bog
zapovjedio da idemo i osnivamo crkve, On će obezbijediti
potrebne radnike za izvršenje Njegove zapovjesti. Zapamtite da
su ovakve crkve osnovane radi sakupljanja žetve, a ne radi novog
raspoređivanja svetaca. Vrsta vođa za koje se trebamo moliti su
one koje će osnivati crkve s obzirom na ogromnu žetvu koju je
Bog pripremio.
Elen Vajt je, takođe, ukazala na izvor osnivača crkava:
»Kada se crkve osnuju, pred njih treba izložiti da čak i među
njima treba izabrati ljude da nose istinu drugima i stvaraju nove
crkve.“ 95 Velika većina onih koji će osnovati stotine novih
adventističkih crkava nisu čak ni adventisti danas. Oni su na
polju za žetvu i čekaju kada će biti sakupljeni. Interesantno je da
Elen Vajt ukazuje da će novoobraćenici biti dobri osnivači
crkava. To je, vjerovatno, zbog toga što je njihov evanđeoski žar
mnogo veći. Biće im potrebna vježba i možda će biti potrebno da
se smjeste u tim sa nekim iskusnim adventistom, ali Božji savjet
je da se oni upotrijebe. Žetva će dati još žetelaca.

94
Vidi prvo poglavlje.
95
Ellen G. White, Christian Service, 61.
108
 Pokret za osnivanje crkava zahtjeva da adventistička crkva
neprestano ulaže u obuku novih vođa. Mudri pastori i evanđelisti
će odmah uočiti potencijalne vođe u svom sakupljanju žetve.
Obuku za vođenje treba početi odmah, ne kao formalnu vježbu iz
teorije, već kao vježbu "na zadatku". Ljudi već trebaju da pokažu
svoje liderske sposobnosti prije nego što se pošalju na teološki
fakultet. Teološki fakultet bi trebao obučavati samo one koji su
već pokazali da su reproduktivne vođe.
Apostol Pavle je razjasnio ovo: »I što si čuo od mene pred
mnogim svjedocima, ono predaj vjernim ljudima, koji će biti
vrijedni i druge naučiti.« 96 Apostol Pavle objavljuje da je
važnije zadobiti onog koji zadobija duše nego dušu. Ako crkva
treba da postane sistem za reprodukciju, ona mora razviti vođe
koje će stvarati nove vođe. Zato, svaka osoba zadobijena za
Hrista mora, zauzvrat, doći do nekoga drugog, koji će doći do
druge osobe itd. Isto tako, osobina pravog biblijskog vođe je da
vođa obučava vođu, koji će obučavati vođu itd. Samo tada
sjevernoamerička crkva može osnovati značajan broj novih
crkava i imati adekvatno vodstvo za izvršenje tog zadatka.
Idealno bi bilo da se ljudi koji nisu reproduktivne vođe
nikada ne pozivaju u redove sveštenika. To znači da se poziv ne
proteže na ljude koji do tada nisu proizveli još jednog vođu ili
zadobili drugu dušu za Hrista. Ponekad je teško ovo uraditi kada
je osoba na teološkom fakultetu; zato bi pojedinci trebali
pokazati reprodukciju prije nego što krenu na teološki fakultet.
Ako se slijedi ovaj primjer, to će privući novu vrstu pastora, a to
je, takođe, i prvi korak u stvaranju vođe koji potreban za sistem
reprodukcije.
Bob Logan, zapaženi autoritet po pitanju osnivanja crkava,
predlaže nekoliko mjesta na kojima se mogu potražiti kandidati
za osnivanje crkava. 97 Prvo, on predlaže da se potraže pastori
koji su neslavno prošli u svojim prvim okruzima, ali ako nisu

96
2. Timotiju 2:2
97
Autor je čuo ove primjedbe na času sa dr Robertom Loganom na teološkom
fakultetu Fuler.
109
uspjeli zbog toga što su bili pokretačke vođe i što su bili
frustrirani zbog sporosti crkve fokusirane na održavanje, oni bi
bili dobri kandidati za osnivanje crkava. Pokretački vođa je
izuzetno isfrustriran u tipičnom prvom okrugu. Uprava, obično,
pokušava da nastani ove ljude i da ih transformiše u vođe koje
mogu biti zadovoljne statusom quo. Bilo bi mnogo produktivnije
rasporediti ovakve pastore na osnivanje crkava, gdje će im
njihove pokretačke osobine i darovi omogućiti da vrhunski
funkcionišu. Umjesto toga, i uprava i pokretački pastori izgaraju
i, obostranim dogovorom, ove osobe ispadaju iz službe.
Logan je, kao drugi izvor osnivača crkava, predložio
studente teološkog fakulteta koji imaju slab izvještaj o prisustvu
na časovima. Ovo zahtijeva kratko objašnjenje. Ono što je Logan
imao na umu su studenti koji su propuštali časove jer su bili
suviše zauzeti službom. Uključenost u službu za njih je bila veći
prioritet nego teoretski uspjesi. Ovakvi studenti su frustracija za
teološki fakultet i potrebna im je disciplina koju taj fakultet
pruža, ali oblasti bi bile veoma zadovoljne ako bi ovakve
studente rasporedile na osnivanje crkava.
Logan, za izvor osnivača crkava, dalje predlaže vjernike
velikih crkava koji prave probleme i postavljaju mnogo pitanja.
Ovi ljudi su, takođe, velika frustracija trenutnom vodstvu crkve.
Neki ljudi su zaista oni koji prave probleme i oni definitivno ne
bi trebali biti osnivači crkava. Međutim, postoje ljudi sa odličnim
liderskim sposobnostima koji nisu imali priliku da ih pokažu u
prisustvu mnogih drugih odličnih vođa u velikoj crkvi. Oni su,
vjerovatno, preduzimljivi i trebaju da rade u nečem novom.
Mnogo puta crkva gubi ovakve ljude, jer njihovi darovi za
započinjanje nečeg novog prolaze nezapaženo i nisu obučavani
za službu. Umjesto toga, njih gledaju kao one koji prave
probleme i svako sa olakšanjem odahne kada oni, konačno, odu.

Obuka za osnivanje crkava

110
 Pogledali smo izvore potencijalnih osnivača crkava. U ovom
zadnjem dijelu poglavlja brzo ćemo istražiti program obuke za
osnivače crkava, koji slijedi kada se oni izaberu. Ono što se
ovdje nudi je nadahnjujuće i ne iscrpljuje. U stvari, isti proces
obuke se ne može koristiti za sve potencijalne osnivače crkava.
Ono što naglašavamo ovdje je da oni, jednostavno, moraju dobiti
neku vrstu pripreme za svoj posao osnivača crkava.
Prvi korak, očigledno, u pružanju obuke za potencijalnog
osnivača crkava, bio bi da se kandidat pošalje u centar za
procjenu radi evaluacije od strane nezavisnih posmatrača. Oni će
preporučiti tu osobu za osnivanje crkava ili će je preporučiti sa
ograničenjem. Mnoga od ovih ograničenja imaju veze sa obukom
koja je još uvijek potrebna.
Ako osoba ima diplomu srednje škole, u tom slučaju je mogu
poslati na teološki fakultet. Trenutno, adventistički teološki
fakultet je fokusiran na misiju i stvara crkvene vođe koji su
zainteresovani za žetvu. Ponekad se ova nova vrsta vođe
isfrustrira u kontekstu trenutne službe, a bolje bi funkcionisala u
osnivanju crkava. U prošlosti, mnogi upravnici su teološki
fakultet posmatrali kao mjesto gdje kandidati za službu gube svoj
žar za evangelizmom. To više nije slučaj. Danas, teološki
fakultet usađuju misiju i evangelizam u samu psihu studenta.
Možda će biti potrebno da teološki fakultet poveća svoje
isticanje osnivanja crkava time što će stvoriti sistem osnivanja
crkava. Teološki fakultet će zadovoljiti potrebe polja, ako polje
jasno pokaže da će ono zaposliti ljude kao što su osnivači crkava.
Trenutno, od svakog ko se školuje za zvanje doktora teologije
traži se da pohađa seminare o osnivanju crkava i mnogi studenti
teologije posjećuju godišnja zasjedanja Sjemenâ.
Međutim, za osnivanje crkava potrebno je više od teoretske
obuke. Nakon diplomiranja na teološkom fakultetu, studenti
moraju biti raspoređeni pod nadzor pastorâ koji će dalje razvijati
njihove sposobnosti osnivanja crkava. Mnogo evanđeoskog žara
se gubi kada mladi početnici odu sa teološkog fakulteta i počnu
stažirati kod pastora koji ne uspije da adekvatno razvije njihove

111
sposobnosti. Ova evanđeoska gorljivost se još više smanjuje
kada se mladi pastori rasporede na područje gdje se ništa ne
dešava ili se nije dešavalo i gdje niko ne očekuje da se išta desi.
Konačan rezultat je da, šta god ti mladi pastori pokušavaju, to ne
uspijeva i oni zaključuju da sve ono što su naučili na teološkom
fakultetu ne funkcioniše u stvarnom svijetu. Ovakva iskustva
utiču na profesionalni život mnogih pastora, tako da čak i kada
dođu na područje gdje se nešto treba dešavati, to se ne dešava, jer
po njihovom načinu razmišljanja „ništa ne funkcioniše“.
Umjesto toga, dajte novim pastorima priliku da osnivaju
crkve, gdje će pomoć dobiti kroz redovnu obuku od strane
iskusnih osnivača crkava. Neka ovi novi pastori uče dok rade, ne
sami, već pod starateljstvom iskusnih osnivača. Zapravo, ovakav
model bi bio i poboljšan da su neke obuke mladih pastora na
teološkom fakultetu bile obavljene u kontekstu stvarne služne.
Trenutno, teološki fakultet proučava načine da nastavni plan za
zvanje doktora teologije prenese na teren.
Obuka, o kojoj se ovdje govori, se odnosi, prvenstveno, na
pastore koji će osnivati crkve, ali šta je sa obukom vjernika koji
su osnivači crkava?Ako adventistička crkva treba biti pokret
vjernika, ona mora i da uspješno obuči i mobilizira ogromnu
armiju vjernika koji osnivaju crkve. I oni moraju biti
procijenjeni. Međutim, oni neće moći dobiti istu obimnu obuku
koja se daje sveštenicima.
Šta se može učiniti? Kada se osnivači crkava među
vjernicima identifikuju i procijene, trebao bi im se odrediti
materijal za čitanje na temu osnivanja crkava. Trebali bi se
upisati na program obuke za osnivanje crkava, koji organizuje
svaka oblast ili unija. Ovaj program obuke trebao bi obuhvatati
kratke kurseve iz adventističkog vjerovanja, crkvenog pravilnika,
istorije, metodologije evangelizma i osnivanja crkava. Na ovim
kursevima bi mogli predavati pastori i administratori motivisani
misijom ili bi, možda, oblast mogla razviti priznati program koji
bi bio ponuđen u različitim dijelovima polja a koji bi pružio
djelimično obrazovanje kao na teološkom fakultetu ovim

112
potencijalnim laičkim pastorima. Kurs teološkog fakulteta o
osnivanju crkava je trenutno dostupan preko dopisnog
obrazovanja.
Laički pastori će trebati i obuku i neprestano nadgledanje i
trening kada uđu u proces osnivanja crkava. To nije stvar da li im
se vjeruje ili ne vjeruje; radije, to je stvar pružanja neophodne
podrške da bi bilo sigurno da su ovi laički osnivači uspješni i da
osnivaju zaista odlične adventističke crkve.
Pošto je ovo područje koje još nije istraženo u adventizmu,
biće potrebno neprestano podučavanje kako bi se doznalo kako
je najbolje postupati. Ono što se ovdje nudi je samo prijedlog
odakle početi razgovor i razvijanje potrebne obuke. Ako je
adventistička crkva ozbiljna po pitanju postajanja reproduktivnog
pokreta, ona mora obratiti ozbiljnu pažnju ovom procesu obuke.
Ono što je važno nije šta je urađeno tokom obuke, već da je nešto
urađeno da se adekvatno obuči jedna cijela nova generacija
potencijalnih osnivača crkava.

113
 7
Načini osnivanja novih crkava

U ovom poglavlju želimo da istražimo te nove načine

preko kojih se mogu formirati nove crkve, kao i neke od raznih
modela koji se danas razvijaju. Prije početka osnivanja, treba
odrediti kako osnivati crkvu, kao i vrstu crkve koja će biti
osnovana.

Odvajanje

Većina adventističkih crkava je zamišljena kao odvajanje. U

tom modelu jezgro se formira u matičnoj crkvi prije nego što ode
i postane nova crkva. Ovaj model je efikasan za distribuciju
svetaca, ali možda nije najefikasniji model za osnivanje crkve iz
žetve. U ovom modelu skoro 100% nove crkve je sastavljeno od
već postojeće crkve.
Problemi sa ovim modelom su trostruki. Prvo, nova crkva je,
obično, klon postojeće crkve i ne povećava raznovrsnost crkava
koja je potrebna za dosezanje raznolike žetve. Drugo, ovaj model
plaši postojeću crkvu, jer odvlači veoma mnogo članova. Treće,
mnogo puta ovaj model ne uspijeva da značajno utiče na
zajednicu, jer je, uglavnom, sastavljen od članova matične crkve.
Ipak, ovaj model nije loš. Nova crkva jeste osnovana i, iako
možda neće dosegnuti značajan broj ljudi u žetvi, nova crkva će,
vjerovatno, dosegnuti veći broj ljudi nego što bi to uradila sama
stara. Pošto je primjećeno da je ovo jedini model za većinu
adventističkih crkava, neophodno je da otkrijemo druge načine
koji bi bili efikasni za osnivanje crkava fokusiranih na žetvu.

Kolonizacija

114
 Drugi predlog za osnivanje novih crkava nazvan je
"kolonizacija". U ovom modelu, nekoliko porodica se preseljava
na područje na koje se još nije ušlo radi osnivanja nove crkve.
Ovaj model se naširoko koristio na početku adventizma i jedan je
od modela koje je Elen Vajt neprestano zastupala. Ona je
savjetovala mnoge prve adventiste da se ne naseljavaju u Batl
Kriku, već da se presele na područje gdje nije bilo adventista i da
osnuju crkvu. Ovaj model traži žrtvu u pogledu porodica koje se
sele na novu lokaciju i trebaju naći novi posao i dom. Ipak,
prioritet napretka carstva motiviše ove osobe da načine potrebnu
žrtvu da bi se mogla osnovati nova crkva.
Za mnoge ljude, ovaj model dočarava ideju preseljenja ljudi
u neki mali grad gdje nema adventista, jer većina velikih gradova
ima adventističku crkvu. Ovaj model ne obuhvata nužno ovakvo
preselenje. Daleko važnije od postavljanja adventističkih crkava
u malim, neobrađenim gradovima je evangeliziranje velikih
gradova Sjeverne Amerike. Iako ne treba zapostavljati
evangeliziranje ruralnog dijela Amerike, adventizam mora
ponovo zauzeti gradove za Hrista. Ovaj model ne zamišlja ljude
kako se sele u veliki grad, gdje se treba osnovati nova crkva. U
nekim slučajevima, možda već ima adventističkih crkava u
okolini, ali novoosnovane crkve će se fokusirati na dosezanje
ljudi koje postojeće crkve nisu pokrenule.
Da bi se izbjegla samoća, idealno je da nekoliko porodica
zajedno uđu u projekat kolonizacije. Ove porodice bi stvorile
dobro jezgro za početak nove crkve. Međutim, ova nova crkva ne
treba da bude sastavljena samo iz jezgra koje se preselilo na
novo područje; oni moraju doći do ljudi i osnovati novu crkvu od
žetve.

Slučajno roditeljstvo

Treći model sa osnivanje nove crkve se zove „slučajno

roditeljstvo“. Nova crkva nije bila planirana, ali se dogodila.
Možda je bio rascjep u crkvi ili druga kriza koja je

115
prouzrokovala formiranje nove crkve. Očigledno, ovo nije
najbolji način osnivanja nove crkve. Ipak, Bog je uvijek bio
sposoban da upotrijebi čak i rascjep crkve za svoju slavu,
osnivajući novu crkvu iz potencijalno loše situacije. U stvari,
mnogi rascjepi crkve se javljaju zbog toga što je matična crkva
„previše trudna“ i odbija da se porodi.
Ovaj način osnivanja crkve je veoma izazovan. Zbog toga
što nije stvorena da dođe do žetve, ovoj crkvi je lako se fokusira
na samu sebe. Sila ujedinjenja postala je zajednički neprijatelj,
matična crkva. Jednom kada se problem raširi, vjernici mogu
početi da se bore jedni protiv drugih. Zato je za ovu novu crkvu
neophodno da se od početka fokusira na žetvu. To može biti
teško, ali to je jedini način da ova crkva postane zdrava.
Mnoge adventističke crkve su se formirale pomoću metode
slučajnog roditeljstva. Međutim, koliko je bolje osnovati crkvu
prije nego što beba raspori matericu. U drugim modelima,
novoosnovane crkve će prouzrokovati manje trauma, i za
matičnu crkvu i za novu bebu. Ne plašite se da pustite bebu iz
materice.

Partnerstvo

Još jedan model koji se dobro uklapa u adventizam je model

partnerstva. U ovoj sitaciji, dvije ili tri crkve se udružuju da
osnuju novu crkvu. Radije nego da se odvaja od postojeće crkve,
ovaj model zamišlja da ljudi iz nekoliko crkava, udružujući se,
formiraju jezgro nove crkve. Ovo omogućuje malim crkvama da
osnuju crkvu bez desetkovana svojih redova. Još jedna prednost
je ta da je manja vjerovatnoća da nova crkva bude kopija matične
crkve, pošto više od jedne matične crkve prilaže „DNK“.
Namjera osnivanja crkve nije da klonira postojeću crkvu, već da
osnuje nešto sasvim novo. Ovaj model ima potencijal da dozvoli
da se to dogodi.
Gore navedeni modeli su primarni modeli po kojima matične
crkve osnivaju potpuno autonomne crkve. Postoje načini na koje

116
matična crkva može osnovati novu crkvu bez obaveznog
„odvajanja od mamine suknje“. Ovi modeli zamišljaju osnivanje
poluautonomnih crkava.

Razbacani sateliti

Prvi model poluautonomne crkve nazvan je „razbacani

sateliti“. To je model koji adventisti rijetko koriste, a ipak ima
izuzetan potencijal. Posebno je koristan za crkve koje se plaše
osnivanja iz straha da će izgubiti suviše članova. U ovo jverziji,
matična crkva osniva nekoliko ogranaka u različitim dijelovima
grada. Ovi ogranci su još uvijek dijelovi matične crkve – samo se
sastaju na različitim lokacijama. Na primjer, Hrišćanska
adventitička crkva Metropoliten je prvobitno osnovana 50-tih
godina. Bila je veoma uspješna, sa velikim brojem vjernika
tokom svih godina. Kako su se ljudi selili u predgrađa, crkva je
pomalo razmišljala o ideji da se preseli u predgrađa, ali to bi
otuđilo mnoge od trenutnih vjernika. Umjesto toga, crkva je
odlučila da osnuje ogranak u sjevernim predgrađima. Vjernici u
tom ogranku bi još uvijek bili članovi crkve Metropoliten, ali bi
se sastajali u sjevernom dijelu. Konačno, Hrišćanska adventitička
crkva Metropoliten je po gradu rasporedila četiri ove satelitske
crkve. Rezultat je bio da je crkva Metropoliten nastavila ubrzano
rasti.
Ovaj model je sličan univerzitetu sa nekoliko kampusa. To je
jedna crkva sa jednim patoralnim osobljem; oni se, jednostavno,
sastaju na različitim lokacijama. To ima nekoliko prednosti za
adventiste. To je slično kao u našem slučaju sa područjima, osim
što na području postoje odvojene, nezavisne crkve u kojima služi
isto pastoralno osoblje. Model razbacanih satelita ima prednost
da veoma velika crkva nudi ljudima višestruki izbor, još uvijek
održavajući bliskost male crkve. Prednost je u tome što je,
doslovno, i velika i mala u isto vrijeme.
Crkve koje se plaše osnivanja trebaju ozbiljno razmisliti o
ovom modelu. Na ovaj način one neće izgubiti nijednog člana,

117
ali će biti sposobne da prošire Božje carstvo. Crkva funkcioniše
sa jednim budžetom, ali ima posebno namijenjena sredstva za
svoje satelite. Pastoralno osoblje može služiti čitavoj crkvi, ali je
najbolje ako je neko dodijeljen satelitskoj crkvi. Prema ovom
modelu, crkvena zgrada više neće biti prepreka rastu crkve, jer
crkva može osnivati nove satelite kada joj zatreba prostor.
Iako je, prema ovom modelu, zamišljeno da nova crkva
ostane dio matične crkve, treba shvatiti da, kako vrijeme prolazi,
satelitska crkva može poželjeti da postane autonomna. Zdrava
matična crkva će blagonaklono prihvatiti nezavisni status nove
zajednice. Ova metoda je manje traumatična za matičnu crkvu
nego gubitak ljudi u novoj, nezavisnoj crkvi. Ona dozvoljava
sporiji proces prelaska u slučaju da nova crkva konačno postaje
autonomna.

Okupljeni sateliti

Jedna varijanta modela „razbacanih satelita“ je "okupljeni

sateliti. Radije nego da se osnivaju nove crkve na različitim
lokacijama, ovaj model predviđa osnivanje novih crkava u
postojećoj crkvenoj zgradi. Mogu postojati dvije ili tri različite
grupe koje se sastaju u jednoj crkvenoj zgradi u isto vrijeme.
Ovaj model se uveliko koristi u adventizmu, posebno za
započinjanje rada sa novim etničkim grupama.
Jedan primjer ovoga je crkva gdje sam nedavno održao
evangelizaciju, tokom koje smo krstili jedan par španskog
porijekla u maloj crkvi gdje se govori engleski jezik. Ova crkva,
razmišljajući unaprijed, odlučila je svake sedmice održavati
odvojene službe za novu špansku grupu. Za nekoliko sedmica,
prisutnost u španskoj grupi narasla je na više od trideset ljudi.
Sada se dvije crkve sastaju u istoj zgradi svake subote i svi oni su
dio jedne crkve.
Za određeno vrijeme etnička crkva može prerasti trenutni
objekat i poželjeti da se odvoje na novu lokaciju, ali ovaj model
pruža jedno lijepo mjesto za inkubaciju nove crkve bez mnogo

118
troškova. Jedna varijanta ovog modela bila bi da dvije zajednice
postanu nezavisne, ali da nastave dijeliti zgradu. Potrebno je
napraviti dobar finansijski ugovor između ove dvije grupe da se
izbjegnu nesporazumi, ali nezavisnost bi mogla biti prvi korak ka
odvajanju.

Višestruka bogosluženja

Dodatni model matičnoj crkvi za osnivanje nove crkve je

dodavanje još jednog bogosluženja u subotu ujutro. Ovo je
varijanta gore pomenutog modela i jedna sa velikim
potencijalom u adventizmu. Neki mogu misliti da osnivanje
novog bogosluženja nije osnivanje crkava, ali crkve, koje
održavaju višestruka bogosluženja, će posvjedočiti da svako
bogosluženje privlači različitu grupu ljudi, a pojedinci su,
obično, vjerni jednom bogosluženju i rijetko prelaze sa jednog na
drugo bogosluženje. Na ovaj način, zaista, imati dvije ili tri
službe je isto kao imati dvije ili tri različite crkve. Finansijski, to
ima puno više smisla, posebno kada su u pitanju današnji visoki
troškovi nekretnina i troškovi izgradnje. Višestruka upotreba
skupe imovine je vrlo mudar potez, kada je u pitanju upravljanje.
Adventističke crkve koje uspješno održavaju dva
bogosluženja obično spremaju svako bogosluženje za različitu
grupu. Ponuda višestrukih opcija privlači više ljudi nego što bi
crkva mogla da privuče jednim velikim bogosluženjem. Većina
crkava jedino razmišlja o dva bogosluženja zbog prepunjenosti.
To je moglo biti istina u prošlim generacijama, ali danas se drugo
bogosluženje nudi, ne radi prepunjenosti, već da se privuku
različite vrste ljudi u crkvu.
Jedne subote sam posjetio crkvu koja održava tri
bogosluženja. Ova crkva ima oko 700 vjernika i posjećenost od
oko 500 ljudi, a raspolaže zgradom koja ima mjesta samo za 200.
Rano bogosluženje je bilo veoma tradicionalno. Drugo
bogosluženje je nazvano "porodično" i to je bila blaga mješavina
savremenog i tradicionalnog bogosluženja. Istovremeno kada se

119
u crkvi održavalo drugo bogosluženje, još jedno bogosluženje,
potpuno savremeno, održavalo se u susjednoj sali. Ova crkva je,
kroz stil bogosluženja, nastojala da odgovori na potrebe mnogih
različitih ljudi. Sva bogosluženja su bila vjerna adventističkim
principima, ali su nudila različite pristupe služenju Bogu.
Interesantno je da prisutni na savremenom bogosluženju nisu
svi bili mladi ili odrasli mladi. Bile su prisutne mnoge "sijede
glave", koje su uživale u savremenom pristupu služenju Bogu.
Zapravo, na sve tri službe postojala je dobra starosna mješavina,
iako je savremena služba imala najveću koncentraciju mlađih
ljudi.
Iako bi, u opštem smislu, bilo tačno da mlađi ljudi više vole
savremen pristup služenju Bogu, bila bi greška pretpostaviti da
svi mladi ljudi više vole savremeni stil. Mnogi od njih, zapravo,
više vole tradicionalni, a mnogi stariji ljudi više vole savremeni
stil. Planirajući različite tipove bogosluženja, shvatite da će
svako bogosluženje posjetiti mješavina starosnih dobi, ali će,
takođe, privući određenu generaciju u većoj koncentraciji. U
gore pomenutoj crkvi prvo bogosluženje je privuklo, uglavnom,
Graditelje ili Seniore; porodično bogosluženje generaciju Bejbi
Bum; a savremeno bogosluženje Generaciju X.
U koje vrijeme treba početi drugo bogosluženje? U raznim
oblastima ono je drugačije, ali većina, koja uspješno vodi
višestruke službe, ne počinje prvu službu suviše rano. Čini se da
je optimalno vrijeme za početak prvog bogosluženja negdje oko
8:45 do 9:00 sati, sa drugom službom koja počinje oko 11:15 do
11:30. Subotnja škola je obično između te dvije službe.
Godinama ranije većina crkava je smatrala da ne mogu održavati
bogosluženje poslije dvanaest. Taj tabu je sada prekršen zbog
crkava koje imaju drugo bogosluženje i prelaze podne, a neka se
završavaju čak u 13:00 sati. Ovo odgovara mlađim ljudima koji
vole da spavaju u subotu ujutro ili koji imaju malu djecu koju je
teško spremiti na vrijeme za subotnju školu u 9:30.
Malo adventističkih crkava je pokušalo sa trećim
bogosluženjem. One koji jesu, obično ga održavaju na drugom

120
mjestu, kao što je uradila gore pomenuta crkva. Međutim, ako je
dostupan adekvatan prostor subotnje škole, crkva može imati
dvije subotnje škole i tri službe, osim ako je crkva potrebna za
subotnju školu. Problem sa ovim je adekvatno osoblje za tri
službe i dvije subotnje škole. Međutim, uključivanje više ljudi bi
poboljšalo zdravlje crkve. Jedan od problema sa velikim
crkvama je da one ne pružaju dovoljno mjesta da se ljudi uključe.
Vođenje višestrukih službi bi povećalo priliku za tim.
Još jedna mogućnost u vezi sa trećim bogosluženjem je da se
održava bogosluženje u petak veče ili subotu predveče. Neke
adventističke crkve su uspjele sa službama u subotu predveče,
posebno ih prilagođavajući onima koji traže istinu ili novim
ljudima. Nema ničeg posebno svetog u vremenu od 11:00 do
12:00 u subotu ujutro. Drugi dijelovi subote se mogu iskoristiti
jednako dobro za održavanje bogosluženja i svako bogosluženje
će uspostaviti komunikaciju sa drugačijom grupom ljudi.
Postoji više opcija koje su dostupne crkvama koje žele
povećati Božje carstvo osnivanjem nove crkve. Dok se vaša
crkva moli za osnivanje nove crkve, razmislite o jednoj od ovih
opcija i pokušajte da osnujete crkvu. Dodatna bogosluženja se,
možda, neće naći u statističkim izvještajima kao novoosnovane
crkve, ali bez obzira na to, ona jesu nove crkve koje će doći do
veće žetve za Hrista.

Modeli osnivanja crkava koja ne uključuju matičnu

crkvu

Dok su svi gore navedeni modeli uključivali matičnu crkvu u

proces osnivanja, sljedeći modeli zamišljaju osnivanje crkava
bez uključivanja matične crkve. Ovim se ne kaže da su ovi
modeli bolji – oni, jednostavno, pružaju dodatne opcije za
osnivanje crkava.

121
 Pokretački osnivač crkava

O ovoj vrsti osnivača crkava govorilo se u prethodnom

poglavlju. To je osoba kojoj je specijalnost osnivanje crkava.
Ova osoba ima sve osobine pokretača, ali se posebno posvetila
osnivanju crkava, radije nego javnom evangeliziranju u toku
punog radnog vremena. Ovakva osoba može biti od koristi
mnogim oblastima koje žele da vide mnoštvo osnovanih crkava.
Ova osoba se može zaposliti da se preseli na neko područje na
samo jednu ili dvije godine, osnuje crkvu, preda je nekome
drugome, a zatim ode na drugo mjesto da osniva drugu novu
crkvu. Uspješni ljudi bi tako mogli postati veoma vješti u
osnivanju crkava. Oni bi, doslovno, posvetili veći dio svog
profesionalnog života osnivanju crkava. Takođe, imali bi
stabilnost, jer bi najmanje jednu godinu proveli na svakoj
lokaciji. U velikim gradovima, bilo bi moguće da provedu
profesionalni život samo osnivajući crkve u jednom velikom
gradu, bez potrebe da se preseljavaju. U većini
sjevernoameričkih velikih gradova postoji takva potreba.

