Zavarivanje

DAFER KUDUMOVI ZAVARIVANJE I TERMIKA OBRADA
1. ZNAAJ I ULOGA ZAVARIVANJA U MAINSTVU

1
PREDGOVOR
Obzirom da je zavarivanje jedna od tehnologija u oblikovanju metalnih
konstrukcija svih vrsta poev od mostogradnje, industrijskih hala, brodogradnje,
mainogradnje, visokih pei i drugih metalurkih postrojenja, procesna industrije
pa do atomskih centrala, reaktivnih motora, svemirskih letilica itd. ovim
udbenikom su se eljele dati osnovne upute u zavarivanju i pojavama koje prate
ovu tehnologiju. irina primjene i znaaj radova koji se zavarivanjem ostvaruju
su razlozi zbog kojih se osjeala veoma jaka potreba za ovakvom knjigom, koja
e dati osnove pojmova pri zavarivanju i njegovim posljedicama u sluaju
primjene raznovrsnih elika koji su u upotrebi - od konstrukcionih niskougljinih
pa preko niskolegiranih do visokolegiranih : nehrajuih, vatrootpornih i drugih
elika. S druge strane veoma velika primjena je i konstrukcija obojenih metala i
njihovih legura, pa je i tu trebalo dati osnovne smjernice i karakteristike ovih
materijala. U knjizi ZAVARIVANJE I TERMIKA OBRADA prikazane su
termike karakteris - tike procesa zavarivanja, karakteristike gasnog i elektro
postupaka zavarivanja te pojave koje prate zavarivanje kao deformacije i sl. i
otklanjanje istih. Znaajno je napomenuti da je ovdje dato posebno mjesto
termikoj obradi, a posebno onoj koja prati tehnologiju zavarivanja. Prikazan je i
uvod u nove tehnologije (automatizira - nog i robotiziranog) karaktera. Na kraju
je data jedna od moguih organizacija zavarivake proizvodnje. Knjiga je
raena uglavnom prema nastavnom planu i programu FAKULTETA
ELEKTROTEHNIKE I MAINSTVA, odsjeka ENERGETSKO MAINSTVO
na treoj godini studija UNIVERZITETA U TUZLI.
Dakle knjiga je namijenjena studentima, inenjerima u proizvodnji u
razliitim granama privrede, tehniarima i svim onim koji se bave zavarivanjem.
Knjiga obuhvata i dio standarda kroz koji se provlai tehnologija zavarivanja.
Koriteni su dijelovi postojeeg standarda koji nadomjeta BAS, zatim su koriteni
DIN i EN.
Naa privreda je na takvom nivou da joj ova knjiga treba, i ona je tu, da
dade skroman doprinos u revitalizaciji industrije, postojeoj proizvodnji kao i
koritenju novih tehnologija .
Na kraju autor se eli zahvaliti racenzentima, te posebice tehnikom
urednitvu Mr. Kemalu Mujkiu, dipl. in. ma., asistentu Jasminu Smajiu , dipl.
in. el., studentima Eldinu Huremoviu i Admiru Avdiu, koji su uloili dosta
truda na koncipiranju teksta, crtea itd. Autor je zahvalan kolegama profesorima i
asistentima: Muhamedu Mehmedoviu, Emiru ariu, Sandiri Alagi i Izetu Aliu,
te privrednicima i TPK-u koji su na bilo koji nain pomogli da ova knjiga bude
dostupna javnosti.
Posebno je zahvalan svojoj porodici na strpljenju pri radu na ovoj knjizi .
Takoe je zahvalan svima onima koji na korektan nain budu dali primjed
- be na uoene greke .
DAFER KUDUMOVI

2

Ovu knjigu posveujem
svojim rahmetli roditeljima

Dafer Kudumovi
3
Tablica 1. Oznaavanje ica za elektroluno zavarivanje pod zatitom plina
nelegiranih i mikrolegiranih elika DIN 8559

4

Tablica 2. Oznaavanje ice za TIG zavarivanje nelegiranih i
mikrolegiranih elika DIN 8559

5

Tablica 3. Oznaavanje punjenih ica za elektroluno zavarivanje pod
zatitom i bez zatite plina - DIN 8559 (priprema za EN)
6

7
Tablica 4. Dodatni materijali za elektroluno zavarivanje elika otpornih
na povienim temperaturama DIN 8575

8

Tablica 5. Oznaavanje dodatnih materijala za zavarivanje nehrajuih i
vatrootpornih elika DIN 8556
9

10
Tablica 6. Oznaavanje dodatnih materijala za zavarivanje aluminijuma i
aluminijskih legura DIN 1732
11

12
Tablica 7. Oznaavanje dodatnih materijala za zavarivanje bakra i
13
bakarnih legura 1733
14
Tablica 8. Pregled najee primjenjivanih nehrajuih, hemijski
otpornih i vatrootpornih elika uz preporuku ica za zavarivanje

15

Tablica 9. Pregled sitnozrnatih elika uz preporuke ica za MAG
zavarivanje

16

Tablica 10. Pregled najee primjenjivanih elika za poviene temperature
uz preporuke za izbor ice za MAG i TIG zavarivanje
17
Tablica 11. Pregled opih konstrukcijskih elika I, uz preporuku, za izbor
ice za MAG i TIG zavarivanje

18
Tablica 12. Pregled Al i Al-legura uz preporuku ica za MIG zavarivanje
19

Tablica 13. Uvjeti MIG zavarivanja Al i Al-legura
Tablica 14. Orijentacijski podaci za runo TIG zavarivanje aluminija
izmjeninom strujom

20

Tablica 15. Pregled Cu i Cu-legura uz preporuku ica za MIG i TIG
zavarivanje
21

22
Tablica 16. Orijentacijski parametri za MIG zavarivanje bakra
Tablica 17. Orjentacijski podaci za TIG zavarivanje bakra i legura

23

24
Tablica 18. Oznaavanje dodatnih materijala za navarivanje DIN 8555
25

Tablica 19. Podjela zatitnih plinova po DIN/EN 439
Tablica 20. Prednosti i nedostaci utjecaja pojedinih zatitnih plinova
26

Tablica 21. Dimenzije kolutova i masa namotane ice (DIN 8559)
Tablica 22. Kriteriji ocjene pogreke plinskih ukljuaka i upljina u zavara
(EN 25817/92)
27

28

Tablica 23. Kriteriji ocjene pogreke vrstih ukljuaka u metalu zavara
(EN 25817/92)

29

Recenzenti :
Dr Azra Imamovi, vanredni profesor
Dr Demo Tufeki, vanredni profesor

tampa : DJL OFF-SET Tuzla
Za tampariju : Sadika Muri, direktor

Tehnika obrada :
Kemal Mujki, diplomirani inenjer mainstva
Avdi Admir, student
Huremovi Eldin, student
Sadraj
1. Znaaj i uloga zavarivanja u mainstvu -------------------------------------------- 1
2. Osnovni pojmovi iz fizike metala i klasifikacija postupaka
zavarivanja ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 4
2.1. Fizika elektrolunog zavarivanja ------------------------------------------------ 6
2.2. Klasifikacija postupaka zavarivanja ------------------------------------------ 16
3. Toplinski procesi pri zavarivanju -------------------------------------------------- 18
3.1. Toplinski osnovi ------------------------------------------------------------------ 18
3.2. Izvori topline pri zavarivanju -------------------------------------------------- 20
3.2.1. Trenutni nepokretni izvori topline ------------------------------------ 20
3.2.2. Pokretni izvori topline neprekidnog dejstva ------------------------ 23
3.2.3. Snani brzopokretni izvori topline ----------------------------------- 27
3.3. Period toplinskog zasiivanja i izjednaavanja temperature pri
zagrijavanju tijela pokretnim izvorima topline ----------------------------- 29
3.4. Utjecaj ivice tijela na prostiranje topline ------------------------------------ 31
3.5. Zagrijavanje i taljenje metala pri zavarivanju ------------------------------ 35
3.5.1. Termiki ciklus pri jednoprolazanom zavarivanju ---------------- 38
3.5.2. Termiki ciklus pri vieslojnom zavarivanju ----------------------- 42
3.6. Zagrijavanje metala gasnim plamenom -------------------------------------- 47
4. Metalurgija zavarivanja -------------------------------------------------------------- 53
4.1. Struktura zavarenih spojeva ---------------------------------------------------- 53
4.2. Apsorpcija gasova u avovima ------------------------------------------------ 60
4.2.1. Apsorpcija oksigena u avovima ------------------------------------- 61
4.2.2. Apsorpcija azota u avovima ------------------------------------------ 62
30
4.2.3. Apsorpcija vodika u avovima ---------------------------------------- 64
4.3. Prsline u zavarenim spojevima ------------------------------------------------ 66
4.3.1. Hladne prsline pri zavarivanju ---------------------------------------- 70
4.3.2. Postupci za spreavanje obrazovanja prslina ----------------------- 71
4.4. Odreivanje temperature predgrijavanja prema metodi BWRA -------- 72
4.5. Kristalizacija i procesi u zoni utjecaja topline ------------------------------ 75
4.5.1. Struktura materijala ava ----------------------------------------------- 75
4.5.2. Transformacije u osnovnom materijalu ----------------------------- 77
4.5.3. Fizikalno - hemijske promjene ---------------------------------------- 79
4.5.4. Praktine posljedice ----------------------------------------------------- 80
5. Zavarivaki materijali ----------------------------------------------------------------- 82
5.1. eljezo ------------------------------------------------------------------------------ 85
5.1.1. elik ------------------------------------------------------------------------ 87
5.1.1.1. Ugljini elici ------------------------------------------------- 90
5.1.1.2. Utjecaj ugljika na osobine elika -------------------------- 91
5.1.1.3. elik razliitih postupaka proizvodnje ------------------- 94
5.1.1.4. Ugljini elik ope namjene -------------------------------- 95
5.1.1.5. Deformaciono ojaan elik --------------------------------- 96
5.1.1.6. Legirani elici ------------------------------------------------- 97
5.1.2. Podjela elika ------------------------------------------------------------ 103
5.1.3. Oznaavanje elika ----------------------------------------------------- 108
5.1.3.1. elici sa negarantiranim sastavom ---------------------- 109
5.1.3.2. elici sa garantiranim sastavom ------------------------- 109
5.2. Nikal i njegove legure ---------------------------------------------------------- 111
5.2.1. Zavarljivost nikla i njegovih legura --------------------------------- 113
5.2.2. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja nikla
i njegovih legura ------------------------------------------------------- 115
5.3. Aluminij i njegove legure ------------------------------------------------------ 116
5.3.1. Zavarljivost aluminija i njegovih legura --------------------------- 119
5.3.2. Struktura i osobine zavarenog spoja -------------------------------- 122
5.3.3. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja
aluminija i njegovih legura ------------------------------------------ 124
5.4. Zavarivanje magnezija i njegovih legura ----------------------------------- 127
5.4.1. Osobine magnezija i njegovih legura ------------------------------- 127
5.4.2. Zavarljivost magnezija i njegovih legura -------------------------- 129
5.4.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja magnezija
5.5. Zavarivanje bakra i njegovih legura ----------------------------------------- 131
5.5.1. Osnovna znanja o osobinama bakra i njegovim legurama ------ 131
5.5.2. Zavarljivost bakra i njegovih legura -------------------------------- 134
5.5.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja bakra
5.6. Primjer zavarivanja cijevi od bakarnih legura ----------------------------- 138
31
6. Dodatni materijali --------------------------------------------------------------------- 140
6.1. Elektrode i ice za zavarivanje ----------------------------------------------- 140
6.1.1. Obloene elektrode ----------------------------------------------------- 140
6.1.2. Podjela obloenih elektroda ------------------------------------------ 142
6.1.3. Oznaavanje obloenih elektroda ----------------------------------- 143
6.1.4. Karakteristike pojedinih vrsta obloge ------------------------------- 146
6.1.5. Osnovna pravila u izboru elektroda --------------------------------- 148
6.1.6. Osnovna pravila u rukovanju elektrodama ------------------------ 150
6.2. ice za MIG/MAG zavarivanje ---------------------------------------------- 151
6.3. Netopiva elektroda -------------------------------------------------------------- 151
6.4. Zatitni plinovi pri zavarivanju ----------------------------------------------- 152
6.4.1. Plinovi i ica za plinsko zavarivanje -------------------------------- 155
6.4.2. Uloga plinova pri zavarivanju ---------------------------------------- 156
6.4.3. Tehnoloki initelji pri automatiziranom i
robotiziranom zavarivanju ------------------------------------------- 160
6.5. Karakteristike i zavarivanje pod zatitom praka EPP) ------------------ 164
6.5.1. Praak za zavarivanje u zatiti praka (EPP) ---------------------- 164
6.5.2. Karakteristike primjene i razvoja MIG/MAG
impulsnog zavarivanja ------------------------------------------------ 165
6.6. Podloge pri zavarivanju prvog sloja ----------------------------------------- 166
6.6.1. Metalne podloge -------------------------------------------------------- 170
6.6.2. Keramike podloge ----------------------------------------------------- 171
6.6.3. Podloge iz stakla -------------------------------------------------------- 171
6.6.4. Naini privrivanja podloga --------------------------------------- 172
6.7. iane elektrode za zavarivanje niskougljinih, mikrolegiranih
i niskolegiranih elika ---------------------------------------------------------------------------------------------- 174
7. Postupci zavarivanja ------------------------------------------------------------------ 182
7.1. Runo elektroluno zavarivanje ---------------------------------------------- 182
7.1.1. Definicije pojmova i nazivi ------------------------------------------- 182
7.1.2. Runo zavarivanje obloenom elektrodom ------------------------ 185
7.1.3. Reimi runog zavarivanja ------------------------------------------- 186
7.1.4. Zavarivanje poloenom elektrodom -------------------------------- 199
7.1.5. Gravitaciono zavarivanje ---------------------------------------------- 200
7.1.6. Zavarivanje pod vodom ----------------------------------------------- 201
7.2. Zavarivanje u zatiti praka --------------------------------------------------- 202
7.2.1. Automatsko zavarivanje pod prakom------------------------------ 204
7.2.2. Reimi automatskog i poluautomatskog zavarivanja
pod prakom ------------------------------------------------------------- 206
7.2.3. Proraun reima zavarivanja prema zadanim
dimenzijama ava ------------------------------------------------------- 211
7.2.4. Utjecaj promjena mrenog napona na oblik i
dimenzije ava pri automatskom i poluautomatskom
zavarivanju pod prakom --------------------------------------------- 219
32
7.2.5. Zavarivanje sueljenih spojeva -------------------------------------- 221
7.2.6. Zavarivanje preklopnih i T-spojeva --------------------------------- 223
7.2.7. Zavarivanje krunih avova ------------------------------------------ 225
7.2.8. Montaa spojeva prije zavarivanja ---------------------------------- 228
7.2.9. Poluautomatsko zavarivanje pod prakom ------------------------- 228
7.3. Teorijske osnove elektrolunog zavarivanja taljivom ianom
elektrodom u zatiti plina ------------------------------------------------------ 229
7.3.1. Podjela postupka -------------------------------------------------------- 230
7.3.2. Elektrini luk u zatiti plina i polaritet iane elektrode -------- 231
7.3.3. Elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom
u zatiti inertnog plina (varijanta MIG) ---------------------------- 232
7.3.4. Elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom
u zatiti aktivnog plina (varijanta MAG) --------------------------------------------------------------- 233
7.3.5. Prenos dodatnog metala kroz elektrini luk ----------------------- 234
7.3.6. Utjecaj jaine struje ---------------------------------------------------- 235
7.3.7. Kratkospojeni prenos -------------------------------------------------- 236
7.3.7.1. Krupnokapljiasti prenos ---------------------------------- 237
7.3.7.2. Prenos u mlazu ----------------------------------------------- 238
7.3.7.3. Pulsirajui prenos ------------------------------------------- 240
7.3.7.4. Oblasti prenosa dodatnog metala pri zavarivanju
varijantom MAG --------------------------------------------- 241
7.3.8. Specijalne varijante GMAW (MSG) postupka
zavarivanja --------------------------------------------------------------- 242
7.3.9. Zatitni plinovi ---------------------------------------------------------- 242
7.3.9.1. Argon ----------------------------------------------------------- 243
7.3.9.2. Ugljinidioksid ----------------------------------------------- 245
7.3.9.3. Skladitenje i distribucija ugljinogdioksida ----------- 245
7.3.9.4. Plinske smjee ------------------------------------------------ 247
7.3.10. Ureaji i pribor -------------------------------------------------------- 251
7.3.10.1. Sastavni dijelovi i opis ------------------------------------ 251
7.3.10.2. Izvor struje zavarivanja ----------------------------------- 253
7.3.10.3. Pitolj za zavarivanje sa crijevima i
kablovima ---------------------------------------------------- 254
7.3.10.4. Ureaj za dovoenje iane elektrode ----------------- 256
7.3.10.5. Komandni ormar ------------------------------------------- 257
7.3.10.6. Pomona oprema------------------------------------------- 258
7.3.11. Priprema osnovnog metala za zavarivanje ----------------------- 258
7.3.12. Tehnologija izvoenja operacije zavarivanja -------------------- 264
7.3.12.1. Podeavanje promijenjivih veliina -------------------- 264
7.3.12.2. Uspostavljanje i prekidanje elektrinog luka --------- 264
7.3.12.3. Pripajanje sastavnih dijelova radnog komada ------- 265
7.3.12.4. Plan zavarivanja ------------------------------------------- 266
7.3.13. Greke pri zavarivanju varijantama MIG/MAG ---------------- 266
7.4. Zavarivanje netaljivom (volframovom) elektrodom u zatiti
33
argona (TIG) ---------------------------------------------------------------------- 268
7.5. Plinsko zavarivanje ------------------------------------------------------------- 271
7.5.1. Zavarivaki plamen ---------------------------------------------------- 272
7.5.2. Tehnologija plinskog zavarivanja ----------------------------------- 273
7.5.3. Razvijai acetilena ------------------------------------------------------ 275
7.5.3.1. Oprema razvijaa acetilena ------------------------------- 277
7.5.3.2. Centrale za acetilen ----------------------------------------- 280
8. Specijalni postupci zavarivanja ---------------------------------------------------- 281
8.1. Elektrootporno zavarivanje (EO) --------------------------------------------- 281
8.1.1. Ureaji za zavarivanje elektrinim otporom ---------------------- 282
8.1.2. Sueljeno zavarivanje elektrinim otporom ----------------------- 285
8.1.2.1. Sueljeno zavarivanje zbijanjem -------------------------- 285
8.1.2.2. Elektrootporno takasto zavarivanje -------------------- 287
8.1.2.3. Bradaviasto elektrootporno zavarivanje--------------- 289
8.1.2.4. Elektrootporno avno zavarivanje ----------------------- 289
8.1.2.5. Visokofrekventno zavarivanje ----------------------------- 290
8.1.2.6. Elektrootporno zavarivanje iskrenjem
(varnienjem) ------------------------------------------------- 290
8.1.2.7. Preklopno zavarivanje elektrinim otporom -----------297
8.2. Zavarivanje pod troskom ------------------------------------------------------ 301
8.3. Aluminotermijsko zavarivanje ------------------------------------------------ 302
8.4. Lijevako zavarivanje ---------------------------------------------------------- 303
8.5. Zavarivanje elektronskim snopom ------------------------------------------- 303
8.6. Zavarivanje plazmom ----------------------------------------------------------- 305
8.7. Zavarivanje laserom ------------------------------------------------------------ 305
8.8. Kovako zavarivanje ----------------------------------------------------------- 309
8.9. Zavarivanje trenjem ------------------------------------------------------------- 309
8.10. Zavarivanje ultrazvukom ------------------------------------------------------ 309
8.11. Difuzijsko zavarivanje---------------------------------------------------------- 311
8.12. Zavarivanje eksplozijom ------------------------------------------------------- 311
8.13. Hladno zavarivanje -------------------------------------------------------------- 313
9. Toplinsko rezanje ---------------------------------------------------------------------- 314
9.1. Plinsko rezanje ------------------------------------------------------------------- 314
9.2. Rezanje upljom obloenom elektrodom i kisikom (oxy - arc) -------- 316
9.3. Rezanje ugljenom elektrodom i stlaenim zrakom (arc - air) ----------- 317
9.4. Rezanje plazmom---------------------------------------------------------------- 317
10. Primjena robota u tehnologiji zavarivanja ------------------------------------- 320
10.1. Razvitak ostalih podruja ------------------------------------------------------ 321
10.2. Strukture voenja robota i fleksibilnih sistema ---------------------------- 323
10.3. Kompjutersko voenje robota i fleksibilnih proizvodnih sistema ----- 329
10.4. Ekonomska opravdanost primjene robota za zavarivanje --------------- 330
34
11. Zavarljivost metala -------------------------------------------------------------------- 333
11.1. Zavarljivost ugljinih konstrukcionih elika ------------------------------- 335
11.1.1. Zavarljivost niskougljinih konstrukcionih elika -------------- 335
11.1.2. Zavarljivost srednje i visokougljinih konstrukcijskih
elika -------------------------------------------------------------------- 336
11.2. Zavarljivost niskolegiranih konstrukcijskih elika ----------------------- 336
11.3. Zavarljivost zakaljivih elika ------------------------------------------------- 338
11.4. Zavarljivost nehrajuih elika ----------------------------------------------- 342
11.4.1. Zavarljivost martenzitnih hromovih elika ---------------------- 344
11.4.2. Zavarljivost feritnih hromovih elika ----------------------------- 345
11.4.3. Zavarljivost austenitnih hrom - niklovih elika ----------------- 346
11.4.4. Tehnologija zavarivanja austenitnih hrom-niklovih elika --- 349
11.5. Zavarljivost lijevanog gvoa ------------------------------------------------ 350
11.6. Zavarljivost bakra i njegovih legura ----------------------------------------- 352
11.6.1. Zavarivanje bakra ----------------------------------------------------- 353
11.6.2. Zavarivanje mesinga-------------------------------------------------- 354
11.6.3. Zavarivanje bronze --------------------------------------------------- 355
11.7. Zavarljivost aluminija i njegovih legura ------------------------------------ 355
11.8. Zavarivanje pri niskim temperaturama -------------------------------------- 358
11.9. Navarivanje tvrdih legura ------------------------------------------------------ 359
142. Toplinska obrada zavarenih spojeva ------------------------------------------- 362
12.1. Predgrijavanje pri zavarivanju ------------------------------------------------ 362
1412.2. Odarivanje -------------------------------------------------------------------- 366
1412.3. Poboljanje -------------------------------------------------------------------- 368
1412.4. Normalizacija zavarenih spojeva ------------------------------------------ 369
1412.5. Oprema za toplinsku obradu ----------------------------------------------- 370
1412.6. Karakteristike toplinskih obrada materijala ----------------------------- 371
1412.6.1. Postupci arenja ---------------------------------------------------- 371

12.6.2. Stabilizacionao arenje ------------------------------------------------------------- 372
1412.6.3. MEHKO ARENJEehko arenje ------------------------------- 378
1412.6.4. NORMALIZACIJAormalizacija-------------------------------- 378

12.6.5. OSTALI PROCESI ARENJAstali procesi arenja ------------------------- 381
1412.6.6. Temperature i proces termike obrade za pojedine
materijale383EMPERATURE I PROCES TERMIKE OBRADE ZA POJED

12.6.7. Plinski plamenici za toplinsku obradu zavarenih spojeva ------------------- 385

1412.6.8. Postupci zagrijavanja kod arenja -------------------------------------------- 386
1412.7. KALJENJEaljenje ------------------------------------------------------------ 386

1412.7.1. Kaljenje sa kontinualnim hlaenjem (obino kaljenje) ------------------- 387
35
1412.7.1.1. Kaljenje u dvije sredine ------------------------------- 387

1412.7.1.2. Stepenasto kaljenje ------------------------------------------------------------ 388

1412.7.2. Izotermno kaljenje --------------------------------------------------------------- 389

1412.7.3. Kaljenje strujom fluida ---------------------------------------------------------- 389

1412.8. ZAGRIJAVANJEagrijavanje ---------------------------------------------------- 390

1412.9. HLAENJE I SREDSTVA ZA HLAENJElaenje i sredstva za hlaenje392
1412.10. CEMENTACIJAementacija ----------------------------------------------- 393
1412.11. NITRIRANJEitriranje ------------------------------------------------------ 395
1412.12. Karbonitriranje ------------------------------------ 395ARBONITRIRANJE
13. Naponi i deformacije u zavarenim spojevima ---------------------------------- 397
13.1. Nastajanje deformacija i zaostalih napetosti ------------------------------- 397
13.2. Spreavanje nastajanja trajnih deformacija -------------------------------- 399
13.3. Ravnanje deformiranih dijelova ---------------------------------------------- 402
13.4. Primjeri toplinskog ravnanja -------------------------------------------------- 405
13.5. Osnovne smjernice za toplinsko ravnanje pojedinih materijala -------- 407
13.5.1. Nelegirani elici ------------------------------------------------------- 407
13.5.2. Niskolegirani elici --------------------------------------------------- 408
13.5.3. Visokolegirani elici-------------------------------------------------- 408
13.5.4. Lijevani elici ---------------------------------------------------------- 409
13.5.5. Aluminij i legure aluminija ----------------------------------------- 409
13.5.6. Bakar i legure bakra -------------------------------------------------- 410
13.6. Mjerenje napona i deformAcija ---------------------------------------------- 410
13.6.1. Mehaniki deformometri -------------------------------------------- 410
13.6.1.1. Deformometar sa indikatorima satnog tipa ---------- 411
13.6.1.2. Deformometri sa optikim preobraajem ------------- 411
13.6.1.3. Deformometri sa kapacitativnim preobraajem ----- 412
13.6.1.4. Deformometar sa induktivnim preobraajima -------- 412
13.6.2. Pneumatski pretvarai ------------------------------------------------ 413
13.6.3. Elektro tenzometrija -------------------------------------------------- 414
13.6.4. iani tenzoregistri --------------------------------------------------- 414
13.6.5. Folijski tenzoregistri ------------------------------------------------- 415
13.6.6. Odreivanje napona u dubini metala ------------------------------ 416
13.7. Inenjerski postupak raunskog odreivanja deformacija
i napona pri zavarivanju -------------------------------------------------------- 421
13.7.1. Postupak raunskog odreivanja deformacija
i napona pri zavarivanju --------------------------------------------- 421
36
13.7.2. Odreivanje povrine plastine deformacije --------------------- 424
13.7.3. Raunsko odreivanje opih deformacija pri zavarivanju ---- 427
13.7.4. Raunsko odreivanje lokalnih deformacija pri
zavarivanju ------------------------------------------------------------- 429
13.7.5. Odreivanje kutnih deformacija pri navarivanju
na povrinu lima ------------------------------------------------------ 430
13.7.6. Odreivanje kutnih deformacija pri zavarivanju
T spojeva ------------------------------------------------------------ 433
13.8. Odreivanje deformacija zavarenih okvira --------------------------------- 435
13.9. Svoenje napona i deformacija u doputene granice --------------------- 438
14. Proraun zavarenih spojeva -------------------------------------------------------- 440
14.1. Prikazivanje avova spojeva -------------------------------------------------- 440
14.2. Raspodjela napona u avovima ----------------------------------------------- 443
14.3. Proraun statiki optereenih zavarenih spojeva -------------------------- 446
14.3.1. Definiranje napona u kutnim avovima --------------------------- 447
14.3.2. Proraun avova sueljenih spojeva ------------------------------- 448
14.3.3. Proraun kutnih avova ---------------------------------------------- 448
14.3.3.1. Aksijalno napregnuti zavareni spojevi ---------------- 450
14.3.3.2. Zavareni spojevi izloeni normalnim
i smiuim naponima ------------------------------------- 453
14.3.3.3. Spojevi napregnuti smiuim naponima
uslijed torzije ----------------------------------------------- 455
14.4. Pregled jednadbi za proraun zavara --------------------------------------- 460
14.5. Proraun dinamiki optereenih zavarenih spojeva ---------------------- 464
15. Kontrola i ispitivanje zavarenih spojeva ---------------------------------------- 467
15.1. Kontrola bez razaranja --------------------------------------------------------- 467
15.2. Ispitivanje bez razaranja ------------------------------------------------------- 469
15.3. Ispitivanje razaranjem ---------------------------------------------------------- 470
16. Organizacija zavarivake proizvodnje ------------------------------------------- 472
16.1. Proizvodnja profila -------------------------------------------------------------- 472
16.2. Nain izrade zavarenih profila ------------------------------------------------ 473
16.3. Linija za izradu zavarenih profila u horizontalnom poloaju ----------- 477
16.4. Transporteri linije izrade lamela ---------------------------------------------- 478
16.5. Autogena rezaica za popreno odrezivanje ------------------------------- 479
16.6. Ureaj za popreno zavarivanje limova ------------------------------------- 480
16.7. Ureaj za bruenje nadvienja zavara --------------------------------------- 481
16.8. Ureaj za formiranje profila --------------------------------------------------- 482
16.9. Ureaj za zavarivanje profila ------------------------------------------------- 483
16.10. Ureaj za prekretanje profila ------------------------------------------------- 484
16.11. Postrojenje za proizvodnju cijevi sa uzdunim avom ------------------ 484
16.12. Uvoenje robotiziranih linija u zavarivakoj proizvodnji -------------- 486
37
17. Prilozi
18. Literatura


Znaajno mjesto u razvoju metalne industrije zauzima nain spajanja
metala i njihovih legura (materijala).
Od prvih spajanja materijala, u nekoj vezi, do danas, dolo je do velikog
razvoja postupaka i tehnologija, a naravno uoene su i bitne razlike u razvoju
pojedinih tehnologija. Razvojem metalne industrije dolo je do itavog niza novih
naina dobijanja metala, obrade, spajanja kao i upotrebe metala.
Zavarivanje spada u moderniji nain spajanja materijala koji omoguava
nastajanje materijalnog kontinuiteta izmeu spojenih materijala.
Ovim postupkom, u odnosu na prethodne postupke spajanja, izbjegnuto je
slabljenje materijala kao kod zakivanja ili spajanja zavrtnjima, nosivost se pove -
ava do nosivosti osnovnih materijala, konstrukcija je laka i ljepa itd. sl.1.
Zavarivanje, dakle, predstavlja spajanje dva elementa u jedinstvenu cjelinu.
Ono je veoma primjenjivo u proizvodnji metalnih konstrukcija u reparaci - jama
metalnih proizvoda. Savremena industrija ne moe se zamisliti bez zavari - vanja
konstrukcija:
mostogradnja , automobilska industrija , interkontinentalne rakete , nuklearna i
konvencionalna energetika, cjevovodi, prekookeanski brodovi, zgrade, strojevi
itd..
Slika 1.
a) Zavareni spoj b) Zakovani spoj

Zavarivanje spada u najekonominije naine spajanja materijala. Utede
materijala i obezbjeivanje materijalnog kontinuiteta su osnovne prednosti koje
zavarivanje prua u konstruktivnom smislu.
Zavarivanjem je omogueno da se potisnu neke livene konstitucije koje su
i tee i komplikovanije u izradi.
Zavarivanje predstavlja najjednostavniji i najjeftiniji nain nanoenja sloje-
va metala na osnovnu masu drugog metala.
38
Prednosti zavarivanja u odnosu na druge postupke spajanja materijala jesu
slijedee :
Zavarivanjem se postie bolje iskoritenje materijala i laka konstitucija.
Zavarivanje se moe primjeniti za sve konstrukcije.
Zavarivanje se primjenjuje u svim podrujima metalopreraivake industrije i
konstruktorima daje gotovo neograniene mogunosti.
Spada u red najjeftinijih postupaka spajanja metala.
Kao tehnoloki postupak zavarivanje ima i svojih ograniavajuih faktora,
a to su :
Utjecaj ovjeka na kvalitet.
Postojanje strukturnih nehomogenosti.
Mogunosti prisustva greaka materijalne nehomogenosti.
Mogunost prisustva unutranjih napetosti.
Sva ova ogranienja dovela su do nastanka niza standarda i propisa kojima
podlijeu zavarene konstrukcije.

Razvoj zavarivakih postupaka kroz historiju

Tragovi zavarivanja su vidljivi jo u bronanom dobu, gdje je na nekim
proizvodima ostvareno zavarivanje tlakom. U Britanskom muzeju nalazi se neko -
liko eljeznih alata iz starog Egipta i Sirije izvedenih kovakim zavarivanjem i
tlakom. U srednjem vijeku znaajan broj oruja je izveden u zavarivakoj izvedbi.
Moderan zavarivaki proces poeo se odvijati pojavom dva faktora u zavarivakoj
tehnologiji i to : otkriem acetilena i otkriem elektrinog luka.
Elektrini luk je otkriven prvi put izmeu ugljinih elektroda, otkrio ga je
Nikolaj Bernados, te se prvi put pojavio u tehnici zavarivanja 1881 god.
Godine 1885. postupak je prvi put patentiran u Engleskoj, a 1887. god. u
SAD-u.
Godine 1892. javljaju se ideje o primjeni metalnih elektroda, dok se do
tada koristila uglavnom ugljina elektroda.
Od 1907. do 1914. god. veanin Kjelberg intenzivno radi na usavravanju
metalnih elektroda sa mineralnom oblogom na bazi silikata, karbonata i drugih
minerala.
Od 1885. do 1900. god. prof. Elih Thompson prijavljuje itav niz patenata
iz podruja elektrootpornog zavarivanja kao to su takasto, avno i sueljeno
elektrootporno zavarivanje.Lindeovim otkriem dobijanja kisika plinsko zavari -
vanje dolazi do izraaja.
U periodu od 1900. do 1918. god. plinsko zavarivanje i zavarivanje oblo -
enom elektrodom ine glavne zavarivake postupke u svijetu.
Prvi svjetski rat dovodi do nagle ekspanzije potronje materijala, ali i do
razvoja tehnike zavarivanja.
Godine 1914. Englezi prave prvi brod u potpuno zavarivakoj izvedbi.
Sanacija sabotaom oteenog broda u Njujorkoj luci, primjenom teh -
nike zavarivanja imala je presudan znaaj na primjenu zavarivanja u brodogradnji.
Tokom prvog svjetskog rata u SAD-u je formiran Ratni komitet za zavari -
vanje koji je 1919. godine prerastao u Ameriko drutvo za zavarivanje AWS, sa
osnovnim zadatkom, da se bavi razvojem zavarivanja i srodnih postupaka.
39
1920. godine se pojavljuje zavarivanje topljivom elektrodom. To je bilo
otkrie P.O.Nobela koje se odmah poelo primjenjivati u Amerikoj automobil -
skoj industriji. Ovo zavarivanje vreno je u atmosferi azota i kisika da bi
H.M.Hobart 1926. god. prvi put upotrijebio inertni plin i plinsku mlaznicu.
Hobort, upotrebom helijuma 1920 god., stvara preduvjete da bi 1941. god.
nastao TIG postupak namijenjen prije svega vazduhoplovnoj industriji za zavari -
vanje lahkih legura.
Izraziti porast proizvodnje zavarenih konstrukcija od lahkih legura doveo
je 1948. god. do pojave MIG postupka koji je kasnije naao iroku primjenu u
visokolegiranim i ostalim elinim zavarenim konstrukcijama.
1953. god. Ljubovski i Novoilov, istraujui zavarivake postupke uspje -
no su primjenili kao zatitni plin CO
2
, te su eljeli MIG postupak uvesti u masov-
nu proizvodnju. Time je nastao CO
2
postupak koji je kasnije doivio razliite
modifikacije. Primjena pulsirajuih struja poinje 1960. godine a koritena je
uglavnom kod TIG i MIG/MAG postupaka.
Otkriem CO
2
postupka dolazi do razvoja specijalnih dodatnih materijala
sa unutranjom mineralnom oblogom, tako da spoljna zatita nije vie neophodna.
Godine 1930. Amerika kompanija za cjevovode je razvila postupak za
zavarivanje cijevi elektrinim lukom pod pritiskom. Ova tehnologija je prodana i
afirmisana kod firme Linde koja ga je usavrila, tako da je ovaj postupak odigrao
vanu ulogu u brodogradnji u drugom svjetskom ratu. Ova tehnologija je danas
veoma produktivna i ima iroku primjenu.
Na svjetskoj izlobi u Briselu 1958. godine prvi put je prezentiran postu -
pak zavarivanja pod elektroljakom osvojen i razvijen u Institutu Patona.
Postupak je razvijen za debele i srednje debele materijale i doivio je itav
niz modifikacija od kojih je svakako najznaajnija ona iz 1961. god. izvrena od
strane ARCOS-a.
Godine 1957. Robert Gage je razvio proces slian TIG-u gdje je primje -
nom plazme postigao mnogo veu konstrukciju topline i temperature u elektri -
nom luku. Postupak je poznat pod imenom plazma, a naroito efikasan pokazao se
za termiko sjeenje metala.
Elektronsko zavarivanje, koje kao izvor topline koristi fokusirani snop
elektrona u vakumu, te se paralelno razvijao u Njemakoj i Francuskoj a naroito
za potrebe u nuklearnoj industriji. Danas taj postupak ima iroku primjenu.
Posljednja rije zavarivanja je zavarivanje laserom.Za sada cijena opreme
limitira njenu primjenu, ali ona je sve eklatantnija.
Danas, svi proizvodi ili su proizvedeni tehnologijom zavarivanja ili opre -
mom i postrojenjima koja su zavarena.
Zavarivanje je tehnologija jakih, jer se zavarivanjem pored potroenih
dobara proizvode i proizvodna dobra, ime se nesumnjivo jaa reproduktivna mo
drave.

2. OSNOVNI POJMOVI IZ FIZIKE METALA I KLASIFIKACIJA
POSTUPAKA ZAVARIVANJA

Metali i njihove legure u vrstom stanju imaju kristalnu strukturu. U vo - rovima
prostorno formirane kristalne reetke smjeteni su po odreenom rasporedu
atomi, koji osciliraju oko svog ravnotenog poloaja.
40
Porastom temperature atoma poveava se srednja amplituda njihovog oscilovanja.
Uzajamni utjecaj atoma odreuje rastojanje izmeu vorova kristalne reetke.
Na slici 2.1. prikazan je karakter uzajamnog utjecaja dvije pozitivno naele -
ktrisane estice, koje se nalaze u polju pokretnih elektrona.
Kao dvije mase estice se privlae, ali se isto tako kao dvije pozitivno na-
elektrisane estice odbijaju. Uzajamni utjecaj dva atoma nastao kao rezultat djelo
- vanja sile privlaenja F
pr
i sile odbijanja F
od
, prikazan je punom linijom (rezul -
tantna sila u ovisnosti od rastojanja). Parametar kristalne reetke metala pri
odreenoj temperaturi, koji za veinu metala iznosi (3-5) 10
-8
Slika 2.1.
Dejstvo atoma (Ovisnost sila privlaenja i odbijanja) prema njihovom rastojanju

Za spajanje dva vrsta tijela neophodno je dovesti atome na povrinu spoja na
navedeno rastojanje. To se moe postii pritiskom. Priblino dovoenje zrna
strukture vri se sa difuzijom i prekristalizacijom spoja.
Svojstva metala na mjestu spoja bie slina svojstvima metala u takama
izvan spoja, ako se vri proces difuzije i prekristalizacije.
cm, dat je na slici
kao rastojanje (a) i predstavlja ravnoteno rastojanje izmeu atoma.
Slika 2.2.
a) Stanje prije obrade b) Dejstvo pritiska c) Struktura poslije difuzije
i prekristalizacije
Mogue je takoer prikazati zavisnost temperature i pritiska pri zavariva - nju
istog eljeza iz kojih se vidi da je sa porastom temperature potreban manji
41
pritisak za izvrenje zavarivanja (sl. 2.2). Vee temperature omoguavaju laku
difuziju i bru prekristalizaciju (sl. 2.3.). To znai da vee temperature omogu -
avaju kvalitetnije zavarivanje.
Slika 2.3.
Zavisnost izmeu temperature i pritiska za zavarivanje tehniki istog eljeza
1 - Oblast u kojoj je mogue zavarivanje
2 - Oblast djelimino mogueg zavarivanja
3 - Oblast zavarivanja pritiskom
4 - Oblast zavarivanja topljenjem

Zavarivanje topljenjem kod metala vri se na taj nain to mu se dva segmenta
postave sueljno, te se mjesto njihovog dodira rastopi podesnim izvorom topline
(sl. 2.4.).
Slika 2.4.
Zavarivanje metala topljenjem
a) lokalno rastapanje dijela metala b) kristaliziranje tenog metala

Pri zavarivanju u fazi topljenja segmenata metala uspostavlja se veza izmeu
njih, a osim toga postoji proces difuzije izmeu vrstog i tenog, kao i izmeu
vrstog i upravo vrstog metala. Poslije ovravanja se dobija kompletan
zavaren spoj bez upotrebe spoljanjeg pritiska.
Dakle, moe se rei da je zavarivanje tehnoloki proces dobivanja neraz -
dvojenih spojeva, ostvarenih uspostavljanjem meuatomskih veza izmeu eleme -
nata uz postojanje difuzije, pri emu je kod ovih spojeva karakteristika neprekid -
nost strukture.
2.1. FIZIKA ELEKTROLUNOG ZAVARIVANJA

Elektrini luk je jedan od osnovnih izvora topline pri zavarivanju topljenjem.

42
Slika 2.5.
Vrste zavarivakog luka

Na sl.2.5.a elektrini luk se uspostavlja izmeu elektrode i osnovnog materijala,
dok se na sl.2.5.b luk uspostavlja izmeu dvije elektrode (nezavistan luk). Na
sl.2.5.c je prikazana shema trofaznog luka. Ovdje se luk uspostavlja izmeu dvije
elektrode, kao i izmeu osnovnog materijala i svake elektrode i to u ritmu
promjena trofazne struje.
Poto u svakom momentu gori najmanje po jedan luk, to su ovdje uvjeti
za jonizaciju pri zavarivanju naizmjeninom strujom najpovoljniji.

Slika 2.6.
Elektroluno zavarivanje
a) zavarivanje topljivom elektrodom;
b) zavarivanje netopljivom elektrodom;
1) osnovni materijal;
2) topljiva elektroda;
3) Volframova elektroda;
4) dodatni materijal.

Na sl.2.6.a prikazana je shema elektrolunog zavarivanja topljivom elektro -
dom, dok je na sl.2.6.b prikazana shema elektrolunog zavarivanja netopljivom
(Volframovom) elektrodom, gdje se dodatni materijal dodaje sa strane.
Za zavarivaki luk se upotrebljava istosmjerna ili naizmjenina struja, jednofazna
ili viefazna, sa mrenom ili poveanom uestalou. Kao izvor naiz
mjenine struje slui transformator za zavarivanje, dok kao izvor istosmjerne struje
slui generator ili ispravlja za zavarivanje pri pravoj polarnosti (minus pol na
elektrodi) ili pri obratnoj polarnosti (plus pol na elektrodi).

Zavarivaki luk

Zavarivaki luk predstavlja vrstu stabilnog elektrinog pranjenja kroz gasni
prostor izmeu elektroda. Karakteristika ovakvog pranjenja su mali napon
izmeu elektroda, velika gustina struje i visoke temperature gasa.
Pri zavarivanju istosmjernom strujom elektroda vezana na pozitivan pol izvora
struje zove se anoda, a elektroda vezana za negativan pol katoda. Meutim, pri
zavarivanju naizmjeninom strujom polarnost elektroda se u toku vremena
mijenja u skladu sa uestanou naizmjenine struje. Razmak izmeu elektrode i
osnovnog materijala nazivamo duina luka. Pri zavarivanju sa malim strujama
(kod runog zavarivanja) duina luka je priblino jednaka razmaku izmeu vrha
elektrode i povrine osnovnog materijala. Meutim, pri zavarivanju sa velikim
strujama (kod automatskog zavarivanja pod prakom) duina luka je jednaka raz -
maku izmeu vrha elektrode i povrine rastopa na osnovnom materijalu.
43
Na slici 2.7. data je shema zavarivakog luka, na kojoj oznake predstavljaju
sljedee:
U
l
- napon luka, u V;
U
k
- katodni pad napona, u V;
U
A
- anodni pad napona, u V;
U
s

- pad napona u stubu luka, u V;
1- katodna mrlja;
2- katodna oblast;
3- stub luka;
4- anodna oblast;
5- anodna mrlja:
l- duina luka, u mm.
Slika 2.7.
Shema zavarivakog luka
Iz dijagrama pada napona na sl.2.7. proizilazi:
U
l
=U
K
+ U
s
+ U
A

Na povrini anode i katode nalaze se anodna i katodna mrlja. To su uareni
dijelovi anode i katode kroz koje prolazi sva struja luka. Postojanje uarene
katodne mrlje je neophodan uvjet uspostavljanja i odravanja zavarivakog luka.
U normalnim uvjetima gasovi se sastoje iz neutralnih atoma i molekula, ne sadre
slobodne elektrone i ne posjeduju elektrinu provodnost tj. izolatori su. Da bi
neki gas postao provodnik elektrine struje neophodno je da se u njemu nalaze
slobodni elektroni i joni. Atom iz koga se izdvojio elektron (ima manjak
elektrona) postaje pozitivan jon, dok atom koji ima viak elektrona postaje
negativan jon. Kretanje elektrona i pozitivnih i negativnih jona nazivamo
elektrinom strujom. Proces obrazovanja jona iz atoma i molekula gasa zove se
jonizacija. Emisijom elektrona sa povrine katode se vri jonizacija gasa u
prostoru izmeu elektroda.
Emisija elektrona sa povrine katode se vri pod utjecajem sljedeih faktora:
Termoelektronska emisija nastaje usljed sposobnosti uarene katodne mrlje da
emituje elektrone. Kod teko topljivih materijala, kao to su volfram i grafit,
termoelektronska emisija igra vanu ulogu, dok je kod elektroda od eljeza ta
uloga znatno manja.
44
Autoelektronska emisija nastaje pod utjecajem spoljnjeg elektrinog polja, koje
izaziva emisiju elektrona sa povrine katode. Elektrino polje stvara izvor struje
za zavarivanje. Znaaj autoelektronske emisije opada sa porastom temperature, pa
je ova emisija primarna kod niih temperatura katode.
Emisija elektrona kao rezultat udara jona u katodu. Zbog udaranja pozitivnih
jona u katodu dolazi do izbacivanja elektrona sa katode. Odnos broja izbaenih
elektrona prema broju jona iznosi od 0.3 do 1. Potencijalna i kinetika energija
pozitivnih jona se, usljed udara u katodu, pretvara u toplinu poveavajui brzinu
topljenja elektrode.
Jonizacija gasa u luku. Da bi se elektron odvojio od atoma, pri emu se dobija
slobodan elektron i pozitivan jon, potrebno je utroiti izvjesnu koliinu energije,
koja se zove potencijal jonizacije (brojano je izraen u voltima). Za svaki
elemenat je potrebna odreena energija za njegovu jonizaciju. Veliina
potencijala jonizacije za neke elemente je data u narednoj tablici.
Tabela 2.1.
Elemenat K Na Ca Fe C H O
2
N
2

2

Potencijal
jonizacije
(V)
4.3 5.11 6.11 7.83 11.22 13.5 13.6 14.5
Ukoliko je nii potencijal jonizacije nekog elementa, utoliko je njegov utjecaj
povoljniji na stabilnost zavarivakog luka.
Poetna jonizacija se vri energijom dobijenom kao rezultat neelastinog
sudaranja atoma i molekula gasa koji se nalazi u prostoru izmeu elektroda i
elektrona emitovanih sa povrine katode. Takva jonizacija gasa se vri prema
shemi:
usporen brzi
e A A e 2
0
+ +
+

gdje je:
e
brzi
- brzi elektron (emitovan sa katode i ubrzan elektrinim
poljem);
A
0
i A
+
- neutralni atom gasa i pozitivni jon;
2e
usporen
- usporen elektron.
Dopunska jonizacija gasa u prostoru izmeu elektroda vri se usljed termike
jonizacije i jonizacije zraenjem.
Termika jonizacija postaje znaajna tek kod 1750
0
C. Njena sutina se sastoji u
tome da kod povienih temperatura raste broj sudaranja elektrona sa atomima i
molekulama gasa i na taj nain se poveava mogunost obrazovanja jona.
Jonizacija zraenjem (fotojonizacija) se sastoji u sposobnosti ultraljubi - astih
zrakova da jonizuju gasove sa malim potencijalom jonizacije.
Stepen jonizacije gasa predstavlja odnos broja jonizovanih prema broju neutralnih
estica. Pri atmosferskom pritisku stupanj jonizacije se mijenja sa temperaturom i
potencijalom jonizacije, odnosno vrstom materije (Sl.2.8.).
45

Slika 2.8.
Zavisnost izmeu temperature gasa u stubu luka i stupnja jonizacije
za razne materije x- stupanj jonizacije

Uspostavljanje zavarivakog luka pri zavarivanju topljivom elektrodom vri se na
taj nain to se sa elektrodom dodirne osnovni materijal. Struja kratkog spoja
trenutno rastapa vrh elektrode i osnovni materijal na mjestu dodira, na kome se
obrazuje teni sloj. Kod odmicanja elektrode teni sloj se rastee i isparava
poslije ega se uspostavlja elektrini luk.
Pri zavarivanju netopljivom elektrodom odvija se isti proces sa tom razlikom to
se teni sloj obrazuje samo na osnovnom materijalu. Uspostavljanje luka pri
zavarivanju netopljivom elektrodom moe se izvriti i bez dodira elektrode sa
osnovnim materijalom. To se vri na taj nain to se jonizacija zapoinje
probijanjem gasnog prostora izmeu elektrode i osnovnog materijala upotrebom
oscilatora, koji predstavlja izvor mone naizmjenine struje napona 2000-3000
volti i uestalosti 100-300 kHz.
Zavarivaki luk se poslije uspostavljanja odrava izmeu vrha elektrode i rastopa
osnovnog materijala. Pod utjecajem mehanikih i elektromagnetnih sila, koje
stvara luk, na povrini rastopa na osnovnom materijalu se pojavljuje udub - ljenje
(krater). Razmak izmeu vrha elektrode i osnovnog materijala se dijeli na
katodnu oblast, anodnu oblast i stub luka.
Katodna oblast jeste podruje luka oko katode ija je dimenzija reda 10
-4
- 10
-5
cm, to odgovara duini slobodnog preenog puta elektrona u gasu koji se nalazi
oko katode. Emisija elektrona se vri sa povrine na vrh katode, koja se zove
katodna mrlja. Gustina struje na katodnoj mrlji je veoma velika. Poslije odvajanja
sa katodne mrlje a pod utjecajem snanog elektrinog polja elektroni dobijaju
brzinu dovoljnu da se izvri jonizacija. Pozitivni joni pod utjecajem elektrinog
polja svoje kretanje usmjeravaju prema katodi i udarajui u nju predaju joj svoju
energiju, odravajui na taj nain visoku temperaturu katodne mrlje. Prema tome,
u katodnoj oblasti imamo struju elektrona i pozitivnih jona. U blizini katode je
koncentracija jona znatno vea od koncetracije elektrona, zbog velike razlike u
njihovoj brzini kretanja.
Anodna oblast ima veliinu reda od 10
-3
-10
-4
cm. U njoj imamo praktino samo
struju elektrona, jer je struja jona veoma mala.
46
Stub luka ini najvei dio duine luka. Atmosfera stuba luka se sastoji iz
elektrona, pozitivnih jona i neutralnih atoma. Zbog odvoenja topline u okolnu
sredinu, temperatura u stubu luka je najvea u osi luka.
Valovi stabilnog gorenja zavarivakog luka. Da bi se dobio kvalitetno zavareni
spoj neophodno je da zavarivaki luk stabilno gori pri zadanoj struji zavarivanja i
napona luka. Na stabilnost gorenja zavarivakog luka utiu :
reim zavarivanja, vrsta struje, karakter prenosa metala sa elektrode na osnovni
materijal, sastav i svojstva atmosfere luka i spoljna karakteristika izvora struje.
Struja i napon zavarivakog luka nalaze se u meusobnoj zavisnosti. Na sl.2.9.a
prikazana je zavisnost napona od struje u luku. Ovako dobivena zavisnost zove se
statika karakteristika luka. Krivom 1 na sl.2.9.a prikazana je statika
karakteristika luka pri konstantnoj duini luka l
1
. Pri smanjivanju duine luka na
vrijednost l
2
, kriva karakteristike luka e se pomjeriti prema donjem dijelu dijag -
rama (kriva 2), dok e se pri poveanju duine luka na vrijednost l
3
Slika 2.9.
Statika karakteristika luka i spoljna karakteristika izvora struje
a - statika karakteristika luka;
b - spoljna karakteristika izvora struje;
pomjeriti
prema gornjem dijelu dijagrama (kriva 3).Prenik elektrode i ostali uvjeti su isti
za sve tri duine luka.
Na sl.2.9.b prikazana je zavisnost napona od struje kod zavarivakih izvora struje.

47
c - sistem luka - izvor struje;
U
l
- napon luka;
I
l
- struja luka;
I
k
Pri promjeni prenika elektrode uz konstantnu duinu luka, statika karakteristika
luka e imati izgled prema slici 2.10.
- struja kratkog spoja.

Ovako dobivena zavisnost zove se spoljna karakteristika izvora struje. Pri
runom zavarivanju obloenom elektrodom, automatskom zavarivanju pod pra -
kom sa regulacijom brzine dodavanja elektrodne ice prema naponu luka i
runom zavarivanju netopljivom elektrodom u zatiti argona koristi se strmo
padajua spoljna karakteristika izvora struje (kriva 4 na sl.2.9.b.). Za lahko
uspostavljanje i stabilno odravanje luka napon praznog hoda izvora struje Uo
treba da iznosi 55-75 V za runo zavarivanje pri radnom naponu od 30 V, a 60-80
V za automatsko zavarivanje pod prakom pri radnom naponu od 30-40 V. Pri
automatskom zavarivanju pod prakom sa konstantnom brzinom dodavanja
elektrodne ice i automatskog zavarivanja topljivom elektrodom u zatiti argona i
ugljendioksida koristi se horizontalna (kriva 5.) ili rastua (kriva 6) spoljna
karakteristika izvora struje. Napon praznog hoda izvora struje Uo kod krivih 5 i 6
bio bi jednak odnosno manji od radnog napona (napona luka), to bi praktino
onemoguilo uspostav - ljanje luka u poetku zavarivanja.
Na slici 2.9.c prikazan je sistem luk - izvor struje. Da bi luk mogao da se
stabilizuje, radne take sistema moraju se nalaziti u presjecima karakteristika luka
i izvora struje. U presjecima krivih na lijevom dijelu dijagrama (tacke A, C i D)
nije mogue stabilno gorenje luka zbog suvie malih struja zavarivanja.
Zavarivanje se izvodi u radnim takama B i E na desnom dijelu dijagrama, poto
vrijednosti struje u luku (struje zavarivanja) omoguavaju stabilno gorenje luka.

Slika 2.10.
Statika karakteristika luka na vazduhu izmeu elinih elektroda i ploe

Upotreba naizmjenine struje pri elektrolunom zavarivanju utie na elektrine i
toplinske procese u luku, kao i na njegovu stabilnost. Naime, kod zavarivakog
luka naizmjenine struje dolazi do periodine promjene polarnosti elektrode i
osnovnog materijala (sl.2.11.). Pri svakom prolasku struje kroz nulu i promjene
polarnosti luk se gasi, to dovodi do pada temperature gasa u stubu luka i njegove
dejonizacije, kao i do pada temperature anode i katodne mrlje.
Da bi se luk mogao ponovo uspostaviti poslije svakog prolaska struje kroz nulu,
na krivoj napona luka se nalaze vrhovi napona koji to omoguavaju. Iz
navedenog proizilazi da naizmjenina struja za zavarivanje ima mnoge prednosti
kao to su: jednostavnost ureaja za zavarivanje i praktino odsustvo utjecaja
magnetnog polja i feromagnetnih masa na skretanje luka.
48
Slika 2.11.
Promjena struje zavarivanja i napona luka kod naizmjenine struje

Prenos metala u luku pri zavarivanju topljivom elektrodom vri se kapima tenog
metala. Pri zavarivanju sa kratkim lukom prenos metala u luku vri se prema slici
2.12. Pod utjecajem topline luka na vrhu elektrode se obrazuje kap tenog metala,
koja se izvjesno vrijeme ne odvaja od elektrode pod utjecajem sila povrinskog
napona (pozicija 1 i 2 na sl.2.12.). Sa poveanjem veliine kapi utjecaj sile tee i
drugih sila raste to dovodi do njenog pribliavanja rastopu osnovnog materijala
(pozicija 3). Usljed djelovanja sila povrinskog napona, kap se pri dodiru sa
rastopom odvaja od vrha elektrode (pozicija 4). Kap je u jednom trenutku prije
odvajanja izduujui se kratko spojila elektrodu i rastop. Poslije prelaska kapi u
rastop luk se ponovo uspostavlja (pozicija 5).
Prenos metala u luku pri zavarivanju u zatiti ugljendioksida vri se prema
sl.2.12. Meutim, ukoliko gustina struje zavarivanja prelazi kritinu vrijednost,
tada se prenos metala vri u vidu krupnih kapi tenog metala.
Prenos metala u luku pri zavarivanju tankih limova u zatiti argona vri se prema
slici 2.12. U ostalim sluajevima prenos metala se vri u vidu krupnih kapi,
odnosno u vidu mlaza sitnih kapi ukoliko gustina struje zavarivanja prelazi
kritinu vrijednost.
Prenos metala u luku u vidu sitnih kapi tenog metala vri se pri zavarivanju sa
debelo obloenim elektrodama i pri zavarivanju pod prakom. Ovdje je veina
kapi obloena opnom od rastopljene obloge, odnosno praka.

Slika 2.12.
Prenos metala u luku u vidu sitnih kapi

Pri zavarivanju sa debelo obloenim elektrodama (Sl.2.13), pod
utjecajem topline luka topi se metalno jezgro elektrode i obloga (obloga neto
sporije od jezgra). Topljenje obloge je intenzivnije u unutranjem dijelu, zbog
ega se na vrhu elektrode obrazuje znatna koliina gasova koji se kreu u vidu
mlaza u pravcu rastopa osnovnog materijala. Ovaj mlaz, stvarajui pojavu
duhanja luka, odbacuje kapi metala prema rastopu. Opna od rastopljene obloge ili
praka, koja se nalazi oko veine kapi tenog metala, titi metal od utjecaja
kiseonika i azota iz okolnog vazduha.
Na proces prenosa metala u luku utiu i slijedei faktori: u toku zavari - vanja se
na vrhu elektrode stvara znatna koliina gasova (CO, CO
2
, H
2
i dr.). Sa
poveanjem temperature ovi gasovi se naglo ire odbacujui kap tenog metala sa
vrha elektrode. Pri tome se jedan dio metala gubi prtanjem a drugi dio se
odbacuje u rastop pod utjecajem elektrinog polja i duhanja luka.
49
Gustina struje u elektrodi je vea nego u osnovnom materijalu to dovodi do
obrazovanja veeg napona elektrinog polja u zoni elektrode. Zbog toga se
pojavljuje uzduna sila koja utie na kretanje rastopljenog metala od elektrode
prema rastopu osnovnog materijala.
Prijenos metala u luku u vidu kapi moe se pratiti pomou oscilograma (sl.2.13.).
Slika 2.13.
Oscilogrami struje i napona luka

a - pri runom zavarivanju tanko obloenom elektrodom (u vidu krupnih kapi);
b - pri zavarivanju pod prakom (u vidu sitnih kapi).

Sopstveno magnetno polje stvoreno istosmjernom strujom, pri zavarivanju vri
skretanje luka u zavisnosti od mjesta vezivanja osnovnog materijala za izvor
struje (sl.2.14.). Skretanje luka postaje znatno pri zavarivanju istosmjernom
strujom iznad 300 A. Pri runom zavarivanju skretanje luka se moe smanjiti ako
se elektroda nagne na istu stranu na koju skree luk.
Slika 2.14.
Utjecaj sopstvenog magnetnog polja na skretanje zavarivakog luka

Pri zavarivanju u blizini feromagnetnih masa to dovodi do skretanja luka prema
tim masama (sl.2.15). Pri zavarivanju naizmjeninom strujom skretanje luka je
znatno manje nego pri zavarivanju istosmjernom strujom, zbog stvaranja
promjenjivog magnetnog polja.
50
Slika 2.15.
Utjecaj feromagnetnih masa na skretanje luka
a - pri zavarivanju ugaonog ava;
b - pri zavarivanju V-ava;
c - utjecaj ivice lima na skretanje luka.

Zavarivaki luk kao izvor topline. Zavarivaki luk predstavlja koncentri - sani
izvor topline u kome se elektrina energija pretvara u toplinsku. Izdvajanje
topline se vri na anodnoj i katodnoj mrlji i na cijeloj duini luka. Najvea toplina
se izdvaja na sredini anodne i katodne mrlje, dok se prema krajevima smanjuje
prema sljedeem zakonu:
2
max
kr
r
e q q

=
gdje je:
q
r
- specifini toplinski fluks na rastojanju r od centra izvora topline, u
W/cm
2
;
q
max
- najvei specifini

toplinski fluks u centru izvora topline, u W/cm
2
;
k- koeficijent koncetracije toplinskog fluksa, u cm
-2
Slika 2.16.
Raspodjela topline dovedene na povrinu osnovnog materijala
a - pri zavarivanju ugljenom elektrodom (I
;
r- rastojanje od ose izvora topline u cm.
Na sl.2.16. je prikazana raspodjela topline dovedene na povrinu osnovnog
materijala razliitim postupcima zavarivanja (Gausove krive prema jednadbi). Iz
sl.2.16. se vidi da je toplinski fluks znatno vei kod zavarivanja pod prakom
nego kod runog zavarivanja.
z
=900 A ; U
l
=36 V; k=1,1);
b - pri zavarivanju obloenom elektrodom (I
z
=1100 A; U
l
=37,5 V ; k =1,26);
c - pri zavarivanju pod prakom (I
z
=900 A ; U
l
=37 V; k=6);
q
r
- specifini toplinski fluks, u W/cm
2
.

Ukupna toplinska mo

Z
I U q =
1 1
zavarivakog luka predstavlja koliinu topline koja se
izdvoji u luku u jedinici vremena :
(W)
gdje je:
U
l
- napon luka, u V

51
I
z
ef Z
n I U q =
1
- struja zavarivanja ,u A.
Jedan dio ukupne toplinske moi luka se troi na zagrijavanje i topljenje
osnovnog i dodatnog materijala, dok se drugi dio troi na odvoenje topline u
okolnu sredinu i na gubitke usljed isparavanja i prtanja tenog metala. Dio
ukupne toplinske moi luka koji se troi na zagrijavanje i topljenje osnovnog i
dodatnog materijala, zove se efektivna toplinska mo zavarivakog luka i iznosi:

gdje je:
n
ef
-efektivni koeficijent korisnog dejstva zavarivakog luka;
q = q
1
n
ef

Vrijednost koeficijenata n
ef
Zavarivanje netopljivom elektrodom u zatiti argona: n
za razne postupke zavarivanja:

ef
Zavarivanje topljivom elektrodom u zatiti ugljendioksida: n
= 0.50 -0.60
ef
Zavarivanje topljivom elektrodom u zatiti argona: n
= 0.58 -0.72
ef
Zavarivanje topljivom elektrodom sa debelom oblogom: n
= 0.70 -0.80
ef
Zavarivanje pod prakom: n
= 0.70 -0.85
ef
Toplinski bilans zavarivakog luka prikazuje raspodjelu ukupne toplinske moi
na zagrijavanje i topljenje osnovnog i dodatnog materijala i na razne gubitke. Na
slici 2.17. je prikazan toplinski bilans zavarivakog luka za dva postupka
zavarivanja. Iz navedenih podataka se vidi da se toplina izdvojena u luku najraci -
onalnije koristi pri automatskom zavarivanju pod prakom.
= 0.80 -0.95

Slika 2.17
Toplinski bilans zavarivakog luka
a - Za runo zavarivanje obloenom elektrodom;
b - Za automatsko zavarivanje pod prakom.

2.2. KLASIFIKACIJA POSTUPKA ZAVARIVANJA

52
Zavarivaki postupci se mogu dijeliti na nekoliko grupa, zavisno od toga ta se
uzima kao osnova podjele. Najea podijela je prema vrsti energije koja se
koristi pri zavarivanju i prema stanju metala u podruju spoja u trenutku
zavarivanja.

Podjela postupka prema vrsti energije

Pri zavarivanju kod topljenja metala uestvuje nekoliko vrsta energije, a koja je
energija dominantna u procesu topljenja, zavarivanje nosi naziv prema toj vrsti
energije. Tako postoje grupe postupaka prema sljedeim energijama:
1. Mehanika energija (npr. hladno zavarivanje, zavarivanje trenjem).
2. Hemijska energija(npr. gasno zavarivanje, aluminotermijsko zavarivanje).
3. Elektrina energija (npr. elektroluno zavarivanje, zavarivanje pod troskom).
4. Elektromehanika energija (npr.zavarivanje elektrinim otporom).
5. Hemijsko mehanika energija (npr. kovako zavarivanje, gasno zavarivanje
pritiskom itd.).

Podjela postupaka zavarivanja prema stanju metala

U podruju spoja, prema stanju metala prilikom zavarivanja, postupci zavarivanja
se dijele na slijedee grupe:
A) Zavarivanje pritiskom koje moe biti :
1. Gasno zavarivanje pritiskom
2. Zavarivanje elektrinim otporom :
a) sueljno zavarivanje (pritiskom i razmicanjem)
b) preklopno zavarivanje (tokasto, bradaviasto i avno)
3. Zavarivanje indukciono
4. Zavarivanje trenjem
5. Korano zavarivanje
6. Hladno zavarivanje
7. Zavarivanje ultrazvukom
8. Zavarivanje difuzijom
9. Aluminotermijsko zavarivanje pritiskom.
B) Zavarivanje topljenjem
1. Gasno zavarivanje
2. Elektroluno zavarivanje:
a) zavarivanje obloenom elektrodom
b) zavarivanje poloenom elektrodom
c) gravitaciono zavarivanje
d) zavarivanje pod prakom
e) zavarivanje u zatitnom gasu
f) zavarivanje ugljenom elektrodom
3. Zavarivanje pod troskom
4. Aluminotermijsko zavarivanje topljenjem
5. Livako zavarivanje
6. Zavarivanje elektronskim snopom
7. Zavarivanje plazmom
8. Zavarivanje laserom.
53
Pri zavarivanju pritiskom je potrebna primjena velikog pritiska sa odgova -
rajuim ureajima. To ograniava veliinu dijelova koji se zavaruju.
Pri zavarivanju topljenjem je potreban samo dovoljno jak izvor topline. Ureaj za
zavarivanje se kree po objektu koji se zavaruje , pa je mogue zavariti i veoma
velike konstrukcije. Zbog toga se postupci zavarivanja topljenjem masovno
koriste za izradu metalnih konstrukcija, koje mogu imati praktino neograniene
dimenzije.
3. TOPLINSKI PROCESI PRI ZAVARIVANJU

Veina postupaka zavarivanja se zasniva na zagrijavanju materijala do plastinog
stanja ili do topljenja. Pri tome dolazi do promjene stanja i svojstava materijala
koji se zavaruje. Naime, zagrijavanje i hlaenje izaziva u materijalu topljenje,
kristalizaciju, strukturne promjene, pojavu sopstvinih napona i deformacija. Da bi
se mogle predvidjeti navedene promjene potrebno je poznavati temperaturu
materijala koji se zavaruje i njene promjene u toku vremena.

3.1. TOPLINSKI OSNOVI

Sheme zagrijavanog tijela pri zavarivanju. Prostiranje topline zavisi od oblika i
dimenzija tijela. Kod zavarivanja elementi mogu biti vrlo sloenog oblika, to
proraune o prostiranju topline ini veoma oteanim. Zbog toga se kod prorauna
koriste raunske sheme zagrijavanog tijela (sl.3.1.).
Beskonano tijelo (sl.3.1.a) ima tako velike dimenzije u pravcu osa xx, yy i zz da
nijedna njegova povrina ne utjee na prostiranje topline u njemu. Izvor topline se
nalazi u taki 0. Ova shema se koristi samo kod teorijskih razmatranja
Polubeskonano tijelo (sl.3.1.b) ima samo jednu graninu povrinu z=0 na kojoj
djeluje izvor topline. Ostale povrine ne utjeu na prostiranje topline u tijelu jer
se nalaze na znatnoj udaljenosti od izvora topline. Ova shema se koristi pri
navarivanju na povrinu masivnog tijela ili debele ploe.
Ploa srednje debljine jeste tijelo ogranieno paralelnim ravnima z=0 i z=d
(sl.3.1.c). Ravan z=d utjee na prostiranje topline u tijelu. Ova shema se koristi
pri navarivanju na plou srednje debljine.
Tanka ploa ima malu debljinu d (sl.3.1.d). Ovdje se temperatura po debljini
ploe moe smatrati praktino izjednaenom. Ova shema se koristi kod sueonog
zavarivanja dvije tanke ploe sa potpunim provarivanjem (u jednom prolazu
zavarivanja) po itavoj njihovoj debljini.
tap (sl.3.1.e) jeste tijelo cilindrinog oblika kod koga se smatra da je
temperatura na poprenim presjecima ravnomjerna. Ova shema se koristi pri sue
- ljenom zavarivanju elektrinim otporom.

54

Slika 3.1.
Raunske sheme zagrijavanog tijela
a - beskonano tijelo ;
b - polubeskonano tijelo (masivno tijelo ili debela ploa);
c - ploa srednje debljine ;
d - tanka ploa ;
e - tap.

Toplinskofizike karakteristike metala. Kod toplinskih prorauna javljaju se slije -
dee toplinskofizike karakteristike metala :
Koliina topline Q, sadrana u tijelu ili dobijena od izvora topline, u J.
Toplina q, dobijena od izvora topline, u W.
Specificna toplina c, u J/kgK.
Koeficijent provoenja topline , u W/m K.
Zapreminski toplinski kapacitet c, u J/m
3
K .
Koeficijent temperaturne provodljivosti a= / c, u m
2
/s.
Koeficijent povrinskog odavanja topline (zraenjem i konvekcijom) ,u
W/m
2
K.
U narednoj tablici date su numerike vrijednosti navedenih toplinskofizi - kih
karakteristika za razne metale u zavisnosti od karakteristinih srednjih tempe -
ratura.

55

Tablica 3.1
Metal
T
sr

(
o

(W/cmK) C)
c
(J/cm
3
a
(cm K)
2
/s)
Niskougljini i
niskolegirani elik
500 - 600 0.38 - 0.42 4.9 - 5.2 0.075 - 0.09
Nehrajui austenitni
Cr-Ni elik
600 0.25 - 0.33 4.7 - 4.8 0.053 - 0.07
Bakar 400 3.7 - 3.8 3.85 - 4.0 0.95 - 0,96
Mesing 350 - 400 1.17 3.45 0.34
Aliminij 300 2.7 2.7 1.0
Tehniki titan 700 0.17 2.8 0.06

Temperaturu neke take tijela pri zavarivanju mogue je izraunati pod uslovom
da je u svakom momentu zadovoljena diferencijalna jednadba provoe - nja
topline, koja je data u slijedeem obliku:
T
t c
T
x
T
y
T
z
a T = + +
=
2
2
2
2
2
2
2

gdje je:

2
a) prema vrsti raspodjele: koncentrisan i raspodjeljen (po nekom zakonu) izvor
topline;
T - Laplasov operator;
a = /c - koeficijent temparaturske provodljivosti.
Osim toga, potrebno je poznavati poetnu temperaturu tijela i uvjete prenosa
topline sa granica tijela u okolnu sredinu.

3.2. IZVORI TOPLINE PRI ZAVARIVANJU

Zagrijavanje tijela pri zavarivanju moemo vriti razliitim izvorima topline, koje
dijelimo:
b) prema duini djelovanja: trenutnog i neprekidnog djelovanja;
c) prema poloaju u odnosu na neku taku u toku vremena: nepokretan, pokretan i
brzopokretan izvor topline.

3.2.1. Trenutni nepokretni izvori topline

Trenutni takasti izvor topline postoji u sluaju kada se u vrlo malu zapreminu
tijela za veoma mali vremenski interval dovede izvjesna koliina topline Q. U
sljedeem momentu toplina e se rairiti po tijelu na osnovu diferencijalne
jednadbe provoenja topline. Ako navedene uvjete uzmemo u obzir pri
rjeavanju jednadbe , onda e proces provoenja topline u beskonanom tijelu
sl.3.1.a. biti izraen sljedeom jednadbom (prema N.N.Rikalinu)
)] 4 ( ) [(
2
3
2
) 4 (
a R
e
at c
Q
T

=

56
T - temperatura posmatrane take sa kordinatama x, y, z, u
0
C
t - vrijeme mjereno od trenutka dovoenja topline, u s;
R = (x
2
+y
2
+z
2
)
1/2
- rastojanje od posmatrane take do poetka

koordinatnog sistema gdje je bila dovedena toplina Q, u cm,
a - karakteristike temperaturne provodljivosti.
Pri t=0 u svim takama gdje R0 imamo d a je T=0. U taki R=0 p ri t=0
temperatura T .
U ovom sluaju izoterme imaju oblik povrine lopte sa centrom u taki 0, a
najvia temperatura je uvijek u toj taki.
Za proces provoenja topline u polubeskonanom tijelu (sl.3.2.a) vrijedi sve to
je reeno za beskonano tijelo, samo se u jednaini umjesto Q stavlja 2Q. To je
zbog toga to se toplina kod polubeskonanog tijela prostire samo na jednu stranu
od ravni x0y, uz pretpostavku da nema odvoenja topline u okolnu sredinu sa te
ravni (jer je mala u odnosu na toplinu koja se odvodi u dubinu tijela, pa se moe
zanemariti).
Tada e za polubeskonano tijelo jednadba dobiti sljedei oblik:
)] 4 ( ) [(
2
3
2
) 4 (
2
at R
e
at c
Q
T

=

U ovom sluaju izoterme imaju oblik povrine polulopte sa centrom u taki 0.

Slika 3.2.
Oblici izotermi
a - polubeskonacno tijelo (debela ploa);
b - tanka ploa;
c - tap.

Trenutni linijski izvor topline predstavlja niz trenutnih takastih izvora topline,
razmjetenih po nekoj liniji, koja djeluje istovremeno (slika 3.2.b, debela linija
00). Temperaturno polje kod tanke ploe od trenutskog linijskog izvora topline
(pod predpostavkom da nema odvoenja topline sa povrina z=0 i z=d) dobija se
57
putem integriranja temperaturnih polja od trenutnih takastih izvora topline, to je
izraenao sljedeom jednadbom:
|
.
|
\
|
=
at
r
e
at d c
Q
T
4
2
4

gdje je:
r = (x
2
+y
2
)
1/2
( ) | | bt at r
e
at d c
Q
T
+
=
4
2
4
- rastojanje posmatrane take od izvora topline;
d - debljina ploe.
U ovom sluaju izoterme imaju oblik cilindara sa zajednikom osom 0z.
Meutim, ako se odvoenje topline u okolnu sredinu ne moe zanemariti (to je
obino kod tankih ploa) onda jednadba dobija sljedei oblik:

gdje je:
b = 2 / cqd - koeficijent, koji uzima u obzir brzinu pada temperature
zbog
povrinskog odvajanja topline u okolnu sredinu.
Koeficijent 2 ukazuje na to da se toplina odvodi sa dvije povrine ploe : z=0 i
z=d.
Trenutni povrinski izvor topline predstavlja niz trenutnih takastih izvora
topline, razmjetenih po nekoj povrini, koji djeluju istovremeno (sl.3.2.c,
rafirana povrina). Temparaturno polje od trenutnog povrinskog izvora topline
u tapu (pod predpostavkom da nema odvoenja topline sa povrine tapa u
okolnu sredinu) dato je jednadbom:
)] 4 ( ) [(
2 1
2
) 4 (
at x
e
at A c
Q
T

=

gdje je:
x - rastojanje posmatranog presjeka od presjeka u kome se dovodi
toplina,
A - povrina poprenog presjeka tapa.
U ovom sluaju temparaturno polje je linijsko, poto temperatura zavisi samo od
rastojanja x i vremena t.
Ukoliko je odvoenje topline sa povrine tapa u okolnu sredinu znatno, to e
temperatura na poprenom presjeku tapa biti neravnomjerna. Tada emo imati:
( ) ) ( ) 4 ( ) (
2 1
2
) 4 (
bt at x
e
at A c
Q
T
+
=

gdje je:
b = .O/cqA
O - obim poprenog presjeka tapa.

58
3.2.2. Pokretni izvori topline neprekidnog dejstva

Odreivanje jednadbe temperaturnog polja kod prostiranja topline od pokretnog
izvora topline konstantne snage vri se po principu superpozicije. Naime, itav
period dejstva izvora topline se dijeli na beskonano male odsjeke vremena dt.
Dejstvo izvora topline u toku vremena dt predstavlja se kao dejstvo trenutnog
izvora topline. Integriranjem se dobija traena jednadba temperaturnog polja. Na
osnovu izneenog biti e razmotreno nekoliko karakteristinih primjera pokretnih
izvora topline.
Pokretni takasti izvor topline na povrini polubeskonanog tijela. Neka se
takasti izvor topline konstantne snage q kree konstantnom brzinom v pravo -
linijski po osi x poev od take 0o (3.3.a).

Slika 3.3.
Shema kretanja izvora topline neprekidnog dejstva
a - takasti izvor topline na povrini polubeskonanog tijela;
b - linijski izvor topline u tankoj ploi;
c - povrinski izvor topline u tapu.

Koordinatni sistem se nalazi u taki 0 i kree se zajedno sa izvorom topline koji
je u tu taku stigao poslije vremena t
h
. Da bi smo odredili temperaturu u taki A
(x,y,z), moramo odrediti promjenu temperature u toj taki od trenutnog izvora
topline, koji je djelovao u taki 0 u toku vremena dt. Od momenta dovoenja
topline u taku 0 prolo je vrijeme t. Ako u jednadbu stavimo da je Q = qdt a
rastojanje R=0A =((x+vt)
2
+y
2
+z
2
)
1/2
2 3
)] 4 ( )) )( ( ) )( ( ) )( ( [(
) 4 (
2
at c
e dt q
dT
at z z y y vt x vt x

+ + + +

=
, to emo dobiti sljedee:

Smatraemo promjenu temperature od svih elementarnih izvora topline na liniji
0
o
0, vrei integriranje u vremenskom podruju od 0 do t
h
:
59
( ) ( ) ( ) | |
2 3
2 3
0
) 4 ( ) )( ( ) 4 ( ) )( ( 2
) 4 (
)] ( ) [( 2
1
a c
t dt e e q
T
t
at R R a t v v a vx

=

gdje je:
R
2
=x
2
+y
2
+z
2
Jednadba definie temperaturno polje u polubeskonanom tijelu u poet
- nom periodu zagrijavanja, tj. kada se temperatura pojedinih taaka tijela nepre -
kidno poveava. Poslije izvjesnog vremena od poetka dovoenja topline, dostie
se tzv. granino stanje, kada temperatura taaka u odnosu na pokretni koordinatni
sistem prestaje da se mijenja u toku vremena. Ovo stanje se postie pri t
h
, pa
ga nazivamo kvazistacionarno stanje.
Za granino stanje jednadba poslije integriranja dobija oblik:
| |
R
e q
T
a x R v
gs
2
) 2 ( )] ( [ +
=

Temperaturno polje graninog stanja za polubeskonano tijelo u sluaju
pokretnog takastog izvora topline prikazano je na slici 3.4.
Pokretni linijski izvor topline u tankoj ploi. Na sl 3.3.b prikazan je linijski izvor
topline snage q, ravnomjerno raspodijeljen po debljini tanke ploe koji se kree
konstantnom brzinom v. Povrine ploe z=0 i z=d odaju toplinu u okolnu sredinu.
Jednadbu, koja definie temperaturno polje u tankoj ploi, dobiti emo analogno
kao kod takastog izvora topline na povrini polubeskonanog tijela. Promjena
temperature u taki A od trenutnog izvora topline, koji djeluje u taki 0, na
osnovu jednadbe i sl.3.3b

2 3
) ( )} 4 ( )] )( ( ) )( ( {[
) 4 ( at cq
e dt q
dT
bt at y y vt x vt x
+ + +

=
iznosi:

Poslije integriranja od 0 do t
h
T
q e e dt t
d
vx a v v t a b t R R at
t
h
=

( ) {[ ( )( ) ( )] } ( )( ) ( )
( / )
2 4 4
0
4
dobijamo sljedeu jednadbu:

gdje je:
r
2
=x
2
+y
2

60

Slika 3.4.
Temperaturno polje graninog stanja pri kretanju takastog izvora topline po
povrini polubeskonanog tijela (debele ploe iz niskougljinog elika).
Reim zavarivanja: q=4,2 kW; v=0,1 cm/s
a) izoterme na povrini x0y (isprekidana linija oznaava take sa
maksimalnim temperaturama);
b) izoterme na poprenom presjeku kroz taku 0 (u ravni y0z);
c) promjena temperature po pravama paralelnim osi x na povrini
polubeskonanog tijela;
d) promjena temperature po pravama paralelnim osi y u poprenom
presjeku y0z;
e) ema poloaja koordinatnih osa.
Jednadba definira temperaturno polje u tankoj ploi u periodu zagrijava - nja,
dok za granino stanje dobija oblik:
T
q e K r v a b a
d
gs
vx a
=
+
[ ] { [( ) ( )] }
( ) 2
0
2 2 1 2
4
2

gdje je:
K
0
{r[(v
2
/4a
2
)+(b/a)]
1/2
}=Ko(u) - Beselova funkcija imaginarnog argumenta
druge vrste nultog reda.
b=2/cd.
Pri zagrijavanju tanke ploe linijskim izvorom topline smatra se da se
temperatura po njenoj debljini ne mijenja. Na slici 3.5 prikazano je temperaturno
polje graninog stanja kod tanke ploe.
61

Slika 3.5.
Temperatursko polje graninog stanja pri kretanju linijskog izvora topline u
tankoj ploi iz niskougljinog elika debljine 1 cm.
Reim zavarivanja : q=4,2 kW; v=0,1 cm/s.
a) shema poloaja koordinatnih osa;
b) izoterme na povrini ploe (isprekidana linija oznaava take sa
maksimalnim temperaturama);
c) promjena temperature u produecima paralelnim osi x;
d) promjena temperature u presjecima paralelnim osi y.

Pokretni povrinski izvor topline u tapu. Na sl.3.3.c je prikazan povrinski izvor
topline snage q, ravnomjerno raspodjeljen po poprenom presjeku tapa A, koji se
kree konstantnom brzinom v u pravcu ose tapa. Povrina tapa odaje toplinu u
okolnu sredinu. Promjena temperature u taki A od trenutnog povrin - skog
izvora topline, koji je djelovao na taki 0 iznosi:
2 1
) ( )} 4 ( )] )( [( {
) 4 ( at cpA
e dt q
dT
bt at vt x vt x
+ +

=

Integriranjem promjene temperature od svih trenutnih izvora topline u granicama
od 0 do t
h
d
t dt e e q
T
h
t
at R R t b a t v v a vx
4
) / (
0
)} 4 ( ) )( {( } ] ) 4 ( ) )( ( {[ ) 2 (

=

+
dobijamo:

Jednadba vai za period porasta temperature u tapu. U sluaju graninog stanja jednadb
| | { }
] ) ( ) 4 ( ) ( [ 2
2 2
) ( ) 4 )( 4 ( )( ( ) 2 ( ) (
a b a v A
e q
T
a b a a v v x a vx
gs
+
=
+

Kod graninog stanja, pri zagrijavanju tapa povrinskim izvorom topline, usvaja se pretpostavka
62

Slika 3.6
Promjena temperature graninog stanja pri kretanju povrinskog izvora topline
du tapa iz nisko ugljinog elika A=1 cm
2
;q=0.34kW;v=1.75 cm/s.

3.2.4. Snani brzopokretni izvori topline

Za zavarivanje se sve vie koriste snani izvori topline, koji se kreu velikim
brzinama. U graninom sluaju emo imati :
q : v : q / v = q
p
= const.
gdje je:
q
p
dx v q dt q dQ = = ) (
- pogonska energija, u J/cm.
Razmotriemo dva karakteristina sluaja:
Takasti izvor topline na povrini polubeskonanog tijela. Ako se izvor topline
kree velikom brzinom, ispred i iza njega praktino nee biti prostiranja topline,
poto je toplinski fluks u pravcu ose xx vrlo mali. Zbog toga se smatra da se
toplina prostire samo u pravcu normalnim na osu xx. Izdvojimo iz polubesko -
nanog tijela (sl.3.7.a) sloj debljine dx i pretpostavimo da njegove granine povr -
ine KLMNi KLMN ne provode toplinu.
Takasti izvor topline, pri prolazu preko sloja debljine dx, izdvaja u vremenu
dt=dx/v koliinu topline :

Slika 3.7
Shema izdvajanja sloja debljine dx iz polubeskonanog tijela i tanke ploe.
Toplina dQ se prostire u sloju debljine d=dx. Na osnovu svega navedenog
proizilazi da se problem svodi na djelovanje trenutnog linijskog izvora topline na
polubeskonanu tanku plou bez odvoenja topline u okolnu sredinu. Zbog toga
je koliina uneene topline u sloj debljine dx jednaka:
63
v
q
dx
dQ
= 2
Zamjenjujui gornje vrijednosti u jednadbi dobivamo slijedee:
| |
T
q e
vt
gs
r r at
=

[( )( ) ( )] 4
2

gdje je :
r
2
=y
2
+z
2

t - vrijeme, raunato od momenta kada izvor topline proe ravan u kojoj
se nalazi posmatrana taka.
Promjena temperature za razmatrani sluaj prikazana je na slici 3.8.

Slika 3.8.
Promjena temperature pri kretanju snanog brzopokretnog takastog izvora topline
po povrini masivnog tijela (debele ploe iz niskougljinog elika)
Reim zavarivanja: q =20,9 kW ; v =1 cm/s.
a - izoterme na povrini tijela;
b - promjena temperature po linijama paralelnim osi x.
Linijski izvor topline u tankoj ploi. Izdvojimo na slici 3.7.b (analogno
predhodnom sluaju) sloj debljine dx i predpostavimo da ne provodi toplinu na
svojim bokovima. Toplina dQ = (q/v) dx, koju je izvor topline izdvojio u sloju
debljine dx, prostire se samo u smjeru ose y u skladu sa jednadbom za trenutni
povrinski izvor topline u tapu.
Povrina sloja je: dA = ddx.
Jednadbu provoenja topline za granino stanje za sluaj na slici 3.7.b dobijamo
ako zamijenimo snagu izvora topline
d v
q
dx d
dQ

a koordinatu x sa koordinatom y, uzimajui pri tome u obzir povrinsko odvoenje
topline u okolni prostor:
64
( ) t c d v
e q
T
bt at y y
gs
4
)} ( )] 4 ( ) )( ( {[

=

gdje je:
b=2/cd.
Ako zagrijavano tijelo ima poetnu temperaturu, to e jednadba i imati slijedei
oblik:
0
) 4 ( ) )( ( [
2
T
vt
e q
T
at r r
gs
+
)
`

0
)} ( )] 4 ( ) )( ( {[
) 4 (
T
t c d v
e q
T
bt at y y
gs
+
=

gdje je :
To - poetna temperatura ili temperatura predgrijevanja tijela.

3.3. PERIOD TOPLINSKOG ZASIIVANJA I IZJEDNAAVANJA
TEMPERATURE PRI ZAGRIJAVANJU TIJELA POKRETNIM IZVORIMA
TOPLINE

Period toplinskog zasiivanja. Od poetka djelovanja izvora topline temperatura
pojedinih taaka tijela, u odnosu na pokretni koordinatni sistem, neprekidno se
poveava sve do trenutka postizanja graninog stanja. Tada temperatura pojedi -
nih taaka tijela, u odnosu na pokretni koordinatni sistem, prestaje da se mijenja
sa vremenom. Taj period poveavanja temperature naziva se period toplinskog
zasiavanja. Zbog sloenosti jednadbe, temperature u tijelu u periodu toplinskog
zasiavanja se izraunavaju pomou nomograma. Izrazimo temperaturu T u perio
- du toplinskog zasiivanja kao proizvod izmeu temperature graninog stanja i
koeficijenta toplinskog zasiavanja :
gs
T T =
Koeficijenti toplinskog zasiavanja su prikazani na slici 3.9 u zavisnosti od
bezdimenzijalnog kriterijuma vremena i bezdimenzijalnog rastojanja od
izvora topline do posmatrane take.
Nomogram za odreivanja
3
) 2 (
) (
3
a
vR
=
(slika 3.9.a) za takasti izvor topline konstruiran je
u zavisnosti od :
i
) 4 (
) (
2
3
a
t v
h
=
Nomogram za odreivanje
2
|
.
|
\
|
+
|
|
.
|
\
|
=
a
b
a
v
r
2
2
2
4
(slika 3.9.b) za linijski izvor topline konstruiran je

u zavisnosti od:
i | | b a v t
h
+ = ) 4 (
2
2

65
Nomogram za odreivanje
1
| | ) ( ) 4 (
2 2
1
a b a v x + =
(sl.3.9.c) za povrinski izvor topline konstruiran je
u zavisnosti od :
i | | b a v t
h
+ = ) 4 (
2
1

Iz slike 3.9.se vidi da, ukoliko je posmatrana taka blie izvoru topline utoliko u njoj ranije i b
periodu njenog izjednaavanja koristimo se metodom fiktivnog izvora i fiktivnog
ponora topline (slika 3.10.). Pretpostavimo da poslije prestanka djelovanja izvora
topline q (slika 3.10.a), nastavljaju istovre - meno da djeluju u istoj taki fiktivni
izvor topline q i fiktivni ponor topline q, kreui se brzinom v. Pod ponorom
topline podrazumijevamo takav izvor topline, ije djelovanje izaziva negativnu
temperaturu. Fiktivni izvor i fiktivni ponor topli - ne se meusobno ponitavaju, tj.
u vremenu t = t
K
je stvarno prestalo dovoenje topline u tijelo. Ako navedeno
primijenimo kod tanke ploe (slika 3.10.b), imaemo da je pokretni izvor topline,
kreui se konstantnom brzinom v, prestao da djeluje u taki 0
K
a fiktivni izvor i
fiktivni ponor topline iste snage q nastavili su da se kreu istom brzinom v (poetak
njihovog djelovanja je u taki 0
K
). Temperatura u momentu M se odreuje kao
razlika izmeu temperature od izvora topline (koji je djelovao u toku vremena t) i
temperature od ponora topline (koji je djelovao u toku vremena t - t
K
T
) :
M
=T (t)-T(t-t
K
Slika 3.9.
Nomogrami za odreivanje koeficijenta toplinskog zasiavanja
a -
)
3
- za takasti izvor topline na polubeskonanom tijelu;
b -
2
- za linijski izvor topline u tankoj ploi;
c -
1
- za povrinski izvor topline u tapu.
66

Slika 3.10

)] ( ) ( [ ) ( ) (
2 2 2 2 k gs k gs gs M
t t t T t t T t T T = =
.
Shema djelovanja fiktivnog izvora i fiktivnog ponora topline

Jednadbu moemo izraziti uz pomo jednadbe na slijedei nain:

Temperaturu graninog stanja i koeficijente toplinskog zasiavanja nalazi- mo
prema odgovarajuim formulama i nomogramima. Ukoliko je izvor topline
djelovao dovoljno dugo (pa je t
k
veliko) da je bilo dostignuto granino stanje u
trenutku prestanka njegovog djelovanja, t postaje takoer veliko a
2
)] ( 1 [
2 k gs M
t t T T =
(t ) = 1
Tada emo imati :

3.4. UTJECAJ IVICE TIJELA NA PROSTIRANJE TOPLINE

Zavarivani elementi su ogranienih dimenzija. Iako se u mnogim sluaje - vima utjecaj ogranien
Zavarivanje tanke ploe pri kretanju izvora topline u blizini njene ivice. Neka se
izvor topline kree na rastojanju y
o
od ivice ploe (slika 3.11). Pri rjeavanju
ovog problema primijenit emo metod fiktivnog izvora topline. Ako ivicu I-I
smatramo ne prolaznom za toplinu, tada e se toplina od nje reflektovati. Zatim,
pretpostavimo da je ploa beskonana i da se u njoj kreu u isto vrijeme istom
brzinom dva izvora topline jednake snage. Promjena temperature u toj
beskonanoj ploi prikazana je na slici 3.11.a isprekidanom linijom 1 od stvarnog
izvora topline a isprekidanom linijom 1 od fiktivnog izvora topline. Punom
linijom prikazan je zbir temperatura od stvarnog i fiktivnog izvora topline, to
daje stvarnu promjenu temperature ( koja uzima u obzir refleksiju topline od ivice
I-I ).
67
Temperatura u nekoj taki A tanke ploe na slici 3.11.b odreuje se slijedeo
|
.
|
\
|
+
|
|
.
|
\
|
+
|
.
|
\
|
+
|
|
.
|
\
|

)
`

=

a
b
a
v
r K
a
b
a
v
r K
d
e q
T
a vx
gs
2
2
2 0
2
2
1 0
) 2 ( ) [(
4 4 2

gdje je:

2 2
1
y x r + =

2
0
2
2
) 2 ( y y x r + =
Slika 3.11.
Shema uvoenja fiktivnog pokretnog izvora topline q
1
a) promjena temperature 1 i 1 od izvora topline q
zbog
uzimanja u obzir refleksije topline od ivice I-I
1
i q
1
b) shema kretanja izvora topline q
i stvarna promjena
temperature, koja uzima u obzir refleksiju topline od ivice I-I (puna linija);
1
i q
1

Zavarivanje dvije uske tanke ploe. Pri zavarivanju dvije uske ploe refleksiju
topline od njihovih ivica moemo uzeti u obzir uvoenjem dva dopun - ska
fiktivna izvora topline q
u ploi.
1
= q
1

= q
1
Slika 3.12.
Shema uvoenja fiktivnih izvora topline radi uzimanja u obzir
refleksije topline od ivice ploe
(slika 3.12.a). Temperatura take A se
odreuje kao zbir temperatura od tri izvora topline, koji djeluju u tankoj ploi.
a) pri zavarivanju dvije uske ploe;
b) pri zavarivanju poev od ivice ploe.
Zavarivanje poev od ivice tanke ploe. Ovdje postoji utjecaj perioda toplinskog
zasiavanja i refleksije topline od ivice I-I (slika3.12.b). Utjecaj refle - ksije
topline se uzima u obzir uvoenjem fiktivnog izvora topline, koji poinje da se
kree iz take 0 istovremeno sa stvarnim izvorom topline, ali u suprotnom
pravcu. Temperatura u taki A se odreuje kao zbir temperatura od stvarnog i
fiktivnog izvora topline, koji djeluju u tankoj ploi beskonanih dimenzija.

68
Zagrijavanje ploe srednje debljine takastim izvorom topline,
koji se kree na njenoj povrini

To u stvari predstavlja navarivanje na plou srednje debljine. Odreivanje
temperature usljed navarivanja na plou srednje debljine vri se na slijedei nain
(3.11):
|
.
|
\
|

|
|
.
|
\
|
=

a
vr
K
d
e q
m T
a vx
gs
2 2
0
] ) 2 ( ) [(

gdje je :
r
2
=x
2
+y
2
Na slici 3.14. prikazano je temperaturno polje za sluaj navarivanja na plou
srednje debljine. Promjena temperature u zoni I je slina promjeni tempera - ture
u polubeskonanom tijelu (od takastog izvora topline), dok je u zoni III slina
promjeni temperature u tankoj ploi (od linijskog izvora topline). Zona II je
prelazna zona. Odnos izmeu zona se mijenja u zavisnosti od reima zavarivanja.
;
m - koeficijent, odreuje se prema slici 3.13.
Slika 3.13.
Koeficijent m, koji daje odnos izmeu temperature na povrini ploe
srednje debljine (zagrijavane takastim izvorom topline) i temperature
tanke ploe (zagrijavane linijskim izvorom topline).
Za z = 0 m > 1 ; za z = d m < 1.
69
Slika 3.14.
Temperaturno polje graninog stanja pri navarivanju na lim
iz niskougljinog elika debljine 2 cm

Reim zavarivanja: q = 4,2 kW; v = 0,1 cm/s.
a) izoterme i krive maksimalnih temperatura na gornjoj (z=0) i donjoj
(z=d) povrini lima;
b) izoterme u uzdunom presjeku x0z;
c) izoterme i linije toplinskog fluksa u poprenom presjeka y0z.

Brzopokretni takasti izvor topline na povrini ploe srednje debljine

U ovom sluaju prostiranja topline u pravcu kretanja izvora topline prak - tino
nema, ve postoji samo u pravcu osa 0
y
i 0
z
( )
at
e t z F q
T
bt at y y
gs
4
) , (
)} ( ] ) 4 ( ) )( ( {[

=
.
Odreivanje temperature u ploi se vri prema jednadbi:

gdje funkcija F(z,t) izraava proces prostiranja topline du ose 0
z
, uzimajui u
obzir refleksiju topline od donje povrine ploe (z=d). Funkcija F(z,t) je
prikazana na slici 3.15.

70
Slika 3.15.
Nomogram za odreivanje F(z,t)
= at/d
2
pri at/d
2
a) pri elektrolunom navarivanju na povrinu masivnog tijela ili debele ploe,
treba primjeniti raunsku emu za pokretni takasti izvor topline na
povrini polubeskonanog tijela.
> 0,5 ; F(z,t) 1

Iz svega navedenog proizilazi sljedee:
b) pri elektrolunom sueljenom zavarivanju dvije tanke ploe u jednom
prolazu zavarivanja, treba primijeniti raunsku shemu za pokretni linijski
izvor topline u tankoj ploi sa odvoenjem topline u okolnu sredinu.
c) pri sueljenom zavarivanju elektrinim otporom, treba primijeniti raunsku
emu za pokretni povrinski izvor topline u tapu.
Pri svemu navedenom treba imati u vidu da se izoterme, dobijene raunskim
putem pri elektrolunom zavarivanju elika, za temperature ispod 700-800
0
C
dosta dobro slau sa izotermama dobijenim eksperimentalnim putem, dok kod
viih temperatura (1200-1500)
0
C odstupaju od njih. Ova odstupanja nastaju kao
rezultat niza uproavanja pri dobijanju raunskih formula, kako prorauni
temperaturnih polja zbog sloenih formula nebi bili suvie komplikovani.

3.5. ZAGRIJAVANJE I TALJENJE METALA PRI ZAVARIVANJU

Utjecaj reima zavarivanja i toplinskofizikalnih karakteristika metala na
temperaturno polje.
Utjecaj brzine zavarivanja v
z
, efektivne toplinske moi izvora topline q i
pogonske energije q
p
na temperaturno polje prikazan je na sl.3.16. Na sl.3.16. se
vidi kako promjena reima zavarivanja utjee na duinu i irinu izoterme.
Utjecaj toplinskofizikalnih karakteristika metala na temperaturno polje prikazan
je na sl.3.17. Utjecaj brzine zavarivanja na promjenu temperature prikazan je na
sl.3.18. Na sl.3.18. se vidi da promjena temperature u podruju iza izvora topline
ne zavisi od brzine zavarivanja. Meutim, poveanje brzine zavarivanja dovodi
do zgunjavanja izotermi u podruju ispred izvora topline.
71
Slika 3.16.
Utjecaj reima zavarivanja na temperaturno polje graninog stanja
u ploi debljine 1 cm od niskougljinog elika
a) promjena brzine zavarivanja v
z
b) promjena efektivne toplinske moi izvora topline q pri v
pri q = const;
z
c) promjena efektivne toplinske moi q i brzine zavarivanja v
= const;
z
pri
q
p

=const.
Slika 3.17
Utjecaj toplinskofizikalnih karakteristika metala na temperaturno polje
graninog stanja u ploi debljine 1cm (q=4,2 kw; v
z
a) niskougljini elik;
=0,2 cm/s)
b) Cr-Ni elik;
c) aluminij ;
d) bakar.
72
Slika 3.18.
Utjecaj brzine kretanja takastog izvora topline po povrini polubeskonanog tijela
na promjenu temperature du ose 0x ( q = 4,2 kw )

Duina rastopa
Na sl.3.19. prikazan je izgled rastopa i njegove dimenzije.Rastop ima oblik
izoterme koja odgovara temperaturi topljenja T
top

osnovnog materijala. Parametri
rastopa su duina, irina i dubina(sl.3.19).
Slika 3.19.
Izgled i dimenzije rastopa

Pri odreivanju duine rastopa, obrazovanog pri navarivanju na masivno tijelo
brzopokretnim izvorom topline imamo :
| |
t v
e q
T
z
at r r
gs
2
)] 4 ( ) )( [(
=

gdje je:
r
2
=y
2
+z
2
Poto nas interesuje samo maksimalna duina rastopa, to emo u gornju
jednadbu staviti da je r=0. Tada emo imati :
73
t v
q
T
z
2
=
Iz gornje jednadbe moemo odrediti vrijeme zadravanja u tenom stanju svake
take rastopa na osi x. Zamjenjujui t sa t
rastopa
i T sa T
top
top z
rastopa
T v
q
t
2
=
, pri emu je t rastopa
vrijeme prolaska luka od take A do take B (slika 3.19.), dobijamo slijedei
izraz:

Duina rastopa L se odreuje na slijedei nain:
top
rastopa z
T
q
t v L
2
= =

3.5.1. Termiki ciklus pri jednoprolazanom zavarivanju

Pri zavarivanju se temperaturno polje kree zajedno sa izvorom topline. Zbog
toga se temperatura pojedinih taaka tijela u toku vremena neprekidno mijenja
(slika 3.20.). Promjena temperature u toku vremena u datoj taki tijela naziva se
termiki ciklus. Temperatura u poetku raste, zatim dostie maksimum i na kraju
opada. Oblik krive termikog ciklusa zavisi od postupka zavarivanja.
Slika 3.20.
Promjena temperature pri zavarivanju u takama tijela A, B i C u toku vremena
Termikim ciklusom je definisana maksimalna temperatura do koje se zagrijao
metal u datoj taki, vrijeme zadravanja metala iznad date temperature i brzina
zagrijavanja i hlaenja u procesu zavarivanja. Navedeni parametri termi - kog
ciklusa zavarivanja vre bitan utjecaj na strukturu i svojstva avova i zone
utjecaja topline.
Maksimalna temperatura. Ukoliko je poznato temperaturno polje, maksimalna
temperatura se odreuje na slijedei nain:
Maksimalna temperatura e biti postignuta pri
0 =
t
T
ili 0 =
x
T

Pri navarivanju na masivno tijelo brzopokretnim izvorom topline, dobijamo
slijedei izraz za odreivanje maksimalne temperature:
74
2 2
0 max
234 , 0
2
r v c
q
r v ec
q
T T
z z

=

=

gdje je:
r
2
= y
2
+ z
|
|
.
|
\
|

=
|
|
.
|
\
|

=
a
by
y d v c
q
a
by
y d v c e
q
T T
z
z
2
1 242 , 0
2
1
2
2 2
0 max

2

Analogno tome, za sueljeno zavarivanje dvije tanke ploe (u jednom prolazu
zavarivanja) imaemo slijedee:

Slika 3.21.
Odreivanje maksimalne temperature
a - takasti izvor topline na povrini polubesko

Drugi postupak za odreivanje maksimalne temperature moe se izvesti uz
pomo dijagrama na slici 3.21. Prvo se izrauna vrijednost za v
z
. l /2a (gdje je l =
y) a zatim se nalazi vrijednost na ordinati. Iz izraza na ordinati (gdje je T = T
max
t
T
v
hl
=
)
lahko se izrauna maksimalna temperatura. Kriva na slici 3.21.b. ne uzima u
obzir odvoenje topline u okolnu sredinu.
Brzina hlaenja. Brzina hlaenja se izraunava diferenciranjem izraza za
temperaturu po vremenu:

Pri navarivanju na povrinu masivnog tijela i sueljenom zavarivanju dvije tanke
ploe (uzevi u obzir poetnu temperaturu) koristimo izraze. Poto je brzina
hlaenja za take u blizini ava skoro ista kao za take na njegovoj osi, to u izraze
stavljamo da je r = 0, odnosno y = 0. Tada emo imati:
t v
q
T T
z

=
2
0

75
t c d v
q
T T
z
4
0

=
Diferenciranjem gornjih izraza po vremenu dobiemo slijedee:
2
2 t v
q
dt
dT
z

=

3
4 2 t c d v
q
dt
dT
z

=

Ako u jednadbama unesemo vrijednosti za t , dobiemo izraze za odre - ivanje
brzine hlaenja:
) (
) (
2
2
0
z
hl
v q
T T
v

=
2
3
0
)] ( [
) (
2
d v q
T T
c v
z
hl
=
Znak minus u jednadbama oznaava hlaenje metala, a iz njih proizilazi da
brzina hlaenja zavisi od oblika zavarivanog elementa (masivno tijelo ili tanka
ploa), pogonske energije q/v
z
i temperature predgrijavanja T
o
. Sa temperaturom
predgrijavanja T
o
se moe vie utjecati na promjenu brzine hlaenja nego sa
pogonskom energijom q/v
z
Pri navarivanju na plou srednje debljine, brzina hlaenja se takoe
odreuje za take na osi ava (y = 0; z = 0). Odreivanje brzine hlaenja se vri
pomou dijagrama na slici 3.22.
.
Slika 3.22.
Dijagram za odreivanje brzine hlaenja pri navarivanju na povrinu lima

Prvo se izrauna bezdimenzionalni kriterijum 1/ prema slijedeem
izrazu:
76
) (
) 2 ( 1
0
2
T T c d
v q
z

=

Zatim se iz dijagrama na slici 3.22. odredi bezdimenzionalni kriterijum
1/. Na kraju se brzina hlaenja pri navarivanju na plou srednje debljine odredi
prema slijedeem izrazu:
) (
) (
2
2
0
z
hl
v q
T T
v

=
Vrijeme zadravanja metala iznad date temperature. Na slici 3.23.
prikazana je promjena temperature date take u toku procesa zavarivanja
(termiki ciklus).
Slika 3.23.
Termiki ciklus zavarivanja
Na slici 3.23. znae:
t
zadr
- vrijeme zadravanja date take iznad temperature T;
T
max
- maksimalna temperatura koju je dostigla data taka;
T
o
) (
) (
0 max
3
T T
v q
f t
z
zadr

=
- poetna tempertura.
Vrijeme zadravanja metala iznad date temperature bie jednako:
Pri navarivanju na povrinu masivnog tijela:

Pri sueljenom zavarivanju dvije tanke ploe (u jednom prolazu
zavarivanja):
( ) | |
( )
2
0 max
2
2
T T c
d v q
f t
z
zadr

=

77
gdje su f
2
i f
3
koeficijenti koji zavise od = (T - T
o
) / (T
max
- T
o
).
Koeficijenti f
2
i f
3
Slika 3.24.
Nomogram za odreivanje koeficijenata f
se odreuju prema slici 3.24.
2
i f
3
Brzina hlaenja. Pri vieslojnom zavarivanju sa dugakim slojevima, najveu
brzinu hlaenja ima prvi sloj zbog hladnog osnovnog materijala. Na slici 3.25.
prikazana je promjena temperature za date take osnovnog materijala pri
vieslojnom zavarivanju sa dugakim slojevima.
.

3.5.2. Termiki ciklus pri vieslojnom zavarivanju

Pri vieslojnom zavarivanju, toplinski utjecaj na metal zavisi od toga da li se zavarivanje izvodi s
Vieslojno zavarivanje sa dugakim slojevima. Pod zavarivanjem sa dugakim
slojevima podrazumijeva se izvoenje jednog sloja po itavoj duini zavarenog
spoja veoj od 0,5 - 1 m.
Slika 3.25.
Termiki ciklus pri vieslojnom zavarivanju sa dugakim slojevima
Odreivanje brzine hlaenja prvog sloja vri se prema izrazu na strani 42,
tj. kao za navarivanje na plou srednje debljine. Pri tome se uvodi koeficijent
korekcije za odreivanje raunske pogonske energije (q/v
z
)
ra
i raunske debljine
d
ra
(slika 3.26.).
78
Slika 3.26.
Vrijednosti za d
ra
i (q/v
z
)
ra

Brzina hlaenja prvog sloja se smanjuje: sa poveanjem presjeka sloja (tj. sa
poveanjem pogonske energije), sa poveanjem temperature predgrijavanja i sa
smanjivanjem debljine osnovnog materijala. Najvei utjecaj na brzinu hlaenja
ima temperatura predgrijavanja T
o
.
Brzina hlaenja prvog sloja odreuje se na taj nain to se na strani 42 umjesto
q/v
z
i d stavlja (q/v
z
)
ra
i d
ra
Na slici 3.27. prikazan je termiki ciklus pri vieslojnom zavarivanju sa
kratkim slojevima.
odreenih prema slici 3.26.
Vieslojno zavarivanje sa kratkim slojevima. Vieslojno zavarivanje sa
kratkim slojevima koristi se kada se eli osnovni materijal zadrati iznad
odreene temperature i kada se eli sprijeiti njegovo brzo hlaenje ispod te
temperature. Zavarivanjem sa kratkim slojevima vri se ustvari
autopredgrijavanje i na taj nain smanjuje brzina hlaenja ranije izvedenih
slojeva. Pri vieslojnom zavarivanju sa kratkim slojevima, toplina dovedena pri
izvoenju drugog i slijedeih slojeva ne dozvoljava zoni utjecaja topline oko
prvog sloja da se ohladi ispod odreene temperature.
Slika 3.27.
Termiki ciklus pri vieslojnom zavarivanju sa kratkim slojevima
a - u taki 1 u blizini
b - u taki 2 u blizini

Pri izvoenju prvog sloja (slika 3.27.a.), temperatura take 1 naglo raste
do iznad temperature A
C3
, a zatim naglo opada. Vrijeme zadravanja metala u
taki 1 iznad temperature A
C3
oznaeno je sa t
AC3
. Toplina dobijena pri izvoenju
drugog sloja ponovo zagrijava zonu utjecaja topline oko prvog sloja i to u
trenutku kada temperatura take 1 padne do T
dozv
(T
dozv
> T
Ms
). Pri zavarivanju
treeg sloja, temperatura take 1 ponovo raste. To se deava i pri izvoenju
ostalih slojeva. Poslije izvoenja svih slojeva, zona utjecaja topline prvog sloja se
sporo hladi poto temperatura u njoj nije nikad pala ispod temperature T
dozv
.
Temperatura u taki 2 (slika 3.27.b.) raste pri izvoenju svakog
slijedeeg sloja sve do maksimuma a zatim opada. Da bi se produilo vrijeme
zadravanja metala u taki 2 na temperaturama iznad take martenzitne
transformacije, to se izvodi jo jedan dodatni sloj. Ivice dodatnog sloja ne prelaze
ivice ava, pa zato i ne zagrijavaju zonu utjecaja topline iznad temperature T
AC3
.
Zbog toplinskog utjecaja ovog dodatnog sloja, vrijeme t
dozv
se povea na t'
dozv
Da bi se obezbijedilo da temperatura zone utjecaja topline prvog sloja ne
padne ispod dozvoljene vrijednosti (T
.
dozv
> T
Ms
), kao i da bi vrijeme zadravanja
79
metala te zone iznad temperature T
dozv
( )
2
0
2
2
2
4 T T v d c
q k
l
dozv z

=

odgovaralo uslovima zavretka raspada
austenita, neophodno je odrediti dozvoljenu duinu prvog sloja l. Pri odreivanju
dozvoljene duine sloja l, usvaja se pretpostavka da se toplina izdvaja
ravnomjerno po debljini osnovnog materijala i da se prostire samo u pravcu
normalno na av. Odvoenje topline u okolnu sredinu se zanemaruje. Ovako
usvojene pretpostavke odgovaraju uvjetima prostiranja topline kod linijskog
brzopokretnog izvora topline u tankoj ploi. Dobijamo jednainu za
izraunavanje dozvoljene duine sloja l:
( cm )
Ukoliko se odstupanje raunske sheme (brzopokretni linijski izvor
topline u tankoj ploi bez odvoenja topline) od stvarnog procesa pri zavarivanju
uzme u obzir koeficijentom k
3
( )
2
0
2
2
2
2
3
04 , 0
T T v d
q k k
l
dozv z

=
i ukoliko se unesu vrijednosti za niskougljini
elik, to jednadba dobiti e slijedei oblik:
( cm )
gdje je:
k
2
- koeficijent gorenja luka (vrijeme zavarivanja t
z
= t
gl
+ t
pr
se sastoji iz
vremena istog gorenja luka t
gl
i prekida t
pr
; za runo vieslojno zavarivanje k
2

= t
gl
/t
z
T
= 0,6 - 0,8);
dozv
- dozvoljena temperatura hlaenja (50 - 100
0
C iznad temperature poetka
martenzitne transformacije T
Ms
k
);
3
- koeficijent, dobijen uporeivanjem raunski i eksperimentalno odreenih
temperatura hlaenja prvog sloja; za sueljene spojeve k
3
= 1,5; za preklopne i
T-spojeve k
3
= 0,9; za ukrsne (krine) spojeve k
3
Sa duinom sloja, zadrava se temperatura prvog sloja iznad T
= 0,8.
dozv
Slika 3.28.
Shema za odreivanje vremena zadravanja zone utjecaja topline iznad
sve do
trenutka kada se poinje izvoditi drugi sloj.
Vrijeme zadravanja zone utjecaja topline iznad date temperature pri
vieslojnom zavarivanju, sa kratkim slojevima. Ovdje se pretpostavlja da u toku
izvoenja slojeva djeluje nepokretni povrinski izvor topline u presjeku y = 0
(slika 3.28.) pri emu se odvoenje topline u okolnu sredinu uzima u obzir.
80
date temperature pri vieslojnom zavarivanju sa kratkim slojevima.

Raunska toplinska mo luka iznosi:
q k k q
q ra
=
2

gdje je:
q - efektivna toplinska mo zavarivakog luka, u W;
k
2
k
- koeficijent gorenja luka (0,6 . 0,8);
q
- koeficijent dovoenja topline luka, koji uzima u obzir oblik spoja (za
sueljeni spoj k
q
= 1; za preklopni i T-spoj k
q
= 0,67; za krini spoj k
q
Vrijeme zadravanja t
= 0,6).
dozv
zone utjecaja topline prvog sloja iznad tempe -
rature T
dozv
Slika 3.29.
Nomogrami za odreivanje vremena zadravanja t
izraunava se pomou slike 3.29.
dozv
.

Pri proraunu zadravanja t
dozv
zone utjecaja topline iznad temperature
T
dozv
( )
a
b
T T
q
l d
dozv
ra

=
0 1
2
, uvode se bezdimenzionalne veliine za odvoenje topline u sluaju djelo -

vanja nepokretnog povrinskog izvora topline u tapu:
Bezdimenzionalna temperatura posmatrane take :

gdje je:
d - debljina osnovnog materijala, u ( cm );
l - duina sloja, u ( cm );
b = 2/cd
ra
( ) 2 O
A
d
ra
=
- koeficijent, u ( 1/s );
- raunski prenik tapa , u ( cm )
A = dl - povrina poprenog presjeka tapa, u ( cm
2
);
O/2 - polovina obima tapa, u ( cm ).
81
Bezdimenzionalno rastojanje zone utjecaja topline od ravni u kojoj se
nalazi izvor topline:
a
b
y =
1

gdje je:
|y| - raunsko rastojanje zone utjecaja topline od povrinskog izvora topline
koje je jednako polovini irine razmaka na vrhu lijeba kod sueljenih spojeva,
odnosno polovini katete ava kod T - spojeva.
Bezdimenzionalno vrijeme zavarivanja u toku potpunog izvoenja dijela
vieslojnog ava ukljuujui i prekide:
|
|
.
|
\
|
+
= 1
) 1 (
2
k
n
v
l
b t b
z
z

gdje je:
v
z
- brzina zavarivanja sloja, u cm/;
n - broj slojeva.
Poto se odrede vrijednosti za
1
,
1
i bt
z
, iz dijagrama na slici 3.29.
dobije se veliina bt
dozv
.
Dozvoljeno vrijeme zadravanja zone utjecaja topline prvog sloja iznad
T
dozv
( )
b
t b
t
z
dozv
=
1
iznosi:

Dozvoljeno vrijeme zadravanja zone utjecaja topline posljednjeg sloja
(na povrini ava) iznad T
dozv
( ) ( )
z
z
dozv povr dozv
t
k v
l
t t
+ =
2
1
iznosi:

3.6. ZAGRIJAVANJE METALA GASNIM PLAMENOM

Pri zagrijavanju metala gasnim plamenom koriste se obini gorionici (sa jednim
plamenom) i linijski gorionici (sa vie plamenova u jednom redu). Postoje i
gorionici sa vie plamenova rasporeenih u vie redova. Na slici 3.30. prikazan je
izgled gorionika i raspodjele specifinog toplinskog fluksa.
82
Slika 3.30.
Izgled gorionika i raspodjele specifinog toplinskog fluksa
a) izgled obinog gorionika;
b) raspodjela specifinog toplinskog fluksa obinog gorionika;
c) izgled linijskog gorionika;
d) raspodjela specifinog toplinskog fluksa linijskog gorionika.

Raunske sheme pri zagrijavanju metala gasnim plamenom

I kod zagrijavanja metala gasnim plamenom koriste se raunske sheme kako bi
prorauni o prostiranju topline bili to jednostavniji.
Trenutni normalno - kruni izvor topline u tankoj ploi. Na slici 3.31. prikazana
je shema zagrijavanja tanke ploe normalno - krunim izvorom topline (tj.
obinim gorionikom sa jednim plamenom).
Slika 3.31.
Shema zagrijavanja tanke ploe normalno-trakastim izvorom topline

Moe se smatrati da je specifini toplinski fluks gasnog plamena obinog
gorionika q
2
2
max 2 2
kr
r
e q q

=
(indeks 2 oznaava dvodimenzionalnu raspodjelu) raspodijeljen
prema krajevima prema slijedeem zakonu:

gdje je:
q
2r
povrine, u ( W/cm
- specifini toplinski fluks gasnog plamena u nekoj taki A zagrijavane
2
q
);
2max
-najvei specifini toplinski fluks gasnog plamena u taki C, u (W/cm
2
k - koeficijent koncentracije toplinskog fluksa, u ( cm
);
-2
r - rastojanje posmatrane take A od ose gasnog plamena, u ( cm ).
);
U toku vremena dt povrina ploe dA na rastojanju r od centra plamena C primie
koliinu topline q
2r
2
max 2
kr
e
d c
dt q
dT

dA dt. Porast temperture elementarne prizme ploe u tom

sluaju e iznositi:

Ukoliko se zamijeni vrijednost za q
2r
, tada emo imati:
83
2
max 2
kr
e
d c
dt q
dT

Moe se izabrati takav fiktivan koncentriran izvor topline koji e dovesti do iste
promjene temperature koju izaziva normalno - kruni izvor topline. Takvom
fiktivnom izvoru topline odgovara linijski izvor topline koji prolazi kroz centar C
normalno- krunog izvora topline po osi Cz, a ija je toplina dovedena za t
o
( )
( ) | | { }
0
2
4
0
4
t t a r
e
t t a d c
dt q
T
+
+

=

ranije.
Tada emo imati:

gdje je:
q = Q/dt;
q u W;
t
o
Trenutni normalno - trakasti izvor topline u tankoj ploi. Na slici 3.32. prikazana
je shema zagrijavanja tanke ploe normalno - trakastim izvorom topline (tj.
linijskim gorionikom sa vie plamenova u jednom redu).
= 1/4ak.
Slika 3.32.
Shema zagrijavanja tanke ploe normalno - trakastim izvorom topline
Promjena specifinog toplinskog fluksa plamena linijskog gorionika definirana je
slijedeim zakonom:
2
max 2 , 2
kv
y x
e q q

=
gdje je:
q
2x,y
q
- specifini toplinski fluks u nekoj taki sa koordinatama x,y u granicama
radne duine gorionika (tj. pri 0 x l ), u ( W/cm );
2max
- najvei specifini toplinski fluks (koji je jednak po itavoj duini ose
gorionika), u ( W/cm
2
k - koeficijent koncentracije specifinog toplinskog fluksa plamena linijskog
gorionika, u ( cm
);
-2
Toplina q
)
2y
.dA.dt dovedena kroz elementarnu povrinu dA, trenutno se iri po
debljini ploe, ravnomjerno zagrijavajui elementarnu prizmu dA.d. Ukoliko se
primijeni analogan nain razmatranja kao u prethodnom sluaju, moe se
zakljuiti da se promjena temperature u tankoj ploi izazvane trenutnim dejstvom
normalno - trakastog izvora topline moe posmatrati kao rezultat djelovanja
84
trenutnog fiktiv - nog povrinskog izvora topline, koji je doveo istu koliinu
topline u ravan x0z za t
o
( )
( ) | | { }
0
2
4
0
1
4
t t a y
e
t t a d c
dt q
T
+
+

=

ranije.
Proces prostiranja topline u tankoj ploi od trenutnog normalno -
trakastog izvora topline bie izraen slijedeom jednadbom:

gdje je:
q
1
= Q . d/dt;
q
1
u ( W/cm );
t
o
Pokretni normalno - kruni izvor topline u tankoj ploi. Neka se plamen obinog gorion
Slika 3.33
Shema zagrijavanja tanke ploe normalno - krunim izvorom topline
= 1/4ak.

Centar izvora topline u momentu t
h
nalazi se u taki C na rastojanju v.t
h
od take
O
o
. Pokretni koordinantni sistem nalazi se u taki O na rastojanju v.t
o
( ) ( ) | | ( ) | | ( ) | | { }
( )

)
|
.
|
\
|
+

=

+
+
0
0
2 2
) 4 ( 4
0
2
4
t t
t
t b a v t a r a x v
h
t
dt
e t b e
d
q
T

od centra
izvora topline C. Temperatura neke take A u periodu toplinskog zasii - vanja
odreuje se na slijedei nain:

Poto prethodni izraz definie proces u periodu toplinskog zasiivanja, to
emo imati slijedee (uz koritenje koeficijenta toplinskog zasiivanja):
( )
| | ) ; ( ) ; ( ) (
4
0 2 2 0 2 2 2 0
) 2 (
0

+

=
+
K e
d
q
T
bt a x v

gdje je:
a
b
a
v
r + =
2
2
2
4
;
h
t b
a
v
|
|
.
|
\
|
+ =
4
2

0
2
0
4
t b
a
v
|
|
.
|
\
|
+ =
Prema tome, temperatura u nekoj taki A nastala dejstvom pokretnog
normalno - krunog izvora topline, jednaka je temperaturi nastaloj kao pri
zagrijavanju pokretnim linijskim izvorom topline koji djeluje za t
o
ranije.
Temperatura take O fiktivnog izvora topline za granino stanje odreuje
se slijedeom jednadbom:
85
( ) | |
0
0
4

=
i
bt
E e
d
q
T
gdje je:
du
u
e
u E
u
u
i
=

) ( - eksponencijalno - integralna funkcija
Snani brzopokretni normalno - trakasti izvor topline u tankoj ploi.
Neka se plamen linijskog gorionika konstantne snage q
1
Slika 3.34
Shema zagrijavanja uzdunog ava cijevi iz tankog lima plamenom
brzopokretnog linijskog gorionika
Moemo usvojiti da se toplina u cijevi prostire kao u ploi, jer je njena
krivina mala. Poto je izvor topline brzopokretan, to se smatra da se toplina pros -
tire samo u pravcu ose Oy. U tom sluaju toplina se u svakom elementarnom
tapu irine dx prostire nezavisno. Zagrijavanje takvog tapa brzopokretnim
normalno-trakastim izvorom topline ekvivalentno je njegovom zagrijavanju sa
nepokretnim normalno-trakastim izvorom linijske snage q
kree konstantnom
brzinom v pravolinijski du ava tanke cijevi (slika 3.34.).
1
( )
( ) | | ( ) | | { }
0 0
2 1
1 0
2
t b t t b e
d
q
T
bt
+
+
=

. Na osnovu toga,
temperatura taaka cijevi du ose Ox u periodu toplinskog zasiivanja odreuje se
slijedeim izrazom:

gdje je:
1
- koeficijent prenosa topline izmeu plamena i zagrijavane povrine
cijevi;
2
- koeficijent prenosa topline izmeu unutranje povrine cijevi i
vazduha;
- funkcija integrala vjerovatnoe Gausa:
=

u
u
du e u
0
2
2
) (

86
Trenutni normalno - kruni izvor topline na povrini polubeskonanog
tijela. Na slici 3.35. prikazana je shema zagrijavanja povrine polubeskonanog
tijela trenutnim normalno - krunim izvorom topline.
Slika 3.35.
Shema zagrijavanja povrine polubeskonanog tijela trenutnim
normalno - krunim izvorom topline

Ovaj proces prostiranja topline moe se prikazati slijedeom jednadbom:
( ) | | ( ) | | { }
( )
0
4 4
4 4
2
0
2 2
t t a
e
t a
e
c
dt q
T
t t a r t a z
+
=
+

U jednadbi drugi mnoilac predstavlja trenutni fiktivni povrinski izvor topline
ije dejstvo poinje u momentu t = 0 a ija se toplina prostire u dubinu tijela
paralelno osi Oz.
Trei mnoilac jednadbe predstavlja fiktivni linijski izvor topline koji se poklapa
sa osom Oz. Ovaj izvor topline poinje da djeluje za to ranije.
Snani brzopokretni normalno - kruni izvor topline na povrini polubes -
konanog tijela. Na slici 3.36. prikazana je shema zagrijavanja povrine polubes -
konanog tijela snanim brzopokretnim normalno - krunim izvorom topline.
Pri zagrijavanju povrine debele ploe plamenom gorionika koji se brzo kree,
proces prostiranja topline moe se izraziti slijedeom jednainom:
( ) | | ( ) | | { }
( )
0
4 4
4 4
2
0
2 2
t t a
e
t a
e
v c
q
T
t t a y t a z
+

=
+

87
Slika 3.36
Shema zagrijavanja povrine polubeskonanog tijela snanim
brzopokretnim normalno - krunim izvorom topline
4. METALURGIJA ZAVARIVANJA

4.1. STRUKTURA ZAVARENIH SPOJEVA

Proces obrazovanja ava, pri zavarivanju topljenjem vri na slijedei nain
(uz kretanje elektrode u smjeru zavarivanja):
Prvo se rastopi osnovni materijal do dubine uvara i rastop potisne
suprotno od smjera zavarivanja (sl. 4.1.). Zatim se tako obrazovano
udubljenje popuni smje - om rastopljenog osnovnog i dodatnog materijala.
Na kraju dolazi do kristalizacije ava.
Primarna kristalizacija ava, tj. obrazovanje primarne strukture ava, izvo -
di se u uvjetima istovremenog zagrijavanja rastopa zavarivakim izvorom
topline i njegovog hlaenja okolnom masom osnovnog materijala. Pri tome
se front kristalizacije kree sa izvorom topline a promjena temperature u
takama rastopa je neravnomjerna. Zbog toga ne postoje uvjeti da se u
rastopu obrazuju centri (jezgra) kristalizacije.
Slika 4.1.
Uzduni presjek rastopa

Zato kristalizacija poinje od postojeih centara kristalizacije, tj. od zrna
osnovnog materijala koja se nalaze oko rastopa. Kristaliti u avu rastu
normalno na povrinu hlaenja u smjeru suprotnom od smjera odvoenja
topline, tj. u dubinu rastopa. Rastui kristaliti imaju stubiasti oblik (sl.
4.2.).
Slika 4.2.
Shema rasta kristalita od granice topljenja prema dubini rastopa

Prema teoriji periodine kristalizacije, kristalizacija rastopa se vri sa
zastojima, koji nastaju zbog periodinog izdvajanja latentne topline
kristalizacije. To utjee da kristaliti rastu u slojevima, pri emu kao centri
kristalizacije za svaki slijedei spoj slue neravnine na povrini prethodnog
88
sloja. Periodinost kristaliza - cije rastopa utjee na pojavu slojevitosti ava.
Na slici 4.3. prikazana je stubiasta i slojevita struktura ava.
Slika 4.3.
Shema stubiaste (-----) i slojevite ( ___ ) strukture ava

avovi malog poprenog presjeka imaju jasno izraenu stubiastu i sloje -
vitu strukturu. Meutim, avovi veeg poprenog presjeka imaju slojevitu
strukturu samo u blizini linije topljenja, dok je na ostalom dijelu ava takva
struktura slabo izraena. Primarna struktura stubiastog kristalita je
dendritna. Svaki stubiasti kristalit sastoji se iz grupe isto orijentisanih
dendrita. Ovi dendriti rastu poev od kristalita osnovnog materijala na liniji
topljenja. Ukoliko je krupniji stubiasti kristalit, utoliko su razvijeniji i
njegovi dendriti. U korijenu ava, tj. u prvom kristalizacionim sloju, nalaze
se najmanji dendriti. U gornjem dijelu ava, dendriti su vie razvijeni. Ova
pojava, koja se naziva dendritna nejednakost, utjee da centralni dio ava i
njegova periferija mogu imati razliit sastav.
Segregacija u avu. Segregacijom se naziva neravnomjerna raspodjela ele-
menata i hemijskih spojeva u metalu. Segregaciji su veoma skloni ugljik,
sumpor i fosfor, dok su bakar, silicijum i molibden srednje skloni
segregaciji. U avu se pojavljuju unutarkristalitna, meukristalitna i lokalna
segregacija.
Unutarkristalitna segregacija nastaje kao posljedica postojanja intervala
kritalizacije i razliitog obogaivanja segregacionim primjesama centralnog i
peri - fernog dijela kristalita (sl. 4.4.).
Kristalizacija legure sastava A-A poinje pri temperaturi T
top
Slika 4.4.
Shema nastajanja unutarkristalisane segregacije i.k. - interval kristalizacije

(sl. 4.4.).
Kristalizacija metala vri se prvenstveno du osa buduih kristalita.
Ovdje je sadraj primjesa minimalan. Sa padom temperature i porastom
kristalita, rastop se obogauje primjesama. Koliina primjesa u rastopu je
89
najvea u taki E. Centralni dijelovi kristalita imaju sastav slian istom
metalu, dok su periferni dijelovi obogaeni primjesama.
Meukristalitna segregacija nastaje kao posljedica obrazovanja na grani -
cama rastuih kristalita, lahkotopljivih eutektikuma i primjesa u obliku
meukri - stalitnog sloja. Ovdje naroitu opasnost predstavlja lahkotopljiv
eutektikum sum - pornog tipa.
Lokalna segregacija nastaje zbog toga to se kristalizacija perifernih i
centralnih dijelova ava ne odvija istovremeno. Zajedno sa rastom kristalita,
preostali rastop se potiskuje u centralni dio ava. Ovaj dio rastopa sadri u
veem procentu razne tetne primjese. Zbog toga se u ovom dijelu ava mogu
pojaviti prsline. Lokalna segregacija je veoma uoljiva kod jednoprolaznih
avova veeg poprenog presjeka.
Segregacija (naroito lokalna i meukristalitna) izaziva opadanje mehani - kih karakteristika av
Postupci regulacije primarne kristalizacije avova. Da bi se smanjila neho-
mogenost ava i poveala njegova postojanost prema obrazovanju
kristalizacionih prslina, neophodno je izvriti pravilan izbor koeficijenta
oblika uvara
u
Slika 4.5.
Utjecaj oblika ava na poloaj segregacionih primjesa
Na slici 4.5.a. prikazan je av koji ima mali koeficijent oblika uvara i
nepovoljnu kristalizaciju. Kod ovakvog ava kristaliti rastu pod uglom od
oko 180
. Koefici - jent oblika uvara zavisi od postupka zavarivanja,
reima zavarivanja i sastava osnovnog i dodatnog materijala. Na slici 4.5.
prikazana su dva karakteristina oblika ava.
0
i sueljavaju se u sredini ava. Ovdje je sa linije sueljavanja
kristalita oteano udaljavanje tetnih primjesa iz rastopa. Zbog toga su
ovakvi avovi skloni ka obrazovanju kristalizacionih prslina, avovi sa veim
koeficijentom oblika uvara prikazani na slici 4.5.b. imaju znatno povoljniju
kristalizaciju. To omoguava rastuim kristalitima da tetne primjese lahko
izguraju na povrinu ava u trosku. Ovakvi avovi su postojani protiv
obrazovanja kristalizacionih prslina i imaju dobre mehanike
karakteristike.
av visoke vrstoe i plastinosti, koji je postojan protiv obrazovanja kristalizacionih prslina, mo
ili mehanikim vibracijama.
Utjecaj vieslojnosti avova na njihovu strukturu. Jednoprolazni av ima
karakteristinu stubiastu strukturu. Kod vieprolaznih, odnosno vieslojnih
avo - va, dolazi do promjene takve strukture. Svaki slijedei sloj vri
toplinski utjecaj na prethodni sloj. Ustvari, vri se termika obrada
prethodnog sloja. To dovodi do nestajanja stubiaste i obrazovanja
sitnozrnaste strukture prethodnog sloja. Na taj nain se postie usitnjavanje
zrna svih prethodnih slojeva, pri emu e samo povrinski sloj zadrati
stubiastu strukturu.

90
Vidmantetenova struktura

Vidmantetenova struktura ima tri ili etiri pravca orijentacije. Bitno utjee
na mehanike karakteristike zavarenog spoja. Zbog izrazito krupnih zrna,
ova struktura izaziva poveanje krtosti i znatan pad udarne ilavosti elika.
Na slici 4.6. prikazana je potpuna Vidmantetonova struktura.
Slika 4.6.
Potpuna Vidmantetonova struktura u gasno zavarenom avu
elika sa 0,15% C (uveanje 100 x)

Na obrazovanje Vidmantetenove strukture utjeu slijedei faktori :
1. Hemijski sastav elika. Pri sadraju ugljika u eliku od 0,2 - 0,4% (za slaba
pregrijavanja), dolazi do obrazovanja Vidmantetenove strukture. Kada
temperatura pregrijavanja raste, obrazovanje ove strukture se proiruje
u oblast niih koncentracija ugljika. Legira jui elementi mangan, hrom i
molibden olaka - vaju obrazovanje Vidmantetenove strukture.
2. Temperatura pregrijavanja u - oblasti. Ukoliko su vie temperature
pregrija - vanja u - oblasti (tj. ako se polazi od krupnozrnastog
austenita), utoliko lake dolazi do obrazovanja Vidmantetenove
strukture.
3. Brzina hlaenja, poev od temperature pregrijavanja u - oblasti. Ukoliko
su brzine hlaenja manje, utoliko je lake obrazovanje Vidmantetenove
struk - ture.
Iz svega navedenog proizilazi da pregrijavanje ima presudan utjecaj na
obrazovanje Vidmantetenove strukture. Vidmantetenova struktura moe
se obra - zovati kako u avu, tako i u pregrijanom dijelu osnovnog
materijala. Takoe se ova struktura moe obrazovati i pri oksiacetilenskom
rezanju velikih masa metala. Pri gasnom zavarivanju postoje najpovoljniji
uvjeti za obrazovanje Vidmantetenove strukture. Ukoliko svi uvjeti
potrebni za njeno obrazovanje nisu ispunjeni, Vid - mantetenova struktura
moe biti nepotpuno formirana. Vidmentetenova struktura se moe ukloniti
termikom obradom (normalizacijom) ili se izvoenjem korjenog zavara
moe poboljati.
Utjecaj zavarivanja na zonu utjecaja topline

91
Izmeu ava i nepromijenjenog osnovnog materijala nalazi se
prelazna zona. Ova zona se naziva zona utjecaja topline (skraeno ZUT) i ne
moe se izbjei pri zavarivanju (sl. 4.7.). U zoni utjecaja topline nalazi se
osnovni materijal, koji se pri zavarivanju nije istopio niti je promjenio svoj
hemijski sastav.
Slika 4.7.
Zona utjecaja topline

Meutim, u zoni utjecaja topline dolo je do promjene strukture i mehanikih
karakteristika osnovnog materijala, zbog termike obrade koja je izvrena u
toku procesa zavarivanja. U tablici 4.1. navedene su irine zone utjecaja
topline u zavisnosti od postupaka zavarivanja.
Tablica 4.1.
Postupak
zavarivanja
irina dijelova zone utjecaja topline
Ukupna
irina zone
utjecaja topline
( mm )
Dio
pregrijavanja
( mm )
Dio
normalizacije
( mm )
Dio
nepotpun
e
( mm )
Runo zavarivanje
obloenom elektrodom
2,2 1,6 2,2 6
Zavarivanje pod
prakom
0,8 1,2 0,8 1,7 0,7 0,8 2,3 3,7
Gasno zavarivanje 21 4 2 27
Na slici 4.8. prikazana je promjena temperature u zoni utjecaja
topline u zavisnosti od vremena za neku taku. Maksimalna temperatura na
granici topljenja jednaka je temperaturi topljenja osnovnog materijala.
Oblik krive na slici 4.8. zavisi od postupka zavarivanja. Na strukturu neke
take u zoni utjecaja topline utjeu: maksimalna temperatura (T
max
) do koje
se zagrijala data taka, vrijeme koje je provela data taka na maksimalnoj
temperaturi, brzina njenog zagrijavanja i hlaenja i postupak zavarivanja.
Na slici 4.9. prikazana je promjena temperature u toku vremena za razne
take u zoni utjecaja topline. Struktura i mehanika svojstva zone utjecaja
topline mogu biti promijenjena uslijed toplinskog dejstva procesa
zavarivanja.
92
Slika 4.8. Promjena temperature Slika 4.9. Promjena temperature
u zoni utjecaja topline u zoni utjecaja topline

Pri tome, moe doi kako do otputanja zone utjecaja topline (pad
vrtoe), tako i do njenog zakaljivanja (obrazovanje tvrdih i krtih struktura
i prslina). U tom sluaju, zona utjecaja topline postaje slabo mjesto u
zavarenom spoju.
Na slici 4.10. prikazana je struktura zone utjecaja topline pri zavarivanju
niskougljinog elika.
Slika 4.10.
Struktura zone utjecaja topline pri zavarivanju niskougljinog elika

Dio nepotpunog rastapanja 1 predstavlja usko prelazno podruje
izmeu ava i osnovnog materijala. Temperaturni interval likvidus-solidus
kod niskouglji - nih elika iznosi oko 30 - 40
0
C. Zbog toga, dio nepotpunog
rastapanja ima malu irinu (pri gasnom zavarivanju iznosi 0,15 do 0,20 mm;
pri elektrolunom zavari - vanju iznosi 0,08 - 0,1 mm). U ovom dijelu se
istovremeno nalaze tena i vrsta faza, to olakava razvoj krupnih zrna.
Opaa se neposredno sraivanje kristalita ava sa zrnima osnovnog
materijala. Dio pregrijavanja 2 nalazi se u podruju izmeu temperature
solidusa i 1100
0
C. U ovim uvjetima zrna se ukrupnjavaju, dok kasnija
prekristalizacija u toku hlaenja ne uspijeva da ih znatnije usitni. Zbog toga
je osnovni materijal u dijelu pregrijavanja krupnozrnast, pa vrstoa i plasti
- nost opadaju. U ovom dijelu se moe obrazovati Vidmantetenova
93
struktura. Dio normalizacije ili kaljenja 3 nalazi se u podruju izmeu A
C3
i
1000
0
C. U ovom dijelu zrno austenita ne uspijeva znatnije da poraste zbog
kratkotrajnog zadra - vanja osnovnog materijala pri ovim temperaturama.
Kasnija prekristalizacija pri hlaenju dovodi do usitnjavanja zrna. Ovaj dio
osnovnog materijala ima visoka mehanika svojstva (vrstou, plastinost,
ilavost). Dio nepotpune normalizacije 4 nalazi se u podruju izmeu A
C1
i
A
C3
. Ovdje dio ferita ne uspijeva da se transformie u austenit ve zadrava
stare dimenzije zrna. Dio ferita koji se uspio transformisati u austenit,
izdvaja se iz austenita pri kasnijem hlaenju i obrazuje nova zrna ferita. Iz
ostatka austenita obrazuje se perlit. Prema tome, struktura ovog dijela
sastoji se iz krupnih zrna ferita (koja se nisu transformisala) i razmjetenih
oko njih sitnih zrna ferita i perlita (koja su nastala kao rezultat
transformacije). Mehanika svojstva ovog dijela osnovnog materijala su
loija nego dijela norma - lizacije. Dio rekristalizacije 5 pojavljuje se pri
zavarivanju niskougljinih elika prethodno izloenih deformaciji na hladno.
Ovaj dio nalazi se u podruju izmeu 500
0
C i A
C1
. Rekristalizacija elika
ovdje se vri izrastanjem novih zrna strukture u strukturi nastaloj pri
plastinoj deformaciji na hladno. Kod vrue valjanih niskougljinih elika,
pri zavarivanju se u ovom dijelu struktura ne mora mijenjati. Dio plave
krtosti 6 nalazi se u podruju izmeu 200 i 500
0
Slika 4.11.
Promjena tvrdoe zavarenog spoja

Faktori koji utjeu na grau zrna u zavarenom spoju

C. Ovdje dolazi do pada
plastinih svojstava osnovnog materijala bez vidljive promjene strukture.
Pojava plave krtosti se objanjava izdvajanjem submikroskopskih estica
karbida iz vrstog rastvora - eljeza. Granice izmeu navedenih dijelova
zone utjecaja topline nisu otre, nego je prelaz od jedne strukture ka drugoj
postepen. elici osjetljivi na termiku obradu imaju karakteristinu
promjenu tvrdoe u zoni utjecaja topline (sl. 4.11.) Dijagram na slici 4.11.
prikazuje stanje poslije zavarivanja (bez termike obrade zavarenog spoja).
Porast tvrdoe dovodi do poveanja krtosti i pada plastinosti elika. Zbog
toga, dozvoljena tvrdoa zavarenih spojeva iznosi 300 do 350 HB.
Gasno zavarivanje. Kod ovog postupka zavarivanja, koliina istovremeno
rastopljenog metala je vea nego kod elektrolunog zavarivanja a zadrava
94
se u tenom stanju relativno dugo. Brzina hlaenja ava pri temperaturi
topljenja iznosi do 350
0
Dobijena struktura ava je krupnozrna sa nepravilnim oblicima kristalita i
bez odreene orijentacije. Meutim, na ivicama lijeba kristalizacija se vri
u pravcima upravnim na izoterme odvoenja topline tj. struktura ava na
granici top - ljenja je orijentisana. U osnovnom materijalu pored ava, nalazi
se dio pregrija - vanja sa vrlo krupnim zrnima.
C/min.
Slika 4.12.
Utjecaj termikog ciklusa zavarivanja na veliinu zrna u zoni utjecaja topline

U ovom dijelu se esto obrazuje Vidmantetenova struktura. Zrna se sma -
njuju sa udaljavanjem od ose ava (sl. 4.12.).
Elektroluno zavarivanje. Ovdje je koliina istovremeno rastopljenog metala
veoma mala, dok je brzina hlaenja veoma velika i u zavisnosti od debljine
osnovnog materijala moe da dostigne pri temperaturi topljenja 1500 - 1600
0
C/min. Dobijena struktura ava je stubiasta dendritna, sa jasnom
orijentacijom a naziva se bazaltna struktura. Ova struktura se moe usitniti
arenjem ava na temperaturi iznad A
C3
. Zbog toga, u vieprolaznom avu
samo povrinski zavar ima bazaltnu strukturu, dok svi ostali zavari imaju
sitnozrnastu strukturu. To znai da toplinsko dejstvo gornjih zavara
normalizuje strukturu donjih zavara, pa dolazi do ustinjavanja strukture.
Dio pregrijavanja u osnovnom materijalu je znatno ui nego kod gasnog
zavarivanja (sl. 4.12.).

4.2. APSORPCIJA GASOVA U AVOVIMA

Apsorpcija gasova se vri ne samo u rastopu nego i u kapima tenog elektrodnog metala. Proc
temperature metala poveava se i rastvorljivost gasova u njemu. Meutim,
prelaskom metala u stanje kljuanja rastvorljivost gasova naglo opada i postaje
jednaka nuli. Proces rastvaranja gasova u tenom metalu poinje sa prijanjanjem
atoma gasa na povrinu metala (absorpcija). Zatim, absorbovani gas obrazuje sa
povrinskim slojem metala rastvor i hemijske spojeve (hemisorpcija).
Na kraju, proizvodi hemisorpcije prodiru u dubinu tenog metala.
Procesi adsorpcije i hemisorpcije odvijaju se praktino trenutno.
Prodriranje proizvoda hemisorpcije u dubinu tenog metala vri se sporije.
Pri tome, veliku ulogu igra mehaniko mijeanje rastopa, uz najee burno
izdvajanje gasova.
95

4.2.1. Apsorpcija oksigena u avovima

eljezo sa oksigenom obrazuje tri oksida :
2Fe + O
2
2FeO (fero - oksid sa 22,7 % O
2
4Fe
);
3
O
4
+ O
2
6Fe
2
O
3
(feri - oksid ili hematit sa 30,06 % O
2
6FeO + O
);
2
2Fe
3
O
4
(fero - feri oksid ili magnetit sa 27,64% O
2
).
Fero - oksid FeO najvie utjee na svojstva eljeza, zato to je od svih gore
navedenih oksida samo on rastvorljiv u eljezu. Ostali oksidi se ne
rastvaraju u eljezu, ve se u njemu nalaze kao posebni ukljuci. Pri
temperaturi topljenja eljeza, granina rastvorljivost kisika u eljezu iznosi
0,16 %, dok je pri sobnoj temperaturi vrlo mala (sl. 4.13.). Pri 572
0
4FeO
C se
FeO, koji se nalazi u eljezu izvan vrstog rastvora, razlae prema slijedeoj
reakciji:
Pri sobnoj temperaturi, Fe
3
O
4
Slika 4.13.
Dijagram stanja eljezo - kisik

Istovremeno sa oksidacijom eljeza, oksigen izaziva oksidaciju niza legirajuih
elementa:
ostaje u eljezu kao ukljuak. Ugljik i silicij
znatno sniavaju rastvorljivost oksigena u eljezu.

Mn
Si +
Paralelno sa navedenom oksidacijom mogu se odvijati reakcije izmeu
legirajuih elemenata i fero - oksida:
FeO + C
FeO + Mn
96
2FeO + Si
Pri runom zavarivanju obloenom elektrodom, sadraj oksigena u avu zavisi od vrste ob
- kod golih elektrod
- kod elektroda oksidnog tip
- kod elektroda kiselog i rutilnog tip
- kod elektroda bazinog tip
Prisustvo oksigena u eliku dovodi do pogoravanja njegovih mehanikih karakterist
Slika 4.14.
Utjecaj sadraja oksigena na mehanike karakteristike niskougljinog elika

4.2.2. Apsorpcija azota u avovima

Azot u atomnom stanju se rastvara u metalima sa kojima obrazuje nitride. U
eliku azot obrazuje nitride sa eljezom i sa veinom primjesa. Azot sa
eljezom obrazuje dva tipa nitrida:
2Fe +0,
4Fe + 0,
Fe
2
N sadri 11,1 % N
2
, dok Fe
4
N sadri 5,88% N
2
. Za zavarivanje ima vei
znaaj nitrid eljeza Fe
4
N. Na slici 4.15. prikazan je dijagram stanja eljezo -
azot. Azot se u eljezu u vrstom rastvoru - eljeza i u obliku ukljuaka
nitrida Fe
4
N. Ispod 590
0
C postoji mehanika smjea ferita i nitrida eljeza
Fe
4
N.
Slika 4.15.
Dijagram stanja eljezo - azot
Granina rastvorljivost azota u eljezu na 590
0
C iznosi 0,13%, dok
pri sobnoj temperaturi iznosi 0,001%. Pri zavarivanju, sadraj azota moe
biti uvean zbog pregrijavanja metala.
97
Azot obrazuje nitride i sa legirajuim elementima u eliku. Meu
naroito postojane na visokim temperaturama spadaju nitridi silicijuma i
titana. Rastvor - ljivost azota u eljezu znatno zavisi od temperature (sl.
4.16.). Na dijagramu se vidi da se, pri prelazu eljeza iz vrstog u teno
stanje, rastvorljivost azota znatno poveava.
Slika 4.16.
Rastvorljivost azota i vodika u eljezu u zavisnosti od temperature

Pri runom zavarivanju obloenom elektrodom, sadraj azota u avu zavisi
od vrste obloge i iznosi:
- kod elektroda oksidnog tip
- kod elektroda kiselog tip
- kod elektroda celuloznog tipa

Slika 4.17.
Utjecaj sadraja azota na mehanike karakteristike niskougljinog elika

Prisustvo azota u eljezu veoma utie na njegova svojstva. Na slici 4.17. prikazan je utjecaj azota
4.2.3. Apsorpcija vodika u avovima

Granina rastvorljivost vodika u vrstom eljezu pri 1530
0
C iznosi 8
cm
3
/100 g metala, dok u tenom eljezu iznosi 28 cm
3
/100 g metala. Na slici
4.16. prikazana je rastvorljivost vodika u eljezu u zavisnosti od
temperature.
98
Vodik se u eljezu ili eliku nalazi u molekularnom H
2
2H
stanju kao
meukristalitni gasni ukljuak, esto pod visokim tlakom ili u atomnom H
stanju u meuprostorima kristalne reetke. Vodik ima sposobnost da lahko
difunduje u kristalnu reetku eljeza ak i pri sobnim temperaturama.
Brzina difuzije vodika je znatno manja u martenzitnoj nego u perlitnoj
strukturi, dok legirajui elementi usporavaju oslobaanje vodika (naroito
hrom i silicijum).
Pri runom zavarivanju obloenom elektrodom, sadraj vodika u avu zavisi
od vrste obloge i iznosi:
- kod elektroda sa celuloznom oblogom: do
- kod elektroda sa oksidnom i rutilnom oblogom; do
- kod elektroda sa bazinom oblogom: do
Ukoliko se vodik nae u oksidisanom tenom metalu, doi e do slijedee
reakcije:
H
Iz ovih jednadbi proizilazi da prisustvo oksigena u tenom metalu ograni-
ava koncentraciju vodika u njemu.
Utjecaj vodika na osobine avova. Prisustvo vodika u avu dovodi do
obrazovanja slijedeih greaka:
1. Prtanje metala. Razlika rastvorljivosti vodika u tenom i vrstom metalu
dovodi do njegovog burnog izdvajanja iz rastopa. Ovo izaziva gubitke
uslijed prtanja metala.
2. Obrazovanje mjehurova. Prekomjerna zasienost rastopa gasovima ili
njegovo suvie brzo ovravanje dovodi do obrazovanja mjehurova, u
kojima se gaso - vi nalaze pod tlakom. Ovi gasovi su najee jedinjenje
vodika H
2
O, H
2
S i CH
4
FeO + 2H
, ije se obrazovanje odvija prema slijedeim
reakcijama:
H
Fe
3
C + 2H
2
3. Obrazovanje ribljih oiju. Riblje oi se pojavljuju u prelomima
avova. Imaju oblik bijelih krunih mrlja prenika od 1 - 10 mm i tee da
se obrazuju oko ukljuaka. Riblje oi obino prate mikroprsline. Na
slici 4.18. prikazan je izgled ribljeg oka na prelomu epruvete za
ispitivanje zatezne vrstoe.

Pojava mjehurova je naroito izraena pri zavarivanju sa vlanim elektrodama
ili ako je okolina zasiena vlagom.

99
Slika 4.18.
Izgled ribljeg oka

Ukoliko se zavaruje elektrodama sa vlanom oblogom, av e
apsorbovati veliku koliinu vodika. Poto je vodik osnovni uzrok
obrazovanja ribljih oiju, to e se na prelomu takvog ava pojaviti riblje
oi. Obrazovanje ribljih oiju mogue je samo na prelomima avova pri
ispitivanju zatezanjem na kidalici, tj. samo pri malim brzinama deformacije.
Pri ispitivanju epruvete na udarnu ilavost, nikada se ne pojavljuju riblje
oi (zbog velikih brzina deformacije). Riblje oi se obrazuju samo u
procesu razaranja elika i to poslije granice razvlaenja (sl. 4.19.). Prema
tome, ukoliko u avu nisu obrazovane prsline pri hlaenju, riblje oi ne
mogu imati nepovoljno dejstvo u oblasti elastinih deformacija.
Slika 4.19.
Obrazovanje ribljih oiju (praeno ultrazvukom) u
procesu razaranja elika na kidalici.

Faktori koji utjeu na odstranjivanje vodika iz avova. Navodimo slijedee
faktore :
1. Zavarivanje sa dobro osuenim elektrodama i to sa niskovodinim
elektrodama (kao to su bazine elektrode);
2. Neprekidnim zavarivanjem ava, bez meuhlaenja;
3. Zavarivanje elektrodama velikog prenika sa poveanom jainom struje;
4. Termika obrada zavarenih spojeva pri temperaturama ispod - oblasti
(pri 600-650
0
Utjecaj vodika na mehanike karakteristike avova. Taj utjecaj se sastoji u
slijedeem:
C).
1. Vodik izaziva poveanje osjetljivosti osnovnog materijala prema obrazovanju
prslina. Poslije ovravanja, vodik se u eliku nalazi u atomnom stanju.
Poto je atomni vodik nestabilan, ukoliko se nae u zoni pogodnoj za svoje
rekom - binovanje (ukljuci, mjehurovi, meukristalitne praznine), to e
doi do njegove transformacije u molekularni vodik. Ovaj proces izaziva
100
jako lokalno poveanje tlaka u eliku. Do pojave prslina dolazi ukoliko
zona utjecaja topline nije u stanju da izdri plastinu deformaciju koja je
potrebna da apsorbuje nastale sopstvene napone.
2. Vodik izaziva smanjivanje izduenja zavarene epruvete kod probe na
zatezanje. Ovdje se u prelomu uvijek nalaze riblje oi.
3. Vodik izaziva pad ilavosti materijala ava za 20 - 25%.

4.3. PRSLINE U ZAVARENIM SPOJEVIMA

Razlikujemo nekoliko naziva za prsline u zavarenim spojevima. Pod
mikroprslinama podrazumijevaju se prsline koje se mogu otkriti pod
mikroskopom. Zatim, imamo prsline koje se mogu otkriti vizuelnim
pregledom ili pomou lupe. Na kraju, imamo pukotine koje predstavljaju
velike prsline. Pod terminima lom ili prelom podrazumijeva se potpuno
razaranje zavarenog spoja.
Na slici 4.20. prikazan je poloaj prslina u sueljenom spoju.
Slika 4.20.
Poloaj prslina u sueljenom spoju

Vrue prsline pri zavarivanju

Pod vruim prslinama podrazumijevaju se kristalizacione prsline, ije
obrazovanje poinje u procesu primarne kristalizacije ava, a mogu se dalje
razvijati u vrstom stanju u toku hlaenja. To su prsline meukristalitnog
tipa. Vrue prsline mogu biti u odnosu na av uzdune i poprene, a mogu da
se pojave i na povrini ava. av pri ovravanju prolazi kroz efektivni
interval kristalizacije u kome se nalazi u vrsto -tenom stanju. Ovaj
interval se jo naziva temperaturski interval krtosti, poto u vrsto - tenom
stanju metal ima poveanu krtost. Veliina temperaturnog intervala krtosti
zavisi od hemijskog sastava ava. Pri zavarivanju dolazi do neravnomjernog
zagrijavanja i hlaenja osnovnog materijala, kao i do uklijetenja
zavarivanih elemenata. To oteava skraenje ava u toku hlaenja, pa se
njegovo ovravanje izvodi u uvjetima zateuih napona. Zateui naponi
izazivaju plastinu deformaciju ava, koja se poveava sa opadanjem
temperature. Ukoliko u temperaturskom intervalu krtosti skraenje ava
prelazi deformacionu sposobnost metala na datoj temperaturi, doi e do
obrazovanja vruih prslina. Uvjeti za obrazovanje vruih prslina nastaju
kada se pojavi bitna razlika izmeu stvarne deformacije i toplinske
deformacije, koja bi nastala ako bi se av skratio proporcionalno padu
temperature u procesu hlaenja (sl. 4.21.).

101
Slika 4.21.
Shema promjena deformacije u toku kristalizacije i hlaenja ava
a - poetna stvarna deformacija vea od toplinske
b - poetna stvarna deformacija manja od toplinske
1- stvarna
2 - toplinska

U toku hlaenja av bi trebao da se skrati proporcionalno temperaturi, tj. za
T (sl. 4.21.a.). Poto je av okruen osnovnim materijalom, ija se
temperatura stalno mijenja pod utjecajem pokretnog zavarivakog izvora
topline, to stvarna deformacija ava nee biti jednaka T.
U toku izvoenja ava, neki dijelovi osnovnog materijala e se u
datom momentu skraivati zbog hlaenja, dok e se drugi dijelovi zbog
zagrijavanja iriti. Poto je av povezan sa osnovnim materijalom, njegova
stvarna deformacija se moe znatno razlikovati od toplinske deformacije
T. Ukoliko je stvarna deformacija vea od toplinske deformacije T, to
e av biti izloen tlaku od strane okolnog osnovnog materijala (sl. 4.21.a.). U
tom sluaju nee doi do obrazovanja vruih prslina. Meutim, ukoliko kroz
izvjesno vrijeme stvarna deformacija postane manja od toplinske
deformacije T, to e av biti izloen zatezanju od strane okolnog
materijala. Vrue prsline e se ovdje obrazovati ako u avu postoji
meukristalitni sloj sa niskom granicom razvlaenja, ija je deformaciona
sposob - nost manja od stvarne deformacije. Meutim, ukoliko je stvarna
deformacija u poetku manja od toplinske deformacije T, to e av od
strane osnovnog materijala od samog poetka biti izloen zatezanju (sl.
4.21.b.). U takvoj situaciji bie mogue obrazovanje vruih prslina u avu.
Pri zavarivanju nije mogue izbjei pojavu zateuih napona, ali se raznim
mjerama mogu smanjiti. Na primjer, predgrijavanjem osnovnog materijala
moe se pomjeriti trenutak pojave zateuih napona i smanjiti brzina
njihovog poveanja i na taj nain poveati postojanost ava prema
obrazovanju vrih prslina. Temperatura predgrijavanja iznosi od 150 - 500
0
C a najvie zavisi od hemijskog sastava ava i debljine osnovnog materijala.
Na slici 4.22. prikazana je zavisnost izmeu kritinog sadraja ugljika u avu
i temperature predgrijavanja. Zatim, suvie veliko uklijetenje zavarivanih
elemena - ta moe se izbjei redoslijedom izvoenja avova, smanjivanjem
broja i koncen - tracije avova, kao i racionalnom konstrukcijom vorova i
elemenata. Na taj nain postie se smanjivanje zateuih napona, pa samim
tim i poveanje postojanosti ava prema obrazovanju vruih prslina.
102
Slika 4.22.
Zavisnost izmeu kritinog sadraja ugljika u avu i temperature
predgrijavanja T
o
(
u
Hemijski sastav ava bitno utjee na sastav meukristalnog sloja, pa samim
tim i na postojanost ava prema obrazovanju vruih prslina. Sumpor u
obliku sulfida eljeza (FeS) obrazuje po granicama zrna lahkotopljiv
eutektikum Fe + FeS, ija je temperatura topljenja 985
= 4)

0
C. To poveava
sklonost ava ka obrazova - nju vruih prslina. Mangan, koji ima vei
afinitet prema sumporu nego prema eljezu, vezuje sumpor u tekotopljiv
sulfid mangana (MnS) globularnog oblika, pa na taj nain poveava
postojanost ava prema obrazovanju vruih prslina. Na slici 4.23. prikazan
je utjecaj sumpora na pojavu vruih prslina u zavisnosti od sadraja ugljika
i mangana u eliku (Pogodin - ov dijagram). Iz slike 4.23. se vidi da se pri
zavarivanju elika sa 0,10% ugljika, moe dopustiti koncentracija sumpora
do 0,08% pri 0,6% mangana a da ne doe do obrazovanja vruih prslina.
Meutim, za elik sa 0,14% ugljika, maksimalno dozvoljena koncentracija
sumpora iznosit 0,05%. Iz slike 4.23. proizilazi da porast sadraja sumpora i
ugljika u eliku poveava, dok porast sadraja mangana smanjuje sklonost
ka obrazovanju vruih prslina. Na obrazovanje vruih prslina utjee i
silicijum, mada u manjoj mjeri nego ugljik i sumpor. Vrue prsline se mogu
obrazovati i u zoni utjecaja topline. I ovdje je uzrok obrazovanja prslina
lahkotopljiv sloj po granicama zrna. Pri tome je sitnozrnasta struktura
postojanija prema obrazovanju vruih prslina nego krupno - zrnasta
struktura, zbog vee ukupne povrine zrna.
Slika 4.23.
103
Utjecaj sumpora na pojavu vruih prslina u zavisnosti od sadraja ugljika i
mangana u eliku.
Na pojavu vruih prslina utjee i oblik ava odnosno pravac rasta stubia -
stih kristalita. Poveanje koeficijenta oblika uvara do odreene veliine (oko
5) dovodi do poveanja postojanosti ava prema obrazovanju vruih prslina,
dok dalje njegovo poveanje dovodi do opadanja te postojanosti. Na slici
4.24. prikazana je zavisnost izmeu kritinog sadraja ugljika u avu i
koeficijenta oblika uvara
u
Pri izvoenju prvog sloja kod vieslojnih avova i K - ava, dolazi do
obrazovanja avova sa malim koeficijentom oblika uvara (sl. 4.25.). Ovakvi
avovi imaju malu postojanost prema obrazovanju vruih prslina.
pri zavarivanju pod prakom ugljinih
konstukcijskih elika.
Slika 4.24.
Zavisnost izmeu kritinog sadraja ugljika u avu i koeficijenta oblika uvara
u
Postojanost ava prema obrazovanju vruih prslina moe se poveati
usitnjavanjem primarne strukture. Na taj nain se, zbog poveanja ukupne
povrine zrna, smanjuje koncentracija tetnih primjesa po njihovim
granicama. Najpodesniji nain za usitnjavanje primarne strukture
predstavlja unoenje modifikatora (npr. titana) u rastop preko obloge
elektrode ili keramikog praka.
Slika 4.25.
Prvi sloj kod vieslojnih avova i K - ava.

.

Poboljanje uvjeta izvoenja prvog sloja moe se postii poveanjem
ugla otvora lijeba i smanjivanjem zatupljenja korijena lijeba h.
Prsline u zavrnom krateru. Na slici 4.26. prikazana je shema obrazovanja
prslina u zavrnom krateru ava. Kada se pri runom zavarivanju
obloenom elektrodom elektroda naglo ukloni, obrazuje se udubljenje
104
nazvano zavrni krater. Ukoliko je razmak izmeu limova S
1
(sl. 4.26.) vei
od 4 - 5 mm, postoji velika opasnost da se obrazuje prslina u zavrnom
krateru. Najefikasniji nain za sprea - vanje pojave prslina u zavrnom
krateru sastoji se u smanjivanju razmaka S
1
Slika 4.26.
Shema obrazovanja prslina u zavrnom krateru.

4.3.1. Hladne prsline pri zavarivanju

Hladne prsline se obrazuju u zavarenim spojevima pri hlaenju ispod 200
i u popunjavanju kratera
dodatnim materijalom vraenjem elektrode.
0
Obrazovanje sopstvenih napona. Pri zavarivanju dolazi do obrazovanja
sopstvenih napona, koji se ne mogu izbjei. Zatim, strukturne
transformacije dovode do obrazovanja lokalnih napona. U prisustvu vodika,
C, dok se njihovo irenje moe nastaviti dugo poslije zavarivanja.
Pojavljuju se u avu a najee u zoni utjecaja topline. Prema svom poloaju
u odnosu na av, dijele se na uzdune i poprene. Hladne prsline poinju da
se obrazuju po granicama zrna a zatim se ire kroz zrna ili po granicama
zrna. Mogu se iriti sporo ili trenutno. Na obrazovanje hladnih prslina
utjeu: zakaljivanje zone utjecaja topline, prisustvo vodika i sopstveni
naponi.
Zakaljivanje zone utjecaja topline. Pri velikim brzinama hlaenja u toku
procesa zavarivanja, dolazi do obrazovanja martenzita u zoni utjecaja
topline zakaljivih elika. Tada e, zbog naglog smanjivanja rastvorljivosti,
vodik ostati zarobljen u martenzitnoj reetki. To e poveati krtost
martenzita. Zatim, trans - formacija austenita u martenzit praena je
poveanjem volumena zrna, to izaziva pojavu lokalnih naprezanja
materijala. Naponsko stanje se komplikuje obrazova - njem sopstvenih
napona nastalih kao posljedica zavarivanja. Svi navedeni faktori dovode do
obrazovanja hladnih prslina.
Prisustvo vodika. Vodik dospijeva u av u toku procesa zavarivanja, a zatim
iz ava difunduje u zonu utjecaja topline. Skupljajui se u mikroupljinama,
atomarni vodik prelazi u molekularni, stvarajui veliki lokalni tlak. Ukoliko
tako nastali naponi prelaze vrstou osnovnog materijala, dolazi do
obrazovanja prslina. Prema tome, porast sadraja vodika u avu dovodi do
smanjivanja postojanosti zone utjecaja topline prema obrazovanju hladnih
prslina.
105
navedeni naponi poveavaju krtost zone utjecaja topline. Zona utjecaja
topline je ve pri kraju strukturnih transformacija izloena sloenom
naponskom stanju (sl. 4.27.). U zoni utjecaja topline po duini ava djeluje
tlani napon
1
, dok popreno na av djeluje zateui napon
2
. Pri takvim
uvjetima se na granici zrna, pod kutem od 45
0
Slika 4.27.
Shema nastajanja prsline po granicama zrna u zoni utjecaja topline

4.3.2. Postupci za spreavanje obrazovanja prslina

Za spreavanje obrazovanja prslina u zavarenim spojevima koriste se slije
prema uzdunoj osi ava,
pojavljuju znatni smiui naponi. Takvo naponsko stanje dovodi do
obrazovanja poetne prsline, koja zatim nastavlja da se iri. Po pravilu,
poetak obrazovanja hladnih prslina povezan je sa granicama krupnih zrna.
1. Upotreba niskovodinih elektroda (npr. Bazinih elektroda) i to sa veim
prenikom elektrode. Najbolje je koristiti elektrode koje su osuene pri
300 - 400
0
2. Upotreba austenitnih elektroda tipa 18% Cr - 8% Ni. Pri zavarivanju sa
ovim elektrodama, vea rastvorljivost vodika u austenitnom materijalu
ava zadrava vodik da ne difunduje u zonu utjecaja topline.
C.
3. Predgrijavanje osnovnog materijala smanjuje brzinu hlaenja. To je
najefikas - niji postupak za spreavanje obrazovanja prslina u zoni
utjecaja topline. Pred - grijavanjem osnovnog materijala postie se
slijedee: strukturna transformacija se pomjera ka ravnotenim
strukturama; smanjuju se lokalna naprezanja izazvana strukturnim
transformacijama; olakava se difuzija vodika iz ava. Na slici 4.28.
prikazana je veza izmeu tvrdoe u zoni utjecaja topline (odn.
obrazovanja martenzita) i predgrijavanja. Ukoliko je vei sadraj ugljika
u eliku, odnosno ukoliko je elik vie legiran, utoliko je potrebno osnovni
materijal predgrijati na viu temperaturu, kako bi se izbjeglo zakaljivanje
i obrazovanje prslina u zoni utjecaja topline.
Slika 4.28.
Promjena tvrdoe u zoni utjecaja topline
106
1 - bez predgrijavanja;
2 - sa predgrijavanjem do 200
0
Sklonost osnovnog materijala ka obrazovanju prslina ne zavisi samo od
brzine hlaenja. Brzina prolaska kroz temperaturni interval izmeu 150 i
120
C.

Kod kratkih avova (pri montanom pripajanju elemenata) postoji velika
opasnost od obrazovanja prslina. Ovdje mala koliina unijete topline dovodi
do velikih brzina hlaenja. Zbog toga, kratki avovi treba da imaju duinu
najmanje 2 - 3 cm.
0
Slika 4.29.
Utjecaj brzine hlaenja na obrazovanje prslina.

Krive na slici 4.29. prikazuju slijedee:
1 - 3,2 mm (ima prslina);
2 - 5 mm (ima prslina);
3 - 5 mm sa predgrijavanjem do 100
C takoe utjee na obrazovanje prslina u osnovnom materijalu. Na slici
4.29. prikazan je utjecaj brzine hlaenja na obrazovanje prslina.
0
C (nema prslina);
4 - 6 mm (ima prslina).

Poto debljina osnovnog materijala bitno utjee na brzinu hlaenja, to ona
utjee i na obrazovanje strukture kaljenja u zoni utjecaja topline. Kako je
ve navedeno, struktura kaljenja moe da dovede do obrazovanja prslina
u zoni utjecaja topline.

107
4.4. ODREIVANJE TEMPERATURE PREDGRIJAVANJA
PREMA METODI BWRA

Britansko nauno - istraivako drutvo za izuavanje tehnike zavarivanja
(British Welding Research Assotiation) razvilo je postupak za odreivanje
tempe - rature predgrijavanja pri runom zavarivanju obloenom
elektrodom ugljinih i niskolegiranih elika. Postupak odreivanja
temperature predgrijavanja je slijedei:
1. Hemijski sastav elika izraava se ekvivalentnim ugljikom:

10 15 20
V Mo Cr Ni Mn
C C
ekv
+ +
+ + + = %
Ovom ekvivalentnom ugljiku odgovara pokazatelj zavarljivosti elika
oznaen slovima A, B, C, D, E, F i G, koji je prikazan u tablici 4.2.
2. Oblik spoja i debljina osnovnog materijala oznaavaju se sa brojem
termike strogosti (BTS), koji je prikazan u tablici 4.3. Broj termike
strogosti (BTS) dobija se mnoenjem broja pravaca odvoenja topline
sa srednjom debljinom osnovnog materijala podijeljenom sa 6. U
tablici 4.3. za osnov je uzeta debljina osnovnog materijala od 6 mm.
Tablica 4.2. Pokazatelji zavarljivosti elika
Ekvivalentni ugljik C
Pokazatelj zavarljivosti elika
ekv

Pri zavarivanju rutilnim
elektrodama
Pri zavarivanju bazinim
elektrodama
do 0.20
0.21 do 0.23
0.24 do 0.27
0.28 do 0.32
0.33 do 0.38
0.39 do 0.45
iznad 0.45
do 0.25
0.26 do 0.30
0.31 do 0.35
0.36 do 0.40
0.41 do 0.45
0.46 do 0.50
iznad 0.50
A
B
C
D
E
F
G

U tablici 4.4. navedene su minimalne temperature predgrijavanja osnovnog
materijala u zavisnosti od broja termike strogosti, pokazatelja zavarljivosti
elika i prenika elektrode koja e biti koriena pri zavarivanju.
Tablica 4.3. Funkcionalna zavisnost termike strogosti (BTS) u
ovisnosti od debljine materijala
108

Tablica 4.4. Minimalne temperature predgrijavanja u fukciji (BTS)
Broj termike
strogosti
(BTS)
Pokazatelj
zavarljivosti
elika
Minimalna temperatura predgrijavanja
osnovnog materijala u (
o
C )
Prenik elektrode u ( mm )
3.2 4 5 6 8
2
D 0
E 50
F 125 25
3
C 0
D 75
E 100 25
F 150 100 25
4
C 50
D 100 25
E 125 75
F 175 125 75
6
B 50
C 100 25
D 150 100 25
E 175 125 75
F 225 175 125 75
8
A 25
B 75 25
C 125 75 25
D 175 125 75
E 200 150 125 50 25
F 225 200 175 125 50
12
A 75 25
B 125 75 25
C 150 125 75
D 200 175 125 75
E 225 200 175 100 50
F 250 225 200 150 125
16
A 75 25
B 125 75 50
C 175 150 125 50 25
D 200 175 175 125 50
E 225 200 200 150 100
F 250 250 225 200 150
24
A 75 25
B 125 75 50 25
C 175 150 125 75 25
109
D 200 175 175 125 100
E 225 200 200 175 150
F 250 250 225 200 200

4.5. KRISTALIZACIJA I PROCESI U ZONI UTJECAJA TOPLINE

Ovdje su prikazane strukturne transformacije u razliitim zonama zavare -
nog spoja iz vie vrsta elika: promjene veliina zrna i vrste novih struktura
koje nastaju pri fiziko - hemijskim transformacijama.
U ovom poglavlju emo razmotriti promjene struktura zavarenih spojeva u
cjelini i definirati emo procese obrazovanja struktura koje kristaliu pri
hlaenju poev od tenog metala (materijal ava) ili struktura
prekristalizacije u vrstom stanju (osnovni materijal).

4.5.1. Struktura materijala ava

Posmatrajmo u Fe-C dijagramu (slika 4.30.) dva elika, jedan podeutekto -
idni ( C = 0 , 6 0%, o zna en sa I ), a drug i nadeutekto idni ( C = 1 %),
dovedena u teno stanje (Tt < 1500
0
Pri temperaturi razlaganja austenita u podeutektoidnom eliku I u taki c
prvo se izluuje ferit ili - eljezo, ime se stvaraju zrna ferita; poslije toga
se izluuje cementit po liniji ES, obrazujui perlitni agregat.
C) i pustimo ih da se lagano hlade. Pri
prelasku krive likvidusa u takama d i e, prve klice kristalizacije se
pojavljuju pri koncentraciji ugljika od 0,25 % za elik I (taka a) i 0,40 % C
za nadeutektoidni elik. Broj obrazovanih klica saglasno zakonu Tammann-a
odreen je, s jedne strane, brojem klica koje se obrazuju pri datoj
temperaturi, a s druge strane, brzinom rasta - kristala koja zavisi od date
brzine hlaenja. U oblasti tena faza + - vrsti rastvor, poveanjem koliine
- vrstog rastvora po linijama dd i ee koncentracija ugljika se poveava. U
takama d i e na krivoj solidusa, sadraj ugljika u vrstoj fazi iznosi 0,60 %
za elik I i 1% za nadeutektoidni elik.
Obrazovanje primarnih - kristala u oblasti likvidus - solidus (teno - vrsto
stanje) karakterie se dendritnim poretkom, pri emu se svaki dendrit moe
posmatrati kao kristalografska cjelina. Ako prihvatimo prema Beljajevu,
nastajanje obrazovanja primarnih kristala u oblasti iznad podruja -
vrstog rastvora, onda se za vrijeme hlaenja, oko svakog dentrita javlja
veliki broj zrna , ili zrna austenita.
110
Slika 4.30.
Dijagram stanja ugljinih elika
U podeutektoidnom eliku, veoma sporo hlaenom do sobne temperature,
zapaaju se dva sastojka: - ferit u obliku polja ili mree, i perlit (Fe -
Fe
3
Vidi se da izmeu dimenzija i zrna postoji odreena uzajamna zavisnost:
krupno - zrno daje krupno - zrno, a ako je zrno - eljeza sitno, onda se
obrazuje sitnozrno - eljezo. Ako postoji uzajamni odnos ne postoji
slinost, tj. - zrno ne predstavlja tanu sliku - zrna. Nasuprot tome,
cementitna mrea u nadeutektoidnim elicima potpuno tano karakterie
veliinu - zrna. Za odreivanje veliine austenitnog zrna neophodno je
potrebno prisustvo cementitne mree po granicama zrna; u ovom cilju, elik
se podvrgava cementaciji na temperaturama austenitnizacije (proba Mak
Kejd - En
C).
Razlaganje austenita u nadeutektoidnom eliku zapoinje u taki f sa
izluivanjem cementita; proces obrazovanja perlita koji sleduje ovom
izluivanju analogan je prethodnom sluaju. Poslije hlaenja, posmatranjem
pod mikrosko - pom, poslije odgovarajueg nagrizanja izbruska, vidi se
cementitna mrea po granicama perlitnih zrna.
U tako ohlaenom eliku sa razvijenim zrnima ferita struktura e biti gruba
i pri odreenoj kristalnoj orijentaciji takvu strukturu nazivamo
Vidmantetenovom. Ovu strukturu emo kasnije detaljnije prouiti. Ako se
sada ova livena struktura ponovnim zagrijavanjem prevede u oblast -
vrstog rastvora pri prelazu linije transformacije GS javie se mnotvo sitnih
zrna, pa emo pri hlaenju do sobne temperature, poto je transformacija
reverzibilna, - ponovo nai strukturu sitnozrnog ferita zdruenu sa
perlitnim agregatom.
1
).
Razmotrimo sada proces ovravanja elika III iji je sadraj ugljika oko
0,10 %, to je esto sluaj pri upotrebi zavarljivih elika spajanih plinskim
ili elektrolunim zavarivanjem (slika 4.30.)
Pri prelazu likvidusa u g, izluene klice su kristali - eljeza, sa veoma
niskom koncentracijom ugljika (C < 0,05%); klice se obogauju ugljikom do
0,07% pri temperaturi od 1 490
0
C. Peritektina transformacija, do koje
dolazi pri ovoj temperaturi, javlja se kao rezultat uzajamnog dejstva -
eljeza sa tenom fazom B sa 0,55% ugljika, kojom prilikom se obrazuje
vrst rastvor - eljeza. Izmeu 1 490
0
C i take g (1 450
0
C) jednovremeno
su prisutne dvije faze + , koje pri prelazu linije NJ obrazuju jednofaznu
austenitnu strukturu, ili zrna .
Proces kristalizacije koji slijedi identian je procesu u sluaju
podeutektoidnog elika, to jest, u taki k na liniji GS pri temperaturi od oko
870
0
U vrstom stanju, pri prelazu linije GP, dolazi do izluivanja tercijarnog
cementita. Takvu strukturu moemo esto sresti u avovima, kako u stanju
neposredno poslije zavarivanja, tako i u termiki obraenom stanju.
Strukture avova, dobijene plinskim i elektrolunim zavarivanjem, su
C, takoe nastupa izluivanje feritne faze a iz nje zrna ferita . Ako je
sadraj ugljika u eliku manji od 0,05 %, onda tena faza neposredno
prelazi u - eljezo, a transformacija se odvija po liniji NJ.

1
Mc Quaid Ehn; ova je proba standardizovana u SAD ( prim.Prev. )
111
razliite. Pri elektro - lunom zavarivanju koliina metala jednovremeno
dovedena u teno stanje, veoma je mala, brzina hlaenja je veoma velika i, u
zavisnosti od debljine metala, ona moe da dostigne 1500
0
C do 1600
0
C/min.
Primarna struktura je krupnozrna, dendritna, sa jasnom orijentacijom i
naziva se bazaltnom strukturom. Ova struktura se ne mijenja zagrijavanjem
ispod take A
3
, ali se ona moe usitniti arenjem prelaskom u stanje . Usljed
toga u zoni rastapanja elektroluno zavarenog ava, prvi korijeni zavari i
sredini zavari imaju sitnozrnu, pravilnu strukturu bilo sa obrazovanjem
perlita po granicama zrna, bilo sa izluivanjem tercijarnog cemen - tita,
samo povrinski sloj ima bazaltnu strukturu.
U zoni rastapanja (materijala ava), pri oksiacetilenskom zavarivanju, koje se
obino vri u jednom sloju, koliina jednovremeno rastaljenog materijala je
mnogo vea, brzine hlaenja su znatno manje (V
m
= 350
0
Termiki ciklus zavarivanja stvara u svakoj taki osnovnog materijala
stacionarno toplinsko stanje, koje je odreeno maksimalnom dostignutom
temperaturom T
C/min), dobijena
struktura je krupnozrna, bez neke odreene orijentacije sa kristalima
nepravilnog oblika po cijelom presjeku ava.

4.5.2. Transformacije u osnovnom materijalu

m
i brzinom hlaenja V
m
Raspored temperaturnih zona u zavarenom spoju iz elinog lima debljine 10
mm
pri oksiacetilenskom zavarivanju. T
(slika 4.31.).
Slika 4.31.
m
: minimalno dostignuta temperatura;
V
m
:
minimalna brzina hlaenja u
0
C/min.

Transformacije u datom osnovnom materijalu zavise od ova dva faktora
(T
m
, V
m
) i zbog toga treba razmatrati razliite zone:
Zona pregrijavanja - neposredno uz granicu rastapanja (T > 1100
0
C), u kojoj
dolazi do pretjeranog porasta zrna.
Zona arenja - temperature izmeu 900
0
C i 1000
0
C, u kojoj dolazi do
usitnjenja strukture.
112
Zona transformacije (zona pod utjecajem topline) izmeu A
1
i A
3
(720
0
C do
910
0
Slika 4.32.
Utjecaj temperature na porast zrna

U ovoj zoni mogu doi do izraaja sekundarni procesi: obrazovanje
tercijarnog cementita, izluivanje nitrida gvoa (Fe
C) - koja se karakterie temperaturama niim od temperatura u zoni
arenja.
4
N), itd.
Najzad osnovni materijal koji nije izmijenjen, za temperature ispod A
1
(720
0
C).
Razmotrimo sada detaljnije strukturne transformacije u ovim zonama.
Kada se elik lagano zagrije od sobne temperature do temperature iznad
take A
3
, nee se zapaziti nikakva vidna promjena u sitnozrnoj strukturi sve
do izvjesne temperature T
i
(slika 4.32.) a zatim neka zrna poinju da rastu
pa dolazi do obrazovanja mjeovite strukture sa krupnim i sitnim zrnima.
Poev od ovog momenta, pri daljem povienju temperature krupna zrna
poinju da apsorbuju sitna i procentualna koliina krupnih zrna se
ravnomjerno poveava. Temperatura T
s
, pri kojoj se struktura sastoji samo
iz krupnih zrna, naziva se temperaturom pregrija - vanja.
Temperatura uostalom nije jedini faktor koji utjee na porast zrna. Poev od
temperature T
i
Zdrueni utjecaj ova dva faktora, za jedan sasvim niskougljini elik,
prikazan je na dijagramu na slici 4.33. Vidi se da se za temperaturu od 1200
, pri konstantnoj temperaturi, veliina zrna raste s
vremenom, a ovaj porast je utoliko bri ukoliko se vie pribliavamo
temperaturi pregrijavanja.
0
C potpuno pregrijavanje dostie tek poslije osam sahata, dok je pri
temperaturi od 1300
0
C potrebno dva sahata.
113
Slika 4.33.
Utjecaj temperature i vremena zagrijavanja na porast zrna
Pri temperaturama ispod 1200
0
a) U zoni rastapanja (materijal ava) temperatura dostie taku topljenja a
brzine hlaenja su reda 350 - 400
C, pri bilo kojoj duini vremena zagrija -
vanja, obrazuju se samo mjeovite strukture, koje se sastoje kako iz krupnih,
tako i iz sitnih zrna.

4.5.3. Fizikalno - hemijske promjene
1. Oksiacetilensko zavarivanje
Oevidno je da priroda obrazovnih struktura pri oksiacetilenskom zavari -
vanju za datu vrstu elika, zavisi na prvom mjestu od debljine limova;
toplinski ciklus zavarivanja je uglavnom odreen ovim parametrom.
Razmotrimo ta se deava u raznim zonama zavarenog spoja (slika 4.31.) za sluaj kada je debljina lima 10 mm:
0
b) U zoni pregrijavanja osnovnog materijala, koja se nalazi na nekoliko
milimetara od ose ava, dostignute temperature su jo uvijek vrlo visoke
(1100 do 1500
C/min. To je oblast maksimalnog
kaljenja; ali problem se komplikuje superpozicijom hemijskih
transformacija, naroito za obine elike usljed gubitka korisnih
elemenata: ugljika, mangana, silicija. Zbog toga je ova zona esto manje
zakaljena nego susjedne zone osnovnog materijala.
0
C) a hlaenje veoma brzo (brzina hlaenja 200 do 300
0
c) U zoni zagrijavanja, podvrgnutoj dejstvu temperatura neto iznad 900
C/min). Toplinsko, neminovno dolazi do porasta zrna i znatne strukturne
transfor - macije uslijed kaljenja, ija priroda zavisi od vrste elika. U
ovoj zoni nema hemijskih promjena.
0
C,
koja se zove jo i zona arenja, metal tei normalizovanoj strukturi, sa
usitnjenim zrnom, ali ova transformacija ne moe biti potpuna obzirom da
je brzina hlaenja jo uvijek velika (170 do 200
0
d) U zoni pod utjecajem topline, koja se prostire u temperaturnom intervalu
A
C/min).
1
- A
3
(720 do 900
0

2. Elektroluno zavarivanje

Dostignute temperature u razliitim zonama transformacije, uvjetuju, u
sluaju elektrolunog zavarivanja, znatno vee brzine hlaenja, to izaziva
energi- nije kaljenje metala.
Praktino, razliite zone su skoncentrirane u veoma maloj zapremini i
prostiru se na 4-5 mm od ivice lijeba, nezavisno od debljine limova. Ovo
proizilazi iz samog postupka elektrolunog zavarivanja koji se izvodi u vie
malih zavara koji tee da normalizuju strukturu donjih slojeva (usitnjenje
zrna).
Nanoenje slijedeih zavara utjee, u izvjesnoj mjeri, na strukture zona
transformacije osnovnog materijala.

C), promjene mogu imati razliit vid, najee moe
nastupiti globulizacija lamelarnih agregata sa tendencijom ka koagulaciji
bez bitne promjene feritnih zrna. Ova oblast zone pod utjecajem topline se
protee na rastojanju 20 - 25 mm od ose ava.
114
3. Zavarivanje elektrinim otporom

Ako, u postupcima spajanja taljenjem, pri jednoj te istoj debljini metala,
izvjesni faktori ostaju u znatnoj mjeri konstantni, pri zavarivanju otporom
parametri mogu da variraju u mnogo irim granicama.
S druge strane, maine za zavarivanje otporom u stanju su da ostvare vrlo
razliite reime, sa predgrijavanjem i termikom obradom poslije
zavarivanja.
Makrostruktura zavarene take u srednjem presjeku, upravnom na zavare -
ne limove, karakterie se, prije svega, oblikom take, tj. vie ili manje
deformisa - nom elipsom. U najprostijem sluaju, zavarena taka u obliku
soiva ima dvije ose simetrije: veliku osu koja se poklapa sa linijom dodira
dva lima i malu osu, koja se poklapa sa osom elektroda upravnom na
povrinu limova (4.34.).
Ovaj eliptini oblik javlja se kao posljedica karaktera raspodjele
topline pri takastom zavarivanju.
Slika 4.34.
Shematski prikaz termike raspodjele pri takastom zavarivanju,
koja objanjava soivasti oblik zavarene take

4.5.4. PRAKTINE POSLJEDICE

Karakter kristalizacije i priroda transforamcija bitno utjeu na mehanike
osobine zavarenih spojeva; na primjer, pojava Vidmantetenove strukture je
poka - zatelj krtosti elika; vrlo sitnozrna struktura elektroluno zavarenih
avova poveava deformacionu sposobnost elika (izduenje, udarna
ilavost, suenje).
Kao druga praktina posljedica primarne kristalizacije javlja se obrazova -
nje usahlina, koje je esto praeno, u veoj ili manjoj mjeri, razvijanjem
prslina u zavrnom krateru ava. Ova pogreka se naroito esto javlja pri
115
runom elektro - lunom zavarivanju kratkim zavarima, kada rastojanje u
korijenu avova prelazi jednu odreenu vrijednost.
Izuavanje raspodjele topline u zavarenim spojevima, koje je izvreno sa
profesorom Portvenom omoguilo je postavljanje grafike zavisnosti T
m
=
(V
m
Slika 4.35.
Zdruene krive raspodjele topline (oksiacetilenski i elektroluno zavareni
spojevi) sa karakteristinim krivama kaljenja nikl - hrom kaljivog elika.
Razgranienje zona pod utjecajem topline osnovnog materijala.

5. ZAVARIVAKI MATERIJALI

OSNOVE O METALIMA

), koja odreuje maksimalnu brzinu hlaenja i temperature dostignute u
svakoj taki zavarenog spoja pri plinskom ili elektrinom zavarivanju (slika
4.35.).
116
U strunoj literaturi postoji mnogo definicija pojma metal, mada se u sutini sve
te definicije svode na isto. Tako se u hemiji pod metalima podra - zumijeva
odreena grupa elemenata, rasporeena u lijevom dijelu Mendeljejevog sistema.
Elementi te grupe, stupajui u hemijsku reakciju sa elementima, poznatim pod
nazivom kao nemetali, odaju pomenutim svoje spoljanje, takozvane valentne
elektrone. To se dogaa zbog toga to u metalu spoljanji elektroni nisu vrsto
povezani sa jezgrom. Osim toga, na spoljanjim elektronskim ljuskama metala
nalazi se malo elektrona (svega 1 do 2), dok u nemetala ih ima daleko vie (5 do
8). Svi elementi rasporeeni u Mendeljejevom sistemu lijevo od galijuma,
indijuma i talijuma su metali, a oni, rasporeeni desno od arsena, antimona i
bizmuta su nemetali.
Elementi rasporeeni u prelaznim grupama mogu pripadati metalima (olovo,
kalaj, antimon, indij, talij, bizmut), nemetalima (ugljik, azot, fosfor, arsen, kisik,
sumpor), ili zauzimati sredinji (prelazni) poloaj (galij, silicij, germanij, selen,
telur).
U tehnici se pod metalom podrazumijevaju materije koje posjeduju karak -
teristian metalni sjaj, u odreenoj mjeri prisutan kod svih metala, i plastinost.
Prema tom obiljeju metali se lahko razlikuju od nemetala, npr. Drveta, kamena,
stakla ili porculana.
V.M. Lomonosov je definirao metale kao svijetla tijela, koja je mogue kovati.
Tim osobinama raspolau ne samo isti elementi (npr. eljezo, bakar, aluminijum
i dr.), ve i sloenije materije, u iji sastav moe ulaziti vie metala, esto sa
primjesama znatnih koliina nemetala. Takve supstance nose naziv metal - ne
legure.
Prema tome, u irem tumaenju, metalne legure se mogu takoe nazvati
metalima.Osim metalnog sjaja i plastinosti, svi metali posjeduju visoku
elektrinu i toplinsku provodljivost.
Na osnovu prethodno izloenog, moe se zakljuiti da postoji odreena razlika u
shvatanjima metala kao istog hemijskog elementa i metala kao supstan - ce, ali i
jedna i druga definicija uslovljene su specifinostima unutranje grae atoma
metalnih supstanci, koja je ista u istim metalima i njihovim legurama.
Specifinost grae metalnih supstanci sastoji se u tome, da su sve one, uglavnom,
sastavljene od takvih atoma, u kojima su spoljanji elektroni slabo povezani sa
jezgrom. To uslovljava i posebni karakter hemijskog uzajamnog djelovanja
atoma metala, kao i metalne osobine. Elektroni imaju negativno punjenje, pa je
dovoljno da se stvori mala razlika potencijala da bi dolo do premjetanja
elektrona u smjeru prema pozitivno napunjenom polu. Tako se obrazuje
elektrina struja. Zbog toga se metali pojavljuju kao dobri provodnici elektrine
struje, a nemetali kao loi.
Karakteristina elektrina osobina metala je i ta, to sa poveanjem tempe - rature
kod svih (bez izuzetaka) elektrina provodljivost se umanjuje.
Pri hemijskom uzajamnom djelovanju izmeu metala i nemetala spoljanji
elektroni atoma metala prelaze prema atomima nemetala. Atom metala se pri
tome preobraava u pozitivni jon, a atom nemetala u negativni jon.
Prema tome, slaba veza spoljanjih elektrona sa jezgrom uslovljava hemij - ske i
fizike osobine metala.
Na osnovu prethodno pobrojanih specifinosti metala i njihovih legura, moe se
zakljuiti da isti imaju karakteristinu kristalnu strukturu. U odreenim mjestima
kristalne reetke rasporeuju se pozitivno napunjeni joni, a spoljanji slobodni
elektroni obrazuju lahko teljivu tenost (elektronski gas), koja se kree u svim
117
pravcima bez odreenog reda. Pri odreenim uvjetima, npr., pri stvaranju razlike
potencijala, kretanje elektrona dobija odreeni smjer i pojavljuje se elektri - na
struja.
U teoriji metalnog stanja metal se razmatra kao supstanca, sastavljena od
pozitivno napunjenih jona, okruenih negativno napunjenim esticama-elektroni -
ma, slabo povezanim sa jezgrom. Ti elektroni se neprekidno premjetaju unutra
metala i ne pripadaju ni jednom atomu, ve cjelokupnosti atoma.
Na taj nain, kao karakteristina specifinost kristalne strukture metala pojavljuje
se prisustvo elektronskog gasa unutra metala, slabo povezanog s poziti - vno
napunjenim jonima. Lahko premjetanje tih elektrona unutra metala i slaba
njihova veza sa atomima daju metalima odreene metalne osobine (visoka elektri
- na i toplinska provodljivost, metalni sjaj, plastinost i dr.).

PODJELA METALA

Metali se meusobno razlikuju prema strukturi i osobinama. Pored toga, metale je
mogue po odreenim obiljejima objediniti u grupe (tabela 5.1.).
Tabela 5.1. Podjela metala

Napominje se da se data podjela (prema A.P. Guljaevu) ne slae sa uobiajenom,
prema kojoj se pod crnim metalima podrazumijevaju eljezo i njegove legure, a
pod obojenim svi ostali metali.
Shodno podjeli po A.P. Guljaevu, svi metali se mogu podijeliti na dvije

118
Crni metali imaju tamnosivu boju, veliku zapreminsku masu (osim alkal -
nozemnih), visoku temperaturu topljenja, relativno visoku tvrdou i, u mnogim
sluajevima, posjeduju polimorfizam. Kao najtipiniji metal te grupe pojavljuje
se eljezo.
Obojeni metali, prije svega, imaju karakteristinu boju: crvenu, utu, bijelu. Posjeduju veliku pla
Crni metali se sa svoje strane mogu podijeliti na s
1. eljezni metali, gdje spadaju eljezo, kobalt, nikal (takozvani feromagnetici) i
mangan, koji je blizak prethodnim po osobinama. Kobalt, nikal i mangan se
esto primjenjuju kao dodaci legurama eljeza, a takoe u ulozi osnove za
odgovarajue legure, sline po osobinama visokolegiranim elicima.
2. Teko topljivi metali, ija je temperatura topljenja via nego eljeza tj. iznad
1539
0
3. Uranovi metali (aktinoidi) prvenstveno se primjenjuju u legurama za atomsku
energetiku.
C), primjenjuju se kao dodaci legiranim elicima, a takoe u ulozi
osnove za odgovarajue legure.
4. Rijetko zemni metali obuhvataju lantan, cerij, neodij, prazeodij i dr., objedi -
njene pod nazivom lantanoida, i, sa njima po osobinama, intrij i skandij. Ti
metali imaju vrlo bliske hemijske osobine, ali dosta razliite fizike (tempera -
tura taljenja i dr.). Oni se primjenjuju kao dodaci legurama drugih elemenata.
U prirodnim uvjetima susreu se zajedno i, zbog tekoa razdvajanja na zaseb -
ne elemente, za dodavanje se obino koristi legura koja sadri 40 do 45% cerija
i 45 do 50% svih drugih rijetkozemnih elemenata.
5. Alkalno zemni metali u slobodnom metalnom stanju se ne primjenjuju, izuzev
u specijalnim sluajevima (npr., u ulozi toplonoa u atomskim reaktorima).
Obojeni metali se dijele na:
1. Lahki metali (berilij, magnezij, aluminij), koji posjeduju malu zapreminsku
masu.
2. Plemeniti metali, u koje spadaju: srebro, zlato i metali platinske grupe (platina,
paladij, iridij, radij, osmij i rutenij). U njih moe da spada i poluplemeniti
bakar. Posjeduju visoku otpornost prema koroziji.
3. Lahko topljivi metali obuhvataju: cink, kadmij, ivu, olovo, kalaj, bizmut, talij,
antimon i elemente sa oslabljenim metalnim osobinama (galij, germanij).
Primjena metala odreena je njihovom rasprostranjenou u prirodi, a sa
istorijskog aspekta razvojem tehnike.
U stvarnosti, glavni udio po proizvodnji i primjeni ima eljezo legure elika. To
je povezano sa nizom razloga: mala cijena, najbolje mehanike osobine,
mogunost masovne proizvodnje i velika rasprostranjenost njegovih ruda u
prirodi.
Bez obezbjeenja elika u potrebnoj koliini ne moe se razvijati ni jedna
industrijska grana. Zato se obim proizvodnje elika uzima kao vaan pokazatelj
tehnike i ekonomske moi zemlje.

5.1. ELJEZO

eljezo i legure na njegovoj osnovi, a meu njima i elik, odlikuju se kristalnom
strukturom, koja se karakterie odreenim, zakonskim rasporedom atoma u
porastu. Kristalna struktura se moe predstaviti u obliku prostorne reetke, u ijim
119
vorovima su rasporeeni atomi. Ustvari, u vorovima kristalne reetke nijesu
rasporeeni atomi, ve pozitivno naelektrisani joni, a izmeu njih se kreu
slobodni elektroni. Meutim, uobiajeno je da se govori da se u vorovima
kristalne reetke nalaze atomi. Svaki atom (jon) ima isti broj susjednih atoma,
koji su rasporeeni na podjednakom rastojanju od njega.
Obino eljezo, kao i svaki drugi metal, nikada nije apsolutno isto, ve uvijek
sadri primjese. Danas se najee koristi takozvano tehniko eljezo, koje se
proizvodi u velikim koliinama u martinovskim peima. Ono sadri priblino
99,8 do 99,9% eljeza i 0,1 do 0,2% primjesa, kojih moe da bude desetak i vie
elemenata. U stotim dijelovima procenta, u njemu se nalaze ugljik (priblino
0,02%) i bakar (priblino 0,1%), a ostali elementi u hiljaditim i desetohiljaditim
dijelovima procenta.
U nastavku se navode odreeni podaci za eljezo tehnike istoe. Osobine
eljeza, a takoe i drugih metala visoke istoe, mogu se bitno razlikovati od
metala obine ili visoke tehnike istoe.
Temperatura topljenja eljeza je 1539
0
C (+5
0
C).
Za razliku od mnogih drugih metala, eljezo se u vrstom stanju moe nalaziti u
obliku dvije alotropske modifikacije:

Kristalna reetka eljeza je kubna prostorno centrirana, a eljeza
kubina povrinski centrirana. Pri temperaturi ispod 911
0
C i od 1392 do 1539
0
C
eljezo se javlja kao , a u intervalu od 911 do 1392
0
C kao . Pri zagrijavanju na
911
0
C dolazi do preobraaja, a na 1392
0
C do preobraaja.
Tempera- ture faznih preobraaja odreene su na vrlo istom eljezu, pa je u
praksi dozvo - ljeno da se za tehniko eljezo koriste zaokruene vrijednosti
1535, 1400, 910
0
C umjesto 1539, 1392, 911
0
Osobine
C.
Visokotemperaturna modifikacija eljeza (poznata kao eljezo) ne pred - stavlja
novi alotropski oblik.
Postojanje nekog metala (materije) u vie kristalnih oblika poznato je kao
polimorfizam ili alotropija. Razliiti kristalni oblici odreene materije nazivaju se
polimorfnim ili alotropskim modifikacijama.
Mehanike osobine tehnikog eljeza karakteriu se slijedeim vrijedno stima dati

Tabela 5.2. Mehanike osobine tehnikog eljeza
Vrijednosti
Zatezna vrstoa 25010
6
Pa (25 dN/mm
2
);
Granica teenja (razvlaenja) 12010
6
Pa (12 dN/mm
2
);
Izduenje 50 %
Suenje 85%
Tvrdoa 80 HB
Navedeni pokazatelji mogu se mijenjati u odreenim granicama, poto osobine
eljeza zavise od niza faktora (npr. Poveanje dimenzija zrna smanjuje tvrdou).
120
Na 768
0
C eljezo doivljava magnetni preobraaj. Iznad 768
0
C eljezo postaje
nemagnetino.
eljezo obrazuje sa mnogim elementima rastvore. Sa metalima obrazuje
supstitucijske, a sa ugljikom, azotom i vodikom interstikcijske rastvore.
Posebno je vano obrazovanje rastvora ugljika u eljezu. Rastvorivost ugljika u
eljezu. Rastvorivost ugljika u eljezu bitno zavisi od toga u kakvom kristalnom
obliku se nalazi eljezo. Rastvorivost ugljika u eljezu je neznatna (manje od
0.02%) i sto puta vea (do 2%) u eljezu.
U isto geometrijskim rasuivanjima, smatra se da eljezo ne rastvara a
eljezo rastvara ugljik. Meutim, u stvarnosti eljezo rastvara ugljik u vrlo
maloj koliini. Prema podacima razliitih naunika, vrijednost maksimalne
rastvorivosti ugljika u eljezu se razlikuje. Najee pominjana vrijednost je
0.02%, pa se ona najee u razmatranjima i usvaja kao maksimalna vrijednost
rastvorivosti ugljika u eljezu.
vrsti rastvor ugljika i drugih elemenata u eljzu naziva se ferit, a u eljezu
austenit.
Definicija ferita kao vrstog rastvora ugljika u eljezu opravdana je samo pri
razmatranju dijagrama stanja Fe-C. istije eljezo, koje sadri tragove ugljika, a
takoe i razliite legure eljeza bez ugljika, sa kubnom prostornom reetkom,
ima takoe strukturu ferita.
Kristalna struktura austenita moe se predstaviti kao povrinski centrirana kubna
reetka, koja se sastoji od atoma eljeza, a u koju su uvedeni atomi ugljika
manjeg prenika.
Parametar reetke eljeza, bez ugljika, na sobnoj temperaturi jednak je 2,86 , a
eljeza 3.56 . Posljednja veliina je uslovna, poto eljezo bez ugljika na
sobnoj temperaturi ne postoji.
Ugljik se u austenitu nalazi u obliku jona.
Hemijsko jedinjenje ugljika sa eljezom (kabrid eljeza Fe
3
C) naziva se cementit.
Poto je rastvorivost ugljika u eljezu mala, to, pri normalnim temperaturama,
u veini sluajeva u strukturu elika se uvode visokougljine faze u obliku
cementita ili drugog karbida.
Temperatura topljenja cementita je oko 1250
0
C. Cementit ne doivljava
alotropske preobraaje, ali pri niskim temperaturama on je slabo feromagnetian.
Magnetne osobine gubi na 217
0
C. Odlikuje se velikom tvrdoom (> 800 HB,
lahko grebe staklo), ali vrlo malom, praktino nultom, plastinou. Te su
osobine, vjerovatno, posljedica sloene grae kristalne reetke cementita.
Cementit moe da obrazuje supstitucijske vrste rastvore. Atomi ugljika mogu se
zamijeniti atomima nemetala (azot, kisik), a atomi eljeza drugim meta - lima
(mangan, hrom, volfram i dr.). Takav vrsti rastvor, sa osnovom reetke
cementita, naziva se legirani cementit.
Cementit je nepostojano jedinjenje i pri odreenim uvjetima se raspada sa
obrazovanjem slobodnog ugljika u obliku grafita. Taj proces ima praktini znaaj
kod livenog gvoa.

5.1.1. elik

Opti podaci

121
elik je legura eljeza (Fe) sa sadrajem ugljika (C) do 1,7% (masenih), mada
ima literaturnih podataka da se taj sadraj kree i do 2%. Pored eljeza, kao
osnove, i ugljika, koji se uvodi namjerno, jer jako utie na osobine elika, ak i
pri neznatnoj promjeni njegovog sadraja, u eliku se nalazi mnogo drugih
elemenata. Njihovo prisustvo prouzrokovano je tehnolokim uvjetima
proizvodnje, nemogu - nou potpunog njihovog udaljavanja iz metala, ili usljed
sluajnih okolnosti, a mogu se i specijalno uvoditi, kao ugljik, sa ciljem promjene
strukture i osobina elika. Prema klasifikaciji N.T. Gudcova, svi hemijski
elementi (primjese), koje sadri elik, mogu se podijeliti na etiri grupe :
a) Stalne ili uobiajene primjese.
U tu grupu spadaju mangan (Mn) i silicij (Si), a takoe i aluminij (Al), koji se,
kao silicijum i mangan, primjenjuje u ulozi dezoksidatora. Ovi elementi se
moraju uvoditi u metal pri proizvodnji elika da bi se dobio dobro dezoksi -
disani elik.U neumirenim elicima sadraj silicija i aluminija je mali. U stalne
primjese spadaju sumpor (S) i fosfor (P), zbog toga to se od njih nemogue
osloboditi pri masovnoj proizvodnji elika. Iako se u izvjesnim elicima
namjerno ostavljaju, oni se uvijek smatraju kao neistoe.
b) Skrivene primjese.
Tu spadaju kisik (O), vodik (H) i azot (N), koji su prisutni u bilo kom
eliku u vrlo malim koliinama. Metode njihovog hemijskog odreivanja su
sloene, pa se zato sadraj tih elemenata u obinim tehnikim uvjetima ne
navodi.
c) Sluajne primjese.
U tu grupu spadaju primjese koje dolaze iz are ili sluajno u tehnolo -
kom procesu proizvodnje, kao to su: olovo (Pb), cink (Zn), antimon (Sb),
kalaj (Sn), arsen (As) itd.
d) Legirajui elementi.
U te elemente spadaju elementi koje se namjerno uvode u elik u odree -
nim koliinama, u cilju promjene strukture i osobina elika. U tu grupu spada
ju : hrom (Cr), nikal (Ni), volfram (W), molibden (Mo), vanadij (W), kobalt
(Co), titan (Ti), niobij (Nb), bakar (Cu), cirkonij (Zr), magnezij (Mg) bor (B),
aluminij (Al) i drugi.
U eliku prisutni elementi se mogu nalaziti u slijede
1. U slobodnom stanju. Olovo, srebro i bakar, zbog prevelike atomske zapremine
ne obrazuju hemijska jedinjenja sa eljezom. Osim toga, srebro i olovo se ne
rastvaraju u vrstom eljezu, a rastvorljivost bakra iznosi priblino oko 1%.
Zato pri prisustvu u eliku vrlo malih koliina olova, srebra ili bakra (bakra
iznad 1%) oni se nalaze u slobodnom stanju u obliku metalnih ukljuaka.
2. Obrazuju intermetalna jedinjenja. Tu osobinu ima veina legirajuih elemena -
ta, ali samo pri takvim njihovim sadrajima, koji se praktino ne sreu u
obinim industrijskim elicima. Zato se moe smatrati da se u obinim masov -
nim elicima ne sreu intermetalna jedinjenja legirajuih elemenata.U visoko -
legiranim elicima obrazuju se intermetalna jedinjenja, to ima veliki znaaj za
te elike.
122
3. Obrazuju okside i druga nemetalna jedinjenja. U tu grupu spadaju elementi koji
imaju veu srodnost (afinitet) u odnosu na kisik nego eljezo. Zato u procesu
proizvodnje elika takvi elementi, uvedeni u zadnjoj fazi topljenja, dezoksidiu
elik, oduzimajui kisik od eljeza.
FeO + M MO + Fe
U ovoj shematskoj formuli reakcije pod M se podrazumijevaju bilo koji
legirajui element - dezoksidator. Kao rezultat dezoksidacije obrazuju se oksidi
Al
2
O
3
, TiO
2
, V
2
O
5
i dr. U posljednje vrijeme primjenjuje se dezoksidacija
pomou ugljika. U tom sluaju produkti dezoksidacije su u gasnom stanju
(2FeO + C = 2Fe + CO
2
4. Rastvaraju se u cementitu ili obrazuju samostalne karbidne faze. Tom osobi -
nom odlikuju se elementi koji imaju afinitet prema ugljiku. Kao elementi koji
su skloni prema obrazovanju karbida pojavljuju se samo oni koji su raspore -
eni u periodinom sistemu elemenata lijevo od eljeza (Cr, Ti, Nb, Zr i dr.).
) i udaljavaju se iz metala potpuno pri vakumiranju.
Pored velikog afiniteta prema kisiku, odreeni elementi imaju vei afinitet prema
sumporu od eljeza, pa se pri njihovom uvoenju obrazuju sulfidi. Koliina
oksida, sulfida i drugih nemetalnih ukljuaka u obinim industrijskim elicima
je mala i zavisi od metode topljenja. Najvie nemetalnih ukljuaka ima u
neumirenom martinovskom eliku, a posebno u besemerovskom, dok ih u
umirenom eliku ima manje i u elektroeliku jo manje. elik dobijen
topljenjem u vakumu (a takoe elik pretopljen pod troskom) sadri samo
neznatne koliine nemetalnih ukljuaka.
Dotini elementi se, pored toga to obrazuju karbide, rastvaraju u eljezu. Prema
tome, oni se u izvjesnoj razmjeri, uglavnom u zavisnosti od njihovog sadraja i
sadraja ugljika, rasporeuju izmeu tih dviju faza.
5. U eljezu se u znaajnim koliinama moe rastvarati veina legirajuih eleme -
nata, osim ugljika, azota, kisika i bora i metaloida, koji su udaljeni od eljeza u
periodinom sistemu. Elementi, rasporeeni od eljeza lijevo rasporeuju se
izmeu eljeza (osnove) i karbida, a elementi rasporeeni desno od eljeza
(kobalt, nikal, bakar i drugi), obrazuju samo rastvore sa eljezom i ne ulaze u
karbide.
Na taj nain, kao zakljuak se moe konstatirati da se legirajui elementi
prvenstveno rastvaraju u osnovnim fazama elika (ferit, austenit, cementit) ili
obrazuju specijalne karbide. Pod specijalnim karbidima podrazumijevaju se
karbidi obrazovani sa sudjelovanjem elemenata sklonih obrazovanju karbida, a
imaju razliitu formulu i kristalnu reetku od cementita.
Osnovni fazni preobraaji u eliku

elik, kao legura eljeza, takoe se odlikuje odgovarajuim faznim preo -
braajima. Do njih dolazi, kao i kod eljeza, pri promjeni uvjeta (npr. Tempera -
ture), uslijed ega jedno stanje postaje manje stabilno (ima veu vrijednost slobo -
dne energije) od drugog.
Kao osnovne alotropske modifikacije elika
-
- m

123
Austenit je vrsti rastvor ugljika u eljezu.
Martenzit je prezasieni vrsti rastvor ugljika u eljezu (ista koncentra - cija
ugljika kao u polaznom austenitu).
Perlit je autektoidna smjea od ferita i karbida (cementita), koji su se obrazovali
istovremeno (vrlo mala ravnotena rastvorljivost ugljika u feritu se zanemaruje).
U eliku se pri termikoj obradi, a i pri zavarivanju, uoavaju etiri osnov - na
fazna preobraaja:
1) Preobraaj perlita u austenit, do koga dolazi pri zagrijavanju iznad take A1
(temperatura stabilne ravnotee austenit-perlit). Na tim temperaturama, od tri
osnovne faze najmanju slobodnu energiju posjeduje austenit (prema Fe
3
2) Preobraaj austenita u perlit, koji se dogaa ispod take A1.
C
dijagramu).
3) Preobraaj austenita u martenzit. Taj preobraaj se dogaa ispod temperature
metastabilne ravnotee austenit-martenzit (T
M
). Pri T
M
kao stabilnija faza
pojavljuje se perlit, ali je rad, potreban za obrazovanje martenzita od austenita,
manji, nego za obrazovanje perlita.Zbog toga, ispod T
M
Na taj nain, austenitno-martenzitni preobraaj javlja se kao neki meupre-
obraaj u procesu prelaza austenita u perlit.
obrazovanje perlita
(feritno.karbidne smjee) od austenita moe se dogoditi samo preobraajem
martenzita koji prethodno nastaje od austenita.
4) Preobraaj martenzita u perlit, odnosno u feritno-karbidnu smjeu. Do njega
dolazi pri svim temperaturama, poto je slobodna energija martenzita vea od
slobodne energije perlita pri bilo kojoj temperaturi.
Promjene slobodnih energija osnovnih struktura pokazuje da je mogu preobraaj
martenzita u austenit iznad temperature T
M
. Meutim, taj preobraaj nije zapaen
eksperimentalno. To je, oigledno, zbog toga to prvo dolazi do preobraaja
martenzit-perlit (raspadanje martenzita).
Preobraaj perlita u martenzit je nemogu, poto pri svim temperaturama martenzit posjeduju ve
Prethodno razmotreni fazni preobraaji su prouzrokovani temperaturom.
Promjenom pritiska, drugog termodinamikog faktora, moe doi do strukturnih
preobraaja, do kojih ne dolazi pri nepromijenjenom (9,8110
4
Dijagram fazne ravnotee pri temperaturi i pritisku, kao nezavisno promje-
nljivim, dat je na slici 5.1.
Pa=1 at) pritisku.
Slika 5.1.
124
Oblast , i faze eljeza zavisnosti od temperature i pritiska

Pri visokim pritiscima mogue je obrazovanje eljeza sa heksagonalnom gusto
sloenom reetkom (takozvano eljezo). Trojna taka ravnotee nalazi se kod T
= 527
0
C i P = 130 . 10
8
Pa (130 kbar). Iznad 527
0
C, pri poveanju pritiska
mogue je prelaz, a ispod direktan prelaz.
Pritisak se jo ne koristi za obrazovanje struktura u eliku zbog tehnoloke
sloenosti. Takoe, je nedovoljno jasno koliko je efektivno u pogledu dobijanja
posebnih osobina. Odreeni elementi utjeu slino pritisku. Tako, npr., pri viso -
kom sadraju mangana, uz normalan pritisak, obrazuje se faza.

5.1.1.1. Ugljini elici

Ugljini elik je osnovni metalurki materijal u industriji. U crnoj metalur - giji se
proizvodi priblino 90% ugljinog elika i 10% legiranog.
Ugljini elik industrijske proizvodnje je sloena legura po hemijskom sastavu.
Osim eljeza, kao osnove, iji sadraj se moe mijenjati od 97,0 do 99,5%, u
njemu postoji jo mnogo elemenata. Prisustvo tih elemenata uslovljeno je tehno -
lokim karakteristikama proizvodnje (mangan, silicij) ili nemogunou potpunog
njihovog udaljavanja iz metala (sumpor, fosfor, kisik, azot, vodik), a takoe i
drugim okolnostima (krom, nikal, bakar i dr.).
elici razliite proizvodnje (martinovski, basemerovski itd.) uglavnom se
razlikuju po sadraju navedenih primjesa.
Meutim, jedan elemenat specijalno se uvodi u prosti ugljini elik. To je ugljik,
te je on osnovni elemenat, pomou koga se mijenjaju osobine legure eljeza.
Prirodno je to se te legure (pri C < 1,7 %) nazivaju ugljini elici.
Struktura i osobine elika mogu se mijenjati u irokim granicama pomou
termike obrade. Takva je veina osobina i one se mijenjaju pri termikoj obradi.
Druge, strukturno neosjetljive osobine, praktino ne zavise od strukture. U njih
spadaju krutost (modul elastinosti E i modul smicanja G).
Tvrdoa i vrstoa elika mogu se poveati termikom obradom za dva do pet
puta (u poreenju sa odarenim stanjem, lagano ohlaenim), a modul elastino-
sti pri tome se mijenja manje od 5%.
U veini sluajeva, od datog komada se trai krutost. Za davanje neophod - ne
krutosti radnom komadu, konstruktor bira odgovarajuu povrinu i oblik po -
prenog presjeka elemenata radnog komada. Pri tome se obino pokazuje da su
stvarna naprezanja u elementima znatno manja od granice teenja. Prirodno je da
u tom sluaju ojaavanje toplinskom obradom otpada, poto su dovoljne osobine
vrstoe metala u sirovom, toplinski neobraenom stanju.
U onim sluajevima, kada je vrstoa elika u sirovom stanju nedovoljna,
primjenjuje se termika obrada. Pred elike, koji se podvrgavaju termikoj obradi
postavljaju se odreeni povieni zahtjevi (npr., ue granice u pogledu sadraja
ugljika i dr.). Takav elik je esto poznat kao elik povienog kvaliteta.
5.1.1.2. Utjecaj ugljika na osobine elika
Sa poveanjem sadraja ugljika mijenja se struktura elika. elik, koji sadri
0,8% C, sastoji se samo od perlita, a elik, koji sadri vie od 0,8% C, osim
perlita, sadri i sekundarni cementit, dok, pri sadraju ugljika ispod 0,8%
struktura elika se sastoji od ferita i perlita.
125
Poveanje sadraja ugljika u eliku dovodi do poveanja vrstoe i smanjenja
plastinosti (sl. 5.2.).
Slika 5.2.
Utjecaj ugljika na mehanike osobine elika
Slika 5.3.
Utjecaj ugljika na temperaturu prelaza u krto stanje eljeza.
Navedene mehanike osobine odnose se na toplovaljane radne komade bez
termike obrade, tj. Pri strukturi perlit + ferit (ili perlit + cementit). Brojke su
srednje vrijednosti i mogu se mijenjati u granicama 10% u zavisnosti od
sadraja primjesa, uvjeta hlaenja poslije valjanja itd. Ako se elik primjenjuje u
obliku odlivka, tada grublja ljevena struktura posjeduje loije osobine od onih na
slici 5.2. (uglavnom se smanjuju osobine plastinosti).
Bitan utjecaj pokazuje ugljik na osobine ilavosti. Kao to se vidi sa slike 5.3.
poveanje sadraja ugljika dovodi do povienja temperature prelaza u krto stanje i
umanjenja udarne ilavosti u oblasti ilavog loma na temperaturama iznad
temperature prelaza u krto stanje.

Utjecaj stalnih primjesa na osobine elika

Kao stalne primjese u ugljinom eliku smatraju se mangan, silicij, fosfor,
sumpor, a takoe i gasovi (vodik, kisik, azot), u razliitim koliinama stalno
prisutni u tehnikim vrstama elika.
Obino se sadraj tih elemenata ograniava slijedeim gornjim granicama (u %);
0,8 Mn; 0,6 Si; 0,05 P; 0,05 S.
Pri veem njihovom sadraju, elik pripada legiranim elicima, kod kojih se ti
elementi specijalno uvode, pa je otuda i doao naziv legirani elici.
U nastavku je razmotren utjecaj sta
Mangan se uvodi u bilo koji elik radi dezoksidacije:
126
FeO + Mn MnO + Fe
tj. radi odstranjenja tetnih primjesa oksida eljeza. Mangan takoe udaljava
tetna jedinjenja sumpora sa eljezom, rastvara se u feritu i cementitu.
Mangan znatno utjee na osobine elika, poveavajui vrstou u toplo - valjanim
radnim komadima, mijenjajui, uz to, i neke druge osobine. Poto je sadraj
mangana u svim elicima priblino podjednak, to njegov utjecaj na elik
razliitog sastava ostaje priblino isti.
Utjecaj silicija u poetnim dodacima slian je utjecaju mangana. On dezoksidie
elik prema reakciji:
2FeO + Si 2Fe + SiO
2

Silicij se strukturno ne zapaa, poto je potpuno rastvoren u feritu, osim onog
dijela, koji u obliku oksida silicija nije uspio da izroni u trosku, ve je ostao u
metalu u obliku silikatnih ukljuaka.
Rude eljeza, a takoe topitelj i gorivo, sadre odreenu koliinu fosfora, koji u
procesu proizvodnje livenog gvoa ostaje u njemu u razliitom stepenu i zatim
prelazi u elik.
Rastvorljivost fosfora u eljezu 1,2%. Prisustvo fosfora iznad te koliine (koja
se umanjuje sa poveanjem sadraja ugljika) dovodi do obrazovanja fosfida
eljeza (Fe
3

P faze), koja se sree u sivim livenim gvoima.
Rastvarajui se u feritu, fosfor otro poveava temperaturu prelaza u krto
stanje (sl. 5.4.).

Slika 5.4.
Utjecaj fosfora na temperaturu prelaza u krto stanje elika (0,2% C; 1% Mn).

Treba istai da je fosfor u odreenim sluajevima poeljan. Tako, npr., on
olakava obradu elika rezanjem, a u prisustvu bakra poveava otpornost prema
koroziji.
Kao i fosfor, sumpor dospijeva u metal iz ruda, a takoe iz gasova pei (kao
produkt gorenja goriva javlja se SO
2
). Najvei sadraj sumpora je u besemer -
ovskom eliku (do 0,06%).
Obino sadraj sumpora u visokokvalitetnom eliku ne prelazi 0,02 do 0,03%. U
elicima obinog kvaliteta dozvoljava se sadraj sumpora 0,03 do 0,05%.
Sumpor se ne rastvara u eljezu i bilo koja njegova koliina obrazuje sa eljezom
jedinjenje poznato pod nazivom sulfid eljeza (FeS), koji ulazi u sastav
eutektikuma, obrazovanog pri 988
0
C.
127
Za razliku od drugih tetnih primjesa, sumpor ne poveava, ve ak sniava
temperaturu prelaza u krto stanje, premda poveava i udarnu ilavost pri ilavom
lomu (sl. 5.5.).
Slika 5.5.
Utjecaj sumpora na osobine ilavosti elika.

Drugim rijeima, sumpor poveava otpornost prema ilavom lomu, a prema
krtom smanjuje.
Gasovi vodik, azot i kisik nalaze se u eliku u malim koliinama, koje zavise od
naina proizvodnje.
Vodik, azot i kisik mogu se nalaziti u slijedeim oblicima :
- u gasovitom stanju u razliitim nesavrentsvima strukture;
- u vrstom rastvoru;
- u obliku razliitih jedinjenja, takozvanih nemetalnih ukljuaka (nitridi,
oksidi).
5.1.1.3. elik razliitih postupaka proizvodnje

U zavisnosti od usvojenog postupka proizvodnje, elici se razlikuju po
osobinama.
Ko to je poznato, elik se proizvodi (topi) u razliitim peima, pa se, shodno
tome, moe podijeliti na besemerovski, martinovski, kiseonino-konver - torski i
elektroelik.
U Besemerovom konvertoru teno lijevano gvoe se produhava vazdu - hom.
Kisik iz vazduha jedini se sa primjesama u lijevenom gvou (tu spada i ugljik) i
lijeveno gvoe se transformie u elik. Taj postupak proizvodnje je vrlo
produktivan, ali se sumpor i fosfor ne udaljavaju u dovoljnom stepenu, a metal se
zasiava gasovima, naroito azotom.
Besemerovski elik, zbog poveanog sadraja plinova, u prvom redu azota,
razlikuje se od martinovskog veom vrstoom, ali manjon plastinou, zatim
sklonou prema starenju, veom zaprljanou nemetalnim ukljucima. Zbog
toga to je kvalitet besemerovskog elika nizak, taj proces postaje zastario i zamje
- njuje ga takozvani kisino-konvertorski postupak, kod koga se umjesto vazduha
upotrebljava tehniki isti kisik sa vrlo malom zaprljanou azotom
(produhavanje se obino izvodi odozgo pod kutom prema povrini rastopljenog
metala). Zahva - ljujui tome, sadraj azota u metalu je nizak. Takav metal naziva
se konvertorski, a po osobinama on se praktino ne razlikuje od martinovskog.
128
Premda se glavna masa metala obinog kvaliteta radi u Simens-Martino - vim
peima, ipak, polazei od tehniko-ekonomskih rasuivanja, cjelishodno je
veinu elika proizvoditi konvertorskim postupkom i on e, vjerovatno,
postepeno potisnuti postupak proizvodnje elika u Simens-Martinovim peima.
Pri proizvodnji u Simens-Martinovim peima i kisino-konvertorskim
postupkom, izborom odgovarajuih troski i reima voenja topljenja, mogue je u
znatnom stupnju udaljiti sumpor i fosfor. Troske, pomou kojih se isti
rastopljeni metal od primjesa, sastoje se od bazinih (CaO i MgO) i kiselih (SiO
2
)
oksida. U zavisnosti od sastava troski, obloga pei treba da bude ili bazina
(magnezit ili kromomagnezit), ili kisela (silikoopeka), da bi se izbjegle reakcije
izmeu obloge i troske. Ako troska ima bazinu reakciju (tj. nalaze se u viku
bazini oksidi MgO i CaO), tada ona udaljava iz metala vei dio fosfora i dio
sumpora. Znai, pri relativno neistoj ari, dobija se dovoljno ist metal u
pogledu sadraja sumpora i fosfora, mada dobija se dovoljno ist metal u pogledu
sadraja sumpora i fosfora, mada i zasieniji kisikom. Pri kiselom procesu
proizvodnje u troski postoji viak SiO
2
Tako se elik jedne iste oznake moe razlikovati po primjesama, koje se esto ne
uzimaju u obzir standardima i tehnikim uvjetima, a to moe jako da utjee na
osobine. Posebno jak utjecaj imaju intersticijske primjese (vodik, azot, kisik i
, u prisustvu koga se sumpor i fosfor ne
udaljavaju iz metala, ali je zasienje metala kisikom u manjem stupnju. Zato su za
kiseli postupak u Simens-Martinovoj pei potrebni istiji polazni materijali u
pogledu sadraja sumpora i fosfora (skuplji materijali). Ako je to obezbjeeno,
tada se dobija metal boljeg kvaliteta, poto sadri manje kisika.
Martinovski elik se u veini sluajeva proizvodi bazinim procesom, a samo za
odreene namjene, kada se trai velika istoa u pogledu nemetalnih ukljuaka
(oksida) i manja zasienost kisikom, izrauje se skuplji kiseli marti - novski elik.
Udaljavanje sumpora, fosfora i kisika iz metala postie se u najveem stupnju u
elektropeima (lunim ili indukcionim). Uz to to je skuplji, elektroelik je i
kvalitetniji, pa se zato taj postupak upotrebljava, prvenstveno, za proizvodnju
legiranih i visokolegiranih elika (vatrootpornih elika, alatnih elika i dr.).
U zavisnosti od naina dezoksidacije, elik moe da bude umiren (dezoksidisan
pomou mangana, silicijuma i aluminijuma) i neumiren (dezoksidan samo
pomou mangana). Prema tome, neumireni elik se razlikuje od umirenog po
hemijskom sastavu. Prvi skoro ne sadri silicijuma (Si < 0,05%), a drugi ga sadri
u normalnoj koliini (0,12 do 0,3%). Poto neumireni elik, kao loije
dezoksidisan, sadri vie kisika, on zaostaje u pogledu kvaliteta iza umirenog.
Meupoloaj po kvalitetu zauzima takozvani poluumireni elik, dezoksi - disan
manganom i aluminijem, koji poinje da se primjenjuje umjesto neumirenog i
umirenog elika. elik, dezoksidisan pomou aluminija, odlikuje se finozrnastom
strukturom i veom ilavou, ak i pri niskim temperaturama. Utjecaj starenja
kod tog elika daleko je manji. Poluumi- reni elik sadri obino 0,05 do 0,10%
Si.
elici, pored uobiajenih primjesa, mogu da sadre razliite sluajne primjese. U
staro gvoe dospijevaju komadi legiranih krom-nikal elika, pa elik, dobijen
topljenjem starog gvoa, obino sadri u odreenoj koliini elemente kojima se
obino legira elik (krom, nikal i dr.). Odreene rude sadre primjese koje se
teko odstranjuju (npr. Arsen), pa elik, koji se dobija topljenjem tih ruda, sadri
te primjese. Suprotno, odreene rude praktino nemaju oneienja drugim
elemen - tima, pa je elik, dobijen od tih ruda, vrlo ist.
129
ugljik), a tipine primjese, koje oneiavaju metal su fosfor i sumpor. Mnogi
obojeni metali su takoe tetni.
Kao zakljuak se moe navesti da osobine elika zavise od postupka njegove
proizvodnje, jer od posljednjeg zavisi sadraj raznih primjesa u metalu i njihov
raspored.