Pastor osnivač

Pastor osnivač je osoba koju je oblast zaposlila da osnuje

crkvu, a zatim bude pastor te nove crkve. Osobe, kojima je ovo
zadatak, trebaju imati osobine i pokretača i organizatora, ako
žele da budu uspješne u osnivanju nove crkve i pastoralnoj brizi
za nju. Ove osobe mogu raditi sa postojećim crkvama, ali nisu
zavisne od njih. Oni su zaposleni u posebnu svrhu osnivanja
nove crkve. Zapravo, postojeće crkve mogu zaboraviti na
potrebu nove crkve da dođe do žetve, ali oblast, koja osjeća tu
potrebu, pokreće osnivanje crkve, čak i kada postojeće crkve
nisu oduševljene tom avanturom.
Osobu koja je nedavno diplomirala na teološkom fakultetu
zamolili su da služi kao pastor osnivač nove crkve u velikom
gradu. Postojeće crkve nisu vidjele nikakvu potrebu za novom

122
crkvom i ponudile su malu pomoć novoj grupi. Pošto je oblast
poslala tamo novog pastora, on je započeo rad samo sa svojom
porodicom. Polako, posjećujući postojeće crkve, zadobio je
povjerenje i grupu ljudi za pomoć. Za manje od godine imao je
šezdeset ljudi koji su dolazili crkvu svake sedmice, od kojih je
većina iz žetve.

Timovi za osnivanje crkava

Ovaj model osnivanja crkava je jedna verzija prethodna dva

modela. Glavna razlika je u tome što, umjesto jednog osnivača
crkava ili pastora osnivača, oblast zapošljava tim od dvoje ili
troje ljudi da osnuje novu crkvu. Ovo je veoma poželjan način da
se osnuje crkva, ali se veoma malo koristi među adventistima,
zbog visokih troškova za nekoliko plata koje, u početku, nemaju
dovoljno pokriće iz sredstava za desetak. Ovo je u potpunosti
avantura u pogledu vjere.
Prednosti ovog modela su očigledne. Članovi tima mogu
pomoći jedni drugima, što će riješiti problem usamljenosti koju
većina osnivača crkava osjeća. Više vođa pružaju raznolike
kvalitete. Zato bi tim trebao biti sastavljen iz osoba koje bi
nadopunjuju jedna drugu svojim kvalitetima. Idealno bi bilo da
jedna bude pokretač, a druga organizator, a ako postoji treća, ta
osoba bi mogla biti upravnik.
Timski pristup je skuplji, ali ga je Isus zastupao, a prva crkva
praktikovala. Ako bi oblasti mogle izvršiti neka prestrojavanja
pomenuta u trećem poglavlju ovog djela, uštedilo bi se dovoljno
novca da se posluša Isusov savjet i dozvoli timovima da rade
zajedno na osnivanju novih crkava. Ova metoda osnivanja
crkava bi se, prije svega, trebala upotrijebiti kada oblast želi
osnovati veliku novu crkvu. Za osnivanje malih crkava, to ne bi
bilo finansijski izvodljivo.

123
 Nezavisni osnivač crkava

Ovaj model se razlikuje od ostalih, prije svega, zbog

činjenice da oblast nije zaposlila osnivača, već on radi u bliskom
dogovoru sa njima. Osnivač je, vjerovatno, vjernik. Nije za
očekivati da ovu osobu oblast ikada zaposli.
Ovaj model koriste, prije svega, oni koji žele osnovati crkve
bez plaćenog pastora. Ove crkve će poslati svoje desetke lokalnoj
oblasti, ali ne očekuju od oblasti da im da pastora, jer su oni
sposobni da se brinu za sebe. Ovaj model bi ličio na početak
adventizma i bio bi, uglavnom, korišten u osnivanju malih
crkava, iako i neke veće crkve mogu koristiti ovaj model.
Takođe, u nekom budućem vremenu, crkva, koju je osnovao
nezavisni osnivač crkava, mogla bi, konačno, biti dodijeljena
pastoru kojeg je oblast zaposlila.
Ovo je još jedan model sa izuzetnim potencijalom za
adventiste. Najveća mana za oblast bi bila manja kontrola nad
osnivačem, jer mu se ne daje plata. Međutim, oblast bi mogla
odrediti vođu koji bi bio odgovoran preko redovne komunikacije
sa lokalnom oblašću. Ove osobe bi trebale proći proces procjene
prije nego im oblast da svoj blagoslov u osnivanju crkve.
Elen Vajt daje svoju podršku osnivanju crkava od strane
vjernika u sljedećim izjavama:
Blizu nas su gradovi i mjesta u koje se nije
uložio nikakav trud za spasavanje duša. Zašto se
porodice, koje znaju trenutnu istinu, ne bi preselile
u ove gradove i sela, da tamo postave Hristove
standarde, radeći... na Božji način, da donesu
svjetlo pred one koji ne znaju za njega?...
Postojaće vjernici koji će odlaziti u gradove i
mjesta i u krajeve koji nam, očigledno, „uz put“,
da bi mogli učiniti da svjetlo, koje im je Bog dao,
sija i ostalima. 98

98
Ellen G. White, Christian Service, 80., 81.
124
 Braća koja žele promijeniti svoju lokaciju...
trebaju se preseliti u gradove i sela gdje ima malo
ili nimalo svjeta i gdje drugima mogu biti od
stvarne koristi i blagoslova uz pomoć svog rada i
iskustva. 99

Osnivač crkava sa dvije profesije

Prema ovom modelu, osobi se nudi mala plata da se preseli

na neko područje i osnuje crkvu. Ostatak novca za život zarađuje
radeći svjetovni posao ili akviziterstvo. Kako crkva raste i
desetak se povećava, oblast povećava njegovu platu dok ne dođe
na puni iznos. Međutim, neke crkve nikada neće dostići tu tačku
i ta osoba će do kraja biti pastor sa dvije profesije. U tome nema
nikakvog problema i adventistička organizacija treba da bude
dovoljno velika da izađe u susret nekolicini honorarnih pastora.
Postoje neki biblijski primjeri za ovaj model. Čini se da je
apostol Pavle funkcionisao prema ovom podelu kada je osnivao
većinu novozavjetnih crkava tokom niza godina svoje službe.
Mnoge crkve se nikada neće osnovati ako se ne pokuša sa
ovakvim pristupom. Manje oblasti su to već pokušale sa dobrim
uspjehom. One nikada nisu mogle priuštiti da zaposle osobu sa
punim radnim vremenom da osniva crkvu, ali pristup sa
djelimičnom platom im je omogućio da uspješno osnuju nekoliko
crkava bez povećavanja sredstava.

99
Ellen G. White, Gospel Workers, 52.
125
 8
Koju vrstu crkve ja trebam osnovati?

Kada su adventistički pioniri krenuli u svoju misiju

osnivanja crkava, osnivali su crkve svuda. O tome kakvu vrstu
crkve bi trebali osnovati malo su razmišljali. U to vrijeme nije
bilo različitih vrsta crkava. Crkva je bila crkva. Stanovništvo je,
uglavnom, bilo homogeno i jedna veličina odgovarala je svima.
Međutim, adventistički svijet dvadeset prvog vijeka je
neizmjerno drugačiji od jednostavnog seoskog života Amerike
sredinom devetnaestog vijeka. Vremena su se promijenila – i te
kako su se promijenila.
Kada su pioniri započeli svoj ogromni zadatak nošenja
vijesti trojice anđela svijetu, jedva su išli pješke i na konju.
Međutim, svijet se, u njihovo vrijeme, promijenio iz
jednostavnog poljoprivrednog društva u društvo teške industrije.
Elen Vajt je išla u korak s vremenom i pomogla da se
adventizam promijeni iz jedne religije sa Eastern/srednjeg
zapada Amerike u svjetski pokret. Adventistička crkva se, sa
razvojem američkog zapada, preselila na zapad. Međutim
početkom dvadesetog vijeka, ova ruralna migracija se počela
mijenjati. Počinjala je urbanizacija, kako su se ljudi počeli seliti
iz malih seoskih mjesta u velike gradove.
Kada je Elen Vajt vidjela ovu pojavu, počela je poticati
crkvu da postane ozbiljna po pitanju evangeliziranja grada. U
stvari, posljednjih petnaest godina svog života provela je
pokušavajući da učini da adventistička crkva promijeni svoj
fokus i metode da dođe do nove Amerike koja se rađala.
Adventizam nikada nije uspio da postigne taj cilj, iako je to bilo
započeto pod vođstvom A. G. Danijelsa u toku deset godina
dvadesetog vijeka.

126
 Doba industrijalizacije, u koje je Elen Vajt pokušavala da
odvede adventističku crkvu prije sto godina, nestalo je sredinom
vijeka. Dolazilo je novo doba. Inudtrijalizovani svijet se brzo
raspao kada su Amerika i svijet ušli u doba kompjutera. U stvari,
u posljednjoj polovini dvadesetog vijeka došlo je do neke
ogromne promjene koje su se ikada desile u tako kratkom
vremenskom periodu planete Zemlje.
Većina ljudi danas radi u informacionim sistemima, radije
nego u industrijskim. Mi živimo, ne samo u dobu informacija,
već i u globalnom društvu. Gomile ljudi danas žive u zavisnosti
jednih od drugih. Pad cijena dionica u Aziji drugom polovinom
devedesetih uticao je na čitav svijet. Ovo je zaista drugačije
vrijeme.
Jedna od najznačajnijih promjena koja se desila u životima
ljudi danas je ogroman broj izbora sa kojima su svakodnevno
suočeni. Prije pedesetih godina, ljudi su imali malo izbora, ali
danas su opcije bezbrojne. Samo pogledajte nepregledne izbore
sa kojima se ljudi suočavaju u samoposluzi birajući žitarice,
gazirana pića, četkice za zube ili dezodorans, na primjer. Izbor je
postao ključni faktor za današnje društvo.
Međutim, većina današnjih crkava funkcioniše kao da živi u
vremenu prije pedesetih godina. One nude ljudima samo jedan
izbor. Tako se možda moglo raditi pedesetih godina
devetnaestog vijeka, ali je neefikasno u dvadeset prvom vijeku.
Kako to utiče na osnivanje crkava? Pioniri su mogli osnovati
jednu vrstu crkve koja bi zadovoljila svakoga. Ali mnoštvo
izbora koji su dostupni današnjem svijetu zahtijeva da
adventistička crkva ponudi mnoštvo izbora ili stilova crkava.
Ako crkva želi da bude efikasan predstavnik Boga u ovim
zadnjim danima zemaljske istorije, mora ući u dvadeset prvi
vijek sa izborom u pogledu stila crkve.
Kada je Elen Vajt vidjela da se dešavaju promjene na
početku dvadesetog vijeka, poticala je crkvu da promijeni svoje
metodologije da bi došla do nove populacije koja je dolazila. Da
je danas živa, isto tako bi poticala crkvu da se pomakne do novih

127
granica da bi došla do ljudi tamo gdje se oni nalaze. To je bio
njen stil. To je adventističko nasljedstvo. Biti zaglavljen u
pedesetim godinama dvadesetog vijeka po pitanju metodologije i
crkvenog stila znači biti neposlušan naslijeđu koje nam je dala
adventistička crkva pod nadahnutim vođstvom Elen Vajt.
Usuđujemo se da u tom pogledu ne budemo vjerni.
U ovom poglavlju želimo da ispitamo različite vrste crkava
koje se danas mogu osnovati. Ali ovo istraživanje neće iscrpiti
mogućnosti. Dok vrijeme na Zemlji polako teče, nastaviće se
stvarati nove vrste crkava da bi se zadovoljile promjenjive
potrebe stanovništva. Ovo kratko istraživanje različitih stilova
crkava pomoći će osnivačima da odluče koju vrstu crkve ih Bog
poziva da osnuju.

Tradicionalna crkva

Počnimo najpoznatijim modelom. To je model u kojem

pastor nadgleda svakodnevno funkcionisanje crkve. Ova crkva
može imati pastora u potpunosti za sebe ili ga može dijeliti sa
nekoliko crkava. (U prethodnom poglavlju obradili smo
pastorovu ulogu, tako da u ovom poglavlju to neće biti ključ za
razumijevanje kako se osniva crkva. Pastorova uloga, opisana
ranije, se može koristiti u svakom modelu crkve.)
Ključna komponenta tradicionalne crkve je ta što je ona
organizovana oko programâ. Ljudi dolaze subotom ujutro i
mogu ili ne moraju biti uključeni u ostale aktivnosti koje
sponziriše lokalna crkva. Crkva, obično, posjeduje ili iznajmljuje
zgradu i većina aktivnosti se dešava u njoj.
Neki su predviđali smrt tradicionalne crkve u novom vijeku,
ali ona će biti daleko od mrtve. Međutim, ona je možda malo
drugačija i trebaju joj neke promjene da je učine primjerenijom.
Potreba za tradicionalnim crkvama izvire iz velikog potencijala
ljudske žetve koja se njegovala u crkvi, ali koja je otišla iz crkve.
Kada odluče da se vrate, mnogi od njih će tražiti tradicionalnu
crkvu, jer je to crkva njihovog djetinjstva. Možda će ih odbiti

128
savremenija bogosluženja, koja se mogu naći u novijim crkvama.
Zato će tradicionalne crkve biti potrebne da dosegnu ove mlađe
generacije koje se vraćaju, kao i starije generacije kojima je bliži
tradicionalni stil.
U tradicionalnoj crkvi stil slavljenja je, obično, formalniji i
manje učesnički nego na savremenim bogosluženjima. Ljudi
pjevaju uzvišene himne vjere. Međutim, tradicionalno ne znači
dosadno. Da bi pozvale ljude, tradicionalne crkve moraju
savršeno voditi svoja bogosluženja. Tradicionalna bogosluženja
mogu inspirisati one koji dolaze i zadovoljiti stvarnu potrebu u
njihovim životima.

Crkve sa osjećajem za tragaoca

Jedan od novijih oblika crkava koji se danas razvio je crkva

sa osjećajem za tragaoca. "Tragalac" je definisan kao onaj koji
traži Boga i crkvu. Tragalac pokušava ili da dođe Hristu prvi put
ili da Mu se vrati nakon što je već ranije imao iskustvo sa
Bogom. Crkva sa osjećajem za tragaoca pokušava da ima osjećaj
za potrebe ovog tragaoca.
Ova vrsta crkve potiče svoje vjernike da redovno dovode
svoje prijatelje i susjede u crkvu. Služba slavljenja predstavlja
glavna vrata crkve, tako da se ne dešava ništa što bi moglo
zbuniti gosta. Posjetioci koji žele biti anonimni slobodni su doći i
otići, a da ih niko ne uznemirava zbog imena i adrese.
Bogosluženje ne sadrži ništa što bi moglo biti uvredljivo za
gosta. Propovjednik priprema propovijed misleći o gostu. Znaci
za toalete i razrede su jasno označeni, a korisni redari
omogućavaju posjetiocima da brzo pronađu ono što traže.
Bogosluženje u toj crkvi nije prilagođeno za posjetioce, ali
jeste osjetljiva za goste, tako da ništa ne povrijedi ljude koji
dolaze po prvi put. U ovoj crkvi učitelji subotnje škole su pažljivi
u pogledu korištenja Duha proroštva. To nije zbog toga što oni
manje vrednuju Elen Vajt i njene spise, već zato što je ona

129
nepoznata posjetiocima i oni ne žele da njene poruke budu
kamen spoticanja.
Crkva sa osjećajem za tragaoca je most između tradicionalne
crkve i crkve motivisane tragaocem, koju ćemo sljedeću istražiti.
Crkva sa osjećajem za tragaoca veoma slična tradicionalnoj
crkvi, osim što je izuzetno osjetljiva na potrebe dtragalaca koji se
zadese u crkvi. Muzika u ovoj vrsti crkve je mješavina
tradicionalnih himni i savremene muzike.

Crkva motivisana tragaocem

Treća vrsta crkve koju istražujemo je crkva motivisana

tragaocem. Ova crkva je radikalno drugačija od prethodne dvije.
Ona je potpuno motivisana potrebama tragaoca. Zapravo, čitavo
bogosluženje je prilagođeno da odgovori potrebama tragaoca.
Dok crkva sa osjećajem za tragaocem pokušava da zadovolji
potrebe vjernika i da bude osjetljiva za tragaoca, crkva
motivisana tragaocem se bez ustručavanja fokusira na potrebe
tragaoca.
U crkvi motivisanoj tragaocem, čitavo bogosluženje, od
muzike do propovijedi, je prilagođena tragaocima tamo gdje se
nalaze. Muzika je veoma savremena, s namjerom da se iskoristi
forma koja je poznata ljudima koji ne idu u crkvu. Na drami je,
obično, glavni naglasak u ovoj vrsti crkve. Pokušavajući da dođe
do ljudi na način kako je Isus dolazio, pričajući priče o životu,
crkva motivisana tragaocem koristi dramu kao oblik umjetnosti
radi prenošenja istine vizuelnoj generaciji.
Tim za slavljenje, obično, izvodi i muziku i dramu. Nema
ničega tradicionalnog u redoslijedu bogosluženja u ovoj vrsti
crkve; zapravo, redoslijed se može mijenjati iz sedmice u
sedmicu.
Neki ispravno primjećuju da je glavna razlika u ove prve tri
crkve u formi bogosluženja. Crkva motivisana tragaocem je
savremena u svim dijelovima svog bogosluženja. Ono je
osmišljeno da posebno uputi poziv vizuelnoj generaciji. Zato se

130
nastoji da čak i propovijed bude dobro ilustrovana pomoću
kompjuterske grafike. (Treba spomenuti da će tradicionalne i
crkva sa osjećajem za tragaoca ponekad upotrijebiti neke od ovih
formi. Razika je u tome što, u slučaju crkve motivisane
tragaocem, ove forme nju definišu. Ljudi dolaze sa očekivanjem
da to vide svake sedmice, a ne samo tokom neke posebne
subote.)
Ljudi redovno dovode svoje prijatelje i susjede u crkve
motivisane tragaocem. Nije iznenađujuće vidjeti da su na
bogosluženje došli mnogi koji još nisu adventisti. Mnoge bivše
adventiste privlači ovaj novi oblik bogosluženja. Posjetioci crkve
motivisane tragaocem ne sjede samo i uživaju u službi - oni
aktivno učestvuju. Mnogo puta će pljesnuti rukama ili ih čak
podići pred Gospodom. Njihovo bogosluženje utiče na njihovo
čitavo biće, ne samo na razum.
Propovijed u ovakvoj crkvi je, obično, o osnovnim učenjima
hrišćanstva. Propovjednik se, tokom bogosluženja, namjerno drži
dalje od dubokih tema Riječi Božje. One se, obično, pretražuju u
neko drugo vrijeme. U stvari, većina crkava motivisanih
tragaocem ima "bogosluženje za vjernika", koje je više
prilagođeno da ispuni potrebe vjernikâ. Kada tragaoci dolaze, oni
znaju da je ovo bogosluženje zamišljeno za vjernike i rijetko se
desi da gost koji je prvi put tu posjećuje službu za vjernika.
Ova fokusiranost na tragaoca u pogledu bogosluženja
predstavlja opasnost koju bi adventisti trebali izbjegavati ako
žele biti uspješni u ovom modelu. Kada se svake subote ujutro na
bogosluženju iznosi propovjed prilagođena tragaocu, postoji
stvarna zabrinutost da se mnogo ljudi neće pomaći dalje od
osnovnih učenja hrišćanstva. Ljudima je teško dolaziti redovno
na više od jednog bogosluženja sedmično. Pošto je jutarnje
subotnje ogosluženje prvi izbor većine ljudi, postoji stvarna
opasnost da bi se mnogi članovi ovakve vrste crkve mogli
zaustaviti na osnovnim učenjima hrišćanstva i da nikada u svom
hrišćanskom životu neće doživjeti zrelost. Ovo je glavni problem
koji se mora riješiti ako ove crkve žele ostati vjerne

131
adventističkoj poruci. Iako je adventizam dovoljno veliki da
primi različite vrste bogosluženja, ne možemo tolerisati da crkve
ne uspije pomoći svojim vjernicima da postanu zreli.
Jedan od načina kako se u crkvama motivisanim tragaocem
može izbjeći ovaj problem jeste da postoji bogosluženje za
tragaoce u neko drugo vrijeme osim subote ujutro. Neka subotom
ujutro bude bogosluženje za vjernike, a neka subotom naveče,
možda, bude bogosluženje za tragaoce. Crkve koje nisu
adventističke koriste nedjelju ujutro za bogosluženje za tragaoce.
Adventističke crkve imaju tendenciju da kopiraju modele koji
nisu adventistički i da prenose svoja bogosluženja za tragaoce sa
nedjelje na subotu ujutro. Iako bogosluženja nedjeljom ujutro
funkcionišu dobro za crkve koje nisu adventističke, pošto je to
vrijeme u koje većina ljudi koji ne idu u crkvu razmišljaju o
odlasku u crkvu, za adventiste nema nikakvu prednost održavati
bogosluženje za tragaoce u subotu ujutro.
Subota veče postaje vrijeme kada ljudi odlaze u crkvu.
Mnoge crkve koje svetkuju nedjelju sada vrše bogosluženja
subotom naveče. Ovo bi adventističkim crkvama motivisanim
tragaocima bilo lako uraditi. Međutim, neke adventističke crkve
možda žele da razmisle čak i o nedjelji ujutro kao o terminu za
bogosluženja za tragaoce. Ovo, na prvi pogled, zvuči jeretički,
ali to je metoda koju su koristili mnogi prvi adventisti.
Održavanje bogosluženja nedjeljom ujutro ne negira svetkovanje
subote, osim ako osoba zanemaruje subotnje bogosluženje.
Održavanje bogosluženja nedjeljom da bi se privukli posjetioci
nije ništa drugačije od održavanja evangelizacije nedjeljom
naveče, kao što su adventisti do sada radili. Jedina razlika je što
je to jutarnje bogosluženje umjesto večernje. Pošto nedjelja veče
više nije nije glavno vrijeme za crkvu, subota naveče ili nedjelja
ujutro može dobro poslužiti za ovo bogosluženje za tragaoce.
Ovo korištenje nedjelje za misionski posao je, sigurno, u
skladu sa savjetom koji je Bog dao svojoj crkvi. Zapazite dokaze
i od strane Elen Vajt i iz adventističke istorije. Kada je Edson
Vajt počinjao rad među afroamerikancima na jugu Amerike, on

132
je počeo svoju aktivnost među njima održavajući nedjeljnu
školu. Pošto su, u to vrijeme, nedjeljne škole bile glavno sredstvo
za ulazak u crkvu, za ove prve adventiste je bilo prirodno
iskoristiti nedjeljnu školu da se započne novo djelo. Elen Vajt
hvali ovaj Edsonov poduhvat:
Kada su Edsonova pisma prikazala rad koji
obavlja na jugu pomoću svog broda koji služi kao
mjesto za sastajanje, kada je ispričao o okupljanju
djece u nedjeljoj školi, o pozivima da održi
predavanja koje je primio, o dušama koje su bile
zainteresovane za ove sastanke... 100
Kada su adventisti započeli rad na velikom australijskom
kontinentu, Elen Vajt je odigrala glavnu ulogu u utemeljenju tog
rada u skladu sa božanskim modelom onako kako je ona
razumjela. U biografiji njegove bake, Artur Vajt govori kako su
prvi adventisti u Australiji prvo održavali nedjeljna bogosluženja
da bi došli do onih koji svetkuju nedjelju. Kasnije, kako su ljudi
počeli razumijevati subotu, prešli su na subotnje bogosluženje.
Ovo nije naredba da se nedjeljno bogosluženje mora iskoristiti
kao sredstvo za privlačenje ljudi. Međutim, jasno je da prvi
adventisti nisu smatrali da je održavanje bogosluženja nedjeljom
suprotno njihovim čvrstim uvjerenjima o suboti.
Mnogi stariji studenti, pod vođstvom brata i
sestre Robinson, ostvaruju svoje misionske
interese u svojoj okolini. U Avabi se održavaju
sastanci djece i nedjeljna škola, a u Dora Kriku
subotnja bogosluženja i subotnja škola. 101
Ova praksa je u skladu sa svime što je Elen Vajt savjetovala
u pogledu toga kako Božji narod treba iskoristiti nedjelju,
posebno kada subota postane probni kamen. Ako se ona može
iskoristiti za misionski posao, šta sprečava crkvu da je iskoristi
za današnje ciljeve misionstva?

100
Ellen G. White, Manuscript Releases, vol. 3, 264.
101
Arthur White, E. G. White Biography, vol. 4, 446.
133
 Dajte Bogu nedjelju kao dan za misionski
posao. Povedite studente da održavaju sastanke na
raznim mjestima i da obavljaju medicinski
misionski rad. Oni će zateći ljude kod kuće i
imaće izvrsnu priliku da prezentuju istinu. Ovaj
način da se provede nedjelja je uvijek prihvatljiv
za Boga. 102
Oni [Džejms i Elen Vajt] su očekivali da će
njihov rad u Osvegu biti, prije svega, za crkvu, ali
po svom dolasku saznali su da gradom kruže leci
koji reklamiraju predavanja subotom i
nedjeljom. 103
Elen Vajt je zabilježila da je hiljadu petsto ljudi došlo na
njene sastanke nedjeljom, ujutro i naveče. 104
Neka profesori u našim školama posvete
nedjelju misionskom radu. Rečeno mi je da će oni,
na taj način, moći da osujete namjere neprijatelja.
Neka profesori povedu studente sa sobom da
održavaju sastanke za one koji ne poznaju istinu.
Tako će obaviti više nego što bi uradili na bilo
koji drugi način. 105
Čini se da je korištenje nedjelje za održavanje evangelizacija,
čak i nedjeljom ujutro, bila redovna praksa i Elen Vajt i ostalih
prvih adventista. Oni nisu vidjeli ništa u korištenju nedjelje na
ovaj način što bi naškodilo suboti. Savremeno bogosluženje za
tragaoce nedjeljom ujutro bi, zbog toga, bilo isto kao naše
adventističko nasljeđe korištenja nedjelje da se za Hrista dođe do
ljudi i njihovog postepenog vođenja ka svetkovanju subote.

102
Ellen G. White, General Conference Bulletin, 4-14-03, „The Southern
Work“, pr. 6.
103
Arthur White, E. G. White Biography, vol. 1., 289.
104
Ellen G. White, pismo br. 31, 1876., citirano u E. G. White Biography, vol.
3, 39.
105
Ellen G. White, Christian Service, 164.
134
 Ćelijska crkva

Jedna od novijih vrsta crkava koja se razvijala zadnjih

godina je ćelijska crkva. Ona, zapravo, i nije nova, jer ima veliku
sličnost crkvi iz prvog vijeka. Očigledno, ona je organizovana
drugačije nego crkva iz prvog vijeka, ali je veoma slična njoj u
principu, jer vuče dubok korijen u pogledu odnosa.
Ćelijska crkva je izgrađena oko odnosâ. I dok tri modela, o
kojima smo prethodno govorili, mogu koristiti male grupe,
ćelijska crkva ne može postojati odvojeno od grupne strukture. U
stvari, čitava organizacija i djelovanje ove vrste crkve su
sagrađeni oko grupa. Ona ne obavlja mnoštvo programa, kao
tradicionalna crkva ili čak kao crkve fokusirane na tragaoce. Ona
ne pokušava da privuče ljude kroz svoje bogosluženje, iako se i
to može dogoditi. Ona se fokusira na dosezanje ljudi kroz grupnu
strukturu.
U ćelijskoj crkvi, osoba mora pripadati nekoj grupi da bi bila
član crkve. Mnoge nove osobe se prilagođavaju grupi prije nego
što postanu članovi crkve. Grupe se sastaju svake sedmice po
kućama i prostorijama zajednice, kao i subotom. Ćelijska crkva
ne treba da posjeduje zgradu radi bogosluženja, iako može
iznajmiti objekat gdje se mogu sastajati sve grupe radi
sedmičnog ili mjesečnog bogosluženja. Nije važan objekat –
ljudi su važni. Zato je struktura crkve zasnovana na odnosima
među ljudima.
U ćelijskoj crkvi, ako se grupe ne sastaju subotom, sastaće
se, obično, kao ćelija na subotnjem bogosluženju. Da li će se na
bogosluženju okupiti više grupa zavisi od izbora. O vrsti muzike
ne postavlja se pitanje, iako će mnoge ćelijske crkve koristiti
muziku sličnu kao u crkvama sa osjećajem za tragaoca.
Međutim, u ovoj crkvi više su u pitanju ljudi, nego vrsta muzike.
U ćelijskoj crkvi, u okviru grupe postoji staranje. Pastor
nadgleda grupe, ali ne vrši staranje. Održavanje grupa malim
(manje od dvanaest ljudi) omogućava stvaranje dubokih
međuljudskih veza u grupama. Te grupe su sigurna skloništa;

135
ljudima je prijatno da dovedu svoje prijatelje. Službe se, takođe,
razvijaju na osnovu dovođena članova grupe u kontakt sa
vanjskom zajednicom.
Svaka ćelija, obično, finansira određenu službu. Ćelije su
veoma misionski orijentisane – to nisu zatvorene zajednice. U
svim pravim ćelijskim crkvama postoji staza učeništva. Ovaj
sistem je osmišljen da pomogne novom vjerniku da stekne vjeru
u Hrista, da shvati i prihvati osnovne adventističke poruke, da
razvije jak molitveni život i proučavanje Biblije, da razvije
potencijal za vođenje u svakoj osobi, kao i da obuči vjernika za
službu, uključujući i to kako da dođe do svojih susjeda i prijatelja
za Hrista. Upravo ovaj čvrst plan učeništva je ono što čini srce i
centar ćelijske crkve.
Ćelijska crkva nema redovne službenike kao ostale crkve.
Struktura je potpuno drugačija. U stvari, ćelijska paradgma je
toliko drugačija da je mnogima teško shvatiti ovaj novi način
funkcionisanja crkve. Prije nego što krenu na put za osnivanje
crkve, osnivači crkava će trebati proći značajnu obuku u pogledu
ove paradigme. 106
Počelo je osnivanje nekoliko adventističkih ćelijskih crkava.
Ove eksperimentalne crkve nam omogućavaju da znamo šta
funkcioniše, a šta ne. Pošto je ovaj ćelijski model još uvijek u
fazi začeća, još uvijek se mora pažljivo učiti. Potrebno je da oni
koji su uključeni u osnivanje ćelijske crkve redovnu
komuniciraju jedni sa drugima radi pomaganja u procesu učenja.
Pošto je ovo neuobičajena vrsta crkve, najteže bi bilo preći
sa postojeće crkve u ovaj model. Najbolje je osnovati ćelijsku
crkvu kroz osnivanje nove crkve. Najveća opasnost sa kojom se
suočavaju osnivači ćelijskih crkava je da propuste shvatiti u
potpunosti šta je potrebno da se od ove crkve napravi dinamična

106
Obuka za ćelijske crkve je dostupna preko Instituta za evangelizam
Sjevernoameričke divizije u Berien Springsu, Mičigen. Čitalac, takođe, može
posjetiti web stranicu www.nadei.org. Početna obuka je dostupna na godišnjoj
Konferenciji za osnivanje crkava pod nazivom Seeds. Osnovna knjiga o
ćelijskoj crkvi je Bekamova knjiga The Second Reformation.
136
stvarnost u pogledu zadovoljavanja ljudskih potreba. Neki su
osnovali crkve sa malim grupama i nazvali ih ćelijskim crkvama.
Međutim, imati male grupe ne čini crkvu ćelijskom crkvom,
posebno ako ne postoji staza učeništva. Ćelijska crkva je potpuno
drugačija.
Model ćelijske crkve ima izuzetan potencijal u adventizmu.
Pošto je većina prvih adventističkih crkava bila slična ovom
modelu, naše porijeklo nam omogućava da prihvatimo ovaj
koncept lakše nego druge denominacije. Ali mi ovakvu vrstu
crkve nismo stvarali preko sto godina, tako da će ponovno
stvaranje ići sporo. Ipak, ovo je održiva alternativa za osnivače
crkava. Ćelijska crkva nije za svakoga i neće se obraćati
svakome. Ali su nam potrebni ovi različiti modeli da bi se do
većeg broja ljudi došlo sa spasavajućim jevanđeljem Isusa Hrista
i vijestima trojice anđela.