5.1.1.4. Ugljini elik ope namjene

Toplovaljani elik, koji dolazi iz eljezara u obliku valjanih proizvoda (ipke
razliitog presjeka, grede, profili, limovi, cijevi itd.) najrasprostranjeniji je
materijal u primjeni pri proizvodnji maina, metalnih konstrukcija, predmeta
iroke upotrebe itd. U saglasnosti sa odgovarajuim standardima, taj elik treba
da ispunjava odreene zahtjeve. Ti zahtjevi su propisani u standardima zemalja
npr. DIN (St 52; St 45.8.; 19 Mn5; StE47 itd.).
Ako se elik koristi za radne komade koji se ne podvrgavaju toplinskoj obradi,
tada se struktura i osobine, koje je elik dobio po izlasku iz pogona valjanja
eljezare, zadravaju i kod korisnika. U tom sluaju elik se isporuuje korisniku
samo prema mehanikim osobinama.
Ako se elik kod korisnika podvrgava toplinskoj obradi (zavarivanje, kovanje,
presovanje u toplom itd.) tada se polazna struktura i mehanike osobine ne
zadravaju. U dotinom sluaju za korisnika glavni znaaj dobija sastav elika,
poto isti odreuje reim toplinske obrade i konane mehanike osobine, elinih
radnih komada. U tom sluaju elik se isporuuje korisniku prema hemijskom
sastavu i mehanikim osobinama istovremeno.
To posebno dolazi do izraaja kada se elik podvrgava zavarivanju, poto se u
zoni utjecaja topline zavarenog spoja mijenjaju osobine metala, pa je veoma
vano znati hemijski sastav, jer zapravo on odreuje osobine elika u pomenutoj
zoni.
5.1.1.5. Deformaciono ojaan elik
Ako metal opteretimo do nivoa granice teenja, tada, poslije odstranjenja istog, u
metalu nee doi do promjena. Ako optereenje pree granicu teenja, tada u
metalu doe do odreene plastine deformacije.
Pri ponovnom optereenju metala, njegova sposobnost plastine deforma - cije se
umanjuje, a granica teenja poveava. Da bi se dovelo do plastine defor -
macije, treba primjeniti vee naprezanje, to znai da je metal vri (jai).
Oblici proizvoda izrauju se u eljezarama valjanjem, presovanjem i vue- njem
u hladnom stanju. Kao posljedica takve obrade, dolazi do deformacionog
ojaavanja metala, koje moe biti ukinuto docnijim rekristalizacionim arenjem.
Nabrojani proizvodi mogu se od strane eljezara isporuivati u odarenom ili
deformaciono ojaanom stanju.
Za odareno stanje mehanike osobine su odreene, uglavnom, sastavom elika,
a, u prvom redu, sadrajem ugljika.
130
Za deformaciono ojaano stanje osobine jako zavise od stupnja deforma - cijskog
ojaavanja kao to se vidi sa slike 5.6.
Slika 5.6.
Utjecaj stupnja deformacije na granicu vrstoe ice s razliitim sadrajem ugljika

Pri maksimalnom deformacijskom ojaavanju (deformacija 96 do 97%)
visokougljinog elika (1,2% C) postie se vrstoa koja prelazi 3924.10
6
Pa (400
dN/mm
2
). Oigledno je da se poslije takvog stupnja deformacije dobija veoma
tanka ica. Stvarno, maksimalne vrijednosti vrstoe (4709 do 4905).10
6
Pa (480
do 500 dN/mm
2
) dobijene su samo na ici prenika 0,1 mm od visokugljinog
elika poslije znaajnih deformacija (98%).
Deformaciono ojaana ica tankih presjeka poslije znaajnih stupnjeva
deformacije upotrebljava se za izradu uadi. Obino se za tu svrhu upotrebljava
elik sa 0,6 do 0,8% C, koji poslije deformacije 80 do 90% dobija vrstou (1766
do 2943) . 10
6
Pa (180 do 300 dN/mm
2
).
Konkretnim tehnikim uvjetima i standardima odreuju se osobine, sastav,
tolerancije dimenzija, stanje povrine i drugi zahtjevi za ice razliite
polufabrikate (cijevi, limove, trake), dobijene metodom hladne plastine
deformacije.
Posebne grupe ugljinog elika su elik za limove za hladno presovanje i elik za
obradu rezanjem na automatima. Meutim, poto pomenuti elici nijesu
interesantni sa stanovita zavarivanja, to o njima nee biti govora.
5.1.1.6. Legirani elici
Pod legiranim elikom podrazumijeva se elik kod koga na osobine odluujuu
ulogu imaju legirajui elementi, tj. Oni elementi koji se namjerno ostavljaju ili
uvode u elik, kako bi se dobile potrebne osobine.
Prema postojeim standardima DIN 8856 kao legirani elik smatra se svaki elik
koji sadri jedan ili vie legirajuih elemenata u koliini veoj od navedene (u
%) :

131

Prema postojeim standardima legirani elici se dijele na niskolegirane i
visokolegirane.
Niskolegirani elik je onaj elik u kome je ukupni sadraj legirajuih
elemenata manji ili jednak 5%.
Visokolegirani elik je onaj elik u kome je ukupni sadraj legirajuih
elemenata vei od 5%.
Prema podacima iz strune literature, legirani eli
niskolegirani;
srednjelegirani i
visokolegirani.
U novije vrijeme razvijen je takozvani mikrolegirani elik.
Pod niskolegiranim elikom podrazumijeva se elik u kome ukupni sadraj
legirajuih elemenata ne prelazi 5% (izuzimajui ugljik).
Pod srednjelegiranim elikom podrazumijeva se elik sa ukupnim sadra - jem
legirajuih elemenata od 5 do 10% (izuzimajui ugljik).
Kao visokolegirani elik smatra se elik sa ukupnim sadrajem legirajuih
elemenata preko 10 % (izuzimajui ugljik).
U sluaju dodavanja legirajuih elemenata u minimalnom iznosu kae se da se
radi o mikrolegiranju, a takav elik poznat je kao mikrolegirani. Legirajui
elementi, koji su dodati u minimalnim koliinama, svojim izluivajuim efektima
i utjecajem dovode do finozrnaste strukture elika, pa elik dobija poveanu
granicu teenja i otpornost prema krtom lomu, ak i kod niih temperatura. Zbog
toga, ovaj elik nalazi sve veu primjenu u mainogradnji i graevinarstvu.
Napominje se da je ova podjela legiranih elika na: mikro-, nisko-, srednje- i
visokolegirane najpodesnije sa stanovita izuavanja zavarivanja istih.
Utjecaj elemenata na polimorfizam eljeza

Svi elementi koji se rastvaraju u eljezu utjeu na temperaturni interval postojanja
njegovih alotropskih modifikacija, tj. pomjeraju take A
3
i A
4
po temperaturnoj
skali.
Odreeni broj elemenata (Mn, Ni, C, N, Cu, B i dr.) pomjeraju taku A
4
prema
viim temperaturama, a taku A
3
Druga grupa elemenata (Si, Al, Mo, Cr, Ti, Nb, W, V i dr.) pomjera taku A4
prema niim temperaturama, a taku A
prema niim i, na taj nain, proiruju oblast
postojanja modifikacije. Jedino kobalt (Co) pomjera obje take prema viim
temperaturama, ali, ipak, iri oblast . Ovi elementi poznati su pod nazivom kao
austenizatori.
3
prema viim temperaturama, suavajui
oblast, a proirujui oblast. Oni su poznati pod nazivom kao feritizatori. To je
shematski prikazano na slici 5.7.
132
Slika 5.7.
Shematski dijagrami stanja eljeza - legirajui elemenat

Iz shematskih dijagrama stanja eljezo - legirajui elemenat, datih na slici 5.7.
oigledno je da iznad odreenog sadraja mangana, nikla i drugih austeniti -
zatora (sl. 5.7. a) modifikacija postoji kao stabilna od sobne temperature do
temperature topljenja. Takve legure, sa osnovom eljeza, nazivaju se austenit -
nim. Pri sadraju silicija, vanadija, molibdena i drugih feritizatora iznad odreene
granice, kao postojana, pri svim temperaturama, pojavljuje se modifikacija (sl.
5.7. b.). Takve legure, sa osnovom eljeza, poznate su kao feritne.
Za razliku od drugih legura sa osnovom eljeza, austenitne i feritne legure nemaju
preobraaja pri zagrijavanju i hlaenju, tj. kod njih ne postoji polimorfizam
(naravno u normalnim okolnostima).
Utjecaj elemenata na ferit
Rastvaranje legirajuih elemenata u eljezu dogaa se kao posljedica zamjene
atoma eljeza atomima tih elemenata. Atomi legirajuih elemenata, razli - kujui
se od atoma eljeza po dimenzijama i grai, stvaraju u reetki naprezanja koja
izazivaju promjenu njenog parametra. Svi elementi, rastvarajui se u feritu,
mijenjaju parametar reetke ferita u veem stupnju to se vie razlikuju atomske
dimenzije eljeza i legirajuih elemenata. Elementi sa manjim atomskim preni -
kom od eljeza umanjuju parametar reetke, a sa veim poveavaju. Izuzetak je
nikal, koji, iako ima manji atomski prenik od eljeza, poveava parametar
reetke vrstog rastvora u odreenoj mjeri.
Normalno je da promjena dimenzija reetke dovodi do promjene osobina ferita
(poveava se vrstoa, a plastinost smanjuje).
Na slici 5.8. prikazana je promjena tvrdoe ferita, a na slici 5.9. promjene njegove
udarne ilavosti pri rastvaranju u njemu razliitih elemenata.
Kao to se vidi iz dijagrama na slici 5.8. krom, molibden i volfram manje
ojaavaju ferit od nikla, silicijuma i mangana.
Molibden, volfram, a, takoe, mangan i silicij (pri prisustvu posljednja dva iznad
1%) smanjuju ilavost ferita. Krom umanjuje ilavost znatno slabije od
nabrojanih elemenata, a nikal ne smanjuje ilavost ferita.
Slika 5.8.
Utjecaj elemenata na tvrdou ferita (prema A.P. Guljaevu)
133
Slika 5.9.
Utjecaj elemenata na udarnu ilavost (prema A.P. Guljaevu)

Dati podaci na slikama 5.7. i 5.8. odnose se na sluaj laganog hlaenja legura.
Osobine ferita, koji sadri silicij, molibden ili volfram, praktino ne zavise od
brzine hlaenja legure, dok je tvrdoa ferita, legiranog kromom, manganom i
niklom poslije brzog hlaenja vea, nego poslije laganog hlaenja.
Vaan znaaj ima utjecaj elemenata na prag ilavosti ime se odreuje sklonost
elika prema krtom lomu. Prisustvo kroma u eljezu dovodi do odreenog
povienja temperature prelaze u krto stanje, dok nikal jako pomjera temperaturu
prelaza u krto stanje prema niim temperaturama, umanjujui na taj nain
sklonost eljeza prema krtom lomu. Zato se nikal pojavljuje kao posebno vaan
legirajui elemenat. Nikal, uz dosta intezivno ojaavanje ferita, ne smanjuje
njegovu ilavost, a sniava temperaturu prelaza u krto stanje. Meutim, drugi
elementi, ako i ne smanjuju ilavost, slabo ojaavaju ferit (krom), ili, jako
ojaajavui ferit, otro smanjuju njegovu ilavost (mangan, silicij). Slian utjecaj
mangana i slicija zapaa se pri prisustvu mangana iznad 1,5 % i silicija iznad 0,5
% (sl. 5.9.)
Karbidna faza u legiranim elicima

U elicima karbide obrazuju samo metali rasporeeni u Mendeljejevom
periodinom sistemu elemenata lijevo od eljeza. Tu spadaju: titan,
vanadij, krom, mangan, cirkonij, niobij, molibden, hafnij, tantal i volfram.
Ti metali, kao i eljezo, pripadaju elementima takozvanih prelaznih grupa i
imaju manje dograenu d-elektronsku putanju. to je vie rasporeen
lijevo u periodinom sistemu, time elemenat, sklon prema obrazovanju
karbida, ima manje dograenu d-elektronsku putanju.
Smatra se da, u procesu obrazovanja karbida, ugljik odaje svoje valentne
elektrone na popunjavanje d-elektronske putanje atoma metala, dok u metalu
valentni elektroni obrazuju metalnu vezu, koja uslovljava metalne osobine
karbida. Samo metali ija je d-elektronska putanja manje popunjena nego u
eljeza pojavljuju se kao elementi skloni prema obrazovanju karbida. Njihov
afinitet prema obrazovanju karbida time je jai (i postojanost obrazovnih karbida
time vea) to je manje dograena d-putanja u metalnom atomu.
Saglasno s prethodnim, aktivnost obrazovanja karbida i postojanost
karbid- nih faza u legiranim elicima e rasti pri prelazu od elemenata
134
mangana i kroma prema elementima: molibden, vanadij, volfram, titan i
dr., koji imaju manje dogra - ene d-putanje, nego mangan i krom. To
znai, npr., da pri prisustvu u eliku istovremeno kroma i niobija, treba
oekivati u prvom redu obrazovanje karbida niobija (u ravnotenim
uvjetima).

Utjecaj legirajuih elemenata na kinetiku raspadanja austenita

Utjecaj legirajuih elemenata na kinetiku raspadanja austenita je vrlo veliki.
Elementi, koji se rastvaraju samo u feritu, ili cementitu, ne obrazujui specijalne
karbide, pokazuju samo kvantitativni utjecaj na procese preobraaja. Oni mogu
da ubrzavaju preobraaj (samo kobalt), ili da ga usporavaju (veina elemenata,
kao to su: mangan, nikal, bakar i dr.).
Elementi, skloni prema obrazovanju karbida izazivaju, ne samo kvantita - tivne,
ve i kvalitativne promjene u kinetici izotermikog preobraaja. Tako, legi -
rajui elementi koji obrazuju karbide rastvorljive u austenitu, na razliitim tempe
- raturama razliito utjeu na brzinu raspadanja austenita:
- Od 700 do 500
0
C (obrazovanje perlita) usporava
- Od 500 do 400
0
C vrlo znaajno usporava
- Od 400 do 300
0
Shematski prikaz dijagrama izotermikog preobraaja (prikazan je samo poetak preobraaja) da
C (obrazovanje beinita) ubrzava
Na taj nain, u elicima legiranim elementima koji su skloni prema obra -
zovanju karbida (krom, molibden, volfram) uoavaju se dva maksimuma brzine
izotermikog raspadanja austenita, odvojena oblau visoke postojanosti pothla -
enog austenita.
Izotermiko raspadanje austenita ima dva jasno izraena intervala preobraaja:
- preobraaj u ploaste strukture (perlitni preobraaj) i
- preobraaj u igliaste struke (beinitni preobraaj).
135
Slika 5.10.
Shematski dijagram izotermikog raspadanja austenita:
a) 1 - ugljini elik
2 - elik, legiran elementima koji nisu skloni prema obrazovanju karbida.
b) 1 - ugljini elik
2 - elik, legiran elementima, koji su skloni prema obrazo

Praktino, kao najvanija, javlja se sposobnost legirajuih elemenata da
usporavaju brzinu raspadanja austenita u oblasti perlitnog preobraaja, to se
izraava u pomjeranju linije u desno na dijagramu izotermikog raspadanja
austenita. Usporavanje raspadanja austenita objanjava se nizom faktora.
Meutim, glavni uzrok usporavanja brzine raspadanja austenita je taj to je pri
perlitnom preobraaju u legiranom eliku, potrebna difuzija legirajuih elemenata
za obrazo - vanje karbida, dok je u ugljinom eliku potrebna samo difuzija
ugljika za obrazovanje cementita (Fe
3
C).
Beinitni preobraaj nije praen preraspodjelom legirajuih elemenata, ve samo
preraspodjelom ugljika. Zbog toga je utjecaj legirajuih elemenata na brzinu
beinitnog preobraaja mali (ako se i pojavi, tada dolazi do poveanja brzine
preobraaja, mada ne uvijek).
Usporavanje brzine raspadanja austenita u oblasti perlitnog preobraaja pogoduje
poveanju prokaljivosti i pothlaenju austenita do intervala martenzitnog
preobraaja pri sporijem hlaenju (npr. Pri hlaenju u ulju, ili na vazduhu), to je
povezano sa umanjenjem kritine brzine kaljenja.
Najjae poveavaju prokaljivost krom, nikal, molibden i mangan, pa zato oni
ulaze u sastav veine konstrukcionih legiranih elika.
Prokaljivost elika se naroito poveava pri zajednikom legiranju sa nekoliko
elemenata. Takvo, npr. Djelovanje imaju nikal i krom, kada se zajedno dodaju.
Vrlo efikasno djeluje molibden, pri njegovom uvoenju u krom - nikal elik.
Specifino utjeu na kinetiku raspadanja austenita elementi vanadij, titan, niobij i
djelimino volfram, kao elementi koji su jako skloni prema obrazovanju karbida.
Poto ti elementi obrazuju tekorastvorive karbide, to, pri uobiajenim
temperaturama kaljenja (800 do 900
0
Optimalni sadraj bora u eliku koji obezbjeuje najbolju prokaljivost
iznosi svega 0.002 do 0.006 %. Pri veem sadraju bora njegova
koncentracija na granicama zrna austenita prelazi granicu zasienja, pa se
C), oni ostaju vezani u karbidima i ne
prelaze u austenit. Kao posljedica toga, prokaljivost elika se umanjuje, poto
karbidi djeluju kao gotovi centri kristalizacije perlita.
Pri visokoj temperaturi zagrijavanja za kaljenje ti karbidi se rastvaraju, pa
austenit sadri te elemente u rastvoru, to poveava prokaljivost.
Opiti su pokazali da mali dodaci odreenih elemenata efikasno utjeu na
prokaljivost, dok veliki njihov sadraj ne pokazuje takvo djelovanje. U te
elemente, u prvom redu, spada bor (B). Hiljaditi dijelovi procenta tog elementa
potpomau poveanje prokaljivosti, poto se sav bor, nalazei se u rastvoru,
koncentrie u tankim pograninim slojevima zrna austenita i umanjuje brzinu
nastanka centara kristalizacije perlita.
136
pojavljuju suvine faze bara (boridi), koje djeluju kao centri kristalizacije
perlita, te se prokaljivost umanjuje.

Utjecaj legirajuih elemenata na martenzitni preobraaj

Legirajui elementi ne utjeu na kinetiku martenzitnog preobraaja, koja je,
oigledno, slina za sve elike. Njihov utjecaj se ovdje pokazuje iskljuivo na
poloaj temperaturnog intervala martenzitnog preobraaja. To se sa svoje strane
odraava i na koliinu zaostalog austenita, koja se fiksira u zakaljenom eliku.
Odreeni elementi poviuju martenzitnu taku i umanjuju koliinu zaostalog
austenita (aluminij, kobalt), drugi ne utjeu na nju (silicij), a veina sniava
martenzitnu taku i poveava koliinu zaostalog austenita (sl. 5.11.). Iz dija -
grama je oigledno da 5% mangana sniava martenzitnu taku do 0
0
Slika 5.11.
Utjecaj legirajuih elemenata na temperaturu martenzitnog preobraaja (a) i
koliinu zaostalog austenita (b). elik sadri 1% C (prema V.D. Sadovskom)

Utjecaj legirajuih elemenata na rast zrna austenita

Skoro svi legirajui elementi umanjuju sklonost austenitnog zrna prema rastu.
Izuzetak ine mangan i bor, koji potpomau rast zrna.
Nikal, kobalt silicij i bakar (elementi koji ne obrazuju karbide) relativno
slabo utjeu na rast zrna.
Krom, molibden, volfram, vanadij i titan jako sitno zrno (elementi su nabrojani
po redoslijedu rasta sile njihovog djelovanja). Ta razlika se pojavljuje kao
direktna posljedica razliite postojanosti karbida (i nitrida) tih elemenata. Suvini
karbidi, nerastvoreni u austenitu, koe rast austenitnog zrna. Zato elik, u
prisustvu i male koliine nerastvorenih karbida, zadrava sitnozrnastu strukturu
do vrlo visokih temperatura zagrijavanja.

Utjecaj legirajuih elemenata na preobraaje pri otputanju

C. Prema
tome, pri takvom (ili veem) sadraju mangana mogue je fiksirati austetnitno
stanje.
137
Legirajui elementi usporavaju proces raspadanja martenzita. Odreeni elementi,
kao nikal i mangan, utjeu neznatno, dok veina (krom, molibden, silicij i dr.)
utjee vrlo upadljivo.
To je povezano sa time to procesi pri otputanju imaju difuzioni karakter i
veina legirajuih elemenata usporava karbidni preobraaj, naroito na stadijumu
koagulacije.
Na poetnom stadijuju raspadanja martenzita u legiranim elicima se obrazuje
karbid, koji ima isti sastav (u pogledu legirajuih elemenata), kao i martenzit. Na
tom stadijumu otputanja utjecaj legirajuih elemenata na smanjenje vrstoe
martenzita je mali. Na vioj temperaturi dolazi do kidanja koherentnosti i
preobraaja karbida u cementit ili specijalni karbid. Na tom stadijumu
otputanja dolazi do smanjenja vrstoe. Veina legirajuih elemenata pomjera te
procese prema viim temperaturama.
Za dobijanje istih rezultata elik legiran takvim elementima, kao to su krom,
molibden, silicij i dr., treba zagrijavati pri otputanju do viih temperatura ili
poveavati trajanja otputanja u poreenju sa ugljinim elikom.

5.1.2. Podjela elika

Svi elici se mogu po
- hemij
- m
- nainu

Podjela elika prema hemisjkom sastavu

Prema hemijskom sastavu, eli

Kao to je ve ranije izneeno, u ugljinom eliku ugljik se javlja kao osnovni
legirajui elemenat, koji odreuje mehanike osobine elika.
Prema sadraju ugljika, ovaj elik se mo
- niskougljini (
- srednjeugljini (od 0,25 d
- visokougljini (od 0,4

Legirani elici se mogu
- m
-
- sre
- v

Podjela elika prema mikrostrukturi

138
Uzimajui u obzir strukturu, dobijenu poslije hlaenja uzoraka male debljine na
mirnom vazduhu, mogu se izdvojiti slijedee grupe elika :

Pored ove podjele na osnovne grupe, postoje i
- fe
- feritno
- martenzitno -
elici perlitne grupe odlikuju se relativno malim sadrajem legirajuih
elemenata, dok martenzitni imaju znaajni sadraj, a austenitni visok
sadraj legirajuih elemenata.
Dobijanje ovih grupa elika povezano je sa kinetikom raspadanja austenita. Sa
poveanjem sadraja legirajuih elemenata postojanost austenita u feritnoj i
perlitnoj oblasti poveava, a temperaturna oblast martenzitnog preobraaja se sni
- ava, to se odraava na dijagramima izotermikog raspadanja austenita (sl.
5.12.).
Slika 5.12.
Dijagram izotermikog raspadanja austenita za elike tri grupe (shematski prikaz):
a) perlitna grupa;
b) martenzitna grupa i
c) austenitna grupa

Za legirane elike perlitne grupe, kao i za ugljine, kriva brzine hlaenja na
vazduhu presijeca oblast perlitnog raspadanja i dobijae se strukture perlit, sorbit,
trustit.
U elicima martenzitne grupe oblast perlitnog raspadanja ve je znaajno
pomjerena udesno. Zato hlaenje na vazduhu ne dovodi do preobraaja u
perlitnoj oblasti. Austenit se ovdje pothlauje, bez raspadanja, do temperature
martenzitnog preobraaja (M
N
), gdje dolazi do obrazovanja martenzita.
Dalje poveanje sadraja ugljika i legirajueg elementa, ne samo to pom - jera
udesno oblast perlitnog raspadanja, ve i sniava martenzitnu taku, dovodei je u
oblast temperatura ispod 0
0
C. U tom sluaju, elik, ohlaen na vazduhu do sobne
temperature, zadrava stanje austenita.
139
Naglaava se da je razmotrena podjela uvjeta i odnosi se na sluaj hlaenja
uzoraka relativno malih dimenzija na zraku. Mijenjajui uvjete hlaenja, mogue
je dobiti i razliite strukture. Tako, pri kaljenju perlitnog elika moe se dobiti
martenzitna struktura, a pri laganom hlaenju elik martenzitne grupe doivljava
preobraaj u perlitnoj oblasti. Hlaenje austenitnog elika ispod nule moe
izazvati u njemu martenzitni preobraaj.

Podjela elika prema nainu proizvodnje

Prema nainu proizvodnje mogu se razlikovati :
- elik obinog kvalite
- elik povienog kvaliteta
- elik visokog kval

Podjela elika prema namjeni

Prema namjeni mogu se razlikovati slijedee klase elika:
I - elik za nosee konstrukcije (gra
II - konstrukcioni eli
III
IV - elik sa posebnim fizikim
I. elik za nosee konstrukcije se koristi u graevinarstvu za izradu hala,
mostova, rezervoara itd. Po hemijskom sastavu ovaj elik je, uglavnom,
niskougljini, a po nainu proizvodnje elik obinog kvaliteta. Obino se
ne podvrgava termikoj obradi i koristi se u stanju isporuke. Isporuuje se
u toplovaljanom stanju, mada postoji mogunost poboljavanja njegovih
mehanikih osobina pomou odgovarajue termike obrade (normali -
zacija). Isporuuje se, uglavnom, prema mehanikim osobinama. Na
zahtjev potroaa, mogu da se garantuju:
- sadraj ugljika, mangana i silicija;
- sadraj sumpora i fosfora;
- sadraj hroma
Pored navedenog, moe da se garantuje ilavost, ugao savijanja i
zavarljivost. Ovi dopunski zahtjevi se utvruju sporazumno izmeu proiz -
voaa i potroaa.
Neumireni elik se rijetko primjenjuje za izradu zavarenih konstruk -
cija, a poluumireni ima odreenu primjenu, posebno ako je dezoksidisan
pomou aluminija.
Srednjeugljini i legirani elici se ne primjenjuju iroko u graevinar -
stvu kao niskougljini, poto njihova primjena dovodi do usloavanja
tehnologije zavarivanja (primjena predgrijavanja, otputanja, ili arenja
zavarenog komada, a ponekad, za dobijanje optimalnih mehanikih osob -
ina, je potrebna i potpuna termika obrada poslije zavarivanja).
140
Meutim, u posljednje vrijeme naglo se poveala primjena finozrnastih
mikrolegiranih elika poveane granice teenja (razvlaenja).
II. Konstrukcioni elik za strojogradnju je, po hemijskom sastavu, ugljini
ili legirani, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta.
Ovaj elik, prema osobinama koje odreuju njegovu primjenu, moe se
podijeliti na:
II.1 - elik ope namjene i
II.2 - elik posebne namjene.
II.1 elik ope namjene koristi se za izradu razliitih dijelova u
raznim granama mainske industrije (automobilska, vazduhoplovna, bro -
dogradnja, maine alatke i dr.). Namijenjen je za elemente, ija je izrada
vezana za zavarivanje (razni zavareni podsklopovi i sklopovi) i dijelove,
ija je izrada vezana za posebnu termiku obradu. elik namijenjen za
elemente ija je izrada povezana sa zavarivanjem, uglavnom, je nisko -
ugljini, mikro- i niskolegirani elik, povienog kvaliteta.
elik namijenjen za dijelove, ija je izrada povezana za posebnu
termiku obradu, uglavnom, je srednjeugljini, nisko - i srednjelegirani
elik, povienog i visokog kvaliteta, koji se uglavnom odabira prema
mehanikim osobinama. Ovaj elik moe imati, pri istom sadraju ugljika,
ali razliitom sadraju legirajuih elemenata, sline mehanike osobine pri
maloj debljini ili malom preniku uzorka, a znatno da se razlikuje u pog -
ledu mehanikih osobina pri velikim dimenzijama uzorka. Zbog toga je
neophodno da se elik, namijenjen za dijelove, ija je izrada vezana za
posebnu termiku obradu, bira uzimanjem u obzir i debljine dijelova,
odnosno njihovih prenika, pa, prema tome, i prokaljivost.
Povezano sa tim, dotini elik se moe podijeliti na:
elik male prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 10 do 15
mm);
elik srednje prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 25 do
35 mm);
elik poveane prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 50
do 75 mm);
elik velike prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 75 do
100 mm). Ovaj elik treba da ima veliku vrstou i ilavost poslije
termike obrade.
II.2. elik posebne namjene primjenjuje se:
za izradu razliitih dijelova u eljezni kom transportu; DIN (100 Cr2;
105Cr4; 100 CrMn6 itd.).
za opruge; DIN (38Si6; 46Si7; 51Si7; 60SiMn5; 38 Si7; Ck67;
51MnV7; 52MnCrB3; 51CrMoV4; 50CrV4 itd.).
kao elik za obradu na automatima (poveana obradivost); DIN (9S20;
9SMn28; 10SMnPb28; 9SMn36; 9SMnPb36 itd.).
kao elik otporan prema habanju;
kao elik otporan prema koroziji;
za rad pod optereenjem na povienim temperaturama; DIN (19 Mn5;
Ck 35; X20 CrMoV 121; 28 Ni Cr Mo4; 14 MoV63 itd.).
141
kao elik velike vrstoe.
III. Alatni elik je, po hemijskom sastavu, visokougljini, nisko - i srednje -
legirani, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta,
izuzev, u rijetkim sluajevima (npr., za najmanje odgovorni bravarski alat,
moe biti obinog kvaliteta).
Prema sadraju ugljika, ovaj elik je obino nadeutektoidni (C > 0,8 %), po emu
se on bitno razlikuje od elika za nosee konstrukcije i konstrukcionog elika za
mainogradnju. Samo u posebnim sluajevima, alatni elik se primjenjuje kao
konstrukcioni elik u mainogradnji (kuglini leajevi, opruge).
Alatni elik se moe podijel
rezni alat;
alat za obradu deformacijom u hladnom i toplom stanju;
kovake kalupe i
mjerne instrumente.
IV. elik sa posebnim fizikim osobinama je, po hemijskom sastavu, visoko-
legirani elik, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta,
koji, u pojedinim sluajevima, zahtijeva ispunjavanje specijalnih mjera
livenja (u vakuumu, pod troskom, ili u atmosferi inertnih gasova) i docnije
termiku obradu. U ove elike mogu se svrstati elici:
sa odreenim koeficijentom toplinskog irenja;
sa modulom elastinosti koji ne zavisi od temperature;
magnetni;
nemagnetni;
sa velikom elektrinom otpornou.
Dakle, u ovu klasu elika svrstani su samo oni elici, ije su fizike osobine, u
uvjetima primjene, najbitnije, dok mehanike osobine imaju podreen znaaj,
dok su elici, koji se ocjenjuju i po mehanikim i po fiziko-hemijskim
osobinama (npr. za rad pod optereenjem, na povienim temperaturama i dr.)
svrstani u klasu II (konstrukcioni elici za maino - gradnju).
Potrebno je naglasiti da se ni jednom podjelom elika ne mogu okarak-
terisati sve njihove osobine. Tako se, npr. Na osnovu podjele prema
namjeni ne mogu otro razdvojiti klase elika I, II i III, poto se
meusobno preklapaju u odreenim oblastima primjene. Meutim, ova
podjela elika je najprihvatljivija sa stanovita zavarivanja.
Radi preglednosti i daljeg sistematskog izlaganja materije o zavarivanju elika
daje se tabela 5.3.

Tabela 5.3. Podjela elika
I elik za nosee
konstrukcije
(graevinski
elik)
U GRAEVINARSTVU :
- HALE
- MOSTOVI
- REZERVOARI I DRUGO
NISKOUGLJINI I MIKRO -
I NISKOLEGIRANI,
OBINOG I POVIENOG
KVALITETA
142
I
I

K
O
N
S
T
R
U
K
C
I
O
N
I

E
L
I
K

Z
A

M
A
I
N
O
G
R
A
D
N
J
U

II.1
ELIK
OPE
NAMJEN
E
ZA ELEMENTE U
MAINOGRADNJI
IJA JE IZRADA VEZANA ZA
ZAVARIVANJE
I NISKOLEGIRANI,
OBINOGI POVIENOG
KVALITETA
ZA DIJELOVE U MAINOGRADNJI
, IJA JE IZRADA VEZANA ZA
POSEBNU TERMIKU OBRADU
(KALJENJE , CEMENTACIJA I DR. )
SREDNJEUGLJINI I
NISKO-
I SREDNJELEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA
II.2
ELIK
POSEBN
E
NAMJEN
E
U MAINOGRADNJI :
- ZA IZRADU DIJELOVA U
ELJEZNIKOM TRANSPORTU ,
OPRUGA , DIJELOVA OTPORNIH
NA HABANJE , DIJELOVA
OTPORNIH NA KOROZIJU ;
- ZA OBRADU NA AUTOMATIMA ;
- ZA RAD NA POVIENIM
TEMPERATURAMA POD
OPTEREENJEM ;
- KAO ELIK VELIKE VRSTOE
NISKO-SREDNJE I VISOKO -
UGLJINI , NISKO-SREDNJE
I VISOKO - LEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA.
III
ALATNI ELIK
ZA :
- REZNI ALAT
- ALAT ZA OBRADU
DEFORMACIJOM
U HLADNOG I TOPLOM STANJU ;
- KOVAKE KALUPE ;
- MIJERNE INSTRUMENTE.
VISOKOUGLJINI , NISKO -
I SREDNJELEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA
IV
ELIK SA
POSEBNIM
FIZIKALNIM
SOBINAMA
U :
- PRECIZNOJ MEHANICI ;
- ELEKTROTEHNICI ;
- MIJERNO - REGULACIONOJ
TEHNICI.
VISOKOLEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA ( ESTO SA
POSEBNIM ZAHTJEVIMA
PRI LIVENJU )

5.1.3. Oznaavanje elika

Postojeim standardom koji se primjenjuje propisano je oznaavanje elika. Oznaka se sasto
slovnog simbola , kojim se oznaava elik;
osnovne oznake, koja se sastoji od etiri brojana simbola, kojima se
oznaava vrsta elika i
dopunske oznake, koja se sastoji od jednog ili dva brojana simbola,
kojima se oznaava stanje elika.
Dijelovi oznake odvajaju se meusobno takama, a redaju se po prethodno
navedenom redoslijedu.
Prema potrebi, slovni simbol i dopunska oznaka mogu
Osnovna oznaka oznaava osobine elika pomou odgovarajuih brojanih
simbola. Pri tome je izvrena podjela elika na elike sa negarantiranim sastavom
i elike sa garantiranim sastavom.

5.1.3.1. elici sa negarantiranim sastavom

U ovu grupu svrstavaju se ugljini elici trgovakog kvaliteta, ugljini elici sa
propisanim mehanikim osobinama, a bez propisanog hemijskog sastava, ili sa
143
propisanom istoom u pogledu sadraja S i P, ili, za odreene svrhe, sa
propisanim sadrajem nekog elementa.
Simbol na prvom mjestu, iza slova , je O i oznaava pripadnost elika ovoj
grupi.
Simbol na drugom mjestu oznaava grupu minimalne zatezne vrstoe, i to kod
toplovaljanih elika u stanju isporuke, odnosno u normalizovanom stanju (ako je
taj vid termike obrade izveden), a kod hladno deformacionih elika u stanju koje
je prethodilo hladnoj deformaciji.
Minimalna zatezna vrstoa (nosi naziv nazivna vrstoa) gradirana je
odgovarajuim simbolima, i to na slijedei nain:
simbol o, bez propisanih osobina (trgovaki kvalitet);
simbol 1, u iznosu od 324 . 10
6
Pa (33 dN/mm
2
simbol 2, (334 do 353) . 10
);
6
Pa (34 do 36 dN/mm
2
simbol 3, (363 do 383) . 10
);
6
Pa (37 do 39 dN/mm
2
simbol 4, (392 do 481) . 10
);
6
Pa (40 do 49 dN/mm
2
simbol 5, (491 do 579) . 10
);
6
Pa (50 do 59 dN/mm
2
simbol 6, (585 do 677) . 10
);
6
Pa (60 do 69 dN/mm
2
);
6
Pa (70 dN/mm
2
Simbol na treem i etvrtom mjestu oznaava redni br
).
od 0 do 44 su ugljini elici sa negarantiranom istoom i elici trgova -
kog kvaliteta;
od 45 do 80 su ugljini elici sa garantiranom istoom i (ili), za odreene
svrhe, sa garantiranim sadrajem pojedinih elemenata i
od 90 do 99 je slobodno.

5.1.3.2. elici sa garantiranim sastavom

U ovu grupu spadaju ugljini elici sa propisanim hemijskim sastavom i legirani
elici.
Simbol na prvom mjestu, iza slova , moe biti:
Kod ugljinih elika, sa propisanim sastavom, taj simbol je 1;
Kod legiranih elika on oznaava brojani simbol najutjecajnijeg
legirajueg elementa prema :

Pod najutjecajnijim legirajuim elementom podrazumijeva se onaj eleme - nat iji
srednji sadraj u eliku, izraen u procentima, pomnoen sa faktorom vrijednosti,
daje najveu cifru. Kao drugi utjecajni legirajui elemenat smatra se onaj
elemant, kod koga pomenuti proizvod daje prvu manju cifru u odnosu na
prethodnu. Faktori vrijednosti pojedinih legirajuih eleemenata su:

144
Ako u viestruko legiranim elicima vie legirajuih elemenata ima isti proizvod
procentualnog srednjeg sadraja i faktora vrijednosti, kao najutjecajniji e se
smatrati onaj legirajui elemenat, koji ima najvei faktor vrijednosti, a kao drugi
utjecajni elemenat onaj koji ima prvi manji faktor vrijednosti.
Simbol na drug
kod ugljinih elika, sa propisanim sastavom, desetostruka vrijednost maksi -
malnog procenta ugljika, zaokruenog na desetine. Ako je, npr. U eliku 0,90
% i vie ugljika, brojani simbol na drugom mjestu je 9;
kod legiranih elika drugi po redu utjecajni legirajui elemenat;
kod jednostruko legiranih elika on je uvijek 1.
Simbol na treem i etvrtom mjestu predstavlja redni br
od 0 do 19 su ugljini elici sa propisanim sastavom i legirani elici koji nisu
namijenjeni termikoj obradi;
od 20 do 29 su ugljini i legirani elici za cementaciju;
od 30 do 39 su ugljini i legirani elici za poboljanje;
od 40 do 49 su ugljini i legirani elici za alate;
od 50 do 59 su visokolegirani elici za alate;
od 60 do 69 su elici sa naroitim fizikim osobinama;
od 70 do 79 su elici hemijski postojani i vatrootporni;
od 80 do 89 je slobodno i
od 90 do 99 su elici za automate i ostali elici.
Dopunskom oznakom oznaava se stan
Bez termike obrade 0;
areno 1;
areno na najbolju obradivost 2;
normalizovano 3;
poboljano 4;
hladno deformisano 5;
ljuteno, ili brueno 6;
podeeno po naroitim uputstvima 9.
Dopunska oznaka odnosi se iskljuivo na proizvode (valjani i vueni elik) u
isporuenom stanju. Ona se ne odnosi na gotove ugraene dijelove, pa zato je ne
treba upotrebljavati kao oznaku materijala na crteima. Koristi se u standardima i
drugoj dokumentaciji, koja se odnosi na porudbine, odnosno isporuku.
Posebne oznake mogu se dodati u posebnim sluajevima, kao, npr. garan - tirana
zavarljivost oznaava se slovom V.
Oznaavanje elika bojom u skladitima definisano je posebnim dopunama
standarda.
Tehniki uvjeti za izradu i isporuku konstrukcionih elika definirani su takoer
standardima.

5.2. NIKAL I NJEGOVE LEGURE

Osnovna znanja o osobinama i primjeni

145
Nikal i legure sa njegovom osnovom spadaju u grupu tekih metala.
U tabeli 5.4. date su najvanije fizike osobine istog nikla i nekih metala.
Tabela 5.4.Fizikalne osobine odreenih istih metala
Metal
Zapreminska
masa
( kg / m
3
Taka
topljenja
( )
0
Elektrina
provodljivost
( S ) C )
Toplinska
provodljivo
st
( W / m
0
Modul
elastinosti
( Pa N / mm
K )
2
)
Nikal 8900 1450 1110 69
6

2,110
10

2,110
4

eljezo 7850 1540 1010 63
6

2,110
10
2,110
4

Aluminij 2700 660 3610 210
6

0,710
10

0,710
4

Magnezij 1800 650 2210 170
6

0,4510
10
0,4510
4

Bakar 8900 1080 5710 378
6

1,210
10
1,210
4

Dobre osobine u pogledu korozione otpornosti u mnogim agresivnim sredinama,
vatrootpornost, zatim veliki omski otpor, kao odreene druge posebne osobine,
omoguavaju dosta iroku primjenu nikla i njegovih legura u hemijskoj i
elektrohemijskoj industriji, proizvodnji aparata i instrumenata i drugim granama
industrije.
Nikal i njegove legure odlikuju se i visokom vatrostalnou, to proiruje jo vie
oblast njihove primjene.
U tehnikom niklu procentualni sadraj nikla obino iznosi od 99,0% do 99,98%,
dok se sadraj primjesa ograniava na maksimum 2,4%.
Zatezna vrstoa nikla i njegovih legura, u zavisnosti od toplinske obrade i
stupnja deformacije, kree se u granicama od 30010
6
do 77010
6
Pa (300 do 770
N/mm
2
Slika 5.13.
Promjena zatezne vrstoe (
).
U tehnikom niklu najvee istoe sadraj primjesa se kree u granicama
hiljaditih dijelova svake od njih, da bi se u niklu najmanje istoe dozvoljeni
sadraj ugljika poveao na 0,15 do 0,20 %, a silicija i bakra do 0,15 %. Sadraj
sumpora i fosfora u svim kvalitetima tehnikog nikla ograniava se na 0,001 %
svakog od njih.
Na slici 5.13. prikazane su promjene vrijednosti zatezne vrstoe i plas - tinosti
tehnikog nikla pri poveanju temperature, tj. pri zavarivanju.
m
) i plastinosti () tehnikog nikla
u zavisnosti od temperature

146
Relativno niske mehanike osobine istog i tehnikog nikla, kao i niska
vatrootpornost, ograniavaju njihovu primjenu u izradi konstrukcija. U konstruk -
cijama su daleko iru primjenu dobile legure sa osnovom nikla, koje se mogu
podijeliti na tri osnovne grupe:
- korozio
-

Koroziono postojane legure nikla upotrebljavaju se za izradu radnih komada,
koji su u procesu eksploatacije izloeni dejstvu agresivne sredine (npr. kiselina),
pri normalnim i povienim temperaturama. Naroito su poznate tako - zvane
legure monel metal i inkonel.
Monel metal je legura nikla koja, pored nikla, sadri 27 do 29% Cu, 2 do 3% Fe i
1,2 do 4,8 % Mn. Po strukturi, pripada legurama tipa vrstih rastvora, jer bakar i
nikal posjeduju neogranienu rastvorivost. Ova legura je otporna prema
fluorovodoninoj kiselini, rastvorima sumporne kiseline, morskoj vodi i koncen -
trovanim bazama.
Inkonel je legura nikla koja, pored nikla, sadri 15 do 27% Cr i 6 do 10% Fe.
Primjenjuje se za izradu dijelova poveane vrstoe, a odlikuje se i visokom
korozionom postojanou. Za razliku od monel metala, inkonel je otporan i u
uvjetima oksidacione sredine i na visokim temperaturama (posjeduje vatrostal -
nost).
Kao koroziono postojane, poznate su i legure sa molibdenom (u granicama 16 do
30 % Mo), pri emu one istovremeno mogu da sadre i dodatke volframa (do 5,5
%) i hroma (do 18%). Ove legure se odlikuju otpornou prema solnoj kiselini na
normalnoj i povienim temperaturama (do blizu temperature kljuanja), zavisno
od tipa legure i to pri svim koncentracijama pomenute kiseline. Postoje legure
ovog tipa koje su otporne i prema razblaenoj sumpornoj kiselini, i to na tempe -
raturama do blizu temperature kljuanja.
Legure nikla sa dodacima Mo, Cr i W mogu biti otporne i prema oksidi - rajuim
sredinama, pri srednjim radnim temperaturama, kao i na vazduhu do oko 1090
0
C.
Vatrootporne legure sa osnovom nikla dijele se na deformiue (namijenjene za
obradu deformacijom) i livene (namijenjene za obradu livenjem).
Veina vatrootpornih legura sadri krom (u koncentracijama 13 do 16% ili 19 do
22%), a takoe i dodatke ti, Al, Mo, W, Nb, C, B, Zr i dr. tetne primjese u ovim
legurama su lahkotopljivi metali (Pb, Sn, Sb, Bi), koji smanjuju vatro - otpornost.
Vatrostalne legure (otporne prema hemijskoj koroziji povrine u gasnoj sredini,
odnosno u suhoj vazdunoj atmosferi na povienim temperaturama) sa osnovom
nikla upotrebljavaju se za izradu grejnih elemenata pei, kao i za druge radne
komade, koji su izloeni temperaturama 700 do 1100
0
C.Poveanje vatro -
stalnosti postie se uvoenjem kroma u sastav nikla (u sadraju 15 do 35 %).
Dopunsko poveanje vatrostalnosti legura nikla, koje sadre krom, postie se uvo
- enjem aluminija i malih dodataka cerija, kalcija, torija i silicija u njihov sastav.

5.2.1. Zavarljivost nikla i njegovih legura

Pri zavarivanju nikla i njegovih legura nailazi se na slijed
147
1. Velika sklonost prema obrazovanju pora u avovima, iji je nastanak povezan
sa promjenom rastvorljivosti kisika, vodika i azota pri prelazu metala iz tenog
u vrsto stanje.U dodiru sa kisikom, na povrini nikla se obrazuje oksidna
naslaga nikla (NiO). Rastvorljivost ovog oksida u tenom metalu je znatna, dok
je njegova rastvorljivost u vrstom metalu neznatna. Na temperaturi 1438
0
Rastvorljivost vodika u niklu mijenja se sa promjenom temperature, to se vidi iz
dijagrama na slici 5.14.
C
oksid nikla obrazuje se niklom eutektikum, u kome se sadri do 1,1% NiO.
Slika 5.14.
Promjena rastvorljivosti vodika u niklu u zavisnosti od temperature

Pri prelazu nikla iz vrstog u teno stanje, rastvorljivost vodika u istom se
skokovito poveava, tako da u blizini temperature topljenja (1450
0
C) iznosi
oko 41 cm
3
/100 g. Pri daljem povienju temperature rastvorljivost vodonika u
niklu se i dalje poveava.
Azot se, praktino, ne rastvara u vrstom niklu do temperature topljenja. U
tenom niklu, naroito u uvjetima kada je elektrini luk uspostavljen, rastvor -
ljivost azota moe dostii znatne vrijednosti. Azot, dospijevajui u rastop,
djelimino obrazuje nepostojane nitride tipa Ni
3
N, a djelimino gasovitu fazu,
koja, takoe, potpomae obrazovanje pora.
Prema tome, pri dospijevanju navedenih plinova u rastop, dolazi do odvi -
janja odreenih reakcija, a, kao rezultat tih reakcija, obrazuju se produkti koji,
zbog nerastvorljivosti u vrstom stanju, pogoduju obrazovanju pora. Drugim
rijeima, umanjenje rastvorljivosti vodika i azota pri prelazu metala iz tenog u
vrsto stanje u procesu kristalizacije dovodi do obrazovanja pora, kao poslje -
dica izdvajanja gasova, odnosno produkta njihovih reakcija.
Zahvaljujui velikoj rastvorljivosti vodika u tenom niklu, pojava poroz -
nosti uslijed vodika pri zavarivanju nikla visoke istoe malo je vjerovatna,
poto se kritina koncentracija vodika (40 % i vie) u stvarnim uvjetima
zavarivanja teko dostie.
Osnovni i najopasniji izvor pora pri zavarivanju nikla visoke istoe je azot.
Pri elektrolunom zavarivanju u zatiti argona, prisustvo azota u zoni zavari -
vanja iznad 0,05 % ve dovodi do poroznosti u metalu ava.
Pri zavarivanju tehnikog nikla, koji sadri ugljik u granicama 0,15 do
0,20%, obrazovanje pora u metalu ava je povezano sa reakcijom:
NiO + C = Ni + CO
gdje je ugljenmonoksid uzrok poroznosti.
Pri zavarivanju nikla sa visokim sadrajem kisika u atmosferi koja sadri
vodik, moe da doe do reakcije:
148
NiO + 2H = Ni + H
2
O
Reakcija dezoksidacije Ni naroito je mogua pri hlaenju, kada se NiO,
zbog umanjene rastvorljivosti, izdvaja u obliku samostalne faze. Povezano sa
tim, reakcije dezoksidacije mogu biti uzronik, ne samo pojava pora, ve i
krtosti nikla, zbog obrazovanja mikropukotina, do kojih dolazi uslijed obrazov-
nih gasovitih produkata (H
2
2. Velika je sklonost metala prema obrazovanju toplih (kristalizacionih) pukotina.
Ta sklonost povezana je za obrazovanje, po granicama krupnih zrna, lahko -
topljivih eutektikuma Ni
O).
Poto pri zavarivanju nije iskljuena oksidacija nikla, to je za dobijanje
avova sa dovoljno visokim osobinama, osloboenih od pora i pukotina,
neophodno obezbijediti dobru zatitu zone zavarivanja od atmosferskog vazdu-
ha, kao i dobru dezoksidaciju i preiavanje rastopa. Taj problem moe biti
djelimino rijeen primjenom odgovarajuih topitelja, koji su sposobni da
vezuju okside nikla, ili uvoenjem u rastop jakih dezoksidanata (aluminij, titan
i dr.). Kao efikasna mjera za sprijeavanje poroznosti primjenjuje se zavariva -
nje kratkim elektrinim lukom (do 1,5 mm), ime se jako smanjuje usisavanje
gasova iz atmosfere.
3
S + Ni (Tt = 645
0
C) i Ni
3
P + Ni (Tt = 880
0
Rast kristalnog zrna mogue je ograniiti primjenom reima zavarivanja sa
malom pogonskom energijom, kao i uvoenje, u malim koliinama, u metal
ava odgovarajuih modifikatora (titan, aluminij, molibden), koji usitnjavaju
kristalnu strukturu.
Pri zavarivanju legura nikla najveu opasnost predstavlja obrazovanje
kristalizacionih pukotina, pri kristalizaciji metala ava. Osnovni nain spre -
avanja njihove pojave jeste primjena dodatnih metala visoke istoe, oslobo -
enih od primjesa, koje imaju sposobnost likviranja i obrazovanja lahko -
topljivih ukljuaka pri kristalizaciji.
C), koji
imaju transkristalnu strukturu. Zbog toga je neophodno ograniavati sadraj
sumpora i fosfora na 0,001 % svakog od njih i to u svim kvalitetima tehnikog
nikla, a takoe i u dodatnim metalima za njegovo zavarivanje. Dodavanjem
odreenih elemenata (do 5% Mn i do 0,1% Mo), mogue je vezati sumpor u
jedinjenja sa viom temperaturom topljenja.
3. Manja teljivost metala rastopa. Pri zavarivanju nikla i njegovih legura metal
rastopa manje je teljiv nego pri zavarivanju elika, a dubina uvarivanja je
manja, pa je zato neophodno poveati kut otvora lijeba.

5.2.2. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja nikla i njegovih legura

U pogledu tehnologije zavarivanja, nikal i njegove legure su najblii
visokolegirani austenitnim koroziono postojanim elicima.
Pri izboru postupka i razradi tehnologije zavarivanja, pored voenja rauna o spreavanju grea
osobinama (koroziono postojane, vatro - otporne i vatrostalne), avovi imaju iste ili
sline osobine sa osnovnim metalom.
Meutim, nije uvijek neophodno da se dobije isti sastav metala ava i osnovnog
metala, a esto je to i neizvodljivo, jer se ne mogu da izbjegnu pore, pukotine i
druge greke pri istom sastavu metala ava i osnovnog metala. Zato se radi
izbjegavanja tih greaka metalurkog karaktera i na taj nain dobijanja potrebnih
osobina zavarenog spoja, pribjegava u tim sluajevima kompleksnom legiranju.
149
Shodno tome, esto je potrebno za jednu istu leguru nikla primjeniti razliitu
tehnologiju zavarivanja.
Elektroluno zavarivanje topljivom ianom elektrodom u zatiti gasa obino se
primjenjuje za debljine iznad 4 (5) mm, i to u prvom redu pri zavarivanju legura
nikal - krom.
Kao zatitni gas preteno se koristi argon (istoe 99,99%). Potrebno je imati na
umu da je neophodno obezbijediti sigurnu zatitu rastopa od zraka, kako sa strane
izvoenja zavarivanja, tako i sa suprotne (korijene) strane. Pri nedovolj - noj
zatiti postoji mogunost stvaranja pora. Sa korijene strane moe se upotrijebiti i
odgovarajui topitelj.
Posebnu panju treba posvetiti istoi povrina osnovnog i dodatnog metala.
Povrine u zoni zavarivanja moraju biti metalno sjajne. U tom smislu je potrebno
odstraniti sve neistoe prije zavarivanja, pomou etke od krom - nikal elika i
odgovarajueg rastopa (npr. Aceton i piritus). Oksidisani slojevi na povrini
radnog komada mogu se odstraniti 10 %-nom sonom ili sumpornom kise - linom,
nakon ega se vri temeljno ispiranje vodom. Oksidisani slojevi, nastali kao
posljedica zavarivanja, mogu se odstraniti pjeskarenjem ili bruenjem pomou
neeljeznih brusnih ploa.
Poslije polaganja svakog zavara, a prije nanoenja slijedeeg, treba odstra - niti
trosku i okside sa njihove povrine.
Legure na bazi nikla imaju manju provodljivost topline od istog nikla, to
olakava zavarivanje.
Zbog velikog elektrinog otpora, izvueni dio iane elektrode je za 1,5 do 2 puta
manji nego pri zavarivanju niskolegiranom elinom ianom elektrodom.
Izvoenjem zavara malog poprenog presjeka spreava se rast kristalnog zrna.
Primjenom pulsirajueg (MIGp) i kratkospojenog (MIGk) prenosa dodat - nog
metala uspjeno se zavaruju i metali manje debljine, analogno zavarivanju
visokolegiranih krom-nikal elika. Pomenuti oblici prenosa dodatnog metala se
primjenjuju i pri plakiranju elika legurama na bazi nikla (vatrootpornim i otpor -
nim prema koroziji).
U tabeli 5.5. dati su okvirni podaci za MIGs zavarivanje nikla i njegovih legura, a u tabeli
Tabela 5.5. Okvirni podaci za MIGs zavarivanja nikla i njegovih legura
Osnovni
metal
Vrsta
zavarivan
ja
Struja zavarivanja
(za prenik iane
elektrode 1,2 mm)
Struja zavarivanja
(za prenik iane
elektrode 1,6 mm)
Kapacitet
topljenja
NiCu30Fe
Spajanje 130 2
Spajanje 160 180
1
3
Spajanje 195 240 4
Nanoenje 235 310 5
Nanoenje 380 6
NiCr15Fe
Spajanje 140 2
Spajanje 170 170 3
1
Spajanje 200 250 4
Nanoenje 240 320 5
Nanoenje 300 375 6

1
Tehniki mogue, ali nije uobiajeno
150
Tabela 5.6. Okvirni podaci za MIGk zavarivanje nikla i njegovih legura
(sueljeni spoj:V-lijeb,ugao otvora lijeba 750,otvor grla lijeba 1,5 mm,visina grla lijeba 0,8 mm)
Osnovni
metal
Prenik
iane
eletrode
( 0,88 mm )
Napon
praznog
hoda
( V )
Napon
elektrinog
luka
( V )
Jaina
struje
( A )
Broj
kratkih
spojeva
( 1 / sec )
Brzina
dovoenja
iane elektrode
( m / min )
Kapacitet
topljenja
( kg / h )
LC-Ni99 S-NiTi4 32 21 190 140 10,5 2,9
NiCu30Fe S-NiCu32Ti 28 20 170 150 12 3,3
NiCr15Fe S-NiCr20 32 20 110 15 6,3 1,8

5.3. ALUMINIJ I NJEGOVE LEGURE

Osobine aluminija i njegovih legura

Aluminij i njegove legure spadaju u grupu lahkih metala. Oni su pogodni za
izradu razliitih konstrukcija zahvaljujui maloj zapreminskoj masi, koja je
priblino tri puta manja u odnosu na elik, relativno velikoj vrstoi, dobroj
obradljivosti i sposobnosti deformiranja, povienoj postojanosti na niskim
temperaturama, kao i korozionoj postojanosti prema vazduhu i razliitim
oksidirajuim sredinama. Zahvaljujui nabrojanim osobinama, poluproizvodi od
aluminija i nje - govih legura (limovi, profili, cijevi) se primjenjuju u mnogim
granama industrije (mainogradnja, brodogradnja, avioindustrija, graevinarstvo,
saobraaj, hemijska industrija, industrija prehrambenih proizvoda, elektrotehnika
itd.).
Visoka koroziona postojanost i dobra toplinska i elektrina provodljivost ine
legure aluminija u mnogim sluajevima teko zamjenljivim konstrukcionim
metalom. U tabeli 5.4. date su odreene fizike osobine istog aluminija.
ist aluminij ima malu zateznu vrstou, pa o tome treba voditi rauna. Zatezna
vrstoa (
m
) istog aluminija je manja od 100 10
6
Pa (100 N/mm
2
Kao teoretska granica, koja dijeli legure u dvije navedene grupe, slui oblast rastvorljivosti eleme
Slika 5.15.
). Kao ist,
aluminij se uglavnom koristi za izradu proizvoda od kojih se zahtijeva koroziona
otpornost prema odgovarajuoj sredini, u prvom redu prema vazduhu i razliitim
oksidirajuim sredinama.
Aluminij i njegove legure posjeduju nisku temperaturu topljenja i malu vrijednost
modula elastinosti, pa o tome treba voditi rauna pri izradi odreenih radnih
komada.
Legure aluminja mogu se podijeliti u dvije os
- deformiue, namijenjene za preradu plastinom deformacijom i
- livene, namijenjene za izradu polufabri
151
Podjela legura aluminija prema binarnom sistemu:
1. - Deformiue legure, 2. - Livene legure,
I - legure koje ne ojaavaju termiki, II - legure koje termiki ojaavaju.

Deformiue legure imaju koncentraciju legirajuih elemanta ispod granice
rastvorljivosti i one se pri zagrijavanju mogu prevesti u jednofazno stanje, koje
obezbjeuje njihovu visoku sposobnost deformiranja. Upotrebljavaju se za izradu
proizvoda plastinom deformacijom.
Livene legure sadre legirajue elemente iznad granice rastvorljivosti i imaju u strukturi eutektik
Veina elemenata, kojima se vri legiranje aluminija, ima ogranienu
rastvorljivost u istom. Rastvorljivost legirajuih elemenata u aluminiju mijenja se
sa promjenom temperature. To daje legurama aluminija sposobnost da ojaavaju
odgovarajuom toplinskom obradom (toplinsko taloenje). U sutini, jaanje top -
linskim taloenjem treba da je svojstveno za sve legure koje imaju koncentraciju
legirajuih elemenata iznad granice rastvorljivosti istih na sobnoj temperaturi.
Shodno prethodnom, legure aluminij
legure koje se ojaavaju toplinskom obradom, gdje spadaju vrsti rastvori sa
koncentracijom legirajuih elemenata ispod granice rastvorljivosti elemenata
na sobnoj temperaturi i
legure koje se ojaavaju toplinskom obradom, u koje spadaju legure sa
koncentracijom legirajuih elemenata iznad granice rastvorljivosti istih na
sobnoj temperaturi.
Izmeu livenih i deformiuih legura, koje imaju sposobnost ojaavanja, mogu se
nalaziti legure sa malim efektom ojaavanja.
Prisustvo legirajuih elemenata u sastavu legure iznad granice njihove
rastvorljivosti na sobnoj temperaturi treba posmatrati kao neophodan, ali ne i
siguran uslov sposobnosti legura da ojaavaju toplinskim taloenjem.
U deformiue legure koje se toplinski ne ojaavaju spadaju uglavnom tehniki
aluminij i njegove legure sa manganom i magnezijom, a u legure koje se toplinski
ojaavaju spadaju legure aluminija sa cinkom, bakrom i drugim elemen - tima.
U livene legure spadaju legure sa znaajnim sadrajem silicija ili bakra.
Zavarene konstrukcije uglavnom se izvode od deformiuih legura alumi - nija,
koje se toplinski ne ojaavaju, a koje se koriste u deformaciono ojaanom stanju
(hladnom plastinom deformacijom). Posljednjih godina se za izradu zava - renih
konstrukcija primjenjuju sve vie deformiue legure aluminija koje se ojaavaju
toplinskom obradom.
Pri zavarivanju legura aluminija koje se toplinski ne ojaavaju, utjecaj toplinskog
ciklusa zavarivanja ne dovodi do bitnog smanjenja vrstoe u zoni utjecaja
topline. Meutim, pri zavarivanju legura koje toplinski ojaavaju veliku tekou
izaziva smanjenje vrstoe metala u zoni utjecaja tiopline, do ega dolazi usljed
izdvajanja intermetalida pod dejstvom toplinskog ciklusa zavarivanja, tako da
vrstoa u pomenutoj zoni iznosi 60 do 70 % vrstoe osnovnog metala.
Primjenom potpune toplinske obrade (kaljenja i vjetako toplinsko taloenje)
poslije zavarivanja uspostavljaju se polazne osobine metala u toplinski
neojaanom stanju, dok je efekat prirodnog taloenja (starenja) nedovoljan za
potpuno uspostavljanje polaznih osobina metala u zoni utjecaja topline.
Livene legure aluminija nalaze ogranienu primjenu u izradi zavarenih
konstrukcija. Zavarivanje na ovim legurama prvenstveno se primjenjuje u cilju
152
otklanjanja greaka na odlivcima, a moe se primjenjivati i pri spajanju lijevanih
dijelova sa dijelovima od deformiuih legura.
Kao stalne primjese u tehnikom aluminiju i njegovim legurama pojavljuju se
eljezo i silicijum.
U tabeli 5.7. dati su kvaliteti aluminija i njegovih legura prema DIN 1725.

Tabela 5.7.
Aluminij i njegove legure za izradu zavarenih konstrukcija (prema DIN 1725)
Oznaka
Legirajui elementi ( % )
Mn Mg Si Zn Cu
isti aluminij
Al 99,8
Al 99,5
Legura tipa Al - Mn ( neojaavajua )
AlMn 0,9 do 1,4
Legura tipa Al - Mg ( neojaavajua )
AlMg3 2,6 do 3,0
AlMg5 4,3 do 5,5
Legura tipa Al - Mg - Mn ( neojaavajua )
AlMgMn 0,5 do 1,1 1,6 do 2,5
AlMg4,5Mn 0,6 do 1,0 4,0 do 4,9
Legura tipa Al - Mg - Si ( ojaavajua )
AlMgSi0,5 0,4 do 0,8 0,35 do 0,70
AlMgSi1 0,4 do 1,0 0,6 do 1,2 0,75 do 1,3
Legura tipa Al - Zn Mg ( ojaavajua , bez dodatka bakra )
AlZnMg1 0,1 do 0,5 1,0 do 1,4 4,5 do 5,0
Livene legure tipa : G-AlSi , G-AlSiMg , G-AlSiCu
G-AlSi12 0 do 0,5 11 do 13,5
G-AlSi10Mg 0 do 0,5 0,2 do 0,4 9 do 11
G-AlSi6Cu4 0,3 do 0,6 0,1 do 0,3 5 do 7 3 do 5

5.3.1. Zavarljivost aluminija i njegovih legura

Osnovne tekoe do kojih dolazi pri zavarivanju aluminija i njegovih legura
1. Prisustvo i mogunost brzog obrazovanja tekotopljivog oksida Al
2
O
3
(taka
topljenja Tt = 2050
0
C) na oienoj povrini. Poto je zapreminska masa
dotinog oksida vea od zapreminske mase aluminija, on oteava rastapanje
stranica lijeba i potpomae prljanje metala ava esticama oksidne naslage u
obliku nemetalnih ukljuaka. Zato je neophodno oistiti stranice lijeba i ostale
povrine u zoni zavarivanja od oksidne srame. Takoe je potrebno oistiti i
povrinu dodatnog metala od oksidne naslage. ienje povrina od oksidne
naslage izvodi se mehanikim putem i nagrizanjem. Razaranje oksidne naslage
pri elektrolunom zavarivanju postie se djelovanjem struje pri odravanju
elektrinog luka ili utjecajem komponenata iz elektrode na oksid aluminija.
153
Pri zavarivanju jednosmjernom strujom obrnutog (+) polariteta struja ima
istee djelovanje za svo vrijeme zavarivanja, dok pri zavarivanju naizmje -
ninom strujom to djelovanje uglavnom ima u poluperiodu kada se radni
komad pojavljuje kao katoda (-). Ova sposobnost rasprujueg djelovanja
katode koristi se pri elektrolunom zavarivanju topljivom ianom elektrodom
u zatiti gasa. Najvjerovatniji mehanizam djelovanja elektrine struje sastoji se
u tome to pokretni joni, dospijevajui velikom brzinom do povrine metala,
udaraju u istu, razaraju oksidnu naslagu i tako, kao posljedica tog katodnog
raspravanja, dolazi do odstranjenja naslage. Djelovanjem struje moe biti
razorena samo relativno tanka oksidna naslaga, dok se naslaga vee debljine
mora odstraniti mehanikim ili hemijskim putem neposredno prije zavarivanja.
2. Veliko i dosta naglo smanjenje vrstoe na visokim temperaturama pri zavari -
vanju moe da dovede do odvajanja vrstog metala na nerastopljenom dijelu
stranice lijeba pod dejstvom teine rastopa.
Promjene odreenih mehanikih osobina istog aluminija u zavisnosti od
temperature date su na slici 5.16.
Slika 5.16.
m
3. Velika sklonost prema pojavi deformacija pri zavarivanju uslijed velike vrije -
dnosti koeficijenta toplinskog irenja i malog modula elastinosti aluminija. Da
bi se deformacije smanjile na to manju vrijednost, potrebno je izvriti stezanje
limova, koji se zavaruju, mehaniki (stegama), pneumatski ili hidraulino i
specijalnim alatima. Zbog visoke toplinske provodljivosti aluminija, naprave i
pribore za stezanje treba izraivati od metala koji imaju malu toplinsku
provodljivost (visokolegirani nehrajui elici).
), relativnog izduenja ( ) i suenja poprenog
presjeka ( ) aluminija u zavisnosti od temperature

Kada doe do odvajanja odreenog dijela vrstog metala sa stranica lije - ba,
rastopljeni aluminij, poto posjeduje visoku teljivost, moe da istee kroz otvor
grla lijeba. Dimenzije rastopa teko je kontrolisati, jer aluminij, prakti - no, ne
mijenja boju pri zagrijavanju. Pri jednoslojnom zavarivanju, uz korie - nje
velike pogonske energije, neophodno je, radi spreavanja progorijevanja ili
odvajanja dijelova vrstog metala sa stranica lijeba, primjenjivati odgovara -
jue podlone ploe od nehrajueg elika, a ponekad i od grafita.
4. Obrazovanje pora u metalu ava. Za razliku od elika, pore u aluminiju prven -
stveno se rasporeuju u unutranjosti ava, a mogu se sresti i u blizini njegove
granice stapanja sa osnovnim metalom. Kao osnovni uzronik pojave pora u
154
avovima na aluminiju smatra se vodik, ija je rastvorljivost u aluminiju u
zavisnosti od temperature prikazana na slici 5.17.

Slika 5.17.
Promjena rastvorljivosti vodika u aluminiju u zavisnosti od temperature

Vodik, rastvoren u tenom metalu (rastopu) obavezno se, u koliini 90 do 95%
svoje zapremine, izdvaja iz metala u momentu njegovog ovrivanja. To
izdvajanje oteava oksidna naslaga i mali koeficijent difuzije vodika u alumi -
niju, pa vodik ostaje zarobljen u ovrsnutom metalu, to dovodi do poroznosti.
Najveu sklonost prema obrazovanju pora posjeduju legure tipa Al - Mg.
Borba protiv poroznosti pri zavarivanju aluminija i njegovih legura je
prvostepeni zadatak, koji stoji pred tehnolozima. Potrebno je prije zavarivanja
odstraniti oksidnu naslagu i masnoe, kako sa stranica lijeba, tako i sa ostalih
povrina osnovnog metala u zoni zavarivanja. Odstranjivanje masnoe vri se
ispiranjem toplom vodom ili organskim rastvorima. Pri odmaivanju pomou
trihloretilena dolazi do stvaranja fozgena u procesu zavarivanja pod utjecajem
infracrvenih zraka iz elektrinog luka. O tome se posebno mora viditi rauna,
jer fozgen moe biti vrlo opasan za izvrioca.
Pri zavarivanju limova veih debljina primjenjuje se predgrijavanje pri
emu je vano odravati temperaturu predgrijavanja u toku zavarivanja u inter-
valu od 100 do 400
0
C (zavisno od tipa legure). Predgrijavanjem se usporava
kristalizacija metala rastopa i potpomae bre odstranjivanje gasova (u prvom
redu vodika), te se tako umanjuje poroznost.
Pri zavarivanju debelih limova od legura tipa Al - Mg dovoljno je
predgrijavanje u intervalu od 100 do 150
0
5. Obrazovanje toplih (kristalizacionih) i hladnih pukotina. Metal ava je sklon
prema obrazovanju pukotina zbog nastajanja grube stubiaste strukture i izdva-
janja lahkotopljivih eutektikuma po granicama zrna, a i zbog pojave znatnih
napona zatezanja nastalih uslijed skupljanja aluminija.
C. Mehanike osobine zavarenog
spoja pri primjeni predgrijavanja su vrlo niske.
Azot se, praktino, ne rastvara u aluminiju, a gradi nitrid aluminija, koji
prelazi u trosku, te zato ne izaziva pojavu poroznosti pri zavarivanju.
Obrazovanje kristalizacionih pukotina pri zavarivanju tehniki istog
aluminija i legura Al - Mn zavisi od sadraja eljeza i silicija u metalu ava.
155
Poveanje sadraja silicija do 0,6 % dovodi do smanjenja otpornosti prema
obrazovanju kristalizacionih pukotina u avu. Lahkotopljivi eutektikum (Tt =
577
0
C) dovodi do pojave pukotina. Pri sadraju silicija iznad 5%, obrazovani
eutektikum zalijeuje pukotine. Pri uobiajenom sadraju silicija (0,2 do
0,5%), u metal ava se uvodi eljezo (Fe>Si), to dovodi do vezivanja silicija u
stabilno jedinjenje Fe-Si-Al, koje ulazi u sastav tekotopljivog peritektikuma,
pa se na taj nain poveava otpornost metala ava prema obrazovanju kristali -
zacionih pukotina. Sadraj silicija od 0,1% ve je dovoljan za obrazovanje
pukotina u avu, a sadraj eljeza od 0,1 % je nedovoljan za njihovo sprea -
vanje. Zbog toga aluminij i legure Al - Mn, sa sadrajem eljeza i silicija po
0,05 do 0,15 %, imaju malu otpornost prema obrazovanju kristalizacionih
pukotina. Meu legurama aluminija najmanju otpornost prema obrazovanju
kristalizacionih pukotina posjeduje legura AlMg2. Magnezij ovdje ima slinu
ulogu kao eljezo u prethodnom sluaju. Veu otpornost prema obrazovanju
pomenutih pukotina posjeduju legure AlMg5 i AlMg6 koje sadre 5 do 6 %
Mg.
Predgrijavanje (naroito lokalno) nekih legura aluminija do temperature
200 (250)
0
C, za razliku od elika, ne potpomae spreavanje kristalizacionih
pukotina, poto dovodi do znatnog poveanja dimenzija kristala, napona i
pojave deformacije.
Dopunske tekoe pri zavarivanju legura aluminija dolaze uslijed obrazo -
vanja hladnih pukotina, koje se pojavljuju u zavarenim spojevima zakaljivih
(Al-Zn-Mg) legura. Dotine pukotine se pojavljuju usporeno, kroz odreeni
period vremena poslije zavarivanja i dovode do usporenog razaranja zavarenog
spoja. Kao sredstvo za spreavanje nastajanja hladnih pukotina primjenjuje se
predgrijavanje u intervalu temperatura 200 do 250
0
6. Zbog velike toplinske provodljivosti aluminija, pri predgrijavanju treba kori -
stiti jake izvore topline sa koncentrisanim zagrijavanjem. U nizu sluajeva je
dovoljno zagrijavanje samo poetnih dijelova lijeba do temperature od 120 do
150
C. Pri tome dolazi do
blagovremenog djeliminog izdvajanja intermetalidnih faza iz vrstog rastvora
i do koagulacije, smanjuju se naponi zavarivanja i strukturni naponi, tj.
eliminiu se uzronici nastanka hladnih pukotina. Pokazatelji mehanike vr -
stoe se pri tome neznatno smanjuju.
0

5.3.2. Struktura i osobine zavarenog spoja

Pri kristalizaciji metala rastopa od istog aluminija obrazuje se gruba kristalna
struktura (stubiasti kristali). Poprene dimenzije kristala su mnogo vee nego pri
zavarivanju elika, pa se zato lake obrazuju pukotine. Finija struktura metala
ava, pri zavarivanju aluminija i njegovih legura, dobija se modificiranjem i
magnetnim mijeanjem metala rastopa u procesu zavarivanja. Kao modifikatori
mogu se koristiti titan, cirkonij, bor i drugi elementi.
C prije zavarivanja. Meutim, u odreenim sluajevima je potrebno pred -
grijavanje itavom duinom, kao i odravanje temperature u predvienim
granicama u toku zavarivanja.
Bez obzira na postupak zavarivanja, pri zavarivanju aluminija i njegovih legura
dolazi do velikih brzina hlaenja metala ava i usmjerenog odvoenja topline. To
dovodi do dendritske likvacije i pojave eutektikuma u strukturi metala ava, a
time i do smanjenja plastinosti i vrstoe istog, kao i pojave pukotina. Pravilnim
156
izborom postupka zavarivanja, dodatnog metala i reima zavarivanja moe se
regulirati koliina obrazovanog eutektikuma u metalu ava, a time se omoguuje
dobijanje zavarenog spoja zadovoljavajuih osobina, bez pukotina.
Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura u zoni utjecaja topline dolazi do
rekristalizacije, prvenstveno u pravcu valjanja.
U zoni utjecaja topline istog aluminijuma i legura koje toplinski ne ojaa - vaju
dolazi do rasta zrna i smanjenja vrstoe (ako je radni komad prethodno bio
hladno deformiran) izazvanog otputanjem. Intezitet rasta i smanjenja vrstoe
pri zavarivanju zavise od postupka i reima zavarivanja, kao i od temperature
predgrijavanja. Praksa pokazuje da, pri zavarivanju aluminija, metal ava ima
priblino istu vrstou kao osnovni metal u odarenom stanju, a ona se kree u
granicama (60 do 80) 10
6
Pa (60 do 80 N/mm
2
).
Pri zavarivanju legura Al - Mn, koje toplinski ne ojaavaju, makrostruktura
metala ava je finija. Jo finija je struktura metala ava legura Al - Mg, koje
takoe toplinski ne ojaavaju. Vrlo fina je i struktura metala ava legura koje
sadre veliku koliinu legirajuih elemenata, to je povezano sa utjecajem tih
legirajuih dodataka.
Metal ava legure Al - Mn ima priblino iste mehanike osobine kao i osnovni
metal.
Pri zavarivanju legura Al - Mg teko je dobiti metal ava mehanikih osobina
jednakih sa osobinama osnovnog metala. Naime, zavarljivost ovih legura, iako
one pripadaju legurama koje toplinski ne ojaavaju, pogorava se zbog njiho - ve
poveane osjetljivosti prema toplinskom ciklusu zavarivanja i sklonosti dijela
osnovnog metala neposredno uz av prema ispupavanju (bubrenju), to dovodi
do odreenih greaka, praktino do prekida u avu. Kao osnovni uzrok pomenute
pojave bubrenja smatra se reakcija magnezija sa vodenom parom, kao i nagomila
- vanje vodika u mikroupljinama, ime se poveava pritisak. Sa poveanjem
sadraja magnezija usloava se tehnologija zavarivanja legura Al - Mg.
Smanjenje vrstoe metala ava legura Al - Mg zapaa se naroito pri usporenom
hlaenju u procesu kristalizacije, to je povezano sa osiromaenjem vrstog
rastvora u pogledu sadraja magnezija.
Pri zavarivanju legura aluminija koje toplinski ojaavaju teko je dobiti zavareni
spoj iste vrstoe kao osnovni metal, ako se ne primjeni docnija toplinska obrada
(kaljenje i otputanje). Do smanjenja vrstoe dolazi u zoni utjecaja topline
uslijed izdvajanja intermetalida, pa vrstoa zavarenog spoja iznosi svega 60 do
70 % vrstoe osnovnog metala.
Kao najopasnija pojava, koja dovodi do jakog smanjenja osobina vrstoe i
obrazovanja pukotina, smatra se otapanje granica zrna. Teni meuslojevi izmeu
zrna smanjuju mehanike osobine metala u zagrijanom stanju, a, uz to, esto
dovode i do pojave pukotina. U dijelovima zavarenog spoja u kojima je dolo do
otapanja granica zrna esto dolazi do krtog razaranja.
U pogledu otpornosti prema koroziji u atmosferskim uvjetima, zavareni spojevi
aluminija i njegovih legura neznatno zaostaju za osnovnim metalom. Meutim,
drugaije je ponaanje spojeva u razliitim agresivnim sredinama. Npr. zavareni
spoj, izveden na aluminiju visoke istoe, ima u azotnoj kiselini priblino jednaku
korozionu otpornost sa osnovnim metalom. Sa poveanjem sadraja eljeza i
silicija koroziona otpornost metala ava opada u veem stupnju nego osnovnog
metala. Koroziona otpornost metala ava koji sadri primjese moe se poveati
plastinom obradom u toplom stanju (kao posljedica arenja zavarenog spoja).
157
Izuavanje strukturnih promjena do kojih dolazi u zoni utjecaja topline
industrijskih legura aluminija, kompleksno legiranih, povezano je sa odreenim
tekoama usljed prisustva velikih koliina faza sloenog sastava.
U preradi i zavarivanju aluminija i njegovih legura treba se do detalja upoznati sa
svim specifinostima osnovnog metala. Dodatni metal se mora prilagoditi
osnovnom metalu da bi se, uz zadovoljenje i ostalih uvjeta, zavarivanje moglo
uspjeno izvesti.
5.3.3. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja aluminija i njegovih legura
Aluminij i njegove legure uglavnom se zavaruju postupcima elektrolunog zavarivanja u za
Navode se slijedei :
Pri upotrebi argona ili smjee argona i helija nije potrebna primjena praka
(topitelja). To znatno pojednostavljuje operacije poslije zavarivanja, posebno
za spojeve kod kojih postoji opasnost od korozije, koja moe poeti ako se ne
uklone ostaci topitelja.Osim toga, pri zavarivanju varijantom MIG sa ianom
elektrodom na plus (+) polu, zahvaljujui katodnom rasprivanju (bombar -
dovanju povrine metala pozitivnim inima i izlasku elektrona iz obrazovane
toplinske mrlje), dolazi do razaranja oksidne naslage, a pod zatitom argona
oksid aluminija se ne moe ponovo obrazovati;
zahvaljujui koncentrisanom dovoenju topline pri zatiti pomou argona,
omoguuju se velike brzine zavarivanja;
primjenom, zavarivanja u zatiti argona (MIG varijanta) ua je zona utjecaja
topline ime se omoguuje, i pored dvostruko vee vrijednosti koeficijenta
toplinskog irenja aluminija u odnosu na elik, svoenje deformacija na mini -
mum;
ua zona utjecaja topline dovodi do smanjenja oblasti u kojima, kao posljedica
zagrijavanja, dolazi do smanjenja vrstoe metala;
kontrola rastopa za vrijeme zavarivanja prua zavarivau veliku sigurnost pri
radu tako da on, poslije relativno kraeg vremena obuke, moe izvoditi kvali -
tetne avove.
Postupak zavarivanja metalnom ianom elektrodom u zatiti inertnog gasa
(varijanta MIG) primjenjuje se uglavnom za debljine metala iznad 3 mm. Pri
zavarivanju aluminija i njegovih legura debljina ispod 3 mm elektrini luk nije
stabilan, naroito pri prenosu u mlazu na manjim vrijednostima jaine struje.
Varijantom MIG moe se zavarivati poluautomatski i automatski. Najpogodniji je
horizontalni poloaj zavarivanja, mada se zavarivanje moe izvoditi vrlo uspjeno
i u prinudnim poloajima.
Zavarivanje ianim elektrodama prenika ispod 1,2 (1,5) mm je oteano zbog
nedovoljne vrstoe aluminija. Stabilnost elektrinog luka, pri primjeni ianih
elektroda prethodno navedenih u mlazu, pri jainama struje iznad 130 A, ime se
omoguuje zavarivanje metala debljina iznad 4 (5) mm. Uobiajeni pre - nik
iane elektrode je 1,6 mm. ianim elektrodama ovog prenika omoguuje se
dobro zavarivanje i u prinudnim poloajima.
U normalnim uvjetima rada, za iste aluminijske limove debljine do 10 mm
i legure aluminija debljine do 15 mm ne treba primjenjivati predgrijavanje. Ovo
ne treba uzeti kao pravilo jer primjena predgrijavanja zavisi jo od niza utjecajnih
faktora (toplinska provodljivost, spoljna temperatura, uvjeti zavarivanja i dr.).
158
Zavarivanje varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs)
primjenjuje se na metale vee debljine. Preimustvo ovog oblika prenosa
dodatnog metala ogleda se u boljem mijeanju rastopa, pa je manja vjerovatnoa
dobijanja krupnih nemetalnih (oksidnih) ukljuaka u metalu ava. Kao problem se
pojavljuje mogunost obrazovanja pora. Meutim, poroznost u manjoj mjeri,
najee, nije opasna, poto se u, najgorem, sluaju moe odraziti jedino na malo
smanjenje mehanikih osobina. Pri automatskom (MIGs) zavarivanju primjenjuju
se podmetai sa odgovarajuim ljebom za oblikovanje korijene strane ava.
Jedna od tekoa pri primjeni prenosa dodatnog metala u mlazu je oteano
upravljanje procesom topljenja iane elektrode, kao i tee obezbjeenje sigurne
zatite zone zavarivanja od utjecaja vazduha.
Primjenom pulsirajueg prenosa dodatnog metala (MIGp) proiruje se oblast primjene zavarivanj
prinudnim poloajima.
Na slici 5.18. prikazana su podruja struja zavarivanja pri primjeni pulsi - rajueg (MIGp) i preno
Slika 5.18.
Podruja optereenja raznih prenika iane elektrode pri MIGs i MIGp
zavarivanju aluminija

U tabeli 5.8. dati su okvirni podaci za MIGs zavarivanje aluminija i njegovu legura

Tabela 5.8.
159
Okvirni podaci za MIGs zavarivanje aluminija (Al 99,5; jednosmjerna struja; zatita argonom)

Horizontalni poloaj zavarivanja;
Vertikalni (odozdo navie) poloaj zavarivanja;
Nadglavni poloaj zavarivanja;
Za legure aluminijuma, kao ALMgSi i AlMg, struja zavarivanja iznosi 75 do 85%
od navedenih vrijednosti u tabeli;
Navedene brzine zavarivanja odnose se na zavarivanje sueljenih spojeva u
horizontalnom poloaju. Pri zavarivanju u vertikalnom i nadglavnom poloaju
brzina zavarivanja je znatno manja. U ovim poloajima zavarivanja potrebno je
smanjiti jainu struje i birati ianu elektrodu manjeg prenika.
160
Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura treba imati na umu slijedee prak
potrebno je prije zavarivanja ukloniti slojeve oksida sa povrina stranica li -
jeba i sa ostalih povrina u zoni zavarivanja. Prije polaganja svakog slijedeeg
zavara neophodno je oistiti povrinu prethodnog zavara;
ienje treba izvoditi iskljuivo etkom od nehrajueg elika, sa icama
malog prenika, naroito u fazi zavarivanja, izuzev ako se dijelovi nagrizaju
neposredno prije zavarivanja. Ako se dijelovi nagrizaju, oni se moraju naknad-
no neutralisati (pasivizirati). Pri tome je potrebna konsultacija sa isporuiocem;
na povrinama radnog komada ne smiju se praviti duboki zarezi pri ienju,
poto oni mogu kasnije postati arita korozije;
pri pripremi I spojeva (za debljine do 5 mm) ivice lima na korijenoj strani
moraju biti malo oborene (1 mm/45
0
pripoje treba izvoditi u propisanom redoslijedu i na propisanom rastojanju.
Treba imati na umu visoku toplinsku provodljivost i veliki koeficijent
toplinskog irenja aluminija i njegovih legura. Pripoji ne smiju biti suvie
kratki jer treba da izdre napone uslijed zavarivanja, a da se pri tome u njima
ne pojave pukotine. Radi predostronosti, pripoje treba ukloniti bruenjem.
), poto oksidni sloj u donjem dijelu eonih
strana nije obuhvaen potpuno elektrinim lukom, pa ostaje kao jedan
razdvojeni sloj u avu. Obaranjem ivica sa korijene strane postie se potiski -
vanje ovog sloja na donju stranu ava, zahvaljujui propadanju tenog metala
rastopa;

5.4. ZAVARIVANJE MAGNEZIJUMA I NJEGOVIH LEGURA
5.4.1. Osobine magnezija i njegovih legura
isti magnezij zbog male korozione postojanosti i male vrstoe (8010
6
do
11010
6
Pa, odnosno 80 do 110 N/mm
2
), kao i male plastinosti, nije pogodan kao
konstrukcioni metal za izradu zavarenih konstrukcija. Relativno mala vrstoa i
plastinost istog magnezija objanjavaju se time to magnezij ima heksagonalnu
reetku koja, na normalnoj temperaturi, ima samo jednu ravan klizanja. Na tempe
- raturi 200 do 300
0
Najee se koriste aluminij i cink kao legirajui elementi koji ojaavaju vrsti
rastvor legura magnezija. Meutim, njihovo ojaavajue djelovanje ispoljava se
do temperatura 150 (200)
C plastinost magnezija se poveava uslijed pojave novih
ravni klizanja.
U tehnici se kao konstrukcioni metali upotrebljavaju, uglavnom, legure
magnezija, koje imaju veu vrstou, uz zadravanje male mase, kojom se
odlikuje magnezij. Kao osnovni legirajui elementi, za dobijanje legure
magnezija koriste se mangan, aluminij, cink, cerij, i cirkonij.
Od svih konstrukcionih metala legure magnezija se odlikuju najmanjom
zapreminskom masom (oko etiri puta manja nego u eljeza, a oko jedan i po put
manja nego u aluminija). Ovako mala zapreminska masa omoguuje primjenu
ovih legura u konstrukcijama koje, iz tehnolokih razloga, treba da budu vrlo
lahke. Zahvaljujui vrlo maloj zapreminskoj masi, specifini pokazatelji osobina
mnogih legura sa osnovom magnezija, nadmauju analogne pokazatelje osobina
elika poveane vrstoe, aluminijskih legura velike vrstoe, pa ak i nekih
legura sa osnovom titana.
0
C. Na ovim temperaturama vatrootporne osobine
magnezija posebno poveavaju neodijum (Nd) i (u manjem iznosu) torijum (Th).
161
Ojaavajue djelovanje torijuma ispoljava se u velikoj mjeri na temperaturama
250 do 300
0
deformiue, namijenjene za dobijanje proizvoda plastinom deformacijom i
C.
Poveana osjetljivost magnezija i njegovih legura prema koroziji u mnogim sredstvima objanj
najbolja metoda zatite magnezija i njegovih legura od korozije. Vrlo efikasna
mjera zatite od korozije su kromne prevlake (na bazi soli kromne kiseline). Za
zgunjavanje oksidnih naslaga, u sastav legura magnezija esto se uvode dodaci
berilija.
Pri kristalizaciji magnezij je sklon obrazovanju grube kristalne strukture. Za usitnjavanje zrna i p
Analogno legurama aluminija, magnezijeve legure se mogu
livene, namijenjene za dobijanje odlivaka.
Prema utjecaju toplinske obrade legure magnezij
ojaavajue (poveavaju osobine vrstoe pri toplinskoj obradi) i
neojaavajue (ne poveavaju osobine vrstoe pri toplinskoj obradi).
U pogledu primjene, legure magnezija se mogu podijeliti u tri osnovne grupe :
za optu upotrebu;
legure velike vrstoe i
vatrootporne
Legure magnezija uglavnom, nalaze primjenu u avioindustriji, proizvodnji raketa,
brodogradnji, za izradu posuda za petrolej, mineralna ulja, foto kaseta itd.
Prema sistemu legiranja moe se izdvojiti nekoliko grupa deformiuih legura
magnezija :
legure tipa Mg - Mn, u kojima se mijenja sadraj mangana, uz to se vri
dopunsko legiranje cerijem, u cilju usitnjenja strukture i poveanja mehanikih
osobina. Legure ovog tipa toplinski ne ojaavaju i relativno se dobro zavaruju;
legure tipa Mg - Al - Zn, sa ogranienim sadrajem legirajuih elemenata. Pri
ogranienom sadraju legirajuih elemenata (npr. Do 8% Al), one ne ojaavaju
toplinskom obradom;
legure tipa Mg - Zn - Zr, u kojima cink ima ulogu elementa za ojaavanje, a
cirkonij ulogu modifikatora. Ove legure ojaavaju toplinskom obradom (stare -
nje na 160 do 170
0
U vatrootporne legure spadaju i legure tipa Mg - Th - Mn, Mg - Al - C
Livene legure magnezija upotrebljavaju se, uglavnom, za dobijanje odlivaka.
Ove legure imaju poveanu sklonost prema obrazovanju toplih pukotina u
avovima, prema pojavi pora, kao i pukotina uslijed skupljanja. Zavaruju se,
uglavnom, u cilju otklanjanja greaka livenja.

5.4.2. Zavarljivost magnezija i njegovih legura

C u trajanju 24 asa), odlikuju se velikom vatrootpornou i
loom zavarljivou.
Tekoe do kojih dolazi pri zavarivanju magnezija i njegovih legura pove -
zane su sa specifinim osobinama istih i uglavnom se svode na slijedee:
162
magnezij posjeduje veliki afinitet prema kisiku. Kao rezultat toga pojavljuje se
oksid MgO koji prekriva povrinu metala u obliku naslage.Temperatura
topljenja oksida magnezija je oko 2800
0
C, a zapreminska masa oko 3650
kg/m
3
Prije poetka zavarivanja, potrebno je legure magnezija oistiti od sopstvene
oksidne naslage i vjetaki nanijetih prevlaka, a nanijeti zatitnu prevlaku na
povrine zavarenog spoja poslije zavarivanja.
Poslije mehanikog ienja povrina legura magnezija treba pristupiti odmah
zavarivanju, jer u roku od 2 do 3 sahata dolazi do ponovne oksidacije, koja
oteava zavarivanje i pogorava kvalitet ava;
. Oksidna naslaga na povrini legura magnezija oteava proces zava -
rivanja zbog visoke temperature topljenja, pa zbog toga ona mora biti
odstranjena ili razorena u procesu zavarivanja. Odstranjivanje se moe vriti
mehanikim putem prije poetka zavarivanja, a za razaranje se moe koristiti
efekat katodnog rasprivanja ili odgovarajui topitelji. Sopstvena oksidna
naslaga na povrini legura magnezija slabo titi metal od utjecaja atmosfere i
vlage, ak i na sobnoj temperaturi. Prodirui kroz rastresitu naslagu, kisik
neprekidno uzajamno djeluje sa unutranjim slojevima metala, te tako izaziva
njegovu dalju oksidaciju. Pri povienju temperature, oksidacija magnezija se
naglo poveava, a to oteava proces zavarivanja. Oksidna naslaga na povrini
legura magnezija ima i sposobnost apsorbovanja velike koliine vlage.
pored kisika, u atmosferi oko rastopa mogu biti prisutni CO, CO
2
Na temperaturama 600 do 700
, vodena para,
azot i vodik. Magnezij reaguje sa svim tim gasovitim materijama, obrazuje
karbide, nitride i okside.
0
C i viim magnezij reaguje sa azotom i
obrazuje nitrid Mg
3
N
2
. Nitridi, ne samo da slue kao arita korozije, ve
nepovoljno utjeu i na mehanike osobine legure magnezija, iji avovi inae
imaju slabije osobine plastinosti u odnosu na avove legura aluminija.
Za razliku od drugih gasova, vodik se moe rastvoriti u magneziju. Rastvorljivost
vodika u magneziju u zavisnosti od temperature pri P
H2
= 9,81 . 10
4
Slika 5.19.
Promjena rastvorljivosti vodika u magneziju u zavisnosti
od temperature pri pH
Pa (1 at)
prikazana je na slici 5.19.

2
= 9,81 . 10
4
Pa (1 at).

163
Zbog smanjenja rastvorljivosti vodika pri kristalizaciji postoji mogunost
njegovog izdvajanja u obliku mjehurova, to dovodi do obrazovanja pora. U
sluaju zavarivanja, uz normalan spoljanji pritisak, kritina koncentracija vodika
koja moe dovesti do obrazovanja pora iznosi 50 cm
3
/100 grama.
U prisustvu elemenata koji imaju veliki afinitet prema vodiku (npr. cirkonij),
kritina koncentracija vodika u tenom metalu moe se poveati.
U realnim uvjetima zavarivanja, kritine vrijednosti koncentracije vodika i vlage
u atmosferi zatitnog plina, koje mogu izazvati poroznost pri zavarivanju legura
magnezija, dosta su velike i praktino nedostine.
Osnovni realni uzrok pojave poroznosti pri zavarivanju magnezijevih legura je
vodik, obrazovan pri razlaganju ostataka vlage, sadrane u esticama oksidne
naslage koje su pomijeane sa rastopom. Vodik se u ovom sluaju izdvaja u
molekularnom obliku, mimoilazei stadijum rastvaranja. Pored zatite zone
zavarivanja od vazduha, za sprijeavanje pojave poroznosti potrebno je ienje
oksidne naslage (da ne dospije u rastop) sa povrina osnovnog i dodatnog metala,
kao i pravilna obrada stranica lijeba:
Sklonost prema obrazovanju toplih (kristalizacionih) pukotina. Magnezij i mnoge
njegove legure (prvenstveno one koje ne sadre modifikatore) pri krista - lizaciji
obrazuju grubozrnastu strukturu. Osim toga, veina elemenata posjeduje
ogranienu rastvorljivost u magneziju, pa zato obrazuju sa njim sisteme sa
eutektikumom. Pri tome se uglavnom obrazuju lahkotopljivi eutektikumi kao to
su: MgCu (Tt = 485
0
C), MgAl (Tt = 436
0
C) i Mg Ni (Tt = 508
0
sklonost legura magnezija, naroito onih koje sadre mangan, prema rastu zrna
u zoni utjecaja topline. Zato treba izbjegavati veliko pregrijavanje metala (npr.
Nagomilavanje avova na jednom mjestu, vieslojno zavarivanje bez prekida
za hlaenje itd.);
C). Ti
lahkotopljivi eutektikumi, u obliku tankih neprekidnih meuslojeva po granicama
zrna, esto dovode do obrazovanja toplih (kristalizacionih) pukotina.
Kao tehnoloka mjera predostronosti preporuuje se postavljanje odgova-
rajuih podmetaa na poetku i kraju zavarenih spojeva za odvoenje topline, kao
i izvoenje kraih avova i avova manjeg poprenog presjeka poslije izvoenja
dugakih avova velikog poprenog presjeka;
veliki koeficijent toplinskog irenja magnezija dovodi do znatnih deformacija
radnog komada, pa o tome treba voditi rauna.

5.4.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja magnezija i njegovih legura

Zavarivanje magnezija i njegovih legura uspjeno se realizuje primjenom
varijante MIG, uz primjenu argona kao zatitnog gasa, u prvom redu. Primjenom
ove varijante iskljuuje se opasnost od pojave korozije spoja (ne primjenjuju se
topitelji i nema obrazovanja troske), pa otpada neophodnost specijalne obrade
zavarenih spojeva u cilju odstranjenja topitelja i troske kao uzronika korozije.
Zavarivanje metalnom ianom elektrodom u zatiti argana uglavnom se primje
njuje za debljine metala iznad 5 mm, pri emu se vee debljine zavaruju primje -
nom prenosa dodatnog metala. Varijanta MIG moe se primjenjivati u poluauto -
matskom i automatskom obliku. U oba sluaja zavaruje se primjenom jednosmjer
- ne struje, sa ianom elektrodom na plus (+) polu.
164
Zahvaljujui dobrom mijeanju rastopa, umanjuje se opasnost od pojav - ljivanja
oksidnih ukljuaka u metalu ava.
Sueljno, bez skoavanja stranica lijeba, u jednom prolazu mogu se zava - rivati
limovi debljine 5 do 10 mm.
Vrlo je perspektivna varijanta MIG sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala
(MIGp), pogotovo za zavarivanje manjih debljina i u teim poloajevima
zavarivanja.
Pri zavarivanju varijantom MIG potrebno je odravati to je mogue krai
elektrini luk, kako bi se obezbijedila sigurna zatita zone zavarivanja i
realizovale prednosti ove varijante (odstranjivanje oksidne, naslage efektom
katodnog raspri - vanja). U cilju smanjenja pregrijavanja, zavarivanje treba
izvoditi sa poveanim brzinama.
vrstoa zavarenih spojeva, zavisno od kvaliteta zavarivanja, iznosi 60 do 90%
vrstoe osnovnog metala.
Varijanta MIG moe se upotrebljavati i za popravljanje greaka na odlivcima
legura magnezija.
Za sprijeavanje nastanka hladnih pukotina zavareni sklopovi se obino
podvrgavaju arenju na oko 250
0
Sa poveanjem temperature osobine vrstoe i plastinosti bakra mijenjaju se u
dosta irokim granicama, to se vidi na slici 5.20.
C, u trajanju 0,5 do 1 sahat.
Neposredno pred poetak zavarivanja treba povrine oko ljeba (u irini 30 mm)
oistiti mehaniki (grebaem i etkama od nehrajueg elika) ili hemijskim
sredstvima od sopstvene oksidne naslage, vjetaki nanesenih prevlaka i
neistoa. Oiene radne komade treba odmah zavarivati da ne bi dolo do
ponovne oksida - cije. Ako doe do ponovne oksidacije, postupak ienja treba
ponoviti neposredno prije zavarivanja. Po zavretku zavarivanja, potrebno je
nanijeti zatitnu prevlaku na povrinu zavarenog spoja.
Osnovni i najpoeljniji tip spoja za zavarivanje legura megnezija je sueljni spoj.

5.5. ZAVARIVANJE BAKRA I NJEGOVIH LEGURA

5.5.1. Osnovna znanja o osobinama bakra i njegovih legura

Bakar i njegove legure spadaju u grupu tekih metala. U tabeli 5.4. nave - dene su
najvanije fizike osobine istog bakra.
ist bakar, zahvaljujui svojoj dobroj elektrinoj i toplinskoj provod - ljivosti,
kao i korozionoj postojanosti, zauzima znaajno mjesto u elektrotehnikoj i
hemijskoj industriji, a posebno u izradi pribora i alata. Dobro se obrauje
plastinom deformacijom u hladnom i toplom stanju, a posjeduje i dovoljnu
otpornost prema prelazu u krto stanje na niskim temperaturama. Zadrava visoke
hemijske osobine u uvjetima niskih temperatura.
Sadraj primjesa u najistijem bakru iznosi do 0,01 %, a u bakru najmanje istoe
do 1 %. Kao primjese u bakru mogu biti: Bi, Sb, As, Fe, Ni, Pb, Sn, S, Zn, P, O.
165
Slika 5.20.
m
mesinge;
), jedininog izduenja ()
i suenja () bakra u zavisnosti od temperature

Legure bakra, zahvaljujui boljim mehanikim osobinama od istog bakra, esto
se primjenjuju u mainogradnji. One posjeduju i otpornost prema habanju i
koroziji (naroito u morskoj vodi). U zavisnosti od sadraja legirajuih elemenat,
mogu se podijeliti na:
bronze i
bakar - nikal legure.
Mesinzi su legure bakra sa cinkom. Mogu se podijeliti u dvije grupe :
jednofazni (prosti) i
viefazni (sloeni)
Jednofazni mesing sadri cink, kao legirajui dodatak, u sadraju do 42%. Ima
strukturu, pa je poznat i kao mesing. Zahvaljujui dobroj plastinosti dobro se
obrauje plstinom deformacijom u toplom i hladnom stanju.
Viefazni mesinzi, pored cinka, sadre i druge legirajue elemente (Al, Fe, Ni,
Si). U njima sadraj cinka iznosi iznad 42%. Struktura im je ( + ) i , a
posjeduju veu vrstou i tvrdou u odnosu na mesing.
Uopte uzevi, mesinzi posjeduju veu vrstou u odnosu na isti bakar (
m
se
kree do 500 . 10
6
Pa, odnosno 500 N/mm
2
Osnovni metal
).
Pri sadraju cinka u leguri iznad 20%, pojavljuje se sklonost prema korozionom
razaranju i obrazovanju pukotina pri lokalnom zagrijavanju.
Mesinzi se primjenjuju iroko kao konstrukcioni metali tamo gdje se zahtijeva
vea vrstoa i vea koroziona postojanost u odnosu na isti bakar.
Bronze su legure sa osnovnom bakra u kojima se cink ne pojavljuje kao osnovni
legirajui elemenat, ve kalaj, aluminij, silicij, mangan, berilij, hrom, eljezo i
drugi. Naziv dobijaju u zavisnosti od osnovnog legirajueg elementa. Tako su
iroku primjenu nale kalajne (2 do 10% Sn), aluminijske (4 do 12% Al),
silicijske (0,5 do 3,5% Si), manganske (4,5 do 5,5% Mn), berilijske (1,9 do 2,5%
Be) i hromne bronze (0,4 do 1% Cr).
Bakar - nikal legure mogu da sadre do 30 % Ni, a takoe i eljezo i mangan.
Legura bakra i nikla, sa sadrajem 30% Ni, poznata je kao monel. Bakar - nikal
legure odlikuju se, uglavnom, velikom vrstoom i korozionom postojanou.
iroko se primjenjuju kao konstrukcioni metali za izradu cjevovoda i posuda za
rad u agresivnim sredinama (morska voda, rastvori soli, organske kisjeline).
U tabeli 5.9. date su vrijednosti zatezne vrstoe za bakar i neke njegove legure.
Podaci su uzeti iz DIN normi.
Tabela 5.9. Bakar i njegove legure (prema DIN normama)
Oznaka
Zatezna vrstoa Pa
( N/mm
2
)
Dezoksidisani bakar
( DIN 1787 )
SD Cu
SF Cu
SE Cu
( 200 do 370 ) 10
6

200 do 370
166
Silicijska bronza ( 2 do 5 % Si )
( DIN 17666 )
CuSi3Mn
( 350 do 600 ) 10
6

350 do 600
Aluminijska bronza
( 5 do 14 % Al )
( DIN 17665 )
AlBz5(CuAl5)
( 320 do 450 ) 10
6
320 do 450
AlBz8(CuAl8)
( 350 do 550 ) 10
6

350 do 550
Kalajna bronza
( do 2 % Sn )
( DIN 17662 )
SnBz6(CuSn6)
( 360 do 650 ) 10
6

360 do 650
SnBz8(CuSn8)
( 400 do 700 ) 10
6

400 do 700
Mesing ( 5 do 45 % Zn )
( DIN 17660 )
Ms58(CuZn39Pb3)
( 370 do 680 ) 10
6

370 do 680
Bakarnikal legure ( 5 do 40 % Ni )
( DIN 17664 )
CuNi30Fe
( 350 do 480 ) 10
6

350 do 480

Za zavarivanje u zatiti gasa koristi se uglavnom dezoksidisani bakar. Bakar kvaliteta SECu ugla
Od legura bakra u zatiti gasa uglavnom se zavaruju one navedne u tabeli 5.9.
kod kojih su od posebnog znaaja velika vrstoa, postojanost prema koroziji i
habanju.
Neistoe i neznatni dodaci primjesa znatno mogu izmijeniti osobine bakra i
njegovih legura. Pri poveanju sadraja neistoa opadaju toplinska i elektrina
provodljivost, kao i istezanje, a vrstoa se poveava.

5.5.2. Zavarljivost bakra i njegovih legura

Sloeni sastav legura sa osnovnom bakra prouzrokuje odreene tekoe pri
zavarivanju istih.
Pri ocjeni zavarljivosti bakra i njegovih legura, neophodno je uzimati u obzir
razliku ovih metala od veliine drugih konstrukcionih metala (elika, aluminija,
titana i dr.). Tako, npr. Bakar ima 6 puta veu toplinsku provodljivost od eljeza,
koeficijent toplinskog irenja 1,5 puta vei od elika, a skupljanje pri
ovravanju 2 puta vee nego kod elika. Sve ovo stvara velike tekoe pri
zavarivanju radnih komada od bakra i njegovih legura.
Pri zavarivanju bakra i njegovih legura treba voditi rauna o slijedeim spe
brza oksidacija metala u rastopljenom stanju. Kisik se slabo rastvara u vrstom
bakru. Pri povienju temperature, bakar se aktivno oksidie, obrazujui pri
tome oksid Cu
2
Pri ovravanju oksid bakra obrazujue sa bakrom lahkotopljivi eutekti -
kum Cu - Cu
O. Ovaj oksid se rastvara u tenom metalu, a u vrstom metalu
vrlo ogranieno.
2
O (temperatura topljenja 1064
0
C), koji se rasporeuje po grani -
cama zrna, smanjujui plastinost metala, to moe dovesti do obrazovanja
toplih (kristalizacionih) pukotina. Pored toga, on moe biti i uzronik smanje -
nja korozione otpornosti bakra. Mala koncentracija kisika ve utjee na snie -
nje temperature topljenja bakra, a pri sadraju kisika od 0,38% (to odgovara
3,4% Cu
2
O) obrazuje se lahkotopljivi eutektikum. Shodno prethodnom, a usli -
167
jed vremenske ogranienosti mogunosti metalurke obrade metala rastopa
(kratko vrijeme boravka u rastopljenom stanju zbog velike toplinske provod -
ljivosti bakra), neophodno je uvoenje jakih dezoksidanata (fosfora, mangana,
silicija i dr.), uz ogranienje sadraja kisika do 0,03 %. U naroito odgovornim
konstrukcijama (npr. Brodski cjevovodi, posude itd.), sadraj kisika se ne
dozvoljava iznad 0,01 %. Potrebno je imati na umu da se pri primjeni fosfora, u
cilju dezoksidacije, njegov sadraj mora ograniavati, poto on takoe obrazuje
lahkotopljive eutektikume.
Dezoksidant, uestvujui u metalurkom procesu zavarivanja, pored
dezoksidacije, istovremeno legira metal, pa to moe smanjiti korozionu posto -
janost i elektrinu provodljivost metala:
- prisustvo odreenih primjesa pogoduje sklonosti metala avova prema obrazo -
vanju pukotina. Kao opasne primjese u tom pogledu smatraju se bizmut i
olovo. Bizmut, obrazujui niz oksida, daje lahkotopljivi eutektikum (Tt = 270
0
C), a olovo, obrazujui takoe okside, daje lahkotopljivi eutektikum sa
temperaturom topljenja 326
0
Pri zavarivanju aluminijskih bronzi lahko se obrazuje tekotopljivi oksid
Al
C. Zato se sadraj bizmuta ograniava ispod
0,002%, a olova ispod 0,005%, ili se oni vezuju u tekotopljiva jedinjenja
pomou uvoenja u rastop cerija i cirkonija, koji istovremeno imaju ulogu
modifikatora.
2
O
3
- bakar i njegove legure u rastopljenom stanju aktivno apsorbuju gasove, naro -
ito kisik i vodik, koji tetno utjeu na tehnoloke osobine i osobine vrstoe.
U vrstom stanju bakar neznatno rastvara vodik. Na slici 5.21. prikazana je
promjena rastvorljivosti vodika u bakru sa temperaturom.
koji prlja rastop, pogorava topljenje metala i osobine zavarenog spoja.
Za njegovo razaranje primjenjuju se topitelji na bazi fluorida, alkalnih i drugih
metala;
Slika 5.21.
Promjena rastvorivosti vodika u bakru sa temperaturom
pri pH
2
= 9,81 . 10
4
Pa (1 at)

Pri kristalizaciji metala rastopa, koja se odigrava vrlo brzo, zbog velike toplinske
provodljivosti bakra, dolazi do naglog smanjenja rastvorljivosti vodika u metalu,
pa atomarni vodik ne uspijeva da napusti metal. Oksid bakra se redukuje pomou
vodika, pri tome se obrazuje vodena para, pa to dovodi do pojave pora i pukotina
u avu. Dakle, kao uzronici poroznosti mogu biti vodik, koji nije uspio da se
izdvoji iz metala rastopa pri kristalizaciji, i vodena para, koja se pojavljuje kao
rezultat reakcije vodika sa kisikom iz oksida bakra (Cu
2
Nagomilana vodena para u mikroupljinama metala ava stvara pritisak, to
dovodi do znaajnih naprezanja i obrazovanja velikog broja mikropukotina. Ta
pojava je poznata kao vodena bolest bakra. Kao mjera za sprijeavanje vodene
O).
168
bolesti bakra koristi se smanjenje koliine vodika u zoni zavarivanja (primjena
suhih zatitnih gasova).
Bakar i njegove legure u tenom stanju mogu reagovati i sa ugljenmono - ksidom
(CO) i sa ugljendioksidom (CO
2
- pri zavarivanju bakra i njegovih legura dolazi do obrazovanja toplih (kristaliza-
cionih) pukotina. To je preuzrokovano velikim koeficijentom toplinskog ire -
nja, provodljivou, kao i prisustvom tetnih primjesa (kisika, antimona,
bizmuta, arsena, sumpora, olova), koje sa bakrom obrazuju lahkotopljive eute -
ktikume. Za obezbjeenje odgovarajuih osobina vrstoe metala ava potre -
bno je ograniiti sadraj tetnih primjesa;
), pri emu moe dolaziti do dezoksidacije bakra,
to takoe pogoduje obrazovanju pora.
Afinitet bakra prema azotu je vrlo mali. Azot je nerastvorljiv u bakru, pa se on ne
pojavljuje kao uzronik poroznosti, te se moe koristiti kao zatitni gas pri
zavarivanju bakra.
U pogledu otpornosti prema pojavi pora prednost se daje jednostranim sueljenim
spojevima sa potpunim provarivanjem, dok je zavarivanje unakrsnih i preklopnih
spojeva znatno oteano zbog pojave pora.
Pojava pora i mikoropukotina moe biti povezana sa pojavama skupljanja u procesu kristalizacije
- u avovima bakra i njegovih legura dolazi do obrazovanja krupnozrnaste
strukture. To je povezano sa dobrom toplinskom provodljivou bakra i njego -
vih legura, to potpomae intezivno provoenje topline od ava u osnovni
metal. Pri tome dolazi do stvaranja povoljnih uvjeta za usmjerenu kristalizaciju
od zone stapanja prema sredini rastopa. Poto se ne obrazuju novi centri
kristalizacije, u avu se obrazuje zona sa kristalima selektivne orijentacije.
Kristali se izduuju i obrazuju stubiastu strukturu u avu;
dobra toplinska provodljivost bakra oteava lokalno zagrijavanje, pa su za
zavarivanje potrebni jaki, sa koncentrisanim dovoenje, izvori topline. Usitnje-
ne krupnozrnaste strukture metala ava, pri zavarivanju vieslojnih avova,
mogue je iskivanjem svakog prethodno poloenog zavara dok se nalazi na
temperaturi iznad 600
0
veliki koeficijent toplinskog irenja bakra i njegovih legura zahtijeva primjenu
dopunskih mjera u cilju smanjenja deformacija zavarene konstrukcije;
C;
izraena teljivost bakra i njegovih legura u rastopljenom stanju (naroito
bronze) oteava njihovo zavarivnje u vertikalnom, a posebno u nadglavnom
poloaju. Za obrazovanje korijenog zavara bez greaka neophodna je primjena
podlonih ploa (podmetaa) od grafita;
pri zavarivanju mesinga pojavljuju se posebne tekoe. U procesu zavarivanja
cink jako isparava i sagorijeva (temperatura kljuanja cinka je 907
0
C, to je
znatno ispod temperature topljenja bakra), pa to smanjuje njegov sadraj u
metalu ava i pogorava kvalitet ava (pojavljuje se poroznost, smanjuje se
vrstoa). Pri tome se zagauje i okolna atmosfera parama cinka i njegovih
legura, koje su tetne po zdravlje zavarivaa. Ova tekoa moe se donekle
ublaiti predgrijavanjem radnog komada u intervalu temperatura od 300 do 350
0
C i poveanjem brzine zavarivanja, ime se umanjuje realizovanje tenog
metala i isparavanja cinka. Predgrijavanje je neophodno samo pri zavarivanju
169
mesinga debljine iznad 10 mm i pri zavarivanju dijelova koji se jako razlikuju
po debljini (u ovom sluaju se predgrijava dio vee debljine).

5.5.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja bakra i njegovih legura

Odabrani postupak zavarivanja treba da omogui maksimalno koncentri - sano zagrijavanje radn
sa dobrim osobinama (mehanikim, korozio - nim itd).
Ona obezbjeuje dobijanje metala ava sa minimalnom koliinom tetnih
primjesa. Koriste se izvori jednosmjerne struje, sa ianom elektrodom na plus
(+) polu.
Zavarivanje varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs) je
pogodno za radne komade veih debljina (iznad 4 mm), a primjenjuje se vrlo
uspjeno i pri zavarivanju sueljenih spojeva u kombinaciji sa TIG postup - kom.
Postupkom TIG se izvodi korijeni zavar, a pomou MIGs zavari popune.
Varijanta MIGs je pogodna za izvoenje i ugaonih avova bakra i njegovih
legura. Takoe se uspjeno primjenjuje pri zavarivanju bakarnih polucijevi na
rezervoare ili dna rezervoara.
Zavarivanje varijantom MIG sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala (MIGp)
vrlo se uspjeno primjenjuje umjesto TIG postupka zavarivanja bakra i njegovih
legura. Odlikuje se veim brzinama zavarivanja, a i mogunou primjene u
prinudnim poloajima zavarivanja.
Metal debljine do 5 mm zavaruje se sa predgrijavanjem do 350
0
C, a sa
poveanjem debljine temperatura predgrijavanja se poveava na 600 do 800
0
C.
Vrlo je vano temperaturu predgrijavanja odravati u toku itavog procesa
zavarivanja, to se postie dodatnim zagrijavanjem radnog komada.
U nizu sluajeva, naroito pri zavarivanju u zatiti azota, primjenjuju se topitelji
na bazi bora, sa dodacima odgovarajuih dezoksidatora (aluminijumov praak,
ferofosfor, feromangan i dr.), ime se poboljava kvalitet ava.
Stranice ljeba i povrinu iane elektrode treba temeljno oistiti prije
zavarivanja. ienje se izvodi mehanikim putem (metalna etka, greba, brusni
papir i dr.) i nagrizanjem odgovarajuim sredstvom (rastvori azotne, sone i sum -
porne kisjeline), a zatim se vri ispiranje u vodi ili alkaliji sa suenjem u toplom
vazduhu.
Pri zavarivanju bakra i njegovih legura, naroito pri prenosu dodatnog metala u
mlazu (MIGs), koji se primjenjuje za debele limove, dolazi do razvijanja metalnih
para, od kojih treba zatiti zavarivaa (prema potrebi treba da koristi i gas
masku).
Za zatitu se najee koristi argon (istoe 99,96 do 99,99% Ar), dok je upotreba
helijuma ograniena zbog deficitarnosti i visoke cijene.
Kao zatitni gas moe se koristiti i azot (sa dopunskim njegovim suenjem i
preiavanjem silikagelom), zahvaljui tome to se azot ne rastvara u bakru i ne
stupa sa njim u reakciju. Upotrebom azota postie se, pored ekonomskog efekta
(velika razlika u cijeni u odnosu na argon i helij), jo jedan znaajan efekat, u
sutini ekonomskog karaktera.
Cjelishodna je upotreba smjee sa 70 do 80% Ar i 20 do 30% N
2
radi utede
argona ipoveanja produktivnosti (poveava se dubina uvarivanja).
Mogue je zavarivanje bakra i u zatiti vodika.
Ureaji i oprema za zavarivanje bakra i njegovih legura su isti kao i za
zavarivanje drugih metala.
170
Preporuuje se upotreba prenika iane elektrode od 1,6 mm i zavarivanje u
nagnutom poloaju pod uglom od 45
0
Osnovni metal
kako bi se smanjila opasnost od nastajanja
ulegnutih avova.
U tabeli 5.10. dati su okvirni podaci za zavarivanje bakra i njegovih legura
varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs).

Tabela 5.10.
Okvirni podaci za MIGs zavarivanje bakra i njegovih legura
Debljina
osnovnog
metala
( mm )
Prenik
iane
elektrode
( mm )
Jaina
struje
zavarivanja
( A )
Potronja
istog
argona
( l/min )
Napomena
SD Cu
isti bakar
SF - Cu
6 1.6 250 do 300 18 do 20 Zavariv i sa
prenikom 2,4 mm
6 do 10 1.6 250 do 300 18 do 20
10 do 20 2.4 380 do 420 18 do 20 Predgrijavanje na
300 do 600
o
C
10 2.4 400 do 420 18 do 20
Aluminijske bronze
CuAl5 i CuAl8
6 1.6 225 do 270 18 do 20
6 do 10 1.6 225 do 270 18 do 20
Kalajne bronze
CuSn4 i CuSn8
6 1.2 200 do 210 18 do 20
6 do 10 1.6 210 do 240 18 do 20
Legure bakar nikl
CuNi5Fe i
CuNi30Fe
6 1.2 190 do 210 18 do 20 Ne zavarivati
suvie pregrijan
radni komad
6 do 12 1.6 210 do 300 18 do 20
> 12 1.6 210 do 300 18 do 20
Legure bakar cink
CuZn40 i CuZn39Pb
6 1.2 200 do 210 18 do 20
12 do 30 1.6 210 do 240 18 do 20
Silicijska bronza
CuSi2Mn
6 1.6 280 do 320 18 do 20
6 do 12 1.6 300 do 350 18 do 20
20 1.6 320 do 360 18 do 20
2.4 400 do 460 18 do 20

5.6. PRIMJER ZAVARIVANJA CIJEVI OD BAKARNIH LEGURA

Cijevni sklop primarnog dijela izmjenjivaa sastavljen je od 502 cijevi dimenzija
22 / 19 x 6200 mm (debljina stijenke 1,5 mm) u kvaliteti .1212.
Zbog nedostatka projektom predvienih cijevi, ugraene su mesingane
cijevi dimenzija 20 / 17,5 x 6180 mm. Poto ni mesingane cijevi nisu imale
potrebnu duinu, iste su nastavljene plinskim zavarivanjen kao to je prikazano
na slici 5.22.

Nastavljanje mesinganih cijevi zavarivanjem

171
Po izvrenom nastavljanju krajevi cijevi na duini od po 80 mm su plinski areni sa
obje strane. Poto u procesu hladne deformacije stijenka mesingane cijevi dobija
kovnu strukturu, mora se izvriti rekristalizaciono arenje na temperaturi od 600-
700
0
Slika 5.22.
a) Nastavljanje mesinganih cijevi zavarivanjem,
b) Montana skica cijevnog snopa
5. ZAVARIVAKI MATERIJALI

OSNOVE O METALIMA

C u trajanju od 120 sekundi. Ovo arenje nam je potrebno zbog plastine
deformacije prilikom valjanja i pertlovanja krajeva cijevi u cijevne zidove.