Četiri modela

Ova četiri modela crkve pružaju osnivaču crkava najmanje

četiri izbora. Ovo ne znači da postoje samo četiri izbora - ostali
modeli se mogu razviti tokom vremena. U tom smislu, četiri
adventističke crkve osnovane na razdaljini od oko kilometar i po
mogu privući četiri različite vrste ljudi, posebno ako je svaka
drugačiji model. Zapamtite, i u okviru svakog modela postoje
varijante.
Nijedna vrsta crkve nije superiornija nad drugima. Lako je
dati prioritet raznim vrstama crkava i reći da je jedna bolja od
ostalih. Međutim, kriterij koji je važan jeste kakav je odnos tog
modela prema zajednici u kojoj se osniva. Sve vrste mogu
efikasno doći do ljudi u žetvi i dovesti ih Isusu. Jedna od prvih
odluka koje osnivači crkava trebaju donijeti jeste u vezi sa
vrstom crkve za koju ih Bog poziva da je osnuju. Kada se jezgro
konačno složi o vrsti nove crkve koja se treba osnovati, mogu
početi sa pripremom za stvaranje nove crkve.

137
 Muzika

Pošto se veći dio razlike između vrsta crkava, posebno u

prva tri modela, odnosi na muziku, bilo bi dobro da se prvo
prodiskutuje o muzici. Međutim, to stvara opasnost od otuđenja
nekih na obje strane tog muzičkog pitanja. Na primjer, biće onih
koji misle da sam ja otišao suviše daleko podržavajući određene
muzičke stilove u crkvi. Sa druge strane, ja mogu djelovati
odbojno na neke koji misle da nisam otišao dovoljno daleko.
Svrha ove knjige je da istraži osnivanje crkava, a ne muzičkih
stilova. Ipak, ne mogu se ignorisati varijante u muzičkim
stilovima koje su danas na raspolaganju za osnivanje crkava.
Danas ništa neće brže podijeliti neku adventističku crkvu kao
diskusija o muzičkim stilovima. U stvari, ova podjela nije
ograničena na adventističke krugove, već utiče na većinu
današnjih denominacija.
Zbog duboke podjele prouzrokovane uvođenjem novih
muzičkih stilova, najbolje je ne pokušavati promijeniti muzičke
stilove u već postojećoj crkvi. Ako se može osigurati saglasnost
unutar jezgra koje sačinjava novu crkvu, onda je moguće
osnovati novu crkvu sa drugačijim muzičkim stilom.
Uvođenje novih muzičkih stilova i novih instrumenata
susretalo se sa protivljenjem tokom čitavog postojanja crkve. Da
samo znamo muzički stil prvih hrišćana i da možemo to kopirati,
bili bismo sigurni! Srećom, ne znamo šta su pjevali i kako su to
pjevali. Da smo to otkrili i pokušali to oponašati, to bi bila velika
greška. Muzika je izraz kulture. Razne kulture pokazuju muzičke
stilove i ukuse koji odražavaju njihovo vrijeme. Insistirati na
tome da je samo jedan muzički stil - moj - ispravan znači poricati
razlike koje postoje između svih grupa ljudi.
Evropska religiozna kultura duguje svoje naslijeđe Srednjem
vijeku. Tada je crkva bila mjesto za odavanje poštovanja Bogu.
Veličanstvo Boga stvarao je osjećaj strahopoštovanja, kao što
pokazuju moćne katedrale koje su napravili. Većina himni koje
su se razvile tokom tog doba odražavaju veličanstvo koje je bilo

138
inspiracija za to doba. Međutim, Božje veličanstvo je samo jedan
aspekt Boga. Biblijski Bog nije samo sjedio na svom tronu od
slonovače i izazivao strahopoštovanje - On je sišao i živio među
nama. Kada je počeo period Reformacije, njihove himne su
odražavale ljudsku stranu Boga, Hrista koji je živio među nama i
umro za nas. Konačan kraj ovog fokusa bio je razvoj
evanđeoskih pjesama krajem devetnaestog i početkom
dvadesetog vijeka. Ove pjesme su izražavale iskustvo ljudske
rase u svojoj borbi sa problemom grijeha. Pošto su se bavile
iskustvom čovječanstva, ove evanđeoske pjesme su, obično,
pisane prema svjetovnom muzičkom stilu tog vremena. Zbog
toga su one služile potrebama ljudi muzičkim jezikom koji su oni
mogli razumjeti.
Savremena muzika, izgrađena na obilnom muzičkom
naslijeđu prošlosti, pokušava da izmiješa dvije vrste religiozne
muzike. Ona koristi melodije i muzički stil današnjice i u njih
stavlja riječi koje su više okrenute Bogu nego što su bile himne
iz doba evanđeoske muzike. Savremenija muzika, na primjer,
koristi psalme kao osnovu za pjesmu ili čak koristi doslovan
tekst iz Biblije zajedno sa melodijom napisanom u savremenom
stilu. "Savremena" ne znači rok muzika - mnogo savremene
muzike je napisano u stilovima koji nisu rok, za koji se mnoge
crkve plaše da će biti donesen u njih.
Da li je jedna vrsta muzike superiornija nad drugom? Ne.
Sve to zavisi od nečijeg kulturološkog izražavanja. Neki su
motivisani klasičnom muzikom, dok su drugi jednako motivisani
savremenijom muzikom. Jedan muzički izraz nije viši od drugog.
Svi imaju odgovarajuću upotrebu u obožavanju Boga. Koji stil
trebate izabrati za vašu crkvu? To sve zavisi od toga koga vas
Bog poziva da dosegnete.
Nisam govorio o rok muzici, niti hoću. Pokušavam da
ukratko postavim neke principe o muzičkom stilu. Svaka crkva
će trebati odlučiti koji stil njima najbolje odgovara. Istovremeno,
mi koji izaberemo drugačije stilove ne trebamo osuđivati one
koji su izabrali stil drugačiji od onog u kojem mi uživamo. Na

139
primjer, za one koji koriste savremenu muziku u svom
bogosluženju je istinsko iskušenje kazniti one koji koriste
tradicionalni stil. Ovakvo kritikovanje drugih u adventističkoj
porodici je gore od korištenja bilo koje muzičke forme koju su
mogli izabrati. Muzički stil nije jedno od dvadeset sedam
vjerovanja Hrišćanske adventističke crkve i nikada se ne treba
tretirati na taj način. Ovo ne znači da je svaka muzika
odgovarajuća za crkvu. Crkve trebaju pažljivo ispitati muziku
koju koriste i provjeriti da li ona uzdiže Boga, ali, istovremeno,
trebamo se čuvati kritikovanja.
Šta je sa upotrebom muzičkih instrumenata u okviru
bogosluženja? Svaki instrument, koji se trenutno koristi u crkvi,
uključujući i orgulje, pretrpio je oštru kritiku kada se pojavio u
crkvi. Naša generacija je prihvatila orgulje i klavir kao
prihvatljive instrumente za slavljenje Boga. Zadnjih godina smo
se borili sa prihvatanjem gitare na bogosluženju. Instrument koji
je, trenutno, predmet velike debate je bubanj. Vjerovatno će doći
vrijeme kada će bubnjevi biti tako široko prihvaćeni da ćemo se
poslije pitati kako se iko mogao protiviti njihovoj upotrebi, ali do
tada će drugi instrument biti pod znakom pitanja.
Pitanje upotrebe instrumenata je više u vezi sa načinom na
koji se oni sviraju nego u vezi sa vrstom instrumenta. Na primjer,
svaka akademska grupa koja svira u nekoj adventističkoj crkvi
na bogosluženju donosi bubanj, bez prisustva ikakvog kriticizma,
i tako čini više godina. Ipak, donijeti bubanj odvojeno od grupe
izaziva dizanje kose na glavi. Nema ničega grešnog u pogledu
bubnja. Psalam 150 jasno pokazuje da se svi intrumenti mogu
koristiti za slavljenje Boga. Biblija ne zabranjuje nijedan
instrument. Međutim, može se staviti primjedba na način kako se
svira neki instrument.
Danas, mnoge crkve zabranjuju orgulje kao predmet izbora.
Sve manje crkava koristi orgulje, zamjenjujući ih modernim
sintisajzerom. Razlog je jednostavan – moderna gerenacija ne
cijeni orgulje. Bez obzira koliko lijepo nam orgulje mogu
zvučati, činjenica je da današnji ljudi više vole ostale

140
instrumente. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim
Državama prodato je skoro pola miliona kućnih orgulja, ali do
devedesetih godina ova cifra je pala na 14.000, a polovinu njih je
prodala jedna prodavnica na Floridi. Što su ljudi stariji, već je
vjerovatnoća da će uživati u muzici orgulja. Ako se crkva
fokusira na to da dođe do starije generacije (a neke crkve bi
trebale), onda bi bila greška ne iskoristiti divan zvuk orgulja. Ali
ako je fokus crkve na tome da dođe do mlađih ljudi, tada crkva
mora izabrati neki moderan instrument koji govori jezikom koji
će ta ciljna grupa razumjeti.
Elen Vajt ima mnogo toga da kaže o muzici i instrumentima.
Zapazimo neke njene savjete o ovoj najtežoj tematici:
Oni koji čine da muzika bude dio božanskog
obožavanja trebaju odabrati himne sa muzikom
koja odgovara prilici, ne muziku sa sprovoda, već
vesele, ali svečane melodije.
Došao je čas za radosne, vesele pjesme hvale
Bogu i Njegovom dragom Sinu.
Pjevati ne bi trebalo samo nekoliko osoba. Sve
prisutne treba ohrabriti da se pridruže pjevanju.
Postoji vrijeme kada pjevanje jedne osobe ili
nekoliko osoba ujedinjenih u pjesmi sadrži
posebnu poruku. Ali rijetko samo nekoliko osoba
treba da pjeva.
Neka se upotrijebi talenat za pjevanje.
Upotreba muzičkih instrumenata uopšte ne
zaslužuje prijekor. Oni su u stara vremena
korišteni za religiozne službe. Oni koji su
učestvovali slavili su Boga sa harfom i cimbalom,
a muzika treba imati svoje mjesto u našim
bogosluženjima. Ona će izazvati veći interes.
Drago mi je što čujem muzičke instrumente
koje imate ovdje. Bog želi da ih imamo.
Još jedna stvar koja zaslužuje našu pažnju, i na
sastancima u kampovima i drugdje, jeste

141
 pjevanje.... Organizujte grupu najboljih pjevača,
čiji glasovi mogu voditi crkvu, i neka se svi koji
žele udruže sa njima... Oni bi trebali posvetiti
jedno vrijeme vježbanju da bi mogli ovaj talenat
upotrijebiti na slavu Boga.
Neka se odabere određen broj ljudi, na
sastancima koji se održavaju, da učestvuju u
pjevanju. I neka pjevanje bude praćeno pažljivim
sviranjem na muzičkim instrumentima. Ne
trebamo se protiviti korištenju instrumenata u
našem radu. Ovaj dio bogosluženja treba pažljivo
voditi; jer to je hvaljenje Boga kroz pjesmu. Ne
treba uvijek da pjeva samo nekoliko osoba. Neka
se cijela crkva pridruži što češće. 107
Ove izjave otkrivaju da je Elen Vajt imala čvrsto mišljenje o
muzici u crkvi. Zapravo, ona je postavila nekoliko principa u
gore pomenutim pasusima. Muzika koja se koristi treba biti
radosna i vesela; crkva u njoj treba u potpunosti učestvovati.
Muzički instrumenti trebaju se upotrebljavati za upotpunjavanje
muzičkog dijela bogosluženja. Ona je ukazivala na to da se treba
upotrebljavati više instrumenata. Dalje, ona je ukazivala na to da
dio bogosluženja sa pjesmama ne treba voditi jedna osoba već
grupa najboljih pjevača upotpunjenih muzikom.
Elen Vajt je bila protiv formalnosti u bogosluženju. Ona se
nije protivila organizovanom bogosluženju, već formalnosti koja
je suvoparna i beživotna. Za Elen Vajt, bogosluženje je bilo živo
iskustvo koje je jasno pokazivalo da je Hrist važna osoba u
životima ljudi:
Ne može se pretjerati prilikom opisivanja zla
formalnog bogosluženja, ali nema tih riječi kojima

107
Ellen G. White, The Voice in Speech and Song, 434.; isto, Spirit of
Prophecy, vol. 1, 28.; isto, Counsels on Health, 481.; isto, Evangelism, 500.;
isto, 503.; isto, Voice in Speach, 434.; isto, Gospel Workers, 357., 358.
142
 se može na pravi način predstaviti duboki
blagoslov pravog bogosluženja. 108
Bog je nezadovoljan vašim beživotnim
ponašanjem u Njegovoj kući, vašim uspavanim,
nezainteresovanim načinima vođenja religiozne
službe. Trebate imati na umu da vi dolazite na
božansku službu da se susretnete sa Bogom, da
budete osvježeni, utješeni, blagoslovljeni, a ne da
obavite dužnost koja vam je nametnuta. 109
Adventistička bogosluženja trebaju biti ispunjena životom i
energijom. Ona ne trebaju biti ukalupljena suvoparnim
formalizmom. Vrijeme bogosluženja treba biti vrijeme veselja.
"Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji." 110
Koji god stil bogosluženja da se izabere, on mora imali život i
činiti da ljudi budu srećni. Istinski vjernici ne mogu doći u
prisustvo Boga a da ne budu beskrajno srećni.
Drugi elementi koji se danas uvode u adventistička
bogosluženja, kao što je aplaudiranje i podizanje ruku, takođe su
prouzrokovali određenu zabrinutost. Istina je da se ovi elementi
javljaju na pentekostalnom bogosluženju. Ali samo zato što
pentekostalci koriste određene elemente u bogosluženju ne znači
obavezno da je pogrešno koristiti ih. Na primjer, pentekostalci
koriste Bibliju na bogosluženju. Da li bismo, onda, trebali
zaključiti da je pogrešno koristiti Bibliju na bogosluženju?
Neki su primijetili da je aplaudiranje u crkvi upućeno
izvođaču, ali da je "amen" upućeno Bogu. Međutim, mogu se
zapaziti glasniji "ameni" kada je nečije izvođenje dobro.
Aplaudiranje ili izgovaranje riječi "amen" su kulturalni načini
izražavanja radosti. Oboje imaju biblijsko porijeklo. “Svi narodi,
zaplješćite rukama, pokliknite Bogu glasom radosnim.” 111

108
Ellen G. White, Gospel Workers, 357.
109
Ellen G. White, Review and Herald, 14. april 1885.
110
Psalam 122:1
111
Psalam 47:1
143
Biblija ne navodi posebno samo jednu vrstu odgovora. Ona
odobrava oba.
Današnji problem u većini crkava sa vjernicima engleskog
porijekla je da se ne čini ni jedno ni drugo. Ljudi samo sjede bez
reakcije. Ovakva akcija mora da je Bogu daleko odvratnija od
aplaudiranja ili "amen" kao odgovora. U spisima Elen Vajt
postoji nekoliko primjedaba o aplauzu - sve su pozitivne. Nakon
govora pred 15.000 ljudi na sastanku u kampu Grovlend, dala je
sljedeći izvještaj: "Nekoliko puta su me prekidali aplaudiranjem i
lupanjem nogama. Nikada nisam imala očigledniju pobjedu." 112
Elen Vajt je, očigledno, uživala kada su ljudi aplaudirali u znak
odgovora na njenu poruku i pojavu. I ovo se dešavalo na
sastanku na adventističkom kampu.
Podizanje ruku na bogosluženju nije moderna pojava. To je
postojalo i u biblijska vremena, kao i početkom adventizma i to
se ponovo javlja danas. Postoji devet biblijskih navoda o dizanju
ruku i svi su pozitivni:
Čuj molitveni glas moj kad vapim k tebi, kad
dižem ruke svoje k svetoj crkvi tvojoj.
Tako bih te blagosiljao za života svoga i u ime
tvoje podigao bih ruke svoje.
Ruke svoje pružam k zapovijestima tvojim koje
ljubim i razmišljam o naredbama tvojim.
Podignite ruke svoje k svetinji i blagosiljajte
Gospoda.
Nek izađe molitva moja kao kâd pred lice
tvoje, dizanje ruku mojih kao prinos večernji.
Ustani, viči obnoć; u početku straže prolijevaj
srce svoje kao vodu pred Gospodom, podiži
njemu ruke svoje za dušu djece svoje koja
obamiru od gladi na uglovima svojih ulica.
Podignimo srce svoje i ruke k Bogu na
nebesima.

112
Ellen G. White, citirao Arthur White, E. G. White Biography, vol. 3, 46.
144
 I Jezdra blagoslovi Gospoda Boga velikoga, a
sav narod odgovori: amin, amin, podigavši ruke
svoje, pa se saviše i pokloniše se Gospodu licem
do zemlje.
Hoću, dakle, da molitve čine ljudi na svakome
mjestu, podižući svete ruke bez gnjeva i
premišljanja. 113
Biblijski dokazi o podizanju ruku na bogosluženju su
mnogobrojni. Elen Vajt, takođe, pozitivno govori o tome da su
Solomun i Hrist dizali ruke ka Bogu kada su se molili. Dalje, ona
govori da i ona tako radi i čak zaključuje da bi bila zadovoljna
kada bi svaki Hristov ambasador radio tako ukazujući ljudima na
Hrista. 114 Ne može se postavljati nikakvo pitanje da li je
podizanje ruku biblijska praksa sa širokom podrškom u Svetom
pismu i u spisima Elen Vajt. Zabraniti ljudima da podižu ruke na
bogosluženju bi značilo zauzeti stav protiv Biblije. To ne
smijemo raditi. Zabraniti ono što je Bog zapovjedio je krajnje
opasno.
Nadam se da će ovo kratko razmatranje izražavanja
slavljenja Boga i muzičkih stilova omogućiti čitaocu da shvati da
postoje razni ukusi koje treba zadovoljiti na bogosluženju. Jedna
veličina više ne odgovara svakome. Moramo dozvoliti širok izraz
hvale Boga na našim bogosluženjima. Iako nekim crkvama neće
odgovarati neke od ovih formi, one ne smiju da kritikuju one koji
smatraju ove forme značajnima za njihovo religiozno
izražavanje. Zapamtite, u većini slučajeva kritikovanje je gore
nego predmet kritike.

113
Psalam 28:2; 63:4; 119:48; 134:2; 141:2; Plač 2:19; 3:41; Nemija 8:6; 1.
Timotiju 2:8
114
Ellen G. White, Life Scetches of Ellen G. White (Mountain View, Calif.:
Pacific Press, 1915.), 223.; isto, Signs of the Times, 18. avgust 1890.
145
 9
Početak: prenatalna faza

Znači, spremni ste da počnete osnivati crkvu! Osjećate da

vas je Bog pozvao na ovaj važan, uzbuđujući zadatak, odlučili
ste koju vrstu crkve vas Bog poziva da osnujete (8. poglavlje) i
sada znate šta ćete raditi u vezi sa osnivanjem crkve (7.
poglavlje). Sada je vrijeme da se počne sa procesom osnivanja
crkve. Ono što će se događati sljedećih nekoliko mjeseci
odrediće uspjeh ili neuspjeh nove crkve.
U stvari, još uvijek ste šest ili sedam mjeseci daleko od
prvog bogosluženja u novoj crkvi. Bilo bi lako preskočiti
prenatalnu fazu (period prije prvog bogosluženja) i doći do onog
što se smatra najvažnijim - početak nove crkve. Međutim,
iskustvo je dokazalo da prenatalna faza određuje uspjeh ili
neuspjeh osnivanja crkve. Ova faza se ne može ignorisati ili
prebrzo proći.

Lokacija

Gdje ćete osnovati novu crkvu? Možda nemate nikakvog

izbora u tom pogledu - lokalna oblast vas je možda pozvala da
osnujete novu crkvu na specifičnom mjestu. U tom slučaju, vaš
jedini udio može biti da izaberete dio grada u kojem će biti nova
crkva. Ako vam nije rečeno gdje da osnivate crkvu, onda se
morate početi žarko moliti da vas Bog vodi u izboru mjesta. To
nije samo forma - mora se tražiti božansko vođstvo u ovoj veoma
važnoj odluci.
Koje su dobre lokacije za novu crkvu? Prije svega, područja
koja brzo rastu uvijek su dobra mjesta za osnivanje nove crkve.
Istraživanje je otkrilo da su ljudi, koji su se nedavno doselili u
neko područje, otvoreniji i prijemčiviji za promjenu religije (iz
146
nijedne religije u crkvu, iz crkve ni u jednu religiju ili iz jedne
denominacije u drugu). Zato bi zajednice koje doživljavaju veliki
priliv ljudi bile obećavajuće za osnivanje nove crkve. Međutim,
kada su ljudi u potrazi za crkvom, oni obično žele da izgrade
nove odnose. Sa ovim na umu, osnivač crkava će voditi događaje
koji će omogućiti ljudima da započnu izgradnju odnosa u vezi sa
osnivanjem nove crkve.
Još jedna oblast gdje osnivanje crkava može biti uspješno su
veoma prijemčive zajednice. Mjesta gdje ljudi odgovaraju na
jevanđelje ukazuju na zemljište na kojem Sveti Duh trenutno
priprema žetvu. Mi trebamo raditi tamo gdje Bog radi.
Pogledajte druge crkve u predloženom području. Da li one rastu?
Obično, ako se na tom području šire konzervativne crkve, to je
mjesto gdje će i adventističke crkve cjetati.
To ne znači da bi osnivači trebali ignorisati područja koja
nisu prijemčiva. Ali znači da ova neprijemčiva područja ne bi
trebala biti glavne mete za trenutno osnivanje crkava. Možda ova
mjesta trebaju sačekati dok Bog ne dođe na to područje da tu
pripremi žetvu. Samo mnogo vremena u molitvi može omogućiti
osnivaču crkava da otkrije gdje Bog radi. Uspjeh dolazi kada se
osnivač popne na talas Božjeg Duha. Kako Bog priprema tlo,
osnivač dolazi da sije sjeme, uzgaja, a zatim žanje žetvu.
Treće područje za osnivanje crkava je u gusto naseljenim
zajednicama. U velikim gradskim područjima, milioni ljudi žive
u neposrednoj blizini. Kada pogledamo velike gradove,
otkrivamo mnoga područja gdje nema adventista. Ova odsutnost
može biti na geografskoj lokaciji ili u grupama ljudi. Svaki veliki
grad u Sjevernoj Americi može lako udvostručiti broj crkava, a
da to područje ne bude pretrpano crkvama.
Prvo, odlučite se u pogledu geografske zastupljenosti.
Uzmite mapu tog područja, zabodite čiodu gdje se trenutno
nalaze adventističke crkve. Zatim pogledajte mapu. U koja
područja niste zaboli čiodu? Pogledajte stanovništvo svakog
područja, a zatim se raspitajte da li jedna adventistička crkva
može adekvatno odgovoriti potrebama svih ljudi na tom

147
području. Drugo, napravite listu svih grupa na tom gradskom
području: etničkih, kulturalnih i generacijskih. Stavite znak
pored svake grupe u kojoj su prisutni adventisti. Treće, provjerite
da li je crkva koja služi određenoj grupi smještena tamo gdje ta
grupa prebiva. Ako nije, možda će biti potrebno da nova crkva
bude u drugom području velegrada.
Ova tri jednostavna koraka ne obuhvataju mnogo posla, ali
će brzo otkriti da adventističke crkve nisu obradile većinu velikih
gradova. I ova tri koraka nisu iscrpljujuća. Može se uraditi
mnogo detaljnije proučavanje da bi se pažljivo ispitala mjesta
gdje se trebaju osnovati nove crkve. Adventistički način
razmišljanja treba da dobije novi oblik:
Dvije crkve se više nadopunjavaju nego što su
rivali. Dvi crkve služe ljudima koji imaju dva
različita načina razmišljanja, dvije različite
kulturološke sklonosti. One će privući skoro dva
puta više ljudi od jedne. 115
U svakom gradu gdje se propovijeda istina
trebaju se osnovati crkve. U nekim velikim
gradovima trebaju postojati crkve u različitim
dijelovima grada. 116
Radi razumijevanja mjesta gdje vas Bog poziva da osnivate
crkvu, mudar osnivač će provesti neko vrijeme istražujući
demografske podatke tog područja. Ovo je istina, čak i ako je
oblast već odlučila gdje će biti nova crkva. Veoma je važno jasno
razumjeti vrste ljudi koje stanuju na ciljnom području. Ove
informacije će omogućiti osnivaču crkava da zna kako treba prići
toj zajednici.
Ovo je nekoliko izvora dobrog demografskog materijala.
Najlakši i najjeftiniji izvor je lokalna biblioteka, gdje možete
istražiti informacije o posljednjem popisu stanovništva. Ove
informacije će se trebati objasniti. Ako osnivač crkava nema
iskustva u istraživanju demografskih podataka, biće važno
115
M. Wendell Belew, Church Growth: America, vol. 2, br. 5, 7.
116
Ellen G. White, Medical Ministry, 309.
148
upotrijebiti agenciju koja će istražiti i objasniti podatke tog
područja za vas. Trošak za ovu uslugu je, obično, mali, ali se,
generalno, isplati. Jedan od najboljih adventističkih izvora
demografskih podataka je Institut za hrišćansku službu na
univerzitetu Endrus. Oni su u stanju da procijene podatke i
saopšte osnivaču koji bi pristup bio najbolji za početak
adventističkog djela u toj određenoj zoni.
Treći izvor informacija, koji bi se trebao konsultovati, čak i
ako se koriste ostale dvije metode, je lokalna privredna komora.
Oni vam mogu reći za koji dio grada se očekuje razvoj u
sljedećih nekoliko godina i mogu vam dati mnogo informacija na
lokalnom nivou koje bi vam, inače, bile nedostupne. Informacije
iz privredne komore su, obično, besplatne.

Privlačenje jezgra

Sa već određenom lokacijom i osnovnim shvatanjem

demografskih podataka za dotično područje, osnivač crkava
počinje da privlači jezgro ljudi koji će raditi sa njim tokom
sljedećih nekoliko mjeseci u pripremi za osnivanje nove crkve.
Postoje razni načini da se ovi ljudi privuku.
Ako će se jezgro formirati iz postojeće adventističke crkve,
koja planira da bude majka nove crkve, onda se veći dio jezgra
može formirati u matičnoj crkvi. Ovo bi bilo formiranje crkve
metodom odvajanja, o kojoj smo govorili u sedmom poglavlju.
Opasnost ovoga je u tome što je nova crkva sklona da bude klon
matične crkve, pošto mnogi u jezgru dolaze iz jedne crkve. Ako
je to ono što se želi, onda se može nastaviti dalje. Jedno
upozorenje dok okupljate jezgro: ne uzimajte toliko mnogo ljudi
iz matične crkve da ona bude oštećena. Cifra koja se dokazala
pouzdanom je 15% ili manje od onih koji trenutno dolaze u
crkvu. Drugim riječima, ako matičnu crkvu posjećuje 100 ljudi,
vi ne trebate koristiti više od 15 ljudi iz te crkve. Svoje jezgro
možete povećati privlačeći ljude iz nekoliko obližnjih
adventističkih crkava.

149
 Obično, kada se osnuje nova crkva, u matičnoj crkvi postoji
neznatan pad u posjećenosti i finansijama tokom, otprilike, šest
mjeseci. Zatim se crkva, obično, oporavi i penje se iznad tačke
gdje se nalazila prije osnivanja, i u pogledu posjećenosti i u
pogledu finansija. Međutim, ako osnivač uzme više od 15% ljudi
iz matične crkve, period oporavka će biti duži, a neke crkve se
možda nikada neće oporaviti. Ovo će stvoriti negativnu reakciju
u pogledu osnivanja crkava i na kraju će oštetiti i matičnu crkvu i
sve nove crkve.
Ako je vizija da nova crkva ima sasvim drugačiju
paradigmu, onda je važno da jezgro ne sadrži veliki broj ljudi iz
ostalih adventističkih crkava. U ovom slučaju je najbolje početi
sa malim jezgrom ljudi koji usvajaju novu paradigmu crkve.
Zapravo, ulazak u jezgro bi trebao biti zasnovan na potpunoj
saglasnosti sa vizijom i planom za novu crkvu. Ako se ljudi, koji
ne prihvataju viziju, priključe jezgru, oni će na kraju ubiti tu
viziju. U želji da dobije podršku donatora, osnivač ponekad
ugrozi viziju. Ovo je, obično, kobna greška koja sprečava da
nova crkva dođe do žetve koju je Bog planirao za nju.
Odakle, zato, osnivač sakuplja ljude za jezgro? Iz žetve!
Ustvari, u crkvama motivisanim misijom oni koji u početku
dolaze se, obično, sastoje od najmanje 50% onih koji su nedavno
ili još nisu sakupljeni iz žetve. Ovo novoj crkvi daje jak nagon za
zadobijanjem duša. Kada je jezgro nove crkve skoro potpuno
sastavljeno od onih koji su već članovi crkve, crkva rijetko
razvije perspektivu fokusiranu na žetvu; umjesto toga, njen
glavni fokus postaje služba svecima. Crkve fokusirane na žetvu
su sastavljene od žetve. Važno je da jezgro sadrži neke
adventističke vjernike koji su predani novoj crkvi, ali što je veće
jezgro napabirčeno sa polja rada, veća je vjerovatnoća da će ova
nova adventistička crkva nastaviti da žanje duše za carstvo
Božje.
Jedan izvor članova za novu crkvu orijentisanu ka žetvi jesu
bivši adventisti ili adventisti koji trenutno ne dolaze u mjesnu
crkvu. Zamolite obližnje adventističke crkve da vam daju imena i

150
adrese članova koji trenutno ne dolaze. Posjetite ih i pokušajte da
ih zainteresujete za osnivanje nove crkve. Mnogi od njih mogu
biti posvećeni adventisti koji ne pripadaju postojećim crkvama
na tom području, ali koji mogu biti voljni da se uključe u novu
crkvu. Pri odabiru ovih ljudi morate biti oprezni. Provjerite da li
su to ljudi koji prave probleme i da li su posvećeni misiji nove
crkve.
Nije neophodno imati sve članove jezgra prije nego što se
počnete sastajati. Što prije počnite sastanke jezgra i obrađivanje
pitanja kojima ćete se baviti u toku pripreme za osnivanje crkve.
Dok se drugi priključuju grupi, oni se mogu naknadno
obavijestiti o pitanjima koja su već obrađena. U stvari, trebali bi
se priključiti samo oni adventisti koji se mogu složiti sa onim što
je već odlučeno. Novi obraćenici lako mogu naučiti filozofiju
jezgra.
Koliko treba biti jezgro prije nego što održite prvo
bogosluženje? To zavisi od toga koliku crkvu želite. Ako je vaš
plan da osnujete malu crkvu koja treba ostati mala (manje od 200
posjetilaca na bogosluženju), možete početi bilo kada nakon što
je jezgro obradilo sva pitanja o kojima će biti riječi kasnije u
ovom poglavlju. Međutim, ako želite da osnujete crkvu koja će
narasti na više od 200 ljudi prisutnih na bogosluženju, ne biste
trebali održati prvo bogosluženje dok ne budete mogli očekivati
najmanje 50 do 100 prisutnih u subotu ujutro. Veličina jezgra na
prvom bogosluženju je važna. Velike crkve trebaju da počnu sa
velikim. Što je niži socijalno-ekonomski status planiranog cilja,
jezgro je bliže cifri od 50 ljudi. Međutim, ako osnivate crkvu na
području sa visokim socijalno-ekonomskim statusom, važno je
biti što bliži cifri od 100 ljudi za prvo bogosluženje.
Okupljajući jezgro, osnivač crkava je već trebao odlučiti o
ciljnoj grupi za novu crkvu. Oni koji su odabrani za jezgro
moraju shvatiti da će ova crkva biti fokusirana na dosezanje ove
posebne ciljne grupe. U ovom novom vijeku crkve ne mogu više
pokušavati da dođu do svakoga; one moraju odabrati ciljne
grupe. Odabirajući ljude za jezgro, neophodno je da nekoliko

151
članova ciljne grupe bude prisutno u jezgru. Na primjer, ako će
fokus crkve biti poslovni mlađi ljudi, u jezgru treba biti nekoliko
poslovni mlađih ljudi. Ostali mogu biti uključeni u jezgro, ali ako
većina jezgra nije sastavljena od ljudi iz ciljne grupe, ono neće
imati uspjeha u dolaženju do njih.

Stvaranje zajednice u jezgru

Činjenica da su se ljudi okupili da osnuju crkvu i da su se

složili po pitanju njene osnovne misije ne znači da će se
automatski slagati jedni sa drugima. Različite ličnosti će se
sukobiti i neki ljudi se možda neće uklopiti u novu crkvu.
Neophodno je da osnivač marljivo radi na izgradnji stvarnog
osjećaja zajednice među članovima jezgra. Ako ovo nije urađeno
u prenatalnoj fazi, to se sigurno neće desiti kada se crkva
konačno osnuje. Neki osnivači pretpostavljaju da će se zajednica
stvoriti na kraju i tako počinju da osnivaju crkvu sa grupom ljudi
koji ne žive u biblijskoj zajednici. To je tužna greška.
Jedan od prvih koraka je pomoći ovim ljudima u jezgru da
nauče voljeti jedni druge. Dok je ljubav urođena onome ko je
došao Hristu, pokazivanje te ljubavi je naučena aktivnost.
Seminari kao što su Učiti voljeti iz Concerned Communications
odlične su kao pomoć grupi da započne proces učenja
izražavanja Hristove ljubavi među njima i prema zajednici kojoj
će kasnije služiti. Ako ljubav nije formirana tokom ove faze
izgradnje jezgra, vjerovatnoća da nova crkva bude vjerska
zajednica koja voli je veoma smanjena.
Drugo područje na koje se osnivači crkava trebaju fokusirati
sa jezgrom jeste molitva. Ta grupa treba da nauči da se moli
zajedno i da provodi određeni dio svog vremena zajedno u
molitvi za sebe, za žetvu i za osnivanje nove crkve. Nove crkve
se moraju uronjavati u molitvu. Kasnije ćemo posvetiti čitavo
poglavlje ovoj važnoj temi.
Treća oblast na koju se treba fokusirati je vjera. Osnivači
crkava moraju pomoći jezgru da vidi šta Bog može uraditi. Oni

152
moraju shvatiti Božju viziju za žetvu. Pričanje iskustva o Božjem
vođstvu u trenutku kada jezgro počinje da prodire u zajednicu
pomoći će da se izgradi ova pokretačka sila. Oni moraju da jasno
vide da Bog radi kroz njih da bi došao do žetve i moraju imati
vjeru da će Bog biti u stanju uraditi velike stvari kroz ovo
osnivanje nove crkve. Pokretačka sila vjere će učvrstiti grupu za
ispunjenje njihove misije u sili Božjoj.
Četvrto područje fokusiranja je svrha. Iako je postojao
početni sporazum o svrsi nove crkve prije nego što su se ljudi
priključili jezgru, sada je vrijeme da se ta svrha snažno učvrsti.
Ne smije biti nikakvih pitanja među onima koji su oformili
jezgro oko toga da li ih je Bog pozvao zajedno u svrhu osnivanja
crkve. I treba postojati osnovni sporazum o tome kako će
izgledati nova crkva kada se osnuje. Veći dio ove svrhe će se
otkriti dok grupa pokušava da otkrije svoje osnovne vrijednosti, o
kojima ćemo govoriti u sljedećem dijelu.
Peto područje fokusiranja za osnivača crkava je sporazum o
filosofiji službe. U ranijim poglavljima smo razmotrili pitanje
stvaranja crkava nezavisnih od pastora koje omogućavaju službu
vjernika. Prije nego što se crkva otvori, mora se ispitati ovaj
koncept i postići sporazum. Ako je očekivanje jezgra da pastor
bude dušebrižnik umjesto trener, ova crkva će požnjeti veoma
malo žetve i ona će, uglavnom, privući već postojeće
adventističke vjernike iz drugih crkava koji žele službu
upravljanja. Mnogo je lakše osnovati crkvu na temelju laičke
službe nego na prelazu iz postojeće crkve zavisne od pastora u
crkvu kojom upravljaju vjernici.
Tokom vremena kada se jezgro sastaje, za grupu bilo bi
dobro da odvoji neko vrijeme za čitanje i proučavanje trilogije
ovog autora o laičkoj službi: Revolucija u crkvi, Radikalni
učenici za revolucionarne crkve i Revolucionirana crkva 21.
vijeka. 117 Grupa ne treba samo da pročita ove knjige, već da
odvoji vrijeme da prodiskutuje o svakom poglavlju i da se zapita
117
Ove knjige su dostupne preko vašeg lokalnog centra za adventističku
literaturu.
153
kako se ovi principi mogu utjeloviti u novoj crkvi koju oni
osnivaju.
Svrha razmatranja pet gore navedenih tačaka nije samo da se
stvori jedinstvo unutar jezgra, već i da pomogne ljudima u jezgru
da razmisle o načinima na koje bi mogli utjeloviti svaku od ovih
pokretačkih sila u novu crkvu. Svrha nije samo da se ujedini
jezgro, već da im se pomogne da formulišu planove pomoću
kojih će svako ko se priključi crkvi postati potpuno predan na isti
taj način. Zato, prvo, osnivači moraju raditi da stvore jedinstvo
unutar grupe. Kada je to ostvareno, mogu krenuti u ugrađivanje
te ideje u tkivo nove crkve.

Osnovne vrijednosti

Osnovne vrijednosti se odnose na definišuće vrijednosti koje

će obilježavati novu crkvu. Saglasnost o osnovnim vrijednostima
je apsolutno suštinska za novu crkvu. Većina konflikata u crkvi
javlja se zbog osnovnih vrijednosti. To nije isto što i doktrina.
Namjerno nismo govorili o doktrinama nove crkve zato što se
pretpostavlja da će svaka nova adventistička crkva biti u
potpunoj saglasnosti sa dvadeset sedam osnovnih vjerovanja
adventističke crkve. Zašto bi iko želio osnivati adventističku
crkvu ako ne vjeruje u osnovne doktrine te crkve? Autor ovo
izjavljuje u šaljivom tonu, jer je ovo u nekim područjima postalo
problem. Međutim, radi ciljeva ove knjige, pretpostavićemo da je
prisutna saglasnost sa doktrinom.
Još jedna pretpostavka u ovoj knjizi je da će nove crkve
podržati organizacionu strukturu adventističke crkve. Plan da se
ukupan desetak vrati oblasti trenutno nije se prihvaćen u
adventizmu. Ovo nije doktrina, ali jasno je da je to osnovna
vrijednost adventističke crkve. Oni koji osnivaju adventističke
crkve moraju, zato, biti u skladu sa tim osnovnim
organizacionim planom; inače, ne bi trebali pokušavati da osnuju
adventističku crkvu. U adventizmu ima mnogo mjesta za razlike
u pogledu toga kako ljudi „prave“ crkvu, ali ima malo mjesta za

154
one koji ne podržavaju osnovnu strukturu koja adventističku
crkvu čini jakim svjetskim pokretom. Ovo bi obuhvatalo
spremnost da se primi savjet i vođstvo lokalne oblasti koja je
opunomoćila osnivača crkava.
Međutim, u ljudskom umu osnovne vrijednosti su veoma
slične doktrinama. Zapravo, mnogi su uzdigli osnovne
vrijednosti do nivoa doktrine, stvarajući ogromne teškoće
ljudima čije su osnovne vrijednosti drugačije. Izuzetno je važno
da jezgro raspravi o svojim osnovnim vrijednostima i da se
usaglasi po tom pitanju. Bilo bi dobro da jezgro napiše listu onih
osnovnih vrijednosti, tako da svi, posebno adventisti u fazi
prelaska, mogu da ih vide i jasno razumiju da je saglasnost sa
njima suštinska za priključivanje novoj crkvi.
Različite crkve će imati različite osnovne vrijednosti. Ne
postoje univerzalne osnovne vrijednosti koje bi mogle usvojiti
sve adventističke crkve. Naravno, bilo bi pametno da
adventistička crkva, kao cjelina, usvoji neke najosnovnije
vrijednosti za čitavu denominaciju, kao što je raspodjela desetka.
Međutim, ovo bi trebalo biti samo najosnovnije i tada bi crkvama
trebalo dozvoliti da ih dalje razvijaju, pod uslovom da se slažu sa
dvadeset sedam osnovnih vjerovanja i osnovnim vrijednostima
denominacije.
U ovom dijelu želimo se fokusirati na osnovne vrijednosti
lokalne crkve, a one će biti drugačije u svakoj crkvi. Dozvolite
mi da predložim neke oblasti za diskusiju u okviru jezgra u
pogledu osnovnih vrijednosti, imajući na umu da različite crkve
mogu na različite načine prići svakoj od njih, ali da jezgro mora
odlučiti o njima u toku prenatalne faze.
Najosnovnija vrijednost je žudnja da se dođe do izgubljenih
ljudi. Neko bi očekivao da svaka crkva usvoji ovu vrijednost. Ali
stvarnost pokazuje da u većini crkava ovo nije njihova vrijednost
koja ih karakteriše. Ova vrijednost ne govori, jednostavno, da u
okviru crkve postoje neka sredstva za dolaženje do izgubljenih
ljudi – ona čini samu srž crkve. Ona, na nedvosmislen način,
izjavljuje da je dolaženje do izgubljenih ljudi centralni fokus ove

155
crkve. Samo kada postoji ogromno saosjećanje da bi se došlo do
izgubljenih ljudi, nova crkva će biti fokusirana na žetvu. Velika
potreba u okviru osnivanja adventističkih crkava je da ova
osnovna vrijednost zauzme centralno mjesto. Ovo bi značilo da
bi sve što bi crkva radila bilo procjenjivano na osnovu toga
koliko dobro ona dolazi do žetve. Ova crkva ne postoji da bi se
fokusirala na spasene, već na veliku žetvu koju je Bog poziva da
pokupi. Planovi, programi i aktivnosti crkve sa ovom osnovnom
vrijednosti su uvijek fokusirani na žetvu radije nego na vjernike.
Druga osnovna vrijednost o kojoj će jezgro trebati široko
prodiskutovati je stil koji je kulturološki relevantan. Kada je
jezgro odlučilo o ciljnoj grupi nove crkve, neophodno je da crkva
upotrijebi stil koji je za njih kulturološki relevantan. Potrebe
ciljnih grupa koje ne idu u crkvu određuju naše programe,
njihove frustracije određuju našu strategiju, njihova kultura
određuje naš stil i njihovo stanovništvo određuje naše ciljeve.
Ako se fokusiramo na izgubljene, naš stil mora biti u skladu sa
načinom razmišljanja izgubljenih. To ne znači praviti kompromis
sa porukom da bi se došlo do izgubljenih, već znači da je ona
zapakova u jezik vaše ciljne grupe.
Neuspjeti prenijeti poruku u kulturološki relevantnom stilu je
kao osnivati crkvu koja govori kineski u Denveru, država
Kolorado i insistirati da svako u Denveru ko želi postati
adventista nauči kineski. To izgleda smiješno, ali mi radimo
upravo to kada propustimo da upotrijebimo kulturološki
relevantan stil. Zapamtite da je i muzika jezik.
Za gore pomenutu osnovnu vrijednost potrebna je mnogo
ozbiljnija diskusija. Ako u prenatalnoj fazi nema saglasnosti po
pitanju ovoga, neprestano će postojati skrivena tendencija koja
će, na kraju, uništiti novu crkvu. Jezgro treba provesti što je
moguće više vremena na ovoj osnovnoj vrijednosti dok se ne
postigne jednoglasna odluka. Ako se bilo ko u jezgru ne slaže sa
tim, crkva neće uspjeti. Svaki adventista koji se kasnije priključi
toj grupi se, takođe, mora saglasiti sa ovom osnovnom
vrijednosti. Oni koji dođu iz žetve će, očigledno, biti saglasni sa

156
ovom osnovnim vrijednosti, inače ih crkva ne bi privukla.
Međutim, ova osnovna vrijednost treba jasno prenijeti
novoobraćenima. Ona se nikada ne smije pretpostavljati.
Treća osnovna vrijednost je svjesnost o Velikom nalogu.
Potrebno je da on bude urođen crkvi od samog početka. Kada
osnovna vrijednost o Velikom nalogu osvoji crkvu, ona će vidjeti
potencijalnu žetvu.
Četvrta osnovna vrijednost, o kojoj će se trebati mnogo
diskutovati, je filosofija razvoja laika. To znači da se crkva
fokusira na vođe u razvoju i dopušta im da služe. Da bi se
osposobili novi ljudi, biće potreban složen program obuke.
Vjernicima nije samo potrebna obuka, već moraju dobiti slobodu
da služe. Jedan od najtežih zadataka za većinu crkava je dopustiti
ljudima pravu službu. Većina crkava je tako struktuirana da ne
dozvoljava službi da se odvija. Crkvena struktura će od samog
početka trebati da bude efikasno oblikovana, tako da većina
njenih ljudi bude slobodna da se uključi u službu, umjesto da
bude vezana u odborima. To, takođe, znači da crkveni odbori
trebaju gledati na svoju funkciju kao na davanje dozvole za
odvijanje službe, radije nego kao na sprečavanje početka službe.
Ugrađivanje posljednje osnovne vrijednosti u crkvu u toku
prenatalne faze je od životne važnosti. Ako reprodukcija nije
ugrađena u „DNK“ crkve od samog početka, ona se, vjerovatno,
neće redovno dešavati. U stvari, neki predlažu da bi nova crkva
trebala osnovati drugu crkvu u roku od 36-48 mjeseci svog
postojanja, inače ovaj koncept nikada neće biti usađen u njen
„DNK“. Velika bojazan novih crkava je da će suviše brzo
izgubiti izvore sredstva. Međutim, crkva se neprestano mora
podsjećati da su izvori uvijek u žetvi. Kada pronađu ljude u
žetvi, mogu ih pustiti nazad u žetvu da pokupe još jednu žetvu.
Jednostavno, kada crkva prihvati činjenicu da je ona
reproduktivna organizacija, ne postoji granica njenog širenja.
Za ostale osnovne vrijednosti biće potrebna diskusija. Svaka
crkva će trebati da radi na njima. Međutim, gore pomenute
osnovne vrijednosti mogu biti prvi korak u razvoju nekih

157
najvažnijih vrijednosti unutar jezgra. Ako ove osnovne
vrijednosti trebaju biti dio genetskog koda crkve, moraju biti
ugrađene u toku prenatalne faze. Kada se riješe pitanja iznesena
u ovom poglavlju i kada je jezgro dovoljno veliko da održi prvo
bogosluženje, nova crkva je spremna da počne. 11. poglavlje će
istražiti prvu godinu života nove crkve, ali prvo ćemo istražiti
ulogu molitve kao sredstva za započinjanje sakupljanja žetve.

158
 10
Duhovna pokretačka sila u osnivanju crkava

Osnivanje crkava je duhovna bitka. Oni koji se uključe u nju

su na prvim linijama službe, a zbog toga i predmet sotoninih
posebnih napada. Osnivači crkava se, više nego skoro svi drugi
hrišćanski radnici, suočavaju sa napadom neprijatelja. Osnivači
crkava oduzimaju sotoni njegovu teritoriju i on neće odustati bez
borbe. To je razlog što će većina osnivača crkava reći da je
molitva najosnovnija potreba osnivača crkava. Oni koji rade na
prvim linijama službe brzo osjete svoju potrebu zavisnosti od
Boga.
Pavle, taj agresivni osnivač crkava, je razumio ovu bitku. U
njegovom umu nije bilo nikakve sumnje da je uključen u
duhovni rat:
Obucite se u sve oružje Božje, da biste se
mogli održati protiv lukavstva đavolskoga. Jer naš
rat nije s krvlju i s tijelom, nego s poglavarima i
vlastima, i s upraviteljima tame ovoga svijeta, s
duhovima pakosti ispod neba. Toga radi uzmite
sve oružje Božje da biste se mogli braniti u zli dan
i svršivši sve održati se. 118
Vjerovatno ne postoji nijedna crkvena aktivnost koja
razbješnjuje đavola više nego osnivanje crkava. Zbog toga je
toliko presudno da osnivači crkava provode značajan dio
vremena u molitvi i da se za njih uputi mnogo molitava podrške
kada započinju osnivanje crkava. Sotona ne prepušta svoju
teritoriju bez borbe. Naša sila nije u tehnici ili metodologiji; naša
snaga je u našoj zavisnosti od Boga.

118
Efescima 6:11-13
159
 Molitveni partneri

Kada osnivači crkava počinju, jedan od njihovih prvih

koraka treba biti da obezbijede nekoliko osoba koje će biti
njihovi lični posrednici u molitvi. To ne trebaju biti ljudi koji se
samo povremeno mole za osnivače crkava, već koji će se upustiti
u totalno molitveno bdijenje za njih. Svaki osnivač crkava treba
imati najmanje dvije ili tri osobe koje su se obavezale da će biti
molitveni partneri. Ovi molitveni partneri bi trebali imati dar
posredničke molitve i pristati da provedu određeni dio vremena
svaki dan moleći se za osnivača crkava.
Biti molitveni partner osnivača crkava je dvosmjerna ulica.
Da bi se molitveni partneri efikasno molili, osnivači crkava ih
moraju redovno obavještavati o tome šta se dešava sa osnivanju
crkve. The intercessors trebaju biti sposobni da se mole za
specifične stvari. Ponekad osnivači crkava, jednostavno, zamole
nekoga da se moli, ali propusti da održava komunikaciju sa
njima. To neće biti dovoljno za duhovnu bitku koja se vodi. Zato,
od najveće je važnosti biti u kontaktu najmanje jednom
sedmično, a u slučaju kriza i češće. Posrednik u molitvi ne mora
biti dio jezgra ili čak živjeti blizu nove crkve. Savremena
komunikacija znači da se posrednici u molitvi, gdje god da su,
mogu moliti za osnivača crkava.
Trebaju postojati najmanje tri molitvena posrednika za
svakog osnivača crkava u timu. Bar jedan treba biti dio jezgra.
Uz ličnog intercessor, osnivačima crkava je potrebno da se što
više osoba, uključujući i čitavo jezgro, mole redovno za novu
crkvu. Međutim, njihova posrednička molitva neće biti tako
intenzivna kao kod ličnih posrednika. Sve aktivnosti procesa
osnivanja crkava moraju se uroniti u molitvu.

Sila molitve

Nikada ne podcjenjujte silu molitve. Ovo je tajna uspješnog

osnivanja crkava. Metodologija je važna - treba preduzeti prave

160
korake u procesu osnivanja crkve - ali ako oni koji su uključeni u
proces osnivanja crkve ne urone u molitvu, neće se dogoditi ništa
značajno. Zbog toga je ekstremno važno da članovi jezgra svake
sedmice izdvoje značajno vrijeme da se mole zajedno. Dok
odlučuje o svojim osnovnim vrijednostima, jezgro će mnogo
puta u svojim diskusijama zaći u slijepu ulicu. Biće mnogo
neslaganja dok traže sklad Svetoga Duha. U tim momentima,
članovi jezgra moraju se spustiti na koljena, kao što su radili prvi
pioniri adventizma u sličnoj situaciji zbog doktrine, i zamoliti
Boga da ih vodi do pravih osnovnih vrijednosti. Svaka odluka
jezgra mora se bathe u molitvi.
Rezultat zajedničke molitve će biti duh oživljavanja koji
osvaja grupu. Upravo kao što je prva crkva dovođena u sklad dok
su provodili značajno vrijeme moleći se zajedno, tako će i ljudi u
jezgro biti privučeni jedni drugima dok se mole za svoje
probleme. Bob Logan ovako definiše oživljavanje:
Oživljavanje je izlivanje Svetog Duha u velikoj
sili na takav način da su ljudi svjesni Božje
svetosti i ljubavi na način koji nikada ranije nisu
doživjeli, rezultirajući neustrašivim svjedočenjem
i službom u svrhu širenja carstva Božjeg.
Oživljavanje nisu samo topla, nejasna osjećanja. Istinsko
oživljavanje se uvijek javlja u ljudima koji su zadobijeni za
Hrista. Ako oživljavanje samo drži crkvu u crkvi, to nije istinsko
djelo Duha. Pravo oživljavanje šalje crkvu van klupa na ulice.
Javlja se veća zainteresovanost za Božju svetost, tako da je Božji
standard uzdignut, ali uz to veće slavljenje Boga prisutna je i
goruća žudnja za izgubljenima koja se sada razvija kao odgovor
na oživljavajuću vatru Svetog Duha koja pokreće crkvu.
Oživljavajuća vatra će spustiti crkvu na koljena:
Došlo je vrijeme da se izvrši potpuna
reformacija. Kada reformacija počne, duh molitve
će nadahnuti svakog vjernika i istjeraće duh
nesloge i svađe iz crkve. 119
119
Ellen G. White, Testimonies, vol. 8, 251.
161
 Međutim, za ovu vrstu molitvenog probuđenja u grupi
vjernika nije potrebna velika grupa ljudi. „Kada crkve ožive, to
je zato što je neka osoba tražila blagoslov Božji.“ „Vidjela sam
da jedan svetac, ako je pravi, može pokrenuti Božju ruku.“120
Molitva donosi probuđenje, probuđenje donosi više od
molitve. Osnivači crkava moraju agresivno napredovati pri
osnivanju novih crkava, ali moraju napredovati na svojim
koljenima. Crkva na koljenima je crkva na pragu primanja sile.
Šta će se desiti unutar jezgra kada provodi značajno vrijeme u
molitvi za duh probuđenja? Poslušajte Elen Vajt dok opisuje šta
se dešava kada se Duh Sveti spusti na grupu vjernika:
Krštenje Svetim Duhom na dan Pedesetnice će
voditi do oživljenja prave religije i do mnogih
velikih djela. Nebeski umovi će doći među nas i
ljudi će govoriti pokrenuti Svetim Duhom Božjim.
Kada bi Bog djelovao na ljude, kao što je nekada i
nakon dana Pedesetnice, mnogi koji tvrde da
vjeruju u istinu bi znali tako malo o djelovanju
Svetog Duha da bi uzvikivali: „Čuvajte se
fanatizma!“ Za one koji su ispunjeni Duhom rekli
bi: „Ovi ljudi su opijeni novim vinom.“... veliki
grijeh onih koji javno izjavljuju da su hrišćani je u
tome što ne otvaraju srce da prime Svetoga Duha.
Kada duše čeznu za Hristom i pokušavaju da
postanu jedno sa Njim, tada oni koji su zadovoljni
oblikom pobožnosti uzvikuju: „Budite oprezni, ne
idite u krajnosti!“ Kada nebeski anđeli budu došli
među nas i budu djelovali preko ljudskih
predstavnika, doći će do pravih, trajnih obraćenja,
upravo kao što su bila obraćenja nakon dana
Pedesetnice. Braćo, budite oprezni da vas ne
zahvati ljudsko uzbuđenje, mi ne trebamo biti
među onima koji postavljaju pitanja i gaje sumnje
u pogledu djelovanja „Duha Božjeg; jer će biti
120
Ellen G. White, Christian Service, 121.; isto, Early Writings, 120.
162
 onih koji će sumnjati i kritikovati kada Duh Božji
obuzme ljude i žene, jer njihova vlastita srca nisu
dotaknuta, već su hladna i nedodirljiva“. 121
Kada Sveti Duh djeluje kroz ljudskog
predstavnika, On ne pita na koji način će djelovati.
On često djeluje na neočekivane načine. 122
Osnivači crkava se ne smiju plašiti kada se Duh Sveti spušta
na njih. Mogu se, zaista, desiti "čudne stvari", u njihove umove
doći će neočekivane ideje, te ideje će u njih utisnuti Sveti Duh.
Rezultat će biti takav da će mnoge dragocjene duše upoznati
Hrista.
Kada se jezgro počne moliti zajedno, stvoriće se zajedništvo
i u njihovim srcima će se razviti velika odgovornost za
izgubljene. Kako se nastave moliti, njihove molitve će se
usmjeriti sa harmonije unutar jezgra ka izubljenima van jezgra.
Članovi jezgra trebaju biti u stanju identifikovati nekoliko osoba
koje su potencijalni kandidati za novu crkvu. Ovi ljudi sada
počinju da budu objekat njihovih molitava. Pored svega ostalog,
a posebno na svakom sastanku jezgra, ova imena se iznose pred
Gospoda, moleći Svetog Duha da otvori njihova srca za
jevanđelje, dok članovi jezgra pokušavaju da dođu do njih.
Isus nas je zamolio da se silno molimo za izgubljene ljude.
Ne trebamo se moliti da dođemo do izgubljenih "ako je to u
skladu sa Božjom voljom". Bog nam je već rekao da je Njegova
volja da se izgubljeni nađu. Možemo se moliti sa potpunom
sigurnošću da će Bog govoriti ovim ljudima i, ako se ne budu
tvrdoglavo opirali podsticaju Svetog Duha, prepustiće se Božjoj
privlačnoj sili. Jezgro treba izabrati Matej 18:19 kao jedan od
njihovih tekstova sa obećanjima i iznijeti ga pred Gospodom za
svaku osobu na njihovoj molitvenoj listi: “Opet vam zaista
kažem: ako se dvojica na zemlji slože u svakoj stvari koju
zamole, daće im Otac moj koji je na nebesima.” 123

121
Ellen G. White, 1888 Materials, 1250., 1251.
122
Isto, 1540.
123
Matej 18:19 (Čarnić)
163
 Mi ovdje govorimo o moljenju sa jakom vjerom, tražeći
Božje obećanje da uradi ono što tražimo u pogledu spasenja onih
koje nismo prepoznali kao moguće kandidate za carstvo Božje.
Elen Vajt govori o sličnom incidentu koji se desio u prvim
danima Mileritskog pokreta:
Dogovorila sam sastanke sa mojim mladim
prijateljima, od kojih su neki bili znatno stariji od
mene, neki su bili u braku. Neki od njih su bili
tašti i lakomisleni; moje iskustvo im je zvučalo
kao prazna priča i nisu obraćali pažnju na moje
usrdne molbe. Ali odlučila sam da moj trud nikada
ne prestane dok se ove drage duše, za koje sam
bila veoma zainteresovana, ne prepuste Bogu.
Nekoliko cijelih noći sam provela u iskrenoj
molitvi za one koje sam tražila i okupila zbog rada
i molitve sa njima.
Neki od njih su se sastali sa nama iz znatiželje
da čuju šta imam da kažem; neki su smatrali da
sam van sebe zbog toga što sam tako uporna u
svojim nastojanjima, posebno kada nisu pokazali
nikakvu zainteresovanost sa svoje strane. Ali
nastavila sam da savjetujem svakoga ko je dolazio
na naše male sastanke i da se molim za svakoga
pojedinačno, dok se svi nisu predali Isusu,
priznajući zasluge Njegove opraštajuće ljubavi.
Svi su se obratili Bogu. 124
To je bio početak adventizma. Zapazite kako su ljudi
zadobijeni: molitvom i jedino molitvom. Elen Vajt je, doslovno,
svojom molitvom ljude dovodila Isusu. Zapazite da ovo nije bila
obična molitva, već predana i ponizna molitva Bogu iz srca za
spasenje određenih duša. Uprvo ovakav intenzitet treba obuzeti
jezgro pri planiranju nove crkve. Neka ih obuzme odgovornost
za duše dok, doslovno, vode ljude u carstvo Božje. Ne samo da
je Elen Vajt praktivala ovu vrstu žarke molitve u svom vlastitom
124
Ellen G. White, Life Sketches, 41., 42.
164
duhovnom životu, već je i zastupala stav da crkva razvije ovu
istu vrstu čvrste ozbiljnosti za izubljene duše:
Duše treba tražiti, za njih se moliti i raditi.
Trebaju su uputiti najpredanije molbe. Trebaju se
uputiti žarke molitve. Naše monotone molbe bez
duha trebaju se promijeniti u molbe sa čvrstom
predanošću. Božja riječ kaže: "…" 125
Zašto vjernici ne osjećaju dublje, predanije
interesovanje za one koji nisu u Hristu? Zašto se
ne sastanu dvoje ili troje zajedno i ne zamole
Boga za spasenje nekoga posebnog, a onda za još
nekoga? 126
Neka se radnici čvrsto drže Božjih obećanja
koja kažu: "Ti si obećao: 'Traži i daće ti se.' Ova
duša se mora obratiti Isusu Hristu." Budite uporni
u molitvi za duše za koje radite; iznesite ih crkvi
kao objekat njene ponizne molitve. To će biti
upravo ono što crkvi treba, da poziv za njihove
umove da se okrenu od njihovih malih sitnih
poteškoća i osjete veliki teret, lično interesovanje
za dušu koja je pred uništenjem. Izaberite još
jednu, a zatim još jednu dušu, svakodnevno
tražeći vođstvo od Boga, polažući sve pred Njega
u ozbiljnoj molitvi i radeći u božanskoj mudrosti.
Dok ovo radite, vidjećete da će Bog dati Svetog
Duha da ubijedi i silu istine da obrati dušu. 127
Ne postoji nikakvo pogrešno tumačenje savjeta Elen Vajt.
Do ljudi se dolazi molitvom i crkve se osnivaju intenzivnom,
predanom molitvom. Ova vrsta molitve treba da zaokupi
značajan dio vremena kada se jezgro, u molitvi, počne fokusirati
na izgubljene. Međutim, sama molitva nije dovoljna. Oni koji se
mole moraju ustati sa svojih koljena i kontaktirati sa

125
Ellen G. White, Testimonies, vol. 7, 12.
126
Isto, 21.
127
Ellen G. White, Medical Ministry, 244., 245.
165
izgubljenima. Postoji priča o jednoj grupi vjernika koji su se
molili za gradonačelnika. Nakon nekog vremena provedenog u
molitvi, jedan od onih koji su bili na koljenima je iznenada ustao
i predložio da jedno od njih treba kontaktirati sa
gradonačelnikom i pozvati ga da dođe Hristu. Iz molitvi jezgra
mora proizaći akcija.