U strunoj literaturi postoji mnogo definicija pojma metal, mada se u sutini sve
te definicije svode na isto. Tako se u hemiji pod metalima podra - zumijeva
odreena grupa elemenata, rasporeena u lijevom dijelu Mendeljejevog sistema.
Elementi te grupe, stupajui u hemijsku reakciju sa elementima, poznatim pod
nazivom kao nemetali, odaju pomenutim svoje spoljanje, takozvane valentne
elektrone. To se dogaa zbog toga to u metalu spoljanji elektroni nisu vrsto
povezani sa jezgrom. Osim toga, na spoljanjim elektronskim ljuskama metala
nalazi se malo elektrona (svega 1 do 2), dok u nemetala ih ima daleko vie (5 do
8). Svi elementi rasporeeni u Mendeljejevom sistemu lijevo od galijuma,
172
indijuma i talijuma su metali, a oni, rasporeeni desno od arsena, antimona i
bizmuta su nemetali.
Elementi rasporeeni u prelaznim grupama mogu pripadati metalima (olovo,
kalaj, antimon, indij, talij, bizmut), nemetalima (ugljik, azot, fosfor, arsen, kisik,
sumpor), ili zauzimati sredinji (prelazni) poloaj (galij, silicij, germanij, selen,
telur).
U tehnici se pod metalom podrazumijevaju materije koje posjeduju karak -
teristian metalni sjaj, u odreenoj mjeri prisutan kod svih metala, i plastinost.
Prema tom obiljeju metali se lahko razlikuju od nemetala, npr. Drveta, kamena,
stakla ili porculana.
V.M. Lomonosov je definirao metale kao svijetla tijela, koja je mogue kovati.
Tim osobinama raspolau ne samo isti elementi (npr. eljezo, bakar, aluminijum
i dr.), ve i sloenije materije, u iji sastav moe ulaziti vie metala, esto sa
primjesama znatnih koliina nemetala. Takve supstance nose naziv metal - ne
legure.
Prema tome, u irem tumaenju, metalne legure se mogu takoe nazvati
metalima.Osim metalnog sjaja i plastinosti, svi metali posjeduju visoku
elektrinu i toplinsku provodljivost.
Na osnovu prethodno izloenog, moe se zakljuiti da postoji odreena razlika u
shvatanjima metala kao istog hemijskog elementa i metala kao supstan - ce, ali i
jedna i druga definicija uslovljene su specifinostima unutranje grae atoma
metalnih supstanci, koja je ista u istim metalima i njihovim legurama.
Specifinost grae metalnih supstanci sastoji se u tome, da su sve one, uglavnom,
sastavljene od takvih atoma, u kojima su spoljanji elektroni slabo povezani sa
jezgrom. To uslovljava i posebni karakter hemijskog uzajamnog djelovanja
atoma metala, kao i metalne osobine. Elektroni imaju negativno punjenje, pa je
dovoljno da se stvori mala razlika potencijala da bi dolo do premjetanja
elektrona u smjeru prema pozitivno napunjenom polu. Tako se obrazuje
elektrina struja. Zbog toga se metali pojavljuju kao dobri provodnici elektrine
struje, a nemetali kao loi.
Karakteristina elektrina osobina metala je i ta, to sa poveanjem tempe - rature
kod svih (bez izuzetaka) elektrina provodljivost se umanjuje.
Pri hemijskom uzajamnom djelovanju izmeu metala i nemetala spoljanji
elektroni atoma metala prelaze prema atomima nemetala. Atom metala se pri
tome preobraava u pozitivni jon, a atom nemetala u negativni jon.
Prema tome, slaba veza spoljanjih elektrona sa jezgrom uslovljava hemij - ske i
fizike osobine metala.
Na osnovu prethodno pobrojanih specifinosti metala i njihovih legura, moe se
zakljuiti da isti imaju karakteristinu kristalnu strukturu. U odreenim mjestima
kristalne reetke rasporeuju se pozitivno napunjeni joni, a spoljanji slobodni
elektroni obrazuju lahko teljivu tenost (elektronski gas), koja se kree u svim
pravcima bez odreenog reda. Pri odreenim uvjetima, npr., pri stvaranju razlike
potencijala, kretanje elektrona dobija odreeni smjer i pojavljuje se elektri - na
struja.
U teoriji metalnog stanja metal se razmatra kao supstanca, sastavljena od
pozitivno napunjenih jona, okruenih negativno napunjenim esticama-elektroni -
ma, slabo povezanim sa jezgrom. Ti elektroni se neprekidno premjetaju unutra
metala i ne pripadaju ni jednom atomu, ve cjelokupnosti atoma.
Na taj nain, kao karakteristina specifinost kristalne strukture metala pojavljuje
se prisustvo elektronskog gasa unutra metala, slabo povezanog s poziti - vno
173
napunjenim jonima. Lahko premjetanje tih elektrona unutra metala i slaba
njihova veza sa atomima daju metalima odreene metalne osobine (visoka elektri
- na i toplinska provodljivost, metalni sjaj, plastinost i dr.).

PODJELA METALA

Metali se meusobno razlikuju prema strukturi i osobinama. Pored toga, metale je
mogue po odreenim obiljejima objediniti u grupe (tabela 5.1.).
Tabela 5.1. Podjela metala

Napominje se da se data podjela (prema A.P. Guljaevu) ne slae sa uobiajenom,
prema kojoj se pod crnim metalima podrazumijevaju eljezo i njegove legure, a
pod obojenim svi ostali metali.
Shodno podjeli po A.P. Guljaevu, svi metali se mogu podijeliti na dvije

Crni metali imaju tamnosivu boju, veliku zapreminsku masu (osim alkal -
nozemnih), visoku temperaturu topljenja, relativno visoku tvrdou i, u mnogim
sluajevima, posjeduju polimorfizam. Kao najtipiniji metal te grupe pojavljuje
se eljezo.
Obojeni metali, prije svega, imaju karakteristinu boju: crvenu, utu, bijelu. Posjeduju veliku pla
Crni metali se sa svoje strane mogu podijeliti na s
6. eljezni metali, gdje spadaju eljezo, kobalt, nikal (takozvani feromagnetici) i
mangan, koji je blizak prethodnim po osobinama. Kobalt, nikal i mangan se
174
esto primjenjuju kao dodaci legurama eljeza, a takoe u ulozi osnove za
odgovarajue legure, sline po osobinama visokolegiranim elicima.
7. Teko topljivi metali, ija je temperatura topljenja via nego eljeza tj. iznad
1539
0
8. Uranovi metali (aktinoidi) prvenstveno se primjenjuju u legurama za atomsku
energetiku.
C), primjenjuju se kao dodaci legiranim elicima, a takoe u ulozi
osnove za odgovarajue legure.
9. Rijetko zemni metali obuhvataju lantan, cerij, neodij, prazeodij i dr., objedi -
njene pod nazivom lantanoida, i, sa njima po osobinama, intrij i skandij. Ti
metali imaju vrlo bliske hemijske osobine, ali dosta razliite fizike (tempera -
tura taljenja i dr.). Oni se primjenjuju kao dodaci legurama drugih elemenata.
U prirodnim uvjetima susreu se zajedno i, zbog tekoa razdvajanja na zaseb -
ne elemente, za dodavanje se obino koristi legura koja sadri 40 do 45% cerija
i 45 do 50% svih drugih rijetkozemnih elemenata.
10. Alkalno zemni metali u slobodnom metalnom stanju se ne primjenjuju, izuzev
u specijalnim sluajevima (npr., u ulozi toplonoa u atomskim reaktorima).
Obojeni metali se dijele na:
4. Lahki metali (berilij, magnezij, aluminij), koji posjeduju malu zapreminsku
masu.
5. Plemeniti metali, u koje spadaju: srebro, zlato i metali platinske grupe (platina,
paladij, iridij, radij, osmij i rutenij). U njih moe da spada i poluplemeniti
bakar. Posjeduju visoku otpornost prema koroziji.
6. Lahko topljivi metali obuhvataju: cink, kadmij, ivu, olovo, kalaj, bizmut, talij,
antimon i elemente sa oslabljenim metalnim osobinama (galij, germanij).
Primjena metala odreena je njihovom rasprostranjenou u prirodi, a sa
istorijskog aspekta razvojem tehnike.
U stvarnosti, glavni udio po proizvodnji i primjeni ima eljezo legure elika. To
je povezano sa nizom razloga: mala cijena, najbolje mehanike osobine,
mogunost masovne proizvodnje i velika rasprostranjenost njegovih ruda u
prirodi.
Bez obezbjeenja elika u potrebnoj koliini ne moe se razvijati ni jedna
industrijska grana. Zato se obim proizvodnje elika uzima kao vaan pokazatelj
tehnike i ekonomske moi zemlje.

5.1. ELJEZO

eljezo i legure na njegovoj osnovi, a meu njima i elik, odlikuju se kristalnom
strukturom, koja se karakterie odreenim, zakonskim rasporedom atoma u
porastu. Kristalna struktura se moe predstaviti u obliku prostorne reetke, u ijim
vorovima su rasporeeni atomi. Ustvari, u vorovima kristalne reetke nijesu
rasporeeni atomi, ve pozitivno naelektrisani joni, a izmeu njih se kreu
slobodni elektroni. Meutim, uobiajeno je da se govori da se u vorovima
kristalne reetke nalaze atomi. Svaki atom (jon) ima isti broj susjednih atoma,
koji su rasporeeni na podjednakom rastojanju od njega.
Obino eljezo, kao i svaki drugi metal, nikada nije apsolutno isto, ve uvijek
sadri primjese. Danas se najee koristi takozvano tehniko eljezo, koje se
proizvodi u velikim koliinama u martinovskim peima. Ono sadri priblino
99,8 do 99,9% eljeza i 0,1 do 0,2% primjesa, kojih moe da bude desetak i vie
175
elemenata. U stotim dijelovima procenta, u njemu se nalaze ugljik (priblino
0,02%) i bakar (priblino 0,1%), a ostali elementi u hiljaditim i desetohiljaditim
dijelovima procenta.
U nastavku se navode odreeni podaci za eljezo tehnike istoe. Osobine
eljeza, a takoe i drugih metala visoke istoe, mogu se bitno razlikovati od
metala obine ili visoke tehnike istoe.
Temperatura topljenja eljeza je 1539
0
C (+5
0
C).
Za razliku od mnogih drugih metala, eljezo se u vrstom stanju moe nalaziti u
obliku dvije alotropske modifikacije:

Kristalna reetka eljeza je kubna prostorno centrirana, a eljeza
kubina povrinski centrirana. Pri temperaturi ispod 911
0
C i od 1392 do 1539
0
C
eljezo se javlja kao , a u intervalu od 911 do 1392
0
C kao . Pri zagrijavanju na
911
0
C dolazi do preobraaja, a na 1392
0
C do preobraaja.
Tempera- ture faznih preobraaja odreene su na vrlo istom eljezu, pa je u
praksi dozvo - ljeno da se za tehniko eljezo koriste zaokruene vrijednosti
1535, 1400, 910
0
C umjesto 1539, 1392, 911
0
Osobine
C.
Visokotemperaturna modifikacija eljeza (poznata kao eljezo) ne pred - stavlja
novi alotropski oblik.
Postojanje nekog metala (materije) u vie kristalnih oblika poznato je kao
polimorfizam ili alotropija. Razliiti kristalni oblici odreene materije nazivaju se
polimorfnim ili alotropskim modifikacijama.
Mehanike osobine tehnikog eljeza karakteriu se slijedeim vrijedno stima dati

Tabela 5.2. Mehanike osobine tehnikog eljeza
Vrijednosti
Zatezna vrstoa 25010
6
Pa (25 dN/mm
2
);
Granica teenja (razvlaenja) 12010
6
Pa (12 dN/mm
2
);
Izduenje 50 %
Suenje 85%
Tvrdoa 80 HB
Navedeni pokazatelji mogu se mijenjati u odreenim granicama, poto osobine
eljeza zavise od niza faktora (npr. Poveanje dimenzija zrna smanjuje tvrdou).
Na 768
0
C eljezo doivljava magnetni preobraaj. Iznad 768
0
U isto geometrijskim rasuivanjima, smatra se da eljezo ne rastvara a
eljezo rastvara ugljik. Meutim, u stvarnosti eljezo rastvara ugljik u vrlo
C eljezo postaje
nemagnetino.
eljezo obrazuje sa mnogim elementima rastvore. Sa metalima obrazuje
supstitucijske, a sa ugljikom, azotom i vodikom interstikcijske rastvore.
Posebno je vano obrazovanje rastvora ugljika u eljezu. Rastvorivost ugljika u
eljezu. Rastvorivost ugljika u eljezu bitno zavisi od toga u kakvom kristalnom
obliku se nalazi eljezo. Rastvorivost ugljika u eljezu je neznatna (manje od
0.02%) i sto puta vea (do 2%) u eljezu.
176
maloj koliini. Prema podacima razliitih naunika, vrijednost maksimalne
rastvorivosti ugljika u eljezu se razlikuje. Najee pominjana vrijednost je
0.02%, pa se ona najee u razmatranjima i usvaja kao maksimalna vrijednost
rastvorivosti ugljika u eljezu.
vrsti rastvor ugljika i drugih elemenata u eljzu naziva se ferit, a u eljezu
austenit.
Definicija ferita kao vrstog rastvora ugljika u eljezu opravdana je samo pri
razmatranju dijagrama stanja Fe-C. istije eljezo, koje sadri tragove ugljika, a
takoe i razliite legure eljeza bez ugljika, sa kubnom prostornom reetkom,
ima takoe strukturu ferita.
Kristalna struktura austenita moe se predstaviti kao povrinski centrirana kubna
reetka, koja se sastoji od atoma eljeza, a u koju su uvedeni atomi ugljika
manjeg prenika.
Parametar reetke eljeza, bez ugljika, na sobnoj temperaturi jednak je 2,86 , a
eljeza 3.56 . Posljednja veliina je uslovna, poto eljezo bez ugljika na
sobnoj temperaturi ne postoji.
Ugljik se u austenitu nalazi u obliku jona.
Hemijsko jedinjenje ugljika sa eljezom (kabrid eljeza Fe
3
C) naziva se cementit.
Poto je rastvorivost ugljika u eljezu mala, to, pri normalnim temperaturama,
u veini sluajeva u strukturu elika se uvode visokougljine faze u obliku
cementita ili drugog karbida.
Temperatura topljenja cementita je oko 1250
0
C. Cementit ne doivljava
alotropske preobraaje, ali pri niskim temperaturama on je slabo feromagnetian.
Magnetne osobine gubi na 217
0
e) Stalne ili uobiajene primjese.
C. Odlikuje se velikom tvrdoom (> 800 HB,
lahko grebe staklo), ali vrlo malom, praktino nultom, plastinou. Te su
osobine, vjerovatno, posljedica sloene grae kristalne reetke cementita.
Cementit moe da obrazuje supstitucijske vrste rastvore. Atomi ugljika mogu se
zamijeniti atomima nemetala (azot, kisik), a atomi eljeza drugim meta - lima
(mangan, hrom, volfram i dr.). Takav vrsti rastvor, sa osnovom reetke
cementita, naziva se legirani cementit.
Cementit je nepostojano jedinjenje i pri odreenim uvjetima se raspada sa
obrazovanjem slobodnog ugljika u obliku grafita. Taj proces ima praktini znaaj
kod livenog gvoa.

5.1.1. elik

Opti podaci

elik je legura eljeza (Fe) sa sadrajem ugljika (C) do 1,7% (masenih), mada
ima literaturnih podataka da se taj sadraj kree i do 2%. Pored eljeza, kao
osnove, i ugljika, koji se uvodi namjerno, jer jako utie na osobine elika, ak i
pri neznatnoj promjeni njegovog sadraja, u eliku se nalazi mnogo drugih
elemenata. Njihovo prisustvo prouzrokovano je tehnolokim uvjetima
proizvodnje, nemogu - nou potpunog njihovog udaljavanja iz metala, ili usljed
sluajnih okolnosti, a mogu se i specijalno uvoditi, kao ugljik, sa ciljem promjene
strukture i osobina elika. Prema klasifikaciji N.T. Gudcova, svi hemijski
elementi (primjese), koje sadri elik, mogu se podijeliti na etiri grupe :
177
U tu grupu spadaju mangan (Mn) i silicij (Si), a takoe i aluminij (Al), koji se,
kao silicijum i mangan, primjenjuje u ulozi dezoksidatora. Ovi elementi se
moraju uvoditi u metal pri proizvodnji elika da bi se dobio dobro dezoksi -
disani elik.U neumirenim elicima sadraj silicija i aluminija je mali. U stalne
primjese spadaju sumpor (S) i fosfor (P), zbog toga to se od njih nemogue
osloboditi pri masovnoj proizvodnji elika. Iako se u izvjesnim elicima
namjerno ostavljaju, oni se uvijek smatraju kao neistoe.
f) Skrivene primjese.
Tu spadaju kisik (O), vodik (H) i azot (N), koji su prisutni u bilo kom
eliku u vrlo malim koliinama. Metode njihovog hemijskog odreivanja su
sloene, pa se zato sadraj tih elemenata u obinim tehnikim uvjetima ne
navodi.
g) Sluajne primjese.
U tu grupu spadaju primjese koje dolaze iz are ili sluajno u tehnolo -
kom procesu proizvodnje, kao to su: olovo (Pb), cink (Zn), antimon (Sb),
kalaj (Sn), arsen (As) itd.
h) Legirajui elementi.
U te elemente spadaju elementi koje se namjerno uvode u elik u odree -
nim koliinama, u cilju promjene strukture i osobina elika. U tu grupu spada
ju : hrom (Cr), nikal (Ni), volfram (W), molibden (Mo), vanadij (W), kobalt
(Co), titan (Ti), niobij (Nb), bakar (Cu), cirkonij (Zr), magnezij (Mg) bor (B),
aluminij (Al) i drugi.
U eliku prisutni elementi se mogu nalaziti u slijede
4. U slobodnom stanju. Olovo, srebro i bakar, zbog prevelike atomske zapremine
ne obrazuju hemijska jedinjenja sa eljezom. Osim toga, srebro i olovo se ne
rastvaraju u vrstom eljezu, a rastvorljivost bakra iznosi priblino oko 1%.
Zato pri prisustvu u eliku vrlo malih koliina olova, srebra ili bakra (bakra
iznad 1%) oni se nalaze u slobodnom stanju u obliku metalnih ukljuaka.
5. Obrazuju intermetalna jedinjenja. Tu osobinu ima veina legirajuih elemena -
ta, ali samo pri takvim njihovim sadrajima, koji se praktino ne sreu u
obinim industrijskim elicima. Zato se moe smatrati da se u obinim masov -
nim elicima ne sreu intermetalna jedinjenja legirajuih elemenata.U visoko -
legiranim elicima obrazuju se intermetalna jedinjenja, to ima veliki znaaj za
te elike.
6. Obrazuju okside i druga nemetalna jedinjenja. U tu grupu spadaju elementi koji
imaju veu srodnost (afinitet) u odnosu na kisik nego eljezo. Zato u procesu
proizvodnje elika takvi elementi, uvedeni u zadnjoj fazi topljenja, dezoksidiu
elik, oduzimajui kisik od eljeza.
FeO + M MO + Fe
U ovoj shematskoj formuli reakcije pod M se podrazumijevaju bilo koji
legirajui element - dezoksidator. Kao rezultat dezoksidacije obrazuju se oksidi
Al
2
O
3
, TiO
2
, V
2
O
5
i dr. U posljednje vrijeme primjenjuje se dezoksidacija
178
pomou ugljika. U tom sluaju produkti dezoksidacije su u gasnom stanju
(2FeO + C = 2Fe + CO
2
6. Rastvaraju se u cementitu ili obrazuju samostalne karbidne faze. Tom osobi -
nom odlikuju se elementi koji imaju afinitet prema ugljiku. Kao elementi koji
su skloni prema obrazovanju karbida pojavljuju se samo oni koji su raspore -
eni u periodinom sistemu elemenata lijevo od eljeza (Cr, Ti, Nb, Zr i dr.).
) i udaljavaju se iz metala potpuno pri vakumiranju.
Pored velikog afiniteta prema kisiku, odreeni elementi imaju vei afinitet prema
sumporu od eljeza, pa se pri njihovom uvoenju obrazuju sulfidi. Koliina
oksida, sulfida i drugih nemetalnih ukljuaka u obinim industrijskim elicima
je mala i zavisi od metode topljenja. Najvie nemetalnih ukljuaka ima u
neumirenom martinovskom eliku, a posebno u besemerovskom, dok ih u
umirenom eliku ima manje i u elektroeliku jo manje. elik dobijen
topljenjem u vakumu (a takoe elik pretopljen pod troskom) sadri samo
neznatne koliine nemetalnih ukljuaka.
Dotini elementi se, pored toga to obrazuju karbide, rastvaraju u eljezu. Prema
tome, oni se u izvjesnoj razmjeri, uglavnom u zavisnosti od njihovog sadraja i
sadraja ugljika, rasporeuju izmeu tih dviju faza.
7. U eljezu se u znaajnim koliinama moe rastvarati veina legirajuih eleme -
nata, osim ugljika, azota, kisika i bora i metaloida, koji su udaljeni od eljeza u
periodinom sistemu. Elementi, rasporeeni od eljeza lijevo rasporeuju se
izmeu eljeza (osnove) i karbida, a elementi rasporeeni desno od eljeza
(kobalt, nikal, bakar i drugi), obrazuju samo rastvore sa eljezom i ne ulaze u
karbide.
Na taj nain, kao zakljuak se moe konstatirati da se legirajui elementi
prvenstveno rastvaraju u osnovnim fazama elika (ferit, austenit, cementit) ili
obrazuju specijalne karbide. Pod specijalnim karbidima podrazumijevaju se
karbidi obrazovani sa sudjelovanjem elemenata sklonih obrazovanju karbida, a
imaju razliitu formulu i kristalnu reetku od cementita.
Osnovni fazni preobraaji u eliku

elik, kao legura eljeza, takoe se odlikuje odgovarajuim faznim preo -
braajima. Do njih dolazi, kao i kod eljeza, pri promjeni uvjeta (npr. Tempera -
ture), uslijed ega jedno stanje postaje manje stabilno (ima veu vrijednost slobo -
dne energije) od drugog.
Kao osnovne alotropske modifikacije elika
-
- m

Austenit je vrsti rastvor ugljika u eljezu.
Martenzit je prezasieni vrsti rastvor ugljika u eljezu (ista koncentra - cija
ugljika kao u polaznom austenitu).
Perlit je autektoidna smjea od ferita i karbida (cementita), koji su se obrazovali
istovremeno (vrlo mala ravnotena rastvorljivost ugljika u feritu se zanemaruje).
U eliku se pri termikoj obradi, a i pri zavarivanju, uoavaju etiri osnov - na
fazna preobraaja:
179
4) Preobraaj perlita u austenit, do koga dolazi pri zagrijavanju iznad take A1
(temperatura stabilne ravnotee austenit-perlit). Na tim temperaturama, od tri
osnovne faze najmanju slobodnu energiju posjeduje austenit (prema Fe
3
5) Preobraaj austenita u perlit, koji se dogaa ispod take A1.
C
dijagramu).
6) Preobraaj austenita u martenzit. Taj preobraaj se dogaa ispod temperature
metastabilne ravnotee austenit-martenzit (T
M
). Pri T
M
kao stabilnija faza
pojavljuje se perlit, ali je rad, potreban za obrazovanje martenzita od austenita,
manji, nego za obrazovanje perlita.Zbog toga, ispod T
M
Na taj nain, austenitno-martenzitni preobraaj javlja se kao neki meupre-
obraaj u procesu prelaza austenita u perlit.
obrazovanje perlita
(feritno.karbidne smjee) od austenita moe se dogoditi samo preobraajem
martenzita koji prethodno nastaje od austenita.
5) Preobraaj martenzita u perlit, odnosno u feritno-karbidnu smjeu. Do njega
dolazi pri svim temperaturama, poto je slobodna energija martenzita vea od
slobodne energije perlita pri bilo kojoj temperaturi.
Promjene slobodnih energija osnovnih struktura pokazuje da je mogu preobraaj
martenzita u austenit iznad temperature T
M
. Meutim, taj preobraaj nije zapaen
eksperimentalno. To je, oigledno, zbog toga to prvo dolazi do preobraaja
martenzit-perlit (raspadanje martenzita).
Preobraaj perlita u martenzit je nemogu, poto pri svim temperaturama martenzit posjeduju ve
Prethodno razmotreni fazni preobraaji su prouzrokovani temperaturom.
Promjenom pritiska, drugog termodinamikog faktora, moe doi do strukturnih
preobraaja, do kojih ne dolazi pri nepromijenjenom (9,8110
4
Dijagram fazne ravnotee pri temperaturi i pritisku, kao nezavisno promje-
nljivim, dat je na slici 5.1.
Pa=1 at) pritisku.
Slika 5.1.
Oblast , i faze eljeza zavisnosti od temperature i pritiska

Pri visokim pritiscima mogue je obrazovanje eljeza sa heksagonalnom gusto
sloenom reetkom (takozvano eljezo). Trojna taka ravnotee nalazi se kod T
= 527
0
C i P = 130 . 10
8
Pa (130 kbar). Iznad 527
0
Pritisak se jo ne koristi za obrazovanje struktura u eliku zbog tehnoloke
sloenosti. Takoe, je nedovoljno jasno koliko je efektivno u pogledu dobijanja
C, pri poveanju pritiska
mogue je prelaz, a ispod direktan prelaz.
180
posebnih osobina. Odreeni elementi utjeu slino pritisku. Tako, npr., pri viso -
kom sadraju mangana, uz normalan pritisak, obrazuje se faza.

5.1.1.1. Ugljini elici

Ugljini elik je osnovni metalurki materijal u industriji. U crnoj metalur - giji se
proizvodi priblino 90% ugljinog elika i 10% legiranog.
Ugljini elik industrijske proizvodnje je sloena legura po hemijskom sastavu.
Osim eljeza, kao osnove, iji sadraj se moe mijenjati od 97,0 do 99,5%, u
njemu postoji jo mnogo elemenata. Prisustvo tih elemenata uslovljeno je tehno -
lokim karakteristikama proizvodnje (mangan, silicij) ili nemogunou potpunog
njihovog udaljavanja iz metala (sumpor, fosfor, kisik, azot, vodik), a takoe i
drugim okolnostima (krom, nikal, bakar i dr.).
elici razliite proizvodnje (martinovski, basemerovski itd.) uglavnom se
razlikuju po sadraju navedenih primjesa.
Meutim, jedan elemenat specijalno se uvodi u prosti ugljini elik. To je ugljik,
te je on osnovni elemenat, pomou koga se mijenjaju osobine legure eljeza.
Prirodno je to se te legure (pri C < 1,7 %) nazivaju ugljini elici.
Struktura i osobine elika mogu se mijenjati u irokim granicama pomou
termike obrade. Takva je veina osobina i one se mijenjaju pri termikoj obradi.
Druge, strukturno neosjetljive osobine, praktino ne zavise od strukture. U njih
spadaju krutost (modul elastinosti E i modul smicanja G).
Tvrdoa i vrstoa elika mogu se poveati termikom obradom za dva do pet
puta (u poreenju sa odarenim stanjem, lagano ohlaenim), a modul elastino-
sti pri tome se mijenja manje od 5%.
U veini sluajeva, od datog komada se trai krutost. Za davanje neophod - ne
krutosti radnom komadu, konstruktor bira odgovarajuu povrinu i oblik po -
prenog presjeka elemenata radnog komada. Pri tome se obino pokazuje da su
stvarna naprezanja u elementima znatno manja od granice teenja. Prirodno je da
u tom sluaju ojaavanje toplinskom obradom otpada, poto su dovoljne osobine
vrstoe metala u sirovom, toplinski neobraenom stanju.
U onim sluajevima, kada je vrstoa elika u sirovom stanju nedovoljna,
primjenjuje se termika obrada. Pred elike, koji se podvrgavaju termikoj obradi
postavljaju se odreeni povieni zahtjevi (npr., ue granice u pogledu sadraja
ugljika i dr.). Takav elik je esto poznat kao elik povienog kvaliteta.
5.1.1.2. Utjecaj ugljika na osobine elika
Sa poveanjem sadraja ugljika mijenja se struktura elika. elik, koji sadri
0,8% C, sastoji se samo od perlita, a elik, koji sadri vie od 0,8% C, osim
perlita, sadri i sekundarni cementit, dok, pri sadraju ugljika ispod 0,8%
struktura elika se sastoji od ferita i perlita.
Poveanje sadraja ugljika u eliku dovodi do poveanja vrstoe i smanjenja
plastinosti (sl. 5.2.).
181
Slika 5.2.
Utjecaj ugljika na mehanike osobine elika
Slika 5.3.
Utjecaj ugljika na temperaturu prelaza u krto stanje eljeza.
Navedene mehanike osobine odnose se na toplovaljane radne komade bez
termike obrade, tj. Pri strukturi perlit + ferit (ili perlit + cementit). Brojke su
srednje vrijednosti i mogu se mijenjati u granicama 10% u zavisnosti od
sadraja primjesa, uvjeta hlaenja poslije valjanja itd. Ako se elik primjenjuje u
obliku odlivka, tada grublja ljevena struktura posjeduje loije osobine od onih na
slici 5.2. (uglavnom se smanjuju osobine plastinosti).
Bitan utjecaj pokazuje ugljik na osobine ilavosti. Kao to se vidi sa slike 5.3.
poveanje sadraja ugljika dovodi do povienja temperature prelaza u krto stanje i
umanjenja udarne ilavosti u oblasti ilavog loma na temperaturama iznad
temperature prelaza u krto stanje.

Utjecaj stalnih primjesa na osobine elika

Kao stalne primjese u ugljinom eliku smatraju se mangan, silicij, fosfor,
sumpor, a takoe i gasovi (vodik, kisik, azot), u razliitim koliinama stalno
prisutni u tehnikim vrstama elika.
Obino se sadraj tih elemenata ograniava slijedeim gornjim granicama (u %);
0,8 Mn; 0,6 Si; 0,05 P; 0,05 S.
Pri veem njihovom sadraju, elik pripada legiranim elicima, kod kojih se ti
elementi specijalno uvode, pa je otuda i doao naziv legirani elici.
U nastavku je razmotren utjecaj sta
Mangan se uvodi u bilo koji elik radi dezoksidacije:
FeO + Mn MnO + Fe
tj. radi odstranjenja tetnih primjesa oksida eljeza. Mangan takoe udaljava
tetna jedinjenja sumpora sa eljezom, rastvara se u feritu i cementitu.
Mangan znatno utjee na osobine elika, poveavajui vrstou u toplo - valjanim
radnim komadima, mijenjajui, uz to, i neke druge osobine. Poto je sadraj
mangana u svim elicima priblino podjednak, to njegov utjecaj na elik
razliitog sastava ostaje priblino isti.
Utjecaj silicija u poetnim dodacima slian je utjecaju mangana. On dezoksidie
elik prema reakciji:
2FeO + Si 2Fe + SiO
2

182
Silicij se strukturno ne zapaa, poto je potpuno rastvoren u feritu, osim onog
dijela, koji u obliku oksida silicija nije uspio da izroni u trosku, ve je ostao u
metalu u obliku silikatnih ukljuaka.
Rude eljeza, a takoe topitelj i gorivo, sadre odreenu koliinu fosfora, koji u
procesu proizvodnje livenog gvoa ostaje u njemu u razliitom stepenu i zatim
prelazi u elik.
Rastvorljivost fosfora u eljezu 1,2%. Prisustvo fosfora iznad te koliine (koja
se umanjuje sa poveanjem sadraja ugljika) dovodi do obrazovanja fosfida
eljeza (Fe
3

P faze), koja se sree u sivim livenim gvoima.
Rastvarajui se u feritu, fosfor otro poveava temperaturu prelaza u krto
stanje (sl. 5.4.).

Slika 5.4.
Utjecaj fosfora na temperaturu prelaza u krto stanje elika (0,2% C; 1% Mn).

Treba istai da je fosfor u odreenim sluajevima poeljan. Tako, npr., on
olakava obradu elika rezanjem, a u prisustvu bakra poveava otpornost prema
koroziji.
Kao i fosfor, sumpor dospijeva u metal iz ruda, a takoe iz gasova pei (kao
produkt gorenja goriva javlja se SO
2
). Najvei sadraj sumpora je u besemer -
ovskom eliku (do 0,06%).
Obino sadraj sumpora u visokokvalitetnom eliku ne prelazi 0,02 do 0,03%. U
elicima obinog kvaliteta dozvoljava se sadraj sumpora 0,03 do 0,05%.
Sumpor se ne rastvara u eljezu i bilo koja njegova koliina obrazuje sa eljezom
jedinjenje poznato pod nazivom sulfid eljeza (FeS), koji ulazi u sastav
eutektikuma, obrazovanog pri 988
0
Za razliku od drugih tetnih primjesa, sumpor ne poveava, ve ak sniava
temperaturu prelaza u krto stanje, premda poveava i udarnu ilavost pri ilavom
lomu (sl. 5.5.).
C.
183
Slika 5.5.
Utjecaj sumpora na osobine ilavosti elika.

Drugim rijeima, sumpor poveava otpornost prema ilavom lomu, a prema
krtom smanjuje.
Gasovi vodik, azot i kisik nalaze se u eliku u malim koliinama, koje zavise od
naina proizvodnje.
Vodik, azot i kisik mogu se nalaziti u slijedeim oblicima :
- u gasovitom stanju u razliitim nesavrentsvima strukture;
- u vrstom rastvoru;
- u obliku razliitih jedinjenja, takozvanih nemetalnih ukljuaka (nitridi,
oksidi).
5.1.1.3. elik razliitih postupaka proizvodnje

U zavisnosti od usvojenog postupka proizvodnje, elici se razlikuju po
osobinama.
Ko to je poznato, elik se proizvodi (topi) u razliitim peima, pa se, shodno
tome, moe podijeliti na besemerovski, martinovski, kiseonino-konver - torski i
elektroelik.
U Besemerovom konvertoru teno lijevano gvoe se produhava vazdu - hom.
Kisik iz vazduha jedini se sa primjesama u lijevenom gvou (tu spada i ugljik) i
lijeveno gvoe se transformie u elik. Taj postupak proizvodnje je vrlo
produktivan, ali se sumpor i fosfor ne udaljavaju u dovoljnom stepenu, a metal se
zasiava gasovima, naroito azotom.
Besemerovski elik, zbog poveanog sadraja plinova, u prvom redu azota,
razlikuje se od martinovskog veom vrstoom, ali manjon plastinou, zatim
sklonou prema starenju, veom zaprljanou nemetalnim ukljucima. Zbog
toga to je kvalitet besemerovskog elika nizak, taj proces postaje zastario i zamje
- njuje ga takozvani kisino-konvertorski postupak, kod koga se umjesto vazduha
upotrebljava tehniki isti kisik sa vrlo malom zaprljanou azotom
(produhavanje se obino izvodi odozgo pod kutom prema povrini rastopljenog
metala). Zahva - ljujui tome, sadraj azota u metalu je nizak. Takav metal naziva
se konvertorski, a po osobinama on se praktino ne razlikuje od martinovskog.
Premda se glavna masa metala obinog kvaliteta radi u Simens-Martino - vim
peima, ipak, polazei od tehniko-ekonomskih rasuivanja, cjelishodno je
veinu elika proizvoditi konvertorskim postupkom i on e, vjerovatno,
postepeno potisnuti postupak proizvodnje elika u Simens-Martinovim peima.
Pri proizvodnji u Simens-Martinovim peima i kisino-konvertorskim
postupkom, izborom odgovarajuih troski i reima voenja topljenja, mogue je u
znatnom stupnju udaljiti sumpor i fosfor. Troske, pomou kojih se isti
rastopljeni metal od primjesa, sastoje se od bazinih (CaO i MgO) i kiselih (SiO
2
)
oksida. U zavisnosti od sastava troski, obloga pei treba da bude ili bazina
(magnezit ili kromomagnezit), ili kisela (silikoopeka), da bi se izbjegle reakcije
izmeu obloge i troske. Ako troska ima bazinu reakciju (tj. nalaze se u viku
bazini oksidi MgO i CaO), tada ona udaljava iz metala vei dio fosfora i dio
sumpora. Znai, pri relativno neistoj ari, dobija se dovoljno ist metal u
pogledu sadraja sumpora i fosfora, mada dobija se dovoljno ist metal u pogledu
sadraja sumpora i fosfora, mada i zasieniji kisikom. Pri kiselom procesu
proizvodnje u troski postoji viak SiO
2
, u prisustvu koga se sumpor i fosfor ne
184
udaljavaju iz metala, ali je zasienje metala kisikom u manjem stupnju. Zato su za
kiseli postupak u Simens-Martinovoj pei potrebni istiji polazni materijali u
pogledu sadraja sumpora i fosfora (skuplji materijali). Ako je to obezbjeeno,
tada se dobija metal boljeg kvaliteta, poto sadri manje kisika.
Martinovski elik se u veini sluajeva proizvodi bazinim procesom, a samo za
odreene namjene, kada se trai velika istoa u pogledu nemetalnih ukljuaka
(oksida) i manja zasienost kisikom, izrauje se skuplji kiseli marti - novski elik.
Udaljavanje sumpora, fosfora i kisika iz metala postie se u najveem stupnju u
elektropeima (lunim ili indukcionim). Uz to to je skuplji, elektroelik je i
kvalitetniji, pa se zato taj postupak upotrebljava, prvenstveno, za proizvodnju
legiranih i visokolegiranih elika (vatrootpornih elika, alatnih elika i dr.).
U zavisnosti od naina dezoksidacije, elik moe da bude umiren (dezoksidisan
pomou mangana, silicijuma i aluminijuma) i neumiren (dezoksidan samo
pomou mangana). Prema tome, neumireni elik se razlikuje od umirenog po
hemijskom sastavu. Prvi skoro ne sadri silicijuma (Si < 0,05%), a drugi ga sadri
u normalnoj koliini (0,12 do 0,3%). Poto neumireni elik, kao loije
dezoksidisan, sadri vie kisika, on zaostaje u pogledu kvaliteta iza umirenog.
Meupoloaj po kvalitetu zauzima takozvani poluumireni elik, dezoksi - disan
manganom i aluminijem, koji poinje da se primjenjuje umjesto neumirenog i
umirenog elika. elik, dezoksidisan pomou aluminija, odlikuje se finozrnastom
strukturom i veom ilavou, ak i pri niskim temperaturama. Utjecaj starenja
kod tog elika daleko je manji. Poluumi- reni elik sadri obino 0,05 do 0,10%
Si.
elici, pored uobiajenih primjesa, mogu da sadre razliite sluajne primjese. U
staro gvoe dospijevaju komadi legiranih krom-nikal elika, pa elik, dobijen
topljenjem starog gvoa, obino sadri u odreenoj koliini elemente kojima se
obino legira elik (krom, nikal i dr.). Odreene rude sadre primjese koje se
teko odstranjuju (npr. Arsen), pa elik, koji se dobija topljenjem tih ruda, sadri
te primjese. Suprotno, odreene rude praktino nemaju oneienja drugim
elemen - tima, pa je elik, dobijen od tih ruda, vrlo ist.
Tako se elik jedne iste oznake moe razlikovati po primjesama, koje se esto ne
uzimaju u obzir standardima i tehnikim uvjetima, a to moe jako da utjee na
osobine. Posebno jak utjecaj imaju intersticijske primjese (vodik, azot, kisik i
ugljik), a tipine primjese, koje oneiavaju metal su fosfor i sumpor. Mnogi
obojeni metali su takoe tetni.
Kao zakljuak se moe navesti da osobine elika zavise od postupka njegove
proizvodnje, jer od posljednjeg zavisi sadraj raznih primjesa u metalu i njihov
raspored.

5.1.1.4. Ugljini elik ope namjene

Toplovaljani elik, koji dolazi iz eljezara u obliku valjanih proizvoda (ipke
razliitog presjeka, grede, profili, limovi, cijevi itd.) najrasprostranjeniji je
materijal u primjeni pri proizvodnji maina, metalnih konstrukcija, predmeta
iroke upotrebe itd. U saglasnosti sa odgovarajuim standardima, taj elik treba
da ispunjava odreene zahtjeve. Ti zahtjevi su propisani u standardima zemalja
npr. DIN (St 52; St 45.8.; 19 Mn5; StE47 itd.).
Ako se elik koristi za radne komade koji se ne podvrgavaju toplinskoj obradi,
tada se struktura i osobine, koje je elik dobio po izlasku iz pogona valjanja
185
eljezare, zadravaju i kod korisnika. U tom sluaju elik se isporuuje korisniku
samo prema mehanikim osobinama.
Ako se elik kod korisnika podvrgava toplinskoj obradi (zavarivanje, kovanje,
presovanje u toplom itd.) tada se polazna struktura i mehanike osobine ne
zadravaju. U dotinom sluaju za korisnika glavni znaaj dobija sastav elika,
poto isti odreuje reim toplinske obrade i konane mehanike osobine, elinih
radnih komada. U tom sluaju elik se isporuuje korisniku prema hemijskom
sastavu i mehanikim osobinama istovremeno.
To posebno dolazi do izraaja kada se elik podvrgava zavarivanju, poto se u
zoni utjecaja topline zavarenog spoja mijenjaju osobine metala, pa je veoma
vano znati hemijski sastav, jer zapravo on odreuje osobine elika u pomenutoj
zoni.
5.1.1.5. Deformaciono ojaan elik
Ako metal opteretimo do nivoa granice teenja, tada, poslije odstranjenja istog, u
metalu nee doi do promjena. Ako optereenje pree granicu teenja, tada u
metalu doe do odreene plastine deformacije.
Pri ponovnom optereenju metala, njegova sposobnost plastine deforma - cije se
umanjuje, a granica teenja poveava. Da bi se dovelo do plastine defor -
macije, treba primjeniti vee naprezanje, to znai da je metal vri (jai).
Oblici proizvoda izrauju se u eljezarama valjanjem, presovanjem i vue- njem
u hladnom stanju. Kao posljedica takve obrade, dolazi do deformacionog
ojaavanja metala, koje moe biti ukinuto docnijim rekristalizacionim arenjem.
Nabrojani proizvodi mogu se od strane eljezara isporuivati u odarenom ili
deformaciono ojaanom stanju.
Za odareno stanje mehanike osobine su odreene, uglavnom, sastavom elika,
a, u prvom redu, sadrajem ugljika.
Za deformaciono ojaano stanje osobine jako zavise od stupnja deforma - cijskog
ojaavanja kao to se vidi sa slike 5.6.
Slika 5.6.
Utjecaj stupnja deformacije na granicu vrstoe ice s razliitim sadrajem ugljika

186
Pri maksimalnom deformacijskom ojaavanju (deformacija 96 do 97%)
visokougljinog elika (1,2% C) postie se vrstoa koja prelazi 3924.10
6
Pa (400
dN/mm
2
). Oigledno je da se poslije takvog stupnja deformacije dobija veoma
tanka ica. Stvarno, maksimalne vrijednosti vrstoe (4709 do 4905).10
6
Pa (480
do 500 dN/mm
2
) dobijene su samo na ici prenika 0,1 mm od visokugljinog
elika poslije znaajnih deformacija (98%).
Deformaciono ojaana ica tankih presjeka poslije znaajnih stupnjeva
deformacije upotrebljava se za izradu uadi. Obino se za tu svrhu upotrebljava
elik sa 0,6 do 0,8% C, koji poslije deformacije 80 do 90% dobija vrstou (1766
do 2943) . 10
6
Pa (180 do 300 dN/mm
2
niskolegirani;
).
Konkretnim tehnikim uvjetima i standardima odreuju se osobine, sastav,
tolerancije dimenzija, stanje povrine i drugi zahtjevi za ice razliite
polufabrikate (cijevi, limove, trake), dobijene metodom hladne plastine
deformacije.
Posebne grupe ugljinog elika su elik za limove za hladno presovanje i elik za
obradu rezanjem na automatima. Meutim, poto pomenuti elici nijesu
interesantni sa stanovita zavarivanja, to o njima nee biti govora.
5.1.1.6. Legirani elici
Pod legiranim elikom podrazumijeva se elik kod koga na osobine odluujuu
ulogu imaju legirajui elementi, tj. Oni elementi koji se namjerno ostavljaju ili
uvode u elik, kako bi se dobile potrebne osobine.
Prema postojeim standardima DIN 8856 kao legirani elik smatra se svaki elik
koji sadri jedan ili vie legirajuih elemenata u koliini veoj od navedene (u
%) :

Prema postojeim standardima legirani elici se dijele na niskolegirane i
visokolegirane.
Niskolegirani elik je onaj elik u kome je ukupni sadraj legirajuih
elemenata manji ili jednak 5%.
Visokolegirani elik je onaj elik u kome je ukupni sadraj legirajuih
elemenata vei od 5%.
Prema podacima iz strune literature, legirani eli
srednjelegirani i
visokolegirani.
U novije vrijeme razvijen je takozvani mikrolegirani elik.
Pod niskolegiranim elikom podrazumijeva se elik u kome ukupni sadraj
legirajuih elemenata ne prelazi 5% (izuzimajui ugljik).
Pod srednjelegiranim elikom podrazumijeva se elik sa ukupnim sadra - jem
legirajuih elemenata od 5 do 10% (izuzimajui ugljik).
Kao visokolegirani elik smatra se elik sa ukupnim sadrajem legirajuih
elemenata preko 10 % (izuzimajui ugljik).
187
U sluaju dodavanja legirajuih elemenata u minimalnom iznosu kae se da se
radi o mikrolegiranju, a takav elik poznat je kao mikrolegirani. Legirajui
elementi, koji su dodati u minimalnim koliinama, svojim izluivajuim efektima
i utjecajem dovode do finozrnaste strukture elika, pa elik dobija poveanu
granicu teenja i otpornost prema krtom lomu, ak i kod niih temperatura. Zbog
toga, ovaj elik nalazi sve veu primjenu u mainogradnji i graevinarstvu.
Napominje se da je ova podjela legiranih elika na: mikro-, nisko-, srednje- i
visokolegirane najpodesnije sa stanovita izuavanja zavarivanja istih.
Utjecaj elemenata na polimorfizam eljeza

Svi elementi koji se rastvaraju u eljezu utjeu na temperaturni interval postojanja
njegovih alotropskih modifikacija, tj. pomjeraju take A
3
i A
4
po temperaturnoj
skali.
Odreeni broj elemenata (Mn, Ni, C, N, Cu, B i dr.) pomjeraju taku A
4
prema
viim temperaturama, a taku A
3
Druga grupa elemenata (Si, Al, Mo, Cr, Ti, Nb, W, V i dr.) pomjera taku A4
prema niim temperaturama, a taku A
prema niim i, na taj nain, proiruju oblast
postojanja modifikacije. Jedino kobalt (Co) pomjera obje take prema viim
temperaturama, ali, ipak, iri oblast . Ovi elementi poznati su pod nazivom kao
austenizatori.
3
Slika 5.7.
Shematski dijagrami stanja eljeza - legirajui elemenat

Iz shematskih dijagrama stanja eljezo - legirajui elemenat, datih na slici 5.7.
oigledno je da iznad odreenog sadraja mangana, nikla i drugih austeniti -
zatora (sl. 5.7. a) modifikacija postoji kao stabilna od sobne temperature do
temperature topljenja. Takve legure, sa osnovom eljeza, nazivaju se austenit -
nim. Pri sadraju silicija, vanadija, molibdena i drugih feritizatora iznad odreene
granice, kao postojana, pri svim temperaturama, pojavljuje se modifikacija (sl.
5.7. b.). Takve legure, sa osnovom eljeza, poznate su kao feritne.
Za razliku od drugih legura sa osnovom eljeza, austenitne i feritne legure nemaju
preobraaja pri zagrijavanju i hlaenju, tj. kod njih ne postoji polimorfizam
(naravno u normalnim okolnostima).
Utjecaj elemenata na ferit
prema viim temperaturama, suavajui
oblast, a proirujui oblast. Oni su poznati pod nazivom kao feritizatori. To je
shematski prikazano na slici 5.7.
Rastvaranje legirajuih elemenata u eljezu dogaa se kao posljedica zamjene
atoma eljeza atomima tih elemenata. Atomi legirajuih elemenata, razli - kujui
se od atoma eljeza po dimenzijama i grai, stvaraju u reetki naprezanja koja
izazivaju promjenu njenog parametra. Svi elementi, rastvarajui se u feritu,
mijenjaju parametar reetke ferita u veem stupnju to se vie razlikuju atomske
188
dimenzije eljeza i legirajuih elemenata. Elementi sa manjim atomskim preni -
kom od eljeza umanjuju parametar reetke, a sa veim poveavaju. Izuzetak je
nikal, koji, iako ima manji atomski prenik od eljeza, poveava parametar
reetke vrstog rastvora u odreenoj mjeri.
Normalno je da promjena dimenzija reetke dovodi do promjene osobina ferita
(poveava se vrstoa, a plastinost smanjuje).
Na slici 5.8. prikazana je promjena tvrdoe ferita, a na slici 5.9. promjene njegove
udarne ilavosti pri rastvaranju u njemu razliitih elemenata.
Kao to se vidi iz dijagrama na slici 5.8. krom, molibden i volfram manje
ojaavaju ferit od nikla, silicijuma i mangana.
Molibden, volfram, a, takoe, mangan i silicij (pri prisustvu posljednja dva iznad
1%) smanjuju ilavost ferita. Krom umanjuje ilavost znatno slabije od
nabrojanih elemenata, a nikal ne smanjuje ilavost ferita.
Slika 5.8.
Utjecaj elemenata na tvrdou ferita (prema A.P. Guljaevu)
Slika 5.9.
Utjecaj elemenata na udarnu ilavost (prema A.P. Guljaevu)

Dati podaci na slikama 5.7. i 5.8. odnose se na sluaj laganog hlaenja legura.
Osobine ferita, koji sadri silicij, molibden ili volfram, praktino ne zavise od
brzine hlaenja legure, dok je tvrdoa ferita, legiranog kromom, manganom i
niklom poslije brzog hlaenja vea, nego poslije laganog hlaenja.
Vaan znaaj ima utjecaj elemenata na prag ilavosti ime se odreuje sklonost
elika prema krtom lomu. Prisustvo kroma u eljezu dovodi do odreenog
povienja temperature prelaze u krto stanje, dok nikal jako pomjera temperaturu
prelaza u krto stanje prema niim temperaturama, umanjujui na taj nain
sklonost eljeza prema krtom lomu. Zato se nikal pojavljuje kao posebno vaan
legirajui elemenat. Nikal, uz dosta intezivno ojaavanje ferita, ne smanjuje
njegovu ilavost, a sniava temperaturu prelaza u krto stanje. Meutim, drugi
189
elementi, ako i ne smanjuju ilavost, slabo ojaavaju ferit (krom), ili, jako
ojaajavui ferit, otro smanjuju njegovu ilavost (mangan, silicij). Slian utjecaj
mangana i slicija zapaa se pri prisustvu mangana iznad 1,5 % i silicija iznad 0,5
% (sl. 5.9.)
Karbidna faza u legiranim elicima

U elicima karbide obrazuju samo metali rasporeeni u Mendeljejevom
periodinom sistemu elemenata lijevo od eljeza. Tu spadaju: titan,
vanadij, krom, mangan, cirkonij, niobij, molibden, hafnij, tantal i volfram.
Ti metali, kao i eljezo, pripadaju elementima takozvanih prelaznih grupa i
imaju manje dograenu d-elektronsku putanju. to je vie rasporeen
lijevo u periodinom sistemu, time elemenat, sklon prema obrazovanju
karbida, ima manje dograenu d-elektronsku putanju.
Smatra se da, u procesu obrazovanja karbida, ugljik odaje svoje valentne
elektrone na popunjavanje d-elektronske putanje atoma metala, dok u metalu
valentni elektroni obrazuju metalnu vezu, koja uslovljava metalne osobine
karbida. Samo metali ija je d-elektronska putanja manje popunjena nego u
eljeza pojavljuju se kao elementi skloni prema obrazovanju karbida. Njihov
afinitet prema obrazovanju karbida time je jai (i postojanost obrazovnih karbida
time vea) to je manje dograena d-putanja u metalnom atomu.
Saglasno s prethodnim, aktivnost obrazovanja karbida i postojanost
karbid- nih faza u legiranim elicima e rasti pri prelazu od elemenata
mangana i kroma prema elementima: molibden, vanadij, volfram, titan i
dr., koji imaju manje dogra - ene d-putanje, nego mangan i krom. To
znai, npr., da pri prisustvu u eliku istovremeno kroma i niobija, treba
oekivati u prvom redu obrazovanje karbida niobija (u ravnotenim
uvjetima).

Utjecaj legirajuih elemenata na kinetiku raspadanja austenita
190

Utjecaj legirajuih elemenata na kinetiku raspadanja austenita je vrlo veliki.
Elementi, koji se rastvaraju samo u feritu, ili cementitu, ne obrazujui specijalne
karbide, pokazuju samo kvantitativni utjecaj na procese preobraaja. Oni mogu
da ubrzavaju preobraaj (samo kobalt), ili da ga usporavaju (veina elemenata,
kao to su: mangan, nikal, bakar i dr.).
Elementi, skloni prema obrazovanju karbida izazivaju, ne samo kvantita - tivne,
ve i kvalitativne promjene u kinetici izotermikog preobraaja. Tako, legi -
rajui elementi koji obrazuju karbide rastvorljive u austenitu, na razliitim tempe
- raturama razliito utjeu na brzinu raspadanja austenita:
- Od 700 do 500
0
C (obrazovanje perlita) usporava
- Od 500 do 400
0
C vrlo znaajno usporava
- Od 400 do 300
0
Shematski prikaz dijagrama izotermikog preobraaja (prikazan je samo poetak preobraaja) da
C (obrazovanje beinita) ubrzava
Na taj nain, u elicima legiranim elementima koji su skloni prema obra -
zovanju karbida (krom, molibden, volfram) uoavaju se dva maksimuma brzine
izotermikog raspadanja austenita, odvojena oblau visoke postojanosti pothla -
enog austenita.
Izotermiko raspadanje austenita ima dva jasno izraena intervala preobraaja:
- preobraaj u ploaste strukture (perlitni preobraaj) i
- preobraaj u igliaste struke (beinitni preobraaj).
Slika 5.10.
Shematski dijagram izotermikog raspadanja austenita:
a) 1 - ugljini elik
2 - elik, legiran elementima koji nisu skloni prema obrazovanju karbida.
b) 1 - ugljini elik
2 - elik, legiran elementima, koji su skloni prema obrazo

Praktino, kao najvanija, javlja se sposobnost legirajuih elemenata da
usporavaju brzinu raspadanja austenita u oblasti perlitnog preobraaja, to se
izraava u pomjeranju linije u desno na dijagramu izotermikog raspadanja
austenita. Usporavanje raspadanja austenita objanjava se nizom faktora.
Meutim, glavni uzrok usporavanja brzine raspadanja austenita je taj to je pri
perlitnom preobraaju u legiranom eliku, potrebna difuzija legirajuih elemenata
191
za obrazo - vanje karbida, dok je u ugljinom eliku potrebna samo difuzija
ugljika za obrazovanje cementita (Fe
3
C).
Beinitni preobraaj nije praen preraspodjelom legirajuih elemenata, ve samo
preraspodjelom ugljika. Zbog toga je utjecaj legirajuih elemenata na brzinu
beinitnog preobraaja mali (ako se i pojavi, tada dolazi do poveanja brzine
preobraaja, mada ne uvijek).
Usporavanje brzine raspadanja austenita u oblasti perlitnog preobraaja pogoduje
poveanju prokaljivosti i pothlaenju austenita do intervala martenzitnog
preobraaja pri sporijem hlaenju (npr. Pri hlaenju u ulju, ili na vazduhu), to je
povezano sa umanjenjem kritine brzine kaljenja.
Najjae poveavaju prokaljivost krom, nikal, molibden i mangan, pa zato oni
ulaze u sastav veine konstrukcionih legiranih elika.
Prokaljivost elika se naroito poveava pri zajednikom legiranju sa nekoliko
elemenata. Takvo, npr. Djelovanje imaju nikal i krom, kada se zajedno dodaju.
Vrlo efikasno djeluje molibden, pri njegovom uvoenju u krom - nikal elik.
Specifino utjeu na kinetiku raspadanja austenita elementi vanadij, titan, niobij i
djelimino volfram, kao elementi koji su jako skloni prema obrazovanju karbida.
Poto ti elementi obrazuju tekorastvorive karbide, to, pri uobiajenim
temperaturama kaljenja (800 do 900
0
Legirajui elementi ne utjeu na kinetiku martenzitnog preobraaja, koja je,
oigledno, slina za sve elike. Njihov utjecaj se ovdje pokazuje iskljuivo na
poloaj temperaturnog intervala martenzitnog preobraaja. To se sa svoje strane
odraava i na koliinu zaostalog austenita, koja se fiksira u zakaljenom eliku.
C), oni ostaju vezani u karbidima i ne
prelaze u austenit. Kao posljedica toga, prokaljivost elika se umanjuje, poto
karbidi djeluju kao gotovi centri kristalizacije perlita.
Pri visokoj temperaturi zagrijavanja za kaljenje ti karbidi se rastvaraju, pa
austenit sadri te elemente u rastvoru, to poveava prokaljivost.
Opiti su pokazali da mali dodaci odreenih elemenata efikasno utjeu na
prokaljivost, dok veliki njihov sadraj ne pokazuje takvo djelovanje. U te
elemente, u prvom redu, spada bor (B). Hiljaditi dijelovi procenta tog elementa
potpomau poveanje prokaljivosti, poto se sav bor, nalazei se u rastvoru,
koncentrie u tankim pograninim slojevima zrna austenita i umanjuje brzinu
nastanka centara kristalizacije perlita.
Optimalni sadraj bora u eliku koji obezbjeuje najbolju prokaljivost
iznosi svega 0.002 do 0.006 %. Pri veem sadraju bora njegova
koncentracija na granicama zrna austenita prelazi granicu zasienja, pa se
pojavljuju suvine faze bara (boridi), koje djeluju kao centri kristalizacije
perlita, te se prokaljivost umanjuje.

Utjecaj legirajuih elemenata na martenzitni preobraaj

192
Odreeni elementi poviuju martenzitnu taku i umanjuju koliinu zaostalog
austenita (aluminij, kobalt), drugi ne utjeu na nju (silicij), a veina sniava
martenzitnu taku i poveava koliinu zaostalog austenita (sl. 5.11.). Iz dija -
grama je oigledno da 5% mangana sniava martenzitnu taku do 0
0
C. Prema
tome, pri takvom (ili veem) sadraju mangana mogue je fiksirati austetnitno
stanje.
Slika 5.11.
Utjecaj legirajuih elemenata na temperaturu martenzitnog preobraaja (a) i
koliinu zaostalog austenita (b). elik sadri 1% C (prema V.D. Sadovskom)

Utjecaj legirajuih elemenata na rast zrna austenita

Skoro svi legirajui elementi umanjuju sklonost austenitnog zrna prema rastu.
Izuzetak ine mangan i bor, koji potpomau rast zrna.
Nikal, kobalt silicij i bakar (elementi koji ne obrazuju karbide) relativno
slabo utjeu na rast zrna.
Krom, molibden, volfram, vanadij i titan jako sitno zrno (elementi su nabrojani
po redoslijedu rasta sile njihovog djelovanja). Ta razlika se pojavljuje kao
direktna posljedica razliite postojanosti karbida (i nitrida) tih elemenata. Suvini
karbidi, nerastvoreni u austenitu, koe rast austenitnog zrna. Zato elik, u
prisustvu i male koliine nerastvorenih karbida, zadrava sitnozrnastu strukturu
do vrlo visokih temperatura zagrijavanja.

Utjecaj legirajuih elemenata na preobraaje pri otputanju

Legirajui elementi usporavaju proces raspadanja martenzita. Odreeni elementi,
kao nikal i mangan, utjeu neznatno, dok veina (krom, molibden, silicij i dr.)
utjee vrlo upadljivo.
To je povezano sa time to procesi pri otputanju imaju difuzioni karakter i
veina legirajuih elemenata usporava karbidni preobraaj, naroito na stadijumu
koagulacije.
Na poetnom stadijuju raspadanja martenzita u legiranim elicima se obrazuje
karbid, koji ima isti sastav (u pogledu legirajuih elemenata), kao i martenzit. Na
tom stadijumu otputanja utjecaj legirajuih elemenata na smanjenje vrstoe
martenzita je mali. Na vioj temperaturi dolazi do kidanja koherentnosti i
preobraaja karbida u cementit ili specijalni karbid. Na tom stadijumu
otputanja dolazi do smanjenja vrstoe. Veina legirajuih elemenata pomjera te
procese prema viim temperaturama.
Za dobijanje istih rezultata elik legiran takvim elementima, kao to su krom,
molibden, silicij i dr., treba zagrijavati pri otputanju do viih temperatura ili
poveavati trajanja otputanja u poreenju sa ugljinim elikom.

5.1.2. Podjela elika

Svi elici se mogu po
193
- hemij
- m
- nainu

Podjela elika prema hemisjkom sastavu

Prema hemijskom sastavu, eli

Kao to je ve ranije izneeno, u ugljinom eliku ugljik se javlja kao osnovni
legirajui elemenat, koji odreuje mehanike osobine elika.
Prema sadraju ugljika, ovaj elik se mo
- niskougljini (
- srednjeugljini (od 0,25 d
- visokougljini (od 0,4

Legirani elici se mogu
- m
-
- sre
- v

Podjela elika prema mikrostrukturi

Uzimajui u obzir strukturu, dobijenu poslije hlaenja uzoraka male debljine na
mirnom vazduhu, mogu se izdvojiti slijedee grupe elika :

Pored ove podjele na osnovne grupe, postoje i
- fe
- feritno
- martenzitno -
elici perlitne grupe odlikuju se relativno malim sadrajem legirajuih
elemenata, dok martenzitni imaju znaajni sadraj, a austenitni visok
sadraj legirajuih elemenata.
194
Dobijanje ovih grupa elika povezano je sa kinetikom raspadanja austenita. Sa
poveanjem sadraja legirajuih elemenata postojanost austenita u feritnoj i
perlitnoj oblasti poveava, a temperaturna oblast martenzitnog preobraaja se sni
- ava, to se odraava na dijagramima izotermikog raspadanja austenita (sl.
5.12.).
Slika 5.12.
Dijagram izotermikog raspadanja austenita za elike tri grupe (shematski prikaz):
d) perlitna grupa;
e) martenzitna grupa i
f) austenitna grupa

Za legirane elike perlitne grupe, kao i za ugljine, kriva brzine hlaenja na
vazduhu presijeca oblast perlitnog raspadanja i dobijae se strukture perlit, sorbit,
trustit.
U elicima martenzitne grupe oblast perlitnog raspadanja ve je znaajno
pomjerena udesno. Zato hlaenje na vazduhu ne dovodi do preobraaja u
perlitnoj oblasti. Austenit se ovdje pothlauje, bez raspadanja, do temperature
martenzitnog preobraaja (M
N
), gdje dolazi do obrazovanja martenzita.
Dalje poveanje sadraja ugljika i legirajueg elementa, ne samo to pom - jera
udesno oblast perlitnog raspadanja, ve i sniava martenzitnu taku, dovodei je u
oblast temperatura ispod 0
0
Prema namjeni mogu se razlikovati slijedee klase elika:
C. U tom sluaju, elik, ohlaen na vazduhu do sobne
temperature, zadrava stanje austenita.
Naglaava se da je razmotrena podjela uvjeta i odnosi se na sluaj hlaenja
uzoraka relativno malih dimenzija na zraku. Mijenjajui uvjete hlaenja, mogue
je dobiti i razliite strukture. Tako, pri kaljenju perlitnog elika moe se dobiti
martenzitna struktura, a pri laganom hlaenju elik martenzitne grupe doivljava
preobraaj u perlitnoj oblasti. Hlaenje austenitnog elika ispod nule moe
izazvati u njemu martenzitni preobraaj.

Podjela elika prema nainu proizvodnje

Prema nainu proizvodnje mogu se razlikovati :
- elik obinog kvalite
- elik povienog kvaliteta
- elik visokog kval

Podjela elika prema namjeni

195
I - elik za nosee konstrukcije (gra
II - konstrukcioni eli
III
IV - elik sa posebnim fizikim
II. elik za nosee konstrukcije se koristi u graevinarstvu za izradu hala,
mostova, rezervoara itd. Po hemijskom sastavu ovaj elik je, uglavnom,
niskougljini, a po nainu proizvodnje elik obinog kvaliteta. Obino se
ne podvrgava termikoj obradi i koristi se u stanju isporuke. Isporuuje se
u toplovaljanom stanju, mada postoji mogunost poboljavanja njegovih
mehanikih osobina pomou odgovarajue termike obrade (normali -
zacija). Isporuuje se, uglavnom, prema mehanikim osobinama. Na
zahtjev potroaa, mogu da se garantuju:
- sadraj ugljika, mangana i silicija;
- sadraj sumpora i fosfora;
- sadraj hroma
Pored navedenog, moe da se garantuje ilavost, ugao savijanja i
zavarljivost. Ovi dopunski zahtjevi se utvruju sporazumno izmeu proiz -
voaa i potroaa.
Neumireni elik se rijetko primjenjuje za izradu zavarenih konstruk -
cija, a poluumireni ima odreenu primjenu, posebno ako je dezoksidisan
pomou aluminija.
Srednjeugljini i legirani elici se ne primjenjuju iroko u graevinar -
stvu kao niskougljini, poto njihova primjena dovodi do usloavanja
tehnologije zavarivanja (primjena predgrijavanja, otputanja, ili arenja
zavarenog komada, a ponekad, za dobijanje optimalnih mehanikih osob -
ina, je potrebna i potpuna termika obrada poslije zavarivanja).
Meutim, u posljednje vrijeme naglo se poveala primjena finozrnastih
mikrolegiranih elika poveane granice teenja (razvlaenja).
V. Konstrukcioni elik za strojogradnju je, po hemijskom sastavu, ugljini
ili legirani, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta.
Ovaj elik, prema osobinama koje odreuju njegovu primjenu, moe se
podijeliti na:
II.1 - elik ope namjene i
II.2 - elik posebne namjene.
II.1 elik ope namjene koristi se za izradu razliitih dijelova u
raznim granama mainske industrije (automobilska, vazduhoplovna, bro -
dogradnja, maine alatke i dr.). Namijenjen je za elemente, ija je izrada
vezana za zavarivanje (razni zavareni podsklopovi i sklopovi) i dijelove,
ija je izrada vezana za posebnu termiku obradu. elik namijenjen za
elemente ija je izrada povezana sa zavarivanjem, uglavnom, je nisko -
ugljini, mikro- i niskolegirani elik, povienog kvaliteta.
elik namijenjen za dijelove, ija je izrada povezana za posebnu
termiku obradu, uglavnom, je srednjeugljini, nisko - i srednjelegirani
elik, povienog i visokog kvaliteta, koji se uglavnom odabira prema
mehanikim osobinama. Ovaj elik moe imati, pri istom sadraju ugljika,
ali razliitom sadraju legirajuih elemenata, sline mehanike osobine pri
196
maloj debljini ili malom preniku uzorka, a znatno da se razlikuje u pog -
ledu mehanikih osobina pri velikim dimenzijama uzorka. Zbog toga je
neophodno da se elik, namijenjen za dijelove, ija je izrada vezana za
posebnu termiku obradu, bira uzimanjem u obzir i debljine dijelova,
odnosno njihovih prenika, pa, prema tome, i prokaljivost.
Povezano sa tim, dotini elik se moe podijeliti na:
elik male prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 10 do 15
mm);
elik srednje prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 25 do
35 mm);
elik poveane prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 50
do 75 mm);
elik velike prokaljivosti (potpuno se kali u uzorcima prenika 75 do
100 mm). Ovaj elik treba da ima veliku vrstou i ilavost poslije
termike obrade.
II.2. elik posebne namjene primjenjuje se:
za izradu razliitih dijelova u eljezni kom transportu; DIN (100 Cr2;
105Cr4; 100 CrMn6 itd.).
za opruge; DIN (38Si6; 46Si7; 51Si7; 60SiMn5; 38 Si7; Ck67;
51MnV7; 52MnCrB3; 51CrMoV4; 50CrV4 itd.).
kao elik za obradu na automatima (poveana obradivost); DIN (9S20;
9SMn28; 10SMnPb28; 9SMn36; 9SMnPb36 itd.).
kao elik otporan prema habanju;
kao elik otporan prema koroziji;
za rad pod optereenjem na povienim temperaturama; DIN (19 Mn5;
Ck 35; X20 CrMoV 121; 28 Ni Cr Mo4; 14 MoV63 itd.).
kao elik velike vrstoe.
VI. Alatni elik je, po hemijskom sastavu, visokougljini, nisko - i srednje -
legirani, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta,
izuzev, u rijetkim sluajevima (npr., za najmanje odgovorni bravarski alat,
moe biti obinog kvaliteta).
Prema sadraju ugljika, ovaj elik je obino nadeutektoidni (C > 0,8 %), po emu
se on bitno razlikuje od elika za nosee konstrukcije i konstrukcionog elika za
mainogradnju. Samo u posebnim sluajevima, alatni elik se primjenjuje kao
konstrukcioni elik u mainogradnji (kuglini leajevi, opruge).
Alatni elik se moe podijel
rezni alat;
alat za obradu deformacijom u hladnom i toplom stanju;
kovake kalupe i
mjerne instrumente.
VII. elik sa posebnim fizikim osobinama je, po hemijskom sastavu, visoko-
legirani elik, a po nainu proizvodnje, elik povienog i visokog kvaliteta,
koji, u pojedinim sluajevima, zahtijeva ispunjavanje specijalnih mjera
livenja (u vakuumu, pod troskom, ili u atmosferi inertnih gasova) i docnije
termiku obradu. U ove elike mogu se svrstati elici:
197
sa odreenim koeficijentom toplinskog irenja;
sa modulom elastinosti koji ne zavisi od temperature;
magnetni;
nemagnetni;
sa velikom elektrinom otpornou.
Dakle, u ovu klasu elika svrstani su samo oni elici, ije su fizike osobine, u
uvjetima primjene, najbitnije, dok mehanike osobine imaju podreen znaaj,
dok su elici, koji se ocjenjuju i po mehanikim i po fiziko-hemijskim
osobinama (npr. za rad pod optereenjem, na povienim temperaturama i dr.)
svrstani u klasu II (konstrukcioni elici za maino - gradnju).
Potrebno je naglasiti da se ni jednom podjelom elika ne mogu okarak-
terisati sve njihove osobine. Tako se, npr. Na osnovu podjele prema
namjeni ne mogu otro razdvojiti klase elika I, II i III, poto se
meusobno preklapaju u odreenim oblastima primjene. Meutim, ova
podjela elika je najprihvatljivija sa stanovita zavarivanja.
Radi preglednosti i daljeg sistematskog izlaganja materije o zavarivanju elika
daje se tabela 5.3.

Tabela 5.3. Podjela elika
I elik za nosee
konstrukcije
(graevinski
elik)
U GRAEVINARSTVU :
- HALE
- MOSTOVI
- REZERVOARI I DRUGO
I NISKOLEGIRANI,
OBINOG I POVIENOG
KVALITETA
I
I

K
O
N
S
T
R
U
K
C
I
O
N
I

E
L
I
K

Z
A

M
A
I
N
O
G
R
A
D
N
J
U

II.1
ELIK
OPE
NAMJEN
E
ZA ELEMENTE U
MAINOGRADNJI
IJA JE IZRADA VEZANA ZA
ZAVARIVANJE
I NISKOLEGIRANI,
OBINOGI POVIENOG
KVALITETA
ZA DIJELOVE U MAINOGRADNJI
, IJA JE IZRADA VEZANA ZA
POSEBNU TERMIKU OBRADU
(KALJENJE , CEMENTACIJA I DR. )
SREDNJEUGLJINI I
NISKO-
I SREDNJELEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA
II.2
ELIK
POSEBN
E
NAMJEN
E
U MAINOGRADNJI :
- ZA IZRADU DIJELOVA U
ELJEZNIKOM TRANSPORTU ,
OPRUGA , DIJELOVA OTPORNIH
NA HABANJE , DIJELOVA
OTPORNIH NA KOROZIJU ;
- ZA OBRADU NA AUTOMATIMA ;
- ZA RAD NA POVIENIM
TEMPERATURAMA POD
OPTEREENJEM ;
- KAO ELIK VELIKE VRSTOE
NISKO-SREDNJE I VISOKO -
UGLJINI , NISKO-SREDNJE
I VISOKO - LEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA.
III
ALATNI ELIK
ZA :
- REZNI ALAT
- ALAT ZA OBRADU
DEFORMACIJOM
U HLADNOG I TOPLOM STANJU ;
- KOVAKE KALUPE ;
- MIJERNE INSTRUMENTE.
VISOKOUGLJINI , NISKO -
I SREDNJELEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA
198
IV
ELIK SA
POSEBNIM
FIZIKALNIM
SOBINAMA
U :
- PRECIZNOJ MEHANICI ;
- ELEKTROTEHNICI ;
- MIJERNO - REGULACIONOJ
TEHNICI.
VISOKOLEGIRANI ,
POVIENOG I VISOKOG
KVALITETA ( ESTO SA
POSEBNIM ZAHTJEVIMA
PRI LIVENJU )

5.1.3. Oznaavanje elika

Postojeim standardom koji se primjenjuje propisano je oznaavanje elika. Oznaka se sasto
slovnog simbola , kojim se oznaava elik;
osnovne oznake, koja se sastoji od etiri brojana simbola, kojima se
oznaava vrsta elika i
dopunske oznake, koja se sastoji od jednog ili dva brojana simbola,
kojima se oznaava stanje elika.
Dijelovi oznake odvajaju se meusobno takama, a redaju se po prethodno
navedenom redoslijedu.
Prema potrebi, slovni simbol i dopunska oznaka mogu
Osnovna oznaka oznaava osobine elika pomou odgovarajuih brojanih
simbola. Pri tome je izvrena podjela elika na elike sa negarantiranim sastavom
i elike sa garantiranim sastavom.

5.1.3.1. elici sa negarantiranim sastavom

U ovu grupu svrstavaju se ugljini elici trgovakog kvaliteta, ugljini elici sa
propisanim mehanikim osobinama, a bez propisanog hemijskog sastava, ili sa
propisanom istoom u pogledu sadraja S i P, ili, za odreene svrhe, sa
propisanim sadrajem nekog elementa.
Simbol na prvom mjestu, iza slova , je O i oznaava pripadnost elika ovoj
grupi.
Simbol na drugom mjestu oznaava grupu minimalne zatezne vrstoe, i to kod
toplovaljanih elika u stanju isporuke, odnosno u normalizovanom stanju (ako je
taj vid termike obrade izveden), a kod hladno deformacionih elika u stanju koje
je prethodilo hladnoj deformaciji.
Minimalna zatezna vrstoa (nosi naziv nazivna vrstoa) gradirana je
odgovarajuim simbolima, i to na slijedei nain:
simbol o, bez propisanih osobina (trgovaki kvalitet);
6
Pa (33 dN/mm
2
simbol 2, (334 do 353) . 10
);
6
Pa (34 do 36 dN/mm
2
simbol 3, (363 do 383) . 10
);
6
Pa (37 do 39 dN/mm
2
simbol 4, (392 do 481) . 10
);
6
Pa (40 do 49 dN/mm
2
simbol 5, (491 do 579) . 10
);
6
Pa (50 do 59 dN/mm
2
simbol 6, (585 do 677) . 10
);
6
Pa (60 do 69 dN/mm
2
);
6
Pa (70 dN/mm
2
Simbol na treem i etvrtom mjestu oznaava redni br
).
od 0 do 44 su ugljini elici sa negarantiranom istoom i elici trgova -
kog kvaliteta;
199
od 45 do 80 su ugljini elici sa garantiranom istoom i (ili), za odreene
svrhe, sa garantiranim sadrajem pojedinih elemenata i
od 90 do 99 je slobodno.

5.1.3.2. elici sa garantiranim sastavom

U ovu grupu spadaju ugljini elici sa propisanim hemijskim sastavom i legirani
elici.
Simbol na prvom mjestu, iza slova , moe biti:
Kod ugljinih elika, sa propisanim sastavom, taj simbol je 1;
Kod legiranih elika on oznaava brojani simbol najutjecajnijeg
legirajueg elementa prema :

Pod najutjecajnijim legirajuim elementom podrazumijeva se onaj eleme - nat iji
srednji sadraj u eliku, izraen u procentima, pomnoen sa faktorom vrijednosti,
daje najveu cifru. Kao drugi utjecajni legirajui elemenat smatra se onaj
elemant, kod koga pomenuti proizvod daje prvu manju cifru u odnosu na
prethodnu. Faktori vrijednosti pojedinih legirajuih eleemenata su:

Ako u viestruko legiranim elicima vie legirajuih elemenata ima isti proizvod
procentualnog srednjeg sadraja i faktora vrijednosti, kao najutjecajniji e se
smatrati onaj legirajui elemenat, koji ima najvei faktor vrijednosti, a kao drugi
utjecajni elemenat onaj koji ima prvi manji faktor vrijednosti.
Simbol na drug
kod ugljinih elika, sa propisanim sastavom, desetostruka vrijednost maksi -
malnog procenta ugljika, zaokruenog na desetine. Ako je, npr. U eliku 0,90
% i vie ugljika, brojani simbol na drugom mjestu je 9;
kod legiranih elika drugi po redu utjecajni legirajui elemenat;
kod jednostruko legiranih elika on je uvijek 1.
Simbol na treem i etvrtom mjestu predstavlja redni br
od 0 do 19 su ugljini elici sa propisanim sastavom i legirani elici koji nisu
namijenjeni termikoj obradi;
od 20 do 29 su ugljini i legirani elici za cementaciju;
od 30 do 39 su ugljini i legirani elici za poboljanje;
od 40 do 49 su ugljini i legirani elici za alate;
od 50 do 59 su visokolegirani elici za alate;
od 60 do 69 su elici sa naroitim fizikim osobinama;
od 70 do 79 su elici hemijski postojani i vatrootporni;
od 80 do 89 je slobodno i
200
od 90 do 99 su elici za automate i ostali elici.
Dopunskom oznakom oznaava se stan
Bez termike obrade 0;
areno 1;
areno na najbolju obradivost 2;
normalizovano 3;
poboljano 4;
hladno deformisano 5;
ljuteno, ili brueno 6;
podeeno po naroitim uputstvima 9.
Dopunska oznaka odnosi se iskljuivo na proizvode (valjani i vueni elik) u
isporuenom stanju. Ona se ne odnosi na gotove ugraene dijelove, pa zato je ne
treba upotrebljavati kao oznaku materijala na crteima. Koristi se u standardima i
drugoj dokumentaciji, koja se odnosi na porudbine, odnosno isporuku.
Posebne oznake mogu se dodati u posebnim sluajevima, kao, npr. garan - tirana
zavarljivost oznaava se slovom V.
Oznaavanje elika bojom u skladitima definisano je posebnim dopunama
standarda.
Tehniki uvjeti za izradu i isporuku konstrukcionih elika definirani su takoer
standardima.

5.2. NIKAL I NJEGOVE LEGURE

Osnovna znanja o osobinama i primjeni

Nikal i legure sa njegovom osnovom spadaju u grupu tekih metala.
U tabeli 5.4. date su najvanije fizike osobine istog nikla i nekih metala.
Tabela 5.4.Fizikalne osobine odreenih istih metala
Metal
Zapreminska
masa
( kg / m
3
Taka
topljenja
( )
0
Elektrina
provodljivost
( S ) C )
Toplinska
provodljivo
st
( W / m
0
Modul
elastinosti
( Pa N / mm
K )
2
)
Nikal 8900 1450 1110 69
6

2,110
10

2,110
4

eljezo 7850 1540 1010 63
6

2,110
10
2,110
4

Aluminij 2700 660 3610 210
6

0,710
10

0,710
4

Magnezij 1800 650 2210 170
6

0,4510
10
0,4510
4

Bakar 8900 1080 5710 378
6

1,210
10
1,210
4

Dobre osobine u pogledu korozione otpornosti u mnogim agresivnim sredinama,
vatrootpornost, zatim veliki omski otpor, kao odreene druge posebne osobine,
omoguavaju dosta iroku primjenu nikla i njegovih legura u hemijskoj i
201
elektrohemijskoj industriji, proizvodnji aparata i instrumenata i drugim granama
industrije.
Nikal i njegove legure odlikuju se i visokom vatrostalnou, to proiruje jo vie
oblast njihove primjene.
U tehnikom niklu procentualni sadraj nikla obino iznosi od 99,0% do 99,98%,
dok se sadraj primjesa ograniava na maksimum 2,4%.
Zatezna vrstoa nikla i njegovih legura, u zavisnosti od toplinske obrade i
stupnja deformacije, kree se u granicama od 30010
6
do 77010
6
Pa (300 do 770
N/mm
2
Slika 5.13.
).
U tehnikom niklu najvee istoe sadraj primjesa se kree u granicama
hiljaditih dijelova svake od njih, da bi se u niklu najmanje istoe dozvoljeni
sadraj ugljika poveao na 0,15 do 0,20 %, a silicija i bakra do 0,15 %. Sadraj
sumpora i fosfora u svim kvalitetima tehnikog nikla ograniava se na 0,001 %
svakog od njih.
Na slici 5.13. prikazane su promjene vrijednosti zatezne vrstoe i plas - tinosti
tehnikog nikla pri poveanju temperature, tj. pri zavarivanju.
m
Inkonel je legura nikla koja, pored nikla, sadri 15 do 27% Cr i 6 do 10% Fe.
Primjenjuje se za izradu dijelova poveane vrstoe, a odlikuje se i visokom
korozionom postojanou. Za razliku od monel metala, inkonel je otporan i u
) i plastinosti () tehnikog nikla
u zavisnosti od temperature

Relativno niske mehanike osobine istog i tehnikog nikla, kao i niska
vatrootpornost, ograniavaju njihovu primjenu u izradi konstrukcija. U konstruk -
cijama su daleko iru primjenu dobile legure sa osnovom nikla, koje se mogu
podijeliti na tri osnovne grupe:
- korozio
-

Koroziono postojane legure nikla upotrebljavaju se za izradu radnih komada,
koji su u procesu eksploatacije izloeni dejstvu agresivne sredine (npr. kiselina),
pri normalnim i povienim temperaturama. Naroito su poznate tako - zvane
legure monel metal i inkonel.
Monel metal je legura nikla koja, pored nikla, sadri 27 do 29% Cu, 2 do 3% Fe i
1,2 do 4,8 % Mn. Po strukturi, pripada legurama tipa vrstih rastvora, jer bakar i
nikal posjeduju neogranienu rastvorivost. Ova legura je otporna prema
fluorovodoninoj kiselini, rastvorima sumporne kiseline, morskoj vodi i koncen -
trovanim bazama.
202
uvjetima oksidacione sredine i na visokim temperaturama (posjeduje vatrostal -
nost).
Kao koroziono postojane, poznate su i legure sa molibdenom (u granicama 16 do
30 % Mo), pri emu one istovremeno mogu da sadre i dodatke volframa (do 5,5
%) i hroma (do 18%). Ove legure se odlikuju otpornou prema solnoj kiselini na
normalnoj i povienim temperaturama (do blizu temperature kljuanja), zavisno
od tipa legure i to pri svim koncentracijama pomenute kiseline. Postoje legure
ovog tipa koje su otporne i prema razblaenoj sumpornoj kiselini, i to na tempe -
raturama do blizu temperature kljuanja.
Legure nikla sa dodacima Mo, Cr i W mogu biti otporne i prema oksidi - rajuim
sredinama, pri srednjim radnim temperaturama, kao i na vazduhu do oko 1090
0
C.
Vatrootporne legure sa osnovom nikla dijele se na deformiue (namijenjene za
obradu deformacijom) i livene (namijenjene za obradu livenjem).
Veina vatrootpornih legura sadri krom (u koncentracijama 13 do 16% ili 19 do
22%), a takoe i dodatke ti, Al, Mo, W, Nb, C, B, Zr i dr. tetne primjese u ovim
legurama su lahkotopljivi metali (Pb, Sn, Sb, Bi), koji smanjuju vatro - otpornost.
Vatrostalne legure (otporne prema hemijskoj koroziji povrine u gasnoj sredini,
odnosno u suhoj vazdunoj atmosferi na povienim temperaturama) sa osnovom
nikla upotrebljavaju se za izradu grejnih elemenata pei, kao i za druge radne
komade, koji su izloeni temperaturama 700 do 1100
0
4. Velika sklonost prema obrazovanju pora u avovima, iji je nastanak povezan
sa promjenom rastvorljivosti kisika, vodika i azota pri prelazu metala iz tenog
u vrsto stanje.U dodiru sa kisikom, na povrini nikla se obrazuje oksidna
naslaga nikla (NiO). Rastvorljivost ovog oksida u tenom metalu je znatna, dok
je njegova rastvorljivost u vrstom metalu neznatna. Na temperaturi 1438
C.Poveanje vatro -
stalnosti postie se uvoenjem kroma u sastav nikla (u sadraju 15 do 35 %).
Dopunsko poveanje vatrostalnosti legura nikla, koje sadre krom, postie se uvo
- enjem aluminija i malih dodataka cerija, kalcija, torija i silicija u njihov sastav.

5.2.1. Zavarljivost nikla i njegovih legura

Pri zavarivanju nikla i njegovih legura nailazi se na slijed
0
Rastvorljivost vodika u niklu mijenja se sa promjenom temperature, to se vidi iz
dijagrama na slici 5.14.
C
oksid nikla obrazuje se niklom eutektikum, u kome se sadri do 1,1% NiO.
Slika 5.14.
Promjena rastvorljivosti vodika u niklu u zavisnosti od temperature

203
Pri prelazu nikla iz vrstog u teno stanje, rastvorljivost vodika u istom se
skokovito poveava, tako da u blizini temperature topljenja (1450
0
C) iznosi
oko 41 cm
3
/100 g. Pri daljem povienju temperature rastvorljivost vodonika u
niklu se i dalje poveava.
Azot se, praktino, ne rastvara u vrstom niklu do temperature topljenja. U
tenom niklu, naroito u uvjetima kada je elektrini luk uspostavljen, rastvor -
ljivost azota moe dostii znatne vrijednosti. Azot, dospijevajui u rastop,
djelimino obrazuje nepostojane nitride tipa Ni
3
N, a djelimino gasovitu fazu,
koja, takoe, potpomae obrazovanje pora.
Prema tome, pri dospijevanju navedenih plinova u rastop, dolazi do odvi -
janja odreenih reakcija, a, kao rezultat tih reakcija, obrazuju se produkti koji,
zbog nerastvorljivosti u vrstom stanju, pogoduju obrazovanju pora. Drugim
rijeima, umanjenje rastvorljivosti vodika i azota pri prelazu metala iz tenog u
vrsto stanje u procesu kristalizacije dovodi do obrazovanja pora, kao poslje -
dica izdvajanja gasova, odnosno produkta njihovih reakcija.
Zahvaljujui velikoj rastvorljivosti vodika u tenom niklu, pojava poroz -
nosti uslijed vodika pri zavarivanju nikla visoke istoe malo je vjerovatna,
poto se kritina koncentracija vodika (40 % i vie) u stvarnim uvjetima
zavarivanja teko dostie.
Osnovni i najopasniji izvor pora pri zavarivanju nikla visoke istoe je azot.
Pri elektrolunom zavarivanju u zatiti argona, prisustvo azota u zoni zavari -
vanja iznad 0,05 % ve dovodi do poroznosti u metalu ava.
Pri zavarivanju tehnikog nikla, koji sadri ugljik u granicama 0,15 do
0,20%, obrazovanje pora u metalu ava je povezano sa reakcijom:
NiO + C = Ni + CO
gdje je ugljenmonoksid uzrok poroznosti.
Pri zavarivanju nikla sa visokim sadrajem kisika u atmosferi koja sadri
vodik, moe da doe do reakcije:
NiO + 2H = Ni + H
2
O
Reakcija dezoksidacije Ni naroito je mogua pri hlaenju, kada se NiO,
zbog umanjene rastvorljivosti, izdvaja u obliku samostalne faze. Povezano sa
tim, reakcije dezoksidacije mogu biti uzronik, ne samo pojava pora, ve i
krtosti nikla, zbog obrazovanja mikropukotina, do kojih dolazi uslijed obrazov-
nih gasovitih produkata (H
2
5. Velika je sklonost metala prema obrazovanju toplih (kristalizacionih) pukotina.
Ta sklonost povezana je za obrazovanje, po granicama krupnih zrna, lahko -
topljivih eutektikuma Ni
O).
Poto pri zavarivanju nije iskljuena oksidacija nikla, to je za dobijanje
avova sa dovoljno visokim osobinama, osloboenih od pora i pukotina,
neophodno obezbijediti dobru zatitu zone zavarivanja od atmosferskog vazdu-
ha, kao i dobru dezoksidaciju i preiavanje rastopa. Taj problem moe biti
djelimino rijeen primjenom odgovarajuih topitelja, koji su sposobni da
vezuju okside nikla, ili uvoenjem u rastop jakih dezoksidanata (aluminij, titan
i dr.). Kao efikasna mjera za sprijeavanje poroznosti primjenjuje se zavariva -
nje kratkim elektrinim lukom (do 1,5 mm), ime se jako smanjuje usisavanje
gasova iz atmosfere.
3
S + Ni (Tt = 645
0
C) i Ni
3
P + Ni (Tt = 880
0
C), koji
imaju transkristalnu strukturu. Zbog toga je neophodno ograniavati sadraj
204
sumpora i fosfora na 0,001 % svakog od njih i to u svim kvalitetima tehnikog
nikla, a takoe i u dodatnim metalima za njegovo zavarivanje. Dodavanjem
odreenih elemenata (do 5% Mn i do 0,1% Mo), mogue je vezati sumpor u
jedinjenja sa viom temperaturom topljenja.
Rast kristalnog zrna mogue je ograniiti primjenom reima zavarivanja sa
malom pogonskom energijom, kao i uvoenje, u malim koliinama, u metal
ava odgovarajuih modifikatora (titan, aluminij, molibden), koji usitnjavaju
kristalnu strukturu.
Pri zavarivanju legura nikla najveu opasnost predstavlja obrazovanje
kristalizacionih pukotina, pri kristalizaciji metala ava. Osnovni nain spre -
avanja njihove pojave jeste primjena dodatnih metala visoke istoe, oslobo -
enih od primjesa, koje imaju sposobnost likviranja i obrazovanja lahko -
topljivih ukljuaka pri kristalizaciji.
6. Manja teljivost metala rastopa. Pri zavarivanju nikla i njegovih legura metal
rastopa manje je teljiv nego pri zavarivanju elika, a dubina uvarivanja je
manja, pa je zato neophodno poveati kut otvora lijeba.

5.2.2. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja nikla i njegovih legura

U pogledu tehnologije zavarivanja, nikal i njegove legure su najblii
visokolegirani austenitnim koroziono postojanim elicima.
Pri izboru postupka i razradi tehnologije zavarivanja, pored voenja rauna o spreavanju grea
osobinama (koroziono postojane, vatro - otporne i vatrostalne), avovi imaju iste ili
sline osobine sa osnovnim metalom.
Meutim, nije uvijek neophodno da se dobije isti sastav metala ava i osnovnog
metala, a esto je to i neizvodljivo, jer se ne mogu da izbjegnu pore, pukotine i
druge greke pri istom sastavu metala ava i osnovnog metala. Zato se radi
izbjegavanja tih greaka metalurkog karaktera i na taj nain dobijanja potrebnih
osobina zavarenog spoja, pribjegava u tim sluajevima kompleksnom legiranju.
Shodno tome, esto je potrebno za jednu istu leguru nikla primjeniti razliitu
tehnologiju zavarivanja.
Elektroluno zavarivanje topljivom ianom elektrodom u zatiti gasa obino se
primjenjuje za debljine iznad 4 (5) mm, i to u prvom redu pri zavarivanju legura
nikal - krom.
Kao zatitni gas preteno se koristi argon (istoe 99,99%). Potrebno je imati na
umu da je neophodno obezbijediti sigurnu zatitu rastopa od zraka, kako sa strane
izvoenja zavarivanja, tako i sa suprotne (korijene) strane. Pri nedovolj - noj
zatiti postoji mogunost stvaranja pora. Sa korijene strane moe se upotrijebiti i
odgovarajui topitelj.
Posebnu panju treba posvetiti istoi povrina osnovnog i dodatnog metala.
Povrine u zoni zavarivanja moraju biti metalno sjajne. U tom smislu je potrebno
odstraniti sve neistoe prije zavarivanja, pomou etke od krom - nikal elika i
odgovarajueg rastopa (npr. Aceton i piritus). Oksidisani slojevi na povrini
radnog komada mogu se odstraniti 10 %-nom sonom ili sumpornom kise - linom,
nakon ega se vri temeljno ispiranje vodom. Oksidisani slojevi, nastali kao
posljedica zavarivanja, mogu se odstraniti pjeskarenjem ili bruenjem pomou
neeljeznih brusnih ploa.
Poslije polaganja svakog zavara, a prije nanoenja slijedeeg, treba odstra - niti
trosku i okside sa njihove povrine.
205
Legure na bazi nikla imaju manju provodljivost topline od istog nikla, to
olakava zavarivanje.
Zbog velikog elektrinog otpora, izvueni dio iane elektrode je za 1,5 do 2 puta
manji nego pri zavarivanju niskolegiranom elinom ianom elektrodom.
Izvoenjem zavara malog poprenog presjeka spreava se rast kristalnog zrna.
Primjenom pulsirajueg (MIGp) i kratkospojenog (MIGk) prenosa dodat - nog
metala uspjeno se zavaruju i metali manje debljine, analogno zavarivanju
visokolegiranih krom-nikal elika. Pomenuti oblici prenosa dodatnog metala se
primjenjuju i pri plakiranju elika legurama na bazi nikla (vatrootpornim i otpor -
nim prema koroziji).
U tabeli 5.5. dati su okvirni podaci za MIGs zavarivanje nikla i njegovih legura, a u tabeli
Tabela 5.5. Okvirni podaci za MIGs zavarivanja nikla i njegovih legura
Osnovni
metal
Vrsta
zavarivan
ja
Struja zavarivanja
(za prenik iane
elektrode 1,2 mm)
Struja zavarivanja
(za prenik iane
elektrode 1,6 mm)
Kapacitet
topljenja
NiCu30Fe
Spajanje 130 2
Spajanje 160 180
1
3
Spajanje 195 240 4
Nanoenje 235 310 5
Nanoenje 380 6
NiCr15Fe
Spajanje 140 2
Spajanje 170 170 3
1
Spajanje 200 250 4
Nanoenje 240 320 5
Nanoenje 300 375 6

Tabela 5.6. Okvirni podaci za MIGk zavarivanje nikla i njegovih legura
(sueljeni spoj:V-lijeb,ugao otvora lijeba 750,otvor grla lijeba 1,5 mm,visina grla lijeba 0,8 mm)
Osnovni
metal
Prenik
iane
eletrode
( 0,88 mm )
Napon
praznog
hoda
( V )
Napon
elektrinog
luka
( V )
Jaina
struje
( A )
Broj
kratkih
spojeva
( 1 / sec )
Brzina
dovoenja
iane elektrode
( m / min )
Kapacitet
topljenja
( kg / h )
LC-Ni99 S-NiTi4 32 21 190 140 10,5 2,9
NiCu30Fe S-NiCu32Ti 28 20 170 150 12 3,3
NiCr15Fe S-NiCr20 32 20 110 15 6,3 1,8

5.3. ALUMINIJ I NJEGOVE LEGURE

Osobine aluminija i njegovih legura

Aluminij i njegove legure spadaju u grupu lahkih metala. Oni su pogodni za
izradu razliitih konstrukcija zahvaljujui maloj zapreminskoj masi, koja je
priblino tri puta manja u odnosu na elik, relativno velikoj vrstoi, dobroj
obradljivosti i sposobnosti deformiranja, povienoj postojanosti na niskim
temperaturama, kao i korozionoj postojanosti prema vazduhu i razliitim
oksidirajuim sredinama. Zahvaljujui nabrojanim osobinama, poluproizvodi od

1
Tehniki mogue, ali nije uobiajeno
206
aluminija i nje - govih legura (limovi, profili, cijevi) se primjenjuju u mnogim
granama industrije (mainogradnja, brodogradnja, avioindustrija, graevinarstvo,
saobraaj, hemijska industrija, industrija prehrambenih proizvoda, elektrotehnika
itd.).
Visoka koroziona postojanost i dobra toplinska i elektrina provodljivost ine
legure aluminija u mnogim sluajevima teko zamjenljivim konstrukcionim
metalom. U tabeli 5.4. date su odreene fizike osobine istog aluminija.
ist aluminij ima malu zateznu vrstou, pa o tome treba voditi rauna. Zatezna
vrstoa (
m
) istog aluminija je manja od 100 10
6
Pa (100 N/mm
2
Kao teoretska granica, koja dijeli legure u dvije navedene grupe, slui oblast rastvorljivosti eleme
Slika 5.15.
). Kao ist,
aluminij se uglavnom koristi za izradu proizvoda od kojih se zahtijeva koroziona
otpornost prema odgovarajuoj sredini, u prvom redu prema vazduhu i razliitim
oksidirajuim sredinama.
Aluminij i njegove legure posjeduju nisku temperaturu topljenja i malu vrijednost
modula elastinosti, pa o tome treba voditi rauna pri izradi odreenih radnih
komada.
Legure aluminja mogu se podijeliti u dvije os
- deformiue, namijenjene za preradu plastinom deformacijom i
- livene, namijenjene za izradu polufabri
Podjela legura aluminija prema binarnom sistemu:
1. - Deformiue legure, 2. - Livene legure,
I - legure koje ne ojaavaju termiki, II - legure koje termiki ojaavaju.

Deformiue legure imaju koncentraciju legirajuih elemanta ispod granice
rastvorljivosti i one se pri zagrijavanju mogu prevesti u jednofazno stanje, koje
obezbjeuje njihovu visoku sposobnost deformiranja. Upotrebljavaju se za izradu
proizvoda plastinom deformacijom.
Livene legure sadre legirajue elemente iznad granice rastvorljivosti i imaju u strukturi eutektik
Veina elemenata, kojima se vri legiranje aluminija, ima ogranienu
rastvorljivost u istom. Rastvorljivost legirajuih elemenata u aluminiju mijenja se
sa promjenom temperature. To daje legurama aluminija sposobnost da ojaavaju
odgovarajuom toplinskom obradom (toplinsko taloenje). U sutini, jaanje top -
linskim taloenjem treba da je svojstveno za sve legure koje imaju koncentraciju
legirajuih elemenata iznad granice rastvorljivosti istih na sobnoj temperaturi.
Shodno prethodnom, legure aluminij
207
legure koje se ojaavaju toplinskom obradom, gdje spadaju vrsti rastvori sa
koncentracijom legirajuih elemenata ispod granice rastvorljivosti elemenata
na sobnoj temperaturi i
legure koje se ojaavaju toplinskom obradom, u koje spadaju legure sa
koncentracijom legirajuih elemenata iznad granice rastvorljivosti istih na
sobnoj temperaturi.
Izmeu livenih i deformiuih legura, koje imaju sposobnost ojaavanja, mogu se
nalaziti legure sa malim efektom ojaavanja.
Prisustvo legirajuih elemenata u sastavu legure iznad granice njihove
rastvorljivosti na sobnoj temperaturi treba posmatrati kao neophodan, ali ne i
siguran uslov sposobnosti legura da ojaavaju toplinskim taloenjem.
U deformiue legure koje se toplinski ne ojaavaju spadaju uglavnom tehniki
aluminij i njegove legure sa manganom i magnezijom, a u legure koje se toplinski
ojaavaju spadaju legure aluminija sa cinkom, bakrom i drugim elemen - tima.
U livene legure spadaju legure sa znaajnim sadrajem silicija ili bakra.
Zavarene konstrukcije uglavnom se izvode od deformiuih legura alumi - nija,
koje se toplinski ne ojaavaju, a koje se koriste u deformaciono ojaanom stanju
(hladnom plastinom deformacijom). Posljednjih godina se za izradu zava - renih
konstrukcija primjenjuju sve vie deformiue legure aluminija koje se ojaavaju
toplinskom obradom.
Pri zavarivanju legura aluminija koje se toplinski ne ojaavaju, utjecaj toplinskog
ciklusa zavarivanja ne dovodi do bitnog smanjenja vrstoe u zoni utjecaja
topline. Meutim, pri zavarivanju legura koje toplinski ojaavaju veliku tekou
izaziva smanjenje vrstoe metala u zoni utjecaja tiopline, do ega dolazi usljed
izdvajanja intermetalida pod dejstvom toplinskog ciklusa zavarivanja, tako da
vrstoa u pomenutoj zoni iznosi 60 do 70 % vrstoe osnovnog metala.
Primjenom potpune toplinske obrade (kaljenja i vjetako toplinsko taloenje)
poslije zavarivanja uspostavljaju se polazne osobine metala u toplinski
neojaanom stanju, dok je efekat prirodnog taloenja (starenja) nedovoljan za
potpuno uspostavljanje polaznih osobina metala u zoni utjecaja topline.
Livene legure aluminija nalaze ogranienu primjenu u izradi zavarenih
konstrukcija. Zavarivanje na ovim legurama prvenstveno se primjenjuje u cilju
otklanjanja greaka na odlivcima, a moe se primjenjivati i pri spajanju lijevanih
dijelova sa dijelovima od deformiuih legura.
Kao stalne primjese u tehnikom aluminiju i njegovim legurama pojavljuju se
eljezo i silicijum.
U tabeli 5.7. dati su kvaliteti aluminija i njegovih legura prema DIN 1725.

Tabela 5.7.
Aluminij i njegove legure za izradu zavarenih konstrukcija (prema DIN 1725)
Oznaka
Legirajui elementi ( % )
Mn Mg Si Zn Cu
isti aluminij
Al 99,8
Al 99,5
208
Legura tipa Al - Mn ( neojaavajua )
AlMn 0,9 do 1,4
Legura tipa Al - Mg ( neojaavajua )
AlMg3 2,6 do 3,0
AlMg5 4,3 do 5,5
Legura tipa Al - Mg - Mn ( neojaavajua )
AlMgMn 0,5 do 1,1 1,6 do 2,5
AlMg4,5Mn 0,6 do 1,0 4,0 do 4,9
Legura tipa Al - Mg - Si ( ojaavajua )
AlMgSi0,5 0,4 do 0,8 0,35 do 0,70
AlMgSi1 0,4 do 1,0 0,6 do 1,2 0,75 do 1,3
Legura tipa Al - Zn Mg ( ojaavajua , bez dodatka bakra )
AlZnMg1 0,1 do 0,5 1,0 do 1,4 4,5 do 5,0
Livene legure tipa : G-AlSi , G-AlSiMg , G-AlSiCu
G-AlSi12 0 do 0,5 11 do 13,5
G-AlSi10Mg 0 do 0,5 0,2 do 0,4 9 do 11
G-AlSi6Cu4 0,3 do 0,6 0,1 do 0,3 5 do 7 3 do 5

5.3.1. Zavarljivost aluminija i njegovih legura

Osnovne tekoe do kojih dolazi pri zavarivanju aluminija i njegovih legura
3. Prisustvo i mogunost brzog obrazovanja tekotopljivog oksida Al
2
O
3
(taka
topljenja Tt = 2050
0
Pri zavarivanju jednosmjernom strujom obrnutog (+) polariteta struja ima
istee djelovanje za svo vrijeme zavarivanja, dok pri zavarivanju naizmje -
ninom strujom to djelovanje uglavnom ima u poluperiodu kada se radni
komad pojavljuje kao katoda (-). Ova sposobnost rasprujueg djelovanja
katode koristi se pri elektrolunom zavarivanju topljivom ianom elektrodom
u zatiti gasa. Najvjerovatniji mehanizam djelovanja elektrine struje sastoji se
u tome to pokretni joni, dospijevajui velikom brzinom do povrine metala,
udaraju u istu, razaraju oksidnu naslagu i tako, kao posljedica tog katodnog
raspravanja, dolazi do odstranjenja naslage. Djelovanjem struje moe biti
razorena samo relativno tanka oksidna naslaga, dok se naslaga vee debljine
mora odstraniti mehanikim ili hemijskim putem neposredno prije zavarivanja.
C) na oienoj povrini. Poto je zapreminska masa
dotinog oksida vea od zapreminske mase aluminija, on oteava rastapanje
stranica lijeba i potpomae prljanje metala ava esticama oksidne naslage u
obliku nemetalnih ukljuaka. Zato je neophodno oistiti stranice lijeba i ostale
povrine u zoni zavarivanja od oksidne srame. Takoe je potrebno oistiti i
povrinu dodatnog metala od oksidne naslage. ienje povrina od oksidne
naslage izvodi se mehanikim putem i nagrizanjem. Razaranje oksidne naslage
pri elektrolunom zavarivanju postie se djelovanjem struje pri odravanju
elektrinog luka ili utjecajem komponenata iz elektrode na oksid aluminija.
4. Veliko i dosta naglo smanjenje vrstoe na visokim temperaturama pri zavari -
vanju moe da dovede do odvajanja vrstog metala na nerastopljenom dijelu
stranice lijeba pod dejstvom teine rastopa.
209
Promjene odreenih mehanikih osobina istog aluminija u zavisnosti od
temperature date su na slici 5.16.
Slika 5.16.
m
5. Velika sklonost prema pojavi deformacija pri zavarivanju uslijed velike vrije -
dnosti koeficijenta toplinskog irenja i malog modula elastinosti aluminija. Da
bi se deformacije smanjile na to manju vrijednost, potrebno je izvriti stezanje
limova, koji se zavaruju, mehaniki (stegama), pneumatski ili hidraulino i
specijalnim alatima. Zbog visoke toplinske provodljivosti aluminija, naprave i
pribore za stezanje treba izraivati od metala koji imaju malu toplinsku
provodljivost (visokolegirani nehrajui elici).
), relativnog izduenja ( ) i suenja poprenog
presjeka ( ) aluminija u zavisnosti od temperature

Kada doe do odvajanja odreenog dijela vrstog metala sa stranica lije - ba,
rastopljeni aluminij, poto posjeduje visoku teljivost, moe da istee kroz otvor
grla lijeba. Dimenzije rastopa teko je kontrolisati, jer aluminij, prakti - no, ne
mijenja boju pri zagrijavanju. Pri jednoslojnom zavarivanju, uz korie - nje
velike pogonske energije, neophodno je, radi spreavanja progorijevanja ili
odvajanja dijelova vrstog metala sa stranica lijeba, primjenjivati odgovara -
jue podlone ploe od nehrajueg elika, a ponekad i od grafita.
6. Obrazovanje pora u metalu ava. Za razliku od elika, pore u aluminiju prven -
stveno se rasporeuju u unutranjosti ava, a mogu se sresti i u blizini njegove
granice stapanja sa osnovnim metalom. Kao osnovni uzronik pojave pora u
avovima na aluminiju smatra se vodik, ija je rastvorljivost u aluminiju u
zavisnosti od temperature prikazana na slici 5.17.