Molitva za zajednicu

Tokom faze izgradnje jezgra, njegovi članovi će trebati da

počnu dolaziti u dodir sa zajednicom. Ali ovaj kontakt mora biti
uronjen u molitvu. Rad od vrata do vrata je danas postao veoma
težak. Većina ljudi je odbojna prema religioznim ljudima koji im
dolaze na vrata da "prodaju" svoju religiju. Molitvena strategija
još uvijek može rad od vrata do vrata učiniti efikasnim u
dvadeset prvom vijeku.
Osnivač crkava treba podijeliti područje osnivanja crkve na
blokove. Svaki član jezgra bi, zatim, trebao izabrati jedan ili dva
bloka kao svoje područje za koje se posebno moli. Nakon toga,
član jezgra odlazi na to područje i hoda tom ulicom, moleći se za
svaki dom. Ovaj put nema kontakta na vratima. Osobe se tiho
mole za svaki dom dok hodaju tim blokom. Ali potrebe će postati
očigledne kada osoba bude posmatrala tu zajednicu. Na primjer,
igračke u dvorištu pokazaće da je tu mlada porodica sa djecom;
rampa za invalide može ukazati na osobu sa invalidskom
stolicom. Ovo će omogućiti osobi da njihove molitve učini još
značajnijima.
Nakon nekoliko sedmica molitve uz šetnju, osoba je sada
spremna za drugu fazu programa molitve za zajednicu. Ovoga
puta, umjesto da samo šeta blokovima i moli se, osoba treba
pokucati na vrata. Posjetilac kaže susjedu da je on iz nove
adventističke crkve u blizini koja počinje sa radom. Oni bi željeli
da se bolje upoznaju sa svojim novim susjedima tako što će se
moliti za njih. Zatim pita da li imaju neke posebne želje u

166
pogledu molitve. Većina posjetilaca će dobiti pozitivan odgovor
na ovakav pristup i mnogi ljudi će reći svoje molitvene potrebe.
Lijepa stvar u pogledu ovog pristupa je da posjetioci ne
pokušavaju zadobiti ljude da se priključe njihovoj crkvi ili ih
mole za novac. Oni su, jednostavno, tu da se mole za te ljude.
Ljudi zaista cijene ovaj pristup. Ako su neki članovi jezgra
neodlučni da pokucaju na vrata, mogu da ostave viseći marker na
vratima koji kaže da se oni mole za ljude i traže njihove
molitvene zahtjeve, a zatim ih mogu pokupiti kasnije.128 Ovim
pristupom se ne dobije odgovor sa svih vrata na koja se
pokucalo, ali on omogućava stidljivim članovima jezgra da budu
uključeni u projekat.
Nakon što je dobio molitvene zahtjeve, posjetilac se treba
posvećeno moliti za njih, ne samo u privatnosti, nego i na
sastancima jezgra. Nakon nekoliko sedmica molitve, posjetilac
treba ponovo otići do tog doma, reći toj osobi da se oni mole za
njih i njihove zahtjeve i pitati kakva je situacija. Otkriće da se
mnogo odgovora na molitvu već pojavilo. Tada posjetilac može
ili ponuditi da se nastavi moliti za njih ili pitati postoje li drugi
zahtjevi za koje se mogu moliti. Ako je odgovor potvrdan,
posjetilac čak može predložiti da se upravo na vratima moli za
potrebe tog doma. Posjetilac treba posjetiti svaki dom svakih
nekoliko sedmica, ponavljajući gore navedeni scenario. Biće
potrebno šest do osam posjeta da se izgradi dovoljno povjerenja
za prelazak na sljedeći nivo.
Nakon izgrađivanja povjerenja tokom šest do osam sedmica
molitve za ljude, stanar će odmah prepoznavati posjetioca i
nasmiješiće se i brzo će reći svoje molitvene potrebe prije nego
što posjetilac čak pita. Do tada, stanar će, vjerovatno, pozvati
posjetioca unutra i razgovor će teći ka temama koje ne govore o
molitvenim zahtjevima, iako molitveni zahtjevi trebaju uvijek
ostati na čelu. Razgovori o drugim stvarima omogućavaju

128
Prvobitna ideja za ovu molitvenu strategiju se pojavila tokom čitanja
knjige Eda Silvosa That None Should Perish (Ventura, Calif.: Regal, 1994.)
167
posjetiocu da započne razvijanje prijateljstva i odnosa sa
stanarom tog doma.
Kada se izgradi odnos, posjetilac može spomenuti da u
susjedstvu postoji grupa ljudi koja se redovno sastaje da se mole
jedni za druge. Ako je pogodan momenat, posjetilac može uputiti
poziv toj osobi da se pridruži ovoj molitvenoj grupi. Ta grupa će
se, vjerovatno, sastojati od nekih članova jezgra i nekih susjeda
za koje su se molili. Posjetilac treba da pojasni da se grupa
sastaje u okolini gdje živi osoba koja je pozvana. Grupa treba biti
fokusirana na molitvu. Možda je proučavanje Biblije na temu
molitve ili proučavanje knjige o molitvi efikasnije, ali to treba da
bude molitvena grupa.
Mnogi ljudi koji su odgovorili na molitvu u šetnji će se, na
kraju, pridružiti politvenoj grupi. Kako se sastaju sa grupom iz
sedmice u sedmicu, stvoriće se dublje veze i mnogi prisutni će
početi da posjećuju proučavanja Biblije. Oni će biti ključne
osobe koje će se pozvati na prvo bogosluženje u novoj crkvi.
Ovo poglavlje se fokusira na molitvu u kontekstu osnivanja
nove crkve. Mnogo tih savjeta bi odgovaralo već postojećoj
crkvi, ali je neophodno za novu crkvu. Molitvena strategija,
predložena u ovom poglavlju, je stvorena da pomogne crkvi da
razvije "misionske oči" čak i prije nego što se crkva osnuje.
Molitva nije nešto što se radi samo u granicama crkve; molitva
mora biti aktivnost crkve dok ona komunicira sa okolnom
zajednicom.
Tajna uspjeha u osnivanju crkava se žestoko okreće oko
sposobnosti osnivača crkava da pomogne jezgru da se počnu
moliti jedni za druge, za ljude koje znaju i za ljude u toj zajednici
koje ne poznaju. Bog će to blagosloviti opipljivim rezultatima
kada ovi ljudi, koji su bili objekti molitve, dođu u zajednicu koja
slavi Boga. Osnivači crkava moraju osigurati da njihova nova
crkva bude crkva koja se moli tako što će molitvena strategija
postati dio nje od samog početka, čak tokom prenatalne faze.

168
 11
Prva godina nove crkve

Prenatalni period je završen. Vrijeme je da se rodi nova

beba. Vaše jezgro je obradilo sva pitanja o kojima se govorilo u
9. poglavlju, oni su se intenzivno molili za novu crkvu i vi
smatrate da bi grupa trebala da broji između 100 i 200 ljudi na
vašem prvom bogosluženju. Spremni ste da počnete. Ali nemojte
održavati prvo bogosluženje dok ne budete spremni za ovaj
korak. Kada održite prvo bogosluženje, očekivanja onih koji su
tu uključeni su mnogo veća. Ako se crkva ne ujedini, kako se
očekuje u ovom trenutku, može biti veoma teško promijeniti
stvari. Međutim, ne čekajte suviše dugo da počnete ili će vaše
jezgro biti sklono da postane obeshrabreno.

Povećati jezgro na 50-100 ljudi

Obradili ste teme sa jezgrom, ali još uvijek trebate povećati

grupu na 50-100 ljudi. Vi ne želite da u grupi bude previše
adventistima koji nisu zainteresovani za fokus nove crkve. Kako
vaše malo jezgro može narasti na broj od 50-100 ljudi, koji je
potreban da se osnuje velika crkva? U adventizmu, to se najbolje
radi pomoću malih grupa.
Jedna od knjiga koju su mnogi u jezgru možda već pročitali,
ili je grupa zajednički proučavala, jeste autorova knjiga
Revolutionized Church of the 21st Century. U toj knjizi istražili
smo ideju o biblijskoj zajednici i korištenju malih grupa da
postojeći adventisti očvrsnu i dođu do novih ljudi. Prilikom
osnivanja ćelijske crkve, ovaj pristup je apsolutno od vitalnog
značaja, ali i oni koji osnivaju druge crkve će, takođe, zaključiti
da su male grupe odlilčan način da se poveća jezgro.

169
 Osnujte male grupe sa članovima vašeg jezgra. Vaše jezgro
možda već funkcioniše kao mala grupa, ali, prije svega, važno je
obučiti vođe grupa. Mnogi materijali za obuku u vezi sa malim
grupama su dostupni. Ako vam je potrebna pomoć iz ovog
područja, kontaktirajte sa NADEI. Radi ilustracije,
pretpostavimo da vaše jezgro sada broji dvadeset do dvadeset pet
odraslih. Sa ovom grupom ste postavili osnovne vrijednosti i
spremni ste da proširite vaše jezgro kada budete spremni za prvo
bogosluženje.
Sa dvadeset do dvadeset pet odraslih i pretpostavkom da je
vaše jezgro potpuno posvećeno ovom pristupu, trebali biste
obučiti vođe za tri ili četiri grupe. Svaka grupa će trebati vođu,
pomoćnog vođu i domaćina. Zatim, članovi jezgra biraju jednu
od tri grupe kojoj će se priključiti, što bi trebalo rasporediti
sedam ili osam ljudi u svaku grupu, uključujući i vođe. Svaka
osoba u grupi, zatim, radi na tome da dovede prijatelje, susjede i
ostale zainteresovane na sastanke grupe, tako da se grupa počinje
širiti na dvanaest do petnaest osoba.
Kada grupa dostigne broj od dvanaest do petnaest
posjetilaca, oni bi trebali planirati da povećaju broj tako što će
osnovati novu grupu. Pomoćni vođa sada postaje vođa.
Istovremeno, za obuku se biraju dvojica novih pomoćnih vođa:
jedan za postojeću grupu i jedan za novu grupu. Grupa nikada ne
bi trebala početi bez vođe i pomoćnog vođe.
Nastavite proširivati grupe dok u njima ne bude pedeset do
sto prisutnih osoba. Možda neće svi oni postati dio nove crkve,
ali mnogi od njih hoće. Ako imate pedeset do sto ljudi u
grupama, imate odličnu priliku da imate potreban broj ljudi za
vaše prvo bogosluženje. Ovo je jednostavan način da polako
proširite jezgro bez brige o tome da budete crkva i bez nošenja
cjelokupnog dodatnog prtljaga koji se zahtijeva, pokušavajući da
napravite crkveno bogosluženje.
Važna stvar po pitanju ovoga je sigurnost da je došlo do
adekvatnog razvoja vođa. Male grupe se mogu multiplicirati
samo kada postoje obučavane vođe. Osnivač crkava će, zato,

170
provesti značajno vrijeme obučavajući članove jezgra da služe
kao vođe grupa i provjeravajući da li su grupe u neprestanom
kontaktu sa onima koji nisu članovi i da li ih pozivaju u grupu,
multiplicirajući, zatim, grupu sa novim vođstvom što prije.
Čak i ako nova crkva nije ćelijska crkva, ovo umožavanje
grupa se mora nastaviti, posebno tokom čitave prve godine. To
će biti jedno od najboljih sredstava da se crkva neprestano širi
tokom ovih ključnih prvih mjeseci. Ako evangelizam nije
ukorijenjen i utemeljen u crkvi tokom ove prve godine, nova
crkva vjerovatno nikada neće biti ona koja zadobija duše. Pošto
se osnivanje crkava fokusira na izgubljene, od vitalnog je značaja
da evangelizam od početka bude utjelovljen u grupama, inače će
to biti grupe za održavanje crkve i sprečavaće crkvu da raste
umjesto da pospješuje rast.

Evangelizam tokom prve godine

Za vrijeme kada osnivač crkava izgrađuje jezgro i tokom

čitave prve godine, veoma je važno fokusirati se na čvrst plan
evangelizma. Ovo će pomoći ne samo u izgradnji jezgra, već i u
širenju jezgra tokom ključne prve godine postojanja. Ponekad je
jezgro toliko nepoznato zajednici gdje se treba osnovati crkva da
ima malo kontakata u toj zajednici, ako ih uopšte ima. U tom
slučaju, osnivač će trebati pomoći ljudima u izgradnji kontakata.
Jedan od načina da se to uradi je uz pomoć službi fokusiranih na
potrebe ljudi. Ove službe omogućavaju članovima jezgra da
dođu do ljudi i počnu ostvarivati kontakte u zajednici, a one,
takođe, stvaraju dobru volju i dobru reputaciju nove crkve koja
se planira.
Ako će svaka mala grupa sponzorisati službu fokusiranu na
potrebe ljudi, onda u gore navedenom scenariju mogu biti tri
službe koje počinju tokom faze izgradnje jezgra. Ovo bi trebalo
donijeti crkvi mnogo značajnih kontakata, što bi, konačno,
donijelo nove članove grupama, kao i crkvi.

171
 Odgovaranje na potrebe ljudi je program, plan ili služba koja
se fokusira na stvaranje kontakta sa ljudima u ciljnoj zajednici do
kojih se još nije došlo. Plan bi se trebao fokusirati na
odgovaranje na potrebe ljudi u ciljnoj grupi. Na primjer, ako je
ciljna grupa Generacija X, služba koja se fokusira na izgradnju
odnosa bila bi odgovarajuća za njih, jer je poznato da ljudi
Generacije X čeznu za dubokim odnosima. Ako ciljna grupa
obuhvata ljude koji su prošli kroz razvod, seminar o oporavku
nakon razvoda i grupa koja poslije toga slijedi mogu biti dobro
izabrana služba. Vaše jezgro treba sadržavati ljude koji imaju
slične potrebe kao ciljna grupa, ako namjeravate biti uspješni u
premošćavanju jaza da biste došli do njih.
Vođenje ovakvih programa nije ograničeno samo na
održavanje seminara o određenoj temi. Seminar je važan, ali
nakon seminara treba uslijediti dugotrajna grupa podrške.
Izgradiće se odnosi koji će omogućiti članovima da ovim ljudima
otkriju Isusa u odgovarajuće vrijeme. Na primjer, pretpostavimo
da jedna mala grupa u jezgru odluči da se fokusira na razvedene
osobe. Održi se seminar o oporavku nakon razvoda. Seminari se
ne održavaju samo za ljude iz zajednice koji dolaze, već se
članovi male grupe miješaju sa njima kao sa punopravnim
učesnicima. Tokom seminara stvoriće se značajni odnosi. Na
kraju seminara, učesnici su pozvani na tekuću grupu za oporavak
nakon razvoda koja će se sastajati jednom sedmično i mnogi
učesnici će se, zbog odnosa koji su stvoreni, rado priključiti
grupi koja je u toku. Sastanak te grupe može biti redovan
sastanak male grupe, ali je sada fokusiran na oporavak poslije
razvoda sa hrišćanskim akcentom. Ovaj hrišćanski akcenat se
jasno prenosi ljudima prije nego što se priključe grupi. Kako
ljudi dolaze i slušaju hrišćanske odgovore na problem razvoda,
njihova radoznalost će biti potaknuta. Postavljaće se pitanja,
počeće biblijska proučavanja i mnogi će biti vođeni ka Isusu.
Tokom ovog vremena mogu se koristiti neki tradicionalniji
pristupi evangeliziranju, kao što su biblijska proučavanja koja
započinju pozivnim pismom. Fokus jezgra treba biti na

172
evangelizmu, posebno tokom čitave prve godine. U toku idućih
nekoliko mjeseci stvoriće se poznanstva i vodiće se računa o
zainteresovanima. Međutim, nije dovoljno samo voditi računa o
zainteresovanima - mora se započeti jasan plan za žetvu
zainteresovanih. Adventizam zahtijeva malo drugačiji pristup od
onog što ostale evanđeoske crkve rade da bi osnovale crkvu i
požnjele zainteresovane.
Dok će druge crkve, kada dođu do te tačke, jednostavno,
pozvati ljude u crkvu i raditi na asimilaciji, adventistička crkva
treba saopštiti poruku prije nego što ljudi mogu postati njeni
članovi. Ovo se nikada ne može zanemariti. Ljudi se,
jednostavno, ne pojavljuju subotom ujutro kao rezultat korištenja
gore navedenih metoda. Iako ovaj pristup može funkcionisati za
ljude koji imaju adventističko porijeklo, on neće uspjeti sa
ljudima čije religiozno porijeklo ne obuhvata subotnje
bogosluženje. Zato, da bi se za novu adventističku crkvu požnjeli
zainteresovani u koje je uložen trud, mora se započeti konačan
plan njihove žetve.
Tradicionalna adventistička metoda žetve je javna
evangelizacija. Tragedija je u tome što se mnoge crkve oslanjaju
na to da će predavanje završiti sijanje, njegovanje i žetvu,
umjesto da se ispravno koristi samo kao alat za žetvu. Kao
odgovor za ovu pogrešnu upotrebu, neki su pokušali da potpuno
izbace javne evangelizacije i da koriste metodologije koje su više
uobičajene u tradicionalnim evanđeoskim crkvama. Međutim,
kao što je primjećeno, u većini slučajeva to nije funkcionisalo za
adventiste. Umjesto toga, adventističke crkve trebaju uraditi sve
što je predloženo i dodati žetvu kao dio procesa. Evangelizam je
proces, a žetva je dio tog procesa. Ako žetva nije uključena, biće
malo uspjeha.
Javna evangelizacija, kao dio procesa žetve, može imati
različite oblike. Neke crkve će poželjeti da pokrenu veliku
evangelizaciju, druge mogu izabrati da održe seminar o
proroštvu, a neke mogu organizovati čas koji uči o poruci i
poziva ljude da postanu dio crkve, kao rezultat toga. Javna

173
evangelizacija, bilo kako da je organizovana, bila je i nastaviće
da bude sredstvo za osnivanje nove crkve.

Prvo bogosluženje

Prvi korak u planiranju prvog bogosluženja je pronalaženje

lokacije. Adventisti koji se sastaju subotom imaju daleko više
izbora nego većina crkava koja svetkuje nedjelju. Mnoge crkve
drugih denominacija su voljne da iznajme svoje objekte
adventistima. Međutim, ovo važi i za drugu stranu - i adventisti
bi trebali biti voljni da iznajme svoje objekte drugim grupama.
Ovo je, jednostavno, obična hrišćanska učtivost.
Ako jezgro odluči da žele započeti bogosluženja u crkvenoj
zgradi, trebali bi izabrati objekat prilagođen stilu bogosluženja
koji će nova crkva željeti da ima. Na primjer, ako je nova crkva
izabrala da ima neformalnu službu u kojoj će učestvovati mnogi
ljudi iz crkve, ne bi bilo prikladno da se iznajmi episkopalna ili
luteranska crkva, koja je napravljena za veoma liturgijsko
bogosluženje. Isto tako, ako vaša nova crkva planira da ima
bogosluženje koje je više liturgijsko, ne biste željeli iznajmiti
crkvu u pentekostalnom stilu. Izaberite zgradu koja najpribližnija
stilu bogosluženja koji vaša nova crkva želi da organizuje.
Još jedan faktor u izboru zgrade je veličina sale. Nemojte
izabrati veliku salu u kojoj će se crkva osjećati izgubljenom.
Pokušajte naći crkvu sa kapacitetom sjedišta koji će vaša grupa
prve subote ispuniti bar do pola. Isto tako, nemojte izabrati salu
sa toliko malim kapacitetom sjedišta da će ga crkva prerasti
veoma brzo. Posjećenost prve subote će, vjerovatno, biti veća
nego inače - do dva puta više ljudi nego na redovnim sastancima
- jednostavno, zbog te novine. Zbog toga je važno imati pedest
do sto ljudi u jezgru prije nego što se održi prvo bogosluženje. I
ljudi koji ostanu, a nisu bili dio jezgra, povećavaju taj broj.
Međutim, neke adventističke crkve koje su namjerno fokusirane
na žetvu ne dozvoljavaju adventistima da joj se priključe dok ne

174
prođu kroz razred za usmjeravanje i slože se sa usmjerenjem te
crkve.
U zavisnosti od situacije, možda je nabolje da se prvo
bogosluženje ne održi u crkvi. Crkve koje privlače mlađe, više
vizuelne generacije otkrivaju da imaju bolji odziv kada izaberu
dvoranu kao mjesto za prvo bogosluženje. Ako je to smijer koji
osnivač crkava želi slijediti, dvorana mjesne škole može biti
moguće mjesto za bogosluženje. Oni, obično, imaju učionice
koje bi poslužile za subotnju školu. Ostale mogućnosti bi bile
pozorišta ili javne dvorane. U odabiru lokacije, raspitajte se za
reputaciju dvorane ili crkve, prilikom razmatranja ideje o njenom
iznajmljivanju. Reputacija će uticati na to kako će ljudi
posmatrati vašu crkvu.
U toku godine postoje periodi kada je lakše osnivati crkvu.
Na primjer, mnoge crkve koje svetkuju nedjelju nastoje da
njihova nova crkva počne sa radom oko Božića ili Vaskrsa, kada
više ljudi razmišlja o odlasku u crkvu. Međutim, to ne
funkcioniše nužno i kod adventističkih crkava. Jedan dobar
period za početak je jesen, kada su djeca na početku nove
školske godine, posebno ako ste fokusirani na porodice sa
mlađom djecom.
Jedan način koji je pomogao mnogim adventističkim
crkvama da počnu sa dobrom posjećenošću je početi sa službama
tokom seminara o proroštvu ili javne evangelizacije. Nakon što
se objasni subota, prisutni se pozovu na crkveno bogosluženje
sljedeće subote kao redovan dio serije predavanja. Ovo postaje
prva subota za novu crkvu. Ovaj plan je, zapravo, najuspješniji
način početka rada adventističke crkve. Prema ovom scenariju,
prvih nekoliko sedmica su potpuno evanđeoske, što pomaže da
se uspostavi evanđeoski ton za život crkve.
Kada god se počinje sa prvim bogosluženjem, ono treba biti
pažljivo isplanirano i dobro urađeno. To treba biti uzbudljivo
bogosluženje koje se fokusira na posjetioce koji će biti prisutni.
Većina prisutnih koji prvi put dolaze svoju odluku da dođu
ponovo zasnovaće na onome što su doživjeli na tom prvom

175
bogosluženju. Zato, vježbajte bogosluženja prije tog vremena.
Iznajmite neki objekat na sedmicu ili dvije prije prvog
bogosluženja. Tokom tih sedmica, ljudi iz jezgra bi tu trebali
imati bogosluženja, tako da se naviknu na objekat i
bogosluženje. Za učitelje dječje subotnje škole biće od koristi da
se naviknu na svoje prostorije i neku djecu koja će tada dolaziti.
Tako se svi mogu fokusirati na posjetioce tokom prvog
bogosluženja, čitavo bogosluženje će teći glatko, a posjetioci će
vidjeti dobro uvježbano bogosluženje.
Dok je tokom prve sedmice fokus na posjetiocima, to ne
znači da bi oni trebali biti izdvajani pojedinačno. Ne tražite od
posjetilaca da stanu i predstave se. To je vrlo neugodno za većinu
posjetilaca koji ne idu u crkvu i spriječiće mnoge od njih da
ponovo dođu. Svaki član treba dati sve od sebe da se gosti
osjećaju dobrodošlima, a crkva će trebati pronaći neupadljiv
način kako da gosti dobiju više informacija o crkvi i ostave svoje
ime i adresu za budući kontakt. Recepcija u holu bi mogla
poslužiti za to.
Kada se dobiju imena i adrese, sa posjetiocima bi se trebalo
kontaktirati u roku od četrdeset osam sati. Najbolje je ako to
učini vjernik i vjerovatno je bolje da telefonira nego da ode u
ličnu posjetu. Svrha ove posjete je dati posjetiocima doznanja da
crkva cijeni njihovu posjetu, raspitati se da li imaju bilo kakva
pitanja u pogledu crkve i ohrabriti ih da ponovo dođu. Kada
posjetioci dođu drugi put, treba planirati kućnu posjetu, možda
započeti i proučavanje Biblije ili se osobe mogu pozvati da
učestvuju u jednoj od crkvenih grupa. Pobrinite se da se o
posjetiocima vodi računa i da se ne dozvoli da "iskliznu kroz
pukotinu".

Održavanje rasta crkve

Zbog jake koncentracije na evangelizam tokom prenatalne

faze, jezgro može smatrati da je ono završilo svoj osnovni
evanđeoski cilj i da se sada mora koncentrisati na izgradnju

176
crkve pomoću ljudi koje je već sakupilo. To je daleko od istine!
Ako nova crkva treba da bude fokusirana na žetvu, onda
evangelizam mora biti utkan u svaku žilicu crkve u toku prve
godine. Crkva mora nastaviti umnožavanje malih grupa pomoću
projekata usmjerenih ka potrebama i planirati još jedno
sakupljanje žetve. Pošto nova crkva još uvijek nema objekat u
koji će ulagati, crkva može investirati u nešto daleko
dragocjenije od cigle i maltera: u ljude!
Da bi nova crkva nastavila rasti, u prvoj godini treba
preduzeti nekoliko važnih koraka. Provjerite da li se male grupe
nastavljaju širiti i rasti. Ako crkva treba imati više od dvjesto
posjetilaca, neprestano širenje grupe je, vjerovatno, najvažniji
korak. Grupa nikada ne treba početi bez vođe i pomoćnog vođe i
cilja da se grupa umnoži u roku od šest mjeseci do godine dana.
Ako će ovo postati realnost, crkva će trebati znatno investira u
obuku novih vođa za sve grupe. Neprestan rast crkve tokom prve
godine i dalje biće uslovljen brojem pomoćnih vođa koje crkva
može adekvatno obučiti. Obuka za vođe ne smije biti ograničena
na adventiste koji su bili dio jezgra. Među novoobraćenima se
trebaju uočiti ljudi sa liderskim sposobnostima i obučiti se da
budu vođe malih grupa. Samo tako će se nastaviti ciklus rasta.
Od suštinske važnosti je i da osnivač osnuje novu grupu
prema modelu vođstva koji je poznat kao trener. Ako osnivač
osniva crkvu kao pastir ili sveštenik i nova crkva odmah razvije
ovisnost o pastoru, biće skoro nemoguće prebaciti crkvu iz toga
modela u model trenera. Zato, nova crkva se mora osnovati
prema modelu vođstva koji osnivač želi i dalje vidjeti u njoj. Čak
i ako je nova crkva laička crkva, veoma je lako razviti zavisnost
od pastora. U tom slučaju odgovorni vjernik, jednostavno,
preuzima ulogu pastora, a ljudi zavise od odgovornog vjernika na
isti način kako bi zavisili od pastora. To nije crkva zavisna od
pastora, već crkva zavisna od pastora laika. U pravoj laičkoj
crkvi vođstvo je podijeljeno na više osoba i u potpunosti se
koristi model trenera.