210
Slika 5.17.
Promjena rastvorljivosti vodika u aluminiju u zavisnosti od temperature

Vodik, rastvoren u tenom metalu (rastopu) obavezno se, u koliini 90 do 95%
svoje zapremine, izdvaja iz metala u momentu njegovog ovrivanja. To
izdvajanje oteava oksidna naslaga i mali koeficijent difuzije vodika u alumi -
niju, pa vodik ostaje zarobljen u ovrsnutom metalu, to dovodi do poroznosti.
Najveu sklonost prema obrazovanju pora posjeduju legure tipa Al - Mg.
Borba protiv poroznosti pri zavarivanju aluminija i njegovih legura je
prvostepeni zadatak, koji stoji pred tehnolozima. Potrebno je prije zavarivanja
odstraniti oksidnu naslagu i masnoe, kako sa stranica lijeba, tako i sa ostalih
povrina osnovnog metala u zoni zavarivanja. Odstranjivanje masnoe vri se
ispiranjem toplom vodom ili organskim rastvorima. Pri odmaivanju pomou
trihloretilena dolazi do stvaranja fozgena u procesu zavarivanja pod utjecajem
infracrvenih zraka iz elektrinog luka. O tome se posebno mora viditi rauna,
jer fozgen moe biti vrlo opasan za izvrioca.
Pri zavarivanju limova veih debljina primjenjuje se predgrijavanje pri
emu je vano odravati temperaturu predgrijavanja u toku zavarivanja u inter-
valu od 100 do 400
0
C (zavisno od tipa legure). Predgrijavanjem se usporava
kristalizacija metala rastopa i potpomae bre odstranjivanje gasova (u prvom
redu vodika), te se tako umanjuje poroznost.
Pri zavarivanju debelih limova od legura tipa Al - Mg dovoljno je
predgrijavanje u intervalu od 100 do 150
0
6. Obrazovanje toplih (kristalizacionih) i hladnih pukotina. Metal ava je sklon
prema obrazovanju pukotina zbog nastajanja grube stubiaste strukture i izdva-
janja lahkotopljivih eutektikuma po granicama zrna, a i zbog pojave znatnih
napona zatezanja nastalih uslijed skupljanja aluminija.
C. Mehanike osobine zavarenog
spoja pri primjeni predgrijavanja su vrlo niske.
Azot se, praktino, ne rastvara u aluminiju, a gradi nitrid aluminija, koji
prelazi u trosku, te zato ne izaziva pojavu poroznosti pri zavarivanju.
Obrazovanje kristalizacionih pukotina pri zavarivanju tehniki istog
aluminija i legura Al - Mn zavisi od sadraja eljeza i silicija u metalu ava.
Poveanje sadraja silicija do 0,6 % dovodi do smanjenja otpornosti prema
obrazovanju kristalizacionih pukotina u avu. Lahkotopljivi eutektikum (Tt =
577
0
C) dovodi do pojave pukotina. Pri sadraju silicija iznad 5%, obrazovani
eutektikum zalijeuje pukotine. Pri uobiajenom sadraju silicija (0,2 do
0,5%), u metal ava se uvodi eljezo (Fe>Si), to dovodi do vezivanja silicija u
stabilno jedinjenje Fe-Si-Al, koje ulazi u sastav tekotopljivog peritektikuma,
pa se na taj nain poveava otpornost metala ava prema obrazovanju kristali -
211
zacionih pukotina. Sadraj silicija od 0,1% ve je dovoljan za obrazovanje
pukotina u avu, a sadraj eljeza od 0,1 % je nedovoljan za njihovo sprea -
vanje. Zbog toga aluminij i legure Al - Mn, sa sadrajem eljeza i silicija po
0,05 do 0,15 %, imaju malu otpornost prema obrazovanju kristalizacionih
pukotina. Meu legurama aluminija najmanju otpornost prema obrazovanju
kristalizacionih pukotina posjeduje legura AlMg2. Magnezij ovdje ima slinu
ulogu kao eljezo u prethodnom sluaju. Veu otpornost prema obrazovanju
pomenutih pukotina posjeduju legure AlMg5 i AlMg6 koje sadre 5 do 6 %
Mg.
Predgrijavanje (naroito lokalno) nekih legura aluminija do temperature
200 (250)
0
C, za razliku od elika, ne potpomae spreavanje kristalizacionih
pukotina, poto dovodi do znatnog poveanja dimenzija kristala, napona i
pojave deformacije.
Dopunske tekoe pri zavarivanju legura aluminija dolaze uslijed obrazo -
vanja hladnih pukotina, koje se pojavljuju u zavarenim spojevima zakaljivih
(Al-Zn-Mg) legura. Dotine pukotine se pojavljuju usporeno, kroz odreeni
period vremena poslije zavarivanja i dovode do usporenog razaranja zavarenog
spoja. Kao sredstvo za spreavanje nastajanja hladnih pukotina primjenjuje se
predgrijavanje u intervalu temperatura 200 do 250
0
7. Zbog velike toplinske provodljivosti aluminija, pri predgrijavanju treba kori -
stiti jake izvore topline sa koncentrisanim zagrijavanjem. U nizu sluajeva je
dovoljno zagrijavanje samo poetnih dijelova lijeba do temperature od 120 do
150
C. Pri tome dolazi do
blagovremenog djeliminog izdvajanja intermetalidnih faza iz vrstog rastvora
i do koagulacije, smanjuju se naponi zavarivanja i strukturni naponi, tj.
eliminiu se uzronici nastanka hladnih pukotina. Pokazatelji mehanike vr -
stoe se pri tome neznatno smanjuju.
0

5.3.2. Struktura i osobine zavarenog spoja

Pri kristalizaciji metala rastopa od istog aluminija obrazuje se gruba kristalna
struktura (stubiasti kristali). Poprene dimenzije kristala su mnogo vee nego pri
zavarivanju elika, pa se zato lake obrazuju pukotine. Finija struktura metala
ava, pri zavarivanju aluminija i njegovih legura, dobija se modificiranjem i
magnetnim mijeanjem metala rastopa u procesu zavarivanja. Kao modifikatori
mogu se koristiti titan, cirkonij, bor i drugi elementi.
Bez obzira na postupak zavarivanja, pri zavarivanju aluminija i njegovih legura
dolazi do velikih brzina hlaenja metala ava i usmjerenog odvoenja topline. To
dovodi do dendritske likvacije i pojave eutektikuma u strukturi metala ava, a
time i do smanjenja plastinosti i vrstoe istog, kao i pojave pukotina. Pravilnim
izborom postupka zavarivanja, dodatnog metala i reima zavarivanja moe se
regulirati koliina obrazovanog eutektikuma u metalu ava, a time se omoguuje
dobijanje zavarenog spoja zadovoljavajuih osobina, bez pukotina.
Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura u zoni utjecaja topline dolazi do
rekristalizacije, prvenstveno u pravcu valjanja.
C prije zavarivanja. Meutim, u odreenim sluajevima je potrebno pred -
grijavanje itavom duinom, kao i odravanje temperature u predvienim
granicama u toku zavarivanja.
U zoni utjecaja topline istog aluminijuma i legura koje toplinski ne ojaa - vaju
dolazi do rasta zrna i smanjenja vrstoe (ako je radni komad prethodno bio
212
hladno deformiran) izazvanog otputanjem. Intezitet rasta i smanjenja vrstoe
pri zavarivanju zavise od postupka i reima zavarivanja, kao i od temperature
predgrijavanja. Praksa pokazuje da, pri zavarivanju aluminija, metal ava ima
priblino istu vrstou kao osnovni metal u odarenom stanju, a ona se kree u
granicama (60 do 80) 10
6
Pa (60 do 80 N/mm
2
).
Pri zavarivanju legura Al - Mn, koje toplinski ne ojaavaju, makrostruktura
metala ava je finija. Jo finija je struktura metala ava legura Al - Mg, koje
takoe toplinski ne ojaavaju. Vrlo fina je i struktura metala ava legura koje
sadre veliku koliinu legirajuih elemenata, to je povezano sa utjecajem tih
legirajuih dodataka.
Metal ava legure Al - Mn ima priblino iste mehanike osobine kao i osnovni
metal.
Pri zavarivanju legura Al - Mg teko je dobiti metal ava mehanikih osobina
jednakih sa osobinama osnovnog metala. Naime, zavarljivost ovih legura, iako
one pripadaju legurama koje toplinski ne ojaavaju, pogorava se zbog njiho - ve
poveane osjetljivosti prema toplinskom ciklusu zavarivanja i sklonosti dijela
osnovnog metala neposredno uz av prema ispupavanju (bubrenju), to dovodi
do odreenih greaka, praktino do prekida u avu. Kao osnovni uzrok pomenute
pojave bubrenja smatra se reakcija magnezija sa vodenom parom, kao i nagomila
- vanje vodika u mikroupljinama, ime se poveava pritisak. Sa poveanjem
sadraja magnezija usloava se tehnologija zavarivanja legura Al - Mg.
Smanjenje vrstoe metala ava legura Al - Mg zapaa se naroito pri usporenom
hlaenju u procesu kristalizacije, to je povezano sa osiromaenjem vrstog
rastvora u pogledu sadraja magnezija.
Pri zavarivanju legura aluminija koje toplinski ojaavaju teko je dobiti zavareni
spoj iste vrstoe kao osnovni metal, ako se ne primjeni docnija toplinska obrada
(kaljenje i otputanje). Do smanjenja vrstoe dolazi u zoni utjecaja topline
uslijed izdvajanja intermetalida, pa vrstoa zavarenog spoja iznosi svega 60 do
70 % vrstoe osnovnog metala.
Kao najopasnija pojava, koja dovodi do jakog smanjenja osobina vrstoe i
obrazovanja pukotina, smatra se otapanje granica zrna. Teni meuslojevi izmeu
zrna smanjuju mehanike osobine metala u zagrijanom stanju, a, uz to, esto
dovode i do pojave pukotina. U dijelovima zavarenog spoja u kojima je dolo do
otapanja granica zrna esto dolazi do krtog razaranja.
U pogledu otpornosti prema koroziji u atmosferskim uvjetima, zavareni spojevi
aluminija i njegovih legura neznatno zaostaju za osnovnim metalom. Meutim,
drugaije je ponaanje spojeva u razliitim agresivnim sredinama. Npr. zavareni
spoj, izveden na aluminiju visoke istoe, ima u azotnoj kiselini priblino jednaku
korozionu otpornost sa osnovnim metalom. Sa poveanjem sadraja eljeza i
silicija koroziona otpornost metala ava opada u veem stupnju nego osnovnog
metala. Koroziona otpornost metala ava koji sadri primjese moe se poveati
plastinom obradom u toplom stanju (kao posljedica arenja zavarenog spoja).
Izuavanje strukturnih promjena do kojih dolazi u zoni utjecaja topline
industrijskih legura aluminija, kompleksno legiranih, povezano je sa odreenim
tekoama usljed prisustva velikih koliina faza sloenog sastava.
U preradi i zavarivanju aluminija i njegovih legura treba se do detalja upoznati sa
svim specifinostima osnovnog metala. Dodatni metal se mora prilagoditi
osnovnom metalu da bi se, uz zadovoljenje i ostalih uvjeta, zavarivanje moglo
uspjeno izvesti.
213
5.3.3. Odreene specifinosti tehnologije zavarivanja aluminija i njegovih legura
Aluminij i njegove legure uglavnom se zavaruju postupcima elektrolunog zavarivanja u za
Navode se slijedei :
Pri upotrebi argona ili smjee argona i helija nije potrebna primjena praka
(topitelja). To znatno pojednostavljuje operacije poslije zavarivanja, posebno
za spojeve kod kojih postoji opasnost od korozije, koja moe poeti ako se ne
uklone ostaci topitelja.Osim toga, pri zavarivanju varijantom MIG sa ianom
elektrodom na plus (+) polu, zahvaljujui katodnom rasprivanju (bombar -
dovanju povrine metala pozitivnim inima i izlasku elektrona iz obrazovane
toplinske mrlje), dolazi do razaranja oksidne naslage, a pod zatitom argona
oksid aluminija se ne moe ponovo obrazovati;
zahvaljujui koncentrisanom dovoenju topline pri zatiti pomou argona,
omoguuju se velike brzine zavarivanja;
primjenom, zavarivanja u zatiti argona (MIG varijanta) ua je zona utjecaja
topline ime se omoguuje, i pored dvostruko vee vrijednosti koeficijenta
toplinskog irenja aluminija u odnosu na elik, svoenje deformacija na mini -
mum;
ua zona utjecaja topline dovodi do smanjenja oblasti u kojima, kao posljedica
zagrijavanja, dolazi do smanjenja vrstoe metala;
kontrola rastopa za vrijeme zavarivanja prua zavarivau veliku sigurnost pri
radu tako da on, poslije relativno kraeg vremena obuke, moe izvoditi kvali -
tetne avove.
Postupak zavarivanja metalnom ianom elektrodom u zatiti inertnog gasa
(varijanta MIG) primjenjuje se uglavnom za debljine metala iznad 3 mm. Pri
zavarivanju aluminija i njegovih legura debljina ispod 3 mm elektrini luk nije
stabilan, naroito pri prenosu u mlazu na manjim vrijednostima jaine struje.
Varijantom MIG moe se zavarivati poluautomatski i automatski. Najpogodniji je
horizontalni poloaj zavarivanja, mada se zavarivanje moe izvoditi vrlo uspjeno
i u prinudnim poloajima.
Zavarivanje ianim elektrodama prenika ispod 1,2 (1,5) mm je oteano zbog
nedovoljne vrstoe aluminija. Stabilnost elektrinog luka, pri primjeni ianih
elektroda prethodno navedenih u mlazu, pri jainama struje iznad 130 A, ime se
omoguuje zavarivanje metala debljina iznad 4 (5) mm. Uobiajeni pre - nik
iane elektrode je 1,6 mm. ianim elektrodama ovog prenika omoguuje se
dobro zavarivanje i u prinudnim poloajima.
U normalnim uvjetima rada, za iste aluminijske limove debljine do 10 mm
i legure aluminija debljine do 15 mm ne treba primjenjivati predgrijavanje. Ovo
ne treba uzeti kao pravilo jer primjena predgrijavanja zavisi jo od niza utjecajnih
faktora (toplinska provodljivost, spoljna temperatura, uvjeti zavarivanja i dr.).
Zavarivanje varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs)
primjenjuje se na metale vee debljine. Preimustvo ovog oblika prenosa
dodatnog metala ogleda se u boljem mijeanju rastopa, pa je manja vjerovatnoa
dobijanja krupnih nemetalnih (oksidnih) ukljuaka u metalu ava. Kao problem se
pojavljuje mogunost obrazovanja pora. Meutim, poroznost u manjoj mjeri,
najee, nije opasna, poto se u, najgorem, sluaju moe odraziti jedino na malo
smanjenje mehanikih osobina. Pri automatskom (MIGs) zavarivanju primjenjuju
se podmetai sa odgovarajuim ljebom za oblikovanje korijene strane ava.
214
Jedna od tekoa pri primjeni prenosa dodatnog metala u mlazu je oteano
upravljanje procesom topljenja iane elektrode, kao i tee obezbjeenje sigurne
zatite zone zavarivanja od utjecaja vazduha.
Primjenom pulsirajueg prenosa dodatnog metala (MIGp) proiruje se oblast primjene zavarivanj
prinudnim poloajima.
Na slici 5.18. prikazana su podruja struja zavarivanja pri primjeni pulsi - rajueg (MIGp) i preno
Slika 5.18.
Podruja optereenja raznih prenika iane elektrode pri MIGs i MIGp
zavarivanju aluminija

U tabeli 5.8. dati su okvirni podaci za MIGs zavarivanje aluminija i njegovu legura

Tabela 5.8.
215
Okvirni podaci za MIGs zavarivanje aluminija (Al 99,5; jednosmjerna struja; zatita argonom)

Horizontalni poloaj zavarivanja;
Vertikalni (odozdo navie) poloaj zavarivanja;
Nadglavni poloaj zavarivanja;
Za legure aluminijuma, kao ALMgSi i AlMg, struja zavarivanja iznosi 75 do 85%
od navedenih vrijednosti u tabeli;
Navedene brzine zavarivanja odnose se na zavarivanje sueljenih spojeva u
horizontalnom poloaju. Pri zavarivanju u vertikalnom i nadglavnom poloaju
brzina zavarivanja je znatno manja. U ovim poloajima zavarivanja potrebno je
smanjiti jainu struje i birati ianu elektrodu manjeg prenika.
216
Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura treba imati na umu slijedee prak
potrebno je prije zavarivanja ukloniti slojeve oksida sa povrina stranica li -
jeba i sa ostalih povrina u zoni zavarivanja. Prije polaganja svakog slijedeeg
zavara neophodno je oistiti povrinu prethodnog zavara;
ienje treba izvoditi iskljuivo etkom od nehrajueg elika, sa icama
malog prenika, naroito u fazi zavarivanja, izuzev ako se dijelovi nagrizaju
neposredno prije zavarivanja. Ako se dijelovi nagrizaju, oni se moraju naknad-
no neutralisati (pasivizirati). Pri tome je potrebna konsultacija sa isporuiocem;
na povrinama radnog komada ne smiju se praviti duboki zarezi pri ienju,
poto oni mogu kasnije postati arita korozije;
pri pripremi I spojeva (za debljine do 5 mm) ivice lima na korijenoj strani
moraju biti malo oborene (1 mm/45
0
pripoje treba izvoditi u propisanom redoslijedu i na propisanom rastojanju.
Treba imati na umu visoku toplinsku provodljivost i veliki koeficijent
toplinskog irenja aluminija i njegovih legura. Pripoji ne smiju biti suvie
kratki jer treba da izdre napone uslijed zavarivanja, a da se pri tome u njima
ne pojave pukotine. Radi predostronosti, pripoje treba ukloniti bruenjem.
), poto oksidni sloj u donjem dijelu eonih
strana nije obuhvaen potpuno elektrinim lukom, pa ostaje kao jedan
razdvojeni sloj u avu. Obaranjem ivica sa korijene strane postie se potiski -
vanje ovog sloja na donju stranu ava, zahvaljujui propadanju tenog metala
rastopa;

5.4. ZAVARIVANJE MAGNEZIJUMA I NJEGOVIH LEGURA
5.4.1. Osobine magnezija i njegovih legura
isti magnezij zbog male korozione postojanosti i male vrstoe (8010
6
do
11010
6
Pa, odnosno 80 do 110 N/mm
2
), kao i male plastinosti, nije pogodan kao
konstrukcioni metal za izradu zavarenih konstrukcija. Relativno mala vrstoa i
plastinost istog magnezija objanjavaju se time to magnezij ima heksagonalnu
reetku koja, na normalnoj temperaturi, ima samo jednu ravan klizanja. Na tempe
- raturi 200 do 300
0
Najee se koriste aluminij i cink kao legirajui elementi koji ojaavaju vrsti
rastvor legura magnezija. Meutim, njihovo ojaavajue djelovanje ispoljava se
do temperatura 150 (200)
C plastinost magnezija se poveava uslijed pojave novih
ravni klizanja.
U tehnici se kao konstrukcioni metali upotrebljavaju, uglavnom, legure
magnezija, koje imaju veu vrstou, uz zadravanje male mase, kojom se
odlikuje magnezij. Kao osnovni legirajui elementi, za dobijanje legure
magnezija koriste se mangan, aluminij, cink, cerij, i cirkonij.
Od svih konstrukcionih metala legure magnezija se odlikuju najmanjom
zapreminskom masom (oko etiri puta manja nego u eljeza, a oko jedan i po put
manja nego u aluminija). Ovako mala zapreminska masa omoguuje primjenu
ovih legura u konstrukcijama koje, iz tehnolokih razloga, treba da budu vrlo
lahke. Zahvaljujui vrlo maloj zapreminskoj masi, specifini pokazatelji osobina
mnogih legura sa osnovom magnezija, nadmauju analogne pokazatelje osobina
elika poveane vrstoe, aluminijskih legura velike vrstoe, pa ak i nekih
legura sa osnovom titana.
0
C. Na ovim temperaturama vatrootporne osobine
magnezija posebno poveavaju neodijum (Nd) i (u manjem iznosu) torijum (Th).
217
Ojaavajue djelovanje torijuma ispoljava se u velikoj mjeri na temperaturama
250 do 300
0
deformiue, namijenjene za dobijanje proizvoda plastinom deformacijom i
C.
Poveana osjetljivost magnezija i njegovih legura prema koroziji u mnogim sredstvima objanj
najbolja metoda zatite magnezija i njegovih legura od korozije. Vrlo efikasna
mjera zatite od korozije su kromne prevlake (na bazi soli kromne kiseline). Za
zgunjavanje oksidnih naslaga, u sastav legura magnezija esto se uvode dodaci
berilija.
Pri kristalizaciji magnezij je sklon obrazovanju grube kristalne strukture. Za usitnjavanje zrna i p
Analogno legurama aluminija, magnezijeve legure se mogu
livene, namijenjene za dobijanje odlivaka.
Prema utjecaju toplinske obrade legure magnezij
ojaavajue (poveavaju osobine vrstoe pri toplinskoj obradi) i
neojaavajue (ne poveavaju osobine vrstoe pri toplinskoj obradi).
U pogledu primjene, legure magnezija se mogu podijeliti u tri osnovne grupe :
za optu upotrebu;
legure velike vrstoe i
vatrootporne
Legure magnezija uglavnom, nalaze primjenu u avioindustriji, proizvodnji raketa,
brodogradnji, za izradu posuda za petrolej, mineralna ulja, foto kaseta itd.
Prema sistemu legiranja moe se izdvojiti nekoliko grupa deformiuih legura
magnezija :
legure tipa Mg - Mn, u kojima se mijenja sadraj mangana, uz to se vri
dopunsko legiranje cerijem, u cilju usitnjenja strukture i poveanja mehanikih
osobina. Legure ovog tipa toplinski ne ojaavaju i relativno se dobro zavaruju;
legure tipa Mg - Al - Zn, sa ogranienim sadrajem legirajuih elemenata. Pri
ogranienom sadraju legirajuih elemenata (npr. Do 8% Al), one ne ojaavaju
toplinskom obradom;
legure tipa Mg - Zn - Zr, u kojima cink ima ulogu elementa za ojaavanje, a
cirkonij ulogu modifikatora. Ove legure ojaavaju toplinskom obradom (stare -
nje na 160 do 170
0
U vatrootporne legure spadaju i legure tipa Mg - Th - Mn, Mg - Al - C
Livene legure magnezija upotrebljavaju se, uglavnom, za dobijanje odlivaka.
Ove legure imaju poveanu sklonost prema obrazovanju toplih pukotina u
avovima, prema pojavi pora, kao i pukotina uslijed skupljanja. Zavaruju se,
uglavnom, u cilju otklanjanja greaka livenja.

5.4.2. Zavarljivost magnezija i njegovih legura

C u trajanju 24 asa), odlikuju se velikom vatrootpornou i
loom zavarljivou.
Tekoe do kojih dolazi pri zavarivanju magnezija i njegovih legura pove -
zane su sa specifinim osobinama istih i uglavnom se svode na slijedee:
218
magnezij posjeduje veliki afinitet prema kisiku. Kao rezultat toga pojavljuje se
oksid MgO koji prekriva povrinu metala u obliku naslage.Temperatura
topljenja oksida magnezija je oko 2800
0
C, a zapreminska masa oko 3650
kg/m
3
Prije poetka zavarivanja, potrebno je legure magnezija oistiti od sopstvene
oksidne naslage i vjetaki nanijetih prevlaka, a nanijeti zatitnu prevlaku na
povrine zavarenog spoja poslije zavarivanja.
Poslije mehanikog ienja povrina legura magnezija treba pristupiti odmah
zavarivanju, jer u roku od 2 do 3 sahata dolazi do ponovne oksidacije, koja
oteava zavarivanje i pogorava kvalitet ava;
. Oksidna naslaga na povrini legura magnezija oteava proces zava -
rivanja zbog visoke temperature topljenja, pa zbog toga ona mora biti
odstranjena ili razorena u procesu zavarivanja. Odstranjivanje se moe vriti
mehanikim putem prije poetka zavarivanja, a za razaranje se moe koristiti
efekat katodnog rasprivanja ili odgovarajui topitelji. Sopstvena oksidna
naslaga na povrini legura magnezija slabo titi metal od utjecaja atmosfere i
vlage, ak i na sobnoj temperaturi. Prodirui kroz rastresitu naslagu, kisik
neprekidno uzajamno djeluje sa unutranjim slojevima metala, te tako izaziva
njegovu dalju oksidaciju. Pri povienju temperature, oksidacija magnezija se
naglo poveava, a to oteava proces zavarivanja. Oksidna naslaga na povrini
legura magnezija ima i sposobnost apsorbovanja velike koliine vlage.
pored kisika, u atmosferi oko rastopa mogu biti prisutni CO, CO
2
Na temperaturama 600 do 700
, vodena para,
azot i vodik. Magnezij reaguje sa svim tim gasovitim materijama, obrazuje
karbide, nitride i okside.
0
C i viim magnezij reaguje sa azotom i
obrazuje nitrid Mg
3
N
2
. Nitridi, ne samo da slue kao arita korozije, ve
nepovoljno utjeu i na mehanike osobine legure magnezija, iji avovi inae
imaju slabije osobine plastinosti u odnosu na avove legura aluminija.
Za razliku od drugih gasova, vodik se moe rastvoriti u magneziju. Rastvorljivost
vodika u magneziju u zavisnosti od temperature pri P
H2
= 9,81 . 10
4
Slika 5.19.
Promjena rastvorljivosti vodika u magneziju u zavisnosti
od temperature pri pH
Pa (1 at)
prikazana je na slici 5.19.

2
= 9,81 . 10
4
Pa (1 at).

219
Zbog smanjenja rastvorljivosti vodika pri kristalizaciji postoji mogunost
njegovog izdvajanja u obliku mjehurova, to dovodi do obrazovanja pora. U
sluaju zavarivanja, uz normalan spoljanji pritisak, kritina koncentracija vodika
koja moe dovesti do obrazovanja pora iznosi 50 cm
3
/100 grama.
U prisustvu elemenata koji imaju veliki afinitet prema vodiku (npr. cirkonij),
kritina koncentracija vodika u tenom metalu moe se poveati.
U realnim uvjetima zavarivanja, kritine vrijednosti koncentracije vodika i vlage
u atmosferi zatitnog plina, koje mogu izazvati poroznost pri zavarivanju legura
magnezija, dosta su velike i praktino nedostine.
Osnovni realni uzrok pojave poroznosti pri zavarivanju magnezijevih legura je
vodik, obrazovan pri razlaganju ostataka vlage, sadrane u esticama oksidne
naslage koje su pomijeane sa rastopom. Vodik se u ovom sluaju izdvaja u
molekularnom obliku, mimoilazei stadijum rastvaranja. Pored zatite zone
zavarivanja od vazduha, za sprijeavanje pojave poroznosti potrebno je ienje
oksidne naslage (da ne dospije u rastop) sa povrina osnovnog i dodatnog metala,
kao i pravilna obrada stranica lijeba:
Sklonost prema obrazovanju toplih (kristalizacionih) pukotina. Magnezij i mnoge
njegove legure (prvenstveno one koje ne sadre modifikatore) pri krista - lizaciji
obrazuju grubozrnastu strukturu. Osim toga, veina elemenata posjeduje
ogranienu rastvorljivost u magneziju, pa zato obrazuju sa njim sisteme sa
eutektikumom. Pri tome se uglavnom obrazuju lahkotopljivi eutektikumi kao to
su: MgCu (Tt = 485
0
C), MgAl (Tt = 436
0
C) i Mg Ni (Tt = 508
0
sklonost legura magnezija, naroito onih koje sadre mangan, prema rastu zrna
u zoni utjecaja topline. Zato treba izbjegavati veliko pregrijavanje metala (npr.
Nagomilavanje avova na jednom mjestu, vieslojno zavarivanje bez prekida
za hlaenje itd.);
C). Ti
lahkotopljivi eutektikumi, u obliku tankih neprekidnih meuslojeva po granicama
zrna, esto dovode do obrazovanja toplih (kristalizacionih) pukotina.
Kao tehnoloka mjera predostronosti preporuuje se postavljanje odgova-
rajuih podmetaa na poetku i kraju zavarenih spojeva za odvoenje topline, kao
i izvoenje kraih avova i avova manjeg poprenog presjeka poslije izvoenja
dugakih avova velikog poprenog presjeka;
veliki koeficijent toplinskog irenja magnezija dovodi do znatnih deformacija
radnog komada, pa o tome treba voditi rauna.

5.4.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja magnezija i njegovih legura

Zavarivanje magnezija i njegovih legura uspjeno se realizuje primjenom
varijante MIG, uz primjenu argona kao zatitnog gasa, u prvom redu. Primjenom
ove varijante iskljuuje se opasnost od pojave korozije spoja (ne primjenjuju se
topitelji i nema obrazovanja troske), pa otpada neophodnost specijalne obrade
zavarenih spojeva u cilju odstranjenja topitelja i troske kao uzronika korozije.
Zavarivanje metalnom ianom elektrodom u zatiti argana uglavnom se primje
njuje za debljine metala iznad 5 mm, pri emu se vee debljine zavaruju primje -
nom prenosa dodatnog metala. Varijanta MIG moe se primjenjivati u poluauto -
matskom i automatskom obliku. U oba sluaja zavaruje se primjenom jednosmjer
- ne struje, sa ianom elektrodom na plus (+) polu.
220
Zahvaljujui dobrom mijeanju rastopa, umanjuje se opasnost od pojav - ljivanja
oksidnih ukljuaka u metalu ava.
Sueljno, bez skoavanja stranica lijeba, u jednom prolazu mogu se zava - rivati
limovi debljine 5 do 10 mm.
Vrlo je perspektivna varijanta MIG sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala
(MIGp), pogotovo za zavarivanje manjih debljina i u teim poloajevima
zavarivanja.
Pri zavarivanju varijantom MIG potrebno je odravati to je mogue krai
elektrini luk, kako bi se obezbijedila sigurna zatita zone zavarivanja i
realizovale prednosti ove varijante (odstranjivanje oksidne, naslage efektom
katodnog raspri - vanja). U cilju smanjenja pregrijavanja, zavarivanje treba
izvoditi sa poveanim brzinama.
vrstoa zavarenih spojeva, zavisno od kvaliteta zavarivanja, iznosi 60 do 90%
vrstoe osnovnog metala.
Varijanta MIG moe se upotrebljavati i za popravljanje greaka na odlivcima
legura magnezija.
Za sprijeavanje nastanka hladnih pukotina zavareni sklopovi se obino
podvrgavaju arenju na oko 250
0
Sa poveanjem temperature osobine vrstoe i plastinosti bakra mijenjaju se u
dosta irokim granicama, to se vidi na slici 5.20.
C, u trajanju 0,5 do 1 sahat.
Neposredno pred poetak zavarivanja treba povrine oko ljeba (u irini 30 mm)
oistiti mehaniki (grebaem i etkama od nehrajueg elika) ili hemijskim
sredstvima od sopstvene oksidne naslage, vjetaki nanesenih prevlaka i
neistoa. Oiene radne komade treba odmah zavarivati da ne bi dolo do
ponovne oksida - cije. Ako doe do ponovne oksidacije, postupak ienja treba
ponoviti neposredno prije zavarivanja. Po zavretku zavarivanja, potrebno je
nanijeti zatitnu prevlaku na povrinu zavarenog spoja.
Osnovni i najpoeljniji tip spoja za zavarivanje legura megnezija je sueljni spoj.

5.5. ZAVARIVANJE BAKRA I NJEGOVIH LEGURA

5.5.1. Osnovna znanja o osobinama bakra i njegovih legura

Bakar i njegove legure spadaju u grupu tekih metala. U tabeli 5.4. nave - dene su
najvanije fizike osobine istog bakra.
ist bakar, zahvaljujui svojoj dobroj elektrinoj i toplinskoj provod - ljivosti,
kao i korozionoj postojanosti, zauzima znaajno mjesto u elektrotehnikoj i
hemijskoj industriji, a posebno u izradi pribora i alata. Dobro se obrauje
plastinom deformacijom u hladnom i toplom stanju, a posjeduje i dovoljnu
otpornost prema prelazu u krto stanje na niskim temperaturama. Zadrava visoke
hemijske osobine u uvjetima niskih temperatura.
Sadraj primjesa u najistijem bakru iznosi do 0,01 %, a u bakru najmanje istoe
do 1 %. Kao primjese u bakru mogu biti: Bi, Sb, As, Fe, Ni, Pb, Sn, S, Zn, P, O.
221
Slika 5.20.
m
mesinge;
), jedininog izduenja ()
i suenja () bakra u zavisnosti od temperature

Legure bakra, zahvaljujui boljim mehanikim osobinama od istog bakra, esto
se primjenjuju u mainogradnji. One posjeduju i otpornost prema habanju i
koroziji (naroito u morskoj vodi). U zavisnosti od sadraja legirajuih elemenat,
mogu se podijeliti na:
bronze i
bakar - nikal legure.
Mesinzi su legure bakra sa cinkom. Mogu se podijeliti u dvije grupe :
jednofazni (prosti) i
viefazni (sloeni)
Jednofazni mesing sadri cink, kao legirajui dodatak, u sadraju do 42%. Ima
strukturu, pa je poznat i kao mesing. Zahvaljujui dobroj plastinosti dobro se
obrauje plstinom deformacijom u toplom i hladnom stanju.
Viefazni mesinzi, pored cinka, sadre i druge legirajue elemente (Al, Fe, Ni,
Si). U njima sadraj cinka iznosi iznad 42%. Struktura im je ( + ) i , a
posjeduju veu vrstou i tvrdou u odnosu na mesing.
Uopte uzevi, mesinzi posjeduju veu vrstou u odnosu na isti bakar (
m
se
kree do 500 . 10
6
Pa, odnosno 500 N/mm
2
Osnovni metal
).
Pri sadraju cinka u leguri iznad 20%, pojavljuje se sklonost prema korozionom
razaranju i obrazovanju pukotina pri lokalnom zagrijavanju.
Mesinzi se primjenjuju iroko kao konstrukcioni metali tamo gdje se zahtijeva
vea vrstoa i vea koroziona postojanost u odnosu na isti bakar.
Bronze su legure sa osnovnom bakra u kojima se cink ne pojavljuje kao osnovni
legirajui elemenat, ve kalaj, aluminij, silicij, mangan, berilij, hrom, eljezo i
drugi. Naziv dobijaju u zavisnosti od osnovnog legirajueg elementa. Tako su
iroku primjenu nale kalajne (2 do 10% Sn), aluminijske (4 do 12% Al),
silicijske (0,5 do 3,5% Si), manganske (4,5 do 5,5% Mn), berilijske (1,9 do 2,5%
Be) i hromne bronze (0,4 do 1% Cr).
Bakar - nikal legure mogu da sadre do 30 % Ni, a takoe i eljezo i mangan.
Legura bakra i nikla, sa sadrajem 30% Ni, poznata je kao monel. Bakar - nikal
legure odlikuju se, uglavnom, velikom vrstoom i korozionom postojanou.
iroko se primjenjuju kao konstrukcioni metali za izradu cjevovoda i posuda za
rad u agresivnim sredinama (morska voda, rastvori soli, organske kisjeline).
U tabeli 5.9. date su vrijednosti zatezne vrstoe za bakar i neke njegove legure.
Podaci su uzeti iz DIN normi.
Tabela 5.9. Bakar i njegove legure (prema DIN normama)
Oznaka
Zatezna vrstoa Pa
( N/mm
2
)
Dezoksidisani bakar
( DIN 1787 )
SD Cu
SF Cu
SE Cu
( 200 do 370 ) 10
6

200 do 370
222
Silicijska bronza ( 2 do 5 % Si )
( DIN 17666 )
CuSi3Mn
( 350 do 600 ) 10
6

350 do 600
Aluminijska bronza
( 5 do 14 % Al )
( DIN 17665 )
AlBz5(CuAl5)
( 320 do 450 ) 10
6
320 do 450
AlBz8(CuAl8)
( 350 do 550 ) 10
6

350 do 550
Kalajna bronza
( do 2 % Sn )
( DIN 17662 )
SnBz6(CuSn6)
( 360 do 650 ) 10
6

360 do 650
SnBz8(CuSn8)
( 400 do 700 ) 10
6

400 do 700
Mesing ( 5 do 45 % Zn )
( DIN 17660 )
Ms58(CuZn39Pb3)
( 370 do 680 ) 10
6

370 do 680
Bakarnikal legure ( 5 do 40 % Ni )
( DIN 17664 )
CuNi30Fe
( 350 do 480 ) 10
6

350 do 480

Za zavarivanje u zatiti gasa koristi se uglavnom dezoksidisani bakar. Bakar kvaliteta SECu ugla
Od legura bakra u zatiti gasa uglavnom se zavaruju one navedne u tabeli 5.9.
kod kojih su od posebnog znaaja velika vrstoa, postojanost prema koroziji i
habanju.
Neistoe i neznatni dodaci primjesa znatno mogu izmijeniti osobine bakra i
njegovih legura. Pri poveanju sadraja neistoa opadaju toplinska i elektrina
provodljivost, kao i istezanje, a vrstoa se poveava.

5.5.2. Zavarljivost bakra i njegovih legura

Sloeni sastav legura sa osnovnom bakra prouzrokuje odreene tekoe pri
zavarivanju istih.
Pri ocjeni zavarljivosti bakra i njegovih legura, neophodno je uzimati u obzir
razliku ovih metala od veliine drugih konstrukcionih metala (elika, aluminija,
titana i dr.). Tako, npr. Bakar ima 6 puta veu toplinsku provodljivost od eljeza,
koeficijent toplinskog irenja 1,5 puta vei od elika, a skupljanje pri
ovravanju 2 puta vee nego kod elika. Sve ovo stvara velike tekoe pri
zavarivanju radnih komada od bakra i njegovih legura.
Pri zavarivanju bakra i njegovih legura treba voditi rauna o slijedeim spe
brza oksidacija metala u rastopljenom stanju. Kisik se slabo rastvara u vrstom
bakru. Pri povienju temperature, bakar se aktivno oksidie, obrazujui pri
tome oksid Cu
2
Pri ovravanju oksid bakra obrazujue sa bakrom lahkotopljivi eutekti -
kum Cu - Cu
O. Ovaj oksid se rastvara u tenom metalu, a u vrstom metalu
vrlo ogranieno.
2
O (temperatura topljenja 1064
0
C), koji se rasporeuje po grani -
cama zrna, smanjujui plastinost metala, to moe dovesti do obrazovanja
toplih (kristalizacionih) pukotina. Pored toga, on moe biti i uzronik smanje -
nja korozione otpornosti bakra. Mala koncentracija kisika ve utjee na snie -
nje temperature topljenja bakra, a pri sadraju kisika od 0,38% (to odgovara
3,4% Cu
2
O) obrazuje se lahkotopljivi eutektikum. Shodno prethodnom, a usli -
223
jed vremenske ogranienosti mogunosti metalurke obrade metala rastopa
(kratko vrijeme boravka u rastopljenom stanju zbog velike toplinske provod -
ljivosti bakra), neophodno je uvoenje jakih dezoksidanata (fosfora, mangana,
silicija i dr.), uz ogranienje sadraja kisika do 0,03 %. U naroito odgovornim
konstrukcijama (npr. Brodski cjevovodi, posude itd.), sadraj kisika se ne
dozvoljava iznad 0,01 %. Potrebno je imati na umu da se pri primjeni fosfora, u
cilju dezoksidacije, njegov sadraj mora ograniavati, poto on takoe obrazuje
lahkotopljive eutektikume.
Dezoksidant, uestvujui u metalurkom procesu zavarivanja, pored
dezoksidacije, istovremeno legira metal, pa to moe smanjiti korozionu posto -
janost i elektrinu provodljivost metala:
- prisustvo odreenih primjesa pogoduje sklonosti metala avova prema obrazo -
vanju pukotina. Kao opasne primjese u tom pogledu smatraju se bizmut i
olovo. Bizmut, obrazujui niz oksida, daje lahkotopljivi eutektikum (Tt = 270
0
C), a olovo, obrazujui takoe okside, daje lahkotopljivi eutektikum sa
temperaturom topljenja 326
0
Pri zavarivanju aluminijskih bronzi lahko se obrazuje tekotopljivi oksid
Al
C. Zato se sadraj bizmuta ograniava ispod
0,002%, a olova ispod 0,005%, ili se oni vezuju u tekotopljiva jedinjenja
pomou uvoenja u rastop cerija i cirkonija, koji istovremeno imaju ulogu
modifikatora.
2
O
3
- bakar i njegove legure u rastopljenom stanju aktivno apsorbuju gasove, naro -
ito kisik i vodik, koji tetno utjeu na tehnoloke osobine i osobine vrstoe.
U vrstom stanju bakar neznatno rastvara vodik. Na slici 5.21. prikazana je
promjena rastvorljivosti vodika u bakru sa temperaturom.
koji prlja rastop, pogorava topljenje metala i osobine zavarenog spoja.
Za njegovo razaranje primjenjuju se topitelji na bazi fluorida, alkalnih i drugih
metala;
Slika 5.21.
Promjena rastvorivosti vodika u bakru sa temperaturom
pri pH
2
= 9,81 . 10
4
Pa (1 at)

Pri kristalizaciji metala rastopa, koja se odigrava vrlo brzo, zbog velike toplinske
provodljivosti bakra, dolazi do naglog smanjenja rastvorljivosti vodika u metalu,
pa atomarni vodik ne uspijeva da napusti metal. Oksid bakra se redukuje pomou
vodika, pri tome se obrazuje vodena para, pa to dovodi do pojave pora i pukotina
u avu. Dakle, kao uzronici poroznosti mogu biti vodik, koji nije uspio da se
izdvoji iz metala rastopa pri kristalizaciji, i vodena para, koja se pojavljuje kao
rezultat reakcije vodika sa kisikom iz oksida bakra (Cu
2
Nagomilana vodena para u mikroupljinama metala ava stvara pritisak, to
dovodi do znaajnih naprezanja i obrazovanja velikog broja mikropukotina. Ta
pojava je poznata kao vodena bolest bakra. Kao mjera za sprijeavanje vodene
O).
224
bolesti bakra koristi se smanjenje koliine vodika u zoni zavarivanja (primjena
suhih zatitnih gasova).
Bakar i njegove legure u tenom stanju mogu reagovati i sa ugljenmono - ksidom
(CO) i sa ugljendioksidom (CO
2
- pri zavarivanju bakra i njegovih legura dolazi do obrazovanja toplih (kristaliza-
cionih) pukotina. To je preuzrokovano velikim koeficijentom toplinskog ire -
nja, provodljivou, kao i prisustvom tetnih primjesa (kisika, antimona,
bizmuta, arsena, sumpora, olova), koje sa bakrom obrazuju lahkotopljive eute -
ktikume. Za obezbjeenje odgovarajuih osobina vrstoe metala ava potre -
bno je ograniiti sadraj tetnih primjesa;
), pri emu moe dolaziti do dezoksidacije bakra,
to takoe pogoduje obrazovanju pora.
Afinitet bakra prema azotu je vrlo mali. Azot je nerastvorljiv u bakru, pa se on ne
pojavljuje kao uzronik poroznosti, te se moe koristiti kao zatitni gas pri
zavarivanju bakra.
U pogledu otpornosti prema pojavi pora prednost se daje jednostranim sueljenim
spojevima sa potpunim provarivanjem, dok je zavarivanje unakrsnih i preklopnih
spojeva znatno oteano zbog pojave pora.
Pojava pora i mikoropukotina moe biti povezana sa pojavama skupljanja u procesu kristalizacije
- u avovima bakra i njegovih legura dolazi do obrazovanja krupnozrnaste
strukture. To je povezano sa dobrom toplinskom provodljivou bakra i njego -
vih legura, to potpomae intezivno provoenje topline od ava u osnovni
metal. Pri tome dolazi do stvaranja povoljnih uvjeta za usmjerenu kristalizaciju
od zone stapanja prema sredini rastopa. Poto se ne obrazuju novi centri
kristalizacije, u avu se obrazuje zona sa kristalima selektivne orijentacije.
Kristali se izduuju i obrazuju stubiastu strukturu u avu;
dobra toplinska provodljivost bakra oteava lokalno zagrijavanje, pa su za
zavarivanje potrebni jaki, sa koncentrisanim dovoenje, izvori topline. Usitnje-
ne krupnozrnaste strukture metala ava, pri zavarivanju vieslojnih avova,
mogue je iskivanjem svakog prethodno poloenog zavara dok se nalazi na
temperaturi iznad 600
0
veliki koeficijent toplinskog irenja bakra i njegovih legura zahtijeva primjenu
dopunskih mjera u cilju smanjenja deformacija zavarene konstrukcije;
C;
izraena teljivost bakra i njegovih legura u rastopljenom stanju (naroito
bronze) oteava njihovo zavarivnje u vertikalnom, a posebno u nadglavnom
poloaju. Za obrazovanje korijenog zavara bez greaka neophodna je primjena
podlonih ploa (podmetaa) od grafita;
pri zavarivanju mesinga pojavljuju se posebne tekoe. U procesu zavarivanja
cink jako isparava i sagorijeva (temperatura kljuanja cinka je 907
0
C, to je
znatno ispod temperature topljenja bakra), pa to smanjuje njegov sadraj u
metalu ava i pogorava kvalitet ava (pojavljuje se poroznost, smanjuje se
vrstoa). Pri tome se zagauje i okolna atmosfera parama cinka i njegovih
legura, koje su tetne po zdravlje zavarivaa. Ova tekoa moe se donekle
ublaiti predgrijavanjem radnog komada u intervalu temperatura od 300 do 350
0
C i poveanjem brzine zavarivanja, ime se umanjuje realizovanje tenog
metala i isparavanja cinka. Predgrijavanje je neophodno samo pri zavarivanju
225
mesinga debljine iznad 10 mm i pri zavarivanju dijelova koji se jako razlikuju
po debljini (u ovom sluaju se predgrijava dio vee debljine).

5.5.3. Specifinosti tehnologije zavarivanja bakra i njegovih legura

Odabrani postupak zavarivanja treba da omogui maksimalno koncentri - sano zagrijavanje radn
sa dobrim osobinama (mehanikim, korozio - nim itd).
Ona obezbjeuje dobijanje metala ava sa minimalnom koliinom tetnih
primjesa. Koriste se izvori jednosmjerne struje, sa ianom elektrodom na plus
(+) polu.
Zavarivanje varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs) je
pogodno za radne komade veih debljina (iznad 4 mm), a primjenjuje se vrlo
uspjeno i pri zavarivanju sueljenih spojeva u kombinaciji sa TIG postup - kom.
Postupkom TIG se izvodi korijeni zavar, a pomou MIGs zavari popune.
Varijanta MIGs je pogodna za izvoenje i ugaonih avova bakra i njegovih
legura. Takoe se uspjeno primjenjuje pri zavarivanju bakarnih polucijevi na
rezervoare ili dna rezervoara.
Zavarivanje varijantom MIG sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala (MIGp)
vrlo se uspjeno primjenjuje umjesto TIG postupka zavarivanja bakra i njegovih
legura. Odlikuje se veim brzinama zavarivanja, a i mogunou primjene u
prinudnim poloajima zavarivanja.
Metal debljine do 5 mm zavaruje se sa predgrijavanjem do 350
0
C, a sa
poveanjem debljine temperatura predgrijavanja se poveava na 600 do 800
0
C.
Vrlo je vano temperaturu predgrijavanja odravati u toku itavog procesa
zavarivanja, to se postie dodatnim zagrijavanjem radnog komada.
U nizu sluajeva, naroito pri zavarivanju u zatiti azota, primjenjuju se topitelji
na bazi bora, sa dodacima odgovarajuih dezoksidatora (aluminijumov praak,
ferofosfor, feromangan i dr.), ime se poboljava kvalitet ava.
Stranice ljeba i povrinu iane elektrode treba temeljno oistiti prije
zavarivanja. ienje se izvodi mehanikim putem (metalna etka, greba, brusni
papir i dr.) i nagrizanjem odgovarajuim sredstvom (rastvori azotne, sone i sum -
porne kisjeline), a zatim se vri ispiranje u vodi ili alkaliji sa suenjem u toplom
vazduhu.
Pri zavarivanju bakra i njegovih legura, naroito pri prenosu dodatnog metala u
mlazu (MIGs), koji se primjenjuje za debele limove, dolazi do razvijanja metalnih
para, od kojih treba zatiti zavarivaa (prema potrebi treba da koristi i gas
masku).
Za zatitu se najee koristi argon (istoe 99,96 do 99,99% Ar), dok je upotreba
helijuma ograniena zbog deficitarnosti i visoke cijene.
Kao zatitni gas moe se koristiti i azot (sa dopunskim njegovim suenjem i
preiavanjem silikagelom), zahvaljui tome to se azot ne rastvara u bakru i ne
stupa sa njim u reakciju. Upotrebom azota postie se, pored ekonomskog efekta
(velika razlika u cijeni u odnosu na argon i helij), jo jedan znaajan efekat, u
sutini ekonomskog karaktera.
Cjelishodna je upotreba smjee sa 70 do 80% Ar i 20 do 30% N
2
radi utede
argona ipoveanja produktivnosti (poveava se dubina uvarivanja).
Mogue je zavarivanje bakra i u zatiti vodika.
Ureaji i oprema za zavarivanje bakra i njegovih legura su isti kao i za
zavarivanje drugih metala.
226
Preporuuje se upotreba prenika iane elektrode od 1,6 mm i zavarivanje u
nagnutom poloaju pod uglom od 45
0
Osnovni metal
kako bi se smanjila opasnost od nastajanja
ulegnutih avova.
U tabeli 5.10. dati su okvirni podaci za zavarivanje bakra i njegovih legura
varijantom MIG sa prenosom dodatnog metala u mlazu (MIGs).

Tabela 5.10.
Okvirni podaci za MIGs zavarivanje bakra i njegovih legura
Debljina
osnovnog
metala
( mm )
Prenik
iane
elektrode
( mm )
Jaina
struje
zavarivanja
( A )
Potronja
istog
argona
( l/min )
Napomena
SD Cu
isti bakar
SF - Cu
6 1.6 250 do 300 18 do 20 Zavariv i sa
prenikom 2,4 mm
6 do 10 1.6 250 do 300 18 do 20
10 do 20 2.4 380 do 420 18 do 20 Predgrijavanje na
300 do 600
o
C
10 2.4 400 do 420 18 do 20
Aluminijske bronze
CuAl5 i CuAl8
6 1.6 225 do 270 18 do 20
6 do 10 1.6 225 do 270 18 do 20
Kalajne bronze
CuSn4 i CuSn8
6 1.2 200 do 210 18 do 20
6 do 10 1.6 210 do 240 18 do 20
Legure bakar nikl
CuNi5Fe i
CuNi30Fe
6 1.2 190 do 210 18 do 20 Ne zavarivati
suvie pregrijan
radni komad
6 do 12 1.6 210 do 300 18 do 20
> 12 1.6 210 do 300 18 do 20
Legure bakar cink
CuZn40 i CuZn39Pb
6 1.2 200 do 210 18 do 20
12 do 30 1.6 210 do 240 18 do 20
Silicijska bronza
CuSi2Mn
6 1.6 280 do 320 18 do 20
6 do 12 1.6 300 do 350 18 do 20
20 1.6 320 do 360 18 do 20
2.4 400 do 460 18 do 20

5.6. PRIMJER ZAVARIVANJA CIJEVI OD BAKARNIH LEGURA

Cijevni sklop primarnog dijela izmjenjivaa sastavljen je od 502 cijevi dimenzija
22 / 19 x 6200 mm (debljina stijenke 1,5 mm) u kvaliteti .1212.
Zbog nedostatka projektom predvienih cijevi, ugraene su mesingane
cijevi dimenzija 20 / 17,5 x 6180 mm. Poto ni mesingane cijevi nisu imale
potrebnu duinu, iste su nastavljene plinskim zavarivanjen kao to je prikazano
na slici 5.22.

Nastavljanje mesinganih cijevi zavarivanjem

227
Po izvrenom nastavljanju krajevi cijevi na duini od po 80 mm su plinski areni sa
obje strane. Poto u procesu hladne deformacije stijenka mesingane cijevi dobija
kovnu strukturu, mora se izvriti rekristalizaciono arenje na temperaturi od 600-
700
0
Slika 5.22.
a) Nastavljanje mesinganih cijevi zavarivanjem,
b) Montana skica cijevnog snopa
7. POSTUPCI ZAVARIVANJA

7.1. RUNO ELEKTROLUNO ZAVARIVANJE

7.1.1. Definicije pojmova i nazivi

Na osnovu standarda postoje slijedee definicije pojmova i naziva :
ZAVARENI SPOJ je cjelina, ostvarena zavarivanjem, koja obuhvata do -
dirne dijelove zavarenih komada. Okarakteristan je meusobnim poloajem
zava - renih dijelova.
C u trajanju od 120 sekundi. Ovo arenje nam je potrebno zbog plastine
deformacije prilikom valjanja i pertlovanja krajeva cijevi u cijevne zidove.

228
LIJEB je pripremljeno mjesto na osnovnom materijalu radi
uspjene izrade ava. Elementi lijeba su prikazani na slici 7.1.
Slika 7.1.
Elementi lijeba

ZAVAR je ovrsnuti rastaljeni dodatni materijal nastao u jednom prolazu
zavarivanja (slika 7.5.b.).
SLOJ dobijamo ako lijeb ispunjavamo poprenim klaenjem vrha elektrode u toku zavarivanja
AV je materijalizovano mjesto spajanja a predstavlja ovrsnuti rastaljeni
metal koji je stvoren prilikom zavarivanja taljenjem (u jednom ili u vie
prolaza zavarivanja). U sluaju zavarivanja tlakom av nastaje
ovravanjem materijala koji je pri zavarivanju bio omekan. av se moe
sastojati iz jednog ili vie zavara ili slojeva.
Elementi ava su prikazani na slici 7.2.

Slika 7.2.
Elementi ava
229
1. osnovni materijal; 8 - ivica ava;
2. lice ava (povrina ava); 9 - dubina uvara;
3. nalije ava; 10 - nadvienje ava;
4. korijen ava; 11 - irina ava;
5. uvar; 12 - debljina ava;
6. granica uvara; 13 - debljina navara.
7. zona utjecaja topline (ZUT);

Vrste avova prema kontinuitetu

Prema kontinuitetu i meusobnom poloaju zavarenih mjesta, avovi se
dijele na slijedee vrste:
Neprekidni av, koji obuhvata cijelu duinu spajanja. Koristi se i kao
zaptivni av.
Uporedno isprekidani av, kao na slici 7.3.
Slika 7.3.
Uporedno isprekidani av

Naizmjenino isprekidani av, kao na slici 7.4.
Slika 7.4.
Neizmjenino isprekidani av
Vrste avova s obzirom na broj zavara

S obzirom na broj zavara, odnosno slojeva iz kojih se sastoji, av moe biti:
Jednoprolazni av, koji se sastoji iz jednog zavara 7.5.a.
Slika 7.5.
Vrste avova s obzirom na broj zavara

230

Vieprolazni av, koji se sastoji iz vie zavara (slika 7.5.b.).
Vieslojni av, koji se sastoji iz vie slojeva (slika 7.5.c.)

Vrste avova prema poloaju zavarivanja

avovi dobiveni zavarivanjem taljenjem, mogu pri zavarivanju biti izraeni
u jednom od slijedea etiri osnovna poloaja:
a) horizontalan (slika 7.6.)
b) horizontalno - vertikalan (slika 7.7.)
c) vertikalan (slika 7.8.)
d) iznad glave (slika 7.9.)
Slika 7.6.
Horizontalan poloaj

Slika 7.7.
Horizontalno - vertikalan poloaj Vertikalan poloaj

Slika 7.9.
Nadglavni poloaj

7.1.2. Runo zavarivanje obloenom elektrodom

Pri runom elektrolunom zavarivanju obloenom elektrodom, luk se
uspostavlja izmeu taljive obloene elektrode i osnovnog materijala (slika

231
7.10.).
Slika 7.10.
Shema runog elektrolunog zavarivanja obloenom elektrodom
1 - metalno jezgro elektrode;
2 - obloga elektrode;
3 - elektrini luk;
4 - krater;
5 - talina;

Elektroda se sastoji iz metalnog jezgra cilindrinog oblika (duine od 300 do
450 mm i prenika od 2 do 6 mm) i omotaa koji se zove obloga. Metalno
jezgro elektrode se vezuje na izvor struje. Uslijed dejstva topline luka topi se
obloga i metalno jezgro elektrode. Rastaljeni metal jezgra elektrode slui kao
dodatni materijal koji popunjava lijeb obrazujui av. Pri taljenju obloge
elektrode obrazuje se troska koja prekriva rastaljeni metal.
U procesu runog elektrolunog zavarivanja elektroda se pomjera u smjeru
zavarivanja priblino konstantnom brzinom. Pri tom vrh elektrode moe da
se kree na slijedee naine (slika 7.11.):
Slika 7.11.
Kretanje vrha elektrode pri zavarivanju
Svi zavarivaki radovi dijele se na navarivanje i zavarivanje.
Navarivanje podrazumijeva izvoenje vie zavara, postavljenih jedan uz
drugi sa odreenim meusobnim preklapanjem, kako bi se dobio
kompaktan navaren sloj metala. Navarivanje se vri onda kada se eli na
povrinu elementa nanijeti sloj metala sa traenim osobinama (npr. sloj
metala velike tvrdoe) ili kada se ele poveati dimenzije istroenom
elementu (kod reparature). To znai, da se navarivanje koristi kako pri
izradi novih tako i pri popravljanju istroenih elemenata. Primjena
navarivanja je ekonomina samo u sluaju ako je debljina nanijetog sloja
metala vea od 1 - 2 mm. Za manje debljine nanijetog sloja metala
primjenjuju se drugi tehnoloki postupci.
Zavarivanjem nazivamo spajanje dva ili vie elemenata u jednu nerazdvo -
jivu cjelinu, izvoenjem jednog ili vie zavara ili slojeva na mjestu spoja.
Zavari - vanje elemenata i konstrukcija predstavlja najrasprostranjeniju
vrstu zavarivakih radova.

7.1.3. Reimi runog zavarivanja

Reim runog zavarivanja uglavnom zavisi od debljine osnovnog
materijala i poloaja ava u prostoru u toku zavarivanja a odreen je
strujom zavarivanja. Na osnovu toga imati emo slijedee :
Prenik elektrode se odreuje u zavisnosti od debljine lima koji se
zavaruje:
232
Debljina lima, u mm.. 2 3 4-5 6-8 9-12 13-15 16-20
>20
Prenik elektrode, u mm. 2 3 3-4 4 4-5 5 5-6 6
Kod debljine limova iznad 4 mm izvrenje zavarivanja se obavlja sa
vie zavara ili slojeva. Ako na mjestu spoja postoji lijeb (naprimjer, kao
kod V-ava) prvi (korijeni) zavar se obino izvodi sa elektrodom prenika 3 -
4 mm zbog teih uvjeta rada u dnu lijeba, dok se ostali zavari izvode sa
elektrodama veeg prenika. Poslije popunjavanja lijeba sa svim
predvienim zavarima, korijen ava se izlijebi izvede zavrni (pokrivni)
korijeni zavar sa elektrodom prenika 3 mm za limove debljine do 5 mm a sa
elektrodom prenika 4 mm za limove debljine 6 mm i vie.
Struja zavarivanja se odreuje prema odabranom preniku
elektrode i predstavlja vaan uvjet za dobijanje kvalitetnog zavarenog spoja.
Vrijednosti za struju zavarivanja propisuje proizvoa elektroda u
optimalnim granicama koje obezbjeuju dobijanje kvalitetnog ava.
Smanjivanje struje zavarivanja ispod njene donje granice pogorava
stabilnost luka i dovodi do nedovoljnog uvara, dok njeno poveanje iznad
gornje granice dovodi do pregrijavanja elektrode, opadanja obloge, prtanja
rastaljenog metala i dobijanja vrlo neravne povrine ava. Smatra se da se
elektroda na kraju svog taljenja nesmije zagrijati vie od 600 - 800
0
Slika 7.12.
Zavisnost struje zavarivanja od prenika elektrode
C. Na
slici 7.12. date su vrijednosti za struju zavarivanja u zavisnosti od prenika
elektrode. Optimalne veliine struje zavarivanja se nalaze u podruju
izmeu crtkanih linija.
Struja zavarivanja se moe odrediti u zavisnosti od prenika
elektrode i dozvoljene gustine struje prema slijedeem izrazu:
e z
A j I =
gdje je:
I
z
- struja zavarivanja, u A;
j - dozvoljena gustina struje, u A/mm
2
;
A
e
- d
e
2
/4 - povrina poprenog presjeka jezgra elektrode, u mm
2
.
Dozvoljena gustina struje za rut
Za d
e
, u mm
Dozvolj. j, u A/mm
2

233
Za priblino odreivanje struje zavarivanja moe se u praksi koristiti
e z
d m I =
gdje je:
I
z
m - koeficijent (m = 30 kod d
e
= 3 mm i m = 40 - 50 kod d
e
= 4 - 6 mm);
d
e
- prenik elektrode, u mm
Na osnovu dijagrama na slici 7.12. dobijene su slijedee srednje vrijednosti
struje zavarivanja u zavisnosti od prenika elektrode:
d
e
, u mm.
I
z
, u A.
Navedene vrijednosti za struju zavarivanja treba smatrati kao opu
preporuku, poto na njenu veliinu utjeu (osim prenika elektrode) tip
obloge elektrode, debljina osnovnog materijala, oblik zavarenog spoja i
njegov poloaj u prostoru.
Pri zavarivanju u vertikalnom poloaju, struja zavarivanja se smanjuje za 15 - 20% u odnosu na p
Pri zavarivanju u poloaju iznad glave, struja zavarivanja se smanjuje za
20-25% u odnosu na potrebnu struju zavarivanja u horizontalnom poloaju
a prenik elektrode ne treba da bude vei od 4 mm. Radi olakavanja
prenosa materijala sa vrha elektrode u av, zavarivanje u poloaju iznad
glave treba vriti sa kratkim lukom.
Kod vee brzine zavarivanja struja zavarivanja se mora poveati, dok se kod
manje brzine mora smanjiti. Ova zakonitost je definirana uvoenjem pojma
pogonska energija q
p
= q/v
z
( )
e
d A = 8 6
1
(J/cm).
Na reim zavarivanja jo utjee duina (odnosno napon) luka. Duina luka
ne treba da bude vea od prenika jezgra elektrode. Dubina uvara pri
runom elektrolunom zavarivanju sueljenih spojeva iznosi od 1,5- 4 mm,
dok irina ava zavisi od prenika elektrode i veliine poprenih oscilacija
vrha elektrode.
Pri zavarivanju sueljenih spojeva u horizontalnom poloaju, radi
obezbjeenja optimalnih uslova za formiranje ava, povrina poprenog
presjeka jednog zavara mora biti u slijedeem odnosu prema preniku
elektrode:
Za prvi (korijeni) zavar:

Za ostale zavare:
( )
e
d A = 12 8
1

gdje je:
A
1
- povrina poprenog presjeka korijenog zavara, u mm
2
;
A
n
- povrina poprenog presjeka svakog od ostalih zavara, u mm
2
;
d
e
- prenik elektrode, u mm.
Povrina poprenog presjeka jednog zavara u zavisnosti od odabranog tipa i
prenika elektrode, struje i brzine zavarivanja odreuje se prema slijedeem
izrazu:
234
=
z
z z
z
v
I
A
gdje je:
A
z
povrina poprenog presjeka jednog zavara, u cm
2
;
z
- koeficijent taljenja, u g/Ah;
I
z
v
z
- brzina zavarivanja, u cm/h;
- gustina metala zavara, u g/cm
3
=
z
z z
z
A
I
v
.
Ako odredimo povrinu poprenog presjeka jednog zavara prema prethod -
nom izrazu moemo izraunati brzinu zavarivanja na osnovu izraza.
cm / h
Brzina runog elektrolunog zavarivanja iznosi do 15 m/h.
Kod prorauna deformacija uslijed zavarivanja neophodno je odrediti
pogon- sku energiju, koja je data slijedeim izrazom:
z
ef z l
z
p
v
I U
v
q
q

= = J / cm
Ako se brzina zavarivanja odredi p
=
z
z z
z
A
I
v
3600
cm / h
to iz prethodnog izraza moemo dobiti odnos I
z
/v
z
z
z
z
z
A
v
I

=
3600
:
cm / h
Ako u prethodnom izrazu zamijenimo, napravimo zamjenu
dobiemo slijedei izraz za q
p
z
ef z l
p
A U
q

=
3600
:
J / cm
Pri runom elektrolunom zavarivanju sa raznim vrstama obloenih
elektroda malo se mijenjaju napon luka, efektivni koeficijent korisnog
dejstva i koeficijent taljenja. Ako se u zadnjem izrazu zamijene
odgovarajue srednje vrijednosti, to emo imati:
z p
A q = 605 J / cm
gdje je:
A
z
- povrina poprenog presjeka jednog zavara, u mm
2
.
235
Za praktine proraune prethodni izraz daje dovoljno tane vrijednosti
pogonske energije q
p
3 2 1
2 A A A A
uk
+ + =
, pa se moe koristiti pri proraunu deformacija uslijed
zavarivanja.
Za odreivanje potrebnog broja zavara u jednom avu neophodno je
izraunati ukupnu povrinu poprenog presjeka navarenog metala.
Navedena povrina za V - av (slika 7.13.) moe se izraunati na slijedei
nain:

odnosno
( ) ( ) ( ) | | 6 2 2 3 2 2
1 1
2
+ + + + = s tg f c d s tg f A
uk
mm
Kod X - ava proraun ukupne povrine poprenog presjeka navarenog
metala vri se na slian nain kao kod V - ava, ali za obje strane.
2
Slika 7.13.
Ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala za V - av

Za priblino odreivanje ukupne povrine poprenog presjeka navarenog
metala za razne vrste avova kod sueljenih spojeva moe se koristiti
dijagram na slici 7.14.
Ako je poznata ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala za
dati av, povrina poprenog presjeka prvog (korijenog) zavara A
1
i
povrina poprenog presjeka svakog od ostalih zavara A
n
1
1
+
=
n
uk
A
A A
n
, moemo odrediti
potreban broj zavara (broj prolaza zavarivanja) prema slijedeem izrazu:

Pri zavarivanju kutnih avova prenik elektrode se obino odreuje u
zavisnosti od katete ava:
Kateta ava k, u mm..
Prenik elektrode d
e
, u mm.
236
Pri runom zavarivanju kutnih avova sa jednim prolazom zavarivanja
mogu se izvesti avovi ije katete ne prelaze veliinu od 8 mm. avove sa
katetama veim od 8 mm treba izvesti sa dva ili vie prolaza zavarivanja, pri
emu popreni presjek jednog zavara ne treba da bude vei od 30 - 40 mm
2
v uk
k
k
A =
2
2
.
Kod odreivanja broja zavara potrebno je znati ukupnu povrinu popre -
nog presjeka navarenog metala, koja se za kutni av izraunava prema
slijedeem izrazu:
mm
2

gdje je:
A
uk
- ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala, u mm
2
;
k - kateta ava, u mm;
k
y
Slika 7.14.
Odreivanje ukupne povrine poprenog presjeka navarenog metala
u zavisnosti od debljine lima i vrste ava

Koeficijent k
- koeficijent poveanja, koji uzima u obzir postojanje zazora i ispupenja
ava.

y
se odreuje u zavisnosti od veliine katete ava:
Kateta ava k, u mm..
Koeficijent poveanja k
y
Ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala kod T - spojeva
..
237
moe se priblino odrediti u zavisnosti od katete ava (1) ili od debljine lima
(2 i 3) prema slici 7.15. Broj zavara (broj prolaza zavarivanja) se izraunava
na taj nain to se ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala
(A
uk
) podijeli sa maksimalno dozvoljenom povrinom poprenog presjeka
jednog zavara (30 do 40 mm
2
), to jest, n = A
uk
/30 40. Struja i brzina
zavarivanja T - spojeva se odreuje na isti nain kao kod sueljenih spojeva.
Slika 7.15.
Odreivanje ukupne povrine poprenog presjeka navarenog metala kod
T - spojeva u zavisnosti od debljine lima, katete i vrste ava
Pogonska energija pri zavarivanju kutnih avova se izraunava prema
jednadbi za q
p
. Ako se usvoji srednja vrijednost za k
y
2
2
395 3 , 1
2
605 k
k
q
p
= =
= 1,3 i uzme u obzir
izraz to se pogonska energija moe priblino odrediti prema slijedeem
izrazu:
J / cm
gdje je:
k - kateta ava, u mm, ili
2
500 . 39 k q
p
= J / cm
gdje je:
k - kateta ava, u cm.

7.1.4. Zavarivanje sueljenih spojeva

Izbor vrste ava se vri uglavnom prema debljini osnovnog materijala.
Navesti emo avove koji se najee izvode.
I - av
Debljina osnovnog materijala se kree od 1 - 4 mm pri upotrebi elektroda
normalne prodornosti. Primjenom elektroda sa dubokim prodiranjem
mogu se na ovaj na - in zavarivati i limovi veih debljina. Razmak izmeu
elemenata zavisi od poloaja zavarivanja, debljine osnovnog materijala te
vrste elektrode i iznosi s
1
Slika 7.16.
I - av

= 0 - 2 mm.
I - av prikazan na slici 7.16.a. je izveden sa jednim zavarom sa jedne strane,
zbog ega obino dolazi do nedovoljnog ili neujednaenog uvara u korijenu
ava. Da bi se to izbjeglo postavlja se podlona traka ispod korijena ava kao
238
na slici 7.16.b. Na ovaj nain se mogu zavariti limovi debljine 3 - 8 mm pri
emu je s
1
V - av
= 2 - 8 mm. Podlona traka moe biti od istog metala kao i
osnovni materijal, u kom sluaju ostaje privarena uz av. Ako je podlona
traka od drugog metala (obino Cu), tada se uklanja poslije zavarivanja. I -
av sa podlonom trakom se najee primjenjuje u sluajevima kada je
nepristupaan korijen ava (naprimjer, kod sueljenog zavarivanja cijevi).
avovi izvedeni prema slici 7.16.a. i b. se primjenjuju samo kod statiki
optereenih elemenata. Ukoliko je zavareni elemenat izloen promjenljivom
ili udarnom optereenju, tada se I - av izvodi na taj nain to se korijen ava
izlijebi i ponovo zavari slika 7.16.c.). Ovo je potrebno zbog toga to
neprovaren korijen i podlona traka izazivaju poveanje koncentracije
napona zbog naglog skretanja linija sila.
V - av se izvodi kod limova debljine od 5 - 15 mm. Ugao otvora lijeba =
60
0
. Razmak u korijenu lijeba s
1
Slika 7.17.
V - av
a - V - av izveden sa vie zavara; 1 - k
b - V - av izveden sa vie slojeva; p - zavrni (pokrivni) k

U sluajevima na slici 7.17. a i b. potrebno je izlijebiti korijen ava i izvesti
zavrni korijeni zavar. Dubina lijeba za zavrni korijeni zavar treba da
iznosi 2 - 3 mm i na njegovim stranicama nesmije biti greaka. Kod
optereenja zavarenih elemenata na zamor, izvoenje zavrnog korijenog
zavara je obavezno.
= 0,4 mm. Zatupljenje korijena lijeba h =
0 - 3 mm. V - av moe biti izveden sa vie zavara (slika 7.17.a.) ili sa vie
slojeva (slika 7.17.b.). Brojevi oznaavaju redoslijed izvoenja.
X - av
X - av se izvodi kod limova debljine od 15 - 30 mm (slika 7.18.). Ugao otvora
lijeba =60
0
1
=0-4 mm. Zatupljenje korijena
lijeba h =1-3 mm. X - av moe biti izveden sa vie zavara ili sa vie slojeva.
Kod X - ava treba voditi rauna o redoslijedu zavarivanja poto to utjee na
pojavu kutne deformacije, koja je inae kod ovog ava najmanja. Na slici
7.18. je brojevima oznaen redoslijed izvoenja zavara. Korijen X - ava
treba obavezno izlijebiti prije nego se pristupi zavarivanju sa druge strane
lijeba, to jest prije izvoenja pokrivnog korijena zavara.
Slika 7.18.
239
X - av

Dvostruki U - av

Dvostruki U - av se izvodi kod limova debljine od 30 - 60 mm. Kut otvora
lijeba = 10
0
1
Ukoliko je razlika izmeu debljina limova koje treba sueljeno zavariti vea
od 3 mm, primjenjuje se zakoenje debljeg lima prema slici 7.19.
= 0 - 4 mm. Zatupljenje
korijena lijeba h = 1 - 3 mm. Poluprenik zaobljenja r = 3 - 5 mm.
Dvostruki U - av moe biti izveden sa vie zavara ili sa vie slojeva (slino
kao X - av na slici 7.18.).
Kod U-ava je manji utroak dodatnog materijala nego kod odgovarajueg
V-ava ali je tea obrada ivica lijeba. Korijen dvostrukog U-ava treba
obavezno izlijebiti prije izvoenja pokrivnog korijenog zavara.

Sueljeno zavarivanje limova razliitih debljina

Slika 7.19.
Zavarivanje limova razliitih debljina

Zakoenjem debljeg lima se omoguava normalno sueljeno zavarivanje dva
lima razliite debljine a osim toga se izbjegavaju nagle promjene toka linija
sila, to dovodi do smanjenja koncentracije napona u podruju ava.
Zavarivanje dva lima razliite debljine se moe izvesti sa V ili X - avom.

Zavarivanje preklopnih i T-spojeva

T - spojevi

T - spojevi se ostvaruju kutnim avovima. Najei sluajevi izvoenja
kutnih avova prikazani su na slici 7.20.
240
Slika 7.20.
Kutni avovi

Kao to se vidi na slici 7.20.a i b. kutni av se moe izvesti sa jednim ili vie
zavara u zavisnosti od debljine osnovnog materijala i veliine optereenja
koje av treba da izdri. Kod kutnih avova je veoma vano da se kvalitetno
izvede korijeni zavar, poto nije mogue korijen izlijebiti i izvesti pokrivni
korijen zavar. Najpodesniji nain izvoenja kutnih avova je prikazan na
slici 7.20.c. Ovdje su stvoreni uvjeti za ravnomjerno formiranje ava, poto
su oba kraka T - spoja nagnuta pod kutem od 45
0
Slika 7.21.
Presjeci kutnih avova

a elektroda se nalazi u
vertikalnom poloaju. Ovaj poloaj je za zavarivaa najudobniji i
omoguava dobijanje najkvalitetnijeg ava. Zbog toga treba nastojati da se
konstrukcija, uz pomo raznih tipova pozicionera, postavi tako da je mogue
to vei broj kutnih avova izvesti u tom poloaju. Izraz zavarivanje "u
koritu" je u upotrebi u proizvodnji, poto do sada nije pronaen
odgovarajui struni izraz za taj poloaj zavarivanja. Kutni avovi mogu biti
izvedeni tako da je povrina ava ispupena, ravna ili udubljena (slika 7.21.).
Oblik povrine kutnog ava zavisi prije svega od vrste elektrode. Ako se
upotrebi elektroda koja daje gust talina doi e do obrazovanja ispupenog
ava, dok upotreba elektrode koja daje tean talina dovodi do obrazovanja
udubljenja ava. Kutni avovi sa ispupenom povrinom ava se
preporuuju za elemente koji su podvrgnuti statikom optereenju. Pri
promjenljivom i udarnom optereenju povoljniji su kutni avovi sa
udubljenom povrinom ava.
Kutni avovi sa ravnom povrinom ava se po svojim svojstvima
nalaze izmeu ispupenih i udubljenih avova, zbog ega su najee u
upotrebi. Veliina presjeka kutnog ava se odreuje veliinom u njega
upisanog pravouglog trougla (sl. 7.21.d.). Kateta k tog trougla odreuje
veliinu ava. Naime, smatra se da je maksimalna vrstoa kutnog ava
postignuta ako je kateta k jednaka debljini lima (ako su kraci T - spoja od
lima razliitih debljina, onda je mjerodavna debljina tanjeg lima).
241

Prema tome, poveanje katete ava k iznad debljine lima nema nikakvog
opravdanja. Kod prorauna vrstoe ava mjerodavna je raunska debljina
kutnog ava "a" (slika 7.21.d.). Za kutne avove prema slijci 7.21. nije
potrebna izrada posebnog lijeba, pa je priprema ivica limova jednostavna.
Meutim, oblik ovakvih kutnih avova dovodi do naglog skretanja linija sila,
to je vrlo nepovoljno kod optereenja konstrukcija na zamor. U tom sluaju
se preporuuju 1/2 V i K - avovi kod kojih je skretanje linija sila znatno
povoljnije, pa je i koncentracija napona manja (slika 7.22.).
Slika 7.22.
1/2 V i K - av

1/2 V - av se primjenjuje kod limova debljine od 5 - 15 mm. Ovaj av je
naroito podesan za zavarivanje sueljenih i T - spojeva u horizontalno -
vertikalnom poloaju. Kut otvora lijeba = 50
0
. Razmak u korijenu lijeba
s
1
= 0 - 4 mm. Zatupljenje u korijenu lijeba h = 0 - 3 mm.
K - av se primjenjuje kod limova debljine od 12 - 60 mm. Kut otvora lijeba
= 50
0
1
Preklopni spojevi
= 0 - 4 mm. Zatupljenje u korijenu
lijeba h = 0 - 3 mm.
Kutni avovi se primjenjuju i kod izvoenja preklopnih spojeva. Nain
izvoenja preklopnih spojeva je prikazan na slici 7.23. Preklopni spojevi se
primjenjuju prilino rijetko i to najee za spajanje krajeva kutnika sa
limom.
Slika 7.23.
Preklopni spoj

242
Osnovni nedostatak preklopnih spojeva je u poveanoj koncentraciji napona
u odnosu na sueljene spojeve, kao i u nepotrebnom utroku materijala za
preklop. Debljina limova d obino ne prelazi 10 - 12 mm.
Postupci izvoenja avova

Slika 7.24.
Postupci izvoenja avova :
- strelice A i A' pokazuju opi smjer
- strelice 1, 2, 3, 4, 5 i 1', 2', 3', 4' po
i redoslijed zavarivanja povratn

Da bi se smanjile deformacije konstrukcija uslijed zavarivanja, preporuu -
ju se slijedei najvaniji postupci pri runom elektrolunom zavarivanju:
Kratki avovi (ija duina ne prelazi 250 - 300 mm) zavaruju se bez prekida
prema slici 7.24.
avovi srednje duine (od 300 - 1000 mm) se zavaruju ili bez prekida od
sredine prema krajevima (slika 7.24.b.) ili povratnim korakom (slika 7.24.c.)
ili na preskok povratnim korakom (slika 7.24.d.).
Dugaki avovi (iznad 1000 mm) se zavaruju povratnim korakom od sredine
prema krajevima, najee sa dva zavarivaa koji rade istovremeno (slika
7.24.e.).
243
Zavarivanje povratnim korakom utjee na smanjivanje deformacija uslijed
zavarivanja na nain kako je to prikazano na (slici 7.25).
Slika 7.25.
Utjecaj zavarivanja povratnim korakom na smanjivanje deformacije uslijed
zavarivanja
a) Shema zavarivanja povratnim korakom;
b) promjena temperature uslijed zavarivanja;
c) popreni naponi uslijed zavarivanja povratnim korakom;
d) popreni naponi uslijed zavarivanja bez prekida po itavoj
duini ava;
e) opi smjer zavarivanja;
f) 1, 2, 3, 4 - smjer i redoslijed zavarivanja povratnim
korakom.

244
Slika 7.26.
Izvoenje avova po duini kada je debljina osnovnog materijala
vea od 20 - 25 mm
a) izvoenje prvog sloja;
b) popreni presjek avova prikazanih na slikama
pod c, d i e;
c) zavarivanje u blikovima;
d) zavarivanje u sekcijama (kaskadno);
e) zavarivanje u "piramidi";
l- dozvoljena

Pri zavarivanju elemenata velike debljine, popunjavanje lijeba slojevima
bez prekida se ne smije vriti, kako zbog nastajanja znatnih deformacija
uslijed zavarivanja, tako i zbog mogunosti pojave prslina u prvom sloju
ava. Naime, prvi sloj ava se suvie ohladi prije izvoenja drugog sloja, pa
se svi naponi nastali pri hlaenju koncentriu u njemu zbog velike razlike
izmeu povrine poprenog presjeka tog sloja i osnovnog materijala (slika
7.26.a.). Ukoliko materijal ava ne moe da izdri nastale napone dolazi do
pojave prslina. Da bi se sprijeilo stvaranje prslina, pri zavarivanju
elemenata velike debljine treba da bude mali vremenski razmak izmeu
izvoenja susjednih slojeva. U tu svrhu se primjenjuju postupci izvoenja
vieslojnih avova, koji su prikazani na slici 7.26.c do e. Njihov popreni
presjek prikazan je na slici 7.26.b. Kod zavarivanja u blokovima (slika
7.26.c.) susjedni slojevi se ne smiju poklapati radi onemoguavanja stvaranja
greaka na poetku i na kraju pojedinih slojeva odnosno blokova.
Kod zavarivanja u sekcijama (slika 7.26.d.) im se izvri zavarivanje
jednog sloja odmah se prelazi na zavarivanje slijedeeg sloja, kako bi se
izbjeglo da se prethodno zavareni sloj ohladi. Zavarivanje u "piramidi" se
izvodi od sredine krajevima istovremeno sa dva zavarivaa, na nain kako je
to prikazano na slici 7.26.e.

7.1.4. Zavarivanje poloenom elektrodom

Zavarivanje poloenom elektrodom jeste postupak poluautomatskog zava -
rivanja sueljenih i T - spojeva (slika 7.27.). Kod ovog postupka zavarivanja
se specijalne elektrode sa debelom oblogom duine 1,5 - 2,0 m postavljaju u
horizontalni poloaj u lijeb kod sueljenog spoja, odnosno u kut kod T -
spoja.
Slika 7.27.
245
Shema zavarivanja poloenom elektrodom sueljenih (a) i T - spojeva (b)

Elektrode su poloene po duini budueg ava jedna iza druge. Jedan kraj
tog niza elektroda se spoji sa izvorom struje a na drugom kraju se
uspostavlja luk pomou posebne ugljene elektrode. Luk prelazi sa kraja
jedne na poetak susjedne elektrode u nizu. Elektrode i luk su pokriveni
bakarnom inom koja upravlja luk prema lijebu u osnovnom materijalu.
Bakarna ina istovremeno odvodi toplinu, to omoguava upotrebu
elektroda vee duine, jer na taj nain smanjuje njihovo krivljenje. U toku
procesa zavarivanja luk se ne vidi. av se formira taljenjem poloenih
elektroda.
Ovaj postupak zavarivanja je produktivniji od runog zavarivanja obloe -
nom elektrodom, jer jedan zavariva moe istovremeno da rukuje sa
nekoliko takvih ureaja. Vea primjena ovog postupka zavarivanja je
ograniena zbog slije - deih nedostataka:
- potrebna je briljiva priprema ivica lijeba u osnovnom materijalu;
- potrebno je imati bakarne ine za svaku vrstu ava;
- nije mogue u toku rada kontrolisati proces zavarivanja;
- provarivanje korijena po duini ava nije uvijek dobro.

7.1.5. Gravitaciono zavarivanje

Gravitaciono zavarivanje predstavlja postupak poluautomatskog zavariva -
nja sueljenih i T-spojeva (slika 7.28.). Kod gravitacionog zavarivanja sa
konstan - tnim kutem nagiba elektrode (slika 7.28.a.), debelo obloena
elektroda je uvre - na jednim krajem u kliznu stezaljku 2 (koja slobodno
klizi po stubu 3), dok se drugim krajem oslanja na osnovni materijal. Luk se
uspostavlja poslije ukljuivanja struje preko specijalnog prekidaa. Poto se
elektroda uslijed taljenja skrauje, stezaljka 2 klizi niz stub 3 sve do
ograniivaa 4, kada se luk automatski prekida i gasi.
Za sve vrijeme zavarivanja elektroda je zadrala konstantan kut
nagiba , pri emu je vrh elektrode klizio po osnovnom materijalu. Kod
gravitacionog zavarivanja sa promjenljivim kutem nagiba elektrode (7.28.b),
njen gornji kraj je uvren u stezaljku 2, koja je pomou zgloba 4 vezana za
stub 3. Luk se uspostavlja poslije ukljuivanja struje, pri emu se elektroda
topi klizei svojim vrhom po osnovnom materijalu. U toku taljenja elektroda
se skrauje stalno poveavajui kut nagiba , poto zglob 4 ne mijenja svoj
poloaj na stubu 3.
U oba sluaja gravitacionog zavarivanja vrh elektrode klizi po osnovnom
materijalu, oslanjajui se ivicom obloge na njega (slika 7.28.c.). Metalno
jezgro elektrode je na taj nain izolovano od osnovnog materijala. I kod ovog
postupka zavarivanja jedan zavariva moe da rukuje sa nekoliko takvih
ureaja, pa je produktivnost rada vea u odnosu na runo zavarivanje
obloenom elektrodom. Duina elektrode za gravitaciono zavarivanje iznosi
700 mm.

246

Slika 7.28.
Shema gravitacionog zavarivanja

7.1.6. Zavarivanje pod vodom

Shema runog elektrolunog zavarivanja pod vodom je prikazana na slici
7.29. Kod ovog postupka zavarivanja luk gori u plinskom mjehuru, koji se
stvara i odrava zbog isparavanja i razlaganja okolne vode pod toplinskim
dejstvom luka. Obino se za zavarivanje pod vodom koristi istosmjerna
struja prave polarnosti. Luk u plinskom mjehuru gori stabilno. Mogue je
uobiajene vrste avova izvesti u svim poloajima zavarivanja. Prenik
jezgra elektrode iznosi 4 - 55 mm.
Slika 7.29.
Shema elektrolunog zavarivanja pod vodom
247

2 - luk;
3 - jezg
Obloga elektrode je premazana otpornim vodonepropusnim
premazom. avovi izvedeni pod vodom zadovoljavaju u pogledu vrstoe.
Meutim, dolazi do poveanog sadraja vodika u talini, to dovodi do
obrazovanja pora i pada plastinosti metala ava. Struktura metala
zavarenog spoja pokazuje znake breg hlaenja poslije zavarivanja, dok je
zona utjecaja topline suena. Zavarivanje pod vodom je mogue u rijenoj i
u morskoj vodi. Obino se izvodi do 30 - 40 m dubine zbog zavarivaa
ronioca, koji mora da radi u vrlo tekim uvjetima visokog vodenog pritiska.
Perspektiva razvoja zavarivanja pod vodom se kree u pravcu primjene
poluautomata i automata sa korienjem argona kao zatitnog plina.

7.2. ZAVARIVANJE POD PRAKOM

Sa ciljem da se povea produktivnost rada i pobolja kvalitet zavarivanja, u
proizvodnji zavarenih konstrukcija uveden je niz automata za elektroluno
zavarivanje. Principijelna shema jednog takvog automata prikazana je na
slici 7.30.
Slika 7.30.
Shema automata za elektroluno zavarivanje

1 - bubanj sa koturom elektrodne ice; 6 - tokii za dodavanje ele
2 - komandna tabla;
3 - pokretno postolje;
4 - elektromotor;
5 - reduktor;

Elektromotor 4 preko reduktora 5 pokree tokie 6 koji elektrodnu icu
dodaju prema osnovnom materijalu. Elektrini luk se uspostavlja izmeu
vrha elektrodne ice 7 i osnovnog materijala. Dodavanje elektrodne ice se
vri u skladu sa brzinom njenog taljenja, pri emu duina luka pri
zavarivanju ostaje priblino konstantna. Dovod struje za zavarivanje na
elektrodnu icu se vri na nekoliko centimetara od luka. Poto se elektrodna
ica neprekidno dodaje, to je njeno zagrijavanje Dulovom toplinom malo.
Ovo omoguuje upotrebu veih gustina struje zavarivanja, pri emu ne
dolazi do pregrijavanja elektrodne ice.
248
Automat se nalazi na pokretnom postolju. Poseban elektromotor, preko
reduktora, pokree pogonske tokove postolja. Automat se kree
pravolinijski konstantnom brzinom, pri emu se brzina kretanja moe
kontinualno mijenjati.
Prema nainu regulacije rada automata sa taljivom elektrodnom icom,
postoje dvije vrste automata:
Automati sa regulacijom brzine dodavanja elektrodne ice u toku
zavarivanja;
Automati sa konstantnom brzinom dodavanja elektrodne ice u
toku zavarivanja.
Kod automata prvog tipa najee se koriste ureaji kod kojih se vri
regulacija brzine dodavanja elektrodne ice prema naponu luka. Kod ove
vrste automata je uspostavljena veza izmeu brzine dodavanja elektrodne
ice i napona luka, odnosno duine luka. Pri normalnom (zadanom) naponu
luka, odnosno duini luka, automat dodaje elektrodnu icu brzinom koja je
priblino jednaka brzina njenog taljenja. Ukoliko doe do smanjenja duine
luka (npr. zbog pojave ispup - enja na zavarivanom elementu), automat
smanjuje brzinu dodavanja elektrodne ice. Ovo dovodi do poveanja duine
i napona luka te uspostavljanja prvobitnog stanja. Meutim, ukoliko doe
do poveanja duine luka (npr. zbog udubljenja na zavarivanom elementu),
automat poveava brzinu dodavanja elektrodne ice. Ovo dovodi do
smanjenja duine i napona luka na njihove prvobitne, odnosno zadane
vrijednosti. U toku procesa zavarivanja, brzina dodavanja elektrodne ice se
na gore opisani nain stalno mijenja, odnosno usklauje sa zadanim
naponom (i duinom) luka. Savremeni automati odravaju napon luka sa
tanou od 0,5 V. Ovo odgovara odravanju duine luka sa tanou od
0,2 - 0,3 mm, to je nemogue postii pri runom zavarivanju. Prema tome,
automati prvog tipa promjenom brzine dodavanja elektrodne ice pomou
odgovarajueg regulatora, odravaju reim zavarivanja na konstantnim
(zadanim) vrijednostima.
Kod automata drugog tipa vri se dodavanje elektrodne ice sa konstantom
brzinom koja je jednaka brzini njenog taljenja. Ovdje brzina dodavanja
elektrodne ice ne zavisi od napona luka ili drugih faktora. Kod ovog
automata samoregulaci - ja luka pri zavarivanju taljivom elektrodom je
toliko jako izraena da nije potrebna primjena posebnog regulatora kao kod
automata prvog tipa. Samoregulacija luka nastaje zato to se brzina taljenja
elektrodne ice mijenja sa poveanjem duine luka. Naime, brzina taljenja
elektrodne ice se smanjuje sa poveanjem duine luka, dok se poveava sa
smanjivanjem duine luka. To znai da kod automata sa konstantnom
brzinom dodavanja elektrodne ice, svaka promjena duine luka izaziva
promjenu brzine taljenja elektrodne ice. Na intezitet samoregulacije luka
najvei utjecaj imaju gustina struje zavarivanja i oblik spoljne
karakteristike izvora struje.
Pri malim gustinama struje, samoregulacija se odvija tako sporo da
ne moe dovoljno brzo da prati promjene duine luka. Sa poveanjem
gustine struje raste brzina taljenja elektrodne ice i pojaava utjecaj
samoregulacije. Pri gustini struje od 15 - 25 A/mm
2
i brzini dodavanja
elektrodne ice od 0,5 - 1 m/min, neophodna je upotreba automatske
regulacije brzine dodavanja elektrodne ice. U ovom sluaju nije mogua
249
upotreba automata sa konstantnom brzinom dodavanja elektrodne ice. Pri
gustini struje od 30 - 50 A/mm
2
i brzini dodavanja elektrodne ice od 1 - 2
m/min mogua je upotreba obje vrste automata. Meutim, pri gustini struje
od 50 - 100 A/mm
2
a) nepokretni automati (nemaju vlastiti mehanizam za kretanje, ve se
zavarivani element kree uz pomo posebnog ureaja);
i vie, kao i brzini dodavanja elektrodne ice od 2 - 6
m/min, prednost imaju automati sa konstantnom brzinom dodavanja
elektrodne ice. Osim gustine struje, na intezitet samoregulacije veliki
utjecaj ima i oblik spoljne karakteristike izvora struje. Intenzitet
samoregulacije je najvei kod blago padajuih, horizontalnih ili rastuih
spoljnih karakteristika izvora struje.
U industriji se upotrebljavaju slijedee vrste automata za elektroluno
zavarivanje:
b) pokretni automati (imaju vlastiti mehanizam za kretanje)

7.2.1. Automatsko zavarivanje pod prakom

Ovaj postupak zavarivanja se esto oznaava skraeno sa EPP (elektrolu -
no pod prakom). Na slici 7.31. prikazana je shema zavarivanja pod
prakom.
Pri automatskom zavarivanju pod prakom se koriste ureaji prema slici
7.30. U toku kretanja ureaja, oko elektrodne ice se stalno dovodi praak za
zavarivanje koji pokriva elektrini luk. Luk se uspostavlja izmeu
elektrodne ice i osnovnog materijala a gori u plinskom mjehuru koji se
obrazuje taljenjem praka. Elektrodna ica se stalno dodaje u skladu sa
brzinom njenog taljenja. Pod utjecajem topline luka, praak se topi
obrazujui tenu trosku. U toku procesa zavarivanja se od ukupno nasutog
praka istopi samo oko 20%, dok se preostali praak moe ponovo
upotrijebiti. Sakupljanje preostalog praka se obino vri usisavanjem.
Debljina sloja nasutog praka iznosi od 50 do 60 mm. U sluaju da praak
ima gustinu 11,5 g/cm
3
(prosjeno), statiki pritisak sloja praka na talina
iznosi od 7 - 9 mbara, to je dovoljno da se sprijei prtanje tenog metala i
omogui pravilno oblikovanje ava pri zavarivanju sa velikim strujama.
Slika 7.31.
Shema zavarivanja pod prakom
1 - ele
2 - e
3 - pli

250
5 -

Pri automatskom zavarivanju pod prakom koristi se istosmjerna ili
naizmjenina struja jaine do 1000-2000 A. Napon luka iznosi od 25-455 V.
Prenik elektrodne ice najee iznosi 2-5 mm a koeficijent taljenja do 14-
18 g/Ah. Debljina limova koji se mogu zavariti iznose od 2-100 mm. Pri
normalnim reimima automatskog zavarivanja pod prakom, volumen taline
iznosi 10-20 cm
3
(pri lunom elektrolu - nom zavarivanju iznosi 1-2 cm
3
duboko rastapanje osnovnog materijala omoguava da se na ivicama
limova izvode manja zakoenja (npr. Y - av), ili da se zakoenja uopte ne
izvode (do odreene debljine limova);
) a
dubina uvara 15-20 mm, to omoguava sueljeno zavarivanje limova
debljine 15 20 mm bez zakoenja njihovih ivica. Automatsko zavarivanje
pod prakom se izvodi u horizontalnom poloaju. Kod ovog postupka
zavarivanja nije potrebno izlijebiti korijen ava kao kod runog
elektrolunog zavarivanja, zbog toga to veliki volumen taline i dubina
uvara omoguavaju potpuno rastapanje korijena ava i prelaz postojeih
ukljuaka u trosku.
Zavarivanje pod prakom ima slijed
smanjuje se udio materijala elektrodne ice u metalu ava (2/3 ava otpada
na rastaljeni osnovni materijal a samo 1/3 materijal elektrodne ice);
produktivnost rada se poveava u odnosu na runo elektroluno
zavarivanje do 10 puta;
gubici zbog sagorijevanja i prtanja tenog metala ne prelaze 2% teine
rastaljenog metala elektrodne ice;
zatita zavarivaa nije potrebna poto luk gori pod slojem praka;
avovi imaju glatku povrinu, visok kvalitet i sporije se hlade (nego pri
runom elektrolunom zavarivanju).
Osim navedenih prednosti, zavarivanje pod prakom ima i slijede
proces zavarivanja se zbog sloja praka ne moe pratiti, pa je potrebna
velika preciznost kod obrade ivica osnovnog materijala;
utroak praka i njegova cijena su prilino veliki, to bitno utjee na
ukupnu cijenu zavarivanja.
Automatsko zavarivanje pod prakom se koristi za zavarivanje niskouglji - nih konstrukcionih
Slika 7.32.
Automatsko zavarivanje pod prakom sa dvije elektrode

251
Radi poveanja produktivnosti rada, koriste se automati sa (najee) dvije
elektrode. Postoje dvije vrste takvih automata:
a-zavarivanje sa zajednikim rastalom (slika 7.32.a.) u koji ulazi rastaljeni
metal sa obje elektrodne ice. Kristalizacija se odvija jedinstveno za itav
talina.
b-zavarivanje sa posebnim rastalima (slika 7.32.b.). U ovom sluaju svaki
luk obrazuje svoj talina. Minimalni razmak izmeu lukova je odreen
duinom taline a maksimalni vremenom zadravanja troske u tenom
stanju, jer se zavarivanje drugog luka mora izvoditi po tenoj troski (zbog
stabilnosti gorenja luka).

7.2.2. Reimi automatskog i poluautomatskog zavarivanja pod
prakom

Utjecaj reima zavarivanja na dimenzije i oblik poprenog presjeka ava

Osnovne dimenzije ava izvedenog automatskim i poluatomatskim
zavarivanjem pod prakom date su na slici 7.33.
Slika 7.33.
Osnovne dimenzije ava izvedenog zavarivanjem pod prakom
b
h
u
- d

Odnos irine ava b i dubine uvara h
u
naziva se koeficijent oblika
uvara
u
u
u
h
b
=
:

Odnos irine ava b i nadvienja ava c naziva se koeficijent oblika
nadvienja ava
c
c
b
c
=
:

Kod dobro oblikovanih avova, vrijednost koeficijenta oblika nadvienja
ava nalazi se u podruju od 7 - 10. Vrijednosti
c
< 7 dobijaju se kod uskih
avova sa visokim nadvienjem ava. Takvi avovi nisu pogodni za
dinamika optereenja zbog poveane koncentracije napona na mjestima
prelaza izmeu osnovnog materijala i materijala ava. Vrijednosti
c
> 10
252
dobijaju se kod irokih avova sa niskim nadvienjem ava. Ovi avovi imaju
velike vrijednosti za
u
, to takoe nije preporuljivo. Ukoliko proraun
pokae da je
c
Struja zavarivanja. Sa poveanjem struje zavarivanja poveava se koliina
topline unijete u osnovni materijal, dok zbog porasta pritiska plinova dolazi
do poveanog duvanja luka. Ovo dovodi do veeg istiskivanja rastaljenog
metala ispod luka i njegovog dubljeg prodiranja u osnovni materijal. Uslijed
toga dolazi do poveanja dubine uvara. Takoe se poveava udio osnovnog
materijala u metalu ava. Zbog znatnog prodiranja luka u osnovni materijal
dolazi do malog porasta irine ava, dok se nadvienje ava poveava uslijed
poveanja volumena rastaljenog metala elektrode. Sa porastom struje
zavarivanja koeficijent oblika uvara
< 7, bie neophodno da se ivice limova zakose kako bi lijeb
primio viak materijala nadvienja ava.
Da bi se mogao proraunom odrediti reim zavarivanja koji e obezbijediti
dobijanje ava eljenih dimenzija i oblika njegovog poprenog presjeka,
neophod - no je utvrditi vezu izmeu parametara reima zavarivanja i
osnovnih dimenzija te oblika poprenog presjeka ava. Na promjenu
dimenzija i oblika poprenog presjeka ava utjeu slijedei parametri
zavarivanja:
u
Slika 7.34.
Promjena dimenzije ava u zavisnosti od parametara reima zavarivanja
(naizmjenina struja; praak OSC - 45)
a - pri promjeni struje zavarivanja I
se smanjuje. Na slikama 7.34.a i
7.35.d. prikazan je utjecaj poveanja struje zavarivanja na dimenzije i oblik
poprenog presjeka ava.
z
(d
e
= 4 mm); v
z
= 30 m/h; U
l
= 35 - 36
V);
b - pri promjeni napona luka U
l
(d
e
= 4 mm; I
z
= 800 A; v
z
= 25 - 30 m/h, U
l

=
35 - 36 V);
c - pri promjeni gustine struje j (v
z
= 30 m/h; U
l
= 35 - 36 V).

Gustina struje. Smanjivanje prenika elektrodne ice (pri konstantnoj struji
zavarivanja) dovodi do poveanja gustine struje. To utjee na poveanje
dubine uvara i nadvienja ava, dok se irina ava smanjuje (slika 7.34.d.).
253
Napon luka se mijenja proporcionalno sa duinom luka. Sa poveanjem
duine luka poveava se napon luka i dio topline koji se troi na taljenje
praka i elektrodne ice. To dovodi do poveanja irine ava, dok se dubina
uvara i nadvienje ava neto smanjuju (slika 7.34.b i 7.35.b.). Sa
poveanjem napona luka koeficijent oblika uvara
u
Slika 7.35.
Utjecaj struje zavarivanja (a), napona luka (b) i brzine zavarivanja (a) na
dimenzije i oblik poprenog presjeka

Brzina zavarivanja. Sa poveanjem brzine zavarivanja smanjuje se vrijeme
toplinskog dejstva luka na osnovni materijal. To dovodi do smanjivanja
dubine ava, dok se dubina uvara i nadvienja ava smanjuju u manjoj mjeri
(slika 7.34.c). Pri brzinama zavarivanja veim od 80 m/h, na ivicama ava se
obrazuju zarezi.
Nagib elektrode. Zavarivanje se moe izvoditi sa elektrodnom icom koja je
postavljena vertikalno, "uglom naprijed" i "uglom natrag" (u odnosu na osu
po duini ava). U svakom od navedenih poloaja, luk nastoji da ostane u
pra v cu elektro dne ice, to utjee na o blik taline pa sa mim tim i na o blik
poprenog presjeka ava. Pri zavarivanju "uglom naprijed" (slika 7.36.a.)
toplina zagrijava metal ispred luka, dok je istiskivanje taline ispod luka
smanjeno. To dovodi do poveanja irine ava, dok se dubina uvara i
nadvienje ava smanjuju.
se poveava.
Pri zavarivanju "uglom natrag" (slika 7.36.b.) talina se zbog duhanja luka
stalno istiskuje ispod luka. To dovodi do poveanja dubine uvara i
nadvienja ava, dok se irina ava smanjuje. Zavarivanje "uglom natrag"
se primjenjuje vrlo rijetko zbog mogunosti pojave zona nerastapanja na
ivicama ava.
Slika 7.36.
Utjecaj ugla nagiba elektrodne ice na dimenzije i oblik poprenog presjeka
ava
254

Veza izmeu dimenzija ava i reima zavarivanja

Da bi se moglo osigurati dobivanje ava eljenih dimenzija i oblika po -
prenog presjeka, potrebno je utvrditi vezu izmeu parametara reima
zavarivanja i osnovnih dimenzija ava. Dimenzije i oblik se odreuju
koliinom topline.
( ) ) 4 ( ) (
2
2
t a r
e
v
q
T

=

Ako logaritmujemo, dobiemo slijedee:
| | | | t a r t v q T = 4 ( ) ( ln ) 2 ( ) ( ln ln
2

Ako diferenciramo, dobiemo (prvi lan desnog dijela je konstanta):
2
2
4
1 1
t a
r
t t
T
T

+ =

A odatle:
|
|
.
|
\
|
1
4
2
t a
r
t
T
t
T

Maksimalna temperatura e biti postignuta pri T/ t = 0, to jest kada je
r
2
a
r
t
=
4
2
max
/4at-1 = 0, pa imamo:

Maksimalna temperatura se moe odrediti ako se napravi smjena:
( ) 1
2
4
2
max

= e
r v
a q
T

Ako se u zamjeni a = /c, odnosno = ac, tada dobijamo:
2
max
2
r v c e
q
T

=

Poto stavimo odgovarajue oznake, onda e kvadrat rastojanja od luka do
izoterme taljenja biti dat slijedeom jednadbom:
top z
T v c e
q
r

=

2
2

Za takasti izvor topline povrina izoterme taljenja na poprenom presjeku
polubeskonanog tijela jeste polukrug iji je poluprenik r. Ta povrina u
stvari predstavlja povrinu uvara koja je ograniena izotermom T
top
i iznosi
:
255
p
top top z
u
q
T c e T v c e
q r
A

=

=
=

1 2
2 2
2

gdje je:
z
p
v
q
q = - pogonska energija.

Meutim, stvarni oblik povrine uvara pri automatskom i
poluautomatskom zavarivanju pod prakom u veini sluajeva se razlikuje
od polukruga (slika 7.37.).
Pri zavarivanju sa velikim strujama i malim naponima luka bie
u
< 2
(slika 7.37. kriva 2.), dok e pri zavarivanju sa malim strujama i velikim
naponima luka biti
u
Slika 7.37.
Povrina uvara
1 - polukrug;

Na osnovu navedenog moe se smatrati da stvarni oblik povrine uvara predstavlja poluelipsu ij
Povrina poluelipse, ija je jedna poluosa b/2 a druga h
> 2 (slika 7.37. kriva 3.).
u
4 2 2 2 2
2 2
u u u
u
u
u
h h
h
b h b
A

= = =

, moe biti odreena

prema slijedeem:

Ako izjednaimo desne strane jednadbi dobiemo slijedee:
u
p
u top
p
u
q
A
T c e
q
h

=

= 2
Za niskougljenini i niskolegirani elik veliine A bie jednaka:
00775 , 0
1
2 =

=
top
T c e
A

256
Ako ovako izraunatu vrijednost za veliinu A zamijenimo u prethodne
izraze bie slijedee:
u
p
u
q
h
= 007775 , 0 cm
Prema gornjem moemo odrediti dubinu uvara h
u
ako izraunamo pogon -
sku energiju q
p
i ako je poznat koeficijent oblika uvara
u
z
ef z l
z
p
v
I U
v
q
q

= =
.
Ovdje je:
J / cm
Koeficijent oblika uvara
u
uglavnom zavisi od veliine struje zavari
- vanja, napona luka i prenika elektrode. Naime, eksperimentalno je
utvreno da koeficijent oblika uvara malo zavisi od brzine zavarivanja. U
podruju brzina koje se najee koriste pri automatskom zavarivanju pod
prakom, moe se zbog toga smatrati da
u
p d h h
u u
+ = +
2 1
ne zavisi od brzine zavarivanja.

7.2.3. Proraun reima zavarivanja prema zadanim dimenzijama
ava

Reimi zavarivanja sueljenih spojeva sa obje strane. Pri zavarivanju
sueljenih spojeva sa obje strane prema slici 7.38. mora biti zadovoljen
slijedei uvjet:

Slika 7.38.
Dimenzije sueljeno zavarenog spoja
p - preklapanje (3 - 4 mm)

Prvo se izrauna dubina uvara h
u1
( ) 3 2
2
1
+
|
.
|
\
|
=
d
h
u
za prvu stranu prema slijedeem izrazu:
mm
zatim se odredi struja zavarivanja I
z
imajui u vidu da se sa svakih 80 do
100 A postie dubina uvara od 1 mm:
257
( )
1
100 80
u z
h I =
Dozvoljena gustina struje j pri automatskom zavarivanju pod prakom sueljenih spojeva u zavis
d
e
, u mm....
j, u A/mm
2
j
I
d
z
e
2
.
Poto je odreena struja zavarivanja i dozvoljena gustina struje, odreuje se prenik elektrodne

Eksperimentalno je utvreno da se pri automatskom zavarivanju pod
prakom postie av zadovoljavajueg oblika ako je ispunjen slijedei uvjet:
Za d
e
= 4 - 6 mm:
I
z
v
z
= 20.000 30.000 Am/h
Za d
e
= 2 mm:
I
z
v
z
= 8.000 12.000 Am/h
Na osnovu toga, brzina zavarivanja se moe odrediti na slijedei nain:
Za d
e
( )
z
z
I
v
3
10 30 20
=
= 4 - 6 mm:
m / h
Za d
e
( )
z
z
I
v
3
10 12 8
=
= 2 mm:
m / h
Ovdje treba imati u vidu da se pri automatskom zavarivanju pod prakom
brzina zavarivanja kree od 15 - 60 m/h, dok se kod poluautomatskog
zavarivanja pod prakom nalazi u podruju od 10 - 35 m/h. Zatim se za
usvojeni prenik elektrodne ice i izraunatu struju zavarivanja odabere
optimalni napon luka U
l
i nalazi koeficijent oblika uvara
u
. Poslije
odreivanja pogonske energije q
p
, vri se izraunavanje dubine uvara h
u1
i
irine ava b. Poto se prethodno odredi povrina poprenog presjeka zavara
A
z
vri se izraunavanje nadvienja ava c prema i koeficijenta oblika
nadvienja ava
c
. Ukoliko dubina uvara i ostale dimenzije ava ne
zadovoljavaju u poetku postavljenim zahtjevima, vri se potrebna
korekcija.
Proraun reima zavarivanja i dimenzija ava za drugu stranu sueljenog
spoja se poinje odreivanjem dubine uvara h
u2
Reimi zavarivanja sueljenih spojeva sa obje strane ako postoji lijeb ili
razmak izmeu limova. Vrsta ava, razmak izmeu limova i lijeb utjeu
. Zatim se odreuju ostale
veliine reima zavarivanja i dimenzija ava analogno kao za prvu stranu
sueljenog spoja. Inae, dubine uvara treba da budu dovoljno velike da se
zavar 1 i 2 meusobno preklapaju za 3 - 4 mm, kako bi se obezbijedio
kvalitetan av po itavoj debljini sueljenog spoja.
258
uglavnom na odnos dijela osnovnog i dodatnog materijala u avu, dok oblik
uvara i debljina ava H ostaju praktino isti pri istom reimu zavarivanja.
Prema tome, za isti reim zavarivanja, pri navarivanju i zavarivanju u svim
sluajevima prikazanim na slici 7.39. debljina ava H ostaje ista:
const c h H
u
= + =
Slika 7.39.
Utjecaj vrste ava, razmaka izmeu limova i lijeba na oblik uvara

Na osnovu ovog izraza mogu se osnovne dimenzije ava (odreene za
navarivanje ili sueljeno zavarivanje) preraunati za sluaj kada se vri
sueljeno zavarivanje pri postojanju lijeba ili razmaka izmeu limova,
ukoliko se zavaruje sa istim reimom zavarivanja. Preraunavanje se vri na
slijedei nain:
Ako postoji lijeb.
U sluaju postojanja lijeba, prvo se odabere koeficijent nadvienja ava '
c
(optimalne vrijednosti za
c
su od 7 do 10). Povrinu poprenog presjeka
dijela zavara koji se nalazi iznad povrine lima odreujemo na slijedei
nain:
A
navara
= A
z
- A
b ,
A
c
a var na
'
=
73 0
lijeba

Na osnovu nadvienja ava c' u sluaju postojanja lijeba bie jednako (uz
pretpostavku da je irina b ostala ista i pri postojanju lijeba):

Dobijamo traenu povrinu poprenog presjeka dijela zavara koji se nalazi
iznad povrine lima:
c
a var na
b
,
b
c
b , c b , A
2
2
73 0 73 0 73 0 = = =
259
Potrebna povrina lijeba se odreuje prema
A
lijeba
= A
z
- A
A
navara

Na osnovu izraunate potrebne povrine lijeba, dobija se dubina lijeba:

lijeba
= f
2
Slika 7.40.
Popreni presjeci avova

tg (/2)
( ) 2 tg
A
f
zlijeba
=
gdje je:
- ugao lijeba (60 - 70
0
c H ' h
u
=
1
).
Po to je H = co nst, stva rna dubina uva ra za sluaj postoja nja lijeba
odreuje se u saglasnosti sa:

Na ovaj nain su odreene dimenzije ava na prvoj strani sueljenog spoja,
slika 7.40. Zatim se odredi dubina uvara h
u2
Ako postoji razmak izmeu limova: Razmak izmeu limova se ostavlja kako
bi bilo omogueno sueljeno zavarivanje limova veih debljina bez izrade
lijeba. U ovom sluaju dio taline prodire u razmak, pri emu se nadvienje
ava smanjuje a dubina uvara poveava. Prvo se odredi dubina uvara, irina
ava, nad - vienje ava i debljina ava pri odreenom reimu zavarivanja za
na drugoj strani sueljenog
spoja. Odreivanje ostalih dimenzija ava vri se analognim postupcima kao
za prvu stranu spoja.
260
sluaj sueljenog spoja bez lijeba i razmaka izmeu limova. Zatim se
izrauna nadvienje ava c za sluaj kada postoji razmak izmeu limova na
osnovu:
A
z
= A
navara
+ A
1 1
73 0 s c s H c b , A
' '
z
+ =
razmaka

( )
1
1
2
73 0
2
s b ,
s H tg f A
c
z
'

=

Na kraju se izrauna dubina uvara h
u1
. Odreivanje dimenzija ava na
drugoj strani spoja vri se postupkom koji je ranije objanjen.
Ako postoji lijeb i razmak izmeu limova. Prvo se odredi dubina uvara,
irina ava, nadvienje ava i debljina ava pri odreenom reimu
zavarivanja za sluaj sueljenog spoja bez lijeba i razmaka izmeu limova.
Zatim se izrauna nadvienje ava c' za sluaj kada postoji lijeb i razmak
izmeu limova na slijedei nain:
A
z
= A
navara
+ A
lijeba
+ A
( )
1 1
2
2 73 0 s c s H tg f c b , A
' '
z
+ + =
razmaka

( )
1
1
2
73 0
2
s b ,
s H tg f A
c
z
'

=

Na kraju se izrauna dubina uvara h
u1
'. Odreivanje dimenzija ava na
drugoj strani spoja vri se postupkom koji je ranije objanjen.
Reimi zavarivanja sueljenih spojeva sa obje strane uz primjenu viepro -
laznih avova. Zavarivanje sueljenih spojeva uz primjenu vieprolaznih
avova se koristi onda kada nije mogue popuniti lijeb u jednom prolazu
zavarivanja auto - matom slika 7.41. Pri proraunu reima zavarivanja
prvog zavara na prvoj strani spoja, treba odrediti takav reim zavarivanja
koji e omoguiti postizanje maksi - malne dubine uvara. Ovo je potrebno
zato da se poslije izvoenja prvog zavara i sa druge strane ostvari njihovo
meusobno preklapanje za 3 - 4 mm. Meutim, zbog mogunosti pojave
vruih prslina uslijed nepovoljnih uvjeta kristalizacije, utvreno je da se one
nee pojaviti ako pri izvoenju prvog zavara gustine struje ne prelaze
slijedee vrijednosti:

d
e
, u mm............
j, u A/mm
2
.......

Proraun reima zavarivanja prvog zavara se vri na slijedei nain:
Prvo se odabere prenik elektrodne ice i izrauna struja zavarivanja u
zavisnosti od dozvoljene gustine struje. Zatim se prema slici odabere
optimalni napon luka i koeficijent oblika uvara. Brzina zavarivanja se
izrauna prema prethodnim jednadbama. Poto se prethodno izrauna
pogonska energija q
p
, zatim se odredi dubina uvara hu. Poslije toga se
proraunaju irina ava b, povrina poprenog presjeka zavara A
z1
prema
nadvienje ava c i debljina ava H.
261
Sve ovo se odreuje kao da nema lijeba ni razmaka izmeu limova.
Slika 7.41.
Dimenzije vieprolaznih avova

Poto smo ve izraunali povrinu poprenog presjeka prvog zavara A
z1
( ) 2
1
tg
A
h
z
'
z
=
,
visina ispunjavanja lijeba se odreuje slijedeom formulom:

U sluaju da postoji razmak izmeu limova, visina ispunjavanja lijeba se
odreuje slijedeom formulom:
( ) 2
1
tg
s H A
' h
z
z

=
Pretpostavimo da je debljina prvog zavara H pri zavarivanju uz
postojanje lijeba ista kao i pri zavarivanju bez lijeba za isti reim
zavarivanja. Tada se veliina zatupljenja rastaljenog prvim zavarom na
prvoj strani sueljenog spoja izraunava slijedeom formulom:
h'
o
= H - h'

Reim zavarivanja ostalih zavara na prvoj strani sueljenog spoja se
odreuje iz uvjeta potrebnih za ispunjavanje lijeba.
Povrina lijeba se odreuje prema slije
A
lijeba
= f
2
tg (/2)
Povrina poprenog presjeka dijela zavara koji se nalazi iznad povrine lima
se odreuje poto se prethodno odabere koeficijent nadvienja ava '
c
'
c
a var na
b
, A
2
73 0 =
:

irina ava b mora biti vea od irine lijeba za 2 - 3 mm sa svake strane:
262
b = b
lijeba
+ 2(2 3)
Poto je b
lijeba
/ 2 = f tg (/2), to je b
lijeba
( ) 3 2 2
2
2 +
|
.
|
\
|
=

ftg b
= 2f tg (/2).
irina ava b e tada biti jednaka:

Ukupna povrina poprenog presjeka navarenog metala sa jedne strane
sueljenog spoja je jednaka:
A
uk
=A
lijeba
+ A
1 z uk ostali
A A A + =
navara

Povrina dijela lijeba koju treba da ispune ostali zavari sa jedne strane
sueljenog spoja iznosi:

Ako prvo odredimo reim zavarivanja ostalih zavara i provjerimo da li je
irina ava vea od irine lijeba a zatim izraunamo povrinu poprenog
presjeka svakog od ostalih zavara A
z
z
z z
z
v
I
A

3600
:

tada e broj potrebnih ostalih zavara iznositi:
z
ostali
A
A
n =
Reim zavarivanja prvog zavara sa druge strane sueljenog spoja odreuje
se iz uvjeta osiguranja rastapanja zatupljenja, odnosno potrebnog
meusobnog preklapanja prvih zavara sa obje strane:
h p h h + = +
"
0
'
0

gdje je:
h'
o
- dubina rastapanja zatupljenja od prvog zavara na prvoj strani
sueljenog spoja;
h"
o
zavarivanje "u koritu", pri emu se elektrodna ica nalazi u vertikalnom
poloaju;
- dubina rastapanja zatupljenja od prvog zavara na drugoj strani
sueljenog spoja;
p - preklapanje prvih zavara;
h - zatupljenje.
Reimi zavarivanja ugaonih avova. Pri automatskom i poluautomatskom
zavarivanju pod prakom, ugaoni avovi se izvode na slijedee naine:
zavarivanje sa nagnutom elektrodnom icom.
Pri zavarivanju "u koritu", ugaone avove moemo smatrati kao avove
sueljenih spojeva uz postojanje lijeba iji je kut = 90
0
. Pri zavarivanju
263
ugaonih avova neophodno je da irina ava bude jednaka irini lijeba slika
7.42.a. poto bi dolo do pojave zareza ukoliko bi irina ava bila vea od
irine lijeba (slika 7.42.b.). Nasuprot tome, suvie uski i duboki avovi su
skloni obrazovanju vruih prslina. Ovakvi avovi imaju male vrijednosti
koeficijenta oblika kutnog ava. Odnos irine ava b i debljine ava H
nazivamo koeficijent oblika kutnog ava ( = b/H). Eksperimentalno je
utvreno da se gustina struje u elektrodnoj ici mora nalaziti u odreenim
granicama kako bi se dobio ugaoni av zadovoljavajueg oblika. Dozvoljene
gustine struje u zavisnosti od prenika elektrodne ice su slijedee:
d
e
, u mm............
j, u A/mm
2
2
2
k
A
z
=
.......
Povrina poprenog presjeka zavara sa ravnom povrinom ava se odre -
uje pomou katete ava k:

Kutne avove sa katetom od 3-4 mm moemo izvesti samo sa elektrodnom
icom prenika 2 mm, od 4-5 mm sa elektrodnom icom 3 mm, dok sa
elektrod - nom icom prenika od 4-5 mm moemo izvesti kutne avove sa
katetom najmanje 5-6 mm. Elektrodne ice veeg prenika od 5 mm se ne
upotrebljavaju jer ne obezbjeuju dobro uvarivanje u korijenu kutnog ava.
Inae, u jednom prolazu zavarivanja moemo izvesti kutni av sa katetom do
10 mm.
Slika 7.42.
Popreni presjeci kutnih avova zavarenih "u koritu"
a - pri optimalnom koeficijentu oblika kutnog ava (
b - pri koeficijentu oblika kutno

Na osnovu odabranog prenika elektrodne ice i dozvoljene gustine struje,
izraunava se struja zavarivanja prema slijedeoj formuli:
j
d
I
e
z

=
4
2

Zatim se izrauna brzina zavarivanja koja e omoguiti dobijanje ugaonog
ava.
264
Oblik povrine ugaonog ava zavisi od odnosa struje i brzine zavarivanja.
Pri malim strujama i velikim brzinama zavarivanja dobie se udubljen kutni
av, dok e se pri velikim strujama i malim brzinama zavarivanja dobiti
ispupen kutni av. Struja zavarivanja pri kojoj se za datu brzinu
zavarivanja dobija ravan kutni av, naziva se kritina struja zavarivanja I
kr
Slika 7.43.
Zavisnost kritine struje od brzine zavarivanja

Ako je I

na slici 7.43.
z
= I
kr
dobijaju se kutni avovi sa ravnom povrinom. Meutim, ako
je I
z
> I
kr
dobijaju se ispupeni, dok ako je I
z
< I
kr
dobijaju se udubljeni
kutni avovi.

7.2.4. Utjecaj promjena mrenog napona na oblik i dimenzije ava pri
automatskom i poluautomatskom zavarivanju pod prakom

U toku zavarivanja dolazi do promjena mrenog napona koje utjeu na
promjenu reima zavarivanja a samim tim na promjenu dimenzija i oblika
ava. Na promjenu reima zavarivanja, osim promjena mrenog napona,
utjee i nain regulacije automata za zavarivanje.
Pri zavarivanju automatima sa regulacijom brzine dodavanja elektrodne
ice, napon luka se stalno odrava na zadanoj veliini. Zbog toga, pad
mrenog napona dovodi do znatnih promjena struje zavarivanja.
Na slici 7.44. kriva a predstavlja spoljnu karakteristiku izvora struje pri no-
minalnom mrenom naponu, dok je takom 1 odreen reim zavarivanja.
Ukoliko u mrei doe do pada napona, to e spoljna karakteristika izvora
struje zauzeti poloaj b zbog pada napona praznog hoda sa vrijednosti U
01

na U
02
. Sada e reim zavarivanja biti odreen takom 2. Taka 1 i 2 se
nalaze na pravoj U
l
= const koja se naziva statika karakteristika sistema
regulacije. Iz navedenog proizilazi da je pri padu mrenog napona, napon
luka ostao isti, dok se struja zavarivanja sma - njila sa vrijednosti I
z1
na I
z2
.
265
Slika 7.44.
Utjecaj pada mrenog napona na promjenu reima zavarivanja pri U
l
Pri zavarivanju automatima sa konstantnom brzinom dodavanja elektrodne
ice, pad mrenog napona dovodi do znatnog napona luka, dok malo utjee
na struju zavarivanja. Na slici 7.45. kriva a predstavlja spoljnu
karakteristiku izvora struje pri nominalnom mrenom naponu. Reim
zavarivanja je odreen takom 1, koja predstavlja presjek spoljne
karakteristike izvora struje i krive U
= const.