177
 Treća važna oblast razvoja crkve u prvoj godini je
mobilizacija vjernika za službu čim se priključe novoj crkvi. U
stvari, u nekim novim adventističkim crkvama je uključenost u
službu uslov za krštenje. To stvara mnogo viši nivo posvećenosti
u crkvi i možda je vrijeme da se podignu standardi članstva u
adventističkoj crkvi da bi se uključenost u službu prihvatila kao
očekivana norma članstva crkve.
Crkve koje nove ljude postavljaju u službu će trebati redovno
održavati seminare o duhovnim darovima i pokrenu Odbor za
laičku službu da ljude rasporedi u službu u skladu sa njihovim
duhovnim darovima. Zapravo, jedno od pitanja sa kojima će se
nova crkva morati boriti da li da pokrenu tradicionalni proces
Odbora za naimenovanje ili da počne osnivati crkvu prema
modelu laičke službe tako što će ljude rasporediti u službu u
skladu sa njihovom nadarenošću, radije nego nominujući
svakoga za službenike. 129 Bolje je osnovati crkvu na ovaj način
nego osnivati na tradicionalan način, a zatim pokušavati prebaciti
je u proces laičke službe.
Imati Odbor za laičku službu ne znači da neće postojati
Odbor za naimenovanje. Neki su pokušali da odu u krajnost i
potpuno eliminišu Odbor za naimenovanje. Ako se to uradi, niko
se neće moći smatrati odgovornim. Naša molba je da se ne
nominuju vjernici za službu, već će biti potrebno izabrati crkvene
službenike koji će snositi odgovornost. Svaka crkva će trebati
odlučiti koje službe će se popunjavati glasanjem. Crkveni odbor
bi bio minimum. Trenutni problem je stvoren pokušajem da se
izglasaju sve pozicije, čak i pozicija organiste. Svedite glasanje
na minimum, a zatim rasporedite sve ostale u službu. Minimalan
cilj bi bio da se najmanje 60% posjetilaca uključi u neku vrstu
službe. Imajte na umu će jedno od glavnih područja službe biti
vođe malih grupa i ljudi uključeni u službu za prepoznavanje
potreba.

129
Za detaljnu diskusiju o Odboru za laičku službu vidjeti autorovu knjigu
Revolution in the Church (Fallbrook, Calif.: Hart Reseaarch Center, 1993.), 9.
poglavlje.
178
 Kupovina imovine

Glavna greška koju prave mnoge nove crkve je što

pokušavaju kupiti imovinu tokom prve godine postojanja.
Nemojte podleći tom iskušenju. Sačekajte najmanje pet godina.
Čim crkva investira u imovinu, mijenja se kompletan pravac
crkve. Ona, obično, prestaje da se fokusira na traženje ljudi i
umjesto toga postaje obuzeta zgradama i sakupljanjem novca.
Sredstva, koja su prethodno usmjerena ka zadobijanju
izgubljenih, preusmjerena su na cigle i malter. Kada se to
dogodi, većina crkava prestaje rasti i gubi svoju efikasnost
posrednika za širenje carstva Božjeg.
Možda će doći vrijeme kada će crkva trebati imati svoj
vlastiti objekar, mada su mnoge crkve otkrile da mogu nastaviti
rasti i širiti se tokom više godina bez vlastitog objekta. U stvari,
uvijek se mogu iznajmiti neke crkve. Trajanje crkve bez svoje
zgrade zavisi od dostupnosti i privlačnosti lokalnih objekata.
Takođe, što crkva duže čeka na izgradnju, veća je njena vizija.
Ako kupi imovinu suviše brzo, sklona je da kupi suviše malu
imovinu.
Kada crkva, konačno, odluči da želi svoj vlastiti objekat,
koju veličinu imovine da kupi? To sve zavisi o viziji crkve u
pogledu svoje optimalne veličine. Praktično iskustvo kaže da je
to, otprilike, pola hektara zemlje na svakih stotinu posjetilaca, sa
minimunom od jednog i po hektara. Ova formula je važna radi
obezbjeđenja dovoljnog parking mjesta za crkvu. Zato, ako crkva
očekuje da jednog dana ima posjećenost od petsto ljudi, trebala
bi kupiti najmanje dva i po hektara. Međutim, ako na tom mjestu
projektuju i školu, mora se kupiti veći broj jutara koji je u skladu
sa očekivanom veličinom projektovane škole. Međutim, u
gradskom području, kupovina tolike zemlje bi bila nedozvoljena.
Zato, trebaju se tražiti druge opcije, naročito u pogledu mjesta za
parkiranje.
Ako je ta površina nedostupna ili skupa, postoje alternative.
Jedna od njih bi bilo planirati dvije službe radije nego jednu. Na

179
taj način crkva može proći sa manje zemlje, a još uvijek rasti do
planiranih pet stotina posjetilaca. Još jedna stvar koja bi uštedjela
prostor je otkriti prosječan broj ljudi koji dolaze u svakom
automobilu. Danas u većinu crkava dolazi dvoje ljudi po vozilu,
ali stručnjaci su predvidili da će se broj osoba po automobilu
smanjiti, povećavajući tako potrebu za mjestom za parkiranje.
Problemi sa izgradnjom mogu zaokupiti ogromne količine
vremena i energije. Oni se u ovom poglavlju spominju ne zato
što privlače pažnju u toku prve godine, već, jednostavno, kao
upozorenje da ne budete zaokupljeni izgradnjom tokom ovog
vremena. Molimo vas da se koncentrišete na izgradnju zajednice,
a ne da brinete o gradnji.
Prva godina života crkve može se pokazati kao jedno od
najuzbudljivijih i najblagoslovenijih vremena, i u životu
pojedinca i u zajedničkom životu ljudi i crkve. Uzbuđenje zbog
stvaranja nečega novog, zbog toga što vidite ljude kako stiču
vjeru u Hrista i ohrabrenje zbog toga što vidite kako Božja crkva
raste održavaće duhovnu vatru u srcima onih koji imaju divnu
priliku da budu dio nove crkve.

180
 12
Plan učeništva

Crkva je počela sa radom. Imate odličan odziv na vaše prvo

bogosluženje. Uzbuđeni ste što vidite kako se isti posjetioci
vraćaju iz sedmice u sedmicu. Zainteresovani sa vaše
evangelizacije postaju redovni posjetioci. Primjećuje se
promjena stila života među onima koji su tek stekli vjeru. Planira
se krštenje i nekoliko dragocjenih ljudi će slijediti svog Gospoda
u vodeni grob.
Ovakav odziv stvara izvor radosti u vašim srcima, kada
vidite ove ljude kako stiču vjeru u Hrista. Njihovo krštenje
očekujete sa radošću, ali istovremeno ste pomalo ispunjeni
zebnjom. Šta sljedeće da učinite da biste bili sigurni da će ovi
ljudi postati potpuno posvećeni sljedbenici Isusa Hrista? Većina
crkava za svoje novoobraćenike rijetko planira išta nakon
krštenja. Međutim, imati strategiju učeništva je apsolutno
neophodno, ako crkva želi imati dugoročnu zrelost svojih
vjernika.
Strategija učeništva je određen plan za koji se od svih novih
ljudi, kada postanu članovi crkve, traži da budu dio njega. Ako o
ova strategija nije obrađivana tokom prenatalne faze vaše
organizacije, onda to svakako mora biti urađeno u toku prve
godine. U stvari, bilo bi dobro da cijelo vaše jezgro prođe kroz
plan učeništva. To bi trebalo garantovati da će učeništvo imati
prioritet u novoj crkvi. Onome koji nikada nije bio učenik teško
je stvarati učenike. Osnivač crkava možda mora biti prva osoba
koja stvara učenike, ali kako on prolazi kroz taj proces, drugi se
trebaju obučavati stvaraju učenike.
Naredba velikog naloga je da se stvore učenici, a ne samo
vjernici crkve. Zato bi fokus vaše evanđeoske strategije trebao
biti na krajnjem cilju stvaranja učenika i odgovornih članova
181
crkve, radije nego na brojčanom cilju krštavanja, čak iako je
krštenje veoma važan dio procesa učeništva. Radi potpunijeg
razmatranja toga šta znači biti učenik, čitaocu se preporučuje
autorova knjiga Radical Disciples for Revolutionary Churches.
Crkvama su potrebne dvostruka strategija za učeništvo prije
krštenja prvog obraćenika. Prva je opšti plan seminara i sličnih
aktivnosti koje će obraćenicima omogućiti da dobiju pomoć u
njihovim početnim nastojanjima u pogledu učeništva. Drugo, oni
koji su već adventisti su lično i pojedinačno uključeni u
pomaganje novoobraćenima da razviju plodan život poslušnosti
Hristu.

Četiri dijela opšteg plana

Rik Voren, u svojoj knjizi Purpose Driven Church 130 , ističe

četiri nivoa u planu učeništva. On upoređuje ovaj plan sa
igralištem za bejzbol. Svaki nivo učeništva je povezan sa jednom
od baza. Cilj koji on predlaže je da svaki novi član crkve napravi
krug idući do sve četiri baze i postigne uspjeh i niko nikada neće
ostati na bazi. Njegova analogija je izvanredna i plan se već
može primijeniti na adventistički milje.
Da bi osoba došla do prve baze, crkva se fokusira na
obavljanje onih stvari koje će donijeti dovesti neku osobu u
članstvo Hrišćanske adventističke crkve. To uključuje sigurnost
da su ljudi prihvatili Isusa Hrista kao svoga Spasitelja, da Mu
potpuno vjeruju u pogledu spasenja i da su sigurni da ih Bog u
potpunosti prihvata. Takođe, oni su već trebali početi
dozvoljavati Hristu da bude Gospodar njihovog vremena, novca i
tijela. Na ovom nivou, osoba bi trebala imati osnovno
poznavanje dvadeset sedam osnovnih vjerovanja crkve i biti
krštena i prihvaćena u članstvo crkve.
Adventisti, prema tradiciji, rade dobar posao na prvoj bazi.
Znamo kako dođi do ljudi i naučiti ih osnovnim istinama. Mi to,
130
Rick Warren, The Purpose Driven Church: Growth Without Compromising
Your Message and Mission (Grand Rapids: Zondervan, 1995.)
182
obično, radimo kroz proučavanja Biblije, seminara o Otkrivenju,
seminara o proročanstvima i evangelizacija. Ovo je neophodno,
jer ako ljudi ne postanu članovi, vjerovatno neće postati učenici.
Međutim, prva baza je samo to - prvi korak. Po tradiciji, imamo
dobro razvijenu prvu bazu sa veoma malo korištenja ostalih baza.
Ali moramo paziti da prilikom naših pokušaja da razvijemo
ostale baze ne zanemarimo prvu bazu.
Druga baza je pokušaj razvijanja duhovnih disciplina, kao
što je molitva, lično proučavanje Biblije i iskren odnos sa
Isusom. Tokom godina kada se adventizam razvijao, većina ljudi
koji su se priključili adventističkoj crkvi došla je iz jakih
hrišćanskih porodica koje su pripadale drugim denominacijama.
Zato naši pioniri nisu osjećali potrebu da ih podučavaju
osnovnim elementima hrišćanstva. Ali u drugoj polovini
dvadesetog vijeka, a pogotovo u dvadeset prvom vijeku, našo
obraćenici dolaze više iz nehrišćanskih porodica nego iz drugih
denominacija. Zato više ne možemo više pretpostavljati da ljudi
shvataju kako da razviju duhovni život kada postanu adventisti.
Čak i oni koji dolaze iz drugih denominacija često nikada nisu
razvili duhovni život. Zapamtite, Džordž Barna je ukazao da je
samo 10% stanovništva Sjedinjenih Država biblijski hrišćani. 131
Upravo je duhovni život područje gdje je većina slaba.
Pamtna crkva koja stvara učenike će stvoriti mnoštvo prilika
da novi ljudi razviju duhovne discipline. Seminari koji
naglašavaju svakodnevno hodanje sa Isusom, informacije o tome
kako da početnici proučavaju Bibliju, kao i o tome kako imati
dinamičan molitveni život, mogu pružiti informacije koje novi
ljudi očajnički trebaju dok počinju svoju šetnju sa Isusom. 132

131
George Barna, The Index of leading Spiritual Indicators (Dallas: Word,
1996.), 124-128.
132
Odlično sredstvo za vođenje ovakvog seminara je knjiga More and Still
More Džoa Engelkemiera, koja se može nabaviti preko vašeg centra za
adventističku literaturu. Ova praktična knjiga je pripremljena za NET '98 da
pomogne razvoj duhovnog života.
183
 Treća baza nastoji da pomogne ljudima da otkriju svoje
duhovne darove i nađu mjesto u službi u tijelu Hristovom u
skladu sa svojom nadarenošću. Uključenost u službu je jedna od
odlika Isusovog učenika. Sveštenstvo svih vjernika zahtjeva da
svaki hrišćanin otkrije svoje mjesto u službi u tijelu Hristovom.
Ne postoji takvo nešto kao što je neaktivan hrišćanin koji samo
sjedi u klupi. Hristov radikalan poziv ujedinjuje sve vjernike u
stvarnoj službi za Gospodara.
Razvoj ove baze se dešava kada crkva novim vjernicima
ponudi seminare koji se fokusiraju na otkrivanje darova i
raspored u službu. 133 Međutim, važniji od otkrivanja dara je
raspored osobe u službu u skladu sa tim darom. Mnoge crkve su
održale odlične seminare o otkrivanju duhovnih darova, ali su
propustile da nakon toga obave pojedinačne razgovore da bi
ljudima olakšale pronalaženje njihovog mjesta u službi u skladu
sa njihovom nadarenošću. Pošto su duhovni darovi jedna od
dvadeset sedam osnovnih doktrina adventističke crkve,
iznenađujuće je što smo tako zatajili u razvijanju ove baze. U
svojoj knjizi Revolution in the Church 134 sam pružio mnogo
informacija o ovome. Proučavanje ove knjige može biti pogodno
za crkve koje trebaju vođstvo po pitanju razvoja modela laičke
službe koji je zasnovan na duhovnim darovima.
Završna baza je usmjerena na pomaganje novim hrišćanima
da razviju misionski fokus u svom hrišćanskom životu.
Učeništvo nije završeno dok osoba ne postane onaj koji stvara
učenike. U stvari, prve dvije godine koje osoba provede u crkvi
su najefikasnije vrijeme za dolaženje do prijatelja i rodbine za
Hrista. Nakon toga, čini se da se većina njenih bliskih odnosa
fokusira na ljude i crkve i tako ona postaje manje efikasna u
dolaženju do izgubljenih. Zato bi za crkvu bilo važno da smisli
plan kako da novi ljudi počnu raditi sa svojim prijateljima i
rodbinom ubrzo nakon svog obraćenja.

133
Jedan od najboljih izvora za otkrivanje duhovnih darova i raspored u službi
je Connections, dostupan preko: (800) 328-0525.
134
Russell Burrill, Revolution in the Church
184
 Ova baza se može razviti pomoću seminara za prijateljski
evangelizam i korištenja novih ljudi za buduće evanđeoske
akcije. Potš su oni tek nedavno postali dio crkve, oni bolje
shvataju šta novim ljudima treba kada uđu u crkveni život.
Ponovno slušanje poruke istine im, takođe, pomaže da ponovo
utvrde svoju vjeru. Mnogo puta novi ljudi "pokvarili" svoje
prijatelje evangelizmom, kazujući im pogrešne stvari suviše
brzo. Zato je neophodno da im crkva da dobra uputstva o
evangelizmu što prije nakon njihovog obraćenja.
Kojim redoslijedom bi nova osoba trebala proći kroz baze?
Ljudi prvi trebaju doći do prve baze, naravno. Ali ostale baze se
mogu razvijati bilo kojim redoslijedom, u zavisnosti od potreba
osobe koja je nedavno prihvatila vjeru. Neki se mogu odmah
pripremati da razviju četvrtu bazu i rade sa svojim prijateljima,
dok je kod drugih hitnija potreba za razvojem duhovnog života.
Pametna crkva će što više prilagoditi proces svakom
pojedinačno. Važna stvar koju treba zapamtiti je da novi ljudi, ili
prije ili za vrijeme svog krštenja, pristanu da se uključe u plan
učeništva, tako da znaju da se to očekuje od njih. Ako se uključe
u taj proces, vjera će postajati zrelija kako se budu kretali kroz
baze.

Lični plan

Iako je veoma važno da crkve razviju opšti plan, koji smo

spomenuli, on nije dovoljan kao ukupan plan učeništva. Bilo bi
korisno da novi vjernici imaju ličnog mentora koji je odgovoran
za njihovo učeništvo. Ovaj mentor bi obezbijedio da novi
hrišćani prođu programe duhovnog razvoja koje crkva nudi i
pružao bi redovno vođstvo kroz primjenu naučenih principa u
ličnom životu.
Na primjer, crkva može organizovati seminar o proučavanju
Biblije, ali dok novi adventisti počinju primjenjivati ono što su
naučili, mogu se pojaviti pitanja o tome da li je njihova metoda
proučavanja Biblije ispravna ili ne. Mentor bi bio na

185
raspolaganju da pruži potrebnu pomoć, dok ljudi budu razvijali
svoj vlastiti program proučavanja. Mentori ne bi samo govorili
ljudima šta da rade, već bi bili obučeni da postavljaju prava
pitanja kako bi omogućili novim ljudima da razviju svoj vlastiti
program proučavanja. Cilj mentora bi bio da pomogne novim
hrišćanima da se u potpunosti razviju u svom duhovnom životu
sve do tačke kada oni postaju mentori.
Ovo učeništvo jedan-na-jedan je teško, jer većina ljudi
nikada nije imala mentora u razvijanju svog duhovnog života.
Oni se osjećaju čudno zbog toga što pomažu drugima da ucrtaju
kurs koji oni sami nisu zauzeli. U tome leži stvarna opasnost za
mentore, jer mogu otkriti da je njihovom vlastitom životu
potreban duhovni razvoj. Sposobnost da priznaju da nisu
potpuno duhovno razvijeni, a još uvijek da imaju prostor da rastu
je suštinska osobina za sve mentore.
Jedan od ciljeva učeništva je pomoći pojedincima da dođu do
mjesta gdje su sposobni da žive u međusobnoj odgovornosti
prema ostalim hrišćanima. To ne znači da ljudi stalno gledaju da
li će neko napraviti grešku da bi to mogli saopštiti. Odgovornost
znači smatrati jedni druge odgovornima za vlastita djela bez
saopštavanja drugim osobama. Međusobna odgovornost,
uglavnom, ne postoji u većini crkava, ali je suštinski element
učeništva.
Jedan od najboljih načina razvijanja međusobne
odgovornosti je učestvovanje u malim grupama. Ovo je bila tajna
uspjeha ranog adventizma sa njihovim "društvenim sastancima",
gdje su osobe bile odgovorne za svoj život u Hristu. 135 Kako se
hrišćani budu redovno sastajali u malim grupama gdje mogu
podijeliti svoj život u Hristu, međusobna odgovornost će se
razvijati skoro automatski.
Jedan od ciljeva crkve koja stvara učenike je ohrabriti sve
nove ljude da se pridruže nekoj maloj grupi što prije nakon
kreštenja, ako već nisu dio takve grupe. Pošto je hrišćanstvo
135
Za društvene sastanke u rnaom adventizmu vidjeti autorovu knjigu
Revolutionized Church og the 21st Century.
186
vjera zasnovana na zajednici, a ne "individualna" religija,
uključenost u ovakvu grupu bi se trebala smatrati skoro
obaveznom za ozbiljnog hrišćanina. Skoro je nemoguće razviti
duhovni život bez učešća u nekoj vrsti male grupe.

Učeništvo

Svrha ovog kratkog poglavlja nije da u potpunosti istraži

program učeništva za novu crkvu. To može zauzeti čitavu
knjigu. 136 Umjesto toga, ovo poglavlje nastoji upozoriti osnivača
crkava na potrebu za razvojem takve strategije tokom prenatalne
faze ili prve godine postojanja. Ne dozvolite da vrijeme prolazi a
da niste postavili plan učeništva u novoj crkvi. To je jedno
područje za koje se lako pretpostavi da se dešava automatski, ali
se ne dešava. Ono se mora planirati.
Kao rezultat postavljanja strategije stvaranja učenika vašoj
novoj crkvi, i postojeći vjernici i novi vjernici će postajati zreliji
u vjeri. Vidljivi rezultati uključivanja vaših vjernika u učeništvo
su brojni. Ljudi su uzbuđeni zbog svoje vjere. Oni ljudima
pokazuju ljubav i prihvatanje. Službu obavljaju članovi
sveštenstva svih vjernika. U životima Božjih sljedbenika Bog se
vidi kao vrhunski prioritet. Ljudi ne samo da daju svoj desetak,
već oduševljeno daju sredstva da pomognu djelo Božje. Redovno
se dešava da ljudi stiču novi život u Hristu, a svoju živu vjeru
dijele sa vjernicima. Bogosluženje je uzbudljivo vrijeme, ne zbog
forme, već kao rezultat zarazne vjere onih koji slave Boga.
Ako je ovo ono što želite za vašu novu crkvu, onda svim
sredstvima razvijajte strategiju stvaranja učenika za nju. Zatim
razmislite kako se svaki aspekt života vaše crkve fokusira na
stvaranje učenika. Ono što je opisano u prethodnom pasusu ne
treba da bude vaš nedostižan san, već živa stvarnost crkve koja
se fokusira na stvaranje učenika.

136
Za one koji žele dalje čitati o razvijanju strategije učeništva, autor
preporučuje knjigu Obri Malfur Strategy 2000: Churches Making Disciples
for the Next Millennium (Grand Rapids: Kregel Resources, 1996.)
187
 13
Jedinstvene nove crkve

Neki osnivači crkava osnivaju crkve čija je struktura toliko

radikalno drugačija od tradicionalih crkava da osnivanje ovakvih
crkava zahtijeva posebnu pažnju. Neki najnoviji trendovi crkve,
kao što su crkve podređene tragaocima za istinom, ne mijenjaju
radikalno strukturu postojeće crkve. U ovom poglavlju želimo da
kratko razmotrimo tri jedinstvene nove crkve koje utiču na
strukturu lokalne crkve na posebne načine. Ove nove crkve su:
crkve nezavisne od pastora, crkve kojima upravljaju vjernici i
ćelijske crkve.

Crkve nezavisne od pastora

Ova vrsta crkve ima pastora, ali je osmišljenja na takav način

da ne zavisi pretjerano od njega. Očigledno je da je pastor
trener/obučavatelj/evangelizator, ali pastor ne služi kao pastir
stada. Već smo napomenuli da većinu novih crkava treba
započeti u ovom stilu. Ono što slijedi su neke sugestije da biste
bili sigurni da ova vrsta nove crkve pušta korijen.
Prvo, ne započinjite novu crkvu dok članovi jezgra nisu u
potpunosti prihvatili ideju o nezavisnosti od pastora. Očekivanja
o ulozi pastora jasno naznačite u izjavi o misiji, sa kojom je
saglasno čitavo jezgro. Ovaj model vođstva počnite da
praktikujete čak i tokom faze izgradnje jezgra. Ako su se članovi
jezgra navikli na službu koja se izvodi prema tradicionalnom
modelu pastira, oni će to očekivati i u novoj crkvi. Nikada se ne
može pretjerati sa naglašavanjem da se crkva treba osnovati
prema novom modelu službe.
Drugo, provedite neko vrijeme razgovarajući sa jezgrom o
rasporedu članova u službi i o tome da li će to biti uslov za
188
članstvo u crkvi. Da li će postojati drugačiji standard članstva za
one koji dolaze iz Hrišćanske adventističke crkve od onog za
novoobraćene? Kojih standarda članstva ćete se vi pridržavati,
pored saglasnosti sa dvadeset sedam osnovnih vjerovanja?
Koliko strogo će se vaša grupa pridržavati ovih dodatnih
zahtijeva?
Kako će se vršiti raspored u službu? Kako ćete prepoznati
duhovne darove ljudi? Nakon prepoznavanja, kako ćete se snaći
sa raspoređivanjem ljudi u službu u skladu sa njihovom
nadarenošću? Tokom faze izgradnje jezgra važno je u potpunosti
razmotriti i stvoriti plan o uključivanju novih ljudi prije
održavanja prvog bogosluženja nove crkve. Druga područja za
diskusiju obuhvataju vrijeme koje ljudi provode u određenoj
službići iz toga ako smatraju da su stavljeni na pogrešno mjesto?
Kako se mogu ukloniti sa tog mjesta ako vi mislite da su
stavljeni na pogrešno mjesto? Postavite jasne smjernice prije
nego što osnujete crkvu. U konvencionalnoj crkvi o ovome se
brine odbor za naimenovanje a godišnjem nivou. U crkvi
nezavisnoj od pastora, gdje ljudi imaju trajnije službe, rješenja za
probleme trebaju se donijeti prije nego što se kriza pojavi. Zato,
napišite i sprovedite jasan plan djelovanja da ga svako razumije
od početka.
Treće, u fazi izgradnje jezgra trebate razmotriti poziciju
odbora za naimenovanje. Iako takvi odbori ne moraju igrati
veliku ulogu u ovoj vrsti crkve, neke forme ovog odbora trebaju
postojati. Naš prijedlog je da se odbor za naimenovanje ograniči
na one koje smatrate odgovornima za crkvu, vjerovatno, crkveni
odbor. Bila bi to tužna greška potpuno eliminisati odbor za
naimenovanje. Posljedica ovoga bi bila da bi moć bila
ograničena na veoma malu grupu ljudi koja bi mogla kontrolisati
čitavu crkvu i vjerovatno odvesti crkvu u pogrešnom pravcu. Vi
možete odlučiti da pojednostavite vaš crkveni odbor, ali
proverite da li su tu svi ključni vjernici koje cijela crkva bira
svake godine. Odbor za službu vjernika raspoređuje vjernike u

189
službu u skladu sa njihovom nadarenošću, ali odbor za
naimenovanje mora izabrati koji ćeć ljudi biti službenici crkve.
U pogledu ovoga, bilo bi dobro da jasno i redovno
obavještavate vjernike o vašoj promjeni strukture. Preći na
strukturu crkve sa pastorima laicima znači osnovati crkvu koja je
drugačija od onoga što kaže crkveni pravilnik. Zato je
neophodno da crkvu obaještavate o vašoj promjeni u strukturi.
Većina oblasti je spremna da radi sa pastorima koji pokušavaju
sa novim paradigmama, ali vole da su obaviješteni.
Četvrto područje koje treba razmotriti kada se osniva ova
vrsta crkve je briga o vjernicima. U crkvi nezavisnoj od pastora
pastor nije glavni staratelj. Zato, brigu o vjernicima treba
organizovati na drugi način. Pastor može učestovati u tome, ali
ne može biti glavni staratelj. Neke crkve organizuju svoju crkvu
oko malih grupa koje brinu o vjernicima. Ovo odgovara mnogim
ljudima, ali u većini crkava mnogo ljudi se ne pridruži grupama i
tako se može zaboraviti na njih. Tokom faze izgradnje jezgra,
potrudite se da razmotrite ovu čitavu temu o pastoralnoj brizi i
napišete plan za brigu o svim vjernicima u novoj crkvi.

Crkve kojima upravljaju vjernici

Mnogo toga što je rečeno o crkvama nezavisnim od pastora

važi i za crkve kojima upravljaju vjernici. Međutim, ova crkva
ima i neke jedinstvene osobine koje zahtjevaju pažnju. Bez
plaćenog pastora, još je važnije da ovom novom crkvom
upravljaju dobri vjernici dobrovoljci.
Prva stvar je sastati se sa službenicima oblasti i provjeriti da
li se slažu sa vama po pitanju osnivanja ove vrste crkve. Nemojte
se iznenaditi ako vam postave mnogo specifičnih pitanja. I
trebaju da ih postave, jer vi osnivate crkvu za koju nije zadužena
osoba zaposlena u toj oblasti. Ta crkva će nositi naziv
"Hrišćanska adventistička crkva" i oblast ima odgovornost da
osigura da ta crkva adekvatno predstavlja adventističku vjeru.

190
 Oblast će željeti da posebno razumije zašto vi želite osnovati
ovakvu vrstu crkve, kakvi su vaši planovi za rukovanje desetkom
i ostalim oblasnim sredstvima, vašu teologiju i shvatanje
adventističkih vjerovanja i ko će iz oblasti biti odgovorna osoba.
Možda će željeti da sačuvaju pravo na određivanje osobe koja će
biti odgovorna za crkvu. Očekujte neka veoma određena pitanja
iz svake od ovih oblasti.
Hajde da sada pretpostavimo da je oblast dala svoj pristanak
za osnivanje vaše crkve kojom upravljaju vjernici. Tokom faze
izgradnje jezgra, biće potrebno da osmislite organizacionu
strukturu na kojoj će vaša crkva funkcionisati. Bez pastora ili
zaposlene osobe, vi ćete trebati odlučiti o podjeli posla. Ne
pretpostavljajte da je, koga god oblast pošalje, pravi vođa i
nemojte postati "ovisni" o ovoj osobi kao vođi. Da bi ovakva
crkva napredovala, vođstvo se mora podijeliti na nekoliko osoba
u oblasti. U stvari, crkva će trebati funkcionisati pod upravom
starješinskog odbora, radije nego jedne osobe.
Ostali faktori koje treba razmotriti obuhvataju kako će se
voditi briga o vjernicima bez plaćenog vođe, kako će se raditi
evangelizam itd. Poslušajte savjet dat za crkve nezavisne od
pastora iz prethodnog dijela. Ako su vas odredili kao vođu,
trebaćete davati izvještaj nekome iz uprave oblasti. (Međutim,
čak iako vas oblast može odrediti za vođu, vođstvo se dijeli na
više osoba.) Veoma je važno da uvijek postoji komunikacija sa
upravom oblasti tako da neprestano znaju šta se dešava. Ova
otvorenost će vam omogućiti da dobijete mnogo odličnih savjeta
dok pokušavate da osnujete adventističku crkvu kojom
upravljaju vjernici na čvrstom temelju.

Ćelijske crkve

Najradikalnija promjena u osnivanju crkava dešava se kada

se odluči osnivati ćelijska crkva. Ova vrsta crkve je veoma
drugačija od postojeće strukture, na koju je naviknuta većina

191
adventista; zato, potrebna je posebna obuka da bi se shvatila
dinamika stvaranja ovog jedinstvenog stila crkve.
Prvo, osoba mora intenzivno čitati i proći kroz adekvatnu
obuku prije nego što se krene sa osnivanjem ćelijske crkve.Ova
metoda vođenja crkve je toliko drugačija da se uobičajena
procedura organizovanja crkve tu ne uklapa. Na primjer, ćelijska
crkva nema tradicionalne službenike kao što je starješina, đakon,
vođa za ličnu službu itd. Struktura jeste i mora biti potpuno
drugačija kada se osniva ovakva crkva.
Drugo, shvatite razliku između ćelijske crkve i crkve sa
malim grupama. Mnogi koji su pokušali osnovati ćelijsku crkvu
su, zapravo, osnovali crkvu sa malim grupama. To su dvije
potpuno različite vrste crkava. U ćelijskoj crkvi crkva je u
potpunosti organizovana oko malih grupa. Ljudi se čak ne mogu
priključiti crkvi ako ne pripadaju nekoj grupi. U crkvi sa malim
grupama članstvo u grupi se posmatra kao poželjno ali
neobavezno. U ćelijskoj crkvi crkva je potpuno u ćeliji i nisu
potrebni sastanci svih grupa zajedno da to bude crkva. Ćelija nije
dio crkve; ona jeste crkva.
Postoje dva načina kako su organizovane ćelijske crkve.
Jedan je zasnovan na "modelu Jotora" iz Starog zavjeta. Prema
ovom modelu, svaka mala grupa ima vođu i pomoćnog vođu. Na
svakih pet grupa postoji vođa laik, na svakih dvadeset pet grupa
postoji zonski pastor, a nad čitavom crkvom je glavni pastor.
Veličina crkve određuje da li je glavnom pastoru potreban zonski
pastor. Ovaj model naginje ka pažljivom pastoralnom
nadgledanju, ali funkcioniše izuzetno dobro u pogledu razvoja
ćelijskih crkava.
Drugi model ćelijske crkve je u fazi razvoja, ali obećava
pristup gdje je manja zavisnost od pastora. Nazvan je struktura
G-12 i djelimično je zasnovan na Isusovom modelu učeništva.
Kao što je Isus izabrao dvanaest ljudi za učenike koji će stvarati
učenike od drugih, tako i G-12 stvara grupe od dvanaest ljudi.
Od prve ćelije od dvanaest ljudi su u potpunosti stvoreni učenici,
a onda svako od njih postaje vođa ćelije i formira grupu od

192
dvanaest ljudi koje će načiniti učenicima. Tako se jedna ćelija
odmah umnoži u dvanaest ćelija. Svaki vođa ćelije ostaje u
svojoj prvobitnoj ćeliji, ali istovremeno postaje vođa još jedne
grupe od dvanaest ljudi. Kada od nove grupe u potpunosti
postanu učenici, i oni formiraju svoju grupu od dvanaest ljudi.
Ovaj model sadrži izvanredan potencijal za masovnu evanđeosku
eksploziju. To od svake osobe traži da svake sedmice bude u
dvije ćelije, u jednoj kao član, a u drugoj kao vođa. Time se
pretpostavlja da je svaka osoba potencijalni vođa i potrebno je da
postane učenik da bi od drugih stvarao učenike.
Ćelijska crkva, posebno u strukturi G-12, je izgrađena oko
učeništva. U stvari, plan učeništva je znak raspoznavanja ćelijske
crkve. Crkve sa malim grupama, obično, nemaju tako detaljan
plan učeništva. Korištenje pristupa ćelijske crkve, posebno
strukture G-12, kao rezultat ima eksplozivan evangelizam, kao i
to da svaki član u potpunosti postaje učenik i raspoređen je na
mjesto vođe male grupe.
Zbog ćelijske organizacije ove vrste crkve, uobičajena
uprava crkve ne postoji. Crkva ne vodi tradicionalne programe,
čak ni tradicionalne subotnje škole. Većina njenih aktivnosti i
misionski rad proizilaze iz ćelije radije nego iz cijele crkve. Ovo
može biti veoma zbunjujuće upravi oblasti koja želi da ima
komunikaciju sa raznim vođama programa. U ćelijskoj crkvi ne
postoje vođe programa. Za vođenje ćelijske crkve u oblasti biće
potrebno dugo i često komuniciranje sa upravom oblasti radi
razrađivanja detalja.
Ovaj kratak pregled ćelijske organizacije bi trebao biti
dovoljan da ubijedi svakoga ko želi osnovati ćelijsku crkvu da
potraži potrebnu pomoć da bi bio siguran da je ona osnovana na
ispravan način. U stvari, nijedna oblast ne bi trebala nikome
dozvoliti da osniva ćelijsku crkvu ko nije prošao priznatu obuku
za ćelijsku crkvu. Ali, istovremeno, ćelijske crkve bi mogle biti
izvor izuzetnog novog rasta adventizma, ako se dozvoli da se
stvore neki novi vinski mjehovi za bezvremene istine Božje
riječi.

193
 14
Finansiranje nove crkve

Svo ovo osnivanje crkava zvuči fascinirajuće, ako kako

ćemo platiti za sve ove nove crkve? To pitanje čuju mnogi koji
zagovaraju osnivanje novih crkava. Slika koja bi se mogla
dočarati košta hiljade dolara. Razlog tog velikog troška je
vjerovanje da osnivanje crkava zahtijeva novog pastora koji će
služiti crkvi koja neće proizvesti dovoljan desetak za pastorovu
platu i da će novoosnovana crkva trebati izgraditi novu zgradu da
smjesti vjernike.
Mi pokušavamo da slomimo ove argumente kroz čitavu ovu
knjigu napominjući da nova crkva ne treba zahtijevati plaćenog
pastora. Osnivanje crkava nezavisnih od pastora i crkava kojima
upravljaju vjernici eliminiše potrebu za zapošljavanjem toliko
sveštenika. Mada, mnogim novim crkvama će biti potreban
pastor. Takođe smo upozorili da se ne krene sa izgradnjom
suviše brzo. Iako je trošak iznajmljivanja jedan faktor, ne bi se
trebalo graditi nekoliko godina i zato se trošak izgradnje ne bi
trebao smatrati troškom osnivanja crkve.
Kada razmišljamo o finansijskim izvorima, skloni smo da
razmišljamo samo o postojećim izvorima, a oni uvijek na kraju
budu nedovoljni. Umjesto toga, shvatite da se novac za
pastorovu platu i novu zgradu trebaju naći u žetvi koja će se
sakupiti. Pogrešno je misliti da nove crkve treba neprestano
sponzorisati. To stvara zavisnost koja nije zdrava za tu crkvu.
Nova crkva treba treba da se kvalifikuje za sredstva za izgradnju
kao i svaka druga crkva u toj oblasti, ali joj ne trebaju nikakva
posebna sredstva za izgradnju. Ljudi u novoj crkv, koji su
zadobijeni za Hrista, mogu obezbijediti potrebna sredstva za
izgradnju.

194
 Osnivanje crkava ne zahtijeva sakupljanje velikih dodatnih
prihoda; ona ih može stvoriti iz svojih vlastitih izvora iz žetve
koja je sakupljena. Može biti potrebno početno ulaganje da bi se
stvari u novoj crkvi pokrenule, ali to ulaganje će, obično, biti
vraćeno sa kamatom u veoma kratkom vemenskom periodu.
Denominacije koje troše velike svote novca na osnivanje crkava
ne osnivaju mnogo crkava, dok denominacije koje troše
minimum novca na osnivanje crkava osnivaju stotine novih
crkava. Adventisti trebaju naučiti kako osnivati crkve baz velikih
troškova. Oni koji skupo osnivaju crkve, obično troše velika
sredstva na izgradnju i troškove za platu. Ali nijedna od ovih
stvari ne treba da potroši finansije denominacije.

Fundiranje pastorskih plata

Ovo je, možda, najveće finansijsko pitanje u pogledu

osnivanja nove crkve. Postoji nekoliko rješenja za problem
novca kada su u pitanju pastorske plate na nove crkve. Prvo,
osnivanje crkve kojom upravljaju vjernici eliminiše potrebu da se
obezbijedi pastorska plata, a dodatna korist je što se sredstva za
desetak, namijenjena oblasti, obezbjeđuju sa malo ili nimalo
troškova. Pametne oblasti neće koristiti ta dodatna sredstva za
redovne troškove denominacije, već će ta sredstva vratiti nazad u
osnivanje crkava, bilo da se radi o osnivanju novih crkava
kojima upravljaju vjernici ili o pastorskim platama za nove
crkve.
Kada se zaposle pastori da osnuju crkvu, idealno bi bilo
poslati ih u timovima od dvoje ili više. Svaku veću crkvu, koja se
osniva, najbolje bi bilo osnovati pomoću tima, radije nego
pomoću individualnih radnika. Međutim, timovi su skupi.
Mnogim oblastima je teško pronaći sredstva za jednog pastora za
osnivanje crkve na tom području. Pronaći novac za dvojicu čini
se nemogućim. Ali Isus je nam je dao nalog da idemo dvoje po
dvoje. Ne možemo a da ne poslušamo Njegov savjet. Ako oblast

195
pokuša da pronađe novac kao dodatak postojećim projektima, to
se, vjerovatno, nikada neće dogoditi.
Umjesto toga, biće potrebno da oblast nađe način kako da
oslobodi novac za projekat osnivanja crkve. To je stvar
prioriteta. Ako je osnivanje crkava prioritet za oblast, onda će
osnivanje crkava dobiti prioritet u pogledu finansiranja. U 3.
poglavlju smo razmotrili osnivanje crkava na početku
adventizma i predložili savremeno rješenje u skladu sa našim
duhovnim naslijeđem.
To rješenje iziskiva stvaranje petnaest ili dvadeset crkava na
nekom području, na čelu kojih se nalazi predsjednik "mini"
oblasti koji bi trenirao, obučavao i podučavao vođe laike u
svakoj crkvi. Novac koji se uštedi ovim spajanjem crkava bio bi
ponovo uložen u osnivanje crkava, posebno u velikim gradskim
centrima. Ovakav pristup bi omogućio oblasti da koristi timski
pristup u osnivanju crkava, u skladu sa Isusovim savjetom.
Ostala rješenja bi se mogla primijeniti da se obezbijedi
pomoć pastoru u osnivanju crkava. Jedno od njih je pastor sa dva
zanimanja. Osobe dobijaju mjesečnu stipendiju za osnivanje
crkve, ali od njih se očekuje da honorarno rade još jedan posao.
U prošlosti, neki su predavali u školi ili kolportirali dok su
osnivali crkvu, ali pastori sa dva posla ne bi trebali biti
ograničeni na ova polja. U nekim situacijama crkva možda
nikada neće narasti dovoljno velika da pokrije trošak za svog
pastora sa punim radnim vremenom, a u tom slučaju bi osnivač
crkve sa dva zanimanja stalno radio na taj način. Ili bi crkva
mogla postati dio područja sa više crkava.
Još jedna varijanta ovog modela sa dva zanimanja je
zaposlenje osnivača na bazi stipendije, sa time da će se stipendija
nastaviti povećavati kako se bude stvarao novi desetak.
Stipendija bi bila zasnovana na 30% godišnjeg desetka (ili bilo
koji procenat desetka koji lokalna oblast koristi za pastorske
plate). Na primjer, oblast je saglasna da podrži osnivača crkava u
toku prve dvije godine sa 1.000 dolara mjesečno bez ostalih
beneficija. Nakon druge godine, osnivač bi primio 30% novog

196
desetka koji je primljen. Predlažemo novi desetak, tako da
osnivač ne bude u iskušenju da, jednostavno, angažuje mnogo
ljudi iz postojećih crkava i stvori lažan utisak rasta. Novi desetak
je iz žetve - novi obraćenici ili adventisti koji su se vratili. Prema
ovom modelu, obalst ne gubi ništa, ali dobija osnivanjem crkve.
Predlažemo da podrška od strane oblasti traje dvije godine,
jer će se prva godina provesti u stvaranju jezgra i polaganju
temelja za novu crkvu. Zato, tokom prve godine bilo bi samo
nekoliko mjeseci tokom kojih bi nova crkva radila i ne bi bilo
dovoljno vremena da se stvori desetak za platu, kao što je već
predloženo.
Pretpostavimo da je tokom druge godine nova crkva imala
50.000 dolara novog desetka. To nije nerealno za crkvu
fokusiranu na žetvu. Lokalna oblast izdvaja 30% desetka za
pastorske plate. U trećoj godini bi plata radnika bila zasnovana
na 15.000 dolara, sa povećanjem od 3.000 dolara godišnje. Svake
godine stipendija bi se povećavala dok osnivač ne bi dostigao
punu platu. Ova metoda bi omogućila oblasti da sponzoriše
osnivanje mnogih crkava veoma malim ulaganjem.
Neke od ovih crkava neće uspjeti. Ako se nakon dvije godine
ne ostvari dovoljan prihod od desetka da se poveća stipendija, a
crkva ne bude rasla, biće potrebno upotrijebiti ostale alternative.
Nova crkva se može zatvoriti, a novi vjernici mogu biti
zamoljeni da pređu u ostale crkve na tom području. Ako ne
postoje druge obližnje crkve, od nove grupe se može napraviti
dio većeg područja, gdje bi se ona, praktično, brinula o samoj
sebi. Ovo treba jasno naznačiti na početku, prije nego što se
osnuje nova crkva, da ne bi bilo nesporazuma na kraju prve dvije
godine.
U ovom dijelu smo razmotrili načine fundiranja pastorskih
plata u okviru osnivanja crkava. Izdvojili smo ovaj dio o
finansiranju, jer je to najveća prepreka za osnivanje crkava u
većini ljudskih umova. To zaista jeste najveći trošak. Međutim,
kao što smo predložili, mogu postojati novi i kreativni načini da

197
se obezbijede sredstva za pastorsku platu, bez korištenja novih
sredstava.
Možda sada trebamo biti iskreni. U ovoj knjizi smo govorili
o prioritetu žetve, velikoj potrebi osnivanja crkava u velikim
urbanim centrima. Niko neće poreći da ovo treba biti prioritet
Crkve. Naše adventističko naslijeđe govori da smo se rodili i
razvijali kao pokret za osnivanje crkava. Ali većinu svog
vremena provodimo pokušavajući da pronađemo način da to
uradimo a da nas ništa ne košta. Možda trebamo početi sa tog
nivoa, ali krenuti dublje.
Ako je osnivanje crkava zbog dolaženja do izgubljenih
prioritet adventizma, onda moramo pažljivo pogledati kako
trošimo Božji desetak u odnosu na potrebe žetve. I ne samo
desetak, već i naše novčane priloge. Ako zaista vjerujemo da je
ovo vrijeme kraja, onda se trebamo početi ponašati kao da je
zadnje vrijeme tako što ćemo poredati prioritete Crkve da
odražavaju Božji prioritet žetve. Možda ne možemo više priuštiti
da potrošimo 95% svog novca na nas a samo 5% na žetvu Božju.
To može značiti da postoje određene usluge koje Crkva trenutno
pruža a koje se više ne mogu pružati u svjetlu Božje žarke želje
da dođe do izgubljenih. Ili ćemo, možda, trebati otkriti način da
ove stvari uradimo na takav način da one neće potrošiti mnogo
crkvenih sredstava.
Vrijeme je da svoj novac stavimo tamo gdje su nam usta.
Trebamo prestati pričati o svom vjerovanju u osnivanje crkava
kao prioritetu i početi pokazivati da to jeste prioritet ulažući
potrebna sredstva u osnivanje stotina novih crkava. Ovo nije apel
za skupo osnivanje crkava. Kao što je već naznačeno, to bi bilo
štetno za osnivanje crkava. Što više sponzorišemo novu crkvu,
ona postaje sve ovisnija i, konačno, sve manje produktivna. Ali
moraju postojati osnovna sredstva da bi se počelo.
Jedna od najmanjih unija u Sjevernoj Americi je odlučila da
osnivanje crkava postavi kao istinski prioritet. Prodali su svoje
unijske kancelarije i sagradili manje. Od prihoda prodaje su
izdvojili 800.000 dolara za osnivanje crkava. Ne mogu ili ne

198
trebaju sve kancelarije biti prodate, ali sve unije i oblasti mogu
pronaći potreban novac ako to postave kao prioritet.

Ostala sredstva

U adventizmu, budžeti plata za pastore i evangelizma su bili

i ostali odgovornost lokalnih oblasti. Tako treba i nastaviti.
Međutim, biće potrebna ostala sredstva da bi se uspješno
osnovala nova crkva. Ovo bi obuhvatalo sredstva za redovno
funkcionisanje nove crkve, kao što su iznajmljeni objekti,
projekti usmjereni na potrebe, namirnice itd. Odakle dolazi
novac za ove troškove? Od ljudi uključenih u osnivanje crkve.
Oblast treba da ima malo ili nimalo učešća u bilo kojem
trošku osnivanja crkava pored tradicionalnog troška za pastorsku
platu i evangelizaciju. Inače bi prekomjerno sponzorisali novu
crkvu i stvorili slabu crkvu. To znači da se novi vjernici od
samog početka trebaju učiti upravljanju. Mnogi osnivači crkava
su nemarni po tom pitanju. Propustili su da podučavaju o
biblijskom upravljanju i rezultat je da su crkve postale suviše
ovisne o novčanoj pomoći i na taj način postale slabe. To je
rezultat neposlušnosti osnivača biblijskom nalogu da slijede
Isusov primjer i uče ljude o važnosti novca za Božje carstvo.
Kada se o biblijskom upravljanju podučava i kada se ono
praktikuje u novim crkvama, neće postojati manjak novca za
potrebne troškove na lokalnom nivou. Kada novi vjernici uče o
desetku, oni će početi vraćati desetak, što će obezbijediti
potrebna sredstva za pastorske plate. Čak i prije početka rada
nove crkve, članovi jezgra se trebaju učiti upravljanju i
praktikovati ga, tako da se obezbijede sredstva za mnoge početne
troškove sa kojima se u početku suočava nova crkva.
U adventističkoj crkvi novac je rijetko problem. Ako smo
zaista posvećeni projektu, pronaći ćemo potreban novac. To je
stvar prioriteta. Ovim se ne poriče da postoje finansijski izazovi
u vezi sa osnivanjem crkava – oni postoje. Ali kroz lično
žrtvovanje i posvećenost, ovi izazovi se mogu uspješno riješiti.

199
 Organizovanje nove crkve

Hrišćanske adventističke crkve nisu udružene institucije.

Pravni poslovi lokalne crkve se rješavaju preko lokalne oblasti.
Zato osnivač crkava ne spaja novoosnovane crkve, već radi
preko lokalne oblasti. Ukratko, ovo je procedura koja se treba
slijediti.
1. Prije osnivanja nove crkve, osnivač radi u skladu sa
lokalnom oblašću tako da oblast prije toga odobri osnivanje nove
grupe. Nije potrebna nikakva druga akcija dok crkva ne održi
svoje prvo javno bogosluženje.
2. Kada je crkva spremna da se otvori za javnost, treba
kontaktirati oblast da otkrije koju organizacionu strukturu crkva
treba primijeniti dok ulazi u javnu fazu. Postoje dvije
mogućnosti: da bude organizovana kao grupa vjernika ili kao
potpuno razvijena crkva.
Većina oblasti više voli da novu grupu organizuje kao grupu
vjernika. Nakon što su vjernici i desetak dostigli određen nivo, a
crkva dokazala da je održiv entitet, oblast je organizuje kao
crkvu. Međutim, ako je početna grupa veoma aktivna, neke
oblasti će preći preko organizacione faze preduzeća i odmah
preći na organizaciju crkve. Zbog toga bi osnivač trebao
uspostaviti kontakt sa oblasti da bi otkrio koja procedura slijedi
kada su spremni za svoj prvi korak u organizaciji.
Razlika imeđu crkve i organizovane grupe vjernika je što
crkva može izabrati svoje službenike, dok službenike u grupi
vjernika bira oblast. U crkvi, o članstvu odlučuje lokalna crkva,
ali u toku faze organizovane grupe vjernika o članstvu odlučuje
oblast i oblasni odbor je odgovoran za sva pitanja u vezi sa
članstvom, kao što je premještaj ili disciplina. Nakon što je crkva
neko vrijeme postojala kao organizovana grupa vjernika i
stabilizovala članstvo i desetak, osnivač bi trebao kontaktirati sa
oblašću radi savjeta o tome kada da se organizuje kao službena
crkva.

200
 I jedna i druga organizacija su, obično, priznate javnom
ceremonijom na kojoj su prisutni oblasni službenici. Osnivač se
treba konsultovati sa oblašću u vezi sa pravljenjem planova za
ovo bogosluženje. Kada se završi organizaciono bogosluženje,
crkva se smatra organizovanom. Međutim, na sljedećem
oblasnom konstitutivnom sastanku potrebno je službeno izglasati
da je crkva primljena u sestrinstvo crkava. Za više informacija o
organizovanju grupe vjernika ili crkve, pročitajte crkveni
pravilnik i propovjednički pravilnik.
Za lokalnu crkvu je važno da izvrši ove organizacione
planove, jer nema pravni status za izdavanje priznanica za
poreske olakšice ili ostalih pravnih dokumenata osim preko svoje
organizacije u lokalnoj oblasti. Rad sa službenicima lokalne
oblasti je od vitalne važnosti za osnivača u ovoj fazi i većina
oblasnih službenika će veoma rado pomoći da organizacija nove
crkve bude što lakša.

201
 15
Stvaranje zdravih crkava

Ako ste dovde pročitali, vjerovatno ste uzbuđeni zbog

osnivanja crkava i želite da budete uključeni u to, ili kao učesnik
ili kao donatorska crkva. Međutim, ova knjiga nije samo o
osnivanju crkava – ona je i o planiranju zdravih crkava. Neki su
toliko nestrpljivi da osnivaju crkve da im ne uspijeva osnivanje
ispravnih, zdravih adventističkih crkava. To nije namjera ove
knjige.
Kada smo počeli ovu avanturu, nastojali smo pojasniti da je
naš fokus na dolaženju do žetve uz pomoć specijalne
adventističke poruke. Ako želimo da se to desi, moramo osnivati
zdrave crkve koje su vjerne učenjima adventizma. Ne smijemo
ugroziti našu poruku da bismo došli do ljudi sa jevanđeljem, čak
iako moramo prilagoditi tu poruku za svaku ciljnu grupu. Oni
moraju dobiti neokaljan, neiskvaren adventizam.
Smatramo da je Bog osnovao ovu crkvu da bi dao
jedinstvenu poruku trojice anđela kao zadnju poruku upozorenja
planeti Zemlji. Zato svaka adventistička crkva mora istaći ove
jedinstvene i posebne poruke koje su održavale ovu crkvu tokom
zadnjih sto pedeset godina. Fokus te poruke je u porukama
trojice anđela iz Otkrivenja 14:6-12. Neshvatljivo je da bi iko
osnovao adventističku crkvu koja se ne slaže sa ovim porukama i
da ih ne bi jasno prenio na hristocentričan evanđeoski način.
U adventizmu ima prostora za mnogo raznolikosti. Ali
postoje određena područja o koja se ne mogu mijenjati. Ove
granične oznake adventizma je jasno definisala Elen Vajt:
1844. godina je bila period velikih događaja,
prikazujući pred našim zapanjenim očima čišćenje
svetinje na nebu i odlučivanje o Božjem narodu na
zemlji, kao i poruke prvog i drugog anđela, i
202
 poruku trećeg anđela, koji širi zastavu na kojoj
piše „Zapovijesti Božje i vjera Isusova“. Jedan od
graničnika ispod ove zastave je hram Božji, koga
vidi Njegov istinoljubivi narod na nebu, i kovčeg
sa zakonom Božjim. Svjetlo o suboti, o četvrtoj
zapovijesti, bacilo je svoje snažne zrake na stazu
prekršitelja Božjeg zakona. Stanje čovjeka poslije
smrti je stari graničnik. Od starih graničnika, ništa
mi više ne pada na pamet. Sva ova vika o
promjenama starih graničnika je bez razloga. 137
U ovom pasusu je oslikano pet graničnika:
1. Poruka o svetinji
2. Poruke trojice anđela
3. Zakon Božji
4. Subota kao sedmi dan
5. Stanje čovjeka poslije smrti
Ovih pet graničnika se ne mogu pomjeriti. Svaka crkva koja
se ne slaže sa ovim temeljom, jedinstvenim odrednicama
adventizma, ne može s pravom tvrditi da je adventistička crkva.
Elen Vajt je bila, takođe, jasna po pitanju toga da se ovom spisku
ništa ne može dodati. Ovo su suštinski graničnici adventističke
crkve.
Današnji adventizam, takođe, ima dvadeset sedam osnovnih
vjerovanja crkve. Mnoga od njih su proširena verzija pet
graničnika, plus deklaracija o osnovama hrišćanstva. Elen Vajt
nije definisala suštinu hrišćanske vjere već suštinu
adventističkog izražavanja hrišćanstva. Naša odanost stubovima
hrišćanstva je jasno izrečena u tih dvadeset sedam vjerovanja.
Zato se crkva, koja tvrdi da je adventistička, mora složiti sa
nepromjenjivim stubovima i dvadeset sedam osnovnih
vjerovanja koji sadrže naše shvatanje adventizma i hrišćanstva.
Neshvatljivo je da bi crkva željela biti adventistička ako se ne
slaže sa ovim osnovnim nivoom, ali očigledno, neki žele
137
Ellen G. White, Counsels to Writers and Editors (Hagerstown: Review and
Herald, 1946.), 30., 31.
203
skraćeni adventizam. Osnivanje crkava nije skraćeni adventizam,
već adventizam koji je beskompromisno posvećen istinitoj i
potpunoj poruci koju mu je Bog povjerio. Svakoj crkvi koja se ne
slaže sa ovim tačkama treba uskratiti privilegiju organizovanja
kao adventističke crkve.
Osim saglasnosti sa ovim osnovnim doktrinama, sve
adventističke crkve trebaju podržavati crkvenu strukturu i biti
finansijski odane toj strukturi. Adventizam na sebe gleda kao na
svjetski pokret u skladu sa Otkrivenjem 14:6. On ne može
podržati kongregacionistički pristup službi i još uvijek ostati
važan svjetski pokret kojeg je Bog odredio da to bude. To ne
znači da se struktura ne može poboljšati, ali poboljšanje treba
tražiti unutar strukture. Svaka crkva organizovana kao
adventistička zajednica mora pokazati vjernost u pogledu ovoga.
Izvan ovh osnovnih područja saglasnosti, biće i mora biti
mnogo raznolikosti u adventizmu. Većina argumenata među
adventistima se obično fokusiraju na područja koja ne potpadaju
pod stubove, dvadeset sedam vjerovanja ili strukturu. Ovi
argumenti se javljaju zbog toga što ljudi žele da pomjere
periferno područje na suštinsko područje vjerovanja. Adventizam
mora biti čvrst u ova tri područja, ali istovremeno biti otvoren da
razvija nove izraze vjere na poljima koja ne čine suštinu. Svaka
crkva koja nije u skladu sa ova tri područja nije zdrava
adventistička crkva.

Definisanje zdravih crkava

Iako ova tri područja čine srž crkve da bi ona bila zdrava,
postoji mnogo više od toga. U ovom poglavlju ćemo razmotriti
kako će izgledati zdrava crkva. Dok to činimo, pretpostavićemo
da su prisutne tri gore navedene komponente; zato ih nećemo
više pominjati.

204
 Jedno od najvažnijih istraživanja uraženih za hrišćansku
crkvu na kraju dvadeset prvog vijeka je rad Kristijana Švarca. 138
U svom istraživanju Švarc je ispitao preko hiljadu crkava na
svakom kontinentu na planeti Zemlji. Kroz ovo proučavanje
otkrio je da su zdrave crkve crkve koje rastu i da crkve najbolje
rastu kada ne rade na rastu. Umjesto toga, one se koncentrišu na
to da budu zdrave, jer je to prirodno za rast zdravih stvari. On
definiše prirodan rast crkve ovako: "Oslobađanje automatizma
rasta, pomoću kojeg sam Bog povećava svoju crkvu." 139
Kada se razmisli o tome, sva priroda raste na ovaj način.
Cvijeće, ptice, čak i ljudi ne rastu radeći na svom rastu - oni rastu
"sami od sebe". Nije ni čudo što je Isus izjavio:
Tako je carstvo Božje kao čovjek kad baci
sjeme u zemlju i spava i ustaje noću i danju i
sjeme niče i raste da ne zna on. Jer zemlja sama od
sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda
ispuni pšenicu u klasu. A kad sazri rod, odmah
pošlje srp, jer nasta žetva. 140
Pogledajte ljiljane u polju kako rastu; ne trude
se niti predu. Ali ja vam kažem da se ni Solomun
u svojoj slavi ne obuče kao jedan od njih. 141
Švarc iznosi ubjedljiv argument da je najbolji način da crkva
raste da raste u Isusovom stilu: "sama od sebe". Ne koncentrišite
se na rast, već radite na onim dokazanim područjima crkvenog
života koja stvaraju zdrave crkve. Kako se crkve koncentrišu na
ugrađivanje ovih kvalitetnih osobina u crkve koje su osnovane,
rast će automatski odvijati. Švarc prepoznaje osam kvalitetnih
osobina koje se nalaze u zdravim crkvama. Svaka od njih ima
dubok biblijski korijen. On je otkrio da kada crkva dostigne

138
Christian Swartz, Natural Chuch Development (Chicago: Church Smart,
1996.)
139
Isto, 3.
140
Marko 4:26-29
141
Matej 6:28, 29
205
određen nivo svake od ovih osam osobina, to je, bez izuzetka,
crkva koja raste. 142

Osam kvalitetnih osobina

Svaka od osam Švarcovih kvalitetnih osobina sastoji se od

imenice sa opisnim pridjevom. Ključ nije u imenici, već u
pridjevu. Ovih osam osobina je nabrojano ispod sa kratkim
opisom: 143
1. Osposobljavajuće vođe. Pastori rastućih crkava nisu
diktatori već ljudi koji iskreno nastoje pomoći ostalima da
dostignu svoj potencijal za Hrista. Stil vođstva ove vrste pastora
osposobljava ljude u njihovim službama.
2. Služba orijentisana ka darovima. Rastuće, zdrave crkve
pomažu svojim vjernicima da otkriju svoje darove i pronađu
mjesto u službi u skladu sa svojom nadarenošću. Tako se
struktura crkve izgrađuje oko duhovnih darova radije nego
službenika koji su na vlasti.
3. Vatrena duhovnost. Duhovnost je živa i zdrava među
članovima zdravih crkava. Međutim, nije stvar samo u tome da
se članovi mole i proučavaju Bibliju, već da su vatreni u pogledu
tog iskustva. Duhovni život ove vrste crkve je jak.
4. Funkcionalne strukture. Strukture (odbori, organizacije,
planovi itd) lokalne crkve, zapravo, podupiru njenu misiju.
Drugim riječima, zdrave crkve ne vode program samo zato što su
to uvijek radile. One neprestano rade procjene da bi bile sigurne
da rade ono za šta je crkva stvorena da radi.
5. Nadahnjujuće bogosluženje. Zbog vatrene duhovnosti u
crkvi, iskustvo vjernika sa bogosluženja odiše autentičnošću. Za
ovu osobinu ne mora se navesti nijedna vrsta bogosluženja. I
savremena i tradicionalna bogosluženja su prošla test. Ključni
element je što je to nadahnjujuće bogosluženje, bez obzira na stil.