Kod blago padajuih spoljnih karakteristika izvora struje, isti pad mrenog
napona dovodi do vee promjene struje zavarivanja nego kod strmo
padajuih spoljnih karakteristika. Prema tome, promjena mrenog napona
pri zavarivanju automatima sa regulacijom brzine dodavanja elektrodne
ice dovodi do promjena dimenzija ava uslijed promjena struje
zavarivanja. Struja zavarivanja uglavnom utjee na dubinu uvara. Zbog
toga, pad mrenog napona pri zavarivanju sa velikim strujama dovodi do
znatnog smanjivanja dubine uvara.
l
= f (I
z
). Kriva U
l
= f (I
z
Slika 7.45.
Utjecaj pada mrenog napona na promjenu reima zavarivanja pri v
) se naziva
statika karakteristika sistema regulacije. Ako doe do pada mrenog
napona, spoljna karakteristika izvora struje zauzima poloaj b, dok je reim
zavarivanja odreen takom 2.
e
Na slici 7.45. je vidljivo da se pri padu mrenog napona struja zavarivanja
neznatno se mijenja za razliku od napona luka ije su promjene znatne. Pri
velikim brzinama dodavanja elektrodne ice, (a to znai pri velikim
strujama zavarivanja), kriva U
= const.

l
= f (I
z
) dobija kos poloaj. To dovodi do
266
manjih promjena napona luka, ali se promjene struje zavarivanja
poveavaju.
7.2.5. Zavarivanje sueljenih spojeva

Zavarivanje sueljenih spojeva sa jedne strane

Zavarivanje sueljenih spojeva sa jedne strane u jednom prolazu zavari -
vanja se izvodi zbog poveanja produktivnosti rada, poto se zavarivani
element ne mora okretati i zavariti i sa druge strane. Na ovaj nain se mogu
zavariti sueljeni spojevi debljine do 20 mm. Meutim, da bi se postiglo
uvarivanje po itavoj debljini sueljenog spoja, za debljine limova iznad 14
mm neophodno je postojanje razmaka izmeu limova od 5 - 6 mm ili se
mora izraditi lijeb. Da bi se izbjegla pojava prokapljina i postiglo
ujednaeno uvarivanje korijena ava, postavlja se ispod spoja podlona
traka ili podloga od praka.
Osnovni postupci zavarivanja pod prakom sueljenih spojeva sa jedne
strane prikazani su na slici 7.46. Pri zavarivanju prema slici 7.46.a,
neophodno je potpuno nalijeganje bakarne podlone trake na osnovni
materijal poto postoji mogunost da talina prodre u razmak izmeu
podlone trake i osnovnog materijala. U ovom sluaju izmeu ivica limova
nema razmaka. Kada bakarna podlona traka ima oblik prema slici 7.46.b,
izmeu ivica limova se ostavlja razmak od 3 - 4 mm, s tim da dubina lijeba
bude najmanje 6 mm.
Pri zavarivanju praak prodire u lijeb podlone trake, istopi se i utjee na
obliko - vanje korijena ava. Ovaj postupak zavarivanja sa jedne strane daje
u praksi dobre rezultate. Zavarivanje sa bakarnom podlonom trakom sa
lijebom se takoe koristi pri sueljenom zavarivanju cijevi i cilindrinih
posuda malih prenika (slika 7.47.).
Slika 7.46.
Zavarivanje pod prakom sueljenih spojeva sa jedne strane

267

Slika 7.47.
Shema zavarivanja pod prakom sa bakarnom podlonom trakom sa lijebom

Pri zavarivanju prema slici 7.46.c, elina podlona traka je zavarena za
osnovni materijal i trajno ostaje sa njim. Koristi se za zavarivanje limova do
10 mm debljine u sluajevima kada nije mogue izvesti korijeni zavar (kod
cijevi i cilindrinih posuda malih prenika). Podlona traka mora biti iz istog
metala kao i osnovni materijal. Nalijeganje podlone trake na osnovni
materijal mora biti dobro.
Dimenzije eline podlone trake u zavisnosti od debljine osnovnog mate -
rijala su slijedee:
Debljina osnovnog materijala, u mm......
Debljina podlone trake, u mm...............1 - 3
irina podlone trake, u mm...................
Zavarivanje prema slici 7.46.d. se primjenjuje kod sueljenih spojeva
cilindrinih posuda sa debelim limovima i kod cijevi malog prenika. Ovdje
je na debljinu lima izveden nastavak u obliku podlone trake. Kad nije
mogue okretati zavarivani elemenat, primjenjuje se sueljeno zavarivanje
prema slici 7.46.e.
Pri automatskom zavarivanju pod prakom sueljenih spojeva sa jedne strane, primjenjuje se i po
268
Slika 7.48.
Shema zavarivanja sa podlogom od praka
1 - osnov
2 - praak za

Poto se prethodno osnovni materijal namjesti u potreban poloaj, u gume-
nu cijev se dovede vazduh pod pritiskom, koji preko azbestnog platna vri
pritisak na praak za zavarivanje. Na taj nain praak spreava isticanje
taline iz ava i utjee na oblik korijena ava.

7.2.6. Zavarivanje preklopnih i T-spojeva

Zavarivanje preklopnih i T - spojeva se izvodi "u koritu" i sa nagnutom
elektrodnom icom (slika 7.49.)
Slika 7.49.
Shema zavarivanja preklopnih i T - spojeva
269
Slika 7.50.
Shema zavarivanja ava na kutu i kutnih avova

rastapanje kraja vertikalnog lima;

Zavarivanje "u koritu" omoguava najbolje oblikovanje ava, pa se primje-
njuje kad god je mogue postaviti zavarivanu konstrukciju u odgovarajui
poloaj (slika 7.49.a i b.). Pri zavarivanju T - spojeva "u koritu" neophodna
je preciznija montaa elemenata nego pri zavarivanju sa nagnutom
elektrodnom icom zbog mogunosti isticanja taline i troske kroz razmak
izmeu limova. Savremene maine za plinsko rezanje omoguavaju dovoljno
preciznu obradu elemenata T - spoja.
Ukoliko je razmak izmeu krakova T-spoja vei od 1-1,5 mm, pri
zavarivanju "u koritu" neophodna je primjena specijalnih mjera koje
spreavaju istjecanje taline i troske (slika 7.50.).
Automatsko zavarivanje pod prakom preklopnih i T-spojeva esto se izvodi
na taj nain to se automat kree po konstrukciji slika 7.51.
Slika 7.51.
Shema automatskog zavarivanja pod prakom jednog I - nosaa
270
7.2.7. Zavarivanje krunih avova

Izvoenje krunih avova imamo pri zavarivanju cilindrinih posuda, cijevi i
prirubnica na cijevima. Ovdje se zavarivani elemenat okree suprotno od
smjera zavarivanja, dok je automat za zavarivanje nepokretan. Na taj nain
se proces zavarivanja krunih avova odvija u horizontalnom poloaju.
Zavarivanje krunih avova je naroito oteano kod cilindrinih proizvoda
prenika ispod 500 mm zbog mogunosti isticanja taline i tene troske u
smjeru okretanja proizvoda.
Slika 7.52.
Shema zavarivanja krunih avova malog prenika
1 - bona strana ureaja za zadravanje praka;
2 - elektrodna ica;
3 - dovod praka;
4 - iana etka za zadravanje praka;
5 - pomak elektrodne ice.

Da bi se sprijeilo isticanje taline pri zavarivanju krunih avova
prenika od 100 - 400 mm, elektrodna ica je pomjerena za 5 - 30 mm
suprotno od smjera okretanja cilindrinog proizvoda (slika 7.52.). Pri tome,
vei pomak elektrodne ice odgovara manjem preniku proizvoda. Ukoliko
bi pomak elektrodne ice bio suvie veliki, talina bi isticao na stranu
suprotno od smjera okretanja proizvoda.
To znai da je ispravno odreivanje veliine pomaka elektrodne ice veoma
vano za kvalitetno izvoenje zavarivanja. Pri izvoenju krunih avova
malog prenika koriste se posebni ureaji za zadravanje praka (slika 7.53.
i 7.54.). Na slici 7.52. iana etka 4 spreava osipanje praka, dok se na slici
7.53. ploice 3 podiu i sputaju usljed sopstvene teine prema obliku ava i
na taj nain spreavaju osipanje praka. Da bi se sprijeilo isticanje taline
kroz razmak izmeu ivica limova, pri izvoenju krunih avova malih
prenika koriste se bakarne pod - lone trake. Pri zavarivanju krunih
avova malih prenika na proizvodima sa debelim limovima, koriste se
nastavci u obliku podlone trake (slika 7.46.d.).
271
Slika 7.53.
Ureaj za zadravanje praka
1 - elektrodna ica;
2 - dovod praka;
3 - garnitura ploica;

Ukoliko prenik proizvoda dozvoljava zavarivanje automatom i sa unutra -
nje strane, to se izvodi zavarivanje sa obje strane. U ovakvim sluajevima
prvo se izvede zavarivanje sa unutranje strane, pa se radi spreavanja
isticanja taline kroz razmak izmeu ivica limova koristi podloga od praka.
Slika 7.54.
Shema zavarivanja krunih avova sa podlogom od praka na pokretnoj
remenici
1 - ele
2 - mjesto dodav

Ureaj prikazan na slici 7.55. se takoe pokree uslijed sile trenja, dok se
pritisak na proizvod ostvaruje djelovanjem posebne opruge (koja je
ugraena u taj ureaj).
Slika 7.55.
Okretni ureaj sa podlogom od praka
272
Izvoenje krunih avova velikih prenika se vri na specijalnim kretnim ureajima za zavarivan
Izvoenje kutnih avova na cilindrinim elementima malih prenika vri se
na okretnom ureaju prema slici 7.57.
U pogledu reima zavarivanja, pri izvoenju krunih avova treba imati u
vidu slijedee:
izabrati najmanju moguu struju zavarivanja koja osigurava dobijanje
potrebne dubine uvara;
izabrati najmanji mogui napon luka koji osigurava dobro oblikovanje
ava;
izabrati brzinu zavarivanja reda 30 - 40 m/h;
kut nagiba elektrodne ice prema vertikali treba da iznosi 10 - 15
0

suprotno od smjera okretanja proizvoda.
Slika 7.56.
Okretni ureaj za zavarivanje krunih avova velikih prenika

Slika 7.57.
Shema izvoenja krunih avova na okretnom ureaju

7.2.8. Montaa spojeva prije zavarivanja

273
Pri montai spojeva prije zavarivanja mora se voditi rauna o tome da
razmak izmeu limova bude jednak po itavoj duini spoja kako bi kvalitet
ava bio svuda isti. Ovo se odnosi i na meusobni pomak limova spoja po
visini.
Slika 7.58.
Ulazne i izlazne ploice

Zbog toga se limovi pri montai prvo runo spoje kratkim avovima. Dui-
na kratkih avova zavisi od debljine limova spoja i iznosi od 20 - 80 mm a
njihov meusobni razmak ne smije biti vei od 500 mm. Na kraju se kratkim
avovima privruju ulazne i izlazne ploice (slika 7.58.). Naime, poto se
zavarivani elementi prije montae odreu na tane dimenzije, to ulazna
ploica slui da automat na njoj zapone a izlazna da zavri zavarivanje.
Poslije zavarivanja se te ploice odreu. Na taj nain se postie da poetak i
kraj ava budu kvalitetno izvedeni.

7.2.9. Poluautomatsko zavarivanje pod prakom

Pri poluautomatskom zavarivanju pod prakom, elektrodna ica se dodaje
automatski, dok se dra elektrode pomjera runo po lijebu budueg ava
(slika 7.59.).
Mehanizam 4 odmotava elektrodnu icu sa kotura 3 i potiskuje je kroz
fleksibilnu cijev 2 u dra elektrode 1 u podruje lijeba. Praak za
zavarivanje se nalazi u posudi na samom drau elektrode odakle se
slobodnim padom dovodi u podruje zavarivanja.
Slika 7.59.
Shema poluatomatskog zavarivanja pod prakom
1 - dra elektrode;
2 - fleksibilna cijev;
274
3 - kotur sa elektrodnom icom; 6 - osnovni materijal.

Inae, sam proces zavarivanja je isti kao kod automatskog zavarivanja pod
prakom. Ravnomjerno pomicanje draa elektrode mogue je samo ako
brzina zavarivanja ne prelazi 30 - 40 m/h. Pri poluautomatskom zavarivanju
se koristi naizmjenina i istosmjerna struja.
Poluatomatsko zavarivanje sueljenih spojeva sa jedne strane najee se
primjenjuje za limove od 3 - 6 mm debljine, uz obaveznu upotrebnu
podlone trake ili podloge od praka. Poluautomatsko zavarivanje sueljenih
spojeva sa obje strane primjenjuje se za zavarivanje limova debljine od 3-20
mm. Reimi polu - automatskog zavarivanja pod prakom srednjih i debelih
limova mogu se odrediti na nain koji je ranije naveden za automatsko
zavarivanje pod prakom.

7.3. TEORIJSKE OSNOVE ELEKTROLUNOG ZAVARIVANJA
TALJIVOM IANOM ELEKTRODOM U ZATITI PLINA

Elektroluno zavarivanje u zatiti inertnog i aktivnog plina je uopeni
naziv za sve varijante postupaka elektrolunog zavarivanja taljivom
ianom elektrodom. Skraena slovna oznaka za ovaj postupak
elektrolunog zavarivanja u nas do sada nije uvedena. U amerikoj literaturi
ovaj postupak je poznat pod skraenicom GMAW, to dolazi od izraza
"GAS - METAL - ARC - WELDING", dok je u njemakoj literaturi
usvojena skraena oznaka MSG, to dolazi od izraza "METALL -
SCHUTZGASSCHWEIEN".
Kod ovog postupka zavarivanja iana elektroda se koristi za uspostavlja -
nje elektrinog luka i kao dodatni metal. Elektrini luk je izvor topline za
zavarivanje, a uspostavlja se izmeu taljive iane elektrode i radnog
komada. Zatita taline i kapi dodatnog metala, kao lake uspostavljanje
elektrinog luka, ostvaruje se dovoenjem spolja odgovarajueg zatitnog
plina ili plinske smjee.
Osnovna osobina postupaka je zavarivanje velikom gustinom struje, pri -
mjena malih prenika iane elektrode uz upotrebu odgovarajueg zatitnog
plina.
Kada je postupak otkriven, primjenjivan je, uglavnom, za zavarivanje
aluminija. Tada je uveden izraz MIG ("METAL - INERT - GAS"), koji je
korien kao skraenica za pomenuti postupak zavarivanja. Sada se ova
skraenica koristi za oznaavanje jedne od varijanti postupka zavarivanja u
zatiti plina.
Kasnije je razvijena varijanta postupaka sa upotrebom aktivnog plina (u
prvom redu CO
2
Svi komercijalno znaajni metali, kao to su: konstrukcioni elici, nehra -
jui elici, vatrootporni elici, nikal i njegove legure, aluminij i njegove
) i plinskih smjea za zatitu zone zavarivanja, to je dovelo
do izraza MAG ("METAL - AKTIV - GAS"). Ova varijanta postupka
odlikuje se neto manjim gustinama struje zavarivanja, to omoguava
primjenu na iri dijapa- zon metala. Ovaj kasniji razvoj uslovio je
prihvatanje izraza GMAW (MSG) za uopteni naziv postupka, jer se za
zatitu koriste inertni i aktivni plin, kao i njihove smjee.
GMAW (MSG) postupak zavarivanja je razvijen kao poluautomatski
mehaniziran i automatski.
275
legure, bakar i njegove legure, titan i njegove legure, kao i raznorodni
metali, mogu se zavarivati ovim postupkom i to u svim poloajima.

7.3.1. Podjela postupka

Osnovna podjela postupka zavarivanja u zatiti plina moe se izvriti prema:
- vrsti za
- obliku elektrinog luka, odnosno prenosa dod

Podjela prema vrsti zatitnog plina

Prema vrsti zatitnog plina postupak se dijeli na varijante :
- zavarivanje u zatiti inertnog plina (MIG); to je zavarivanje taljivom
ianom elektrodom u zatiti inertnih plinova (argon, helij ili njihove
smjee).
- Zavarivanje u zatiti aktivnog plina, (MAG); to je zavarivanje taljivom
ianom elektrodom u zatiti aktivnog plina (ugljinodioksid i smjee).
Za skraeno oznaavanje mogu se upotrebljavati i dopunski simboli, kao:
- MAGC (zavarivanje u zatiti CO
2
a) MIGs - elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom u zatiti
inertnog plina, sa prenosom dodatnog metala u mlazu (Spray - Arc);
plina);
- MAGM (zavarivanje u zatiti plinskih smjea).

Podjela prema obliku elektrinog luka

Podjela postupka zavarivanja taljivom ianom elektrodom u zatiti plina
moe se izvriti i prema obliku elektrinog luka, zavisno od naina prenosa
dodatnog metala ka osnovnom. U tom cilju, uz oznaku varijante postupka
zavari - vanja, moe da se doda odgovarajui simbol, koji govori o obliku
elektrinog luka. Kao primjer navode se slijedee oznake:
b) MIGp - elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom u zatiti
inertnog plina, sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala;
c) MAGk - elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom u zatiti
aktivnog plina, sa kratkospojenim prenosom (Short - Arc). Postoji
mogunost proirenja naina oznaavanja dodavanjem oznake i za
zatitni plin (DIN 51680 daje detaljnija uputstva).
U tabeli 7.1. data je podjela postupka zavarivanja prema obliku elektrinog
luka, odnosno prenosa dodatnog metala.

Tabela 7.1. Podjela postupaka prema obliku elektrinog luka
Naziv elektrinog
luka
Oblik prenosa dodatnog metala Simbol Napomena
276
Normalni
( Spray Arc )
Prenos u mlazu s Bez kratkog spoja
Dugi Krupnokapljiasti I
Uz pojavu kratkog
spoja
Kratki
( Short Arc )
Kratkospojeni k U kratkom spoju
Pulsirajui
Pulsirajui
( mogunost regulisanja
veliine kapljice u
zavisnosti od frekvencije
kapanja )
p Bez kratkog spoja
7.3.2. Elektrini luk u zatiti plina i polaritet iane elektrode
Elektrini luk u zatiti plina je, u naelu, metalni luk. Ovaj elektrini luk je
slian sa elektrinim lukom pri zavarivanju obloenom elektrodom.
Zavarivanje u zatiti plina daje svjetliji elektrini luk, zahtijeva veu gusti -
nu elektrine struje, a ostvaruje se drugaijim prenosom dodatnog metala u
poreenju sa drugim postupcima elektrolunog zavarivanja. Obrazovanje
elektrinog luka zavisi od niza faktora, kao to su: zatitni plin (napon
jonizacije), vrsta taljive ia - ne elektrode, vrsta osnovnog metala,
promjenljive veliine reima zavarivanja i dr.
Kao i kod runog elektrolunog zavarivanja obloenom elektrodom, i kod
zavarivanja u zatiti plina postoje slijedea podruja:
podruje anodnog pada napona (podruje plus pola);
podruje katodnog pada napona (podruje minus pola) i
plazma podruje (stub elektrinog luka).
Pri zavarivanju jednosmjernom strujom postoji direktna i indirektna polarizacija. Direktna polari
najee se koristi jednosmjerna struja indirektne polarizacije. Ova vrsta elektrine
veze daje stabilniji elektrini luk, ravnomjerniji prenos dodatnog metala, relativno
male gubitke uslijed razbrizgavanja i veu dubinu uvarivanja. Jednosmjerna struja
direktne polarizacije rijetko se koristi, jer elektrini luk postaje vrlo nestabilan, ak
i ako je koeficijent taljenja vei, pri istoj jaini struje, od koeficijenta taljenja sa
indirektnom polariza - cijom. Izuzetak ini navarivanje, gdje je taljiva iana
elektroda povezana na minus (-) pol. U ovom sluaju se postie vei koeficijent
taljenja iane elektrode bez pregrijavanja i ravnomjerniji i manji uvar.
Naizmjenina struja nije nala primjenu u postupku elektrolunog zavari -
vanja taljivom ianom elektrodom u zatiti plina iz dva razloga:
a) Elektrini luk se prekida tokom svakog poluciklusa, im se struja smanji
na nulu, i ne moe se ponovo uspostaviti ukoliko se katoda dovoljno
ohladi. Treba imati na umu da se, pri uobiajenim frekvencijama od 50
Hz, polarizacija smanjuje sa dvostrukim brojem frekvencija, tj. 100 puta
u sekundi.
b) Zamjena poluciklusa indirektnog polariteta direktnim dovodi do
nestabilnosti elektrinog luka.

Temperatura u elektrinom luku je razliita i zavisi od sastava plazme
(stuba) elektrinog luka, pa je umnogome odreuju vrsta zatitnog plina,
taljiva iana elektroda, metal koji se zavaruje, kao i jaina struje. Radi
277
uporeenja daju se karakteristine temperature u elektrinom luku za
varijantu MIG, postupak ru - nog elektrolunog zavarivanja obloenom
elektrodom i TIG postupak zavarivanja:
a) MIG, u osi stuba elektrolunog luka preko 8000
0
K, a u katodnoj mrlji
elektrode oko 3000
0
b) Runo elektroluno, u elektrinom luku od 5000 do 6000
K;
0
c) TIG, u osi stuba elektrinog luka od 10 000 do 30 000
K;
0
K, a u katodnoj
mrlji elektrode od 2000 do 5000
0

7.3.3. Elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom u
zatiti inertnog plina (varijanta MIG)

To je varijanta GMAW (MSG) postupka elektrolunog zavarivanja talji -
vom ianom elektrodom u zatiti inertnog plina. Kao zatitni plin koristi se
isti inertni plin ili plinska smjea. Ova varijanta nala je iroku primjenu u
zavarivanju elika, aluminija, bakra, magnezija, nikla, titana, kao i njihovih
legura.
Pri zavarivanju neeljeznih metala kao zatitni plin uglavnom se koristi
argon, istoe 99,95%.
Za specijalne svrhe zavarivanja koriste se smjee argona i helijuma.
Pri zavarivanju elika kao zatitni plin moe se koristiti argon sa dodacima
ugljinih - dioksida i kisika. Dodavanjem ugljinogdioksida ili kisika argonu
dobija se teljiviji talina, stabilizuje se elektrini luk, smanjuje
razbrizgavanje i postie bolje uvarivanje. Osim toga, time se smanjuje
mogunost nastajanja pora, jer talina, zahvaljujui poveanoj teljivosti,
manje spreava izlazak plinova na povr - inu. Pri zavarivanju varijantom
MIG i oksidaciji legirajuih elemenata metala, on postaje grubokapljiast
zbog oksidacije povrine vrha iane elektrode. Neznatni dodaci
ugljinogdioksida ili kisika (u iznosu od 1 do 5%) argonu stvaraju aktivnu
smjeu koja djeluje na talina. Djelovanje aktivnih plinova iz ove smjee je
neznat - no, pa primjena smjea sa navedenim iznosima aktivnih dodataka
pripada varijatni MIG.
U praksi se, pri zavarivanju viskolegiranih elika, argonu dodaje 1 do 3%
kisika. Pored kisika, kvalitet zavara se poboljava dodavanjem vodika
argonu.
Pri zavarivanju bakra inertnom plinu se dodaje azot.
Varijanta MIG moe se primjenjivati u irokom dijapazonu debljina osnov-
nog metala. Donja granica se ne moe tano odrediti. To zavisi od tipa
zavarenog spoja, dozvoljenih greaka u avu, dimenzija radnog komada
(zbog mogueg odvoenja topline), kao i strunosti zavarivaa.
K.
Varijanta MIG sa pulsirajuim prenosom dodatnog metala (MIGp) hrom -
nikl elika, aluminija i njegovih legura, zbog svoje vee snage, postaje
konkuren - tna TIG postupku zavarivanja. Uslijed velike koliine topline,
koja se stvara pri MIG zavarivanju, zavariva mora voditi rauna da ne
doe do pregrijavanja u zoni zavarivanja, jer to moe da prouzrokuje
stvaranje dubokih zareza na stranicama lijeba. Zbog toga treba strogo
voditi rauna o pravilnom izboru voenja iane elektrode, odnosno pitolja
278
za zavarivanje. Primjenom ianih elektroda manjeg prenika, ovaj problem
se znatno umanjuje.

7.3.4. Elektroluno zavarivanje taljivom ianom elektrodom u
zatiti aktivnog plina (varijanta MAG)

Ova varijanta GMAW (MSG) postupka zavarivanja razlikuje se od vari -
jante MIG samo po vrsti zatitnog plina.
Pri zavarivanju varijantom MAG kao zatitni plin koristi se ugljinidiok -
sid (CO
2
) i plinske smjee ugljinogdioksida sa argonom, kisikom, odnosno
smjea sva tri plina. Zatitno djejstvo ugljinogdioksida, odnosno plinskih
smjea, ogleda se u izolovanju zone zavarivanja (elektrinog luka i taline) od
vazduha.
iroku primjenu varijanta MAG je nala u poluautomatskom i automat -
skom zavarivanju ianom elektrodom (prenika 0,8 do 2 mm)
niskougljinih i niskougljinih niskolegiranih elika.
Stepen zatite i dezoksidacije metala pri zavarivanju u zatiti ugljinog
dioksida moe biti povean primjenom punjene iane elektrode. Izborom
zatit - nog plina moe se mijenjati dubina uvarivanja i irina zavara, a na
taj nain, i oblik istog. Dobro provoenje topline kroz CO
2
plin uslovljeno je
njegovom disocija - cijom. Naime, CO
2

gdje je: Q utroena toplina na disocijaciju CO
plin se u elektrinom luku, pod
dejstvom visoke temperature, razlae prema formuli:
2
plina. Kada disocirani plin
dospije do spoljne granice elektrinog luka, u hladniju zonu (uglavnom je to
radni komad), reakcija se odvija sa desna u lijevo.
Pri tome se oslobaa utroena toplina na disocijaciju (oko 28387810
3
elektrini luk bez kratkih spojeva (MAGs);
J/mol,
odnosno 67590 kcal/mol). Vie topline dospijeva na povrinu radnog
komada, to utjee na postizanje dubljeg i ueg uvara.
Pri zavarivanju u zatiti ugljinogdioksida, ak i kod visokih gustina struje,
teko je dobiti prenos dodatnog metala u mlazu. Osloboeni kisik
prouzrokuje takav prenos dodatnog metala pri kome lako nastaju kratki
spojevi. Nepravilan karakter prenosa dodatnog metala, izmeu ostalog,
uvjetovan je jakim suavanjem elektrinog luka i smanjenjem dimenzija
mrlje zagrijavanja. To treba uzimati u obzir pri izboru reima zavarivanja i
izvora za napajanje strujom.
Izborom struje, napona, prenika taljive iane elektrode i zatitnog plina
moe se postii:
elektrini luk sa malo kratkih spojeva (MAGI) i
kratki elektrini luk sa puno kratkih spojeva (MAGk).
Kod ovog posljednjeg prenosa dodatnog metala dobija se manji uvar. Kao
posljedica uronjavanja krupnih kapi dodatnog metala pojavljuje se
razbrizgavanje. Primjenom plinskih smjea razbrizgavanje je znatno manje
nego pri upotrebi istog CO
2
plina. Pri zavarivanju u zatiti CO
2
plina dolazi
do oksidacije metala i, na taj nain, do gubitka eljeza i dijela legirajuih
279
elemenata. Naime, slobodni kisik u elektrinom luku prvenstveno vri
oksidaciju jednog dijela prateih elemenata (silicij i mangan) i obrazuje
trosku. Za kompenzaciju tih gubitaka i potpunu dezoksidaciju zavarivanje
se izvodi taljivim ianim elektrodama sa poveanim sadrajem mangana i
silicija u odnosu na njihov sadraj u obloenim elektrodama.
Osnovna prednost varijante MAG, u poreenju sa varijantom MIG, sastoji
se u ekonominosti. Ugljinidioksid se proizvodi u velikim koliinama, pa
nema problema oko snabdijevanja, a i cijena mu je znatno nia od cijene
argona. Kvalitet avova, dobijen zavarivanjem varijantom MAG, sasvim je
zadovoljavajui.
Varijanta MAG sa kratkospojnim prenosom dodatnog metala (MAGk), pri zavarivanju ugljinih

7.3.5. Prenos dodatnog metala kroz elektrini luk

Istraivanja su pokazala, da se prenos dodatnog metala kroz elektrini luk,
pri zavarivanju postupkom elektrolunog zavarivanja u zatiti plina, moe
bitno mijenjati, to zavisi od slijedeih faktora:
napon elektrinog luka;
zatitni plin;
jaina, odnosno gustina struje zavarivanja;
karakteristika izvora struje;
sastav dodatnog metala;
duina izvuenog (slobodnog) dijela iane elektrode iz kontaktne voice.
Kod prenosa finim kapljicama, bez kratkih spojeva, smjer kapljica moe da
bude aksijalan i neaksijalan. Direktno aksijalni prenos odnosi se na kretanje
samih kapljica du linije, koja predstavlja nastavak uzdune ose iane
elektrode. Neaksijalni prenos se ostvaruje u bilo kom drugom pravcu, koji se
razlikuje od pravca uzdune ose iane elektrode.
Da bi se optimalno iskoristile mogunosti postupka zavarivanja u zatiti
plina, neophodno je poznavati utjecaj svakog od prethodno navedenih
faktora. U nastavku e biti razmotrena dva najznaajnija faktora tj. njihov
utjecaj na oblik prenosa dodatnog metala. O ostalim navedenim faktorima i
njihovom utjecaju govori se u poglavlju o utjecaju razliitih promjenljivih
veliina na proces zavari - vanja.
Utjecaj procentualnog sadraja ugljinogdioksida u argonu na oblik prenosa
dodatnog metala utvren je snimanjem elektrinog luka velikom brzinom
(8000 snimaka u sekundi). Kada se snimljeni film projektuje brzinom od 16
do 24 snimaka u sekundi, fenomen prenosa dodatnog metala moe se lijepo
vidjeti od trenutka otkidanja kapljice do ponovnog formiranja slijedee.

8. SPECIJALNI POSTUPCI ZAVARIVANJA

8.1. ELEKTROOTPORNO ZAVARIVANJE (EO)

Postupci kod kojih se metal zagrijava i tali toplinom koja nastaje uslijed
otpora prolazom elektrine energije nazivaju se elektrootporni postupci
zavariva - nja. Prilikom elektrootpornog zavarivanja nema pojave
280
elektrinog luka, a za oblikovanje spoja potrebno je primjeniti uz toplinsku i
mehaniku energiju.
Otpor kojim se vodi suprostavlja prolasku struje proporcionalnan je duini
vodia, a obrnuto proporcionalan presjeku. Osim toga, specifini otpor je
karakteristika svakog materijala. Izraz za raunanje otpora je:
A
t
R

=

Koliina topline koja se oslobo di na otpo ru u o dreenom otpo ru mo e se
izraunati po Jouleovom zakonu:
= dt I R Q
odnosno pojednostavljeno:
t R I Q =
2

gdje je:
Q = osloboena toplina
I = struja koja tee kroz vodi
R = omski otpor vodia
t = vrijeme
Ovdje se radi o pretpostavci da je I = konst. i R = konst. U stvarnosti R nije konstantan, j
novi vei otpor. Uz postojei otpor materijala vodia, na mjestu dodira
pojavit e se dodatni kontaknti otpor R (slika 8.1.)

t R I Q
k k
=
2

Slika 8.1.
Na mjestu nehomogenosti javlja se razliiti otpor od otpora homogenog vodia

Kontaktni otpor ovisi o sili prijanjanja dijelova, stanju povrine, vrsti spoja
(kod zavarivanja), o vrsti dodatnog materijala ili lema (kod lemljenja).
Takoe, moe se izraunati i toplina nastala na mjestu kontakta i ona iznosi:
t R I Q
k
=
2

Iz prethodnih razmatranja moemo zakljuiti da kljunu ulogu u procesu
zavarivanja ima kontaktni otpor meu zavarivanim limovima. Otpori
materijala ne igraju vanu ulogu u oblikovanju spoja zbog njihovog malog
udjela u ukupnom otporu i njih moemo zanemariti.

8.1.1. Ureaji za zavarivanje elektrinim otporom

Postoji veliki broj tipova ureaja za zavarivanje elektrinim otporom. Ovdje
e biti objanjen samo njihov elektrini dio. Na slici 8.2. prikazana je
elektrina shema ureaja za zavarivanje elektrinim otporom. Ta shema je
I
281
ista za sueljeno i preklopno zavarivanje. Ureaji za zavarivanje elektrinim
otporom rade po pravilu sa naizmjeninom strujom. Struje zavarivanja
iznose i do 100.000 A, dok je napon 220 ili 380 V.
Primarna strana transformatora je izvedena u sekcijama sa mnogo izvoda, pa je mogua
izliven iz bakra, bronze ili aluminija. U blizini pokretne elektrode ugrauje
se posebna elastina spojnica iz tankih bakarnih traka ili iz elastinog
mnogoilnog provodnika. Kod savremenih ureaja za zavarivanje koriste se
mehaniki prekidai (kod jednostavnih neautomatskih ureaja male snage) i
ignitroni (kod sloenih automatskih ureaja). Ignitroni ukljuuju i iskljuuju
struju zavarivanja, rade praktino bez inercije (trenutno), beumni su, ne
iskre i ne habaju kontakte. Za upravljanje radom strojeva takoe se koriste i
elektronski regulatori vremena. Struja zavarivanja se mijenja ukljuivanjem
i iskljuivanjem broja namotaja na primarnoj strani transformatora pomou
regulatora 4 (slika 8.2.).
Slika 8.2.
Elektrina shema ureaja za zavarivanje elektrinim otporom
1 - eljusti za stezanje osnovnog materijala; 3 - zavarivaki tr
2 - osnovni materijal;

Broj stupnjeva regulacije iznosi od 4 - 16. Odnos maksimalnog broja
ukljuenih namotaja prema minimalnom iznosi od 1,9 - 2,6. Pri promjeni
broja ukljuenih namotaja N
1
, mijenja se sekundarni napon U
2
1
2
1 2
N
N
U U =
prema
slijedeem izrazu:

gdje su:
U
1
i U
2
- primarni i sekundarni napon transformatora;
N
1
i N
2
- broj namotaja primarne i sekundarne strane transformatora.
Poto je obino N
2
1
1
2
N
U
U =
= 1, tada emo imati:

282
Struja zavarivanja tee od sekundarne strane transformatora prema
elektrodama. Rastojanje od sekundarne strane transformatora, kao i
povrina koju obu - hvata sekundarna kontura, moraju biti to manji poto
od toga zavisi omski i induktivni pad napona u sekundarnom kolu pa samim
tim i struja zavarivanja.
Struja zavarivanja se odreuje prema slijedeem izrazu:
( )
2
2
2
2
2
R R X
U
I
z
+ +
=
gdje je:
I
z
- struja zavarivanja, u [A];
U
2
- napon praznog hoda transformatora (izmeu krajeva elektroda), u
[V];
X
2
- induktivni otpor sekundarne konture, u [|;
R
2
Kod ureaja za zavarivanje elektrinim otporom, induktivni otpor sekun -
darne konture esto je vei od omskog otpora. Zbog toga, struja zavarivanja
zavisi uglavnom od induktivnog otpora sekundarne konture. Zbog velikog
induktivnog otpora, ureaji za zavarivanje elektrinim otporom imaju
padajuu spoljnu karakteristiku izvora struje. Na slici 8.3. prikazana je
spoljna karakteristika izvora struje ureaja za zavarivanje elektrinim
otporom.
Slika 8.3.
Spoljna karakteristika izvora struje ureaja za zavarivanje elektrinim
otporom
a - strmo padajua (1) i blago padajua (2) spoljna ka
b - odreivanje stepena ukljuenja primarne strane tra
- omski otpor sekundarne konture, u [|;
R - omski otpor osnovnog materijala, u [|.
Presjek spoljne karakteristike izvora struje sa apscisom u taki I
2
(slika
8.3.a.) odgovara kratkom spoju (direktno spojene elektrode; U
2
= 0), dok
presjek sa ordinatom u taki U
2
odgovara praznom hodu transformatora
(elektrode razmaknute; U
2
= U
o
; I
2
= 0). Da bi se dobili zavareni spojevi
istog kvaliteta na cijeloj konstrukciji pri preklopnom zavarivanju, nije
poeljno da se struja zavari - vanja bitno mijenja u toku samog procesa
zavarivanja. Zbog toga se preporuuje da ureaji za takasto i avno
283
zavarivanje imaju strmo padajuu spoljnu karakteristiku (slika 8.3.a, kriva
1.). Meutim, kod sueljenog zavarivanja preporuuje se da ureaji za
zavarivanje imaju blago padajuu spoljnu karakteristiku (slika 8.3.a, kriva
2.). To je potrebno zbog toga to, u momentu nastajanja dodira pojedinih
taaka ela osnovnog materijala, dolazi do naglog poveanja struje
zavarivanja. Ovo ubrzava zagrijavanje i izbacivanje tih djelia metala, pa
proces topljenja napreduje stabilno. Blago padajua spoljna karakteristika
omoguuje takvo pove - anje struje zavarivanja.
Za zadanu struju zavarivanja i poznati otpor elementa koji se zavaruje,
moe se odrediti potrebni sekundarni napon transformatora. Ako na slici
8.3. b. unesemo napon i struju zavarivanja, na osnovu njihovog presjeka
(taka A) moemo odrediti stupanj na koji treba ukljuiti transformator da
bi se izvrilo eljeno zavarivanje.
Za ostvarivanje tlaka na elektrodama kod ureaja vee snage, primjenjuje
se pneumatski ili pneumatsko - hidraulini sistem. Meutim, kod ureaja
male snage tlak se ostvaruje runim ili nonim mehanizmom.
Indukativni otpor X
2
Pomou dijagrama na slici 8.4. mogu se odrediti orijentacione vrijednosti za
indukativni otpor X
sekundarne konture ureaja za zavarivanje elektri -
nim otporom zavisi kako od povrine koju obuhvata ta kontura, tako od
dimenzija i oblika zavarivane konstrukcije koja se unosi u tu konturu (zbog
toga to metal zavarivane konstrukcije posjeduje magnetne osobine).
2
Slika 8.4.
Zavisnost induktivnog otpora sekundarne konture od povrine A
koju obuhvata ta kontura

Meutim, tane vrijednosti za induktivni otpor X
sekundarne konture ureaja za zavarivanje
elektrinim otporom.
2
mogu se
izraunati za odreeni ureaj prema posebnom proraunu.
284
Slika 8.5.
Promjena struje zavarivanja u zavisnosti od dimenzija zavarivanog elementa
uneenog u sekundarnu konturu (elini limovi 2, 5 + 2,5 mm; 500 x 500
mm)

Da bi se obezbijedio isti kvalitet zavarenih spojeva na jednoj konstrukciji,
neophodno je da se struja zavarivanja ne mijenja u toku rada. Veoma je
teko una - prijed utvrditi tanu zavisnost promjena struje zavarivanja od
magnetnih uneenih u sekundarnu konturu. Zbog toga treba
eksperimentalno odrediti promjene struje zavarivanja u zavisnosti od
konkretnih dimenzija i oblika zavarivanog elementa i njegovog poloaja u
sekundarnoj konturi ureaja za zavarivanje (slika 8.5.).

8.1.2. Sueljeno zavarivanje elektrinim otporom

8.1.2.1. Sueljeno zavarivanje zbijanjem

Pri sueljenom zavarivanju zbijanjem, zavarivani elementi se stegnu u
eljusti maine, dok se njihove eone povrine dovedu u neposredan dodir.
Potreban kontakt zavarivanih povrina se ostvaruje vrenjem malog tlaka
pomou jedne strane eljusti maine (slika 8.6.). Poslije toga se ukljui struja
zavarivanja koja, zbog otpora kontakta, vri zagrijavanje osnovnog
materijala na mjestu eo - nog dodira. Poto se osnovni materijal u podruju
zavarivanja zagrije do svijetlo bijelog usijanja (za niskougljini elik), izvri
se snaan tlak silom F
z
(uz istovremeno iskljuivanje struje) i na taj nain
izvri zavarivanje.
Slika 8.6.
Shematski prikaz sueljenog zavarivanja zbijanjem
285
F
- sila sa kojom se stegne osnovni materijal u eljust maine;

F
z
Izgled zavarenog spoja izvedenog po postupku sueljenog zavarivanja
zbijanjem prikazan je na slici 8.7.
- sila sa kojom se ostvaruje tlak potreban za izvoenje zavarivanja.
Iz navedenog se vidi da se sueljeno zavarivanje zbijanjem vri bez toplje -
nja osnovnog materijala na mjestu spoja.
Slika 8.7.
Izgled zavarenog spoja izvedenog po postupku sueljenog zavarivanja
zbijanjem

Sueljeljno zavarivanje zbijanjem daje dobre rezultate pri zavarivanju
metala koji posjeduju dobru zavarljivost u plastinom stanju. Takve osobine
ima niskougljenini elik, zatim bakar i aluminijum. Popreni presjek
zavarivanih elemenata treba da bude jednostavan, kao to je krug, kvadrat
ili pravougaonik sa malim odnosom strana. Elementi kao to su trake, cijevi
sa tankim stijenama, ugaonici, I - nosai, ine i slino, nisu podesni za
sueljeno zavarivanje zbijanjem zato to je vrlo teko obezbijediti
ravnomjernu raspodjelu struje po povrini njiho - vog poprenog presjeka.
Inae, sa poveanjem poprenog presjeka zavarivanih elemenata, kvalitet
zavarivanja postaje slabiji. Ovaj postupak sueljenog zavariva - nja
elektrinim otporom zahtijeva briljivu obradu povrina koje e se zavariti.
Veliina otpora kontakta zavisi u velikoj mjeri od veliine tlaka kome su
izloeni zavarivani elementi. Pri suvie velikom tlaku, otpor kontakta bie
mali, dok e pri suvie malom tlaku biti veliki.
Utjecaj tlaka na proces izdvajanja topline, odnosno promjenu temperature
na mjestu zavarivanja, prikazan je na slici 8.8. Suvie velika sila tlaka slika
8.7.a. izaziva mali otpor kontakta i nedovoljno zagrijavanje osnovnog
materijala na mjestu spoja. Meutim, suvie mala sila tlaka (slika 8.8.c.)
izaziva veliki otpor kontakta, mjestimino pregrijavanje i izbacivanje kapi
tenog metala iz podruja spoja. Normalna sila tlaka izaziva otpor kontakta
koji omoguava potrebno zagrijavanje podruja spoja (slika 8.8.b.).
Sueljeno zavarivanje zbijanjem se najee koristi pri zavarivanju eli -
nih krunih elemenata prenika od 3 do 10 mm. Da bi se, pri zavarivanju
elinih elemenata, ostvario kvalitetno zavaren spoj, neophodno je da se
mjesto zagrije do temperature koja je blizu temperaturi topljenja (ne ispod
1250 - 1300
0
C). Za obojene metale, temperatura na mjestu spoja treba da
bude jednaka temperaturi topljenja.
286
Slika 8.8.
Promjena temperature u zavisnosti od veliine tlaka pri sueljenom
zavarivanju zbijanjem

Za obojene metale dovoljan je uvjet za dobijanje kvalitetnog zvarenog spoja
da se metal na povrini kontakta zagrije do temperature topljenja.
Eksperimentalno je utvreno da se postie zavaren spoj dobrog kvaliteta ako
se gustina struje i vrijeme zavarivanja nalaze u slijedeem odnosu.
3
10 = a t j
gdje je:
j - gustina struje, u A/cm
2
;
t - vrijeme zavarivanja, u s;
a - koeficijent.
Koeficijent a za razne metale ima slijedee vrijednosti:
elik: za prenike do 10 mm
prenike iznad 10 mm
Bakar
Mesing
Aluminij:
za oksidirane povrine kontakta
za svjee oiene povrine kontakta do 20
8.1.2.2. Elektrootporno takasto zavarivanje
Kod takastog zavarivanja, ija je shema prikazana slikom 8.9. toplina se
razvija usljed otpora protjecanju struje izmeu dodirnih povrina radnih
komada koji su pritisnuti elektrodama iz bakrenih legura. Takvo
zavarivanje moe biti jed - notakasto ili vietakasto. Kod vietakastog
zavarivanja struja prolazi istovre - meno kroz vie taaka tako da se dobiva i
vie zavarenih mjesta.
287
Slika 8.9.
Shematski prikaz elektrootpornog takastog zavarivanja

Najraireniji je sluaj primjene jednotakastog dvostranog zavarivanja gdje
se elektrode nalaze s obje strane zavarenog spoja, ali je mogue izvesti i
jednostrano zavarivanje, slika 8.10.
Slika 8.10.
Osnovni naini izvoenja takastog zavarivanja

Osnovni utjecajni initelji kod takastog zavarivanja ovisno o vrsti i
debljini materijala su:
jakost struje zavarivanja
sila tlaka izmeu elektroda
vrijeme trajanja prolaska struje.
Kako najvei otpor mora biti na mjestu spoja, elektrode koje provode struju
moraju biti izraene od materijala koji je dobar vodi struje (Cu - legure).
Uz to elektrode treba stalno hladiti jer se one u radu zagrijavaju kako zbog
dodira s radnim komadom koji na mjestu zavarivanja ima visoku
temperaturu tako i zbog vlastitog otpora. Pri tome se tei da se jednom
elektrodom izradi to vie spojeva (taaka) bez zamjene ili dotjerivanja vrha
elektrode. To je razlog da se elektrode ne rade od istog bakra, koji je bolji
vodi topline i manjeg specifinog otpora nego legure, koje zbog legirajuih
dodataka imaju bolja mehanika svojstva, to jest produuje se vijek trajanja
elektrode.
Postupak takastog elektrootpornog zavarivanja je vrlo prikladan za
robotiziranje, tako da su prvi industrijski roboti bili namijenjeni upravo za
takasto zavarivanje u automobilskoj industriji.
288
8.1.2.3. Bradaviasto elektrootporno zavarivanje

Bradaviasto zavarivanje, prikazano slikom 8.11. je postupak zavarivanja
kod kojeg se zavaruje vie taaka istodobno. Lokaliziranje tlaka i razvijene
topline osigurano je time da je jedan od komada koji se spajaju, mjestimino
unaprijed oblikovan s izboinama (bradavicama).
Slika 8.11.
Shema bradaviastog zavarivanja;

a) priprema i izgled spoja b) raspodjela struje i sile

8.1.2.4. Elektrootporno avno zavarivanje

avno zavarivanje zasniva se na istom principu kao i takasto zavarivanje,
samo to take slijede brzo jedna iz druge, s odreenim preklopom. To je
omogu - eno oblikom elektroda koje u ovom sluaju imaju oblik diskova.
Okretanjem diskova i upravljanjem trenutka proputanja struje mogue je
regulirati gustou taaka. Shema postupaka prikazana je slikom 8.12. Ovaj
postupak se primjenjuje tamo gdje se zahtijeva nepropusnost spoja. Osnovni
parametri zavarivanja su:
debljina limova
sila tlaka izmeu elektroda (koluta)
irina elektroda
brzina zavarivanja
jakost struje zavarivanja

Slika 8.12.
Shematski prikaz elektrootpornog avnog zavarivanja
289
8.1.2.5. Visokofrekventno zavarivanje

Visokofrekventno zavarivanje obuhvaa grupu elektrootpornih postupaka
koji koriste visokofrekventne struje u cilju koncentriranja toplinske energije
na eljeno mjesto. Uglavnom postoje dvije osnovne varijante postupka:
visokofrekventno avno zavarivanje
visokofrekventno zavarivanje uz tlak
Postupci su u biti slini, a razlika je u nainu dovoenja visokofrekventne
struje. U prvom sluaju struja se dovodi preko kliznih elektroda, a u drugom
sluaju putem indukcione zavojnice kojom se u radnom komadu stvara
toplina. Frekvencije se obino kreu od 10 do 500 kHz. Sila tlaka kojom se
oblikuje spoj ostvaruje se pomou tlanih valjaka (slika 8.13.).
Slika 8.13.
avno zavarivanje cijevi visokofrekventnim obuhvatnim induktorom

Ovaj postupak je naroito pogodan za zavarivanje cijevi, profila i ostalih
proizvoda izraenih iz kontinuirane trake.Drugi nain dovoda struje je
preko klizaa.
Struja se klizaem dovodi na rubove materijala ali prije njihovog dodira.
Ona tee du rubova spoja do take zavarivanja izmeu valjaka -
pritiskivaa i natrag, do drugog klizaa. Zbog visoke frekvencije struja tee
samo rubovima, do dubine od nekoliko desetaka milimetara, i samo u tom
podruju materijal se grije. U tom podruju neposredno prije zatvaranja
spoja materijal je zagrijan do plasti - nog stanja, te primjenom tlaka
nastaje spoj.
Rubovi materijala pri zavarivanju moraju biti priblino paralelni i isti.
Postupak se primjenjuje za veinu uobiajenih metala, a i za spajanje nekih
razno - rodnih metala. Proces je potpuno automatiziran, odvija se uz vrlo
velike brzine, do 150 m/min, za cijevi tankih stijenki.

8.1.2.6. Elektrootporno zavarivanje iskrenjem (varnienjem)

Kod sueljenog zavarivanja iskrenjem (slika 8.14.), primicanjem i odmica-
njem pomine eljusti u kojoj se nalazi stegnut radni komad prema drugoj
nepominoj eljusti nastaju kratki spojevi i elektrini lukovi na dodirnoj
povrini, gdje je materijal izboen a uslijed topline sueljeni krajevi komada
se zagrijavaju.
290

Slika 8.14.
Princip sueljenog zavarivanja

To je faza predgrijavanja. Kada su sueljene povrine i njihova
okolina dovoljno predgrijane, radni komadi se zavrno primiu jedan prema
drugom, protie velika struja zavarivanja, te nastaje intezivno zagrijavanje,
eksplozivno taljenje i isparavanje metala uz stvaranje elektrinih lukova na
lokalitetima gdje je materijal izbaen. Nakon to se odreena duina krajeva
radnih komada rastali i djelimino izgori, nastupa faza sabijanja. Radni
komadi se meusobno sabijaju velikom silom te se oblikuje zavareni sloj.
Kod ovog postupka na nastanak topline osim zagrijavanja usljed otpora
utjee i toplina razvijena u elektrinim lukovima.
Pri zavarivanju zatvorenih kontura (slika 8.15.), dolazi do pojave antira -
nja struje. Zbog toga se pri zavarivanju zatvorenih kontura mora poveati
struja zavarivanja za 20 - 50 % u odnosu na struju potrebnu za zavarivanje
otvorenih kontura. Mada se zatvorene konture mogu zavariti svim
postupcima sueljenog zavarivanja elektrinim otporom, najee se
primjenjuje postupak zavarivanja neprekidnim varnienjem.
Slika 8.15.
Sueljeno zavarivanje zatvorenih kontura I
2
= I
z
+ I

Proces zavarivanja neprekidnim varnienjem se moe pratiti na dijagramu
koji prikazuje pribliavanje zavarivanih elemenata u toku vremena (slika
8.16.).
291
Slika 8.16.
Dijagram put - vrijeme pri sueljenom zavarivanju neprekidnim iskrenjem
l
v
+ l
z
Slika 8.17.
Promjena temperature u tapu pri sueljenom zavarivanju neprekidnim
varnienjem

Zbog toga se takvi elementi moraju zavarivati po postupku sueljenog
zavarivanja varnienjem sa predgrijavanjem.
Sueljeno zavarivanje varnienjem sa predgrijavanjem. I kod ovog postupka
se razmaknuti zavarivani elementi prethodno stegnu u eljusti maine.
Poslije ukljuivanja struje zavarivanja, zavarivani elementi se dovedu u
meusobni krat - kotrajni dodir a zatim se razdvoje. Pri tome dolazi do
snanog iskrenja sa izbacivanjem rastaljenih dijelova metala pod utjecajem
magnetnog polja sekun - darne konture. Zatim dolazi do periodinog
primicanja i razdvajanja zavarivanih elemenata uz stalno ukljuenu struju
zavarivanja. U toku procesa primicanja i razdvajanja dolazi do topljenja
neravnina na eonim povrinama zavarivanih ele - menata. Kada doe do
ravnomjernog rastapanja itave eone povrine zavarivanih elemenata na
mjestu spoja i dovoljnog zagrijavanja po dubini tih elemenata, izvri se
snanim tlakom njihovo zbijanje. Struja zavarivanja se iskljui u toku
procesa zbijanja. U toku zavarivanja zavarivani elementi se skrate za
unaprijed zadanu duinu.
Vrijeme zadravanja kod jednog primicanja zavarivanih elemenata
iznosi od (0,5 3) s a kod razdvajanja od (2 6) s. Broj primicanja i
razdvajanja u toku zavarivanja se kree od 5 - 30, to zavisi od dimenzija
poprenog presjeka zavarivanih elemenata.
- ukupno skraivanje elemenata pri zavarivanju
Promjena temperature u tapu pri sueljenom zavarivanju neprekidnim
varnienjem prikazana je na slici 8.17. Ukoliko je prenik tapa vei do 15 -
20 mm, porast temperature po dubini osnovnog materijala nije dovoljan.
292
Usljed zbijanja dolazi do udaljavanja skoro itavog rastaljenog metala iz
podruja spoja od koga se obrazuje vijenac oko ava. Poslije zavarivanja vijenac se
mehaniki skine do nivoa povrine osnovnog materijala.
Primjena sueljenog zavarivanja varnienjem sa predgrijavanjem spreava
pojavu kaljenja. Zbog toga se sa ovim postupkom zavarivanja postiu avovi
sa potrebnim plastinim osobinama i pri zavarivanju elika sklonih kaljenju.
Ovaj postupak zavarivanja omoguuje da se sa mainama manjih snaga
zavare elementi veih poprenih presjeka nego postupkom sa neprekidnim
varnienjem. Proces zavarivanja varnienjem sa predgrijavanjem se moe
pratiti na dijagramu koji prikazuje primicanje i razdvajanje zavarivanih
elemenata u toku vremena (slika 8.18.).
Slika 8.18.
Dijagram put - vrijeme pri sueljenom zavarivanju varnienjem sa
predgrijavanjem
l
v
+ l
z
- ukupno skraivanje elemenata pri zavarivanju

8.1.2.6.1. Reimi sueljenog zavarivanja varnienjem

Kod sueljenog zavarivanja varnienjem, zagrijavanje i zbijanje osnovnog
materijala mora obezbijediti takav oblik sueljenog spoja da se zona nulte
deformacije nalazi priblino na slijedeem rastojanju od povrine spoja.
x
o
= 1 + 0,2 d
gdje je:
d - debljina zavarivanih limova ili prenik tapa u (mm).
Pri zavarivanju varnienjem se tei da se plastina deformacija zavarivanih
elemenata ostvari sa to veom brzinom. To je zato to se u tom sluaju vri
najravnomjernija raspodjela tlaka po povrini zavarivanog kontakta.
Naime, kod veoma tvrdih (neplastinih) metala tlak po povrini kontakta je
ravnomjerno raspodijeljen, dok se takva raspodjela tlaka ostvaruje i kod
plastinih metala samo ukoliko su brzine deformacije velike. Zbijanje ela
zavarivanih elemenata treba vriti sa relativno velikim specifinim
pritiscima. Za elik se preporuuju slijedee vrijednosti pritisaka zbijanja:

V

Austenit
Manje vrijednosti navedenih pritisaka koriste se pri zavarivanju varnie -
njem sa predgrijavanjem, dok se vee vrijednosti koriste pri zavarivanju
neprekid - nim varnienjem.
293
Pri proraunu reima zavarivanja prvo se izrauna x
0
. Zatim se prema vrsti
elika usvoji vrijednost za tlak p. Na rastojanju x
0
mora biti takva
temperatura da usvojeni tlak p ne moe da ostvari znatniju deformaciju.
Ovaj uvjet e biti zadovoljen ako je izabrani tlak p priblino jednak granici
razvlaenja pri tempera - turi na rastojanju x
0
2
1
|
|
.
|
\
|
=
top
v
T
T
p
.
Na osnovu toga emo imati:

Na slici 8.19. prikazan je dijagram za izbor duine skraivanje (2l
v
Slika 8.19.
Dijagram za izbor duine skraivanja za eline elemente

Na slici 8.20. date su praktine granice za vrijeme varnienja t
) u
zavisnosti od povrine poprenog presjeka A zavarivanog elementa.
v
Slika 8.20.
Praktine granice za gustinu struje i vrijeme varnienja za eline elemente

i gustinu
struje j.
294
Poto se usvoji vrijeme varnienja, izrauna se srednja brzina varnienja
prema slijedeoj formuli:
v
v
v
t
l
V

=
2

Na slici 8.21. su grafiki predstavljene funkcije (x, t) i e
-vx/2a
( ) a x v
top
e t x T t x T
2
) , ( ) , (

=
, koje su
konstruisane prema jednadbi. Na osnovu dijagrama na slici 8.21. odreuje
se temperatura u zavisnosti od usvojene srednje brzine varnienja i
vremena varnienja:

Ovdje se smatra da je temperatura na elu zavarivanih elemenata jednaka
temperaturi topljenja elika. Da bi se ostvario zavareni spoj dobrog
kvaliteta, neophodno je da se zona oko ava duine 2x
o
zagrije iznad
temperature plastine deformacije (za elik T
pl
=500-700
0
C), kako bi se
mogla postii zadovoljavajua plastina deformacija. Ta temperatura
zagrijavanja na rastojanju x
o
se izraunava prema formuli za usvojeni tlak p
i
v
.
Ukoliko je temperatura izraunata prema T(x,t) jednaka ili vea od one
izraunate prema (p;
v
Slika 8.21.
Dijagram za odreivanje temperature pri sueljenom zavarivanju
varnienjem
za eline elemente (za x = x
), tada nije potrebno predgrijavanje. Prema tome,
zavari - vanje se moe izvesti po postupku neprekidnog varnienja.
Meutim, ukoliko je proraun obrnut onda je neophodno izvesti zavarivanje
po postupku varnienjem sa predgrijavanjem ili se mora produiti vrijeme
varnienja. Struja zavarivanja se odreuje na osnovu izbora gustine struje
prema slici 8.20. i veliini poprenog presjeka zavarivanog elementa.
0
)
295

8.1.2.6.2. Struktura spojeva zavarenih varnienjem

Ovdje e biti razmotrena struktura sueljenog spoja zavarenog varnie -
njem. Osnovni materijal je niskougljini elik (slika 8.22.).
Usljed izvrenog zbijanja tapa pri zavarivanju, teni oksidisani metal je
istisnut iz podruja kontakta i razmjeten u obliku vijenca 1.
Povrina kontakta se sastoji iz karakteristinog svijetlog
nenagrienog sloja 2 koji se proiruje prema obodu. Razliita debljina sloja
2 nastaje uslijed neravnomjernog tlaka po povrini kontakta. Smatra se da
je nenagrieni sloj 2 isto feritni sloj stao kao rezultat osiromaenja metala
ugljikom. Na nastajanje sloja 2 utjee i snana plastina deformacija
udarnog karaktera. Zona 3 se sastoji iz krup - nih zrna. Ovdje je
temperatura bila iznad 1100
0
C, pa se zbog toga obrazovala gruba struktura.
Ovakav metal posjeduje smanjenu plastinost. U zoni 4 se ostva - ruje
postepen prelaz ka sitnozrnastoj strukturi. Metal u zoni 5 se zagrijao do
temperature neto iznad A
C3
Slika 8.22.
Struktura sueljno zavarenog spoja izvedenog varnienjem
kod niskougljinog elika

Metal izmeu zone 5 i 6 se zagrijao do temperature iznad A
, pa je pretrpio potpunu transformaciju
strukture. Njegova struktura je sitnozrnasta.
C1
, ali ispod A
C3
,
pa je pretrpio samo djeliminu prekristalizaciju. Zona 6 sadri metal koji se
zagrijao do temperature ispod take A
C1
, pa zbog toga nije pretrpio nikakve
prom - jene u strukturi i veliini zrna (ukoliko nije bilo prethodno plastine
deformacije na hladno). Ovdje je metal sauvao svoja prvobitna svojstva.
Zavarivani elemenat posjeduje plastina svojstva (u toku procesa zavari -
vanja) u zoni 3 i djelimino u zoni 4. Negdje u podruju izmeu zona 3 i 4
nalazi se nulta deformacija x
o
. x
o
se ne mijenja samo u zavisnosti od
temperature i tlaka nego zavisi i od brzine ostvarivanja deformacije. Ukoliko
je vea brzina deforma - cije utoliko je vee x
o
. Zbog toga se x
o
raunski
moe odrediti samo priblino.

296
8.1.2.6.3. Priprema elemenata za zavarivanje

Na slici 8.23. prikazani su elementi koji se lahko mogu sueljno zavariti
elektrinim otporom.
Slika 8.23.
Primjeri pripreme elemenata za sueljeno zavarivanje elektrinim otporom

8.1.2.7 Preklopno zavarivanje elektrinim otporom

Takasto zavarivanje

Takasto zavarivanje predstavlja najrasprostranjeniji postupak zavarivanja
elektrinim otporom. Primjenjuje se za zavarivanje limova (naroito malih
deblji - na), traka, ice i dr. Ureajima za takasto zavarivanje mogu se
zavariti limovi debljine od 0,1 - 6 mm i vie. Ovakvi ureaji postiu veliku
produktivnost. Mogu da izvedu i do 600 zavarenih taaka u minutu. Tlak
elektrode moe se ostvariti pomou none poluge i automatizovano na
elektrini, pneumatski ili hidraulini pogon. Promjene tlaka elektroda i
struje zavarivanja se nalaze u meusobnoj zavisnosti. Prvo se limovi
tlakom sa elektrodama meusobno priljube, pa se tek onda ukljuuje struja
zavarivanja. Poslije iskljuivanja struje zavarivanja, tlak elektroda se ne
smije suvie brzo ukinuti zbog mogunosti pojave prslina u zavarenoj taki.
Naime, neophodno je da zavarena taka ovrsne dok se jo nalazi pod
tlakom kako bi se onemoguilo razdvajanje limova.
Ukoliko se poslije iskljuivanja struje zavarivanja tlak povea, dolazi do
poveanja vrstoe zavarene take i poboljanja strukture lijevanog jezgra.
Elektrode za takasto zavarivanje se izrauju iz specijalnih bronzi visoke
elektrine provodnosti. Za vrijeme zavarivanja elektrode se hlade vodom.
Izgled elektrode za takasto zavarivanje prikazan je na slici 8.24. Vrh
elektrode mora biti potpuno ravan i pravilnog oblika, jer to utjee na
ujednaen kvalitet zavarene take po cijeloj njenoj povrini. U toku
297
zavarivanja dolazi do deformacije vrha elektrode, pa se mora povremeno
dotjerati obradom.
Proces takastog zavarivanja. Poto su zavarivani elementi tlakom sa
elektrodama meusobno priljubljeni, ukljuuje se struja zavarivanja.
Prolazei od jedne elektrode prema drugoj struja zavarivanja prolazi kroz
zavarivane elemente. Zagrijavanje osnovnog materijala na mjestu dodira sa
elektrodama je malo zbog relativno malog otpora R
e
Slika 8.24.
Shema presjeka elektrode za takasto zavarivanje

Osim toga, elektrode se neprekidno hlade vodom. Meutim, usljed velikog
otpora kontakta R
.
k
Slika 8.25.
Izgled presjeka zavarene take 1 - lijevano jezgro; 2 - zona utjecaja topline.

Takasto zavarivanje bez rastapanja metala , u jezgru zavarene take , nije dovoljno sigu
Tlak elektroda mora biti dovoljno veliki da savlada krutost zavarivanih
elemenata, kao i da ostvari potrebnu plastinu deformaciju koja obezbjeuje
visoku vrstou zavarene take. Potreban tlak elektroda naglo raste sa
porastom debljine osnovnog materijala. Pri velikim debljinama osnovnog
materijala, vrhovi elektroda su izloeni velikim pritiscima to dovodi do
skraivanja njihovog radnog vijeka.
Povrine zavarivanih elemenata moraju prije zavarivanja biti potpuno od -
maene i oiene sa elinim etkama, pjeskaranjem ili nagrizanjem sa
kiseli - nama. Pri montai se mora obezbijediti da zavarivani elementi dobro
meusobno nalijeu, zbog toga to postojanje razmaka izmeu njih dovodi
do pojave greaka pri zavarivanju. Ukoliko su zavarivani elementi veih
debljina, utoliko je potrebna vea tanost pri njihovoj montai.
, prolaz struje zavarivanja dovodi do zagrijavanja i
topljenja metala u podruju zavarivanja obrazujui jezgro zavarene take
(slika 8.25.). Prenik jezgra zavarene take iznosi od (3 15) mm.
Pri normalnim reimima takastog zavarivanja, gustina struje na radnim
povrinama elektroda ne prelazi 100 [A/mm
2
]. Meutim, pri zavarivanju sa
forsiranim reimima, gustina struje iznosi za elik do 120 - 300 A/mm
2
.
298
Normalni reimi zahtijevaju due vrijeme zavarivanja i manju snagu
maine. Forsirani reimi zahtijevaju veu snagu maine i krae vrijeme
zavarivanja, ali postiu i veu produktivnost rada. Tlak elektroda obino
iznosi od 30 - 80 N/mm
2
Jednostrano takasto zavarivanje. Pri takastom zavarivanju, pojedine
konstrukcije nije mogue obuhvatiti elektrodama. U tom sluaju se
primjenjuje postupak jednostranog takastog zavarivanja (slika 8.26.).
.
Takasto se zavaruju elementi iz niskougljinih elika, legiranih elika
austenitnog nehrajueg elika zatim iz aluminija, aluminijevih i
magnezijevih legura.
Zavarivanje legiranih elika koji su skloni kaljenju treba izvoditi sa nor -
malnim reimima. Pri zavarivanju sa forsiranim reimima dolazi do
zakaljivanja jezgra take i zone utjecaja topline, kao i do poveanja sklonosti
ka obrazovanju prslina. Poslije zavarivanja ovakvih elika potrebna je
termika obrada radi poboljanja strukture i uklanjanja unutranjih
napona. esto se primjenjuje termika obrada na samoj maini
proputanjem struje po zavretku zavarivanja. Da bi se smanjio raspad
austenita i izdvajanje karbida, zavarivanje austenitnih nehrajuih elika
izvodi se sa forsiranim reimima sa najmanje moguim vremenom zavari -
vanja.
Slika 8.26.
Shema jednostranog takastog zavarivanja
a - sa bakarnom podlogom ; b - bez bakarne podloge ; c - sa jalovom
elektrodom.

Najee se koriste ureaji koji istovremeno zavare po dvije take (slika 8.26.
a. i b.). Takav postupak se naziva jednostrano dvotakasto zavarivanje.
Ponekad se koristi jednotakasto zavarivanje sa jalovom elektrodom (slika
8.26.c.).
Ureaji za mnogotakasto zavarivanje mogu imati do 100 i vie elektroda a
rade po principu jednostranog dvotakastog zavarivanja. Postoje dvije vrste
ureaja za mnogotakasto zavarivanje:
Kod prve vrste ureaja se sa jednim parom elektroda ostvari tlak i pusti
struja zavarivanja kroz njih. Zatim se struja iskljui a elektrode
razmaknu. Sada se tlak ostvari sa slijedeim parom elektroda i pusti
struja kroz njih. Tako se nastavi redom sa svim parovima elektroda.
Kod druge vrste ureaja se izvri tlak odjednom sa svim parovima
elektroda. Zatim se proputa struja zavarivanja prvo kroz jedan par
elektroda a zatim kroz drugi i tako redom.
299
Ovakvim sistemom se postie manje krivljenje i vea tanost izrade
konstru - kcija. Navedene vrste ureaja za mnogotakasto zavarivanje
koriste se u masovnoj proizvodnji.
antiranje struje. Pri zavarivanju niza taaka, jedan dio struje I
2
se zbog
manjeg omskog otpora odvodi kroz najbliu ranije zavarenu taku. Taj dio
struje naziva se struja antiranja (slika 8.27.). Ovdje je I
2
= I
z
+ I
Slika 8.27.
ema antiranja struje

Struja antiranja opada sa poveanjem koraka izmeu zavarenih taaka
(slika 8.28.). Poto se sekundarna struja praktino ne mijenja, to se moe
smatrati da je:
I
.
2
= I
z
+ I
Za praktine uvjete takastog zavarivanja, uzima se da je t/d

e
> 3, pri emu
je d
e
prenik vrha elektrode. Za niskougljenini elik: t = (3,5 - 4,5)d
e
Slika 8.28.
Odnos izmeu struje zavarivanja i struje antiranja kod eline
ploe irine 100 mm u zavisnosti od veliine koraka
a) d
.
e
= 12 mm; d = 2 mm;
b) d
e
= 13 mm; d = 4 mm.

Reimi takastog zavarivanja. Pri proraunu reima takastog zavarivanja
smatra se da je poznat osnovni materijal, njegova debljina d i prenik jezgra
zavarenih taaka d
T
.
300
Dimenzije jezgra zavarenih taaka odreuju se u zavisnosti od debljine
osnovnog materijala:
d (mm) 0,3 0,4 - 0,6 0,7 - 0,8 0,9 - 1,1 1,2 - 1,4 1,5 - 1,6 1,8 - 2,2
d
T
(mm) ..2,5 3 3,5 4 5 6 7
d(mm)..2,5 - 2,8 3 - 3,2 3,5 - 3,8 4 4,5 5 5,5 6
d
T
Pri zavarivanju pod troskom, toplina se izdvaja pri prolasku elektrine
struje kroz rastaljenu trosku (slika 8.29.)
(mm)....... 8 9 10 11 12 13 14 15
8.2. ZAVARIVANJE POD TROSKOM

Slika 8.29.
Shematski prikaz postupka zavarivanja pod zatitom troske

Zavarivani elementi su postavljeni vertikalno, meusobno razmaknuti za 20
- 40 mm i to bez zakoenja njihovih ivica. Radi oblikovanja ava,
spreavanja isticanja taline i rastaljene troske, slue bakarni ograniavai
taline koji se hlade vodom. Proces zavari
-
Na slici 8.30. prikazani su primjeri pripreme ivica limova, postavljanja ulazne
i izlaznih ploica.
vanja se izvodi u vertikalnom
poloaju odozdo prema gore, uz upotrebu ulazne i izlaznih ploica (slika
8.29.). Prvo se praak za zavarivanje pod troskom naspe u najnii dio ulazne
ploice. Zatim se uspostavlja elektrini luk izmeu elektrodne ice i dna
ulazne ploice. Kada se praak rastali, obrazovana rastaljena troska plavi i
gasi luk pa proces prelazi u zavarivanje pod troskom (elektrinog luka vie
nema). U toku daljeg procesa zavarivanja, struja prolazi kroz rastaljenu
trosku (izmeu elektrodne ice i taline), pri emu se izdvaja toplina koja
odrava njenu visoku temperaturu. Dubina rastaljene troske iznosi od 25 -
70 mm. Temperatura rastaljene troske je via od temperature topljenja
metala. Zbog toga se topi elektrodna ica i osnovni materijal obrazujui
talinu ispod rastaljene troske. Poto zavarivanje napreduje prema gore,
talina se hladi obrazujui av. U toku zavarivanja praak se stalno dodaje u
rastaljenu trosku. Ograniivai taline se ravnomjerno pomjeraju prema gore
oblikujui av. Poto se av izvede do kraja, ulazna i izlazna ploice se
odreu do nivoa ivica zavarenih limova.
301
Slika 8.30.
Primjeri pripreme ivica limova pri zavarivanju pod troskom
1 - ulazna ploica; 2 - izlazne ploice.
Kod ovog postupka zavarivanja utroak praka je 15 - 30 puta manji nego
pri zavarivanju pod prakom. av se obrazuje uglavnom od rastaljenog
metala elektrodne ice. Pri zavarivanju sa jednom elektrodnom icom mogu
se zavariti elementi do 60 mm debljine, a ako se vrh elektrodne ice
popreno kree i do 150 - 200 mm. Ukoliko se istovremeno zavaruje sa vie
elektrodnih ica, mogu se zavariti elementi i do 2000 mm debljine (slika
8.31.).
Usporeno zagrijavanje i hlaenje zone utjecaja topline onemoguava pojavu
kaljenja. Meutim, dugi boravak metala na temperaturama iznad 1000
0
Obino se koristi elektrodna ica prenika 2,5 ili 3 mm, naizmjenina struja
600 - 900 A (za jednu elektrodnu icu) i radni napon 30 - 50 V, dok
koeficijent topljenja iznosi 25 - 35 g/Ah. Radi poveanja produktivnosti
rada, koriste se elektrodne ice prenika 5 - 6 mm. Ukoliko se koriste
elektrodne ice u obliku trake debljine 10 - 12 mm i irine do 120 mm, tada
nije potrebno popreno kretanje vrha elektrodne ice. Meutim, u ovom
sluaju su potrebni vrlo snani izvori struje. Zavarivanje pod troskom je
ekonomino pri spajanju limova debljine iznad 30 mm. Koristi se za
zavarivanje elika i livenog gvoa, zatim aluminijuma, bakra, titana i
njihovih legura. Zavarivanje se izvodi u jednom prolazu zavarivanja.
Produktivnost rada je 5-15 puta vea nego kod vieslojnog automatskog
zavariva - nja pod prakom.
C
dovodi do rasta zrna, dok je irina zone utjecaja toplote nekoliko puta vea
nego kod elektrolunog zavarivanja. Zbog toga se poslije zavarivanja vri
normalizacija zavarenog spoja.

8.3. ALUMINOTERMIJSKO ZAVARIVANJE

Kod ovog postupka zavarivanja se koristi toplina koja se izdvaja u procesu
egzotermike reakcije izmeu krupnozrnastog praka aluminija i oksida
eljeza iste veliine zrna (oko 1 mm). Poto se navedena smjea zagrije u
jednoj taki do temperature oko 1000
0
C, zapoinje njeno gorenje koje
protie vrlo burno prema slijedeoj reakciji:
3Fe
3
O
4
+ 8Al = 4Al
2

Smjea sagori za 20 - 30 sekundi.
Slika 8.31.
Zavarivanje pod troskom
istovremeno
sa vie elektrodnih ica
1 - elektrodne ice,
2 - rastaljena troska,
3 - talina,
4 - av,
5 - ograniivai taline,
6 osnovni materijal
302
Aluminotermijsko zavarivanje tlakom (slika 8.32.a) izvodi se bez znatnijeg
topljenja osnovnog materijala. Ovdje se preko ivice lonca na mjesto spoja
prvo sipa tena troska koja kvasi osnovni materijal obrazujui na njegovoj
povrini tanak sloj. Taj sloj spreava spajanje dodatnog i osnovnog
materijala. Teni dodatni materijal slui samo kao izvor topline koja
zagrijava mjesto spoja, pa se moe odstraniti poslije zavarivanja. Poto se
mjesto spoja zagrije do plastinog stanja, izvri se tlak pomou snane prese
i na taj nain izvri zavarivanje. Ovaj postupak zavarivanja se rijetko
koristi.
Slika 8.32.
Shema aluminotermijskog zavarivanja
a - aluminotermijsko zavariv
b - aluminotermijsko zavarivanj

Aluminotermijsko zavarivanje topljenjem (slika 8.32.b.) izvodi se sa
razmakom izmeu zavarivanih elemenata od 10 - 12 mm, dok se rastaljena
smjea isputa kroz dno lonca. Zagrijan dodatni materijal topi osnovni
materijal na mjestu spoja i sa njim obrazuje av. Tena troska iz lonca slui
samo kao dopunski izvor topline i omoguava sporije hlaenje ava. Ovaj
postupak zavarivanja se moe izvoditi na terenu.
Aluminotermijsko zavarivanje se moe koristiti i za remont krupnih
elemenata od elika i lijevanog gvoa. Pri aluminotermijskom zavarivanju
lije - vanog gvoa koristi se specijalna smjea sa velikim sadrajem
ferosilicija. Inae, aluminotermijsko zavarivanje ima ogranienu primjenu
(npr. za zavarivanje ina).

8.4. LIJEVAKO ZAVARIVANJE

Lijevako zavarivanje je slino proizvodnji odlivaka. Mjesto spoja je obu -
hvaeno kalupom. Osnovni materijal se prvo predgrije a zatim zalije
pripremljenim rastaljenim metalom. Sa ovim postupkom se zavaruju
plemeniti metali, bakar i bronza. Koristi se za popravku odlivaka i lijeva
gvoa.

8.5. ZAVARIVANJE ELEKTRONSKIM SNOPOM

Kod ovog postupka zavarivanja, zagrijavanje osnovnog materijala na mje -
stu spoja do topljenja izvodi se bombardovanjem snopom brzopokretnih
elektrona u vakumu (slika 8.33.). Udarajui u povrinu osnovnog materijala,
303
brzopokretni elektroni odaju svoju kinetiku energiju koja se pretvara u
toplinu. Na taj nain se zagrijava osnovni materijal na mjestu spoja u toku
procesa zavarivanja. Tempera - tura na mjestu udaranja elektrona dostie
5000 - 6000
0

Zbog zagrijavanja katode do visokih temperatura, dolazi do termoelektron-
ske emisije, tj. do emisije elektrona sa povrine katoda. Katoda je izraena
od lantan heksaborida (LaB
C.
6
) koji ima veliku sposobnost da emituje
elektrone. Pove - anje brzine kretanja elektrona vri se pomou
ubrzavajue anode 4, dok se koncentracija elektrona vri pomou
fokusirajueg elektromagnetnog soiva 5. Navoenje elektronskog snopa po
liniji spoja vri se pomou elektromagnetnog sistema 6. Zavarivanje se izvodi
u hermetiki zatvorenoj komori u kojoj se neprekidno odrava vakum od
1,33.10
-4
do 1,33.10
-6
mbara. Vakum je neophodan kako zbog slobodnog
kretanja elektrona (bez sudaranja sa molekulama plina i pojave jonizacije),
tako i zbog obezbjeenja istoe taline (bez kisika i azota). Vakum se stalno
odrava sa specijalnim vakum - pumpama. Radni napon ureaja za
zavarivanje elektronskim snopom iznosi od 20 - 30 kV, dok struja nije vea
od 1A. Zagrijavana povrina na osnovnom materijalu iznosi od 0,1 - 20 mm
2
Popreni presjek ava ima karakteristian izgled (slika 8.34.). Ovim
postupkom se mogu zavariti limovi do 50 mm debljine bez zakoenja
njihovih ivica (u jednom prolazu zavarivanja). Neki ureaji imaju
mehanizam za dodavanje elektrodne ive.

i moe se po elji mijenjati. Veoma velika gustina energije u elektronskom
snopu omogu - ava postizanje velike dubine uvara.
Slika 8.34.
Izgled poprenog presjeka ava izvedenog elektronskim snopom

Slika 8.33.
Shema zavarivanja elektronskim snopom
1. katoda,
2. prikatodna elektroda,
3. elektronski snop,
4. ubrzavajua anoda,
5. fokusirajue elektromagnetno soivo,
6. elektromagnetni sistem za skretanje
snopa elektrona,
7. osnovni materijal,
8. av.
304
Zavarivanje elektronskim snopom se koristi za spajanje elemenata iz
tekotopljivih i kemijski aktivnih metala (kao to su volfram, molibden,
niobij, tantal, cirkonij, vanadij, i dr.) te njihovih legura. Takoe se mogu
zavarivati konstrukcije iz nehrajuih elika i lahkih legura. Ovaj postupak
zavarivanja je posebno interesantan za spajanje elemenata u kosmosu.
8.6. ZAVARIVANJE PLAZMOM

Pri zavarivanju sa ovim postupkom, osnovni materijal se zagrijava plaz -
mom (slika 8.35.). Plazma predstavlja visoko jonizovan plin. Temperatura
plazme iznosi do 20000-30000
0
C. Za potrebe zavarivanja, plazma se
obrazuje na taj nain to se radni plin (argon ili smjea argona sa vodikom)
proputa kroz elektrini luk, koji se odrava najee izmeu volframove
elektrode i osnovnog materijala. irenje plina sa porastom temperature
dovodi do poveanja brzine njegovog istjecanja iz mlaznice na 300-1000 m/s.
Plazmom se mogu zavarivati tanki limovi iz niskougljinih i nehrajuih
elika, kao i tekotopljivih metala.

esto se u dra elektrode (plazmatron) dovode istovremeno (ali odvoje- no) dva plina. J
plazme dajui mu cilindrini ili konusni oblik.

8.7. ZAVARIVANJE LASEROM

Zagrijavanje osnovnog materijala se vri pomou optikog kvantnog gene-
ratora (lasera) koji emituje svjetlosne zrake koncentrisane na malu povrinu
(slika 8.36.). Kao rezultat dejstva svjetlosnih zraka, taka na povrini
osnovnog materi - jala se zagrije do temperature topljenja. Na tom mjestu se
obrazuje zavarena taka.
Rubinova ipka 1 (slika 8.36.) izraena je od sintetikog rubina (oksid
aluminijuma Al
2
O
3
sa malim dodatkom oksida hroma Cr
2
O
3
). Oba ela
rubinove ipke su posrebrena. Gornje elo pokriveno je debelim slojem
srebra pa zato odbija zrake, dok je donje elo pokriveno tankim slojem
srebra pa odbija zrake samo iznad odreenog inteziteta. Naime, impuls
lasera se sastoji iz serije pojedinanih vrhova koji se razlikuju po amplitudi.
Impuls ne smije izazvati kljuanje taline, jer to dovodi do sniavanja
kvaliteta zavarivanja. Zbog toga se snaga impulsa mora ograniiti.
Slika 8.35.
Shema zavarivanja plazmom
1. dra elektrode,
2. izolator,
3. volframova elektroda
(katoda),
4. mlaznica od bakra,
5. dodatni materijal,
6. plazma,
7 osnovni materijal
305
Laser daje impulse zraenja u trajanju od nekoliko milisekunda. Zraci lasera mogu biti f o

Impulsima laserskih zraka mogu se zavariti elementi do 0,5 mm debljine.
Zavarivanje se izvodi bez dodatnog materijala. Ovaj postupak zavarivanja
je pode - san za primjenu u radio tehnici i srodnim granama industrije
(zavarivanje bakra, aluminija, nikla, zlata kao i zavarivanje raznorodnih
metala).

Primjena lasera i elektronskog mlaza

Osim poveanja primjene MIG/MAG zavarivanja, posljednjih godina
poveava se i primjena elektronskog mlaza i lasera za zavarivanje. Uz
prednosti koje pruaju ti postupci postoji i ograniavajui initelji poveanja
njihove primjene, a to je relativno velika nabavna cijena ureaja i time
uvjetovana potreba njihove iskoristivosti. esto se smatra da ta dva
postupka konkuriraju jedan drugom, naroito nakon proizvodnje lasera
veih snaga (vie od 10 kW).
U osamdesetim godinama bitno je porastao broj laserskih ureaja, slika
8.37.
Slika 8.37.
Trendovi razvoja i zastupljenost primjene elektronskog mlaza i lasera
u obradi materijala

Slika 8.36.
Shema zavarivanja laserom
1. rubinova ipka,
2. reflektor,
3. svjetlosni zrak,
4. optiki fokusirajui sistem,
5. osnovni materijal,
6. impulsna lampa,
7. pobuiva impulsne lampe.
306
Iako se kod oba postupka moe mlaz fokusirati na jednako malu povrinu i
time postii jednaka gustoa energije postoje razlike u primjeni.
Takozvani CO
2
Zbog toga pada penetracija pri zavarivanju laserom u atmosferi, slika
8.38.
Slika 8.38.
Ovisnost penetracije o snazi izvora za zavarivanje
elektronskim i laserskim mlazom

laser, koji je najvie zastupljen u industriji ima manji ui -
nak pri zavarivanju aluminija i bakra zbog njihove velike toplinske
vodljivosti i reflektirajue povrine zavarivake taline. Kod oba postupka
dolazi do isparavanja materijala pri zavarivanju, ali elektronski mlaz lake
prolazi kroz paru nego laser - ska zraka.
Pri zavarivanju laserom u vakumu se gubi osnovna prednost lasera.
Usporeujui ga s elektoronskim mlazom, koji ima paralelniji mlaz
elektrona i puno vei stupanj iskoritenja, lahko se ustanovi da su relativni
trokovi puno manji za zavarivanje elektronskim mlazom, slika 8.39.
Slika 8.39.
Relativna cijena ureaja za zavarivanje EM i laserom
307

Iz slike 8.39. je vidljivo da ta konstatacija vrijedi za snage izvora iznad 2 kW.
Uzimajui to u obzir, naroito pri zavarivanju debelih limova lahko se moe
ustanoviti da su trokovi zavarivanja elektronskim mlazom najmanji, slika 8.40.
Slika 8.40.
Ukupni trokovi zavarivanja za razliite postupke

Najnovija istraivanja su usmjerena prema primjeni elektronskog mlaza u
normalnoj atmosferi ime bi otpale skupe i sloene vakuumske komore.
Sve injenice su rezultirale poveanjem broja ureaja za zavarivanje
elektronskim mlazom, naroito u industrijski razvijenim zemljama. Na slici
8.41. prikazana je zastupljenost ureaja za zavarivanje elektronskim
mlazom za pojedine industrije u Japanu.
308
Slika 8.41.
Zastupljenost strojeva za zavarivanje EM u japanskoj industriji
Iz slike 8.41. vidljivo je da je najvei broj ureaja za zavarivanje elektron -
skim mlazom u automobilskoj industriji, ali su oni manjih snaga.
Prije pet godina predviao se je znatni porast primjene upravo ureaja
manjih snaga u automobilskoj industriji a predvianja su raena na osnovi
usporedbe japanske i amerike automobilske industrije.

8.8. KOVAKO ZAVARIVANJE

Kovako zavarivanje je najstariji postupak zavarivanja metala tlakom. Pri
kovakom zavarivanju elik se prvo zagrije do 1100-1300
0
C, pa se zatim
kova - njem (runo ili mainski) izvri zavarivanje. Zavarljivost tlakom u
plastinom stanju je razliita za razne metale. Niskougljini elici posjeduju
odlinu zavar - ljivost u plastinom stanju. Sa porastom sadraja ugljika,
zavarljivost metala opada. Pri sadraju ugljika iznad 0,7%, zavarljivost
elika tlakom je vrlo loa. Loe se zavaruju tlakom mnogi legirani elici i
obojeni metali dok se lijevano gvoe uope ne moe zavariti tlakom u
plastinom stanju.
Mjesto zavarivanja se moe zagrijati u raznim vrstama pei. Poslije zagri -
javanja vri se uklanjanje oksida sa mjesta spoja pomou topitelja koji ih
prevede u lahko topljive spojeve (tene pri temperaturi zavarivanja). Tek
tada se vri zavarivanje kovanjem.
Osnovni nedostatak kovakog zavarivanja jeste sporo zagrijavanje metala i
niska produktivnost rada. Zbog toga se ovaj postupak zavarivanja sve manje
koristi.

8.9. ZAVARIVANJE TRENJEM

Zavarivanje trenjem se ostvaruje na taj nain to se zavarivani elementi,
uslijed uzajamnog trenja, zagriju do plastinog stanja a zatim tlakom izvri
njihovo spajanje (slika 8.42.). Zavarivani elementi se prvo stegnu u eljusti
maine. Zatim se jedan elemenat okree brzinom 500 - 1500 (o/min) i tlaka
silom F
1
na drugi elemenat. Zbog trenja dolazi do plastinog stanja i tlaka se
silom F
2
Slika 8.42.
Shema zavarivanja trenjem

8.10. ZAVARIVANJE ULTRAZVUKOM

, te dolazi do zavarivanja na mjestu spoja.

Kod zavarivanja ultrazvukom radni komadi koje treba spojiti postavljaju se
izmeu pomonog dijela ureaja nazvanog sonotroda, koji vibrira
309
ultrazvunom frekvencijom i nepominog dijela, nakovnja (slika 8.43.).
Sonotroda pritiskuje odreenom, razmjerno malom, silom na radne
komade. Ultrazvune vibracije sonotrade, koje su paralelne s povrinom
gornjeg dijela, prenose se na njega to s druge strane dovodi do relativnog
gibanja po dodirnoj povrini u odnosu na donji, nepomini dio.
Sonotroda je dio ureaja koji elektromagnetske oscilacije visoke frekven - cije pretvara u
Kod zavarivanja metala, pri dovoljno velikom tlaku i amplitudi gibanja
dolazi do teenja materijala vrkova povrinskih neravnina dijelova u
dodiru. Isto - vremeno zbog sminog naprezanja na prionutim povrinama
(oksidi, neistoe itd.) dolazi do njihihovog otkidanja i odbacivanja u stranu.
Ostvarena toplina trenja dovodi materijal u podruju zavarivanja u
kvazirastaljeno stanje. U takvom sluaju, zbog prisnog kontakta poinju
djelovati meuatomarne sile te se oblikuje zavareni spoj.
Ureaji za zavarivanje imaju snagu i do 2,5 kW s radnim frekvencijama do
20 kHz. Za mikrozavarivanja proizvode se mali aparati koji su jednake
konstruk - cije.
Slika 8.43.
Zavarivanje ultrazvukom

Zavarivanje ultrazvukom pogodno je i pri zavarivanju neeljeznih materi -
jala (Al, Cu i legure), plastinih masa i stakla te kombinacija raznorodnih
materijala, i to u podruju malih debljina (do oko 1.2 mm). Postupak je
310
pogodan za zavarivanje tankih ica i metalnih folija (ak i debljine 0,005
mm) meusobno ili za deblje dijelove.

8.11. DIFUZIJSKO ZAVARIVANJE

Difuzijsko zavarivanje je postupak spajanja materijala pod djelovanjem tlaka uz povienu
Slika 8.44.
Shematski prikaz ureaja za difuzijsko zavarivanje

Sam postupak se odvija kroz nekoliko faza meusobno zavisnih, koje se
odvijaju jedna iza druge ili istovremeno. Povrine materijala, gledano
mikroskop - ski, nisu nikad sasvim glatke, to znai da dva meusobno
pritisnuta dijela zapravo nisu u dodiru po itavoj dodirnoj povrini. Da bi se
to ostvarilo nuno je osigurati plastino teenje materijala, a to ovisi o
temperaturi i vremenu.
Spoj se ostvaruje kad se razmak dodirnih ploha smanji na veliinu kon -
stanti reetke metala. Time je omogueno kretanje elektrona preko granine
povrine.
Kod idealno izvedenog zavarenog spoja ne vidi se linija spajanja niti
mikroskopskim pregledom strukture.
Zavarivanje se odvija u vakuumiranim komorama (vakuum od 10
-4
do 10
-3

mb) a zagrijavanje radnih komada najee indukcionim putem ili nekim
drugim nainom indirektnog elektrootpornog zagrijavanja.
Postupak je primjenljiv za zavarivanje elika svih vrsta, te neeljeznih
materijala a naroito za kombinacije raznorodnih materijala loe
zavarljivosti. Podruje debljina za koje je primjenljiv ovaj postupak kree se
od 1 do vie od 100 mm.

8.12. ZAVARIVANJE EKSPLOZIJOM

Zavarivanje eksplozijom ostvaruje se u hladnom stanju djelovanjem oko -
mitog tlanog optereenja u kombinaciji s tangencijalnim. Uslijed takvog
djelo - vanja sila istiskuje se povrinski sloj oksidiranog materijala na
dodirnim plohama koje je potrebno spojiti, a koji bi onemoguio
zavarivanje. Nuan visoki tlak izme - u dijelova koje treba zavariti
ostvaruje se detonacijskim izgaranjem eksplozivnog punjenja, koje potiskuje
gornji dio, obino namjeten pod kutem od 2 do 25
0
brzi - nom od 100 do
1000 m/s prema donjem nepominom dijelu. Tlak u asu sudara iznosi od 10
do 100 kb.
311
Da bi se omoguilo gibanje, neophodno je postojanje razmaka
izmeu dijelova, obino nekoliko milimetara (slika 8.45.). U blizini sudara
metalne povri - ne se plastino deformiraju i dolazi do karakteristinog
valovitog oblika spojne povrine.
Slika 8.45.
Princip zavarivanja eksplozijom
a), b) - nastajanje spoja za sluaj paralelnog postavljanja dijelova
c), d) - nastajanje spoja za sluaj kosog postavljanja dijelova
e) - mikroizbrusak zavarenog spoja - karakteristina valovita linija spajanja;
spoj nehrajueg CrNi elika na ugljini
A - osnovni materijal,
B - materijal koji se navaruje,
C - eksploziv,
D - detonator,
E - dio za odreivanje poetnog poloaja dijelova,
F - podruje detonacije
G - odstrujavanje produkta detonacije,
H - dio materijala koji se navaruje u gibanju (iscrtano)

Vanjski slojevi materijala s prionutom oksidnom koicom se u obliku mlaza
izbacuju trenutano s mjesta sudara povrine. Postupak moe posluiti za
zavarivanje taaka, linijskog zavara, ali najee za platiranje veih
povrina. Postupak se primjenjuje za elike (nelegirane, legirane), te
neeljezne metale (Al, Cu, Ni, Ti i njihove legure). Postupak se esto
primjenjuje za izradu vieslojnih materijala koji se ne mogu zavariti
taljenjem jer bi se tada dobili krti intermetalni spojevi (na primjer elik +
Al, elik + Ti, Cu + Al itd.). Metali i legure koji se zavaruju moraju imati
istezljivost od najmanje 5%.
312
Plohe koje se zavaruju moraju biti iste i odmaene. Paljenjem eksplo -
ziva, detonacija se iri velikom brzinom (1000 do 7000 m/s). Ispod zone
detonacije radni komad se deformira kako ona putuje i zavaruje za donji
dio.

8.13. HLADNO ZAVARIVANJE

Postupak hladnog zavarivanja temelji se na principu difuzije metala, ali se
ovdje difuzija ostvaruje bez zagrijavanja, tj. u hladnom stanju. Na spojnom
mjestu ostvaruje se velika plastina deformacija oienih povrina spoja,
koja omoguuje spajanje estica metala tj. difuziju i druge sline sile meu
esticama. Za ovaj postupak spajanja prikladni su metali koji imaju
sposobnost velike plastine deformacije, kao to su aluminij, bakar, nikal,
titan, nehrajui elik i drugi.
Mogue je zavarivati i raznorodne metale. Spojevi su obino sueljeni,
takasti ili preklopni, a najvie se primjenjuju u elekotroindustriji za
spajanje vodova i u izradi raznih aluminijskih posuda debljine 1,5 - 2 mm.
Slika 8.46.
Hladno zavarivanje preklopnog spoja

Na slici 8.46. prikazano je hladno zavarivanje preklopnog spoja, gdje se
silom F djeluje na okrugle igove koji utiskuju materijal na mjestu spoja.
Tlani prsten spreava teenje materijala van spoja.
9. TOPLINSKO REZANJE

Toplinska rezanja obuhvaaju postupke kojima se vri razdvajanje ili
lijebljenje, to jest izrada lijebova poluokruglog ili slinog presjeka na
materijalu, primjenom toplinske energije, bez mehanikih reznih alata.
U procesu rezanja dolazi do lokalnog izgaranja metala ili do taljenja i
isparavanja metala, te uklanjanja nastalih produkata ime nastaje rez.
Postupci toplinskih rezanja prikazani su slikom 9.1.
313
Slika 9.1.
Postupci toplinskog rezanja

9.1. PLINSKO REZANJE

Postupak rezanja gdje metal izgara u struji istog kisika, pri temperaturama
niim od temperature taljenja naziva se plinsko rezanje (rezanje kisikom,
autogeno rezanje). Troska, to jest oksidi metala nastali izgaranjem duhaju se
mlazom kisika i nastaje rez. Da bi proces rezanja uope zapoeo treba
materijal na mjestu reza zagrijati na temperaturu zapaljenja i tek tada
dovesti kisik u kojem e metal izgarati.
Na slici 9.2. prikazan je ureaj za runo plinsko rezanje koji nastaje zamje-
nom plamenika za plinsko zavarivanje reznim ureajem.
Slika 9.2.
Shematski prikaz plinskog runog rezanja
a) ureaj,
Zagrijavanje materijala do temperature zapaljenja vri se plamenom za
predgrijavanje koji se sastoji obino od acetilena i kisika iako se mogu
koristiti i drugi gorivi plinovi (na primjer propan/butan itd.).
Plinsko rezanje moe se mehanizirati. Tada voenje plamenika po liniji
rezanja preuzima ureaj voen optiki pomou fotoelija koje itaju
nacrt, magnetskim kopiranjem neke ablone nainjene od feromagnetskog
materijala ili raunski (CNC).
Rez ostvaren plinskim postupkom moe biti vrlo kvalitetan, hrapavosti
kakva se postie grubom strojnom obradom, uz ispravno odabrane
parametre (odabir sapnice, tlak i istoa kisika i gorivih plinova, brzina
rezanja, razmak sapnica - radni komad). Tipine greke na reznim
povrinama ostvarenim plinskim rezanjem i njihovi uzroci prikazani su u
tablici 9.1.
314
Tablica 9.1. Greke pri plinskom rezanju
Tako razlikujemo materijale koji ispunjavaju uvjete rezljivosti, a koji se
mogu definirati na slijedei nain:
1. T
p
< T
t
T
;
p
= temperatura zapaljenja,
T
t
2. T
= temperatura taljenja materijala koji se ree
to
< T
T
t

to
3. Toplina nastala izgaranjem, plus toplina predgrijavanja moraju biti
dovoljne za odravanje temperature zapaljenja.
= temperatura taljenja oksida
Podruje primjene postupka je ovim uvjetima ogranieno na nelegirane,
niskolegirane i niskougljine elike. Uspjeno se reu limovi od debljine
34 mm pa do praktiki neogranienih debljina. Kod rezanja tanjih
limova ima tekoa s odvoenjem topline i rubovi se tale pa se moraju
koristiti specijalne sapnice. Plinskim rezanjem moe se izvriti kvalitetna
priprema rubova za zavarivanje raznih oblika (I, V, X, U), slika 9.3.
315
Slika 9.3.
Mogunosti rezanja raznih oblika rubova

9.2. Rezanje upljom obloenom elektrodom
i kisikom (oxy - arc)

Kod ovog postupka rezanja uspostavlja se elektrini luk izmeu uplje
obloene elektrode i radnog komada. Pretvorbom elektrine energije u luku
u toplinu dolazi do taljenja i izgaranja metala radnog komada. Sile koje
djeluju u elektrinom luku, potpomognute kinetikom energijom kisika koji
se dovodi kroz centralni kanal kroz elektrodu, pri jednolikom pomicanju
elektrode u smjeru rezanja izbacuju nastale produkte oblikujui rez (slika
9.4.).
U ovom sluaju elektrini luk ima slian zadatak kao plamen za pred -
grijavanje kod plinskog rezanja, dok izgaranje radnog komada osigurava
struju kisika. Obloga elektrode moe sadravati eljezni praak, a i samim
izgaranjem metala elektrode dobiva se egzotermnom reakcijom dodatna
koliina topline.
Postupak se moe primijeniti na sve eline materijale te neeljezne metale u
podruju debljina od 1 do 100 mm. Za izvoenje postupka nuna su posebna
klijeta koja osim kabla za struju imaju i kanal za dovod kisika. Protokom
kisika upravlja se obino posebnim ventilom smjetenim na zatitnoj maski.
Kod rezanja, najprije se uz okomito dranje elektrode napravi poetna rupa,
a zatim se elektroda vodi u smjeru reza pod kutem od oko 30
0
Kvaliteta reza je prilino loa i ne moe se usporediti onom koja se ostvaruje
kod plinskog rezanja. Postupak se najee koristi kod razrezivanja
odbaenih konstrukcija u manje dijelove, kada kvaliteta reza nije vana.
Prednost postupka je u tome da je mogue rezati sve metalne materijale.
.
316
Slika 9.4.
Shematski prikaz rezanja upljom obloenom elektrodom i kisikom
9.3. REZANJE UGLJENOM ELEKTRODOM
I STLAENIM ZRAKOM (ARC - AIR)

Kod ovog postupka toplinskog rezanja uspostavlja se elektrini luk izmeu
ugljene elektrode i radnog komada. Toplina proizvedena u elektrinom luku
tali, spaljuje i djelimino isparava metal radnog komada. Zajednikim
djelovanjem sila u elektrinom luku i kinetike energije stlaenog zraka koji
se dovodi kroz posebne kanale na klijetima paraleleno s elektrodom dolazi
do izduhivanja nastale taline i oblikovanja reza (slika 9.5.). Elektroda je
obino pobakrena ili obloena tankim bakrenim limom radi boljeg
elektrinog kontakta i vrstoe, a sam materijal elektrode je smjesa ugljena i
grafita. Uobiajeni su promjeri elektrode od 4 do 20 mm.
Slika 9.5.
Shematski prikaz rezanja ugljenom elektrodom i komprimiranim zrakom

Elektrini luk se napaja energijom iz izvora istosmjerne ili izmjenine struje,
ovisno o tipu ugljene elektrode. Izvor mora biti dosta velike snage, obino
vie od 500 A. U sluaju primjene istosmjerne struje, elektroda se uglavnom
spaja na + pol.
Za odvijanje postupka koristi se stlaeni zrak, najee iz razvodne mree u
radionicama ili iz boca, a potrebno je ostvariti tlak od 3 do 10 bara.
Ovaj postupak se moe koristiti i za rezanje, ali se ee koristi za ljeb -
ljenje, to jest izradu poluokruglih lijebova, ili otklanjanje greke u
zavarenim spojevima. Postupak je primjenljiv za sve elektriki vodljive
materijale (elici, sivi lijev, neeljezni metal) i to u podruju debljina od 1 pa
do 100 mm. ljebljenje se moe izvoditi runo ali i mehanizirano. Kvaliteta
reza kod ovog postupka je loija nego kod plinskog rezanja.

9.4. REZANJE PLAZMOM

Rezanje plazmom je postupak rezanja koji se zasniva iskljuivo na energiji dovedenoj izvana, to
koja je spojena na ( - ) pol izvora struje i radnog komada ili sapnice pitolja samog
ureaja (slika 9.6.).
317
Slika 9.6.
Shema plazma ureaja za rezanje

Prema tome postoje i dvije vrste ureaja: u prvom sluaju govori se o
pitolju s prenesenim lukom a u drugom o neprenesenom luku. U svakom
sluaju elektrini luk formiran je obino hlaenom sapnicom izraenom od
bakra, to jest luk se ne oblikuje slobodno.
U plazmenom plinu koji prolazi kroz luk dolazi njegovim zagrijavanjem do
disocijacije i ionizacije na raun energije elektrinog luka. Temperatura u
elektrinom luku je vrlo visoka jer je luk koncentriran oblikom sapnice u
usko podruje. Primjer raspodjele temperature du elektrinog luka u
sluaju plazma te TIG postupka gdje se luk oblikuje slobodno, prikazan je
slikom 9.7.
Slika 9.7.
Prikaz raspodjele temperature u elektrinom luku kod TIG i plazma postupka
318
(lijeva strana slike odnosi se na TIG postupak a desna strana na plazma
postupak)
Nakon izlaska plina pretvorenog u plazmu iz sapnice, koju naputa veli -
kom brzinom, plin se vraa u stabilno stanje prenosei energiju preuzetu iz
elektri - nog luka na radni komad, uz odreeni koeficijent iskoritenja. Za
stvaranje plazme koriste se razliiti plinovi; najee argon, vodik, duik te
njihove mjea - vine. Moe se koristiti i zrak. Budui da navedeni plinovi
imaju razliite karakte - ristike (energija disocijacije, energija ionizacije,
toplinska vodljivost, specifina gustoa), postiu se i razliite karakteristike i
energije plazmenog mlaza. Na primjer argon osigurava lagano
uspostavljanje luka i njegovu stabilnost, ali s druge strane sadraj energije je
zbog toga mali a i cijena mu je neto v ea . Gui plino vi, na primjer N
2
struja

ispuhuje rastaljeni metal zbog veeg impulsa, ali obino zahtijevaju i vei
napon ionizacije i iji je sadraj energije znaajno vei. Osnovni parametri
koji utjeu na rezanje su:
vrste plazmenog plina, odnosno mjeavina
brzina kretanja
udaljenost sapnice od radnog komada
U novije doba sve se vie primjenjuju plazma ureaji koji kao plazmeni plin
koriste zrak, to je najjeftinije, ali je elektroda u tom sluaju od drugaijeg
materijala i oblika. Postoje i varijante plazma postupka rezanja kao na
primjer plazma rezanje pod vodom. Osnovni princip ostaje isti a vodom se
sprijeavaju deformacije i zagaivanje okoline.

10. PRIMJENA ROBOTA U TEHNOLOGIJI ZAVARIVANJA

Jedan od pravaca razvitka zavarivanja je svakako robotizacija. O tome
svjedoi broj proizvedenih i primjenjenih robota u razvijenim zemljama,
slika 10.1.
Slika 10.1.
Broj svih industrijskih robota u razvijenim zemljama svijeta
na poetku 1989. godine

319
Podaci za bivu Saveznu Republiku Njemaku pokazuju da se jo uvijek
najvei broj robota koristi za zavarivanje, vie od 7.000 u odnosu na ukupni
broj od 17.700, slika 10.2.
Za razvijene zemlje svijeta porast broja robota za zavarivanje poeo je
padati, zbog toga to je dolo do zasienja industrije, naroito automobilske,
koja je bila najvei kupac. Sadanji kupci u razvijenim zemljama trae sve
sloenije robote koji trebaju biti sastavni dio fleksibilnih proizvodnih
sistema i nemaju vie samo jednu namjenu (na primjer zavarivanje). Od
robota se takoer zahtijeva mogunost programiranja za vrijeme rada, tj. ne
smije biti zastoja u radu radi programiranja.
Slika 10.2.
Podruje primjene robota u bivoj SR Njemakoj
U Republici Bosne i Hercegovine robotizacija jo uvijek nije zauzela
mjesto koje je nuno za veu i bolju proizvodnju i uklapanje u svjetske
proizvodne tokove. Broj zavarivakih robota bi se jo uvijek mogao brojiti
na prste u susjednim dra - vama i strunjaci praktino znaju za svaki
postojei robot i u susjednim dravama.

10.1. RAZVITAK OSTALIH PODRUJA

Za razvoj automatizacije, robotizacije i upravljanje procesom zavarivanja
vrlo je vaan razvoj senzora.
Senzori za voenje glave za zavarivanje, upravljanje procesom zavarivanja i
za nadzor razvijaju se na razliitim principima u ovisnosti o namjeni
senzora. Dok su na poetku prevladavali kontaktni i optiki senzori danas
sve vie prevladavaju senzori koji reagiraju na promjene u elektrinom luku.
Za osiguranje kvalitete i nadzor, razvoj se kree u smjeru video i laserskih
senzora povezanih s kompjuter - skim programima.
Na slici 10.3. dat je pregled broja prijavljenih patenata za senzore u Japanu
prema principu rada i namjeni. Pregled je nainjen za razdoblja od 1971. do
1980. i od 1980. do 1985.godine. Drugo vano podruje za upravljanje
procesom zavari - vanja i proizvodnjom, a najvie za istraivanje je razvoj
kompjuterske tehnologije u zavarivanju.
320

Slika 10.3.
Prijavljeni patenti za senzore prema principu rada i svrsi u Japanu
a) 1971 - 1980. Godine,
Kompjuterska tehnologija je znatno razvijenija u ostalim podrujima proiz-
vodnje u odnosu na proizvodnju zavarivanjem, ali ipak i u podruju
zavarivanja ulau se veliki napori za razvoj softverske podrke (software)
tehnologiji zavari - vanja i voenju procesa kod opreme za zavarivanje.
Za zavarivanje je nainjena softverska podrka ili je u toku razvoj u
slije - deim podrujima:
Kompjuterska tehnologija u konstrukciji, proizvodnji i istraivanju
zavarenih konstrukcija:
Planiranje
Terminski planovi
Analiza trokova
Donoenje odluka
Pohranjivanje podataka i dobivanje podataka. Osiguranje podataka u
odgovarajuem postupku zavarivanja:
Automatizirana proizvodnja
Kompjuterski nacrtni crtei
Numeriko kontrolirano plinsko rezanje
Kompjuterski kontrolirani proces zavarivanja
321
Razvitak intelegentnih strojeva za zavarivanje
Istraivanje i razvoj:
Simulacija pojava u zavarivanju
Optimalizacija uvjeta zavarivanja
Analiza ponaanja u eksploataciji, obrada podataka
Automatizacija laboratorija
S vie ili manje uspjeha nainjeni su ili se rade slijedei kompjuterski
programi za zavarivanje:
Analiza toplinskog toka:
Veliina i oblik izvora topline
Utjecaj temperature na toplinska svojstva materijala
Utjecaj isijavanja
Zavarivanje pod vodom
Kompleksni spojevi (sueljeni, kutni)
Praktini postupci (vieslojno zavarivanje predgrijavanje i sl.)
Metalurgija zavarivanja:
Skruivanje metala zavara
Predvianje metalurkih struktura
Optimalni uvjeti zavarivanja
Toplinska naprezanja:
Zaostala naprezanja i deformacije
Prelazna toplinska naprezanja i pokretanje metala
Zaostala naprezanja
Deformacije
Stupanj uklijetenja
Analiza ponaanja u toku eksploatacije:
Utjecaj zaostalih naprezanja na krhki lom
Utjecaj metala zavara i ZUT-a
Rast pukotine u zavaru pod ciklikim optereenjem
vrstoa izvijanja zavarenih stupova i ploa
Vrlo je nezahvalno predvianje razvoja postupka zavarivanja u dananje
doba, kada se sve grane tehnologije brzo razvijaju. No, neto je lake
predvidjeti smjer istraivanja, koja na kraju uvijek ne moraju dati pozitivne
rezultate.
10.2. STRUKTURE VOENJA ROBOTA I FLEKSIBILNIH SISTEMA
U ovom dijelu pregledno se izlau osnovne strukture voenja robota i
fleksibilnih sistema, te se razmatra trend voenja u toj izuzetno vanoj klasi
realnih sistema.
Industrijski robot je sloeni sistem sastavljen od mehanikog dijela
(manipulator), pogonskog sistema (aktuatori), senzora, te upravljakog
322
sistema (mikroprocesori, raunala). Standardna forma dinamikog modela
manipulatora sa n - stupnjeva slobode gibanja moe se dati:
( ) ( ) ( ), t P q , q N q q M = + ( )
n
R t P
gdje je:
q(t) - realni vektor generaliziranih koordinata dim. (n x 1)
M - je realna matrica inercija dim (n x n),
N - je realni vektor centrifugalnih, Coriolis - ovih i gravitacijskih sila
dim. (n x 1), a
P(t) - je realni vektor upravljakih (pogonskih) momenata i/ili sila.
Dinamiki modeli manipultora su izrazito nelinearne forme, to oteava
postupke analize, sinteze, te voenje te klase sistema. Izborom varijabli
stanja:
, q X
I
= , q X
II
= ( )
T
T
II
T
I
X X X =
Sistem forme dinamikog modela se moe provesti na formu prostora stanja.
Pri tome je X
I
- realni vektor pozicija dim. (n x 1), X
II
Na slikama 10.4. do 10.6. sa crta - taka - crta je oznaen manipulacioni
prostor manipulatora.
- je realni vektor
brzina dim. (n x 1), a X - je realni vektor ukupnog stanja manipulatora
(pozicije + brzine), dim. (2n x 1). Prikaz i dobivanje dinamikih modela
manipulatora posebno se rauna, gdje je izloen i model manipulatora koji
uzima u obzir i viskozno (fluidiko) trenje.
Manipulatori mogu biti razliite konfiguracije.
Osnovne konfiguracije, su: kartezijanske (Cartesian) sl. 10.4. polarna, slika
10.5., cilindrina slika 10.6. i rotacijske (jointed arm) slika 10.7.
Svaka od navedenih konfiguracija posjeduje svoje podruje primjene u
kojem ima odreene prednosti u odnosu na ostale konfiguracije. Meutim,
najvei broj manipulatora posjeduje rotacijsku (jointed arm) konfiguraciju,
slika 10.7.
323
Slika 10.4.
Kartezijanska (Cartesian) konfiguracija manipulatora , odnosno XYZ -
manipulator
Slika 10.5.
Polarna konfiguracija manipulatora sa pet stupnjeva slobode gibanja (q
1
..q
5
Slika 10.6.
Cilindrina konfiguracija manipulatora sa etiri stupnja slobode gibanja
(q
)
1
..q
4
Pored navedenih osnovnih konfiguracija manipultora postoje i druge
konfiguracije specijalnih namjena.
).
Industrijski manipulatori se uglavnom izrauju sa dvije do est stupnjeva
sloboda gibanja, ali se najee susreu manipulatori sa pet stupnjeva
sloboda gibanja.
Slika 10.7.
324
Rotacijska (jointed arm) konfiguracija manipulatora sa etiri slobode gibanja (q
1

..q
4
i n i
x x
+
=
) ,
a) prva varijanta , b) druga varijanta (SCARA - type).

Gibanje svih naprijed navedenih konfiguracija manipulatora moe se opi -
sati dinamikim modelom, odnosno modelom u prostoru stanja. Za
realiziranje gi - banja svake slobode gibanja manipulatora koriste se
odgovarajui aktuatori (pogo - ni). Za aktuatore manipulatora koriste se;
elektro mehaniki istosmjerni motori, elektro-mehaniki izmjenini motori,
elektro-hidrauliki i elektro- pneumatski aktuatori. Prema potrebi koriste se
i odgovarajui prenosnici snage, odnosno reduktori. Ako su aktuatori
opisani linearnim vremenski-invarijantnim modelima drugog reda:
, n ......... , i 2 1 =
i i i i i n i i n
P c u b x a x + + =
+ +

onda se, uz linearne veze stanja, momenata ili sila i - te slobode gibanja i pripa
- dajueg aktuatora:
i i i
q x = ,
i i i n
q x =
+
,
i i i
P P = , n ,......... , i 2 1 =
dobiva ukupni model industrijskog robota (manipulator + aktuatori) kao
regula - cijskog objekta u formi:
( ) ( ) ( ) t U q , q N q q M
~ ~
= + ,
gdje je sadraj realne matrice M(q), dim. (nxn) i realnog vektora N (q,q), dim.
(nx1), posebno odreen izrazom: x
i
, x
n+i
i P
i
su stanja i moment, ili sila
optereenja i-tog aktuatora, q
i
, q
i
i P
i
su stanja i pogonski moment, ili sila
optereenja i-te slobode gibanja manipulatora, a
i
i
i
su odgovarajue
konstante. Sa u
i
Pri sintezi voenja industrijskih robota primjenjuje se cijeli niz postupaka
baziranih na klasinom ili suvremenom konceptu sinteze regulacijskih
sistema. Osnovne regulacijske strukture, uz klasian pristup, date su u
referenci, autora R. Paul-a. Osnovna karakteristika klasinog pristupa je
zatvaranje lokalnih regulacij - skih petlji po poziciji uz kompozicije po
brzini, ubrzanju, Coulombovom trenju i gravitacijskom momentu, za svaku
slobodu gibanja izdvojeno. Pri tome se interak - cije izmeu sloboda gibanja
najee ne uzimaju u obzir, odnosno industrijski robot se promatra kao
potpuno razdvojeni (dekuplovani) sistem po slobodama gibanja. Jedna
tipina klasina regulacijska struktura za pozicioniranje i-te slobode
U(t), i = 1,2,...,n, je oznaena upravljaka varijabla i -
tog aktuatora.
325
gibanja, q
i
, uz kompenzacijsku petlju po brzini, q
i
, prikazana je na slici 10.8.
Slika 10.8.
Pozicioniranje i-te slobode gibanja manipulatora uz kompenzaciju po brzini.

Na slici 10.8. sa S.P. je oznaen senzor pozicije, S.B. - je senzor brzine, q
i
i q
i

su izmjerene pozicija i brzina i-tog aktuatora, respektivno, q
i
= q
wi
- q
i
, q
wi

- je eljena pozicija i-te slobode gibanja, a u
i
- upravljaka varijabla i-tog
aktuatora. Sinteza konstantnih pojaanja pozicije K
pi
i pojaanje brzine K
vi

i-tog aktuatora data je u posebnim referencama.
Zadatak je regulacijske strukture sa slike 10.8. da i-ti zglob manipulatora iz
neke poetne pozicije dovede u eljenu poziciju qwi. Pri tome se
pretpostavlja da se istovremeno izvodi samo jedna i to i-ta sloboda gibanja,
odnosno da je moment inercije mehanizma oko i-tog zgloba konstantan, ili ta
promjena momenta inercije nije velika. Pored navedenog, struktura sa slike
10.8., uz konstantna pojaanja K
pi
i K
vi
, moe zadovoljiti ako je ekvivalentni
moment inercije motora (aktuatora) i-te slobode gibanja znaajno vei u
odnosu na promjenu momenta inercije mehaniz - ma, za sve mogue
poloaje mehanizma. Inae se sinteza pojaanja brzine i - tog aktuatora K
vi

izvodi za maksimalni moment inercije oko i-tog zgloba M
ii
= max M
ii
(q
j
), i
j , i,j = 1,2,..,n. Regulacijskoj strukturi sa slike 10.8. mogu se, kao to je
naprijed navedeno, pridruiti kompenzacijske petlje po gravitacijskom
momentu, po ubrzanju i po Coulomb-ovom trenju. Za eliminiranje statike
pogreke po poziciji esto se strukturi sa slike 10.8. pridruuje integracijsko
djelovanje u odnosu na pogreku pozicije q
i
(i = 1,2,.,n). Na taj nain
realizira se dobro poznati PID - regulator (proporcionalno, integracijsko i
derivacijsko djelovanje) po svakoj slobodi gibanja manipulatora. Kad se
regulacijskoj strukturi sa slike 10.8. na ulaz dovode konstantan signal q
wi

(eljena pozicija i-tog zgloba mehanizma), onda se robot, nakon prijelaznog
procesa, postavlja (pozicionira) u eljenu poziciju. Takvo voenje robota
naziva se pozicioniranje.
Meutim od industrijskog robota se esto zahtijeva da njegova prihvatnica
prati neku prostornu trajektoriju (na primjer prostorni zavar) sa to je
mogue manjom pogrekom.
U tom sluaju prijelazni proces od poetne do zavrne pozicije
robota nije vie proizvoljan, ve se zahtijeva da svaki zglob manipulatora
realizira odreenu nominalnu trajektoriju. Da bi se to realiziralo izdvojeno
po svakoj i-toj slobodi gibanja uvodi se lokalno nominalno (programsko)
upravljanje u
wi
, i = 1,2,,n. Detaljan prikaz sinteze lokalnog nominalnog
upravljanja u
wi
(kojim se vri predkompenzacija (engl. Feed-forward) u
odnosu na nominalnu trajektoriju). Pri tome se izraunavanje lokalnog
nominalnog upravljanja i-te slobode gibanja vri za minimalni moment
inercije mehanizma u odnosu na i-ti zglob M
ii
=min M
ii
(q
jw
), i,j = 1,2,,n,
i j, da bi se izbjegli preskoci, odnosno prebaaji. Treba zapaziti da je logika
izbora momenta inercije mehanizma za i-ti zglob u ovom sluaju suprotna u
odnosu na izbor toga momenta kod raunanja pojaanja brzine K
vi
.
Ako na i-ti zglob i pripadajui i-ti aktuator ne djeluju poremeaji, onda e
lokalno nominalno upravljanje u
wi
realizirati eljenu nominalnu trajektoriju
q
wi
i-te slobode gibanja.
326
Meutim, od suvremenih robota se zahtijeva da obave odreenu operaciju u
im je mogue kraem vremenu, te da precizno prate veoma brze
trajektorije. Zbog toga se esto istovremeno izvode gotovo sve slobode
gibanja manipulatora. Kod takvog gibanja moment inercije mehanizma oko
i-tog zgloba, M
ii
(q), se znaajno mijenja, djeluju interakcijski momenti
inercija M
ij
(q), ij, koji su izvan-dijagonalni elementi matrice M(q),
mijenjaju se gravitacijski momenti, djeluju centrifugalni i Coriolis-ovi
momenti (elementi vektora N (q, q)). Zbog svih tih promjena, odnosno
djelovanja, klasine strukture voenja industrijskih robota gdje se najee
ne obezbjeuju precizno praenje brzih trajektorija. U tom smislu bilo je
nuno razviti novi, djelotvorniji, pristup voenju odnosno sintezi voenja
suvremenih industrijskih robota.
Od suvremenog sistema za voenje industrijskih robota zahtijeva se
automatsko planiranje trajektorija prihvatnice i zglobova robota, odnosno
svih pokreta nunih za realiziranje odreene operacije (pristup predmetu,
predorijenta - cija prihvatnice, prihvat predmeta, orijentacija predmeta,
premjetanje predmeta uz zaobilaenje prepreka, pozicioniranje i
orijentacija predmeta u procesu montae, vraanje prihvatnice u poetnu
poziciju). Za realiziranje takvog voenja koristi se hijerarhijski pristup
upravljanju industrijskim robotima i to u tri nivoa.
Postoji vie pristupa sintezi suvremenih upravljakih algoritama industrij -
skih robota, a ovdje e se spomenuti samo tri osnovna koncepta; nominalno
prog - ramsko upravljanje, globalno upravljanje i koncept eksterne
linearizacije.
Mogue je kombinirati nominalno programsko upravljanje sa globalnim
upravljanjem.
U novije vrijeme za upravljanje u industrijskoj robotici, kao za iru klasu
nelinearnih sistema, sve se vie koristi koncept eksterne linearizacije. Po tom
kon - ceptu uvodi se nelinearno upravljanje industrijskim robotom, koje u
uvjetima zat - vorene (i/ili otvorene) petlje obezbjeuje lenearno ponaanje
industrijskog robota.
327
~ ~
Na slici 10.9. sa q, q, q
w
i q
w
su oznaeni realni vektori pozicija, brzina, te
eljenih (normalnih referentnih) pozicija i brzina, sve respektivno a svi ti
vektori su dim. (n x 1), gdje je n-broj osnaenih sloboda gibanja
industrijskog robota. Crtica iznad varijable oznaava izmjerenu vrijednost
te varijable. Sa S. P. je ozna - en skup senzora pozicija, a sa S. B.
odgovarajui skup senzora brzine. Pri tome je bitno da se mjerenje pozicije i
brzine svake slobode gibanja obavlja na samom manipulatoru (mehaniki
dio robota).
Slika 10.9.
Voenje industrijskog robota po konceptu eksterne linearizacije

Naime, uobiajeno mjerenje pozicije i brzine na izlaznoj osovini pogon - skog
motora (aktuatora) moe dovesti do netaonog (neadekvatnog) mjerenja
uzro- kovanog mehanikim histerezama, a pored toga mjerenjem na samom
manipula - toru uzima se u obzir kaenjenje signala na prijenosnom sistemu
(reduktori) te elastinost tapova manipulatora. Sa r(t) je oznaeno eljeno
(nominalno, referentno) ubrzanje robota, a Z
I
je vektor odstupanja
(pogreke) pozicija, dok je Z
II
( ) ( ) ( ) | | ( ) q , q N Z K Z K t r q M t U
~
II II I I
~
+ + + =
vektor odstupanja brzina, u odnosu na
nominalne pozicije i brzine, raspektivno. Sa MPL je oznaeno mnoenje
(multipliciranje) signala koji ulaze u taku s tom oznakom.
Nelinearno upravljanje U(t) koje obezbjeuje linearno ponaanje
sistema sa slike 10.9. u uvjetima zatvorene petlje doreeno je sa:

gdje se preko elemenata M i N vri kompenzacija kopletne dinamike
industrij - skog robota, a K
I
i K
II
Fleksibilni proizvodni sistem (FPS) je sloeni sistem varijabilne strukture,
budui se sastoji od vie podsistema (sistema), (obradni strojevi, roboti,
transportni sistemi, montaa, laseri i dr.), koji u odreenim intervalima
su multivarijabilni regulatori pozicija i
brzina, respektivno.
328
vremena dolaze u meusobne kontakte (interakcije), ime se mijenja
struktura takvog sistema. Prema tome sturkuru voenja FPS treba
prilagoditi varijabilnoj strukturi voenog objekta, pri emu hijerahijska
struktura voenja predstavlja osnovnu znaajku pristupa voenju FPS. U
principu postoje, za sada, dva pristupa toj problematici. Kod prvog pristupa
koristi se teorija diskretnih dogaaja, a drugi pristup koristi koncept
prostora stanja, odnosno generaliziranih koordinata i brzina, u kontinu -
iranoj ili diskretnoj formi. Naime, prvi pristup je pogodan za sekvencijski
dio dinamike FPS, a drugi pristup vie odgovara kontinuiranim dinamikim
pojavama u FPS. Moe se oekivati da e kombinacija ta dva pristupa dati
bolje rezultate u odnosu na svaki pristup pojedinano.

10.3. KOMPJUTERSKO VOENJE ROBOTA I FLEKSIBILNIH
PROIZVODNIH SISTEMA

U ovom odjeljku najprije se izlau osnove kompjuterskog voenja indus -
trijskih robota, a zatim se analiza kompjuterskog voenja proiruje i na
fleksibilne proizvodne sisteme. Treba odmah rei da je kompjuterska
implementacija algori - tama voenja industrijskih robota znatno sloenija u
odnosu na implementaciju algoritama voenja nekih drugih objekata
(procesi, numeriki upravljani alatni strojevi i dr.). To se tumai injenicom
da su dinamiki modeli industrijskih robota veoma sloene nelinearne
forme, to povlai i odreenu sloenu formu odgovara - juih algoritama
voenja. Pored toga na suvremene robote, koji sve vie rade u sklopu
fleksibilnih proizvodnih sistema, nameu se sve stroiji zahtjevi u smislu
brzine gibanja (preko 10 m/s) i ubrzanja (preko 59,81 (m/s
2
Struktura sistema za voenje industrijskih robota sadri komponente
prikazane na slici 10.10.
), pa u takvim
uvjetima, za procesiranje zakona voenja, stoji na raspolaganju iznos
vremena reda veliine 1 ms. Ako se pri tome zahtijeva i precizno praenje
prostornih trajektorija robota, to povlai potrebu za djeliminom ili
potpunom kompenzacijom dinamike robota u realnom vremenu, postoje
jasno da se rjeenje problema implementacije algoritama voenja
industrijskih robota treba traiti u primjeni simbolikih modela robota,
paralelnog procesiranja, kompjutora matrine arhitekture sa sklopovima
vrlo visokog stupnja integracije (VLSI), odnosno kompjutora pete, a kasnije
i este generacije.
Implementacija voenja industrijskih robota se bazira na hijerahijskoj
strukturi; planiranje trajektorija (prvi i najvii nivo), transformacija
eksternih u interne koordinate, odnosno rjeavanje inverznog kinematikog
problema (drugi nivo) i precizno i brzo praenje eljenih trajektorija
industrijskog robota (trei nivo). Od suvremenih industrijskih robota esto
se zahtijeva izvoenje sva tri hijerahijska nivoa u realnom vremenu, to jo
vie oteava implementaciju voenja te klase realnih sistema. Strukture
algoritama voenja industrijskih robota diskuti - rane su takoe a sinteza
odgovarajuih algoritama voenja izloena je kasnije.
Slika 10.10.
Struktura sistema
za voenje
industrijskih robota
329
Informacije o stanju robota i njegove okoline dobivaju se preko odgovara -
juih senzora. Za obradu podataka sa senzora koristi se jadan ili, po potrebi,
vie procesora u paralelnom radu.
Obraeni podaci sa senzora odlaze preko multiprocesorske sabirnice
na ostale jedinice gdje se koriste za potrebe voenja, obuavanja, super -
nadzora, alarmiranja, koordinacije sa drugim sistemima (multirobotsko
voenje i dr.), te za zapisivanje, odnosno protokoliranje rada robota. Blok za
obuavanje olakava zadavanje radnog zadatka robota kod izuzetno sloenih
prostornih trajktorija koje se cikliki ponavljaju (farbanje, prostorni zavari
u serijskoj proizvodnji i dr.).
Sa stajalita voenja robota kljunu ulogu imaju mikroprocesori za voenje,
koji preko izlaznih jedinica upravljaju sa aktuatorima robota. Mikroproce-
sori za voenje izraunavaju upravljake varijable za svaku slobodu
gibanja, koristei obraene informacije sa senzora, podatke o eljenoj
trajektoriji industrij - skog robota, te zadati algoritam voenja.

10.4. EKONOMSKA OPRAVDANOST PRIMJENE ROBOTA ZA
ZAVARIVANJE

Postoji itav niz initelja koji su utjecali na uvoenje robota u proizvodne
procese. Jedan ameriki proizvoa robotske opreme u upitniku za analizu
prim - jene robota u proizvodnji potencijalnog korisnika navodi kao osnovne
pokretae robotizacije u proizvodnji slijedee initelje:
poveanje proizvodnosti
unapreenje kvalitete
poveanje sigurnosti
uklapanje u ve automatiziranu proizvodnju
estetski razlozi.
Naravno da postoje i drugi razlozi, ali prvo to treba prouiti pri uvoenju
robota u proizvodnju zavarivanjem je:

Ekonomska isplativost uvoenja robota u proizvodnju

Cijena elemenata sistema za zavarivanje robotom je visoka i progresivno
raste s brojem komponenata koje su meusobno povezane. Za oekivati je
od takve opreme da kontinuirano obavlja funkciju ne bi li to prije
opravdala investiciju. Velike serije izradaka to omoguuju vrlo brzo, u
razvijenim zemljama kroz najvie tri godine, dok manje serije zahtijevaju
precizne analize isplativosti.
Robotizaciju zavarivanja mora nuno pratiti i razvoj cijelog proizvodnog
sistema, jer sam robot (roboti) nee znaajno poboljati poslovanje
poduzea. Nuno je obaviti promjene koje su uzrokovane primjenom robota
u cijelom proizvodnom sistemu, od konstrukcije izratka sve do poveanja
prodaje. Ureenje okoline, reorganizacija proizvodnje, razne racio -
nalizacije, edukacija radnika itd. Predstavljaju elemente u kojima
robotizacija ima smisla.
330
Do danas se opcija robotizacije u R BiH se vrlo rijetko uzimala u obzir kod
projektira- nja proizvodnih procesa, ali ekonomska utrka na trita e
primorati proizvoae na razmiljanja o robotizaciji.
Kod prorauna trokova (ukupnih) po komadu polazi se od:
a) VELIINE SERIJE
Kod fleksibilne proizvodnje dominantni troak je troak pripreme serije.
Osim broja komada u seriji, mora postojati i dovoljan broj serija kako bi se
robot u 3 godine isplatio.
Broj komada u seriji
b) VARIJABLE PROCESA
Kod robotiziranog zavarivanja mogua je uteda u procesu zavarivanja
zavarivanjem veim brzinama. Rezultat je krai ciklus.
Brzina zavarivanja

Napon zavarivanja
Struja zavarivanja
Ukupna duljina zavara
Potronja ice

Cijena ice
Potronja plina
Cijena plina

Koeficijent iskoritenja ice

Snaga robotske opreme
Vrijeme posluivanja robota sa jednim komadom: t
posl
(min)
c) ISKORITENJE RADA ROBOTA
O geometriji izratka ovisi i putanja gibanja robota. Kod veih predmeta sa
veom duljinom i manjim brojem zavara, efikasnost rada robota e biti vea.
Duljina narednih pokreta L
np
(m)
Brzina neradnih pokreta v
np
(m/s)
Vrijeme okretanja pozicionera ili zamjene komada: t
poz
(s)
Ukupno vrijeme neradnih pokreta: t
np
= ( L
np
/v
np
) + t
poz
(s)
d) PRORAUN PROCESA ZAVARIVANJA
Troak ice po metru zav. T

= m
t
C (Ef/1
Troak ice po komadu
Troak plina po metru
Troak plina po komadu

Tehnoloko vrijeme

Efikasnost robota
Ukupno vrijeme po komadu t
k

Potronja el. energije za zavarivanje po komadu:

Troak el. energije za zavarivanje T
el.z.
= C
en
E
e

Troak el. energije za robot: T
el.r
= S
r
t
k
/60 C
e

331
Cijena rada posluioca:
Ukupni troak zavarivanja po komadu:

e) TROKOVI PRIPREME I ZAVARIVANJA PO KOMADU
Trokovi pripreme po komadu T
psk
= UTPS/B
k

Trokovi pripreme i zavarivanja po komadu

f) PRORAUN VREMENA IZRADE SERIJE
Vrijeme izrade serije
g) PRORAUN INDIREKTNIH TROKOVA
Cijena indirektnih trokova C
ind
(DE
Angairana povrina radnog mjesta A (m
2
)
Indirektni trokovi:
h) PRORAUN TROKOVA INVESTICIJE PO KOMADU
Tinv = (V
is
/S
s
/B
s
/D
m
/t
ao
/M
g
) UIT/B
k
(DEM/kom)
i) PRORAUN KAMATA PO KOMADU
TK = UIT GK/100 VIS/S
s
/B
s
/D
m
/M
g
/B
k

j) PRORAUN UKUPNIH TROKOVA PO KOMADU
UTK = T
inv
+ T
pzk
+ T
ind
Cilj proba zavarljivosti sastoji se u odreivanju osjetljivosti ava i zone
utjecaja topline na pojavu prslina pri zavarivanju datog elika sa datim
postupkom. Poto zavarljivost zavisi od niza faktora, to nije mogue utvrditi
+ TK (DEM/kom)

Tek nakon uvoenja, praenja i analize novog postrojenja mogue je
konstatirati pravi efekat investiranja u novu opremu. Ekonomske analize se
temelje na stanju organizirane i predviene okoline i daju podatak koji se u
proizvodnji treba nastojati postii.

11. ZAVARLJIVOST METALA

Meunarodni institut za zavarivanje (MIZ) u svojim dokumentima dao je
slijedeu definiciju zavarljivosti:
Metal smatramo onda zavarljivim kada, koristei odreen postupak zava-
rivanja, za odreenu namjenu, postiemo homogen zavaren spoj odgovarajuom
tehnikom zavarivanja, koji odgovara postavljenim zahtjevima o njegovim
mehanikim osobinama, a ujedno zadovoljava kao sastavni dio itave
konstrukcije.
Kao to proizilazi iz navedene definicije, zavarljivost ne zavisi samo od
osobina metala nego i od postupka zavarivanja. Naime, pri zavarivanju sa
jednim postupkom jedan metal moe pokazati dobru zavarljivost, dok pri
zavarivanju sa nekim drugim postupkom moe pokazati lou zavarljivost.
Ukoliko je zavarljivost loa, moraju se preduzeti specijalne mjere
predostronosti kako bi se ostvario zadovoljavajaui zavareni spoj.
332
takav postupak ispitivanja zavarljivosti koji bi u zadovoljavjauoj mjeri
uzeo u obzir sve faktore koji utjeu na pojavu prslina. Zbog toga postoji
veliki broj proba za ispitivanje zavarljivosti. Ovdje e biti odreene dvije
probe za ispitivanje na pojavu hladnih, odnosno vruih prslina.

a) Ispitivanje zavarenih spojeva na pojavu hladnih prslina

Za niskougljine i niskolegirane elike, za odreivanje sklonosti ka pojavi
hladnih prslina koristi se CTS - proba (Controled Thermal Sweverity).
Izgled probnog uzorka prikazan je na slici 11.1. CTS - proba se zasniva na
pretpostavci da do pojave prslina dolazi u zavisnosti od brzine hlaenja pri
temperaturi oko 300
0
Slika 11.1.
CTS - proba

C mjerenoj u osnovnom materijalu blizu linije
topljenja.
Limovi probnog uzorka na slici 11.1. prvo se veu pomou zavrtnja.
Zatim se izvedu oba anker ava. Poslije toga se uzorak hladi do sobne
temperature (prije izvoenja probnih avova).
Probni avovi se izvode u koritu u pozicioneru koji je toplinski
izolovan od probnog uzorka. Zavarivanje probnih avova se izvodi sa
elektrodom prenika 4 mm, uz topljenje od 0,5 cm elektrode po cm ava.
Poslije zavarivanja uzorak se dri na sobnoj temperaturi najmanje 24 asa.
Zatim se presijecanjem popreno na av iz svakog probnog ava uzimaju po
tri uzorka za ispitivanje.
Utvrivanje postojanja prslina vri se pod mikroskopom. Da bi
zavarljivost bila dobra neophodno je da na uzorcima uopte nema prslina.
Ukoliko se pronae makar jedna prslina, proba se ocjenjuje negativno.

b) Ispitivanje zavarenih spojeva na pojavu vruih prslina
Ovdje e biti obraena proba sa dvostrukim kutnim avom predloena od
Meunarodnog instituta za zavarivanje u cilju klasifikacije elektroda za
333
zavari - vanje niskougljinih i niskolegiranih elika (slika 11.2.). Proba sa
dvostrukim kut - nim avom predstavlja T-spoj iji je donji lim pojaan sa
rebrima. Ispitivanje se sastoji u izvoenju u koritu jednoprolaznih kutnih
avova 1 i 2 koristei maksimalnu jainu struje zavarivanja koju
preporuuje proizvoa upotrijebljene elektrode.
Slika 11.2.
Proba sa dvostrukim kutnim avom

Poslije izvoenja ava 1 (prekid najvie do 5 sekundi) izvodi se av 2 i to u suprotnom smjeru.
njihanja vrha elektroda sa konstantnom brzinom zavarivanja. Ispitivanje se vri na
slijedei nain: prvo se pregledom utvrdi da li su se poslije hlaenja na oba probna
ava pojavile prsline. Zatim se probni av 2 lomi (poto je prethodno av 1
odstranjen mehanikom obradom). Pregledom preloma ava 2 utvruje se da li
postoje prsline. Ukoliko postoji makar jedna prslina, proba se ocjenjuje negativno.

c) Orijentaciona ocjena zavarljivosti elika prema ekvivalentnom sadraju
ugljika

Mogue je orijentaciono ocjeniti zavarljivost elika prema njegovom
hemijskom sastavu, iji se utjecaj na sklonost ka pojavi prslina odreuje
pomou ekvivalentnog sadraja ugljika C
ekv
10 15 20
V M C N M
C C
o r i n
ekv
+ +
+ + + =
. Postoji vie razliitih formula
za izrauna - vanje ekvivalentnog sadraja ugljika. Pored ve navedene
formule, navodimo za ugljine i niskolegirane elike slijedeu formulu:
%
U ovoj formuli su elementi dati u procentima njihovog sadraja u eliku.
Smatra se da elik datog hemijskog sastava ima zadovoljavajuu zavarljivost
ukoliko je C
ekv
< 0,45%. Meutim, ukoliko je C
ekv
Iznad odreenih debljina veih gabarita, mora se izvriti predgrijavanje
osnovnog materijala, upotrijebiti elektrode velikih prenika ili primjeniti
postupak izvoenja avova. Na ovaj nain se smanjuje brzina hlaenja
> 0,45%, pri zavarivanju
treba vriti predgrijavanje osnovnog materijala kako bi se sprijeila pojava
prslina. Napominjemo da je ovakva ocjena zavarljivosti elika priblina.

11.1 ZAVARLJIVOST UGLJINIH KONSTRUKCIONIH ELIKA

Pod ugljinim konstrukcionim elicima podrazumijevaju se elici koji sadre
od 0,1 - 0,75% C, zatim mangana do 0,7%, silicija do 0,4%, fosfora do
0,05% i sumpora do 0,07%.
11.1.1. Zavarljivost niskougljinih konstrukcionih elika
Niskougljini konstrukcioni elici sadre do 0,25% ugljika i odlikuju se
dobrom zavarljivou. Meutim, do pogoravanja zavarljivosti mogu dovesti
elementi kao to su ugljik, fosfor i sumpor ukoliko se nalaze iznad
dozvoljenih vrijednosti. Pored hemijskog sastava niskougljinih
konstrukcionih elika, na zavarljivost utjee i debljina osnovnog materijala.
334
zavarenog spoja. Loa zavarljivost se ispoljava u pojavi prslina u
neposrednoj blizini ava (na strani materijala). Pojava prslina moe se
sprijeiti na slijedee naine:
1. Izborom elektrode. Prisustvo vodika u avu dovodi do pojave prslina. Zato
treba koristiti niskovodine elektrode (npr. bazine). Takoe treba
koristiti elektrode veeg prenika, poto one zahtijevaju vee struje
zavarivanja, to dovodi do unoenja u osnovni materijal vee koliine
topline a samim tim i do smanjivanja brzine hlaenja.
2. Postupkom zavarivanja. Prvi zavar je najosjetljiviji na pojavu prslina
zbog svoje male zapremine u odnosu na hladni osnovni materijal.
Preporuuje se zavarivanje korijena ava sa elektrodama veeg prenika i
izbjegavanje kratkih zavara.
Inae, ugaoni avovi su osjetljiviji na pojavu prslina nego su

11.1.2. Zavarljivost srednje i visokougljinih konstrukcijskih elika

Srednjeugljini konstrukcijski elici sadre od 0,26 - 0,45% ugljika. Pove -
an sadraj ugljika pogorava zavarljivost ovih elika, pa je njihovo
zavarivanje oteano. Vei sadraj ugljika poveava osjetljivost ava ka
obrazovanju kristali - zacionih prslina i dovodi do obrazovanja krtih
struktura i hladnih prslina u zoni utjecaja topline.
Poveanje otpornosti ava ka obrazovanju kristalizacionih prslina se
posti - e sniavanjem sadraja ugljika u talinu i malom dubinom uvara
(kako bi se smanjio udio osnovnog materijala u avu). Ovdje se koriste
specijalne obloene elektrode sa smanjenim sadrajem ugljika (od 0,08 do
0,1% C). av se u tom sluaju legira sa manganom i silicijem preko
elektrode kako bi po vrstoi odgovarao osnovnom materijalu.
Pri zavarivanju srednjeugljinih konstrukcijskih elika, obrazovanje krtih
struktura u zoni utjecaja topline se spreava usporavanjem hlaenja
osnovnog materijala. Usporavanje hlaenja se postie smanjivanjem brzine
zavarivanja ili predgrijavanjem osnovnog materijala. Ukoliko je vei sadraj
ugljika u osnovnom materijalu, utoliko mora biti via temperatura
predgrijavanja. Da bi se dobio zavaren spoj velikih deformacionih
sposobnosti, poslije zavarivanja se vri termika obrada.
Visokougljini konstrukcijski elici sadre od 0,46 - 0,75% ugljika i spadaju
u red teko zavarljivih metala. Ovdje je potrebno predgrijavanje osnovnog
materijala i termika obrada poslije zavarivanja. Takoe se koriste
specijalne obloene elektrode sa smanjenim sadrajem ugljika.
Visokougljini konstrukcijski elici se po pravilu ne koriste za izradu
zavarenih konstrukcija zbog velike sklonosti ka obrazovanju prslina.
Meutim, zavarivanje ovih elika se izvodi kod remontnih radova i to prije
svega pri navarivanju mainskih elemenata.

11.2. ZAVARLJIVOST NISKOLEGIRANIH KONSTRUKCIJSKIH ELIKA

Ovi elici se odlikuju sadrajem ugljika do 0,23% i sadrajem legirajuih
elemenata ukupno do 5%. Koriste se za izradu zavarenih konstrukcija
razliite namjene. U odnosu na niskougljine konstrukcijske elike, ovi elici
imaju pove - anu vrstou. Orijentaciona ocjena zavarljivosti niskolegiranih
335
konstrukcijskih elika vri se prema ranije navedenim formulama za
izraunavanje ekvivalentnog sadraja ugljika za niskougljine
konstrukcijske elike. Pri zavarivanju nisko - legiranih elika, u zoni
utjecaja topline moe doi do znatnog poveanja tvrdoe i opadanja
plastinosti, ukoliko je pogonska energija suvie mala (naroito kod elika sa
sadrajem ugljika iznad 0,14%). A ako se pogonska energija suvie povea,
dolazi u zoni utjecaja topline do znatnog rasta zrna. Ovo dovodi do
smanjivanja kuta savijanja i opadanja ilavosti (slika 11.3.).
Slika 11.3.
Promjena kuta savijanja , ilavosti , tvrdoe HV i veliine zrna austenita u
u zavisnosti od pogonske energije pri navarivanju na lim 16 mm debljine iz
niskolegiranog srednjeugljinog elika ( 0,40% C; 0,70% Mn; 0,24% Si;
0,03% Cr; 0,44% Ni )

U sluaju navarivanja na lim debljine 16 mm (slika 11.3.), mehanika svoj-
stva zone utjecaja topline datog elika imaju optimalne vrijednosti pri
pogonskoj energiji q
p
Prema slici 11.4. mogue je odreivanje brzine hlaenja pri navarivanju na
limove debljine od 5 - 36 mm.
=28.000-40.000 J/cm. Provjera usvojenog reima
zavarivanja vri se odreivanjem brzine hlaenja zone utjecaja topline i
vremena njenog zadravanja na temperaturi pri kojoj se intezivno
poveavaju zrna austenita.
Poto se prethodno izrauna bezdimenzionalni kriterijum on se odreuje iz
dijagrama.
336
Slika 11.4.
Nomogram za odreivanje brzine hlaenja zone utjecaja topline
pri temperaturi T - To = 500
0
2 13 15 4 5 5 6
2
0
P C N M V C M
C C
u i r n
ekv
+ + + + + + + =
C
11.3 ZAVARLJIVOST ZAKALJIVIH ELIKA

Ovi elici sadre od 0,3-0,5 % ugljika i legirajuih elemenata ukupno 2,5-
10%. Osnovni problem pri zavarivanju zakaljivih elika jeste pojava
hladnih prslina u zoni utjecaja topline. Mogunost pojave hladnih prslina je
vea ukoliko je u eliku vei sadraj ugljika i legirajuih elemenata i ukoliko
je vea debljina osnovnog materijala. Zbog pojave zakaljenih dijelova (zone
martenzita) m, neophodno je odrediti takav reim zavarivanja koji nee
dovesti do zakaljivanja zone utjecaja topline. Priblina ocjena zavarljivosti
ovih elika moe se odrediti pomou formula za izraunavanje ekvivalentnog
sadraja ugljika.
Ovdje navodimo slijedeu formulu:
%
Bakar i fosfor se uzimaju u obzir samo u sluaju ako je sadraj Cu > 0,5% a
sadraj P > 0,05%. Zakaljivi elik se moe zavariti bez predgrijavanja
ukoliko je C
ekv
0,7 - 0,8%. Meutim, ukoliko je C
ekv
Izgled i poloaj krivih izotermikog raspada austenita zavisi od hemijskog
sastava elika. Austenit je najmanje stabilan pri temperturi T
> 0,7 - 0,8%,
neophodno je predgrijati osnovni materijal. Zakaljivost elika moemo
tanije odrediti na osnovu praenja kinetike raspada austenita (slika 11.5.).
min
, dok se u
toku vremena t
min
Slika 11.5.
Shema dijagrama izotermikog raspada austenita 1, 2, 3, 4 - brzine hlaenja
potpuno zavrava njegov raspad.
337
Slika 11.6.
Poloaj kritinih taaka pri neprekidnom hlaenju

Da bi se izvrila procjena zakaljivosti elika u uvjetima neprekidnog hlae-
nja pri zavarivanju, moraju se na osnovu eksperimentalnih podataka izvriti
korek - cije krivih izotermikog raspada austenita (slika 11.6.). Obrazovanje
strukture kaljenja u zoni utjecaja topline sprijeite se ako srednja brzina
hlaenja u tempe - raturnom podruju od T
1
do T
min
- 55
0
ne bude vea od
v
krit
( )
min
min
krit
t
T T
v

=
3
55
0
1
(prema) :

gdje je:
T
1
- temperatura u taki A
1
;
T
min
- najnia temperatura na kojoj je austenit stabilan;
t
min
- minimalno vrijeme trajanja potpunog raspada austenita.
Pri proraunu reima zavarivanja, brzina hlaenja se odreuje prema (v
hl
)
pod uvjetom da ne smije biti vea od kritine brzine hlaenja izraunatoj
prema v
krit
Vrsta elika
.
U tabeli 11.1. navedene su optimalne brzine hlaenja zone utjecaja
topline za neke zakaljive elike.
Tabeli 11.1.
.4131 .1530 .5425 .4731
Dozvoljena brzina
hlaenja pri 500
o
3,7 2,5
C
3,8 2,0 3,7 2,0 < 8
2

Brzine hlaenja zone utjecaja topline iznad gornje granice prema tabeli 11.1. dovode do naglog o
Izbor reima zavarivanja zakaljivih elika se vri na slijedei nain: Prvo se
raunski odredi reim zavarivanja kako je to prikazano kod pojedinih
postupaka zavarivanja. Zatim se odredi brzina termike obrade sa podacima
o dozvoljenim brzinama hlaenja za dati elik prema tabeli 11.1. U sluaju
da je stvarna brzina hlaenja vea da one u tabeli 11.1., izraunava se

2
Poslije zavarivanja neophodna je termika obrada.
338
potrebna temperatura predgrija - vanja T
o
Pomou nomograma na slici 11.7. moemo odrediti neophodnu tempera -
turu predgrijavanja T
osnovnog materijala. Pri
zavarivanju zakaljivih elika moe se koristiti autopredgrijavanje osnovnog
materijala na nain kako je to prikazano na slici 3.27. Sve to je navedeno
pri razmatranju u vezi sa slikom 3.27. moe se primjeniti i u ovom sluaju a
takoe vai i proraun koji je tom prilikom naveden. Vieslojno zavarivanje
sa kratkim slojevima prema slici 3.27. moe se koristiti pri zavarivanju
zakaljivih elika umjesto predgrijavanja osnovnog materijala ili zajedno sa
malim predgrijavanjem.
o
Slika 11.7.
Nomogram za odreivanje temperature predgrijavanja T
pri navarivanju na povrinu masivnog tijela (kada je
= 1).
o

Pri izvoenju prvog sloja na eliku konane debljine, takoe se moe
koristiti nomogram na slici 11.7. (uz pomo nomograma na slici 11.8.).
Slika 11.8.
Nomogram za odreivanje bezdimenzionalnog kriterijuma
339
Kod duboko prekaljivih elika, vrijeme raspada austenita znatno je due od
vremena zadravanja iznad temperature martenzitne transformacije pri
njihovom zavarivanju. Zbog toga nije mogue izbjei zakaljivanje zone
utjecaja topline i uz korienje vieslojnog zavarivanja sa kratkim slojevima
zajedno sa predgrijava - njem. Da bi se sprijeila pojava prslina zbog
promjene zapremine uslijed obrazovanja martenzita, neophodno je da
temperatura zakaljene zone ne padne ispod 120 - 150
0
C. Ovaj uvjet se moe
zadovoljiti proraunom duine sloja l prema proraunu duine sloja. Pri
tome je neophodno predvidjeti samootputanje (niskotemperaturno) zone
utjecaja topline prethodnog sloja pomou toplinskog utjecaja slijedeeg
sloja. U tom cilju je neophodno da se odredi takav reim zavarivanja
slijedeeg sloja, koji e omoguiti da se itava zakaljena zona prethodnog
sloja zagrije do temperature otputanja, tj. do 600-700
0
C. Kao ilustracija
navedenog, na slici 11.9. prikazana je principijelna shema zavarivanja sa
slojevima pomou kojih se postie otputanje cijele zakaljene zone.
Prethodno izraunati:
T
min
- T
o
(prema slici 11.7.);
d i q
p

(prema slici 3.26.).
Slika 11.9.
Principijelna shema zavarivanja sa slojevima radi otputanja zakaljene zone
a - pri izvoenju prvog sloja; b - pri izvoenju drugog sloja;
c - pri izvoenju treeg sloja; d - pri izvoenju etvrtog sloja;
1 - prvi sloj;
2 - zona kaljenja od prvog sloja; 7 - zona otputanja od
3 - drugi sloj;
4 - zona otputanja od drugog sloja; 9
5 - zona kaljenja od drugog sloja; 10 - zona otputanja od

Pri izvoenju prvog i drugog sloja, obrazuje se zona kaljenja 2 i 5 (slika 11.9.
a i b.), dok se samo poslije drugog sloja obrazuje zona otputanja 4. Pri izvo
- enju treeg sloja sa neto manjom brzinom nego za prvi i drugi sloj,
obrazovae se zona otputanja 7 (slika 11.9.c). Pri izvoenju etvrtog sloja,
reim zavarivanja mora biti tako odabran da otputanje obuhvati cijelu
preostalu zakaljenju zonu (slika 11.9.d.). Ovdje emo imati slijedee. Pri
navarivanju na povrinu masivnog tijela, maksimalna temperatura na
rastojanju r bie jednaka:
2
2
r v c e
q
T
max

=

340
Ukoliko u gornju jednadbu stavimo c = 5,2, to e rastojanje r do
izoterme T
max
max z
T v
q
, r
= 212 0
biti jednako:

Pri sueljenom zavarivanju dvije tanke ploe bez odvonja topline u okolnu
sredinu, maksimalna temperatura na rastojanju y od ose ava iznosie na
osnovu prorauna temperature tankih ploa.
y d c v
q ,
T
z
max

=
242 0

Odatle dobijamo rastojanje y do izoterme T
max
max z
T d c v
q ,
y

=
242 0
:

Ukoliko se u prethodnu jednadbu stavi da je c = 5,2 i uvede koeficijent
k
3
(sa kojim se uzima u obzir odstupanje raunske eme od stvarnog
procesa), to e rastojanje y do izoterme T
max
max z
T d v
q k
, y

=
3
046 0
biti jednako:

11.4. ZAVARLJIVOST NEHRAJUIH ELIKA

Kod nehrajuih elika, hrom je osnovni legirajui elemenat, koji im
omoguava da budu otporni prema koroziji. Pri koncentraciji hroma
najmanje 12%, dolazi do obrazovanja tanke povrinske opne oksida hroma
oko zrna, koja titi elik od dalje oksidacije.
Na slici 11.10. prikazan je dijagram stanja sistema eljezo - hrom.
Slika 11.10.
Dijagram stanja sistema eljezo - hrom; t. f. - tena faza
341
Hrom kao alfageni element stabilizuje -fazu i suava -oblast. Oblast
dijagrama stanja iznad 13 % Cr predstavlja oblast -faze bez ikakve
strukturne transformacije. Zbog toga , legure te oblasti nisu podlone
kaljenju. Pri zagrija - vanju se njihova zrna poveavaju. Zbog nepostojanja
take transformacije , takve legure pri hlaenju zadravaju krupnozrnastu
strukturu , to dovodi do poveanja njihove krtosti. Pri veoj koncentraciji
hroma obrazuje se -faza , koja izaziva poveanje krtosti legura eljezo
hrom. Utjecaj hroma na suavanje -oblasti prikazan je na slici 11.11.
Slika 11.11.
Utjecaj hroma na suavanje - oblasti Cm- karbid; t.f. tena faza

Ugljik, kao gamageni element, iri -oblast slika 11.12.

Nikal, kao gamageni element, iri - oblast i poveava prokaljivost
elika (slika 11.13.). Mangan, kao gamageni element, poveava stabilnost
austenita. Silicij kao alfageni element, stabilizuje - fazu, ali pri suvie
visokoj koncentraciji poveava sklonost austenitnih elika ka pojavi vruih
prslina. Molibden, kao alfageni element, stabilizuje - fazu i poveava
hemijsku postojanost elika u korozionim sredinama.
Slika 11.12.
Utjecaj ugljika na irenje -
oblasti
342
Slika 11.13.
Utjecaj nikla na irenje - oblasti Cm - karbid; t.f. - tena faza

Niobij i titan, zbog svog velikog afiniteta prema ugljiku, spreavaju
obrazovanje karbida hroma i na taj nain spreavaju osiromaenje hromom
granica austenita zrna.
Razlikujemo tri glavne grupe nehrajuih elika: martenzitni hromovi elici,
feritni hromovi elici i austenitni hrom - niklovi elici.

11.4.1 Zavarljivost martenzitnih hromovih elika

Ovi elici sadre od 12 - 16%Cr i od 0,1 - 1,0%C. Imaju vrlo malu kritinu
brzinu hlaenja. Zbog toga se kod debelih presjeka martenzit obrazuje i u
sluaju kada se elik hladi na vazduhu. Hrom kod ovih elika obrazuje
karbide tipa (Fe, Cr)
7
C
3
i (Fe, Cr)
4
C. Ukoliko se u eliku nalazi vei
procenat hroma, utoliko vei njegov dio ulazi u sastav karbida. Prisustvo
hroma u ovim elicima znatno utjee na njihovu sklonost ka kaljenju.
Glavni problem pri zavarivanju martenzitnih hromovih elika predstavlja
obrazovanje prslina u avu a naroito u zoni utjecaja topline. Karakteristika
ava i zone utjecaja topline jeste postojanje martenzita i krupnih zrna ferita
koja su nastala raspadanjem martenzita. Legirani martenzit ima veu
plastinost nego ugljini martenzit. Prisustvo ugljinog martenzita poveava
opu tvrdou i krtost ava, dok znatno smanjuje ilavost zone utjecaja
topline. Zbog svega navedenog mogue je obrazovanje hladnih prslina u
avu i zoni utjecaja topline. Da bi se sprijeila pojava hladnih prslina, av se
legira sa malom koliinom titana. To spreava stubiastu usmjerenost
kristalita i omoguava dobijanje sitnozrnate strukture. Pri zavarivanju
martenzitnih hromovih elika, vri se pregrijavanje osnovnog materijala
kako bi se sprijeila pojava hladnih prslina u avu i u zoni utjecaja topline.
U zavisnosti od sadraja ugljika i hroma u eliku, predgrijavanje se vri do
250
0
1. av i osnovni materijal imaju slina svojstva. U ovom sluaju se koriste
elektrode koje omoguavaju obrazovanje ava iji su sastav i svojstva
slina osnovnom materijalu. Ovdje je obavezna termika obrada
zavarenog spoja poslije zavarivanja. Zbog toga je neophodno da se
C i vie.
U zavisnosti od uvjeta eksploatacije i zahtjeva koji se postavljaju zavare -
nom spoju, imamo dvije vrste avova:
343
zavareni spoj poslije zavarivanja ohladi na vazduhu od 150 - 200
0
C. zatim
se vri arenje u pei pri 900
0
C. Na kraju se zavareni spoj sporo hladi u
pei do 600
0
2. av i osnovni materijal nemaju slina svojstva. Ukoliko nije potrebno da
mehanika svojstva ava i osnovnog materijala budu slina, koriste se
elektrode koje daju av sa austenitnom strukturom. U tom sluaju nije
potrebna termika obrada zavarenog spoja poslije zavarivanja. Prividno
linija topljenja ima veu tvrdou nego av i osnovni materijal zbog
poveanog sadraja ugljika i hroma. Porast tvrdoe u zoni oko linije
topljenja dovodi do pada vrstoe zavarenog spoja. Zbog toga se ovakav
postupak zavarivanja ne koristi pri izradi konstrukcija izloenih znatnim
optereenjima u toku eksploatacije.
C uz dalje hlaenje na vazduhu. Na ovaj nain se dobije
zavareni spoj koji ima mehanika svojstva slina osnovnom materijalu.

11.4.2. Zavarljivost feritnih hromovih elika

Ovi elici sadre od 16 - 30%Cr i od 0,05 - 0,25%C. Visok sadraj hroma i
nizak sadraj ugljika utjeu da se obrazuje mala koliina austenita. Ovakvi
elici se sastoje uglavnom od ferita i karbida. Sve to dovodi do toga da se
obrazuje mala koliina martenzita, koji bitno ne poveava tvrdou elika.
Pri brzom hlaenju, ovi elici nisu skloni zakaljivanju poto praktino ne
dolazi do faznih transformacija. Zavarivanje feritnih hromovih elika
praeno je slijedeim problemima:
Sklonost ka rastu zrna. Feritni hromovi elici su skloni ka stvaranju velikih
zrna ferita pri temperaturama iznad 1150
0
1. Pri zadravanju elika u temperaturnom podruju od 350 - 500
C. Poveanje zrna se vri vrlo
brzo. Poto kod ovih elika ne dolazi do faznih transformacija u toku
zagrijavanja i hlaenja, to nije mogue naknadnom termikom obradom
prevesti metal u normal - nu sitnozrnastu strukturu. Ukrupnjivanje zrna
dovodi do opadanja plastinosti i pojave krtosti ovih elika. Da bi se
sprijeilo ukrupnjavanje zrna, treba odabrati reim zavarivanja sa malom
pogonskom energijom, dok zavarivanje treba izvoditi sa kratkim avovima
malih poprenih presjeka. Na ovaj nain se smanjuje uno - enje topline u
osnovni materijal a time omoguuje njegovo brzo hlaenje. Radi
usitnjavanja zrna u avu, koriste se elektrode koje sadre modifikatore (Ti,
Al).
Sklonost ka poveavanju krtosti. Ukoliko se av i zona utjecaja topline dugo
zadravaju na visokim temperaturama, moe doi do znatnog gubitka
plastinosti, to dovodi do poveanja krtosti. Poznata su dva uzorka
poveanja krtosti:
0
2. Izluivanje sekundarnih karbida hroma po granicama zrna dovodi do
opadanja plastinosti ovih elika. Da bi se to sprijeilo, vri se
predgrijavanje osnovnog materijala na 150 - 180
C, dolazi
do pojave toplinske krtosti (ili 475 - stepene krtosti). Ovoj vrsti poveanja
krtosti doprinose hrom, vanadijum, silicijum, niobijum a u manjem obimu
titan i aluminijum. Sama priroda ove pojave nije jo dovoljno ispitana.
0
Meukristalna korozija. Meukristalna korozija se odvija prvenstveno po
granicama zrna i to kod dijelova osnovnog materijala koji se nalaze
C.
344
neposredno uz av. Feritni hromovi elici se posmatraju kao troelektrodni
sistem.
Ovaj sistem se sastoji iz zrna ferita, karbida hroma i zrna osiromaenih
hromom. Zrna ferita (koja sadre veliku koliinu hroma) i karbidi (obogaeni
hromom), pod uvjetom kisika iz okolne sredine, dobijaju povrinsku opnu oksida
hroma, pa stiu negativan potencijal. Meutim, zrna osiromaena hromom stiu
pozitivan potencijal zbog toga to ne mogu dobiti povrinsku opnu oksida hroma.
Na osnovu toga dolazi do obrazovanja mikrogalvanskih parova prema troelektrod -
noj shemi. Zrna ferita i karbidi su katode, dok su anode zrna osiromaena hromom.
Poto koroziona struja dostie znatnu veliinu, to se meukristalna korozija zbog
njenog djelovanja poinje da razvija. Da bi se poveala postojanost prema
meukristalnoj koroziji, potrebno je u ove elike unijeti elemente koji oteavaju
obrazovanje karbida hroma (titan, niobijum). Takoe povoljno utjee smanjivanje
sadraja ugljika u eliku.
Zavarivanje feritnih hromovih elika izvodi se
1. Koristi se dodatni materijal koji omoguava dobijanje avova slinih
svojstava kao osnovni materijal. Ovdje je potrebno predgrijavanje
osnovnog materijala od 150 - 180
0
2. Koristi se dodatni materijal koji daje av sa autenitnom strukturom.
Inae, termika obrada se vri zagrijavanjem zavarenog spoja od 870 -
900
C i termika obrada poslije zavarivanja.
0

11.4.3. Zavarljivost austenitnih hrom - niklovih elika

Ovi elici sadre od 12 - 25%Cr i od 8 - 25%Ni. Nemagnetini su. Imaju
stabilnu austenitnu strukturu. Poto pri brzom hlaenju ne dolazi do
transformacije austenita u ferit, to ovi elici nisu zakaljivi. Pri zavarivanju
ovih elika dolazi do veih deformacija nego kod ugljinih elika, zbog
znatno veeg koeficijenta toplinskog irenja. Razlikujemo dvije glavne grupe
austenitnih hrom - niklovih elika:
C u toku najmanje 10 asova a zatim brzim hlaenjem u vodi. Na taj
nain se dobija zavaren spoj poveane plastinosti i manje osjetljivosti
prema pojavi hladnih prslina.
1. Austenitni elici tipa 18 - 8 (18%Cr, 8%Ni). To su nehrajui elici
otporni na kiseline. Svoje osobine zadravaju na temperaturama od 700 -
750
0
2. Austenitni elici tipa 25 - 20 (25%Cr, 20%Ni). To su nehrajui
vatrootporni elici. Svoje osobine zadravaju na temperturama od 1100 -
1150
C.
0
Za austenitni elik tipa 18 - 8, na slici 11.14. prikazan je dijagram stanja
Fe - Cr - Ni - C.
C.
Kako se vidi na slici 11.14. pri sporom hlaenju ovih elika izluuju se
karbidi hroma po granicama austenitnih zrna a u rafiranom podruju se
izluuje i ferit. Meutim, pri brzom hlaenju zadrava se
austenitnastruktura bez izdvajanja karbida i ferita. Ovo se postie kaljenjem
u procesu proizvodnje ovih elika. Kod austenitnih hrom - niklovih elika
nema faznih transformacija. Zato pri zavariva - nju, u zoni utjecaja topline
ne nastaju zapreminski naponi, pa se smanjuje opasnost od pojave hladnih
345
prslina. Pri zavarivanju austenitnih hrom-niklovih elika pojav - ljuju se
slijedei problemi:

Sklonost ava pojavi kristalizacionih prslina. Pri zavarivanju
austenitnih hrom niklovih elika, postoji poveana sklonost ka pojavi
kristalizacionih prslina u avu sa austenitnom strukturom. Ove prsline se
esto nazivaju vrue prsline. Uzroci pojave kristalizacionih prslina su
slijedei:
1. Toplinsko fizikalna svojstva austenitnih hrom-niklovih elika. Ovi elici
imaju manji koeficijent provoenja topline a vei koeficijent toplinskog
irenja nego ugljini elici. To poveava napone (i njihovu neravnomjernu
raspodjelu) koji nastaju pri kristalizaciji ava.
2. Transkristalna struktura ava. Primarna transkristalna dendritna
struktura u avu nastaje kao posljedica nemogunosti strukturnih
transformacija u ovr - slom metalu. Ovdje svaki slijedei sloj ne moe da
vri usitnjavanje strukture prethodnog sloja kao kod ugljinih elika.
Zbog toga se kristali, svakog slijedeeg sloja nastavljaju na kristal
prethodnog sloja.
3. Postojanje lahkotopljivog eutektikog sloja na granicama stubiastih
kristala. Temperatura ovravanja ovog sloja je nia nego kristala
austenita. Ukoliko talina sadri kritine koliine fosfora, sumpora ili
silicija, doi e do obrazovanja legurea sa niskom takom topljenja. U fazi
ovravanja elika, ove legure e se rairiti oko kristala u obliku tenog
sloja. U procesu hlaenja doi e do skupljanja elika, to e izazvati
meukristalne prsline. Pojava kristalizacionih prslina u avu se moe
sprijeiti na slijedei nain:
Slika 11.14.
Dijagram stanja Fe - Cr - Ni - C austenitnog hrom - niklovog elika tipa 18 - 8
(sastav kod 0% C; 18% Cr; 8 % Ni; 74 % Fe); t. f. - tena faza

Ukoliko se kroz elektrodu obezbijede uvjeti za izluivanje -faze po
granicama austenitnih zrna, doi e do razaranja i usitnjavanja
transkristalne strukture. To e dovesti do poveanja ukupne povrine
granica izmeu kristala, pa sloj lahkotopljivog eutektikuma postaje
346
isprekidan. Ispitivanja su pokazala da austenitni av treba da sadri 3 - 8%
-faze kako bi bio dovoljno otporan prema obrazovanju kristalizacionih
prslina. Vei sadraj -faze od navedenog dovodi do izdvajanja krte -faze
po granicama austenitnih zrna. Ukoliko se prethodno izrauna hemijski
sastav ava, moe se pomou eflerovog dijagrama odrediti njegova
primarna struktura (slika 11.15.), kao i mogunost pojave prslina u avu.
Struktura ava zavisi od koliine - genih i -genih elemenata koji ulaze u
sastav elektrodnog materijala. U eflerovom dijagramu utjecaj -genih
elemenata je izraen ekvivalentom hroma, tj. koliinom hroma koja bi
obrazovala istu koliinu ferita i zbir svih -genih elemenata. Utjecaj - genih
elemenata je izraen ekvalen- tom nikla. Poto su izraunate vrijednosti za
ekivalent Cr i ekvivalent Ni (za dodatni materijal), na osnovu eflerova
dijagrama odreuje se vjerovatna struktura ava (npr. taka 1, slika 11.15.).
Meukristalna korozija zavarenih spojeva. Pri zavarivanju austenitnih
hrom - niklovih elika, meukristalna korozija se pojavljuje u osnovnom
materijalu (na izvjesnom rastojanju od ava), u avu i na granici topljenja.
Na pojavu korozije na izvjesnom rastojanju od ava utjee dugo zadravanje
elika na temperaturama izmeu 450
0
i 850
0
C (slika 11.16.). U navedenom
temperaturnom podruju dolazi do izluivanja karbida hroma, koji
priblino odgovara karbidu Cr
4
Ukoliko koncentracija hroma u osiromaenim dijelovima elika
postane manja od 12%, tada e u njima doi do hemijske korozije. Pri tome,
gubitak korozione postojanosti elika dovodi do njegovog razaranja po
granicama zrna.
Slika 11.15.
eflerov dijagram
Ekvivalent Ni = Ni% + 30 %
Ekvivalent Cr = Cr % + Mo % + 1,5 Si %
A = austenit; F = ferit; M
C. Izluivanje karbida hroma se vri po
granicama austenitnih zrna, pri emu dolazi do osiroma - enja hroma onih
dijelova koji se nalaze neposredno uz oblasti izluivanja.
347
Slika 11.16.
Shema meukristalne korozije u osnovnom materijalu
pri zagrijavanju usljed zavarivanja.
Slika 11.17.
Zavisnost meukristalne korozije austenitnih Cr - Ni elika od temperature i
vremena

Mogunost pojave meukristalne korozije u zavisnosti od temperature i
vremena prikazane je na slici 11.17. Iz slike 11.17. se vidi da se na
temperaturi od 730- 750
0
C nalazi najmanje vrijeme zadravanja, koje je
potrebno da elik postane osjetljiv na meukristalnu koroziju. To vrijeme se
naziva kritino (t
krit
Iznad i ispod navedene temperature dolazi do poveanja vremena
potreb - nog da elik postane osjetljiv na meukristalnu koroziju, dok se
iznad 850
).
0
C takva osjetljivost ne opaa. Na veliinu t
krit
utjee i sadraj
ugljika u eliku (slika 11.18.). Ukoliko je vei sadraj ugljika u eliku,
utoliko je t
krit
manje. Zbog toga, sniavanje sadraja ugljika u austenitnim
hrom - niklovim elicima predstavlja jedno od sredstava za borbu protiv
meukristalne korozije.
Slika 11.18.
Utjecaj sadraja ugljika u eliku na zavisnost meukristalne korozije
od temperature i trajanja zagrijavanja

348
11.4.4. Tehnologija zavarivanja austenitnih hrom - niklovih elika

Plinsko zavarivanje. Koristi se za zavarivanje limova malih debljina (d < 3
mm). Glavni problem pri plinskom zavarivanju ovih elika predstavlja
obrazovanje teko topljivog oksida hroma. Zbog toga je neophodno u toku
zavarivanja koristiti topitelj, koji je sposoban da obrazovani oksid prevede u
trosku. Takoe se mora briljivo regulirati plamen za zavarivanje.
Runo zavarivanje obloenom elektrodom. Sa ovim postupkom se mogu
zavariti limovi bilo kojih debljina bez ikakvih tehnolokih tekoa.
Korienje bazinih elektroda omoguuje dobijanje taline potrebnog
hemijskog sastava. Bazine elektrode efikasno prevode u trosku obrazovni
oksid hroma. Kod ovih elektroda koristi se istosmjerna struja. Pri runom
zavarivanju obloenom elektrodom potrebna je briljiva obrada ivica
limova.
Zavarivanje u zatiti argona. Ovdje nije potrebno koristiti topitelj, jer argon efikasno titi talinu o
kod limova debljih od 4 mm.
Zavarivanje pod prakom. Tehnologija zavarivanja pod prakom ovih elika
praktino se ne razlikuje od zavarivanja niskougljinih elika. Zavarivanje
se izvodi sa istosmjernom strujom, najee sa elektrodnom icom prenika
2 i 3 mm. Poto je temperatura topljenja austenitnih elika nia za 50 - 150
0
1. U avu i zoni utjecaja topline, pri velikim brzinama hlaenja, mogu se pojaviti
dijelovi bijelog ljeva. Poto su vrlo tvrdi (> 500 HB), ovi dijelovi se teko
mehaniki obrauju.
C nego kod ugljinih elika, to struju zavarivanja treba smanjiti za 10 -
30%, kako bi se dobila ista dubina uvara kao kod ugljinih elika.
Zavarivanje elektrinim otporom. Ovdje pri zavarivanju ne nastaju nikakve
tehnoloke tekoe. Mogue je izvoditi takasto, avno i sueljeno
zavarivanje. Jedini problem predstavlja izluivanje karbida hroma uslijed
dugog dejstva termi - kog ciklusa zavarivanja na elik. U odnosu na
niskougljine elike treba koristiti krae vrijeme zavarivanja, manju struju
zavarivanja i vee pritiske izmeu elektro - da (ovo posljednje zbog poviene
krutosti limova iz nehrajueg elika).

11.5. ZAVARLJIVOST LIJEVANOG GVOA

Lijevano gvoe sadri ugljik (vie od 1,7%), zatim silicij, mangan, sumpor i
fosfor u koliinama veim nego kod elika. Liveno gvoe je vrlo krto i lomi
se praktino bez deformacije. Zbog toga je, vie nego drugi metali, pri
zavarivanju sklono ka obrazovanju prslina. Zavarljivost livenog gvoa je
loa prije svega zbog sadraja velikih koliina ugljika, sumpora i fosfora.
Sivi ljev se moe mehaniki obraivati. Koristi se za izradu strojnih dijelova
razliite namjene. Bijeli ljev ima veliku tvrdou, pa se ne moe mehaniki
obraivati. Sivi ljev se zavaruje u cilju remonta strojnih dijelova i odlivaka.
Zavarivanjem se uklanjaju defekti nastali u procesu eksploatacije (prsline,
lomovi, habanje), dok se kod odlivaka zavarivanjem uklanjaju greke
nastale u procesu livenja (prsline, upljine, usahline). Zavarivanje sivog ljeva
praeno je slijedeim problemima:
2. U avu i zoni utjecaja topline, velika brzina hlaenja dovodi do pojave
martenzita. Ovakvi zavareni spojevi su skloni ka obrazovanju prslina.
349
3. Neravnomjerno zagrijavanje metala pri zavarivanju dovodi do pojave znatnih
sopstvenih napona. Tako nastali naponi su uzrok obrazovanja prslina u avu i
zoni utjecaja topline. Ovo je povezano sa malom vrstoom i plastinou
sivog ljeva.
4. Pri zavarivanju dolazi do izdvajanja plinova iz taline (CO, SO
2
, H
2
5. Zavarivanje sivog ljeva mogue je izvoditi samo u horizontalnom poloaju. To
je zbog smanjene gustine taline i skoro trenutnog prelaza sivog ljeva iz vrstog
u teno stanje.
), to
dovodi do obrazovanja pora u avu.
Najefikasnije sredstvo za spreavanje pojave dijelova bijelog ljeva, zaka -
ljenih dijelova, prslina i pora predstavlja predgrijavanje osnovnog
materijala i njegovo sporo hlaenje poslije zavarivanja. To dovodi do
poboljanja strukture sivog ljeva i do smanjivanja sopstvenih napona u
zavarenom spoju.
U talinu se unose poveane koliine ugljika i silicija (grafitizatori),
kako bi se osiguralo dobijanje ava iz sivog ljeva a sprijeilo obrazovanje
dijelova bijelog ljeva. Ukoliko brzine hlaenja omoguavaju proces
grafitizacije, ovakvi avovi nisu skloni ka obrazovanju prslina.
Sivi ljev se najee zavaruje sa slijedeim
Plinsko zavarivanje. Plinsko zavarivanje je podesno za remont dijelova iz
sivog ljeva. Koriste se gorionici za jednu veliinu manji, nego to je potrebno
zavarivanje elika iste debljine. Zavarivaki plamen treba da je sa neto
vika acetilena, kako bi se sprijeilo osiromaenje taline ugljikom. Kao
dodatni materijal koristi se ipka iz sivog ljeva sa poveanim sadrajem
silicija (3 do 3,5%). ipke su poluokruglog (ili okruglog) poprenog presjeka
sa stranicama od 4-12 mm, dok im duina iznosi 500 mm. Kao topitelj koristi
se bazini praak za zavarivanje sivog ljeva. Pri zavarivanju vri se
predgrijavanje osnovnog materijala od 600 - 700
0
Toplo elektroluno zavarivanje. Zbog velikog volumena taline, zavarivanje se
izvodi u horizontalnom poloaju. Mjesto spoja je obuhvaeno kalupom, kako
bi se sprijeilo oticanje taline (slika 11.19.). Prvo se ivice spoja mehaniki
obrade. Zatim se mjesto spoja obuhvati kalupom i izvri predgrijavanje do
600-700
C (u pei ili po mo u
plinskog plamena). Poslije zavarivanja zavaren spoj se sporo hladi (u suhom
pijesku, umotan u azbestno platno ili u pei u kojoj je vreno
predgrijavanje). Ovako dobijen av ima strukturu sivog ljeva i dobro se
mehaniki obrauje. Inae, plinsko zavarivanje se koristi pri remontu
mainskih dijelova iz sivog ljeva.
0
C. Poslije zavarivanja zavareni spoj se sporo hladi. Zavarivanje se
izvodi sa obloe - nim elektrodama iz sivog ljeva prenika od 8-20 mm sa
poveanim sadrajem silicijuma (3,5-4%) i to bez prekida. Ovako dobijen
av ima strukturu sivog ljeva i dobro se mehaniki obrauje. Ovaj postupak
zavarivanja zahtijeva mnogo rada oko pripreme, pa se zbog toga rijetko
koristi.
350
Slika 11.19.
Toplo elektroluno zagrijavanje sivog ljeva

Hladno elektroluno zavarivanje. Kod ovog postupka zavarivanja ne vri se
predgrijavanje osnovnog materijala. Zavaruje se sa kratkim avovima (40 -
50 mm) i sa smanjenom strujom zavarivanja, kako bi se smanjio dio
osnovnog materijala u avu i naponi uslijed zavarivanja. Moe se zavarivati
u svim poloajima zavarivanja.
Na slici 11.20. prikazan je popreni presjek ava izvedenog elinom
obloenom elektrodom. av 1 (slika 11.20.) sastoji se iz visokougljinog
elika (0,7 - 0,9%C) sa znatnom koliinom mangana i silicija, a obrazovan je
iz sivog ljeva osnovnog materijala i niskougljinog elika eline elektrode.
av ima veliku tvrdou, poto se zbog velike brzine hlaenja nalazi u
zakaljenom stanju.
Zona 2 je iroka oko 1 mm, sastoji se iz bijelog ljeva i vrlo je tvrda i
krta. Zona 3 je zakaljena. Nedostatak hladnog zavarivanja sivog ljeva
elinim obloe - nim elektrodama sastoji se u suvie velikoj krtosti i tvrdoi
zavarenog spoja.
Slika 11.20.
av izveden elinom obloenom elektrodom
1 - av; 2 - zona bijelog ljeva; 3 - za

Ovako izvedeni zavareni spojevi se teko mehaniki obrauju. Radi
smanjivanja tvrdoe ava i zone utjecaja topline, pri hladnom zavarivanju
sivog ljeva koriste se obloene elektrode na bazi nikla (min 99% Ni) ili monel
- metala (70% Ni; 30% Cu). avovi izvedeni ovim elektrodama se mogu
mehaniki obraivati. Sa ovim elektrodama se moe zavarivati u svim
poloajima, ali se dobijaju avovi koji imaju malu vrstou.

11.6. ZAVARLJIVOST BAKRA I NJEGOVIH LEGURA

Temperatura topljenja tehniki istog bakra iznosi 1083
0
C. Bakar posjeduje
veliku toplinsku i elektrolunu provodnost. U podruju od 250 - 550
0
C
opada plastinost bakra, to pri njegovoj deformaciji moe dovesti do pojave
prslina. Prisustvo u bakru bizmuta, antimona, kisika, sumpora i fosfora je
tetno. Naroito je opasno prisustvo bizmuta i olova, koji pri ovravanju
obrazuju krt i lahkotopljiv sloj oko zrna bakra (temperatura topljenja
bizmuta iznosi 270
0
C a olova 327
0
C). Kisik obrazuje sa bakrom okside
351
Cu
2
O i CuO. Oksid bakra moe obrazovati sa bakrom lahkotopljiv krt
eutektikum Cu
2
O + Cu, ija temperatura topljenja iznosi 1064
0
Slika 11.21.
Shema rasporeivanja eutektikuma po granicama zrna bakra

Vodik se lahko rastvara ne samo u rastaljenom nego i u zagrijanom bakru,
to dovodi do pojave povrinskih prslina (vodina bolest). Tada, pri susretu
sa oksidom bakra, dolazi do slijedee reakcije:
Cu
C (a to je
ispod temperature topljenja bakra). Pri ovr - avanju, ovako obrazovani
eutektikum raporeuje se po granicama zrna, to dovodi do naglog
smanjivanja vrstoe i plastinosti bakra, kao i do opadanja njegove
postojanosti protiv obrazovanja kristalizacionih prslina (slika 11.21.).

2
O+ H
2
= 2Cu + H
2
O
Obrazovana vodena para skuplja se na mjestima gdje metal nije kompakt -
an. Do pojave prslina dolazi uslijed velikog tlaka tako obrazovane vodene
pare. Rastvorljivost kisika i vodika je vea u tenom nego u ovrslom bakru.
Ukoliko pri naglom hlaenju ovi plinovi ne stignu da se izdvoje iz taline,
dolazi do pojave poroznosti ava.

11.6.1 Zavarivanje bakra

Koeficijent provoenja topline bakra znatno je vei nego kod niskouglji -
nog elika, pa je pri zavarivanju potrebno jae zagrijavanje osnovnog
materijala. Veliki koeficijent toplinskog irenja bakra dovodi do pojave
veih deformacija nastalih uslijed zavarivanja. Zbog svega toga je
neophodno predgrijavanje osnovnog materijala i preduzimanje mjera radi
smanjivanja deformacija uslijed zavarivanja. Pojava prslina u avu i zoni
utjecaja topline nastaje zbog oksidacije bakra pri zavarivanju i prisustva
kisika u osnovnom materijalu. Zbog toga, sadraj kisika u bakru
predvienom za zavarivanje ne smije biti vei od 0,01 - 0,03%, koji se unose
u talinu preko elektrodne ice. Zbog smanjene gustine taline, oteano je
zavarivanje bakra u vertikalnom poloaju i iznad glave. Poslije zavarivanja
se vri kovanje zavarenog spoja (pri temperaturi od 250 do 350
0
C) kako bi
se postiglo usitnjavanje zrna i razaranje oksidnog sloja obrazovanog oko
njih. Za debljine limova do 5 mm, kovanje se moe vriti u hladnom stanju.
Da bi se poveala plastina svojstva zavarenog spoja, poslije kovanja vri se
njegovo otputanje pri temperaturi od 550 - 600
0
C, a zatim hlaenje u vodi.
Osnovni i dodatni materijal treba prethodno oistiti rastvorom koji sadrei
75 cm
3
/l azotne kiseline, 100 cm
3
/l sumporne kiseline i 1 cm
3
/l sone kiseline.
Zatim sve dobro isprati vodom i osuiti vruim vazduhom. Zavarivanje
bakra najee se izvodi sa slijedeim postupcima:
352
Plinsko zavarivanje. Ovdje je neophodno koristiti topitelj iji je zadatak da
obrazovani oksid prevede u trosku. Zbog velikog koeficijenta provoenja
topline, potrebno je koristiti 1,5 - 2 puta jae gorionike nego kod
niskougljinog elika iste debljine osnovnog materijala. Preporuuje se
korienje gorionika sa potronjom acetilena od 150 - 200 l/h na 1 mm
debljine osnovnog materijala. Dodatni materijal je ica iz bakra legiranog sa
fosforom i silicijom. Zavarivanje se izvodi sa normalnim plamenom u
jednom prolazu zavarivanja.
Runo zavarivanje obloenom elektrodom. Zavarivanje se izvodi sa
istosmjernom strujom obratne polarnosti, u jednom prolazu zavarivanja.
Obloene elektrode su sa jezgrom iz bakra ili bronze, najee prenika 4-6
mm. Zavarivanje se izvodi bez klaenja vrha elektrode. Pri zavarivanju
limova debljine od 5-10 mm, vri se predgrijavanje osnovnog materijala od
250-300
0
C, dok se kod debljina iznad 20 mm vri predgrijavanje od 700-750
0
C. Sueljeni spojevi se izvode sa podlonom grafitnom ili elinom trakom.
Zavarivanje u zatiti argona. Zavarivanje se izvodi sa netopljivom
(volframovom) elektrodom a rjee sa topljivom elektrodom. Pri zavarivanju
vol - framovom elektrodom, osnovni materijal deblji od 4 mm mora se
predgrijavati do 800
0
C. Kao dodatni materijal koristi se ica iz bakra ili
bronze. Struja je istosmjerna prave polarnosti. Pri zavarivanju topljivom
elektrodom, koristi se istosmjerna struja obratne polarnosti. Kao dodatni
materijal koristi se elektrodna ica iz bakra ili bronze. Predgrijavanje
osnovnog materijala do10 mm debljine vri se na poetku ava od 200-300
0
C. Elementi veih debljina zavaruju se sa poetnim i dopunskim
predgrijavanjem.

11.6.2. Zavarivanje mesinga

Osnovni problem pri zavarivanju mesinga (legura bakra sa cinkom)
predstavlja isparavanje cinka. Isparavanjem se smanjuje sadraj cinka u
talini, to dovodi do pojave poroznosti ava i pada vrstoe zavarenog spoja.
Isparavanje cinka nastaje kao posljedica njegove niske temperature
kljuanja (906
0
C).
Pri isparavanju cink obrazuje u vazduhu tekotopljivi oksid cinka
ZnO u obliku praine. Gubitak cinka pri isparavanju iz taline iznosi 25% pri
plinskom zavarivanju, dok pri elektrolunom zavarivanju iznosi 40%. Pare
cinka i oksid cinka su veoma otrovni za ljude. Zbog toga se radna prostorija
mora dobro provjetravati u toku zavarivanja mesinga. Ukoliko je osnovni
materijal deblji od 10 mm, vri se njegovo predgrijavanje od 300 - 350
0
C.
Poslije zavarivanja avovi se iskivaju i otputaju pri temperaturi od 600 -
650
0
Plinsko zavarivanje. Koristi se oksidirajui plamen, sa vikom kisika od 30 -
40%. To dovodi do obrazovanja oksida cinka na povrini taline, koji
smanjuje dalje ispravanje i sagorijevanje cinka. Koristi se topitelj koji je
predvien za zavarivanje bakra. Ivice spoja se prije zavarivanja moraju
oistiti elinom etkom ili papirom za ienje. Ukoliko na ivicama spoja
ima oksida, vri se njegovo ienje sa 10 % - nim. rastvorom azotne kiseline,
uz ispiranje sa vruom vodom. Potronja acetilena treba da bude 100 - 120
C, a zatim hlade na vazduhu. Zavarivanje mesinga najee se izvodi sa
slijedeim postupcima:
353
l/h acetilena na 1 mm debljine osnovnog materijala. Kao dodatni materijal
koristi se ica iz mesinga sa 0,3 - 0,7 % Si. Silicij vri dezoksidaciju taline a
smanjuje isparavanje i oksidaciju cinka.
Runo zavarivanje obloenom elektrodom. Najee se koristi pri zavari -
vanju limova debljih od 5 mm. Struja je istosmjerna prave polarnosti.
Jezgro obloene elektrode je iz mesinga ili bronze. Zavarivanje se izvodi u
jednom prolazu zavarivanja, jer vieslojno zavarivanje dovodi do pojave
prslina.
Zavarivanje u zatiti argona. Zavarivanje se izvodi volframovom elektro -
dom sa istosmjernom strujom prave polarnosti. Kao dodatni materijal
koristi se ica iz mesinga ili bronze.

11.6.3. Zavarivanje bronze

Bronze (legure bakra sa olovom, silicijem, manganom, aluminijem i dr.)
imaju malu plastinost a poveanu gustinu taline. Zavarljivost neke bronze
veoma mnogo zavisi od njenog hemijskog sastava. Prije zavarivanja vri se
predgrijavanje osnovnog materijala od 350 - 450
0
C (livene bronze od 500 -
600
0
C). Poslije zavarivanja valjanih bronzi vri se kovanje ava a zatim
otputanje pri temperaturi od 550 - 600
0
C i hlaenje u vodi. Otputanje
livenih bronzi vri se pri temperaturi od 600 - 700
0
C sa hlaenjem u vodi,
dok se kovanje ava ne izvodi. Zavarivanje bronzi najee se izvodi sa
slijedeim postupcima:
Plinsko zavarivanje. Koristi se pri remontu lijevanih dijelova i navarivanju
povrina. Potronja acetilena treba da bude 100-150 /h acetilena na 1 mm
debljine osnovnog materijala. Zavarivaki plamen je redukujui (sa vikom
acetilena). Dodatni materijal je iz ice slinog sastava kao i osnovni
materijal. Za zavarivanje aluminijske bronze koristi se topitelj predvien za
zavarivanje aluminija, dok se za ostale bronze koristi topitelj predvien za
zavarivanje bakra.
Runo zavarivanje obloenom elektrodom. Koristi se istosmjerna struja
obratne polarnosti. Jezgro obloene elektrode je iz bronze slinog sastava
kao i osnovni materijal. Zavarivanje se izvodi bez prekida u jednom prolazu
zavarivanja.

11.7. ZAVARLJIVOST ALUMINIJA I NJEGOVIH LEGURA

Temperatura topljenja istog aluminija iznosi 657
0
C. Aluminij posjeduje
veliku toplinsku i elektrinu provodnost. Koeficijent toplinskog irenja je
oko dva puta vei nego kod niskougljinog elika.
Na vazduhu se na povrini aluminija obrazuje tanak sloj oksida
aluminija Al
2
O
3
, koji ga titi od korozije. Temperatura topljenja oksida
aluminija iznosi 2050
0
C. Veina aluminijskih zavarenih konstrukcija se
izrauje iz valjanih legura aluminija termiki neojaanih (tipa Al-Mg).
Termiki ojaane legure (tipa duraluminij) nalaze ogranienu primjenu pri
zavarivanju topljenjem, dok se takasto zavarivanje ovih legura neto vie
koristi. Zavarivanje ljevenih legura aluminija koristi se pri otklanjanju
defekata nastalih kao posljedica lijevanja ili u cilju remonta mainskih
dijelova. Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura dolazi do pojave
slijedeih greaka:
354
Obrazovanje oksida aluminija Al
2
O
3
. Aluminij je hemijski vrlo aktivan
prema kisiku. Zbog toga se na povrini aluminija brzo obrazuje teko topljiv
sloj oksida aluminija Al
2
O
3
. Pri zavarivanju topljivom elektrodom, oksid
aluminija pokriva ne samo talinu nego i kapi rastaljenog elektrodnog
metala. To spreava stapanje kapi elektrodnog metala sa osnovnim
materijalom. Oksid aluminija ima veu gustinu nego sam aluminij. Zbog
toga je oteano njegovo izdvajanje iz taline, pa dolazi do obrazovanja krtih
ukljuaka u avu i pada mehanikih karakteristika zavarenog spoja.
Korienje topitelja ili elektroda sa specijalnom oblogom pred - stavlja
najefikasnije sredstvo da se oksid aluminija, u toku procesa zavarivanja,
stalno izdvaja iz taline i prevodi u trosku.
Obrazovanje plinskih pora u avu. Ispitivanjima je utvreno da vodik
izaziva poroznost pri zavarivanju aluminija i njegovih legura. Vodik je
rastvorljiv mnogo vie u tenom nego u ovrslom aluminiju. Zbog toga, pri
kristalizaciji, vodik mora da se skoro sasvim izdvoji iz taline. Poto je
izdvajanje vodonika iz taline oteano zbog postojanja oksidne opne na
njegovoj povrini, to dolazi do obrazovanja pora u avu. U zavisnosti od
naina postanka, imamo dvije vrste poroznosti: plinsku i zbog skupljanja.
Plinska poroznost nastaje kao posljedica naglog pada rastvorljivosti vodika
u aluminiju u momentu kristalizacije ava. Ovakve pore su okruglog ili
ovalnog oblika. Plinska poroznost e se pojaviti ukoliko sadraj vodika u
tenom aluminiju iznosi 0,69 cm
3
/ 100 g metala ili vie (u vrstom aluminiju
sadraj vodika iznosi 0,036 cm
3
/100 g metala). Poroznost zbog skupljanja
ee se pojavljuje kod legura aluminija. Nastaje kao posljedica pojave
skupljanja pri ovravanju. Ovdje se pore prvenstveno pojavljuju u blizini
granice rastapanja, dok je njihov oblik nepravilan. Inae, razvijaju se u
mikro uplji - nama,koje nastaju zbog skupljanja na granicama rastuih
kristala.
Vodik dolazi u talinu iz vlage koja se nalazi na povrini osnovnog i dodatnog
materijala, iz zatitnog plina ili iz obloge elektrode. Tada, pri zavarivanju
aluminija dolazi do slijedee reakcije:
2Al + 3H
2
O = Al
2
O
3
+ 6H
Pojava poroznosti se moe sprijeiti briljivim ienjem osnovnog i
dodatnog materijala, dobrom zatitom i visokom istoom zatitnog plina,
izborom optimalnog reima zavarivanja i predgrijavanjem osnovnog
materijala.
Pri zavarivanju aluminija i njegovih legura, moe doi do obrazovanja
vruih prslina, koje nastaju u toku kristalizacije ava. Kod nekih legura
aluminija moe doi do obrazovanja hladnih prslina, koje se mogu pojaviti i
nekoliko mjeseci poslije zavarivanja. Sklonost legura aluminija ka
obrazovanju prslina povea se sa poveanjem koliine legirajuih elemenata
u njima. U periodu hlaenja ava, nastaju zateui naponi. Ukoliko se oko
zrna u avu obrazovao sloj eutektikuma, koji je u trenutku kristalizacije
zrna ostao tean, nastali zateui naponi e dovesti do obrazovanja vruih
(kristalizacionih) prslina. Sklonost ka obrazovanju vruih prslina poveava
se sa poveanjem intervala kristalizacije metala. Dodatkom silicija u talinu,
suava se interval kristalizacije i na taj nain smanjuje mogunost pojave
vruih prslina.
355
Pri zavarivanju legura aluminija, veoma veliki znaaj ima pravilan izbor
dodatnog materijala. Najpovoljnije je da dodatni materijal ima isti hemijski
sastav kao osnovni materijal.
Meutim, takav izbor dodatnog materijala nije dobar, zbog poviene
sklonosti veine legura aluminija ka obrazovanju vruih prslina. Zbog toga
se dodatni materijal legira sa silicijem, manganom, magnezijem, eljezom,
titanom, bakrom i drugim elementima. Hemijski sastav dodatnog materijala
zavisi od tipa legure aluminija od koje je izraen osnovni materijal. Prema
tome, izbor dodatnog materijala se vri prema tipu legure osnovnog
materijala. Pri zavarivanju tehniki istog aluminija, dodatni materijal se
legira sa malim procentom eljeza i silicija.
Na obrazovanje hladnih prslina, pored metalurkih faktora, mogu da utjeu
i neke tehnoloke operacije, kao to je kovanje. Spreavanje obrazovanja
hladnih prslina se vri predgrijavanjem osnovnog materijala od 200 - 220
0
C.

Zavarivanje aluminija

Prije zavarivanja ivice spoja moraju se briljivo oistiti mehaniki ili
hemijski. Mehaniki: strugaem, pjeskaranjem ili elinom etkom.
Hemijski: pranjem sa vodenim rastvorom kaustine sode, te neophodno je
dugotrajno ispiranje ivica spoja protonom vodom, radi spreavanja pojave
korozije. Prije zavarivanja vri se predgrijavanje osnovnog materijala do
250 - 300
0
C. Poslije plinskog zavarivanja (zbog topitelja) i runog
zavarivanja obloenom elektrodom, vri se skidanje troske elinom etkom
i pranje ava vruom vodom. Nakon zavarivanja elemenata iz livenih legura
aluminija, vri se otputanje na temperaturi od 300 - 350
0
Zavarivanje u zatiti organa. Zavaruje se netopljivom (volframovom) i
topljivom elektrodom. Hemijski sastav dodatnog materijala je slian
hemijskom sastavu osnovnog materijala. Koristi se argon visoke istoe. Pri
zavarivanju netopljivom elektrodom, koristi se volframova elektroda sa
dodatkom oksida torija. Da bi se omoguilo razaranje opne tekotopljivog
oskida aluminija, koristi se naizmjenina struja. Razaranje oksida aluminija
vri se pri poluperiodi struje kada je osnovni materijal katoda. Tada dolazi
do bombardovanja povrine osnovnog materijala tekim pozitivnim jonima
C uz sporo
hlaenje.
Plinsko zavarivanje. Koristi se redukujui plamen (sa neznatnim vikom
acetilena). Potronja acetilena iznosi 100 l/h na 1 mm debljine osnovnog
materi - jala. Obavezna je upotreba topitelja, koji je sposoban da obrazovani
oksid prevede u torsku. Kao dodatni materijal koristi se ica iz aluminija sa
oko 5% Si. Ovakav dodatni materijal daje kompaktan av sa glatkom
povrinom. Takoe se postie najmanje skupljanje ava pri ovravanju.
Pri zavarivanju aluminija koriste se gorionici za jedan broj manji, kao pri
zavarivanju niskougljinog elika iste deblji - ne osnovnog materijala.
Runo zavarivanje obloenom elektrodom. Zavarivanje se izvodi sa isto -
smjernom strujom obratne polarnosti, bez klaenja vrha elektrode. Koristi
se za zavarivanje elemenata debljine 4 mm i vie. Po pravilu se sueljeni
spojevi zavaruju sa obje strane. Jezgro elektrode je slinog hemijskog
sastava kao i osnovni materijal. Zavarivanje se izvodi u horizontalnom i
vertikalnom poloaju i to sa podloenom elinom trakom, kako bi se
onemoguilo isticanje taline kroz korijen ava.
356
argona. Ukoliko bi se koristila istosmjerna struja obratne polarnosti, dolo
bi takoe do razaranja oksida aluminija. Meutim, poto pri zavarivanju
istosmjernom strujom obratne polarnosti dolazi do pregrija - vanja i
topljenja volframove elektrode, to je mogue zavarivanje aluminija samo sa
naizmjeninom strujom. Na ovaj nain se moe ukloniti samo tanka opna
oksida aluminija. Zbog toga se prije zavarivanja mora izvriti skidanje
oksida aluminija mehanikim ili hemijskim putem. Pri zavarivanju
topljivom elektrodom, koristi se istosmjerna struja obratne polarnosti, poto
se na taj nain vri temeljitije razaranje i uklanjanje oksidne opne nego sa
naizmjeninom strujom. Zavarivanje topljivom elektrodom koristi se za
spajanje elemenata debljih od 4 mm.
Zavarivanje elektrinim otporom. Sueljeno zavarivanje aluminija obino se
izvodi po postupku neprekidnog varnienja. esto se koristi i takasto zavari
- vanje aluminija, mada je oteano injenicom da aluminij ima veliku
elektrinu provodnost i da se brzo topi u procesu zavarivanja. Mogue je i
avno zavarivanje aluminija, ali su u tom sluaju potrebni ureaji za
zavarivanje velike snage.

Zavarivanje legura aluminija

Pri zavarivanju legura aluminija, koriste se isti postupci zavarivanja kao
kod aluminija. Pri zavarivanju legura aluminija termiki neojaanih (tipa Al
- Mg i Al - Mn), vrstoa zavarenog spoja iznosi 85-95% od vrstoe
osnovnog materijala. Koristi se dodatni materijal koji se bira prema tipu
legure osnovnog materijala. Pri zavarivanju legura aluminija termiki
ojaanih (tipa duraluminij), vrstoa zavarenog spoja iznosi 50-60% od
vrstoe osnovnog materijala. Meha - nika svojstva zavarenog spoja ne
mogu biti poboljana naknadnom termikom obradom. Pri zavarivanju
termiki ojaanih legura aluminija, u zoni utjecaja topline dolazi do
strukturnih promjena, koje dovode do pada vrstoe, smanjivanja korozione
postojanosti i poveanja sklonosti ka obrazovanju prslina. Takoe je mogua
pojava kristalizacionih prslina u avu. Zbog svega navedenog, zavarivanja
ovih legura treba izvoditi sa dodatnim materijalom koji sadri eljezo, titan,
nikal i druge elemente. Problemi koji se pojavljuju pri zavarivanju legura
tipa duraluminij do sada nisu potpuno rijeeni.

11.8. ZAVARIVANJE PRI NISKIM TEMPERATURAMA

Ispitivanja su pokazala da zavarivanje pri niskim temperaturama u izvjes -
noj mjeri utjee na mehanika svojstva ava. vrstoa ava se neto
poveava a plastinost smanjuje, dok apsolutna promjena ovih veliina nije
velika. Niske temperature takoe utjeu na smanjivanje postojanosti ava
protiv obrazovanja kristalizacionih prslina i na pojavu pora. Inae,
struktura ava i zona utjecaja topline se znatnije ne mijenja. Pri zavarivanju
na niskim temperaturama, treba koristiti elike koji su specijalno predvieni
za rad na niskim temperaturama. Takvi elici imaju poveanu postojanost
protiv prelaza u krto stanje, dok zona utjecaja topline malo mijenja svoja
357
svojstva uslijed dejstva procesa zavarivanja. Pri projektiranju zavarenih
konstrukcija predvienih za rad pri niskim temperaturama, treba
izbjegavati naglu promjenu presjeka meusobno spojenih elemenata i
koncentraciju vie avova na jednom mjestu. Pri zavarivanju konstrukcije
na niskim temperaturama, ovo moe dovesti do znatne koncentracije napona
i do pojave krtog loma. Treba posebno paziti da se odaberu pravilni reimi
zavarivanja i oblici spojeva, dok avovi treba da su lahko dostupni sa obje
strane. Sueljeni spojevi moraju biti zavareni sa obje strane. Nije dobro
koristiti isprekidane avove. Obloene elektrode, prakovi za zavarivanje i
elektrodne ice moraju se uvati u zagrijanim skladitima pri temperaturi
vioj od 15
0
C. Praak za zavarivanje i obloene elektrode mogu se donijeti
na radno mjesto neposredno prije poetka zavarivanja u dobro zatvorenoj
kutiji. Elektrodna ica se postavlja na ureaj za zavarivanje takoe
neposredno prije poetka zavarivanja. Ureaji za zavarivanje treba da su
podmazani uljima i mastima predvienim za rad pri niskim tempe -
raturama. Za zavarivanje treba koristiti istosmjernu struju. Radno mjesto
zavariva - a mora biti zatieno od vjetra i padavina. Poseban ureaj za
grijanje ruku treba da se nalazi neposredno uz radno mjesto zavarivaa.
Ne treba ispravljati elemente u hladnom stanju pri niskim temperaturama.
Obradu ivica osnovnog materijala treba vriti oksiacetilenskim rezanjem ili
bruenjem. Uvrivanje elemenata pri montai treba vriti podesnim
steznim ureajima, dok kratke avove treba izbjegavati. Prije zavarivanja
ivice spoja treba dobro oistiti od korozije, masti i prljavtine. Treba prvo
izvesti avove koji izazivaju najvee skupljanje (npr. popreni avovi).
Poetak i kraj ava treba izvesti uz pomo ulazne ploice. Sve avove
treba izvoditi bez prekida po itavoj njihovoj duini. Pri vieslojnom
zavarivanju, prva dva sloja po itavoj njihovoj duini treba izvoditi sa
predgrijavanjem osnovnog materijala od 180 - 200
0
C. Ukoliko se izvodi
vieslojno zavarivanje elemenata debljih od 60 mm, vri se predgrijavanje
osnovnog materijala pri zavarivanju svih slojeva. lijebljenje korijena ava
smije se vriti samo postupkom topljenja ili bruenja. Ukoliko se lijebljenje
korijena ava vri sjekaem, mora se vriti pred - grijavanje osnovnog
materijala od 100-120
0
C. Preporuuje, se avove malog poprenog presjeka
na elementima debljine iznad 18 mm, izvoditi sa predgrija - vanjem
osnovnog materijala do 220-240
0
C. Runo i poluataomatski treba zavari -
vati u piramidi. Preporuuje se izvoditi dvostrane avove istovrmeno sa
obje strane. Ukoliko se vri popravka avova, takve dijelove treba zavarivati
sa predgri - javanjem od 180-200
0
C. Okretanje, transport, utovar i istovar
gotovih konstrukcija i montanih elemenata treba vriti tako da se iskljui
njihovo deformiranje i udarci. Pri niskim temperaturama nije dozvoljeno
savijanje elemenata na kojima su izvedeni zavareni spojevi.
Prema Pravilniku o tehnikim normativima za izradu predmeta i konstru -
kcija zavarivanjem, pri zavarivanju treba se pridravati slijedeeg:
Za osnovne materijale za koje tehnologijom nije predvieno predgrija - vanje,
zavarivanje se moe bez naroite predostronosti vriti ako je temperatura
okoline via od 0
0
C i ako nema vjetra i kie. U protivnom, ako se zavarivanje
vri napolju, moraju se preduzeti odgovarajue mjere za zatitu od vjetra i kie.
Kod temperature nie od 0
o
C obavezna je primjena predgrijavanja osnovnog
materijala.

358
11.9. NAVARIVANJE TVRDIH LEGURA

Pod navarivanjem tvrdih legura podrazumijeva se nanoenje sloja metala
tehnikom zavarivanja sa ciljem da se povea tvrdoa radne povrine nekog
elementa. Tvrde legure se odlikuju velikom tvrdoom (55 - 94 HRc). Ove
legure zadravaju svoju tvrdou pri zagrijavanju do visokih temperatura,
dok se meha - niki teko obrauju. Zbog toga, navarivanje treba tako
izvesti da se potreba za naknadnom mehanikom obradom svede na
minimum. Tvrde legure sa vrlo visokom tvrdoom su krte, pa teko podnose
udarna optereenja. Osnovu svih tvrdih legura ine karbidi metala, koji se
ne razlau i ne rastvaraju pri visokim temperaturama. Najvaniji su karbidi
hroma, volframa, titana i mangana. Poto su karbidi metala vrlo krti, to se
radi dobijanja tvrdih legura zrna karbida povezuje podesnim metalom. Za
tu svrhu najee se koriste eljezo, nikl i kobalt. Tvrde legure se dijele na
slijedee grupe.
Lijevane legure. Postoje dvije vrste ovih legura: steliti i legure - surogati.
Steliti predstavljaju karbide volframa i hroma, koji su cementirani kobaltom
i eljezom. Ove legure su skupe zbog sadraja visokog procenta volframa i
kobalta. Nasuprot tome, legure - surogati su jeftinije, jer ne sadre volfram i
kobalt a sastoje se iz legure eljeza i hroma sa malim procentom nikla.
Tvrdou ovim legurama daje karbid hroma. Temperatura topljenja
lijevanih legura je neto nia od temperature topljenja elika i iznosi 1300 -
1350
0
C. Proizvode se u obliku lijevanih ipki duine 300-400 mm a prenika
5-8 mm. Lijevane legure imaju tvrdou od 70-80 HRc. Koriste se za
navarivanje radnih povrina izloenih haba - nju. Otpornost na habanje
zadravaju od 600-700
0
Legure u obliku praka. To je ustvari smjea od koje se, u procesu topljenja
pri navarivanju, dobija tvrda legura na povrini osnovnog materijala. Po
spoljanjem izgledu to je grubozrnast praak, veliine zrna od 1-3 mm. Ove
legure su jeftine. Postoje dvije vrste ovih legura. Prva legura je na bazi
volframa a topi se na 2700
C. Navarivanje tvrdih legura se izvodi po pravilu u
dva sloja. Prvi sloj ne moe sluiti kao radni sloj, jer predstavlja tvrde legure
sa osnovnim materijalom, pa nema mehanika svojstva iste tvrde legure.
Prema tome, prvi sloj slui kao osnova za nanoenje drugog sloja, koji
predstavlja skoro istu tvrdu leguru i ima traena mehanika svojstva.
Navarivanje treba izvoditi tako da se dobije najmanja dubina uvara.
Osnovni materijal mora biti rastaljen po itavoj povrini navarivanja, bez
neuvarenih mjesta.
Pri plinskom navarivanju, osnovni materijal mora biti predgrijan do
crvenog usijanja, kako bi se onemoguila pojava prslina. Sa plamenom se
prvo povrina osnovnog materijala dovodi do poetka topljenja. Zatim se u
plamen unosi dodatni materijal (ipka) i njenim rastaljenim metalom mae
povrina osnovnog materijala. Na prvi sloj se na isti nain nanosi drugi sloj,
vodei rauna o tome da rastapanje prvog sloja treba da bude minimalno.
Pri runom navarivanju obloenom elektrodom, koriste se elektrode sa oblogom koja ne sadri a
zahtijeva visoka tvrdoa i otpornost na habanje.
0
C. Njena tvrdoa iznosi 80 - 82 HRc. Druga
legura je bez volframa a topi se na 1300-1350
0
C. Njena tvrdoa iznosi 76-79
HRc. Druga legura je jeftinija od prve legure. Navarivanje se izvodi tako to
se elektroluno ugljenom elektrodom prvo zagrije osnovni materijal do
crvenog usijanja a zatim se na njegovu povrinu naspe sloj praka debljine
359
2-3 mm. Pod dejstvom topline luka, praak se topi obra - zujui navaren sloj.
Navarivanje se izvodi sa najmanje dva sloja. Poslije navari - vanja, osnovni
materijal se sporo hladi. Na kraju se vri arenje pri temperaturi oko 900
0
C
u toku 2-3 asa.
Keramike ili sitnerovane legure. Imaju tvrdou do 86 - 90 HRc. Osnovu ovih
legura ine karbidi volframa, titana i drugih elemenata. Karbidi u obliku
praka vezuju se pomou kobalta ili nikla koji imaju znatnu plastinost.
Zbog toga su keramike legure manje krte nego druge legure, pa bolje
podnose udarna optereenja. Koriste se za navarivanje alata za rezanje.
Topljeni karbidi. Imaju tvrdou od 92 - 94 HRc. Vrlo su krti. Ove legure se
sastoje od istog karbida volframa u obliku praka. Temperatura topljenja
ovih legura iznosi oko 3000
0
Na slici 11.22.a. prikazan je postupak runog navarivanja obloenom
elektrodom dok je na slici 11.22.b. prikazan postupak runog navarivanja
legura u obliku praka pomou luka ugljene elektrode.
C. Koriste se u rudarstvu za navarivanje
builica. Pri navarivanju sa ovim legurama, zagrijavanje osnovnog
materijala vri se induk - cijom. Legura se prvo naspe na povrinu osnovnog
materijala. Zatim, visokofrek - ventni induktor rastapa povrinu osnovnog
materijala i ujedno topi zrna legure.

Tehnologija navarivanja tvrdih legura

Slika 11.22.
Shema runog elektrolunog navarivanja

Na slici 11.23. prikazan je postupak runog navarivanja obloenom
elektrodom elementa krunog poprenog presjeka. Na slici 11.23.a.
navarivanje se izvodi po duini elementa prema redoslijedu koji je oznaen
brojevima (sve dok se ne navari itava povrina datog elementa), dok se na
slici 11.24.b. navarivanje izvodi, od jednog prema drugom kraju elementa, u
obliku spirale.
Slika 11.23.
Shema runog navarivanja obloenom elektrodom
elemenata krunog poprenog presjeka
360
142. TOPLINSKA OBRADA ZAVARENIH SPOJEVA

Toplinskom obradom nastoji se osnovnom metalu povratiti ona osnovna
svojstva koja su promijenjena zavarivanjem. Izbor vrste i reima toplinske
obrade ovisi o vrsti materijala i veliini promjena koje su nastale u
zavarenom spoju.
Toplinska obrada moe se podijeliti na: toplinsku obradu prije i tiojekom
zavarivanja te toplinsku obradu nakon zavarivanja. U toplinskoj obradi
prije i toijekom zavarivanja najvanije je predgrijavanje. Kao toplinska
obrada poslije zavarivanja najee se primjenjuje odarivanje radi
smanjenja zaostalih napetosti. Vrlo rijetko se provodi normalizacija,
otvrdnjavanje, guenje i poputanje. Kod popravaka zavarivanjem esto se
primjenjuje i toplinska obrada poboljavanja.

12.1. PREDGRIJAVANJE PRI ZAVARIVANJU

Predgrijavanjem se sniavaju temperaturne razlike izmeu zagrijanog i
nezagrijanog mjesta u podruju zavarivanja. Povienjem temperature
materijala smanjuje se brzina odvoenja topline a time i sklonost
otvrdnjvanju (zakaljivanju) u ZUT-u kod pojedinih vrsta elika, odnosno
omoguava se lake zavarivanje metala i legura s visokim koeficijentom
toplinske vodljivosti, kao to je to npr. bakar.
Uvjeti predgrijavanja ovise o vrsti materijala, hemijskom sastavu, debljini
materijala, nainu odvoenja topline (oblik spoja), temperaturi okoline i
koliini energije koja se unosi prilikom zavarivanja.
Za predgrijavanje pri zavarivanju elika hemijski sastav je prvi u slijedu
promatranja. Poznato je da su elici s povienim ugljikom i vielegirani elici
skloni otvrdnjvanju u ZUT-u, a time i pukotinama. Da bi se utvrdio utjecaj
pojedinih legirajuih elemenata sastava elika na svojstva otvrdnjavanja,
izrauna - va se vrijednost C-ekvivalenta. Izrazi za izraunavanje C
ekv
. Su
razliiti. Najee upotrebljavani izraz za C
ekv
5 2 4 13 5 4 15 6
V P S C C M N M
C C
i u r o i n
ekv
+ + + + + + + + =
je:

Orijentacijski, kod nelegiranih ili niskolegiranih elika i normalne tempe -
rature okoline C
ekv
prelazi vrijednost od 0,45 potrebno je predgrijavanje i to:
361
za vrijednost od 0,45 do 0,60 na temperaturu 100-250
0
C a iznad 0,60 na
temperaturu 250-350
0
25 0 350 , Ce T
u p
=
C.
Potrebna temperatura predgrijavanja izraunava se i po jednoj od poznatih
usvojenih metoda (BWRA, Seferian i dr.).
Primjer izraunavanja temperature predgrijavanja prema Seferianu:
- izraz za izraunavanje temperature predgrijavanja elika je:

gdje je:
Ce
u
= ukupni ekvivalent ugljika (sastoji se iz Ce
k
+ Ce
d
)
0,25 = broj koji odgovara gornjoj granici ugljika u zavarljivim elicima
Ce
k
o i r n k
M N ) C M ( C Ce + + + + = 28 20 40 360 360
= hemijski C - ekvivalent izraunava se po izrazu:

Ce
d
= dimenzionalni C
ekv
. Na hemijski C
ekv
znatno utjee debljina
materijala i nju valja uzeti u obzir. Dimenzionalni C
ekv
k d
Ce d , Ce = 005 0
izraunava se
po izraz:

0,05 = koeficijent utjecajnosti debljine materijala odreen
eksperimentalno
d = debljina materijala u milimetrima
Ukupni C
ekv
(Ce
u
) odreuje se prema izraz: Ce
u
= Ce
k
(1 + 0,005 . d)
( ) 25 0 28 15 1 65 0 40 25 0 360 360 , , , , Ce
k
+ + + =
Primjer:
elik .4730
Debljina lima 12 mm
Sastav elika C = 0,25%;
Si = 0,25%;
Mn = 0,65%;
Cr = 1,15%;
Mo = 0,25%.
- prvo se pronalazi Cek:

Poto je poznat Ce
k
i debljina lima, izraunava se Ce
( ) 49 0 12 005 0 1 46 0 , , , Ce
u
= + =
u

Na kraju se izraunava temperatura predgrijavanja:
25 0 350 , Ce T
u p
=
362
C , , , T
o
p
172 49 0 350 25 0 49 0 350 = = =
Taj nain izraunavanja odnosi se na nelegirane i niskolegirane elike. U
sluaju zavarivanja raznorodnih elika, sloenije je pronalaenje
temperature predgrijavanja.
Visokolegirani nehrajui i vatrootporni austenitni elici koji imaju visok
sadraj kroma (8-25% Cr) i visok sadraj nikla (8-25%) te nizak sadraj
ugljika, ne predgrijavaju se. Feritni elici koji imaju visok sadraj kroma
(13-29% Cr), nizak sadraj nikla ili molibdena i nizak sadraj ugljika,
predgrijavaju se na temperaturu od oko 200
0
C. Martenzitni elici sa
srednjim sadrajem kroma (13 - 18% Cr) i povienim sadrajem ugljika
(0,20 - 0,90 % C) izbjegavaju se zavarivati. Ako se zavaruju ili navaruju
predgrijavaju se na priblino 300
0
isti aluminij kao Al 99,5 - Al 99,9 na 300
C.
Aluminij i aluminijske legure nuno je predgrijavati ve i radi toga da bi se
uspjeno moglo provoditi zavarivanje (velika toplinska vodljivost).
Temperatura predgrijavanja ovisi o vrsti aluminija, odnosno legure, debljini
materijala i postup - ku zavarivanja. Vei sadraj legirajuih elemenata
smanjuje toplinsku vodljivost, a time i temperaturu predgrijavanja. Kod
zavarivanja MIG postupkom zbog vee iskoristivosti elektrinog luka vei je
unos topline nego kod zavarivanja TIG postupkom, pa je u tom sluaju nia
temperatura predgrijavanja, ili se predgrija - vanje obavlja samo kod
poetka zavarivanja. Mogla bi se preporuiti slijedea temperatura
predgrijavanja kod zavarivanja aluminija i Al - legura:
0
C - 350
0
legure Al MgSi na 250
C;
0
C - 300
0
legure AlMg, AlCuMg, AlMg2, AlMg3, AlMg3Si, AlMgMn na 150-200
C;
0
legure AlZnMgCu na oko 100
C;
0
Kod zavarivanja bakra i legura bakra nuno je predgrijavanje da bi se
uope postiglo dobro taljenje i zavarivanje. Temperature predgrijavanja su
vrlo visoke, a moglo bi se odrediti odnosnom: Tp = 45s (max 600
C.
0
C), gdje je
s = debljina materijala. Kod plinskog zavarivanja praktiki ne treba
predgrijavati jer se predgrijavanje osigurava tehnikom rada tokom
zavarivanja.
Temperature predgrijavanja legura bakra razliite su, ovisno o sastavu
legure. Znatno su manje nego kod bakra. Mogle bi se izraunati navedenim
odno - som kao kod bakra, umanjujui ga priblino za udio smanjene
toplinske vodljivosti u odnosu na bakar.
Poznato je da se deblji materijali bre hlade od tanjih. Zavarivanjem dove -
dena toplina bre se odvodi kod debljih nego kod tanjih limova, tako da se
prepo - ruuje predgrijavanje elika veih debljina i onda kad je C
ekv
manji
od vrijednosti 0,45.
Temperatura okoline utjee na temperaturno stanje materijala. Ljeti, na
primjer, kada se zavaruje na suncu, nema potrebe za predgrijavanjem nekih
elika koji se inae predgrijavaju. Kod temperature okoline ispod 5
0
Dovoenje topline kod zavarivanja moe se provesti u vie pravaca, to ovisi
o obliku spoja. Ne moe se jednako raunati s brzinom odvoenja topline u
C
obavezno je pred - grijavanje i onih elika koji se inae ne predgrijavaju.
363
krinom spoju isto kao u sueljenom spoju, iako debljine materijala mogu
biti iste. Intezitet odvoenja topline je vei to je vie smjerova odvoenja.
Koliina toplinske energije koja se unosi prilikom zavarivanja takoer je bitna. to je dovedena e
Praktine upute u vezi s predgrijavanjem mogle bi se saeti u slijedeim:
predgrijavanje se provodi u zoni uz pripremljeni spoj. irina zone pred -
grijavanja iznosi oko 10 debljina materijala, sa svake strane spoja, ne vee
od 250 mm;
mjerenje temperature predgrijavanja je obavezno. Mjeri se najee
kontakt - nim termometrom ili termokredama. Ako se mjeri
termokredama preporua se mjerenje sa tri termokrede, odgovarajuom,
prve nie i prve vie vrijednosti. Time se postie tanost mjerenja
temperature termokredama;
temperatura predgrijavanja kontrolira se i sa suprotne strane mjesta
zagrija - vanja. Time se provjerava predgrijavanje po cijelom presjeku
materijala;
predgrijavanje ne smije biti prenaglo. Presporo predgrijavanje je neekono
- mino. Prenaglo predgrijavanje uzrokuje deformacije i lomove
pripojenih dijelova pripremljenih za zavarivanje.
na materijalima koji zahtijevaju predgrijavanje prije zavarivanja, to se
mora provoditi i kod stavljanja pripoja ili privarivanja raznih pomagala.
Predgrija - vaju se lokalno, na mjestu pripoja:
za vrijeme zavarivanja ili navarivanja kontrolira se meuslojna
temperatura koja ne smije odstupati od zahtijevane vie od 20
0
predgrijavanje se moe provesti plamenicima, odnosno plinskim
plamenom, elektrootporno ili indukcijski. Ako se izvodi plinskim
plamenom preporuuju se plinovi propanbutan, zemni plin uz stlaeni
zrak ili samo plin. Ne preporu - uje se predgrijavanje acetilenom i
kisikom.
C. Ako
treba, provodi se dogrijavanje ili eka na ohlaivanje do tzv. meuslojne
temperature;
Dio opreme koja se koristi za predgrijavanje prikazan je slikom 12.1.
dok je slikom 12.2. prikazan dio opreme u radu.
364
Slika 12.1.
Shematski prikaz jednostavne opreme za predgrijavanje

Slika 12.2.
A - elektrootporno predgrijavanje i zavarivanje
B - plinsko predgrijavanje i zavarivanje
1412.2. ODARIVANJE
Odarivanje je toplinska obrada koja se provodi radi smanjivanja zaostalih
napetosti u zavarenom spoju:
kod nelegiranih elika veih debljina ( 30 mm i vie);
kod niskolegiranih elika i kod manjih debljina ( 6 mm i vie);
kod visokolegiranih elika
Osim smanjivanja zaostalih napetosti u zavarenom spoju, ta toplinska
obrada koristi se i za poputanje napetosti hladno obraivanih elika, npr.
hladno savinutih plateva ili nekih drugih profila.
Propisima i standardima odreuje se kad valja provoditi toplinsku obradu
odarivanja.
Odarivanje elika se izvodi na temperaturi ispod temperature poetka
strukturnih promjena, odnosno ispod take pretvorbe (A
1
postupno zagrijavanje do temperature odarivanja;
).
Zaostale napetosti nastale zavarivanjem, odarivanjem praktiki gotovo
nestaju.
Proces odarivanja moe se podijeliti u tri faze:
zadravanje na temperaturi odarivanja;
postupno hlaenje.
Vrijeme zagrijavanja, odarivanja i hlaenja ovisi o vrsti elika i debljini
radnog komada. Brzina zagrijavanja kod nelegiranih elika u praksi se
kree 80 - 100
0
C na sat. Isto tolika je i brzina hlaenja. Kod niskolegiranih
elika brzina zagrijavanja je znatno nia, oko 50
0
C na sat pa ak i nia.
Zadravanje na tempe - raturi odarivanja kree se 2-3 minute po mm
debljine stijenke radnog komada, ali najmanje 30 minuta. Kontrolirano
hlaenje odvija se do 200
0
C.
Odstupanje od zadane temperature u procesu odarivanja ne bi
smjelo biti vee od 10
0
C.
365
Podatke za odarivanje pojedinih vrsta elika preporuuju proizvoai
elika, standardi i smjernice. Orijentacijski, nelegirani elici odaruju se na
temperaturi 600-650
0
C. Niskolegirani elici, s povienim sadrajem
legiranih elemenata, odaruju se na temperaturi 660-690
0
C pa i vioj. Tako
se npr. elik 13CrMo44 odaruje na temperaturi 600-700
0
C, a elik
10CrMo910 na temperaturi 650-750
0
C (DIN 17175). Temperatura
odarivanja sitnozrnatih elika ne bi smjela biti via od 620
0
C.
Kod visokolegiranih vatrootpornih elika temperatura odarivanja
je znatno via, 750-800
0
C. Meutim, kod ovih temperatura odarivanja
postoji opasnost razliitih izluivanja npr. kromovih karbida na granici
zrna, a time i pojava sklonosti interkristalnoj koroziji. Stoga se izbjegava
toplinska obrada oda - rivanjem, naroito ako su elici izloeni visokim
temperaturama u eksploataciji. isti austenitni elici odaruju se na
temperaturi 900-950
0
C i odmah hlade na zraku, tako da se kritina
temperatura izluivanja kromovih karbida (izmeu 450 i 800
0
C) brzo
prelazi. I kod tih elika se izbjegava odarivanje. U praksi se malo susreu
zavareni austetnitni elici velikih debljina.
Poseban problem je kod odarivanja raznorodnih elika. est je primjer
spoja izmeu elika 13CrMo44 i 10CrMo910. Izabere li se temperatura
odari - vanja za elik 13CrMo44, nee se dovoljno otpustiti otvrdnuta zona
u ZUT-u na strani elika 10CrMo910. Izabere li se temperatura odarivanja
za elik 20CrMo910, strana na eliku 13CrMo44 bit e previe poputena,
smanjit e se odreena svojstva tog elika. U ovom sluaju postoji rjeenje:
spoj mora biti zavaren dodatnim materijalom za elik 13CrMo44 i
temperatura odarivanja je 680-700
0
C. tako e zavar i ZUT na tom eliku
biti odaren a ostat e neto tvra zona u ZUT- elika 10CrMo910 o kojoj
valja brinuti (moe se dopustiti do 300 HV).
Zavareni spoj nelegiranog ili niskolegiranog elika s visokolegiranim CrNi
elikom u pravilu se ne odaruje. Ukoliko se iz bilo kojih razloga mora
odarivati, ne smije se prekoraiti temperatura od 600
0
Odarivanjem se (slika 1412.3.), osim smanjenja zaostalih napetosti postie
smanjenje tvrdoe u ZUT-u zavarenog spoja. To djelovanje odarivanja je
za zavarenu konstrukciju u pojedinim sluajevima vanije od smanjenja
C. Zagrijavanje,
zadravanje i hlaenje po mogunosti mora biti to bre. Kod viih
temperatura i dueg trajanja odarivanja difundira ugljik iz nelegiranog
elika u austenitnu strukturu zavara, a prijelazna zona zavara moe postati
krhka (martenzitna). U takvim sluajevima se navaruje dovoljno visok (6
mm) prijelazni sloj odgovarajuim dodatnim materija - lom (najpovoljnijim
po Schaffler - ovom dijagramu, obino iz grupe CrNi 29/10, uz
predgrijavanje i odarivanje nakon navarivanja. Slijedi potom spajanje i
zavari - vanje s CrNi elikom, bez predgrijavanja i bez naknadnog
odarivanja zavarenog spoja.
366
zaostalih napetosti, a naroito je vano kod elika sklonih otvrdnjavanju (u
ZUT-u) kod zavarivanja. Taj uinak toplinske obrade (smanjenje tvrdoe u
ZUT-u) naziva se poputanje.
Slika 1412.3.
Dijagram odarivanja

Kod zavarivanja ili navarivanja elika sklonih otvrdnjavanju u praksi se
provodi kombinirana toplinska obrada: predgrijavanje (zavarivanje) i
nastavljanje odarivanja slika 1412.4.
Slika 1412.4.
Dijagram toplinske obrade parnog ventila od lijevanog niskolegiranog elika
DIN GS-17CrMoV5 11, popravljenog zavarivanjem

1412.3. POBOLJANJE

Ova vrsta toplinske obrade, slika 1412.5. primjenjuje se nakon zavarivanja
elika za poboljanje. Svrha joj je poveanje ilavosti uz zadravanje
visoke vrstoe.
Proces je slijedei:
najprije se obavlja zagrijavanje na temperaturu neto iznad linije A
3
potom se provodi naglo hlaenje do linije A
;
1
vrijeme
i dalje, odreenom brzinom
(kao kod otvrdnjavanja);
367
nakon toga ponovo se provodi zagrijavanje na temperaturu iznad 400
0
C a
ispod take A
1
Slika 1412.5.
Dijagram toplinske obrade poboljanjem
Takvom toplinskom obradom specijalnih elika za poboljanje dobiva se
otvrdnjavanjem vrlo visoka vrstoa, a naknadnim poputanjem dobra
ilavost i granica razvlaenja. Stoga su elici otporni na velika i sloena
dinamika napre - zanja.
Vrijednosti temperature i vremena kod ove toplinske obrade ovise o sasta -
vu elika za poboljanje. Preporuke o tome daju proizvoai elika, a
odreene su i standardima.

, a potom se postupno hladi.
1412.4. NORMALIZACIJA ZAVARENIH SPOJEVA

Toplinska obrada normalizacijom provodi se radi dovoenja grubozrnate,
otvrdnute ili nejednolike strukture u normalnu strukturu elika.
Kod zavarivanja elika sklonih otvrdnjavanju struktura u ZUT- u moe
otvrdnuti toliko da postane sklona pukotinama. Odarivanjem se takva
tvrdoa neto smanji, ali ne znaajno. Normalizacijom se prekomjerno
otvrdnjavanje moe potpuno otkloniti i dovesti u podruje normalnih
tvrdoa osnovnog materijala. Normalizacijom se takva struktura dovodi u
normalno prvobitno stanje.
Kod zavarivanja postupcima koji proizvode veliku koliinu taline, npr.
zavarivanje pod troskom (EPT) ili u nekim sluajevima i kod EPP
zavarivanja, dobiva se grubozrnata dendritna ljevaka struktura.
Normalizacijom se struktura usitnjava.
Da bi se izvrila kvalitetna normalizacija, slika 1412.6. potrebno je:
prekoraiti temperaturu iznad linije Ac
3
drati radni komad na toj temperaturi to krae vrijeme, toliko da se
jednoliko progrije;
za to manji iznos;
brzina grijanja u podruju pretvorbe treba biti to vea;
T
Ha
= temperatura otvrdnjavanja
T
An1
= temperatura poputanja
t
Ha
= vrijeme otvrdnjavanja
t
Ab
= vrijeme hlaenja
t
H
= vrijeme dranja na temperaturi poputanja
t
A
= vrijeme hlaenja poslije poputanja
368
hladiti na mirnom zraku, odnosno vrstu i brzinu hlaenja prilagoditi
radnom komadu.
Slika 1412.6.
Dijagram toplinske obrade normalizacije

Postupak toplinske obrade normalizacijom je vrlo sloen i skup pa se
izbjegava gdje god je to mogue. Kod temperature normalizacije vrstoa
materi - jala smanji se do te mjere da radni komad uslijed vlastite teine
moe promijeniti svoj oblik tako da vie ne odgovara namjeni.
1412.5. OPREMA ZA TOPLINSKU OBRADU

Osnovni zahtjevi koji se postavljaju na opremu za toplinsku obradu
zavarenih konstrukcija su:
mogunost vrlo fine regulacije zagrijavanja i hlaenja;
mogunost stalne kontrole temperature radnog komada;
mogunost snimanja (ispisivanja) reima grijanja i hlaenja radnog
komada;
odgovarajue veliine i oblici opreme u odnosu na radne komade;
ekonominost opreme.
Najpoznatije su i najpouzdanije pei za odarivanje koje se mogu zagrijavati elektrinom energij
mjesta , slika 1412.7. U posljednje vrijeme vrlo intezivno se radi na usavravanju
raznih drugih jeftinih ureaja za odarivanje. Najpoznatiji su prijenosni ureaji za
elektrootporno i indukcijsko odarivanje zavarenih spojeva. Slijedeim slikama
prikazano je nekoliko primjera opreme za toplinsku obradu ( sl.1412.8. i sl. 1412.9.
)
Slika 1412.7.
Toplinska obrada odarivanjem
T
N
= temperatura normalizacije
t
H
= vrijeme dranja na temperaturi
normalizacije
t
A
= vrijeme hlaenja do 20
0
C
369

Slika 1412.8.
Predgrijavanje i lokalno odarivanje cjevovoda
Slika 1412.9.
Predgrijavanje i lokalno odravanje veih i sloenih konstrukcija

1412.6. KARAKTERISTIKE TOPLINSKIH OBRADA MATERIJALA

1412.6.1. Postupci arenja

Termiki postupci kod kojih se elini dijelovi zagrijavaju do odreene
temperature na kojoj se zadravaju odreeno vrijeme ili sa odreenim
toplinskim reimom se tretiraju pa zatim hlade sporije nego to je to sluaj
kod kaljenja, poznati su pod optim nazivom - arenje. Sam ovaj naziv ne
precizira odreeni postupak, nego je upotrijebljen kao opi naziv za cio niz
razliitih postupaka sa razliitim toplinskim reimima, razliitim utjecajima
na strukturu i osobine elinih komada i sa sasvim razliitim ciljevima.
Prema A. Guljajevu i grupi naunika iz SSSR-a, procesi arenja se mogu
podijeliti na dvije grupe:
1. arenja prvog reda - obuhvataju sve vrste arenja koja se obavljaju u
takvim temperaturnim uvjetima, koji ne dovode do polimorfnih
transformacija ili ako do njih i dolazi, one nisu bitne za postizanje cilja
arenja. U ovu grupu spadaju:
stabilizaciono arenje,
370
homogenizaciono arenje,
visoko arenje i
rekristalizaciono arenje.
2. arenja drugog reda su ona kod kojih polimorfne transformacije
uslovljavaju obavljanje procesa i neposredni su njegov cilj. U ovu grupu se
mogu ubrojati slijedee vrste arenja:
normalizacija,
potpuno arenje,
nepotpuno arenje,
mehko arenje i
izotermno arenje.
U proizvodnom mainstvu najvei znaaj imaju one vrste arenja koje se
primjenjuju na ve gotovo zavrenim komadima, a to su: stabilizaciono
arenje, visoko arenje, normalizacija i mehko arenje. Ostali postupci
imaju manji znaaj. Stoga su ovdje obraeni znaajni postupci arenja.