142
Schwartz, 40
143
Radi potpunijeg razumijevanja ovih osam osobina, vidjeti Schwarz, strane
22-37.
206
 6. Cjelovite male grupe. Zdrave crkve pružaju okruženje
gdje vjernici mogu podijeliti sa drugima svoj život u Hristu. Ove
cjelovite male grupe pružaju temelj za razvoj svrsishodnih
odnosa u okviru Hristovog tijela. Zdrave crkve vide male grupe
kao neophodnost radije nego mogućnost izbora.
7. Evangelizam fokusiran na potrebe. Zdrave crkve
shvataju da iako su svi hrišćani svjedoci, Bog je određenim
pojedincima na jedinstven način dao dar evangeliziranja.
Rastuće, zdrave crkve prepoznaju ove ljude, jednako pomažući
svim hrišćanima da se fokusiraju na svjedočenje ljudima sa
kojima su povezani.
8. Odnosi ljubavi. Najprioritetniji posao rastućih, zdravih
crkava je pomaganje ljudima da razviju odnose ljubavi u okviru
crkve. U ovim vrstama crkve razvijen je osnovni nivo
povjerenja, gdje ljudi više ne kritikuju mnogo jedni druge.
Rezultat toga je oslobađanje sreće i radosti u crkvi.
Švarc predlaže da crkva treba otkriti koliko dobro joj ide u
pogledu svake od ovih osam kvalitetnih osobina. Nakon procjene
svakog područja, on preporučuje da crkva krene sa radom na
svom "minimalnom faktoru", identifikovanim kao osobina sa
najmanjim rezultatom. On predlaže da, u svrhu početka rasta,
crkva mora raditi na minimalnom faktoru.
Oni koji žele potpunije razumjeti ove koncepte trebaju
pročitati Švarcovo istraživanje u knjigama Natural Church
Development i The Implementation Guide to Natural Church
Development.

Osnivanje zdravih crkava

Pošto je ovo istraživanje pokazalo da ovih osam kvalitetnih

odlika moraju postojati u crkvi ako želi da bude zdrava i rastuća,
bilo bi pametno da osnivači crkava provjere da li je svaki od ovih
osam elemenata ugražen u novu crkvu koja se razvija. Ne samo
da je ovih osam odlika utemeljeno na istraživanju, već imaju i
svoju biblijsku osnovu. Na primjer, služba zasnovana na

207
darovima ima jasnu osnovu u Efescima 4:7-16. Drugim riječima,
moderno istraživanje dokazuje ono što Novi zavjet preporučuje
kao idealnu službu za hrišćane. Drugi primjer bili bi odnosi
ljubavi. Isus je izjavio da će svako znati da su hrišćani Njegovi
učenici ako vole jedni druge. 144 Ovaj jak biblijski korjen može se
dokazati za većinu od osam kvalitetnih osobina.
Dok se crkva osniva, bilo bi korisno obraditi knjigu The
Implementation Guide to Natural Church Development radi
sigurnosti da je svaki od ovih principa utjelovljen u životu nove
crkve. Na taj način će jezgro brzo saznati koji je minimalan
faktor u njihovoj grupi da bi mogli početi sa radom na toj oblasti
prije nego što se crkva osnuje. Idealno bi bilo da crkva ima svih
osam kvalitetnih osobina kada se osnuje.
Radije nego da radi na rastu, ovaj proces sadrži sliku crkve
koja se koncentriše na stvaranje kvaliteta za koji i Biblija i
istraživanje ukazuju da je potrebno da bude u crkvi. Kada crkva
ima kvalitet, rast će se automatski pojaviti. Stvaranje kvalitetnih
crkava oslobađa Božiju silu za rast crkve, a ne fokusiranje na
ljudske napore.
Ovo poglavlje nastoji pružiti kratak pregled koncepata
opisanih u Natural Church Development. Naš fokus sada nije da
predstavi taj koncept u cjelovitosti, jer je to adekvatno urađeno u
Švarcovim djelima. Umjesto toga, naš cilj je upoznati osnivača
crkava sa ovim veoma važnim istraživanjem i napomenuti da će
pametni osnivači imati koristi od ovog materijala, proučiti ga i
početi ga primjenjivati u novoj crkvi koju osnivaju. Pametni
osnivači crkava će osnivati zdrave adventističke crkve koje nisu
samo vjerne doktrini, već su zdrave u pogledu kvaliteta koje smo
ovdje razmotrili.

144
Jovan 13:15
208
 16
Ponovno stvaranje pokreta za osnivanje crkava

Adventizam sedmog dana rođen je i razvijen kao pokret

za osnivanje crkava. Iako crkva u Sjevernoj Americi ne može
više tvrditi da je osnivanje crkava njena vrslina, osnivanje
adventističkih crkava cvjeta u većem dijelu svijeta. Ipak, potreba
za osnivanem crkava još uvijek postoji u Sjevernoj Americi. U
stvari, Sjeverna Amerika je danas jedno od najvećih misionskih
polja na planeti Zemlji. Da bi se došlo do konačne žetve, što je
Bog planirao kada je osnovao adventističku crkvu, trebaće se
osnovati mnogo više crkava. Sjevernoamerički adventizam je
ponovo trebati postati pokret za osnivanje crkava.
Šta će biti potrebno da se adventizam u Sjevernoj Americi
vrati na pokret za osnivanje crkava? U ovom poglavlju želimo da
istražimo neophodne elemente. 145 Takođe ćemo istražiti načine
na koje ovi elementi mogu postati vitalni dio adventizma u
Sjevernoj Americi.

Šta je to samoobnavljajući sistem?

Samoobnavljajući sistemi stvaraju sami sebe. Kako je Švarc

ukazao u svom istraživanju, crkve trebaju naučiti da prirodno
rastu. On, takođe, ukazuje na to da crkve trebaju početi
razmišljati na drugačiji način, koristeći ono što on naziva
„biotičke principe“. On iznosi šest ovakvih principa, od kojih je
jedan „umnožavanje“. 146
Princip umnožavanja odnosi se na sve oblasti
crkvenog života: kao što pravi plod jabukovog
145
Autor želi da se zahvali na uticaju dr Roberta E. Logana koji ga je
inspirisao na razmišljanje o mnogim idejama predloženim u ovom poglavlju.
146
Schwarz, Natural Church Development, 62., 63.; 68., 69.
209
 drveta nije jabuka već još jedno drvo, pravi plod
male grupe nije novi hrišćanin, već još jedna
grupa; pravi plod crkve nije nova grupa, već nova
crkva; pravi plod vođe nije sljedbenik, već novi
vođa; pravi plod evanđeliste nije obraćenik, već
novi evanđelisti. Uvijek kada se ovaj princip
shvati i primijeni, rezultati su dramatični. 147
Samoobnavljajući sistem je onaj čija se reprodukcija
ugrađuje u svaki nivo. Kao rezultat toga, žetva se neprestano
povećava kroz umnožavanje svih nivoa: pojedinačnih učenika,
vođa ćelija, pastora, osnivača crkava, evanđelista i vođa.
Samoobnavljajući sistem uvijek radi na udvostručavanju.
Samoobnavljajući sistem osnivanja crkava ne radi samo na
osnivanju crkava, već na reprodukciji u okviru čitavog sistema.
Na primjer, ako se koncentrišemo samo na reprodukciju crkava,
a ne na reprodukciju čitavog sistema, neće postojati vođe za nove
crkve. Međutim, sa druge strane, ako se na nivou čitavog sistema
stalno reprodukuju vođe, uvijek će postojati novo vođstvo za
nove crkve. To je ono što se, zapravo, misli pod ponovnim
stvaranjem reproduktivnog pokreta za osnivanje crkava – onog
koji neprestano hrani sam sobom.
U pravom samoobnavljajućem sistemu, niko ko ne pokazuje
sposobnost reprodukcije se ne stavlja na položaj vođe. To je
jedna osobina koja se mora pokazati prje nego što se osoba
odredi da bude na položaju vođe. Drugim riječima, ne dajte osobi
položaj vođe male grupe ako prije toga nije zadobio bar jednu
osobu za Hrista. Isto tako, osobi koja nikada nije umnožila malu
grupu ne dajte poziciju vođe nad nekoliko malih grupa. Slično
tome, osobu koja nikada nije bila vođa nad grupama koje se
umnožavaju ne pozivajte da bude pastor. Čitav sistem mora
podržavati reprodukciju.
Ovaj scenario bi velikom broju trenutnih vođa oduzeo posao.
Međutim, nijedan sistem se ne mijenja preko noći. Trenutne
vođe će se trebati obučiti u pogledu nove paradigme koja ističe
147
Isto, 68.
210
reprodukciju. Međutim, taj proces može početi zapošljavanjem
novih vođa. Razgovor, koji je dio procesa zapošljavanja, će
trebati otkriti liderske osobine na području reprodukcije. Čak i
novi hrišćani se mogu ispitati u toj oblasti, jer oni ne trebaju
nužno biti iskusni u zadobijanju duša. U njihovom svjetovnom
životu pokazivala bi se njihova sposobnost vođenja potrebna u
ovoj oblasti reprodukcije.
Za stvaranje samoobnavljajućeg sistema, svaki aspekt
crkvenog života mora se pomno ispitati da bi se otkrilo kako da
se iz njega obezbijedi reprodukcija. Kako je neko primijetio:
„Nama nije potrebno samo zlatno jaje; nama je potreban guska
koja nosi zlatna jaja.“ Ta guska je samoobnavljajući sistem. Ali
mnogi pastori imaju tendenciju da o sebi misle kao o onima koji
su pozvani ili da osnivaju crkve ili da učvrste postojeće crkve.
Ovo nije situacija „ili/ili“. U samoobnavljajućem sistemu, treba
uraditi i jedno i drugo. Drugim riječima, crkve se osnažuju da bi
mogle vršiti reprodukciju, jer samo zdrave, rastuće crkve mogu
ispuniti osnovni Božji nalog da „budemo plodni i da se
množimo“.
Dr Robert E. Logan napominje da postoji šest komponenata
samoobnavljajućeg sistema:
1. Plan da se pokrene regionalna strateška intervencija za
osnivanje crkava.
2. Plan da se iz žetve uzmu radnici i vođe za žetvu.
3. Plan da se umnože ćelijske grupe.
4. Plan da se novčano podrže osnivači crkava i nove crkve
kako bi mogle da rastu.
5. Plan da se crkvama pomogne da osnivaju crkve da bi
same crkve postanu samoobnavljajući sistemi.
6. Plan da se preusmjere postojeće crkve da bi nastavile
ciklus reprodukcije. 148

148
Ove predloge je Logan dao na času o osnivanju crkava na teološkom
fakultetu Fuler.
211
 Kako stvoriti samoobnavljajući sistem u adventizmu

Gledajući ovih šest tačaka, većina nas se može iskreno složiti

da bi bilo lijepo kada bi one postojale u Hrišćanskoj
adventističkoj crkvi. Ali u stvarnosti većina nas smatra da bi bilo
izuzetno teško ostvariti to u adventizmu. To je realnost u kojoj se
nalazimo. Adventizam u Sjevernoj Americi na početku
milenijuma ima samo neznatnu sličnost sa velikim dizajnom
samoobnavljajućeg sistema kojeg Logan propagira. Ali u dubini,
svako od nas želi da se on nekako ostavari.
Dobra vijest je ta što nije nemoguće da Hrišćanska
adventistička crkva postane samoobnavljajući sistem! To može
zahtijevati mnogo rada i poteškoća, ali ako istrajemo, to se može
desiti. Bog je sa adventističkom crkvom i Njegova velika želja je
da je vidi uspješnom u misiji na koju ju je pozvao. Zato, iako iz
ljudske perspektive izgleda nemoguće, iz božanske perspektive
se može dosegnuti. Logan nas savjetuje odakle početi.
Na kraju zasijedanja „Sjemena“ 1997., Logan je zapazio da
kada denominacija otkrije da više nije efikasna u sakupljanju
žetve kao nekada, odgovor za ponovno sticanje te efikasnosti leži
u njenoj istoriji. Ako će denominacija pažljivo ispitati šta je
radila u svojim prvim danima koji su je učinili tako moćnim
Božjim sredstvom, obično će otkriti šta treba da radi da bi
ponovo postala moćan kanal za izlivanje Božjeg Duha. Odgovor
leži u našoj istoriji.
U prvom dijelu ove knjige istražili smo početak
adventističke istorije. Tu smo otkrili živ pokret, kojeg je Bog
vodio, kojem je bila važna žetva. Prioritet crkve je bio doći do
žetve i sva njena sredstva bila su namijenjena za to. Tako smo
otkrili da su pastori, uglavnom, bili osnivači crkava i evanđelisti
radije nego staratelji. Možda će ovo ponovno otkriće o ulozi
pastora pomoći današnjoj crkvi da se ponovo sjeti svojih
prioriteta iz prvih dana.
Ne, mi ne možemo kopirati devetnesti vijek u dvadeset prvi,
ali možemo učiti iz njega i primijeniti principe na današnju

212
crkvu. Kada su čuli da autor govori o stvaranju područja sa
petnaest malih crkava da bi pastori bili slobodni za osnivanje
crkava, posebno u urbanim područjima, neki su primijetili da
crkve, jednostavno, neće prihvatiti tu ideju. Neki su to čak
nazvali ludom idejom. Oni su možda u pravu, ako mislimo samo
na današnju crkvu. Većina današnjih crkava je egocentrična i
žele svoj dio kolača. U toj vrsti pokreta, stvaranje područja sa
petnaest crkava jeste nemoguće.
Međutim, ako crkve shvate istoriju ranog adventizma i savjet
Elen Vajt i pastorskim stajanjem iznad glave crkavama i ako
jasno shvate da oni služe pod obilježjem Onoga koji im je
naložio da dođu do žetve, oni će uraditi šta god je potrebno da
poslušaju Gospodara kojeg vole. Drugim riječima, u crkvama
moramo stvoriti misionski mentalitet da promjena u okrugu sa
petnaest crkava ne bude donesena zakonom, već da je same
crkve traže, jer je vide kao djelo poslušnosti njihovom vaskrslom
Gospodu.
Autor je primijetio da kada su crkve podučene i kada se u
njima uspostavi misionski mentalitet, one male crkve su voljne
da budu dio nove paradigme, uključujući i područje sa petnaest
crkava, da bi došle do žetve. Ova promjena stava se stvara zbog
toga što crkve sada imaju novi prioritet: sakupljanje žetve. Zato,
prvi korak u kretanju sjevernoameričkog adventizma ka
samoobnavljajućem sistemu je stvaranje misionskog mentaliteta
u crkvama Sjeverne Amerike. Očigledno, ovo se neće desiti
preko noći i neće biti sveobuhvatno i masovno. Svaki pokret
počinje pomalo i širi se. Tako je i sa pokretom za stvaranje
samoobnavljajućeg sistema.
Na početku novog vijeka, Hrišćanska adventistička crkva u
Sjevernoj Americi stoji na pragu novog početka: obrazovanje
pastora, crkava i oblasti u pogledu osnivanja crkava i
samoobnavljajućeg sistema. U stvari, ideja o osnivanju crkava je
prihvaćena veoma dobro i osnovano je mnogo novih crkava. Ali
to je samo početak. Mnogi koji su prihvatili osnivanje crkava

213
nisu još sagledali neophodnost stvaranja samoobnavljajućeg
sistema. O tome se radi u pogledu obrazovne faze.
Koje se metode mogu koristiti za obrazovanje o paradigmi
reprodukcije? Sjednice „Sjemena“ pomažu da se stvori ova
vizija. Uz to, organizuju se sastanci pastora i kongresi vjernika,
na kojima se ljudi edukuju po pitanju ovih novih koncepata.
Teološki fakultet i obrazovni sistem, uprava i odjeljenja oblasti,
svima je potrebno obrazovanje po pitanju nove paradigme. Dio
obrazovnog procesa obuhvata članke u časopisima koje izdaje
dotična denominacija, knjige kao što je ova, obavještenja i
mnoštvo drugih mehanizama za stvaranje misionskog mentaliteta
i samoobnavljajućeg sistema u Hrišćanskog adventističkoj crkvi
u Sjevernoj Americi.
Iako obrazovni proces duboko zadire u pomaganju crkvi da
postane samoobnavljajući sistem, neophodno je mnogo više od
obrazovanja. Biće potrebne određene strukturalne promjene da se
pomogne stvaranje novog misionskog mentaliteta. To je mjesto
gdje se javljaju teškoće, ali samo zato što pokušavamo preći u
drugu fazu prije nego što smo završili prvu. Kada se stvori
misionski mentalitet, do strukturalne promjene će doći mnogo
lakše. To ne znači da neće biti traumatično, ali to će biti mnogo
lakše obaviti sa misionskim mentalitetom.

Sistem osnivanja crkava umnožavanjem

Logan je naveo nekoliko strukturalnih elemenata koji se

trebaju ugraditi u sistem reprodukcije. 149 Prvi je ono što on zove
„Inkubatori za nove crkve“. Ova organizacija se pojavila tokom
prve godine postojanja crkve. Njena funkcija je da vodi osnivače
crkava, njihove bračne drugove i ključne vođe kroz proces
osnivanja zdrave nove crkve. Potreban je trener da redovno radi
sa ovim osnivačima crkava. Trener će, takođe, pomoći crkvi da
otkrije sredstva potrebna za početak. U „Inkubatoru za nove
crkve“ vođe se sastaju svakog mjeseca da uče jedni od drugih i
149
Ovi prijedlozi su dati na već pomenutom času.
214
od trenera. U vremenu između mjesečnih sastanaka trener lično
posjećuje svakog osnivača, dajući mu podršku najmanje dva puta
mjesečno. Najusamljeniji radnik u denominaciji je osnivač
crkava. Jedina osoba usamljenija od osnivača je njegov bračni
drug.
Jedini personal potreban za Inkubator za nove crkve je
trener. U prvim fazama, ova osoba će biti zaposlena na nivou
unije. Zatim će raditi sa Inkubatorom za nove crkve u svakoj
oblasti te unije (pretpostavimo maksimum od pet oblasti). Svi
osnivači crkava u oblasti koji počinju biće zajedno u Inkubatoru
za nove crkve. Kako se u uniji bude povećavalo osnivanje
crkava, možda će biti potrebno zaposliti više od jednog trenera ili
postaviti poziciju trenera na oblasni nivo. Dok ovo pišem, dvije
unije su zajedno zaposlile jednu osobu za ovu vrstu
odgovornosti. Najveće pitanje je plaćanje trenera. Međutim, kako
nove crkve i stvaranje samoobnavljajućeg sistema postaju
prioriteti u crkvi i u oblasti, sredstva će prestati biti glavni
problem. Uradićemo ono što smo postavili kao prioritet.
Druga struktura koja će biti potrebna kako se osnivanje
crkava bude razvijalo u oblasti je ono što Logan naziva "Mreže
novih crkava". To je grupisanje crkava koje postoje jednu do tri
godine. Time se zajedno grupišu ove nove crkve da bi se pružila
pomoć za njihova pitanja i potrebe. Problemi crkve stare jedne
do tri godine su drugačiji od problema crkve koja tek počinje.
Umnožavanje mora biti utkano u crkvu tokom ovog perioda ili
ona neće postati dio sistema multiplikacije. Treneri moraju biti
dobro obrazovani da pomognu ovim crkvama da se sistem
multiplikacije stavi u njihov "DNK". Svaka crkva u sistemu
multiplikacije treba osnivati svoj uprvu crkvu u okviru od tri do
pet godina starosti. Mreže novih crkava omogućuju da to postane
stvarnost.
Koliko često bi se trebale sastajati Mreže novih crkava? To
će varirati, u zavisnosti od potreba, ali bi minimum trebao biti
jednom u tri mjeseca radi sastanka vođa. Između tih sastanaka
trener bi trebao kontaktirati sa osnivačem najmanje jednom

215
mjesečno. U našem savremenom dobu masovne komunikacije
sve ovo ne mora biti kroz lični kontakt, već preko elektronske
pošte, faksa i telekomunikacije.
Treća struktura koju je Logan predložio je struktura mreže
matičnih crkava. Ova mreža vodi pastore kroz proces njegovanja
posvećenosti crkvi i praktikovanja efikasne strategije koja za
rezultat ima pokretanje nove crkve. Drugim riječima, ova
struktura pomaže da se postojeća crkva reprodukuje. Da bi se u
oblasti formirala ova mreža, ujedinjuju se dvije ili tri crkve koje
planiraju osnivanje nove crkve. One osnivaju tri zasebne crkve u
isto vrijeme, ali se povezuju zajedno da bi rješavale zajedničke
probleme u okviru crkava koje sponzorišu novu crkvu. To služi
da pomogne crkvama da budu predane osnivanju crkava radije
nego da se samo nadaju da će jednog dana osnovati crkvu.
U ovoj strukturi, trener radi sa sve tri matične crkve, vodeći
ih kroz fazu izgradnje jezgra do rođenja nove crkve. Nakon ove
faze, nova crkva će se priključiti mreži Inkubator za novu crkvu,
a trener će ostati sa mrežom matičnih crkava da im pomogne u
prevazilaženju problema koji se javljaju nakon osnivanja crkve.
Četvrta struktura, koju Logan pominje kao Sistem farme
vođa, je, takođe, potrebna: način da se mobiliziraju i podignu
nove vođe iz žetve koje će postati budući osnivači crkava. Gdje
se mogu pronaći ovakve vođe? U cijelom sistemu. Treneri mogu
posmatrati vođe koje se nalaze u svim novim crkvama. To su
primarni kandidati za osnivače crkava. Teološki fakultet i ostale
obrazovne institucije mogu igrati glavnu ulogu u pozivanju
mladih vođa da postanu osnivači crkava. Međutim, to nije samo
promjena trenutnog broja studenata teologije u osnivače crkava;
neophodno je poslati jednu čitavu novu vrstu vođe na teološki
fakultet, onog za kojeg su na terenu otkrili da ima liderske
sposobnosti potrebne za nove crkve. Treneri će biti oni koji će,
prije svih, moći preporučiti vođe za nove crkve. Proces procjene
će, takođe, pomoći da se identifikuju oni kojima je Bog dao
ulogu osnivača crkava.

216
 Sve ovo se može uraditi sa samo jednom početnom platom
na nivou unije. Ovo zapošljavanje trenera koji mogu ostvariti
svaku od četiri gore pomenute mreže je druga po redu najveća
strateška potreba. To prati obrazovni proces za samoobnavljajući
sistem u okviru adventizma u Sjevernoj Americi. Izbor osoblja
koje će služiti kao treneri je od vitalne važnosti. Samo oni koji su
jasno shvatili samoobnavljajući sistem mogu biti zaposleni na
tom položaju, inače se neće dogoditi mnogo toga.
Sa pravom osobom na trenerskoj poziciji u oblasti, sa
uspostavljenjem svake od mreža u oblasti i sa novcem
oslobođenim da se zaposli više osnivača crkava, razumljivo je da
oblast može udvostručiti broj svojih crkava svake tri do pet
godina. I svaka od ovih novih crkava nastala bi iz žetve,
stvarajući tako ogroman rast u sjevernoameričkom adventizmu.
Ako su osnivanje crkava i samoobnavljajući sistem prioritet
adventističke crkve u Sjevernoj Americi, onda dodatak jedne
plate da se to uradi ne bi trebao biti prepreka. Novac za osnivanje
crkava ne smije se koristiti za drugi sloj uprave, već se treba
koristiti isključivo za osnivače crkava. Moramo uložiti ova
minimalna sredstva u obuku osnivača crkava, ako smo ozbiljni
po pitanju ponovnog stvaranja pokreta za osnivanje crkava.
Trenutno, najveća prepreka osnivanju crkava nisu finansije,
već pronalaženje pravih ljudi koji bi poslužili kao treneri. Nema
mnogo ljudi koji shvataju kako ostvariti samoobnavljajući
sistem. Mi ih moramo pronaći. Oni su ti koji vrše reprodukciju.
Od osobe koja već nije vršila reprodukciju ne može se tražiti da
bude trener. Ovi ljudi se mogu brzo edukovati kao treneri za
osnivanje crkava. Postoji mnogo materijala dostupnog za
obavljanje ovog treninga. 150
Dobri treneri su spretni ljudi koji postavljaju mnogo pitanja i
odbijaju da daju mnogo odgovora. Umjesto toga, oni pomažu da

150
Jedan od najboljih materijala je djelo Stiva Ogna i Tomasa Nebela,
Empowering Leaders Through Couching: A Self-Study Resource Kit for Those
Who Mentor Volunteer Leaders, Pastors, and Church Planters (Church Smart
Resources).
217
crkva ili osnivač crkava uspješno dođe do ispravnih rješenja za
njih. Dobar trener će smatrati osnivača i crkvu odgovornima,
pozitivno ih ojačati i jasno vidjeti potencijal u ljudima koji se
obučavaju. Logan navodi pojedinačne korake procesa za trenere:
1. Slušajte pažljivo.
2. Brinite se lično.
3. Potvrdite napredak.
4. Fokusirajte planove.
5. Obučavajte ljude vještinama službe.
6. Upućujte konkretne primjedbe.

Siže

Stvaranje samoobnavljajućeg sistema počinje procesom

obrazovanja, obrazujući i vjernike i sveštenike. Oni moraju
razviti misionski mentalitet i naučiti kako da stvore
samoobnavljajući sistem da bi došli do žetve za Hrista. Kada se
obavi ova edukacija, treneri se trebaju zaposliti na unijskom
nivou, a kasnije na oblasnom nivou. Ovi treneri će raditi na
razvoju četiri mreže: Inkubator za nove crkve, Mreža novih
crkava, Mreža matičnih crkava i Sistem farme vođa.
Kada se stvori ova osnovna struktura, osnivanje crkava će se
početi povećavati širom adventizma. Međutim, ovdje postoji više
od same strukture, jer, kao što je rečeno, temelj svega toga je sila
Svetog Duha, izlivena na crkvu koja je dovoljno ozbiljna po
pitanju žetve da promijeni svoju strukturu i tako omogući
sakupljanje posljednje žetve na Zemlji. Hajde da počnemo sada!

218
 17
Epilog

Božja žarka želja za izgubljenima je ono što nas je pokrenulo

na ovo putovanje. Isusova žarka želja za sakupljanjem žetve nam
mora pomoći da završimo naše putovanje. Osnivanje crkava nije
još jedna hir koji će proći, jer je ukorijenjen i utemeljen u Božjoj
čežnji. Adventisti su uvijek vjerovali da će se Božje djelo završiti
u sjaju slave zadobijanja duša. Međutim, moguće je da se ova
slava pojavi bez ozbiljnog osnivanja crkava. Zato, osnivanje
crkava je u srcu Božjeg plana za sakupljanje konačne žetve. Biti
neposlušan ovome znači biti kriv za zanemarivanje naše
dužnosti.
Vidjeli smo da je adventizam počeo kao pokret za osnivanje
crkava. U većem dijelu svijeta nastavio je to i biti. Crkva je
najviše u zapadnom svijetu zanemarila ulogu pastora u osnivanju
crkava i zamijenila je ulogom pastira/staratelja koja je dominirala
adventističkom službom tokom većeg dijela dvadeset prvog
vijeka. Došlo je vrijeme da se Hrišćanska adventistička crkva u
Sjevernoj Americi vrati svojim korjenima, sa svojim pastorima
ponovo čvrsto postavljenima u ulogu osnivača
crkava/evanđeliste. Suviše je kasno za odlaganje ovog pokreta.
Ova knjiga nije samo poziv da se osnivaju crkve. To je
prodoran glas, koji poziva crkvu da ponovo postane pokret za
osnivanje crkava. Zbog toga je toliko suštinski važno, kao što
smo govorili u prethodnom poglavlju, da se crkva počne kretati u
tom novom smjeru. Mi moramo osnivati crkve koje će, zauzvrat,
osnivati crkve. Božja žetva je veoma velika a Njegovih radnika
je malo, ali Njegova sila je toliko moćna da ne možemo
neuspjeti.
U svjetlu žetve i kao odgovor na Božju žarku želju za
izgubljenima, vrijeme je da se osnivanje crkava postavi kao
219
glavni prioritet sjevernoameričkog adventizma. Ono mora biti na
vrhu dnevnog reda Sjevernoameričke divizije, svake unije, svake
oblasti i svake mjesne crkve. Potreba za osnivanjem crkava mora
pulsirati u svakom dahu koji uzmemo. Vika žetve poziva crkvu
da završi zadatak koji joj je dao njen Gospodar. Ne smije biti
opravdanja dok gledamo izgubljenost čovječanstva, posebno u
našim velikim gradovima. Više nije sigurno "igrati se" crkve ili
ćemo biti krivi što smo gubili vrijeme dok se odvijala drama.
Moramo izaći iz sigurnosti naših tapaciranih klupa u opasne
ulice naših zajednica, tražeći izgubljene i dovodeći ih Isusu.
Neka nam Bog pomogne da osnujemo ove crkve prije nego
što bude suviše kasno. Neka umnožavanje crkava postane naša
strast koja će nas potpuno obuzeti, dok Bog čežnja za
izgubljenima ponovo teče našim venama. Sada je vrijeme da se
pokupi žetva. Idite! Osnujte crkvu!

220