1412.6.2. Stabilizacionao arenje

Naziv stabilizaciono arenje uzet je iz francuske terminologije i ovdje se,
zbog svoje kratkoe, predlae da oznai postupak arenja koji ima za cilj
smanji - vanje zaostalih napona, to istovremeno dovodi i do "stabilizacije"
stanja.
Pod zaostalim naponima podrazumijevaju se uravnoteeni naponi unutar
jednog komada koji nije pod dejstvom spoljnih sila. Za obrazovanje
zaostalih napona neophodno je da nastane zapreminska razlika pojedinih
oblasti u komadu (kao kod toplinskih napona), razlika u stupnju
deformisanja pojedinh zrnaca polikristalne strukture (sluaj kod
deformacionog ojaavanja) ili postojanje nekog defekta unutar kristalne
reetke pojedinih zrnaca u strukturi (takaste greke, dislokacije).
Stabilizaciono arenje ima za cilj smanjivanje zaostalih napona upra - vo od
prvog uzronika njihovog nastajanja: zapreminskih razlika pojedinih makro
oblasti unutar komada. Ako su razlike u zapreminama pojedinanih,
temperatura u pojedinim slojevima komada, naponi se nazivaju toplinski a
oni e se javiti u procesu zagrijavanja ili hlaenja komada. Ovakvi toplinski
naponi koji su uravno - teeni unutar komada nestae, poslije
izjednaavanja temperatura, ako je njihov najvei iznos bio ispod granice
elastinosti materijala. Ali, ako je napon izazvan temperaturnom razlikom
mjestimino vei od granice elastinosti materijala, nas - tae lokalne trajne
deformacije srazmjerne naponima, pa se, poslije izjednaenja temperatura,
napon nee u potpunosti izgubiti. Ovako nastali naponi se nazivaju zaostali
toplinski naponi.
Stabilizacionim arenjem se, u principu, mogu smanjivati naponi prve dvije
vrste ali se ono koristi u najveoj mjeri za smanjivanje napona prve vrste, a
samo izuzetno i napona druge vrste. Naponi druge vrste se uklanjaju
relaksacijom i rekristalizacijom. Dijelovi o d elika ko ji su deformacio no
ojaani ili, iz bilo kog razloga, plastino deformisani, pri stabilizacionom
arenju e biti zagrijani iznad praga rekristalizacije tako da e primarni
efekat, koji smanjuje napone, biti rekri - stalizacija koja je povezana sa
371
promjenama u strukturi, dok kod stabilizacionog arenja nema nikakve
promjene strukture. Naponi tree vrste koji su posljedica naponskih polja
greaka kristalne reetke se ne mogu smanjivati stabilizacionim arenjem, a
zapreminski naponi koji su posljedica prinudnog rastvora ugljika u
tetragonalnom martenzitu, se smanjuju procesima otputanja.
Najvaniji sluajevi kada se primjenjuje stabilizaciono arenje su sluajevi
toplinskih napona u odlivcima, termiki obraivanim i zavarivanim
dijelovima ali, takoe, i napona od plastinog deformiranja ili obrade
rezanjem. Stabilizaciono arenje se primjenjuje uvijek kada postoji opasnost
od nepovoljnih posljedica zaostalih napona. Ovi se naponi sabiraju sa
naponima od spoljnog optereenja pa mogu nastati nedoputeno veliki
rezultujui naponi koji deformiu komad, smanjuju njegovu sigurnost, a u
teim sluajevima, dovode i do loma. Treba imati u vidu da su zaostali
naponi uvijek vieosni, pa stoga imaju presudan utjecaj na poveanu krtost
optereenog dijela. Naprotiv, stabilizaciono arenje se ne primjenjuje u
sluajevima prisustva zaostalih napona ako se dijelovi podvrgavaju nekom
od vidova termike obrade koji imaju za cilj izmjenu strukture
(normalizaciji, pobolj - avanju itd.) kao to je to redovan sluaj kod
odlivaka od elika, a esto i kod zavarenih konstrukcija. Stabilizaciono
arenje se ne smije primjenjivati kod plastino deformiranih dijelova ako pri
rekristalizaciji postoji opasnot od grube strukture.

372

Tabela 1412.1.
Vrsta sivog liva
Parametri procesa stabilizacije sivog liva
brzina zagrijavanja
o
temperatura
C / as
o
trajanje
asova C
brzina hlaenja
o
C / as
VDG - N1 - 1964
3
dovoljno sporo
da ne doe do
deformacije i
pucanja
jedan as
za svakih 25
mm
debljine
zida
odlivka
4
30 do 40 kod
prostih komada
do 300 a kod
nepovoljnih do
100

o
C
nelegiran 500 - 550
nisko legiran 550 - 600
visoko legiran 600 - 650
K:Zeppelzauer i P.Brezina
uklanjanje
500

2 120
elegirani sivi
v
80% napona 550
90% napona 590
isko legiran sa
r, Ni ,Sn
80% napona 565
90% napona 595
isko legiran sa
u , Mo
80% napona 590
90% napona 615
isoko legiran sa
r , Ni
80% napona 595
90% napona 625
G.Adojan i saradnici
30 - 180

3 - 4

SL 15 530 - 550 do 300
o
C
10 do 30
SL 21 550 - 570 do 350
o
C
10 do 30
SL 28 580 - 600 do 400
o
C
10 do 30
SL 35 600 - 620 do 400
o
C
10 do 30

injenica da i poslije stabilizacionog arenja ostaje u odlivcima 10% do
20% unutranjih napona, od velikog je znaaja u sluajevima potrebe za

3
Preporuka udruenja njemakih livaca (VDG)
4
Ukupno vrijeme = vrijeme progrijavanja i vrijeme zadravanja. Sva ostala vremena u tablici
su
samo vremena zadravanja, tj. neophodno vrijeme poslije potpunog progrijavanja komada
373
velikom tanou mehanike obrade rezanjem koja se preduzima poslije
arenja na odlivku (iz tabele 1412.1.).
Prema svemu to je reeno grafikon za stabilizaciono arenje e imati izgled
prema slici 1412.10.

Slika 1412.10.
Grafikon stabilizacionog arenja odlivaka od sivog liva

Hlaenje malim brzinama do koga dolazi poslije stabilizacionog arenja,
obavlja se obino u zatvorenim peima, pod uvjetom da je izolacija pei tako
predviena da se ovakvo hlaenje moe postii. Treba imati u vidu da obine
kalionike pei nemaju za ovu svrhu zadovoljavajuu toplinsku izolaciju.

Sluaj zavarenih konstrukcija

Drugi vaan sluaj u mainstvu je pojava napona u zavarenim konstruk -
cijama. Pri zavarivanju dolazi do lokalnog zagrijavanja komada na vrlo
visoke temperature dok je dalja okolina ovog mjesta ostala hladna. Ove vrlo
velike temperaturne razlike izazivaju , pri hlaenju zbog ometanog irenja i
skupljanja komada , unutranje napone koji u tehnologiji zavarivanja a i u
primjeni zavarenih konstrukcija predstavljaju ozbiljan problem. Ovako
nastali zaostali naponi su u sutini toplinski naponi ali mogu nastati i
drugaije (na primjer zbog promjene strukture u zavarenom elinom dijelu
: prokaljivanje, visoko arenje itd.). Unu - tranji naponi kod zavarivanja
mogu imati velike intenzitete, tako da je redovna pojava da se jo u toku
samog zavarivanja dijelovi deformiu.
374

Slika 1412.11.
Shema nastajanja deformiranja i prinudnih napona pri zavarivanju limova.

U tehnologiji zavarivanja se razlikuju dvije vrste ovih napona: prinudni, ako
nastaju pri spajanju zavarivanjem dijelova sa slobodnim krajevima sa
dejstvom samo na posmatranim komadima i reakcioni, ako se javljaju na
dijelovima iji su krajevi uklijeteni pa im je deformisanje ometano a
unutranje napone prenose na itav zavaren sistem.
Prinudni naponi, u sluaju neometanih krajeva komada, nastaju zbog
lokalnih razlika u temperaturama pri zavarivanju u toku samog zavarivanja
a zatim poslije zavarivanja, u toku hlaenja komada. Prost sluaj nastajanja
prinudnih napona pri zavarivanju dvije slobodne table lima je prikazan na
slici 1412.11.
Pri zagrijavanju odnosno poslije pri hlaenju bi se mijenjala duina zavara
za l i irina za b emu se u svakom sluaju opire nezagrijani dio lima koji
stoji u vrstoj vezi sa dijelom u irenju i skupljanju to dovodi do
obrazovanja unutranjih napona. Posljedica ovoga su komplikovani
rasporedi unutranjih napona koji se ne mogu odreivati raunanjem ali se
mogu utvrditi mjerenjem.
Objanjenje nastajanja reakcionih napona je prostije i prikazano je na slici
1412.12.

Slika 1412.12.
Shema nastajanja reakcionih napona

Kada tap ne bi bio uklijeten na krajevima, on bi se poslije zavarivanja
skratio za ukupnu duinu:

b l l + =
1
,

uz odgovarajui napon:

E
l
l
= ,

375
Pri ovome je l uvjetovano toplinskim promjenama duine elinih dijelova:

t l l = ,

Kod zavarenih elemenata je uoena ova pojava po ponaanju elemenata pri
lomu u zavisnosti od debljine to je shematski prikazano na slici 1412.13.

Utjecaju koji imaju vieosni naponi, a koji je u toliko izrazitiji u koliko je lim
deblji, treba pridodati i druge utjecaje, a prije svega utjecaj koji ima ilavost
elika. Kod elika male vrstoe a velike ilavosti unutranji naponi e teko
moi da dostignu toliki iznos da ugroze sigurnost zavarene veze jer se
lokalnim plastinim deformisanjem opasni dio ovih napona rastereuje.
Na primjer, ilavost konstrukcionog ugljeninog elika na temperaturi 20
0
Preporuena brzina zagrijavanja zavarenih konstrukcija pri stabilizaci -
onom arenju je 100 do 150
C iznosi o
Iz svega to je navedeno proizilazi da se u kritinim sluajevima zavarene
konstrukcije moraju podvri postupku uklanjanja unutranjih napona. Od
postoje - ih metoda najprostije je stabilizaciono arenje. Stabilizaciono
arenje uklanja najvei dio napona nastalih zavarivanjem, ali istovremeno i
eventualne zaostale napone od valjanja ili nastale pri ispravljanju dijelova ili
eventualnom formiranju deformiranjem na hladno.
0
C/as. Ova brzina najlake se postie ako se
komadi za arenje stave u hladnu pe i zatim zagrijavaju zajedno sa pei.
Preporuene temperature za zavarene konstrukcije su izmeu 600 i 650
0
C.
Na radnoj tempera - turi komadi treba da se zadre dok se, prije svega, ne
progrije i najmasivnije mjesto, a zatim da se zadre jo neko vrijeme da bi se
obavio proces plastinog deformiranja. Za ukupno vrijeme na temperaturi
stabilizacije prema iskustvu preporuuje se 3 do 4 minuta za svaki mm
najvee debljine komada, ali ne manje od 20 minuta. Hlaenje komada je i
ovdje vana operacija, naroito njegov dio do 300
0
Slika 1412.13.
Shematski prikaz utjecaja
debljine lima na krtost loma
C kako ne bi ponovo
nastali unutranji naponi.
376

Slika 1412.14.
Grafikon stabilizacionog arenja zavarenih konstrukcija

Brzina hlaenja treba da bude 50 do 100
0
Ovo je prikazano na slici 1412.15. za zavareni kotlovski lim srednje debljine.
C/as, to se moe ostvariti
hlaenjem komada u zatvorenoj pei ukoliko je toplinska izolacija pei
zadovolja - vajua. Grafikon stabilizacionog arenja zavarenih konstrukcija
u opem sluaju daje slika 1412.14.
Stabilizacionim arenjem se ne uklanjaju u potpunosti unutranji naponi u
zavarenim konstrukcijama. U kolikoj mjeri e se arenjem ukloniti naponi
zavisi u najveoj mjeri od temperature arenja.

Slika 1412.15.
Veliina zaostalog napona poslije stabilizacionog arenja u zavisnosti
od temperature i trajanja arenja

Za stabilizaciono arenje zavarenih sklopova ili cijelih konstrukcija
neophodna je pe odgovarajue veliine, to predstavlja nesavladivi problem
kada su u pitanju veliki objekti (brodovi, cisterne, sudovi pod pritiskom,
parni kotlovi itd.). Stoga je mnogo istraivan postupak stabilizacionog
arenja samo uz lokalno zagrijavanje onih zona u kojima je bilo toplinskog
utjecaja.
Kod zavarenih konstrukcija postoje i takvi sluajevi kada se stabilizaciono
arenje ne smije primjenjivati. To je, prije svega, kada se zavarena
konstrukcija podvrgava nekom drugom postupku termike obrade (na
primjer normalizaciji). Ovo je redovan sluaj kod elinih odlivaka, a vrlo
esto i kod zavarenih konstrukcija od kojih se trai velika sigurnost.
Stabilizaciono arenje vatrootpornih elika ili legura vri se na relativno
visokim temperaturama (red veliina 850
0
Sluaj zavarenih elemenata od vatrootpornih elika
C u tra ja nju 2 asa ) ko je su
razliite kod raznih legura. Stabilizaciono arenje ima za posljedicu
gubljenje efekata prethod - nog disperzionog ojaavanja, stoga se poslije
njega preduzima ponovo proces disperizionog ojaavanja.

377
Kod cijevi od perlitnih vatrootpornih elika (ugljinih ili nisko legiranih)
moe se koristiti stabilizaciono arenje, pod uvjetom da se tolerie smanjenje
vatrootpornosti za 10% do 20%. Smanjivanjem zaostalih napona, to je od
velikog znaaja, poveava se plastinost zavarenog mjesta. Stabilizaciono
arenje u ovakvim sluajevima ne mora se primjenjivati uvijek, nego samo
ako su cijevi veih debljina i kod visokih radnih temperatura.
F. Hromoenko preporuuje primjenu stabilizacionog arenja u
slijedeim sluajevima :

kod cijevi od ugljinog perlitnog elika ija je debljina zida 35 mm i vie, a
za radne temperature samo do 450
0
C. U ovom sluaju stabilizaciono
arenje treba obaviti na 650 do 680
0
kod nisko legiranog perlitnog elika sa molibdenom, hromom i vanadijem
, ako je prenik cijevi iznad 20 mm a radna temperatura do 450
C, uz sporo hlaenje u azbestnom
omotau i
0
C.
Stabiliza - ciono arenje se vri na 710 do 740
0
Navedene preporuke vae za parovode dok je kod kotlovskih cijevi povolj-
nije obavljanje osnovne termike obrade (poboljavanje ili dispersiono
ojaavanje).
Brzina zagrijavanja kod stabilizacionog arenja treba da bude dovoljno mala
da se ne bi ponovo obrazovali toplinski naponi. Ovo naroito vai za
temperaturnu oblast do 550
C (ispod A1 za posmatrane
elike).
0
C u kojoj su jo postojane visoke mehanike
osobine ovih elika. Prema standardima SAD, na primjer, ova brzina
zagrijavanja ne smije biti vea od 200 do 300
0
C/as. Iznad ove temperature
povoljna je vea brzina zagrijavanja (nikako manje od 100
0
1412.6.3. MEHKO ARENJEehko arenje
C/as) da bi se u
to manjoj mjeri otetila disperiziono ojaana struktura.
Ovaj proces stabilizacionog arenja moe se izvesti u peima ili lokalnim
zagrijavanjem (gorionikom ili indukciono).

Mehko arenje je vrsta termike obrade kojom se struktura elika sa
prugastim perlitom, zagrijavanjem na temperaturu oko perlitne
(neposredno ispod, iznad ili oscilovanjem oko nje), prugasti perlit prevodi u
najmeku strukturu elika. A to je upravo struktura u kojoj je cementit
izdvojen u obliku loptica (zrnasti perlit). Cilj ovog arenja je dobijanje
strukture pogodne za dalju obradu bilo rezanjem, plastinim deformiranjem
ili termiki.
Cilj mehkog arenja je koagulacija cementita, to se postie zagrijavanjem
do temperature nastajanja ili razaranja perlita. Dugim zadravanjem u ovoj
oblasti doi e do koagulacije cementita. Temperatura mehkog arenja je
kod konstrukcionih elika neto ispod perlitne temperature A
1
a proces
koagulacije se ubrzava podizanjem ove temperature neto iznad perlitne ili
378
oscilovanjem oko nje. Kod elika sa viim sadrajem ugljika ove su
temperature neto vie:

Prema C, Chaussinu:
zagrijavanje nekoliko asova na temperaturi neto iznad A
1
pa zatim
sporo hlaenje (0,5
0
ciklino zagrijavanje oko A
C/min)
1
(680 do 720
0
C) tako da pri oscilovanju
hlaenje uvijek tee sporo (0,5
0
Poslije zavrenog procesa arenja, hlaenje se do temperature 550 do 600
C/min).
0
C
obavlja vrlo sporo (u pei) sa najveom brzinom 0,5
0

C/min. Grafikon ove
termike obrade daje slika 1412.1416.

Slika 1412.16.
Grafikoni procesa mehkog arenja:
a) sa jednokratnim zagrijavanjem i b) sa ciklinim zagrijavanjem

1412.6.4. NORMALIZACIJAormalizacija

U ovom dijelu su, pored normalizacije koja je samo jedan od specijalnih
sluajeva arenja drugog reda, obraeni i drugi slini postupci arenja
potpuno arenje, nepotpuno arenje, izotermno arenje kao i dalji postupci
koji se ovdje mogu ubrojati kao to su perlitiziranje i penetriranje (slika
1412.17.)
379

Slika 1412.17.
Shematski prikaz arenja na perlitnu strukturu:
(a) normalizacija,
(b) nepotpuno arenje pri kontinualntom
hlaenju,
(c) i (d) isto obavljeno izotermno.

Kao to se iz termokinetikog dijagrama vidi, bitan utjecaj na strukturu
elika a prema tome i na njegove osobine, ima veliina pothlaenja koje
odreuje temperaturu poetka i kraja transformacije. Ove temperature
zavise od vrste elika, jer razni elementi prisutni u eliku utjeu na stabilnost
austenita. Tako sa porastom sadraja ugljika (u ugljinom i nisko legiranim
elicima) raste stabilnost austenita, pa e ista linija hlaenja austenita u
termokinetikom dijagramu sjei liniju poetka i kraja transformacije na
niim temperaturama na kojima se ostvaruju vie mehanike osobine.
Uzroci za ovo su slijedei :
1.
2.1. ferit i cementit koji nastaju na niim temperaturama finije su disperzirani
i sitnijeg zrna jer kod veeg pothlaenja u trenutku poetka perlitne
transforma - cije nastaje vei broj jezgra transformacije;
3.2. ukoliko je vee pothlaenje, nastae manja koliina ferita na raun perlita
(u odnosu na koliinu koja odgovara ravnotenim uvjetima). Stoga e
perlit sadravati manju koliinu ugljika od 0,8% koliko ga sadri
ravnoteni eutektoid.
Ovaj sluaj nastaje kod normalizacije kod koje je definirano hlaenje koje
odgovara brzini hlaenja na mirnom vazduhu. Zagrijavanje za ovaj
postupak vri se u austenitu oblast (A
3
+ 30 do 50
0
Sluaj zavarenih konstrukcija
C). U ovom sluaju e
pothlaenje biti neto vee pa e stoga struktura koja nastaje biti finiji
prugasti perlit. Ovo vai uglavnom za komade manjih presjeka i elike
relativno male prokaljivosti (ugljini i nisko legirani).

380
Kod zavarenih konstrukcija, iji se elementi povezuju topljenjem osnovnog i
dodatnog materijala (elektrode), zbog posebnih uvjeta pri nastajanju
strukture ovravanjem i hlaenjem, koji se razlikuju od normalnih
tehnolokih uvjeta pri proizvodnji elika, obrazuje se drukija struktura,
uglavnom nepovoljnih osobina. Izuzetno velika toplinska snaga koja je
neophodna za lokalno taljenje zahtjeva i znatno vie radne temperature
(pregrijavanja u tenom stanju) koje su posljedica visoke temperature
elektrinog luka ili acetilenskog plamena.
Drugi vaan faktor koji izaziva odstupanje od normalne strukture je
nain hlaenja preko odvoenja topline kroz osnovni metal. Ovo toplinsko
dejstvo se ne odnosi samo na zavar ve i na osnovni materijal na koji je
toplina zavarivanja imala dejstvo koje je jako razliito u zavisnosti od
temperature na koju se zagrije okolna zona osnovnog materijala. Ova
toplinska dejstva se mogu predstaviti kao to to pokazuje shema na slici
1412.18.

U samom zavaru nastaje cjevasta primarna struktura sa igliastim
kristalima usmjernim ka mjestu u zavaru koje je posljednje ovrslo. Igliasti
kristali rastu u suprotnom smjeru od smjera toplinskog fluksa. Kod
elektrolunog zavarivanja iglice su izrazite ali su sitnije zbog kratkotrajnog
dejstva monog toplinskog izvora. Ovaj efekat je vei kod elektrolunog
zavarivanja ako se radi sa golom elektrodom. Pri tom su iglice cjevastih
kristala

sitne. Pri radu sa obloenom elektrodom proces je sporiji jer se jedan dio
topline luka troi za taljenje obloge, pa u ovom sluaju nastaju krupnije
iglice. Kod plinskog zavarivanja zbog manje dovedene snage i sporijeg
procesa zavarivanja cjevasti primarni kristali su manje izraziti, ali su zato
iglice znatno krupnije.
Neposredno pored zavara u utjecajnoj toplinskoj zoni javlja se uska oblast
djeliminog taljenja koja je upravo uvjet za spajanje zavarivanjem. Ova
zona odgovara mjestima sa temperaturama izmeu likvidusa i solidusa.
U susjednoj oblasti su temperature izmeu solidusa i 1100
0
C u kojoj i pri
kratkom vremenu zadravanja dolazi do visokog arenja, ija je posljedica
krupnozrna struktura. Ispod ove temperature pa sve do A
3
Slika 12.18.
Toplinski utjecaj
zavara na okolinu
nastae oblast
381
normalizacije ili kaljenja, to zavisi od kaljivosti elika i od uvjeta hlaenja.
U prelaznoj oblasti izmeu temperatura A
3
i A
1
nastae djelimina
normalizacija ili djelimino kaljenje. Izmeu temperature A
1
i temperature
praga rekristalizacije javlja se oblast rekristalizacije sa poznatim efektom na
strukturu, ako je osnovni materijal na tome mjestu bio prethodno plastino
deformiran u hladnom stanju. Za dalje oblasti temperatura pa sve do 250
0
Zagrijavanje za normalizaciju zavarenih konstrukcija (naroito od kotlov -
skih elika) moe do temperature A
C
ima uvjet za ubrzanje svih procesa vjetakog starenja i pojavu plave
krtosti.
Ovakva nehomogena struktura, poavi od strukture zavara pa do kraja
utjecajne zone u osnovnom materijalu, ima negativne posljedice na osobine
zavarene veze. Ona u znatnoj mjeri pogorava prisustvo zaostalih napona
koji su naroito veliki ako doe do prokaljivanja u ve pomenutoj oblasti. U
tom sluaju ova oblast je redovno mjesto za nastajanje prvih pukotina.
Popravljanje strukture moe se obaviti jedino normalizacijom (ili drugim
postupkom termike obrade koji se zasniva na potpunoj transformaciji
strukture: poboljavanje, cementacija i kaljenje itd.).
Normalizacija je najei postupak kod uobiajenih kvaliteta konstrukcio -
nih elika za zavarivanje. U sluaju normalizacije zavarenih sklopova
kompliko - vane konfiguracije ili velikih razlika u debljini zavarenih
elemenata hlaenja na vazduhu moe dovesti do dodatnih toplinskih napona
sa tetnim posljedicama. U ovom sluaju se proces normalizacije kombinuje
sa stabilizacionim arenjem, kao to je to sluaj kod odlivaka od elika.
1
tei proizvoljno i nema utjecaja na
osobine, ali izmeu temperatura A
1
i A
3
ono treba da bude brzo zbog
opasnosti od povea - nja krupnoe zrna. Temperatura normalizacije je A
3
+
(20 - 50)
0
C. Vrijeme zadr - avanja je 2 min/mm najvee debljine zida, ali ne
manje od 20 minuta. Hlaenje do temperature ispod A
1
1412.6.5. OSTALI PROCESI ARENJAstali procesi arenja
obavlja se na
vazduhu, a dalje hlaenje moe biti sporo. Grafikon normalizacije zavarenih
sklopova prikazan je ematski na slici 1412.19.

Slika 1412.19.
Shematski prikaz grafikona normalizacije zavarenih sklopova

Visoko arenje
Jedini postupak termike obrade koji ima za cilj obrazovanje krupnozrne
strukture jeste visoko arenje koje se obavlja na visokim temperaturama u
382
austenitnoj oblasti uz dovoljno dugo zadravanje. Hlaenje poslije ove
obrade treba da se obavi sporo.
Na primjer, kod nekih legura sa specijalnim magnetnim osobinama poelj -
na je krupnozrna struktura. Kod magnetno tvrdih elika krupnoa zrna ne
igra nikakvu ulogu. Kod konstrukcionih elika sa porastom krupnoe zrna
raste prokaljivost a opada kritina brzina hlaenja za kaljenje. Kod
niskougljinih elika uveava se obradivost rezanjem, to je istovremeno
najei razlog za primjenu visokog arenja u proizvodnom mainstvu.
Poznato je da mehki elici (ispod 0,25 % do 0,3% C), a naroito ugljini,
predstavljaju za obradu rezanjem tekou zbog velike plastinosti strugotine
i lijepljenja elika za no pri veim brzinama rezanja. Ova pojava dovodi do
smanjivanja brzina rezanja, pri emu su jo uvijek loe obraene povrine.
Za velike brzine rezanja povoljnije je takvo stanje elika u kome e imati
manju ilavost, to omoguuje lake lomljenje strugotine i njeno uklanjanje.
U ovakvom stanju sem toga mogue su fine i najfinije obrade rezanjem, to
je esto i preporueno kod elika za cementaciju. U principu, primjena
visokog arenja sa ciljem poboljanja obradivosti kod optereenih dijelova
doputena je samo u sluaju ako poslije obrade rezanjem slijedi termika
obrada koja moe ponovo profiniti zrna (normalizacija, kaljenje,
cementacija i kaljenje itd.) ili kod neoptereenih dijelova kod kojih se mogu
prihvatiti nepovoljne osobine visoko arene strukture.
Porast krupnoe zrna visokim arenjem moe se postii sa dva efekta:
zagrijavanjem na visoke temperture u austenitnoj oblasti i dovoljno dugim
zadravanjem na toj temperaturi. Grafikon ovakve termike obrade
prikazan je na slici 1412.20.

Slika 1412.20.
Grafikon visokog arenja

Homogenizaciono (difuzno) arenje

Ovo arenje ima za cilj odstranjivanje lokalnih razlika u koncentracijama
pojedinih komponenti legura (segregacije, zonskih mjeovitih kristala) koje
su nastale pri obrazovanju primarne strukture. Homogenizaciono arenje se
najee primjenjuje kod blokova ili ingota, ali i kod masivnih odlivaka od
legiranih elika ako se od njih trae visoke mehanike osobine. Ingoti od
elika are se za ovu svrhu na temperaturama izmeu 1100 i 1200
0
C u
383
trajanju od 12 do 15 asova, pa zatim polahko hlade do temperature 250 do
280
0
C tako da je ciklus vrlo dug (80 do 100 as).

Kod elinih odlivaka se homogenizaciono arenje obavlja na visokim
temperaturama u austenitnoj oblasti (950 do 1150
0
Slika 1412.21.
Grafikon homogenizacionog arenja

esto je neophodno stepenasto zagrijavanje. Hlaenje odlivaka iz
istih se razloga obavlja sporo (u zatvorenoj pei).

C) i zadrava na ovoj
temperaturi odreeno vrijeme (5 - 10 asova), to zavisi od veliine komada i
vrste elika. Hlaenje treba da se obavi u zatvorenoj pei. Grafikon ove
termike obrade daje slika 1412.21.

Rekristalizaciono arenje

Poslije obrade elika plastinim deformiranjem u hladnom stanju (presova-
nje, savijanje, duboko izvlaenje itd.) dolazi do pojave ojaavanja uz
smanjivanje ilavosti.
Rekristalizaciono arenje se obavlja u oblasti temperatura niih od tempe -
rature poetka transformacije A
1
, najee na temperaturama 550 do 720
0
1412.6.6. Temperature i proces termike obrade za pojedine
materijaleEMPERATURE I PROCES TERMIKE OBRADE ZA
POJEDINE MATERIJALE
C.

U gradnji termikih i hemijskih aparata upotrebljavaju se razliiti elici, i to
nelegirani i niskolegirani elici otporni kod povienih temperatura, kao i
austenitni elici, te su dati tabelarno podaci za predgrijavanje, kao i arenje
pojedinih elika prema tabelama 1412.2. i 1412.3. U praksi se pojavljuju
elici raznih proizoaa pod raznim nazivima, odnosno prema standardima
pojedinih zemalja, pa postoje usporedbene tabele pojedinih istovrsnih elika
radi lakeg snalaenja.
Ove usporedbe elika, koji su u razliitim zemljama slino legirani, mogu
sluiti samo kao oslonac. Odstupanja u sadraju legiranja mogu utjecati na
osobine. Tana usporedba hemijskog sastava, osobina vrstoe i vladanja na
koroziju je stoga neophodna, kada se ima u obzir zamjena kvaliteta slinih
sastava.
384

Tabela 1412.2.
TOPLINSKA OBRADA ELIKA OTPORNOG KOD POVIENIH TEMPERATURA
OZNAKA
znaka
elikaELIKA
Toplinska obrada prije odnosno
poslije zavarivanja
Opaska
Predgrijavanje Postupak arenja
ate-rijal
br.
DIN
D
e
b
l
j
i
n
a

s
t
i
j
e
n
k
e

m
m

o
a
r
e
n
j
e

C

o
D
r
a
n
j
e

n
a

t
e
m
p
.

m
i
n
.

m
i
n
u
t
a

C

H
l
a
e
n
j
e

n
a

0935 9Mn5 > 6 200 620 - 570 30 zra
k

15 mm nije neophodno
15 mm neophodno ariti

reko 6 mm debljine stijenke treba
retpostaviti elektroluno zavarivanje

akon zavarivanja ohladiti na
00-150
o
C i tada odmah ariti
5415 5Mo3 > 10 150 - 200 700 - 660 15
*
zra
k
7335 3CrMo44 > 10 200 - 300 780 - 730 20 zra
k
7380 0CrMo910 > 6 200 - 300 780 - 730 20 zra
k
8025 0CrSiMoV7 > 6 200 - 300 780 - 730 30 zra
k
8050 2CrSiMo9 > 6 100 - 300 780 - 750 30 - 45 zra
k
4998 X20CrMoVW121 > 6 200 - 300 780 - 740 1-2 sata prema debljini
zra
k
4961 X8CrNiNb1613 100 950 - 850 20
* zra
k
ebljina stijenke do 5 mm
varivati TIG-om
emperatura predmeta u blizini
vara ne smije prekoraiti za
ijeme zavarivanja 300-350
o
C
Nakon zavarivanja ariti,kada
e mora raunati s naponsko-
areznom korozijom
4989 X8CrNiMoNb1616 100 950 - 850 20
* zra
k
4988 X8CrNiMoVNb1613 100 800 - 750 20
* zra
k

Nakon zavarivanja treba provesti posebnu toplinsku obradu u kotlovskim
bubnjevima koji podlijeu propisima za materijal i izradu.

Tabela 1412.3.
385
Temperature toplinske obrade nehrajueg i protiv kiselina
otpornog elika
Oznaka elika
Toplinska obrada prije odnosno
poslije zavarivanja
Opaska
Predgrija
vanje
Postupak arenja
Mateerij
al br.
DIN
D
e
b
l
j
i
n
a

s
t
i
j
e
n
k
e

m
m

a
r
e
n
j
e

o D
r
a
n
j
e

n
a

t
e
m
p
.

m
i
n
.

m
i
n
u
t
a

C

H
l
a
e
n
j
e

n
a

4001 X10Cr13 > 3 100 - 300 800 - 750 30 - 45 zrak rimijeniti austenitni dodatni materijal
ada su zavareni spojevi vie napreg-
uti. Nakon zavarivanja preporuuje se
plinska obrada. Obrada je potrebna
ada mora biti zavareni spoj otporan
rotiv interkristalne korozije.
4002 X5CrAl13 > 3 100 - 300 800 - 750 30 - 45 zrak
4016 X8Cr17 > 3 100 - 300 800 - 750 30 - 45 zrak
4501 X8CrTi17 > 3 100 - 300 - - -
4115 X8CrMo17 > 3 100 - 300 800 - 750 30 - 45 zrak
akon zavarivanja preporuuje se top-
nska obrada. Obrada je potrebna kad
ora biti zavareni spoj otporan protiv
terkristalne korozije.
4523 X8CrMoTi17 > 3 100 - 300 - - -
4300 X12CrNi188 100 - 200 1100 - 1050 20
ektroluno odnosno TIG-zavarivanje
ma prednost. Kada se trai otpornost
rotiv raspada zrna potrebna je toplin -
a obrada nakon zavarivanja.
4031 X5CrNi189 100 - 200 950 - 850 20
*
zrak retpostavlja se elektroluno odnosno
IG zavarivanje
Nakon zavarivanja ariti kad se mora
unati sa naponskom korozijom.
4541 X10CrNiTi189 100 - 200 950 - 850 20
*
zrak
4550 X10CrNiNb189 100 - 200 950 - 850 20
*
zrak
4401 X8CrNiMo1810 100 - 200 1050 - 1100 20 zrak
4571 X10CrNiMoTi1810 100 - 200 1050 - 1100 20 zrak
4580 X10CrNiMoNb1810 100 - 200 1050 - 1100 20 zrak
4395 X5CrNiMoCuNb1818 100 - 200 900 - 950 20 zrak
retpostavlja se elektroluno odnosno
IG - zavarivanje

SAETAK PROPISA ZA ARENJE

Toplinsku obradu poslije zavarivanja treba izvoditi kao zadnju operaciju
prije hidrauline probe. Ukoliko se pojavi potreba zavarivanja radi
popravaka nakon toplinske obrade, spremnici se moraju ponovo toplinski
obraditi.
Gdje god je mogue toplinsku obradu treba provoditi u cjelini u
zatvorenoj pei. Gdje je nepraktino ili nemogue izvoenje arenja
cijelog spremnika ili cjevovoda u pei, metodu toplinske obrade koja e
biti upotrijebljena treba ugovoriti izmeu kupca i proizvoaa.
Sudovi mogu biti areni i djelimino u zatvorenoj pei, pazei da bude
odgovarajue preklapanje arenog dijela i da je dio izvan pei zatien,
tako da temperaturni gradijent ne bude tetan.
Dijelovi suda ili bilo koji drugi dio suda moe biti aren radi uklanjanja
napona (naponski aren) uzdunih spojeva ili kompliciranih zavarenih
detalja prije nego se kompletira cijeli sud. Svaki kruni zavar koji nije
prethodno toplinski obraen moe biti aren nakon zavarivanja
dovrenog spoja. Kod toga treba paziti da bude odgovarajue podruje
zagrijavanja na svaku stranu od sredinjice zavara.
Ogranci ili druga privarena privrenja mogu se lokalno naponski ariti
zagrijavanjem zatienog obodnog podruja oko itavog suda.
386
Temperature na koje treba zagrijavati materijal radi uklanjanja napona
trebaju biti u propisanom podruju za pojedini materijal. Povienje
temperature mora biti u ovisnoti o debljini materijala i u skladu s
pojedinim propisima. Za vrijeme zagrijavanja odstupanja temperature u
dijelu suda koji se ari moraju biti unutar propisanih granica. Vrijeme
dranja na odreenoj temperaturi, kao i hlaenje, mora biti takoer u
ovisnosti o debljini materijala i u skladu s propisima. Sve temperature
trebaju biti biljeene kontinuirano i automatski.
arenje se moe provoditi i kod niih temperatura od propisanih, uz
produenje propisanog vremena arenja.

1412.6.7. Plinski plamenici za toplinsku obradu zavarenih spojeva

Temperature termike obrade kotlovskih cijevi kao i neke definicije toplin-
ske obrade koje se kod zavarenih spojeva najee pojavljuju , a to su:
arenje za uklanjanje napona znai prema DIN 1701414: arenje kod neke
temperature ispod donje granice pretvorbe Ac
l
najee ispod 650
0
C, te
naknad - nim laganim hlaenjem radi izjednaenja unutarnjih napetosti, a
bez znatnih promjena postojeih svojstava.
Poputanje znai, prema DIN 1701414: Zagrijavanje poslije prethodnog
kaljenja, hladnog oblikovanja ili zavarivanja, a na temperaturu izmeu
temperature prostorije i donje take pretvorbe Ac
l
, te odravanje kod te
temperature i naknadno svrsishodno hlaenje.
Temperature uklanjanja navedene su u odgovarajuim mjerodavnim
normama i listiima za materijale (Werkstoffblatern).
Normalizirajue arenje znai prema DIN 17014: Zagrijavanje na tempe -
raturu malo iznad gornje take pretvorbe Ac
3
(kod perlitskih elika iznad
donje take pretvorbe Ac
l
Tabela 1412.4.a.
) te naknadnim hlaenjem na mirnom zraku.

Oznaka
vrste
elika
Oblikovanje
o
Temperature vrue prerade i termike obrade
C Normalizacija
o
Kaljenje
C
o
Poputanje
C
o
arenje za uklanjanje
napona poslije
zavarivanja
C o
C
1215
izmeu
110 i 850
900 do 930 - 650 do 700
1214 870 do 900 - 650 do 700
7100 910 do 940 - 660 do 700
7400 - 910 do 940 650 do 720 680 do 720
7401 - 900 do 960 680 do 780 730 do 780
Tabela 1412.4.ba.
Vrsta elika Prerada u Normalizaciono Poboljanje arenje za
387
skraeni
naziv po
DIN-u
toplom
o
arenje
C
o
Temp. kaljenja
C
o
Temp. naputanja
C
o
uklanjanje
napona
poslije
zavarivanja
C
o
C
St. 35,8
izmeu
110 i 850
900 d0 930 - - 650 do 700
St. 45,8 870 do 900 - - 650 do 700
15Mo3 910 do 940 - - 660 do 700
13CrMo44 - 910 do 940 650 do 720 680 do 720
10CrMo9 10 - 900 do 960 680 do 780 730 do 780
Normalizirajue arenje gotovog proizvoda potrebno je u ovim
a) kada se zahtijevana svojstva zavarenog spoja mogu postii samo kroz
norma - lizirajue arenje, ili
b) ako je proizvod prije ili poslije zavarivanja bio podvrgnut toplinskom
obliko - vanju, bilo da je toplinska obrada zavrena u temperaturnom
podruju koje odgovara podruju normalizacije, ili kod hladno
oblikovanih proizvoda, ukoli - ko je pri tom prekoraena vrijednost od
5% za istezanje vanjskih vlakana.
Neku posebnu toplinsku obradu treba odrediti ako osnovni materijal ili
materijal samog zavara prilikom zavarivanja poprimi neku nedozvoljenu
tvrdou.
Temperature termike obrade kotlovskih cijevi. U tabeli broj: 1412.4.a.
navedene su temperature termike obrade kotlovskih cijevi za eline
beavne cijevi s garantiranim mehanikim osobinama na povienim
temperaturama, dok tabela 1412.4.b. daje podatke za beavne cijevi iz
vatrootpornog elika.
1412.6.8. Postupci zagrijavanja kod arenja
Danas se zagrijavanja u svrhu arenja, odnosno predgrijavanja, vre na
vie naina:
1. Elektrinom energijom
a) elektrootporno direktno ili indirektno
b) indukciono
2. Plinom
a) direktno
b) indirektno
3. Lonim uljem - indirektno

1412.7. KALJENJEALJENJE

Pod kaljenjem se najee podrazumijeva proces termike obrade u kome se
dio elika zagrijava na temperaturu iznad A
3
(ili iznad A
1
), a zatim dovoljno
br - zim hlaenjem dovodi do nastajanja neravnotene strukture martenzita
388
kod veine konstrukcionih i alatnih elika. Osnovni cilj kaljenja je
poveavanje tvrdoe.
Kaljenje je esto jedna operacija iza koje dolaze uvijek i druge (npr.
otputanje).
Operacija kaljenja se preduzima u okviru raznih procesa termike obrade i
sa razliitim ciljevima:
1. poveanje tvrdoe alata ili poveanje kontaktne vrstoe jako optereenih
dijelova (kotrljajui leajevi i slino).
2. poboljavanje mehanikih osobina konstrukcionih elika (ponekad i
alatnih) koje nosi naziv poboljavanje a sastoji se iz kaljenja i
visokotemperaturnog otputanja.
3. poboljavanje mehanikih osobina konstrukcionih elika (ponekad i
alatnih) postupkom koji nosi naziv disperziono ojaavanje a sastoji se iz
kaljenja na prezasieni rastvor i otputanja (starenja).
4. kaljenje je jedna od operacija u okviru termike obrade cementiranih
dijelova;
5. kaljenje je jedna od operacija u mnogim varijantama termomehanikih
obrada;
6. kaljenjem se poveava stabilnost strukture austenitnih elika (hemijski
postojanih ili manganskog elika otpornog na habanje).
Prema nainu hlaenja, proces kaljenja se moe izvesti na vie naina.

1412.7.1. Kaljenje sa kontinualnim hlaenjem (obino kaljenje)

Ovaj nain kaljenja se obavlja tako to se komad zagrijan na temperaturu
kaljenja stavlja u rashladno sredstvo, gdje se definitivno rashlauje do
temperature sredstava. Ovo je najprostiji nain kaljenja i iroko se
primjenjuje, a naroito je pogodan za mehanizovane i automatizovane
procese. Grafikon ovog naina kaljenja dat je na slici 1412.22.

Slika 1412.22.
Grafikon obinog kaljenja sa niskim otputanjem

389
Obino kaljenje se primjenjuje u sluaju prostijih oblika komada i vrsta
elika koji nisu suvie osjetljivi na toplinske napone.

1412.7.1.1. Kaljenje u dvije sredine

Kod elika sa velikom kritinom brzinom hlaenja, ako su komadi sloenog
oblika pa postoji opasnost nastajanja velikih toplinskih napona, ne moe se
primjeniti obino kaljenje u obinom rashladnom sredstvu.

Slika 1412.23.
Grafikon kaljenja u dvije sredine sa niskim otputanjem

Grafikon postupaka kaljenja u dvije sredine prikazan je na slici 1412.23.
Ovaj postupak kaljenja vrlo je delikatan zbog vrlo kratkog vremena
hlaenja, pri emu se u tano odreenom trenutku mora promijeniti
sredstvo hlaenja. Takav postupak se primjenjuje kod visokougljinih
alatnih elika.

1412.7.1.2. Stepenasto kaljenje

Nedostatak kaljenja u dvije sredine je u tome to je na kraju brzog hlaenja
nastala temperaturna razlika na samom komadu i u tome stanju otpoinje
marten - zitna transformacija. Od ovakvog kaljenja povoljnije je stepenasto
kaljenje koje se obavlja sa izotermnim nastajanjem martenzita, to je
prikazano na slici 1412.24.
390

Slika 1412.24.
Grafikon stepenastog kaljenja shematski prikazan na termokinetikom
dijagramu.

Dozvoljeno vrijeme zadravanja u toplom kupatilu odreuje se iz termo -
kinetikog dijagrama elika. Nekoliko primjera za konstrukcione i alatne
elike dato je u tabeli 1412.5.

Tabela 1412.5. Vrijeme zadravanja u funkciji temperature
za neke konstrukcione
Oznaka elika
DIN
( vaei stari standard )
Temperatura izotermnog
zadravanja
o
Najdue doputeno
vrijeme zadravanja
[sekunde] C
50 CrV 4 ( .4830 ) 280 - 300 30
71 Si 7 ( .2135 ) 200 - 240 50
100 Cr 6 ( .4146 ) 280 - 300 50
145 Cr 6 ( .4340 ) 250 - 300 50
C 70W 1 ( .1740 ) 280 - 300 20
C 100W 1 ( .1940 ) 220 - 250 50
105 CrW 6 ( .6440 ) 250 - 300 20
S 3.3.2 ( .8780 ) 400 - 540 180
S 18.0.1 ( .6880 ) 400 - 550 240
S 12.1.2 ( .6882 ) 400 - 550 300
S 6.5.2 ( .7680 ) 400 - 580 180
S 18.1.2.5 ( .6980 ) 400 - 580 180
Visoka temperatura kupatila smanjuje brzinu hlaenja, pa se na ovaj nain
mogu kaliti samo komadi ogranienih dimenzija:
ugljini elici do 15 mm debljine,
niskolegirani do 40 mm i
visokolegirani preko 40 mm.

1412.7.2. Izotermno kaljenje
391

Izotermno kaljenje se obavlja na nekoj temperaturi iznad poetka marten -
zitne transformacije Mp u oblasti donjeg bejnita kao i stepenasto kaljenje u
sonom kupatilu, s tom razlikom to se vrijeme zadravanja u kupatilu ne
ograniava ve se, naprotiv, dri sve do kraja transformacije (slika
1412.25.).

Slika 1412.25.
Princip izotermnog kaljenja

Poto se u ovom sluaju transformacija austenita obavlja na temperaturi na
kojoj je ograniena mogunost difuzije ugljika, to nee ni doi do
martenzitne transformacije ve do transformacije u donji igliasti bejnit
(HRC 45 do 55), poslije ega nije potrebno niskotemperaturno otputanje.
Ovaj je nain kaljenja stoga cjelishodan kada je potrebno postii manju
tvrdou i poveanu ilavost. Primjenljiv je kod elika sa veom
prokaljivou, na sitnijim komadima i komadima nepogodnog oblika za
kaljenje u otrim rashladnim sredstvima.

1412.7.3. Kaljenje strujom fluida

U savremenoj tehnologiji se tei kaljenju koje se izvodi isticanjem fluida
velikom brzinom iz specijalnih hladilica (mlaznica) ili tueva, podeenih
povrini komada, esto kombinovanih sa alatima za dranje komada koji
spreavaju njegovo deformiranje i usmjeravaju hlaenje po intenzitetu na
odreene povrine komada.
392
Poslije kaljenja primjenjuje se niskotemperaturno otputanje iji je cilj da
eliku koji e se koristiti u tvrdom stanju smanji krtost i nestabilnost
strukture (sklonost ka starenju).
Prema nainu izvoenja niskotemperaturnog otputanja, razlikuju se
slijedei procesi otputanja:
samootputanje uz korienje topline kaljenja,
otputanje sa koritenjem spoljne topline i
viestruko otputanje.

14Samootputanje

Ako se pri kaljenju komad u rashladnom sredstvu ne rashladi potpuno ve
se u jezgru komada zadri izvjesna koliina topline moe se prekinuti
hlaenje (vaenjem komada iz rashladnog sredstva), toplinom iz jezgra
zagrijati povrinski sloj i na taj nain obaviti otputanje.

14Otputanje sa korienjem spoljne topline

U najveem broju sluajeva komadi se pri kaljenju potpuno rashlauju, a za
otputanje se zagrijavaju na temperaturu otputanja (150 do 250
0
C). Ovo
otputanje se moe obaviti i u zagrijanom ulju, sonim kupatilima ili
specijalnim peima sa cirkulacijom atmosfere. Dijelovi od konstrukcionih
elika (cementirani, karbonitrirani, povrinski kaljeni itd.) otputaju se na
ovaj nain na temperaturama 150 do 180
0
C, a alatima 180 do 250
0
14Duboko hlaenje
C.

14Viestruko otputanje

Svrha ovog otputanja je stabilizacija strukture, ime se postie i trajna
stabilnost oblika i dimenzija. O ovome e u daljem izlaganju biti posebno
govora.

Pri kaljenju mnogih elika (na primjer sa viim sadrajem ugljika) rashla -
ivanjem do sobne temperature nije jo dostignuta temperatura M
k
kraja
marten - zitne transformacije.
Duboko hlaenje ispod temperature kraja martenzitne transforamcije M
k

predstavlja, u stvari, produetak procesa kaljenja (transformacije) i moe se
smatrati kao drugi stepen kaljenja.

393
Duboko hlaenje smanjuje koliinu preostalog austenita, pa cilj ove obrade
moe biti poveanje tvrdoe, stabilnosti dimenzija i poboljavanje magnetnih
osobina.

1412.8. ZAGRIJAVANJEAGRIJAVANJE

Zagrijavanje dijelova za kaljenje u peima ili toplim kupatilima obavlja se u
dvije faze koje se najprostije mogu odrediti snimanjem linija zagrijavanja u
pei ili toplom kupatilu (slika 1412.26.).

Slika 1412.26.
Shema snimanja promjene temperature za vrijeme zagrijavanja
a) u pei ,
b) u toplom kupatilu ,
I termoelemenat za mjerenje temperature sredine u kojoj se vri zagrijavanje
,
II termoelemenat na povr
III termoelemenat u je

U zavisnosti od brzine zagrijavanja i sposobnosti elika za provoenje
topline temperatura na povrini komada bre e rasti nego u jezgru (slika
1412.27.)

Slika 1412.27.
Grafikon procesa zagrijavanja
I linija promjena temperature pei (sredine) snimljena termoelementom ,
I, II linije promjene temperature na povrini komada (termoelemenat II) i
III linija promjene temperature u jezgru komada (termoelemenat III).

394
14PEI ZA TERMIKU OBRADUPei za termiku obradu

Termiki postupci (kaljenje, arenje, cementacija, temperovanje itd.) obav-
ljaju se u specijalnim peima. U njima se vri zagrijavanje komada,
obavljanje raznih procesa na povienim temperaturama, a ponekad i
hlaenje komada. Njihova konstrukcija moe se razlikovati po energetskom
izvoru i namjeni. Prema temperaturama za koje su predviene, a time i
prema namjeni, pei se mogu podijeliti na:

1. pei za otputanje
2. pei za arenje i otputanje
3. pei za arenja, kaljenje i cementaciju 60
4. pei za kaljenje brzoreznog elika
Prema energetskom izvoru i vrsti toplinskog nosioca, pei se dijele na:
1. pei sa direktnim ili indirektnim zagrijavanjem komada pomou topline
nastale sagorijevanjem vrstog, tenog ili gasovitog goriva ili pomou
elektrine energije u atmosferi produkata sagorijevanja, vazduha ili
zatitnog gasa i
2. zagrijavanje u toplim kupatilima sa rastopljenim solima ili metalom.
Lonac u kome je rastopljeno sredstvo za zagrijavanje moe se zagrijavati
sagorijeva - njem goriva ili elektrinom energijom.
Klasifikacija pei prema konstrukciji data je u tabeli1412.6.

Tabela 1412.6. Vrste pei prema nainu rada
Nain rada Vrsta pei
pei sa diskontinualnim procesom
komorna pe
mufolna pe
vertikalna ( dubinska ) pe
zvonasta pe ( sa liftom )
pei sa kontinualnim procesom
pei sa kotrljanjem komada
prolazna pe
tunelska pe
karuselna pe
rotaciona pe

1412.9. HLAENJE I SREDSTVA ZA HLAENJELAENJE I SREDSTVA
ZA HLAENJE

Hlaenje je, pri termikoj obradi , isto toliko vana tehnoloka operacija kao
i zagrijavanje , pa se gotovo za sve vidove termike obrade propisuje
odreena brzina hlaenja.Prema brzini kojom se ono vri , mogu se
razlikovati tri naina hlaenja:
sporo,
395
normalno i
brzo.
U termikoj obradi se pod normalnim hlaenjem podrazumijeva
hlaenje na mirnom vazduhu, to bi trebalo da odgovara uvjetima hlaenja
elinih polufabri - kata poslije obrade plastinim deformiranjem na toplo.
Sporo hlaenje se obavlja najee u zatvorenoj pei. U ovom sluaju
propisana mala brzina hlaenja ima utjecaja na izbor toplinske izolacije
pei.

Za tehniku termike obrade najznaajnije je brzo hlaenje, a posebno
hlaenje koje se primjenjuje pri kaljenju.
Regulirano hlaenje elika se brzinom hlaenja veom od kritine , moe
obaviti u odgovarajuoj oblasti temperatura sa dva razliita fizika
mehanizma: preteno konvekcijom ili konvekcijom sa prenosom mase.
Da bi se obavila transformacija austenita u martenzit , potrebno je da brzina
hlaenja bude vea od kritine:
v > v
kr
Kritina brzina hlaenja zavisi od vrste elika, ali i od veliine i oblika
komada.
.

14SREDSTVA ZA HLAENJEredstva za hlaenje

Dva najvanija sredstva za hlaenje jesu voda i ulje. Voda ima veu brzinu
hlaenja i koristi se za kaljenje ugljinih elika, dok se ulje koristi za
kaljenje elika sa manjim kritinim brzinama hlaenja - legirane elike.
Najvanija sredstva za hlaenje su slijedea:
1. Ulje,
2. Voda i rastvori soli (NaCl, NaOH),
3. Topla kupatila sa solima ili metalima i
4. Gasovi (vazduh ili zatitni gasovi).
Koriste se i kombinirana sredstva, kao to je emulzija vode sa uljem sa
raznim sadrajima ulja. Posebnu oblast hlaenja ini hlaenje mlazom
vazduha , vode, ulja ili kombinacije navedenih sredstava , pod opim
nazivom kaljenje tuem.

14Ulje za kaljenje

Za kaljenje se gotovo iskljuivo koriste mineralna ulja. Glavne karakte -
ristike ulja koje se koriste za hlaenje jesu: specifina toplina, taka
kljuanja, toplina isparavanja, toplinska provodljivost i viskozitet.
Najpovoljnije ulje u praksi je sa viskozitetom oko 4,50
o
E na temperaturi 50
0
C. Ulje sa veim viskozitetom lijepi se za komad za vrijeme kaljenja.
Najpovoljnije uvjete hlaenja daju ulja na 40 do 80
0
C. Na izbor tempera -
ture ulja za kaljenje imaju utjecaja i nain kretanja komada kroz ulje,
sistem za hlaenje ulja, kao i karakteristike komada za kaljenjem, tako da se
najvie koriste temperature izmeu 20 i 40
0
C pa do 60
0
C.
396

14POVRINSKOovrinsko ojaavanje i njegova primjena
OJAAVANJE I NJEGOVA PRIMJENA

Metode povrinskog ojaavanja primjenjuju se na ve obraenim dijelo -
vima pripremljenim za primjenu (izuzetna, mala naknadna obrada treba
samo da obezbijedi postizanje odreene tanosti). Cilj ovog ojaanja je da se
osobine povr - inskog sloja do odreene dubine tako promjene da se
ponaanje dijela u radnim uvjetima mijenja u pozitivnom smislu.
Neposredni ciljevi ovakvih promjena povrinskog sloja su:
poboljavanje mehanikih osobina dijelova, a naroito dinamike
vrstoe;
poveanje otpornosti na habanje ili
poveanje hemijskih postojanosti ili vatrostalnosti.
Za mainstvo je od posebnog znaaja poveanje dinamike vrstoe. Ono se
postie razliitim postupcima, iji je pregled dat u tabeli 1412.7.
Tabela 1412.7. Toplinske obrade u fukciji postupaka
Grupa postupaka Postupak
Obrada cijelog komada
Klasina termika obrada
poboljanje
disperziono ojaavanje
Termomehanika obrada termomehanika obrada
Povrinska obrada
Naklep tretiranje samom , valjanje
Hemijsko - termika obrada
cementacija
nitriranje
karbonitriranje
Difuziona metalizacija
uvoenje u povrinski sloj raznih elemenata :
Cr , Si , B , Al , Nb itd. ili njihovih kombinacija
Povrinsko kaljenje
indukciono kaljenje
kaljenje gorionikom

1412.10. CEMENTACIJAEMENTACIJA

Cementacija je najstariji i najrasprostranjeniji postupak povrinskog pove -
avanja tvrdoe. Sastoji se u naugljienju povrinskog sloja mehkog i ilavog
elika, sa malim sadrajem ugljika (najee ispod 0,3 %). Poslije kaljenja
povea- e se tvrdoa samo u naugljinom povrinskom sloju, dok e jezgro
komada, zbog malog sadraja ugljika, ostati ilavo.
Prednosti cementacije u odnosu na obino kaljenje su :
1. Jezgro cementiranog i kaljenog komada ima veliku ilavost zbog niskog
sadraja ugljika ,
2. Dijelovi komada koji su zatieni od cementacije mogu se i poslije kaljenja
obraivati rezanjem ,
3. Niskougljini elik je laki za obradu i jeftiniji od elika za kaljenje ,
397
4. Postupkom obinog kaljenja, koji ima za cilj poveanje povrinske tvrdoe
, ne moe se postii nikakav siguran rezultat u pogledu uveavanja
dinamike vrstoe.
Prednosti cementacije u odnosu na nitriranje vie su ekonomske prirode , ali
ipak imaju znaajne posljedice :
1. Zbog sporog i skupog procesa nitriranje je primjenjivano samo za tanke
ojaa - ne slojeve.
2. Nitrirana povrina se dalje ne obrauje termiki , a poto je velike tvrdoe
to je iskljuena i obrada rezanjem.
Ni u odnosu na povrinsko kaljenje prednosti cementacije nisu brojne , ali su
veoma znaajne :
1. Za cementaciju uope nema znaaja kakav oblik ima povrina kojoj treba
poveati tvrdou.
2. Poto se poslije procesa cementacije primjenjuje jo zavrna termika
obrada , opasnost od poveanja krupnoe zrnaca za vrijeme cementacije
bezopasna je kada se u naknadnoj termikoj obradi moe ispraviti
krupnoa strukture.
3.
4.
5.3. Cementacijom i kaljenjem moe se postii mnogo via povrinska tvrdoa ,
pa i otpornost na habanje.
6.4. Postrojenje za povrinsko kaljenje je skuplje i manja mu je univerzalnost
u pogledu mogunosti primjene za razliite dijelove nego to je to sluaj
kod cementacije.
7.5. Za razliku od cementacije , povrinsko kaljenje zahtijeva posebnu i ne
jeftinu pripremu.
Najvaniji nedostaci cementacije u odnosu na postupke sa kojima je
vreno poreenje su:
1. Tvrdoa cementiranog i kaljenog sloja zasnovana je na prisustvu
martenzita u strukturi.
2. Cementirani sloj je nehomogena legura u pogledu sadraja ugljika.
3. Zbog veeg sadraja ugljika, u povrinskom sloju e u sluaju cementacije
uvijek biti prisutna vea koliina preostalog austenita.
4. Kako elici za cementaciju imaju nizak sadraj ugljika , pa i manju
vrstou u poboljanom stanju.
5. Postupak termike obrade poslije cementacije (kaljenje , poboljavanje
itd.) je komplikovan i delikatan , tako da zahtijeva iskustvo i stroge
tehnoloke uvjete da bi se ostvarili ponovljeni rezultati.
6. Zbog dugotrajnog zagrijavanja, pri cementaciji na visokim
temperaturama ( preko 900C ) na kojima je vrstoa elika vrlo mala ,
ako oblik komada nije pogodan ili je pogreno postavljen za vrijeme
cementacije dolazi do deformiranja komada ve pod dejstvom sopstvene
teine.
7. Prednosti cementacije se mogu iskoristiti samo kod relativno manjih
komada jer se za vrijeme procesa zagrijava itav komad.

1412.11. NITRIRANJEITRIRANJE
398

Kada se odluuje o izboru vrste hemijsko - termikog postupka , moraju se
imati u vidu i njihovi nedostaci , koje posjeduje i nitriranje. Prije svega,
osnovna mana ovog procesa je mala brzina difuzije azota , pa je proces
nitriranja dugotrajan i skup. Stoga se , u cilju racionalnosti , tei samo
primjeni relativno tankih nitrira - nih slojeva.
Na slici 1412.28. prikazana je dubina prodiranja azota u zavisnosti
od vremena nitriranja i temperature.

Slika 1412.28.
Zavisnost dubine nitriranog sloja od trajanja i temperature nitriranja

Nitriranje se moe koristiti za povienje postojanosti tvrdoe na viim
temperaturama kod alata od brzoreznog elika. Jedina mana ovog postupka
je nemogunost da se smanji krtost, ak ni pri vrlo niskim stepenima
disocijacije amonijaka. Proces nitriranja se u ovom sluaju moe primjeniti
na dva naina: kao zavrna operacija poslije kaljenja i otputanja alata, ili
prije kaljenja.
Utjecaji koje ima nitriranje na osobine dijelova mogu se sistematizirati
prema slijedeem :
nitriranje uveava otpornost na habanje povrinskih slojeva, pri emu je
ova osobina uglavnom posljedica velike povrinske tvrdoe ;
nitriranje poveava dinamiku vrstou, naroito dijelova sa efektom
zareza, to je posljedica poveane vrstoe povrinskog sloja i postojanja
pritisnih unutranjih napona u povrinskom nitriranom sloju i
poveanje korozione postojanosti povrinskog sloja u vlanom
atmosferksom vazduhu i obinoj vodi, to je posljedica vee hemijske
stabilnosti nitrida.

1412.12. KARBONITRIRANJEARBONITRIRANJE

Nazivi: karbonitriranje, nitrocementacija i cijaniranje, kojima bi se mogli
dodati i drugi termini, oznauju procese hemijsko- termike obrade pomou
kojih se u povrinski sloj istovremeno uvode ugljik i azot. Terminologija za
ove procese nije ujednaena i gotovo je haotina.
Sam naziv karbonitriranje ne kazuje o kome je procesu rije pa mu se mora
dodati jo i podatak o tome da li je:
399
preteno obavljena cementacija ili nitriranje;
komad kaljen poslije hemijsko - termike obrade ili nije;
postupak obavljen na eliku za cementaciju, nitriranje ili nekom drugom.
Karbonitriranje tenim sredstvom - u cijanovim solima vrlo je
rasprostranjen postupak (esto samo pod nazivom cementacija tenim
sredstvom).Ali, u posljed - nje vrijeme postoji tenja da se u veoj mjeri
razvije karbonitriranje gasovitim sredstvom, prvenstveno zbog toga to se,
slino kao kod plinske cementacije, proces moe lahko kontrolirati i
automatizirati.
I u odnosu na plinsku cementaciju plinsko karbonitriranje ima niz
prednosti:
bru adsorpciju i difuziju ugljika zbog aktivirajueg dejstva azota, pa je
za istu temperaturu proces krai nego kod cementacije;
obavlja se na niim temperaturama, pa je manje deformiranje dijelova pri
direktnom kaljenju;
prokaljivost karbonitriranog sloja je vea zbog prisustva azota;
manja sklonost atmosfere ka obrazovanju ai i
jeftinije je odravanje pei zbog niih temperatura.
Najbitnija prednost karbonitriranja je poveana otpornost na habanje u
odnosu na cementirani sloj.
Neki autori govore i o srednje temperaturnom procesu karbonitriranja kao,
na primer, u podjeli koju je dao V. Rajces:
niskotemperaturno540 do 560
0
srednjetemperaturno.800 do 860
C,
0
visokotemperaturno .830 do 960
C i
0
Primjenu ima i oblast temperatura od 720 do 740
C.
0
C.

Na izbor temperature karbonitriranja utjee prvenstveno potrebna dubina
karbonitriranog sloja i aktivnost sredstva.
Struktura koja nastaje u karbonitriranom sloju uvjetovana je koliinom
ugljika i azota uvedenih u povrinski sloj, odnosom tih koliina, vrstom
legure Fe - C koja je podvrgnuta karbonitriranju i zavrnom termikom
obradom.
Odnos koliine azota i ugljika kojim se obogauje povrinski sloj moe se
podeavati reguliranjem ugljinog i azotnog potencijala sredstva, a na njega
veoma utjee i temperatura procesa. Ako su konstantna oba potencijala
sredstva , pri niim radnim temperaturama preovlaivae obogaivanje
azotom , a ukoliko je tempe - ratura via , proces tee preteno sa
naugljienjem.

13. NAPONI I DEFORMACIJE U ZAVARENIM SPOJEVIMA

13.1. NASTAJANJE DEFORMACIJA I ZAOSTALIH NAPETOSTI

400
Unos topline pri zavarivanju utjee na pojavu niza problema u izradi
zavarenih konstrukcija, a takoer i kod popravaka zavarivanjem. Izmeu
ostalih, znatne potekoe su zaostale napetosti i trajne deformacije u
podruju zavarenog spoja.
Nerijetko zaostala naprezanja, kao posljedica zavarivanja, nadilaze vrsto -
u, to moe rezultirati i lomom konstrukcije u podruju zavarenog spoja.
Isti uzrok moe biti i razlogom deformacije konstrukcije , napetosne korozije
itd.
Trajne deformacije zavarene konstrukcije su promjene oblika u podruju
zavara ili cijele konstrukcije, do kojih dolazi tokom i nakon zavarivanja.
Takoer su nastale kao posljedica utjecaja topline tokom zavarivanja
(navarivanja) ili zagrijavanja. Ostaju trajno ukoliko se konstrukcija
posebno ne izravna ili nije bila eventualno preddeformirana.
Zaostale napetosti i trajne deformacije su povezane. Ako postoji mogu -
nost deformacije, zaostale napetosti su manje i obrnuto, kad nisu omoguene
deformacije (upetost konstrukcije) zaostale napetosti su vee. Nisu jednake
kod svih konstrukcija i kod svih materijala. Ukoliko je konstrukcija jako
upeta i masiv - na, nee biti deformacija, ali su jake zaostale napetosti. Ako
je konstrukcija slobodnija a materijali su manjih debljina dolazi do
deformacija uz manje zaostale napetosti.
Spreavanje, odnosno smanjivanje zaostalih napetosti i trajnih deformacija
moe se obavljati prije zavarivanja, u toku i poslije zavarivanja. Prije
zavarivanja postie se pravilnim oblikovanjem zavarene konstrukcije,
izborom optimalnog oblika i dimenzija spoja, najpovoljnijih postupaka
zavarivanja ili navarivanja, preddeformacijama, ukruenjima,
predgrijavanjem itd. Tokom zavarivanja obavlja se pravilnim redoslijedom
zavarivanja ili navarivanja i ispravnim parametrima te ostalim uslovima
zavarivanja. Poslije zavarivanja zaostale napetosti mogu se sma - njiti
toplinskom obradom, a deformacije se mogu ukloniti ravnanjem
konstrukcije na toplo ili na hladno.
Pojednostavljen prikaz nastajanja zaostalih napetosti i deformacija prika -
zan je slikama 13.1. i 13.2. Rastezanje zbog zagrijavanja i hlaenja jedno je
od fizikalnih svojstava metala. Ako se slobodni radni komad jednakomjerno
zagrijava, npr. u pei, on e poveati obujam i iriti se u svim pravcima. Ako
se isto tako jednakomjerno hladi, vrati e se u prvobitno stanje bez trajnih
deformacija i zaostalih napetosti. Meutim, ako je radni komad upet ili se
lokalno zagrijava, doi e do odreenih promjena. U njemu e se stvoriti
zaostale napetosti ili e nastupiti trajne deformacije s manjim zaostalim
napetostima.
Nesimetrino lokalno zagrijavanje je ono kad se zagrijavanje izvodi samo s
jedne strane radnog komada, to uzrokuje trajne deformacije uz manje
zaostale napetosti.
Simetrino lokalno zagrijavanje je ono kad se istodobno, s jedne i druge
strane radnog komada (simetrino), dovodi jednaka koliina topline. Tako se
odrava ravnotea pa ne dolazi do deformacije, ali su zaostale napetosti
poveane, slika 13.1.
Zaostale napetosti su vrlo sloene za izuavanje i nije ih jednostavno
pojasniti. Pojednostavljen prikaz dat je na slici 13.2. Zavareni spoj se nakon
hlaenja skrati i poput napete (razvuene) opruge tlai okolni materijal (A).
401
Okolna zona se opire stezanju zavara poput tlane opruge (B). Ako
su sile zaostalih napetosti rasporeene simetrino (C), nee doi do kutne
deforma - cije, a moe doi do skraivanja radnog komada, to ovisi o
njegovoj masi. Ako su sile zaostalih napetosti rasporeene nesimetrino (D),
doi e do deformacije radnog komada (F). U tom sluaju sile napetosti se
smanje kao to se smanjilo stezanje napete opruge. Naravno, mehanizam
nastajanja zaostalih napetosti je znatno sloeniji od prikazanog.

Slika 13.1.
Nesimetrino i simetrino lokalno zagrijavanje radnog komada

A. Nesimetrino zagrijana mjesta nastoje se proiriti, hladna okolna zona se
tome opire pa dolazi do zbijanja: Ohlaena, stisnuta ( skraena ) zona
uzrokuje trajne deformacije (sl.13.3.):
B. Simetrino zagrijana mjesta nastoje se proiriti , hladna okolna zona i
utjecaj simetrinog zagrijavanja uslovljava jaka zbijanja. Ohlaena i
skraena zona e se razvui ili e doi do skraivanja radnog komada
C. Ako se radni komad razree po duini , ponaat e se na nain kao to
je prikazano. Po tome se mogu ocijeniti kolike su bile zaostale napetosti.

Slika 13.2.
Pojednostavljen prikaz djelovanja zaostalih napetosti u zavarenom spoju
402

Slika 13.3.
Vrste trajnih deformacija
A - izvijanje ; B -kutna deformacija.

Utjecaj postupka zavarivanja na deformacije moe se pojednostavljeno
prikazati :
zavarivanje plinskim plamenom uzrokuje najvee deformacije;
MIG/MAG zavarivanje daje najmanje deformacije;
EPP zavarivanje uzrokuje deformacije priblino kao MIG/MAG odnosno
neto vee, ovisno o ostalim uvjetima zavarivanja;
REL zavarivanje daje manje deformacije od plinskog, ali vee od
MIG/MAG postupka;
sa stajalita deformacija TIG zavarivanje je nepovoljnije od REL i
MIG/MAG postupka zavarivanja.

13.2. SPREAVANJE NASTAJANJA TRAJNIH DEFORMACIJA

Deformacija konstrukcija ili njezinog dijela iznad doputenih tolerancija
mora se ispravljati. Ravnanje konstrukcije ponekad je vrlo skupo pa se
preporuuje izlaz traiti u spreavanju deformacija.
Spreavanje deformacija moe se provesti na vie naina:
preddeformacijama,
redoslijedom zavarivanja,
ukruivanjem konstrukcije,
raskivanjem.
Primjer jednostavnog ukruivanja tokom zavarivanja tankih limova
prikazan je slikom 13.4.

Slika 13.4.
Ukruivanje tankih limova - jednostavno rjeenje
403
Spreavanje deformacije preddeformacijom znai da radni komad, prije
zavarivanja ili navarivanja, treba predsvinuti plastino ili elastino, onoliko
koliko se predvia da e doi do deformacije prilikom zavarivanja ili
navarivanja, kao to to prikazuju primjeri na slici 13.5.

Slika 13.5.
Primjeri spreavanja deformacije preddeformacijama kod zavarivanja i
navarivanja

Spreavanje deformacija redoslijedom zavarivanja znai izvoenje zavari -
vanja ili navarivanja onim redoslijedom koji uzrokuje najmanja stezanja,
npr. povratnim korakom i na preskok ili takvim redoslijedom da slobodno
stezanje jednog spoja ne utjee ili utjee vrlo malo, na drugi ve zavareni
spoj, kao to je prikazano slikama 13.6 - 13. 10.

Slika 13.6.
Vrste redoslijeda zavarivanja ili navarivanja
A - Uobiajeni redoslijed koji uzrokuje najvee deformacije,
B - Redoslijed povratnim korakom, kojim se znatno smanjuju deformacije,
C - Redoslijed na preskok, takoer smanjuje deformacije.
404

Slika 13.7.
Primjeri redoslijeda zavarivanja zakrpa

Slika 13.8.
Primjeri redoslijeda navarivanja
A. Navarivanje reznih ivica noa redoslijedom na preskok,
B. Navarivanje rukavca ili osovine, prihvatljiv redoslijed,
C. Navarivanje rukavca ili osovine, ispravniji redoslijed,
D. Redoslijed navarivanja veih povrina, podjela na manje
plohe, duine i irine priblino potronji jedne elektrode

Vrlo je vano kojim e se redom zavarivati pojedini spojevi na odreenoj
konstrukciji. Nepravilno izabrani redoslijed zavarivanja pojedinih slojeva
nemi - novno dovodi do deformacije. Osnovno je pravilo ispravnog
redoslijeda to vie osigurati mogunost slobodnog stezanja kod zavarivanja
pojedinih spojeva kao to je prikazano i slikama 13.9. i 13.10.

Slika 13.9.
Spreavanje deformacija meusobno zavarenih limova, uzduni i popreni
spojevi
A - Spojeni lim iz vie ploa;
B - Pogrean redoslijed zavarivanja i nastajanje
deformacije;
405
C - Pravilan redoslijed zavarivanja bez deformacija.

Slika 13.10.
Primjer smanjivanja deformacija redoslijedom zavarivanja
kod izrade konstrukcija, tanji lim
A. Oblik deformacija kod zavarivanja okvirnog ukruenja na lim ;
B. Pravilan redoslijed zavarivanja u svrhu smanjivanja deformacija
kod zavarivanja okvirnog ukruenja na lim

Spreavanje deformacija i smanjivanje zaostalih napetosti u zavarenom
spoju kod popravaka, vrlo uspjeno se provodi raskivanjem zavara ili
navara. Raskivanjem (plastinom deformacijom) se stegnuti metal zavara
isprui, odnosno produi i proiri i na taj nain smanji naprezanje
koje uzrokuje defor - maciju ili zaostalu napetost, a time esto i sklonost
pukotinama.
Raskivanje zavara ili navara kod elika izvodi se u toplom stanju. Zavaruje
se kratko i odmah brzo provodi raskivanje. Aluminij se raskiva u hladnom
stanju.
Raskivanje se izvodi runim ili pneumatskim ekiem manje udarne snage.
eki ili dlijeto moraju biti zaobljeni.
Valja napomenuti da za pravilnu izvedbu raskivanja zavara ili navara treba
odreeno iskustvo. Nepravilno raskivanje, prejako ili na hladno, vrlo je
tetno jer razara strukturu metala. Ispravno raskivanje je teko opisati ,
ali prvo pravilo je rad jednolinim udarcima od poetka dijela zavara ili
navara do njegova zavretka, ne razbacanim redom. Drugo pravilo je da
se metal ne smije razbijati nego raskivati, to podsjea na kovanje. Udarci
su mukli, mekani, neto slino kao udarci po olovu.

13.3. RAVNANJE DEFORMIRANIH DIJELOVA

Deformirane konstrukcije ili dijelovi konstrukcija mogu se ravnati na
hladno ili u zagrijanom stanju - toplinsko ravnanje.
Na hladno se ravnaju uglavnom dijelovi konstrukcija, pritiskom u jakim
presama ili udarcima ekiem ako se radi o manjim dijelovima. Na hladno se
dobro ravnaju aluminij i bakar te njihove legure.
Toplinskim ravnanjem mogu se izravnati sve veliine konstrukcija od
manjih dijelova do velikih, vrlo sloenih konstrukcija. Toplinski se mogu
ravnati samo pojedine vrste elika (uglavnom dobro zavarljivi elici),
aluminij, bakar i njihove legure.
Toplinsko ravnanje izvodi se lokalnim zagrijavanjem pojedinih mjesta na
konstrukciji, plamenikom odnosno plinskim plamenom. Upotrebljavaju se
plinovi acetilen i kisik. Kod tog ravnanja koriste se iste zakonitosti koje su
bile uzrok deformacije konstrukcije: lokalno zagrijavanje, sabijanje i
406
stezanje zagrijanih mjesta nakon hlaenja. Kad se na metalu lokalno i naglo
zagrije jedno mjesto, na tom mjestu dolazi do irenja materijala. Budui da
okolna hladna zona ne doputa irenje, dolazi do plastinog sabijanja tako
zagrijanog (mehkog) metala. Hlaenjem se zagrijano i sabijeno mjesto
skrauje i tako dolazi do skraivanja duljeg dijela deformirane konstrukcije,
odnosno ravnanja.
Oblici zagrijanih mjesta su: toplinska taka, toplinski krug ili oval (elipsa),
toplinska linija, toplinske usporedne linije, toplinski klin i toplinski
polumjesec, kao to je prikazano na slici 13.11.

Slika 13.11.
Oblici zagrijanih mjesta pri toplinskom ravnanju deformirane konstrukcije
A - Toplinska taka i toplinska polutaka, B - Toplinski
C - Toplinska linija ,
E - Toplinski klin ,

Toplinska taka je zagrijano mjesto u obliku manje ili vee take. Upotrebljava se kod
Toplinski krug ili oval je zagrijano mjesto u obliku prstena koji moe biti
okrugao ili ovalan. Najee se primjenjuju u ravnanju kolektora i drugih
cijevi gdje su deformacije nastale usljed zavarivanja prikljuaka.
Toplinska linija je zagrijano mjesto u obliku crte, ravne ili iskrivljene.
Primjenjuje se kod ravnanja debljih limova, oplata brodova i dr. Mogu se
zagrija - vati isprekidano ili neisprekidano.
Toplinske usporedne linije su zagrijana mjesta, istodobno s vie plamenika
odnosno vie toplinskih linija. Primjenjuje se naroito u brodogradnji kod
ravnanja oplata, pregrada, palube i dr., tamo gdje je zavaren niz ukruenja
po limovima.
Toplinski klin je zagrijano mjesto u obliku klina. Primjenjuje se kod
ravnanja profila.
Toplinski polumjesec je zagrijano mjesto u obliku polumjeseca. Primje -
njuje se u ravnanju okruglih punih profila i debelo stijenih cijevi. Zagrijava
se tako da je ispupena strana polumjeseca okrenuta prema najveoj
deformaciji.
Zagrijavanje toplinskih mjesta mora biti naglo. Brzim zagrijavanjem postiu
se veliki uinci zbijanja. Plamenici za zagrijavanje su znatno vei nego kod
plinskog zavarianja.
407
Mjesta zagrijavanja mogu se hladiti: vodom, zrakom ili bez posebnog
postupka hlaenja. Naglijim hlaenjem poveava se uinak ravnanja.
Hladiti treba po mogunosti okolinu zagrijanog mjesta. Na taj nain se
postie da u rastezanju i stezanju sudjeluje samo zagrijano podruje i
spreava da toplina prijee u okolinu. Vodom se mogu hladiti nelegirani
niskougljini elici, dok se ostali hlade zrakom ili na slobodnoj atmosferi.
Osnovno je pravilo kod ravnanja izmjeriti oznaiti deformaciju prije
poetka zagrijavanja te ocijeniti, odrediti i obiljeiti veliine i mjesta
toplinskog zagrijavanja. Ravnanje se obavlja samo u podruju deformacija.
Bolje je zagrija - vati manji broj mjesta i tokom ravnanja pratiti ispravljanje
deformacije. Nikad se ne zagrijava dva puta isto mjesto.
Veliine plamenika izbiru se prema debljini materijala koji se zagrijava. Za
elik debljine do 3 mm odabiru se plamenici broja koji priblino odgovara
debljini lima. Za debljine 4 - 8 mm odabire se plamenik broj 6, a iznad tih
debljina bira se najvei broj plamenika. Kod zagrijavanja debelih materijala
koristi se vie plame - nika i odreeni redoslijed zagrijavanja.
Dranje i voenje plamenika kod toplinskog zagrijavanja mora biti jednolino, s jednak
zacrtanom mjestu. Brzina napredovanja je vezana za brzinu zagrija - vanja.
Nikad se ne smije vraati s plamenikom na ve zagrijanu zonu. Tehnika
zagrijavanja je vrlo vana. esto se pogreno zagrijava iroka povrina
klatei plamenikom po cijeloj povrini. Takvo zagrijavanje ima mali uinak.

Slika 13.12.
A - Dranje i voenje plamenika kod zagrijavanja u toplinskom ravnanju
;
B - Zagrijavanje jednim plamenikom ;
C - Zagrijavanje viestrukim plamenikom;
D - Indukcijsko zagrijavanje
408
13.4. PRIMJERI TOPLINSKOG RAVNANJA

Ovi primjeri dati su na slikama (sl. 13.13.-13.22.).

Slika 13.13.
Primjer toplinskog ravnanja deformiranog I - profila

f - izvijanje I - profila
B - toplinski klin 45
0
. Primjenjuje se kod veih deformacija. Broj zagrijanih
mjesta ovisi o veliini deformacija.
C - toplinska polutaka veliine r = 30 mm. Obino vei broj zagrijanih
mjesta. Primjenjuje se kod manjih deformacija.
d - izvijanje I - profila po duini
E - toplinski klin 30
0
veliine neto vie od polovine struka profila. Broj
zagrijanih mjesta ovisi o veliini deformacije

Slika 13.14.
Primjer toplinskog ravnanja deformiranog U profila

f - deformacije po duini
B - toplinski klin 45
0
istodobno na oba kraka. Primjenjuje se kod veih
deformacija. Broj zagrijanih mjesta ovisi o veliini deformacije i profila
C - toplinska polutaka r = 30 mm. Obino vei broj zagrijanih mjesta.
Primjenjuje se kod manjih deformacija.
d - deformacija po duini
E - toplinski klin kombiniran sa irokom linijom po pojasu profila
F - toplinska taka po rubovima veliine blizu 80 mm. Obino vei broj
zagrijanih
mjesta

409

Slika13.15.
Primjer toplinskog ravnanja deformiranog kutnika

a i d izvijanje po duini
B i F - toplinski klin 30- 45
0

primjenjuje se kod veih deformacija, broj
zagrijanih
mjesta ovisi o veliini deformacije i profila
C - toplinska polutaka r = 30 mm, vei broj zagrijanih mjesta. Primjenjuje se
kod
manjih deformacija
e - izvijanje po duini. Toplinski klin istodobno na oba kraka, primjenjuje se
kod
veih deformacija. Broj zagrijanih mjesta ovisi o veliini deformacije i
profila.
D - toplinska taka veliine 60 mm, obino vei broj zagrijanih mjesta.
Primjenjuje
se kod manjih deformacija

Slika 13.16. Slika 13.17.
Toplinsko ravnanje savijenog kutijastog Toplinsko ravanje usukanog
kutijastog
nosaa nosaa

Slika 13.18.
Toplinsko ravnanje deformiranog kolektora sa zavarenim prikljucima
Zagrijana mjesta u obliku toplinskog kruga s redoslijedom zagrijavanja

410
Toplinsko ravnanje cijevi na cijevnoj liri Nain ravnanja deformirane
f - Deformacija prirubnice , tanji limovi
A - Mjesto zagrijavanja u obliku take ili elipse

Slika 13.21.
Priprema za ravnanje osovine ili cijevi

Slika 13.22.
Osnovni principi redoslijeda zagrijavanja kod toplinskog ravnanja oplata

13.5. Osnovne smjernice za toplinsko ravnanje
pojedinih materijala

Mogu se ravnati sve vrste elika, aluminij i legure, bakar i legure, nikl i
legure, titan i dr. Uglavnom, svi materijali koji se kod zavarivanja
deformiraju, mogu se odreenim nainom zagrijavanja i hlaenja izravnati.
Pri tome valja upozoriti da se pojedini materijali mogu toplinski ravnati bez
veih problema. Kod nekih se moraju poduzimati specifini tehnoloki
zahvati, dok se kod nekih toplinsko ravnanje ne primjenjuje jer moe
izazvati izuzetno tetne posljedice. U veini sluajeva bolje je i ekonominije
sprijeiti deformacije radnog komada kod zavarivanja i izbjei toplinsko
411
ravnanje, ali ima sluajeva gdje je to tehnoloki neizvodljivo ili preskupo, pa
je potrebno naknadno ravnanje.

13.5.1. Nelegirani elici

Brojni konstrukcijski nelegirani elici sa snienim sadrajem ugljika, do 0,20
% , toplinski se ravnaju bez potekoa. Zagrijavanje se provodi u podruju
600 - 800
0
C. Hladiti se moe i vodom.
Nelegirani elici sa sadrajem ugljika 0,20- 0,30 posto takoer se mogu
toplinski ravnati bez posebnih tekoa, ali se ne smiju hladiti vodom nego na
mirnom zraku. Zagrijavanje se provodi u podruju temperatura od 600do
800
0
C.
Nelegirani elici s veim sadrajem ugljika od 0,30 % u pravilu se ne
ravnaju toplinski. Tanji limovi jo se i mogu ravnati, ali ne i deblji. Ti elici
su skloni zakaljivanju te stvaranju pukotina.
Nelegirani elici za kotlovske limove i cijevi, sa sadrajem ugljika do 0,20 %
, takoer se mogu toplinski ravnati bez tekoa. Zagrijavaju se od 600 do 800
0
C. Nije preporuljivo hlaenje vodom, naroito kod debljih materijala.
Nelegirani elici za kotlovske limove i cijevi sa sadrajem ugljika 0,20- 0,26
% takoer se mogu toplinski ravnati zagrijavanjem od 600 do 800
0
C. Hladi
se na mirnom zraku.
Nelegirani elici za brodske limove sa sadrajem ugljika do 0,20 % toplinski
se ravnaju bez tekoa. Zagrijavaju se od 600 do 800
0
C. Mogu se hladiti
vodom.
13.5.2. Niskolegirani elici
Niskolegirani toplinski postojani elici za kotlovske limove i cijevi kao:
17Mn4; 19Mn5; 13CrMo44; 10CrMo910; 19Mn6, toplinski se mogu ravnati.
Za - grijavaju se na 600-650
0
C, uz strogu i kvalitetnu kontrolu praenja
zagrijavanja. Hlaenje je na mirnom zraku. Toplinsko ravnanje se obavlja
uvijek prije odariva - nja. Ako postrojenje ili konstrukcija podlijeu
nadzoru neke institucije, potrebna je suglasnost za provedbu toplinskog
ravnanja.
Niskolegirani elici poveanih vrstoa iz grupe kao: CrMo, CrMoV,
CrNiMo, MnNiV, MoV, MnMo, NiCrMoCo i sl. skloni su zakaljivanju i
pukoti - nama kod zavarivanja. Izbjegava se toplinsko ravnanje takvih
elika. Sitnozrnati elici se, u pravilu toplinski ne ravnaju. U sluaju da se
neto mora spaavati toplinskim ravnanjem, valja savjetovati proizvoaa
elika, te traiti suglasnost nadzornih tijela. Temperatura zagrijavanja ne
smije prijei 600
0
Povrinu mjesta zagrijanja potrebno je dobro oistiti. Zagrijavanje
oneienih povrina moe tetno djelovati na svojstva osnovnog
materijala.
C. Hlaenje se odvija na mirnom zraku. Mjesta
zagrijavanja trebaju biti to manja a vrijeme zagrijavanje to krae.
13.5.3. Visokolegirani elici
Visokolegirani CrNi i CrNiMo elici otporni na djelovanje korozije u
principu se mogu toplinski ravnati. Pri tom valja potivati osnovna pravila.
412
Potrebno je primjenjivati male povrine mjesta zagrijavanja. Ti elici
imaju dva puta vee toplinsko istezanje od nelegiranih elika. Zagrijavanje
vie malih toplinskih mjesta daje vei uinak ravnanja nego jedno veliko
mjesto zagrijavanja.
Treba upotrijebiti manji broj plamenika. Odvoenje topline kod tih elika
je znatno manje nego kod nelegiranih elika. Radi toga se bira manji broj
plame - nika. Time se osigurava da ne doe do pregrijavanja elika.
Plamen mora biti strogo neutralan ili s preticanjem kisika. Ne smije se
zagrija - vati s preticanjem acetilena jer moe doi do naugljienja
povrine materijala. Jezgra plamena ne smije dodirivati povrinu lima
prilikom zagrijavanja.
Zagrijavanje mora biti to bre. Kod predugakog vremena zagrijavanja
materijal je sklon pogrubljenju zrna.
Vrijeme zagrijavanja zajedno s vremenom hlaenja treba biti to krae.
Prijeko je potrebno nastojati da se toplina to manje razilazi. Temperatura
zagrijavanja je oko 650
0
C. Kod tih elika uinak sabijanja postie se ve
kod temperature od 450
0
Mjesto zagrijavanja treba to bre ohladiti. Hladiti se moe vodom.
C.
Promjenu boje ili oksidnu koicu koja se oblikuje na mjestu poviena
zagrijavanja treba savjesno ukloniti bruenjem, poliranjem, bajcanjem
i drugim sredstvima koja se radi toga primjenjuju.
U sluaju ravnanja cijevi ili posuda gdje se unutarnje strane ne moe
brustiti i polirati, prije zagrijavanja prostor treba puniti neutralnim plinom
koji spreava stvaranje oksidne koice ili vriti bajcati (kiselinski oistiti)
tekuim sredstvima.
Radi postizanja to boljeg uinka ravnanja preporua se stezanje,
optereivanje ili udaranje oko mjesta zagrijavanja. Pritom alati naprave
obavezno moraju biti od nehrajueg elika na mjestima gdje se dodiruju s
osnovnim materijalom.
Radnici koji izvode toplinsko ravnanje moraju biti izvjebani za taj posao.
Vatrootporni CrNi austenitni elici takoer se mogu toplinski ravnati.
Vrijede ista pravila kao kod toplinskog ravnanja CrNi elika otpornih na
djelovanje korozije.
Feritni i martenzitni Cr elici se izbjegavaju ravnati toplinskim postupcima
jer su skloni pogrubljenju zrna strukture, te zakaljivanju i pukotinama.
13.5.4. Lijevani elici
Lijevani elici se u pravilu toplinski ne ravnaju, i relativno se malo susreu u
zavarivanju. U principu bi se mogli ravnati toplinskim zagrijavanjem ako
ispunjavaju odreene uslove: nizak sadraj ugljika kod nelegiranih lijevanih
elika ili austenitna struktura kod legiranih lijevanih elika.
13.5.5. Aluminij i legure aluminija
Aluminij i aluminijske legure koje se u praksi zavaruju, mogu se toplinski
ravnati. Pri tome valja potivati slijedea osnovna pravila.
413
Povrine mjesta zagrijavanja potrebno je oistiti. Zagrijavanje oneienih
povrina moe tetno djelovati na osnovni materijal.
Primjenjivati valja male povrine zagrijavanja. Toplinsko istezanje
aluminijskih materijala dvostruko je vee od nelegiranih elika.
Zagrijavanjem vie malih toplinskih mjesta dobiva se vei uinak ravnanja
od zagrijavanja jednog veeg mjesta.
Primjenjuju se vei plamenici. Odvoenje topline kod aluminijskih
materijala je znatno vee nego kod nelegiranih elika. Radi toga se uzima
za jedan broj vei plamenik nego kod nelegiranih elika.
Plamen za zagrijavanje u pravilu je neutralan. Kod ravnanja tanjih
materijala (2 mm) primjenjuje se plamen s pertikom acetilena koji ne
oteuje povrinu. Kod vrlo debelih materijala moe se primjeniti plamen s
pertikom kisika jer daje vei uinak zagrijavanja.
Mjesto zagrijavanja treba to bre zagrijati uz manje povrine
zagrijavanja, vei plamenik, jaki plamen.
Naroito je vana kontrola temperature na mjestu zagrijavanja.
Temperatura zagrijanog mjesta ne moe se ocijeniti pri kontroliranju
okom, te se mjeri termokredom ili termometrom. U jednoj ruci se dri
termokreda a u drugoj plamenik, kontrolira se vie puta tokom
zagrijavanja.
Temperatura zagrijavanja ovisi o vrsti Al legure. isti Al i legure AlMn te
AlMg zagrijavaju se na temperaturu 300 - 450
0
C, legure AlMgSi na oko
200
0
C, a legure AlZnMg na priblino 350
0
Zagrijano mjesto treba to bre ohladiti. Hlaenje se obavlja
komprimiranim zrakom. Sporim hlaenjem moe doi do promjene
svojstava materijala.
C.
Mjesta gdje su izvedena zagrijavanja treba bruenjem i poliranjem urediti
prema kvaliteti ostalih povrina.
Alat i naprave moraju biti od nehrajueg elika, isti, bez estica
neistoa na povrini.
Posebna napomena: aluminij i veina aluminijskih legura su mehki materi-
jali, vrlo plastini, pa se deformirani radni komadi mogu ravnati na hladno
(ekiem, preanjem i sl.).

13.5.6. Bakar i legure bakra

Bakar i veina legura bakra zbog svoje plastinosti i mekoe ravnaju se
uglavnom na hladno. Mogu se ravnati i toplinski.
Toplinska vodljivost bakra je oko est puta vea od nelegiranog elika, a dva
puta od aluminija. Toplinska vodljivost mjedi je oko dva puta vea nego kod
nelegiranih elika.
Mjesto zagrijavanja ne smije biti veliko, zagrijavanje mora biti naglo,
velikim plamenikom. Temperatura zagrijavanja bakra je 600 - 800
0
C a
mesinga 600 - 700
0
C uz hlaenje vodom.

13.6. MJERENJE NAPONA I DEFORMACIJA
13.6.1. Mehaniki deformometri
414
Mehaniki deformometri se iroko primjenjuju u praksi eksperimentalnih
ispitivanja naponsko - deformacionog stanja zavarenih konstrukcija. U
zavisnosti od potrebne tanosti mjerenja, i dijapazona izmjerene veliine,
razraeni su razlii tipovi mehanikih deformometra.
Mehaniki deformometra sastoje se iz dva osnovna dijela: tijelo sa siste -
mom poluge (ruice) i pretvaraa deformacija. U zavisnosti od konstrukcije
mjer - nih poluga deformometra, postavljenih na bazu mjerenja
pripremljenu u vidu otvo - renog prenika 0,8 1,2 mm (slika 13.23 a) ili u
vidu sferinog udubljenja (slika 13.23.b.). Izmjerena deformacija baze
pomou runog sistema ustupa se na preo - braaj deformometra. Najee
kvalitetan preobrazitelj deformacije primjenjuje indikatore satnog tipa,
sistema ogledala, indikativna, mehanika, pneumatska i neke druge.
13.6.1.1. Deformometar sa indikatorima satnog tipa

Principijelna shema takvog deformometra prikazana je na slici 13.24. gdje
on ima dvije poluge 1 i 3 koje se stavljaju na pripremljenu bazu ispitivanog
proizvoda. Poluga 1 je nepokretna, a poluga 3 pokretna. Ispitivana
deformacija baze B preko pokretne poluge 3, pomijera polugu indikatora 2.
Rezultat mjerenja ovisi o odnosu krakova a i b pokretne ruice. Prilikom
dugotrajne upotrebe deformometra, neophodno je konstantno kontrolirati
pravilnost ureaja tj. da li se nalazi na nultom podioku indikatora. Za to se
mora koristiti kontrolna ploa sa nanesenom bazom, ravnom bazom
deformometra.

Ba ze deformo metra Shema meha nikog
deformometra
s indikatorom asovnog tipa

Deformometre moemo primjenjivati za mjerenje vremenskih i zaostalih
deformacija.

13.6.1.2. Deformometri sa optikim preobraajem

Ako su potrebna vea uveanja izmjerenih deformacija primjenjuju se
mehaniki deformometri sa optikim preobraajima deformacija.
Principijelna shema ovakvog deformometra prikazana je na slici 13.25.

415

Slika 13.25.
Shema deformometra sa optikim preobraajem deformacija

Deformometar ima nepokretnu 1 i pokretnu 2 polugu. Na pokretnoj poluzi
privreno je ogledalo 5, koje se u poetnom poloaju nalazi horizontalno.
Pri promjeni baze B za veliinu B pokretna poluga vrati se na odreenu
taku A, na kut , to izaziva otklanjanje svjetlog zraka 4, koji se odbija od
ogledala na kut 2, pa na skali svjetlosna mrlja pokazuje na n jedinicu.
Tako se moe oitati vrijednost kuta , tg = .
B = a = a ( n / 2b),
odavdje je uveanje pribora:
M = N / B = 2 B / A.
Dajui veliinu oekivane deformacije B i itajui konstruktivni razmjer
de - formometra a i b, treba uveanje dostii odgovarajuim mijenjanjem
parametra b.

13.6.1.3. Deformometri sa kapacitativnim preobraajem

U slijedeem primjeru razmatrat emo deformometre sa kapacitivnim
preobraajem u vidu cilindrinog kondenzatora (slika 13.26.)

Principijelna shema deformometra Induktivni deformometar
sa kapacitativnim preobraajem

Pri premjetanju pokretne ruice 3, u vezi promjene baze B za veliinu B
slijedi premjetanje pokretnog elementa 2 za veliinu l. Pri tome se mijenja
otpor cilindrinog kondenzatora za veliinu c:
416
( )

c
l
r r
H B
=

0 088
2
,
ln

gdje je:
- odnosi se na elektrinu provodnost (za vazduh = 1)
r
H
, r
B
- spoljanji i unutranji prenici cilindrinog k
Pri mjerenju izmjena otpora u dijelu c/c = 10
4
10
3
, primjenjuje se
metod mosta, a za c/c = 10
-5
10
-6
primjenjuje se rezonantni metod ili
metod kucanja. U praksi, zavisno od cilja i veliine oekivane deformacije
primjenjuju se razliiti zapreminski pretvarai.
13.6.1.4. Deformometar sa indukativnim preobraajima
Najvie se primjenjuju induktivni preobraaji solarnog tipa (slika 13.27.). U
osnovi rada preobraaja lei zavisnost induktivnog i aktivnog
suprostavljanja kalema 1, napojena promjenljivim tokom, od premjetanja
pokretnog elementa 2, vezana sa prstenom poluge deformometra. Pri tome
se mijenja vazduni zazor u kalemu prema izmjeni otpora u magnetnom
lancu i induktivnosti L kalema.
13.6.2. Pneumatski pretvarai

U IEC po imenu E.O. Patona AN USSR razraeni su pneumokontaktni
pretvarai principijelne sheme kao na slici 13.28.

Slika13.28.
Shema pneumokontaktnog pretvaraa deformacija

Princip njihovog rada zasnovan je na gubitku vazduha kroz mjerni
otvor, izazvan premjetanjem pokretne poluge deformometra. Preobraaji
na komori 1 sa dva otvora su ulazni F
1
i izlazni F
2
otvor. Pri punjenju
komore vazduhom, pri postojanom pritisku H usljed obiljeavanja
prenikom otvora F
1
i F
2
, brzina isteka iz otvora F
2
razlikovat e se od
brzina dovoda vazduha u ko mo ri i usta no vit e se tla k h koji za v i si od
uzajamnog odnosa efektivnih platformi F
1
i F
2
prolaznih proreza oba otvora.
Pri tom efektivna platforma F
2
zavisi od zazora z, koji se mijenja u rezultatu
premjetanja pokretne ruice (poluge) deformometra. Za pneumo kontaktni
417
pretvara koristi se dovod vazduha u komori pod niskim pritiskom (H =49,
05 10
2
- 117 10
2
h
H
F
F
=
+
|
\
|
.
|
1
2
1
2
) MPa
Tada je tlak izraen:

koji dozvoljava kvalitetna ocjenjivanja izmjerenog parametra z pri mjernom
pritisku h. Za mjerenje pritiska h koriste se manometarski i neracionalni
sistemi. U manometarskim sitemima koristi se Burdonova cijev, sifoni, teni
manometri itd. Kod neracionalnih sistema kao osjetljivi element pojavljuje
se rotometar, registru - jui brzinu toka. Najvie su rasprostranjeni
manometarski sistemi sa tenim osjetnim elementom tenim manometrom
(vodeni, ivin, ...). Izvjetaj prikazan u tenim manometrima proizvodi se
vizuelno po vertikalnoj liniji skale po izjedna - enoj tenosti. Razliiti
mehaniki deformometri dozvoljavaju, u zavisnosti od zadatka analiziranog
osiguranja potrebne tanosti eksperimenata i neophodni dija - pazon
izmjerenih oekivanih deformacija. Tanost mjerenja zavisi od konstrukcije
deformometra.
13.6.3. Elektro tenzometrija

iroko se primjenjuje pri odreivanju napona, mjerenih tokom vremena.
Sutina metode zasniva se na mjerenju deformacija baza pomou
tenzoregistra. U osnovi, rad tenzoregistra ovisi od poloaja aktivnog otpora
provodnika R i njegove duine l, sjeenja provodnika F i datom otporu :
R
F
=
|
\
|
.
|
1

Pri dejstvu na tenzoregistar zateuim ili pritisnim deformacijama izmje -
nie se geometrijski razmjer provodnika tenzoregistra i kao rezultat
njegovog suprostavljanja odnos izmjerenog otpora:
R
R
l
l
S =
|
\
|
.
|
gdje je:
S - koeficijent tenzoosjeajnog tenzoregistra , odreenih eksperimentalno za
razliite materijale provodnika tenzoregistra.
Ukoliko u izrazu odnos l/l ima odreenu elastinost defomracije , to je:
( )
( )
upr
R
RS
=

418
Takvim nainom mjerenja gipkost deformacije
upr
tenzoregistra sadri se u
odreenoj razmjeri otpor R provodnika tenzoregistra. Danas se
primjenjuju iani i poluiani tenzoregistri.
13.6.4. iani tenzoregistri
Shema ianog tenzoregistra prikazana je na slici 13.29.

Slika13.29.
iani tenzoregistar

Konstrukcija tenzoregistra sastoji se od papirne podloge 1, na kojoj se
pomou zakivka 2 uvruju osjetljivi elementi 3. Sa osjetljivim elementom
sastavljeni su izlazni elektrini provodnici 4. Osnovni element tenzoregistra
je osjetljivi element. Najrasprostranjeniji su osjetljivi elementi specijalne
konstrukcije, tenzometrijski iani prenici 0,012 0,5 mm. Konstatirani
koeficijenti tenzoosjetljivosti se praktino ne mijenjaju sve do razaranja i S
= 2.
Osjetljivi element tenzoregistra ostvaruje se u vidu reetki razliite
konstrukcije slika 13.30.

Slika 13.30.
Reetkasti tenzoosjetljivi elementi

Jedna od bitnih karakteristika tenzoregistra je duina osjetljivog elementa koja se naziv
tenzoregistra unaprijed je odreena za elektrinu izolaciju osjetljivog
elementa i za uvrivanje tenzoregistra na detaljima. Kao kvalitetna osnova
za iane tenzoregistre koristi se tanki (0,05 mm) papir ili traka,
pripremljena iz polimerizovanih tutkala i lakova (BF-2, BC-10T, idr.).
Trakasta osnova ima prednost: veu visinu postojanosti vlage, elektro
protivljenja izolaciji, visoku stabilnost pokazanu u toku vremena i dr.

13.6.5. Folijski tenzoregistri

419
Nali su iroku primjenu u zadnje vrijeme zahvaljujui visokim metrolo -
ginim karakteristikama. Osjetljivi element 1 dobija se od tankog metala
(folije) debljine 2 10 um igosani ili nagrizeni. Obino se koristi konstantno
pri normalnoj temperaturi i pri poveanju temperature (do 300
0
C).
Tenzometri s folijom su prikazani na slici 13.31.

Slika 13.31.
Tenzoregistri s folijom

Tipovi reetki osjetljivih elemenata tenzoregistra sa folijom prikazani su
na slici13.32. a, b, c, d.

Slika 13.32.
Tipovi konstrukcije reetki

Folijski tenzoregistri koriste se sa bazom 0,3 mm i vie. Kao podloga koristi
se traka napravljena od sintetike smole ili papira.

13.6.6. Odreivanje napona u dubini metala

Da bi odredili napon u zavarenom spoju, primjenjuje se metod dubokih
zavarivanja, razraen u MVTU, po imenu N.E. Baumana i metoda
predloena od Kijevskog politehnikog instituta.
Metod dubokog zavarivanja sastoji se u odreivanju deformacija metala
pomou tenzoregistra postavljenog u dubini metala. U opem sluaju, da bi
420
nali komponente zajednikih napona stanja u taki neophodno je izmjeriti
deformacije u est napona.
Ukoliko je u zavarenom avu napon glavne ose poznat, tanost emo
izmjeriti samo u tri napona. Za postavljanje tenzoregistra , izrade se do
zavara otvori prenika 8 mm i po mogunosti to blie analiziranoj taki u
vidu rozetni za mjerenje dva napona (slika13.33.).
U pripremani otvor, postavlja se tenzoregistar. Konstruktivno tenzoregistar
se postavlja kao na slici 13.34.

Shema otvora za postavljanje tenzoregistra Izgled tenzoregistra
Zahvaljujui naponu, tenzoregistar reaguje kako na deformaciju pritiska
(skraivanje) tako i na deformaciju izduenja (zatezanja) koja nastaju pri
rezanju metala. Poslije zanemarenih deformacija, mjere se zaostali naponi.
U Kijevskom Politehnikom institutu (A.K. Gonarov i drugi) razraena je
priblina metodika i aparati za mjerenje napona u dubini metala. Metodika
se zasniva na promjeni mjernih prenika otvora na razliitim fiksiranim
nivoima po debljini metala.
Dobijajui rjeenje teorije elastinosti za naponska stanja ploe sa okrug -
lim otvorom, pri maloj promjeni prenika odreuju se komponente
naponskog stanja. Ako iz ploe sa otvorom poluprenika a (slika 13.35.)
optereenom ravnomjernim zateuim naponom izvadimo koncentrini
prsten poluprenika C 5a , to je za dovoenje prstena u stanje u kojem se
on nalazio do isijecanja, potrebno po nekoj spoljanjoj povrini dodati
optereenje sin. Tada je prsten s ploom vraen u prvobitno stanje, do
isijecanja koluta.

Slika 13.35 Slika 13.36. Slika 13.37.
Shema optereenja Deformetar Dio za mjerenje
deformacije
421

( )

x
z
dx dy a v
=
+ + +
2
2 2
;
( )

x
z
dx dy a v
=
+ + +
2
2 2
;

z z x y
E v v = + +
gdje je:
dx, dy - promjena prenika otvora usljed napona, u pravcu osa
x i y.
= + + +
|
\
|
.
|
C
FE
C
l
h
l
h
cl
h
c
l
c
2 2
5
6
6 17
3
11 42
6
1 76
3
2
3
2 , , ,

= + + + + +
|
\
|
.
|
C
FE
l
c
h c
l
h
l
h
cl
2 2
2 8 6
3
2
36 3 2 6
,

z
t
t
=

t - promjena debljine prstena,
( )
| |
l c
h h
c c n
=
|
\
|
.
|
2
ln

- poasonov koeficijent
F - povrina poprenog presjeka prstena
E - mod
Deformometar je predstavljen indikatorom unutranjosti 1 tipa N I (slika
13.36.). Po njegovom tijelu pomjera se specijalni kliza 5 sa tri jezgra
jednake duine, koji imaju zavretke izraene u obliku konusa. Kroz tijelo 2,
burgijom 9 mm probuena su udubljenja 3. Pomou tih udubljenja i
zavrtnja 4, specijalni kliza 5 se fiksira u odreenom poloaju na tijelo, sa
konusima na fiksnoj dubini. Ureaj je satnog tipa 1 IGM sa vrijednostima
podioka od 0,001 mm. Deformo - metar na odreenoj dubini, mjeri prenike
u dva uzajamno okomita pravca do x i do y. Istovremeno pomou
specijalnog klizaa (slika 13.37.) mjeri se debljina materijala. Zatim se iz
zavara upljom burgijom ree cilindrini stub metala osom koja se poklapa
sa osom baze otvora. Prenik stupca je c = 5d. Poslije buenja upljom
burgijom lijeba po dubini Z (slika 13.38.) ponovo se mjeri debljina
materijala, po razlici prije i poslije buenja isjeka odreuje se deformacija:
422
z
t t
t
1
1 0
0
=

Na isti nain se odreuje promjena debljine materijala poslije buenja
lijeba na dubinu Z
2
(
Z2
) i tako sve do potpunog isjeka stubca. Zatim se
stubac progura (slika 13.38.) i do visine t i odrede prenici d
ix
i d
iy
na tom
rastojanju od povrine. Odreujemo izmjenu prenika :
d
ix
= d
ix
+ d
ox
,
d
iy
= d
iy
- d
oy
Dobijeno znaenje d
.
ix
, d
iy
,
z
su suprotnih predznaka i pretpostavlja - jui
(hipoteza) da su naponi ravnomjerno rasporeeni po visini stupca,
izraunava - mo napon u svakom sloju na dubini materijala.

Slika 13.39.
Shema zaostalih napona po debljini sloja

Na slici 13.39. prikazan je raspored zaostalih napona u zavaru po debljini pri zavarivanju

Odreivanje napona nerazarajuom magnetnoelektrinom metodom

Ako pri provoenju eksperimentalnih radova razaranje moe biti dopute -
no, to se pri odreivanju napona u realnim zavarenim konstrukcijama
razaranje ne doputa. Zato se u posljednje vrijeme koristi ova nerazarajua
metoda. Poznato je da se pod dejstvom mehanikog napona znaajno
mijenja svojstvo feromagnetnog materijala. To se objanjava time da se pod
dejstvom napona deformie reetka i atomi se pomijeraju u datom poloaju,
tako da se mijenja i karakter magnetnog uzajamnog dejstva izmeu atoma
kristala. Odnosno, mijenja se ili magnetna prodornost u ili indukcija B.
Slika 13.38.
Shema naprezanja
mjernog stupca
423
Veza izmeu izmjena magneta prodornosti u i djelovanja napona
moe se opisati izrazom :
u
u
u
0
0 0
1
=
gdje je:
u - je odnos izmjena magne
u
o
- poetna magnetsk
o
- koeficijent magnet

Slika 13.40.
Zavisnost promjena magnetinosti u odnosu od mehanikih napona
Na slici 13.40. prikazana je zavisnost koja ima nelinearan karakter.
Odnosno, pri > 20 MPa, ta zavisnost je praktiki linija u dijelu elastine
deformacije metala. Pri emu e maksimalna promjena magnetne
pronicljivosti imati mjesto po pravcu dejstva glavnih napona. U sluaju
napona na istezanje magnetna pronicljivost narasta, a u sluaju naprezanja
na tlak opada.
Takvim nainom, izmjerivi promjenu magnetne pronicljivosti u rezultatu
stanja napona, koristei grafikon
u
= f() moemo odrediti veliinu stanja
napona kod tijela. Zadatak odreivanja napona svodi se prema mjerenju
promjene magnetne pronicljivosti i koritenje izraenog grafikona
u
=f()
za dati feromagnetni materijal. Za mjerenje promjene magnetne
pronicljivosti koriste se razliite kon - strukcije magnetno elektrinih
ureaja. U praksi se primjenjuju konstrukcije etvo- ropolarnih
magnetinih ureaja. A. Mehanov i dr. Datik napravili su diferencijalni
deformometar transformatorskog tipa, prvobitni namotaj i induktorski
namotaji razmjeteni su pod uglom 90
0
jedni prema drugom (slika 13.41.).

424

Slika 13.41.
Shema etveropolarnog magnetnog ureaja

Na povrini ispitanog metala obrazuje se magnetni most (slika 13.41.)
vunog sektora. Za naponsko stanje metala magnetno suprostavljanje u
susjednom vunom sektoru biti e jednaka :
R C R
u u
+
gdje je:
Ru - magnetno suprostavljanje dijela be
Ru - poveanje odnosa u rezultatu dejstva elast
Ukoliko su Ru u uzajamno normalnom pravcu na ravni to proizvode
debalans magnetnog mosta.Porast i u rezultatu debalansa magnetnog mosta
EDC u indikatorskom namotaju e odgovarati elastinom naponu. Tako
dobijeni signal u vidu EDC na induktorskom omotau ide na ulaz
elektronskog pojaivaa. Pojaani signal je elektrina veliina, zato za izbor
odgovarajuih elastinih napona tom signalu su potrebni posebni pribori.
Optereenje se postie stupnjevito, na posebne naine sa istovremenim
prikazom rezultata napona i elektrinog pojaivaa.
Modeli se pripremaju iz materijala proizvoda, oni se podvrgavaju kontroli
nivoa elastinih napona.
13.7. INENJERSKI POSTUPAK RAUNSKOG ODREIVANJA
DEFORMACIJA I NAPONA PRI ZAVARIVANJU

13.7.1. Postupak raunskog odreivanja deformacija i napona pri
zavarivanju

Metal gubi svoja elastina svojstva zbog visokih temperatura u toku procesa
zavarivanja. Zbog toga granica razvlaenja pada na nulu ( slika 13.42. i slika
13.43. )

425

Zavisnost
u
(granice razvlaenja) Dijagram za idealan elastino-
plastini
za nisko ug ljini elik ma terijal pri ra znim
temperaturama
1) stvarna zavisnost; 2) uproena zavisnost.

Pri odreivanju konanih deformacija pri zavarivanju (poslije hlaenja),
potrebno je odrediti zbir ostatnih plastinih deformacija skraenja
A
. Na
slici 13.44. prikazana je shema odreivanja
A
pri sueljenom zavarivanju
dva lima beskonanih dimenzija. Na osnovu hipoteze ravnih presjeka,
smatra se da je jedi - nina stvarna deformacija uzdunih vlakana u
sluaju sueljenog zavarivanja dva lima jednaka nuli. Zbog toga se prava
poklapa sa y-osom (slika 13.44.). U ovom sluaju, umjesto jedininih
toplinskih deformacija u pojedinim momentima vre - mena, dovoljno je
poznavati promjenu maksimalnih jedininih toplinskih deformacija
max
T
q
c v d y
q
c d y
z
p
max
, , =

=

0 242 0 242

po
irini poprenog presjeka.
Ukoliko pretpostavimo da nema odvoenja topline u okolnu sredinu, jed -
nadba maksimalnih temperatura za linijski brzopokretni izvor topline u
tankoj ploi imae slijedei oblik (prema N. N. Rikalinu ) :

gdje je:
q
p
- pogonska energija izvora to
y - rastojanje od ose ava do uzdunog vlakna u kome se odreuje
maksimalna temperatura, u m ;
d - debljina ploe, u m ;
c - zapreminski toplinski kapaci
426

Na osnovu prethodnog moe se maksimalna jedinina toplina deformacija
pri sueljenom zavarivanju dvije tanke ploe izraziti na slijedei nain:

max max
, = =

T
q
c d y
p
0 242
Za dati materijal, debljinu lima i reim zavarivanja, jednadba maksimal -
nih toplinskih deformacija max predstavljae hiperbolu (slika 13.44.a).
Ako je = 0 (kao na slici 13.44.a.), plastina deformacija skraenja
pp
ly
za
neko vlakno y (kod koga je
max
>
v

pply y vy
=
max
) pri zagrijavnaju e iznositi (prema N.O.
Okerblomu).

Na slici 13.44.a. prikazani su dijagrami deformacija, koje bi nastale u
pojedinim vlaknima pri zagrijavanju. Vlakna koja su pri zagrijavanju
pretrpjela plastinu deformaciju skraenja, pri hlaenju bi se morala
skratiti prema krivoj
pp
ly
(slika 13.44.b.). Ovo bi se dogodilo samo u
sluaju ako pojedina vlakna materijala ne bi bila meusobno povezana.
Meutim, pri hlaenju e navedeno skraenje sprijeiti vlakna koja nisu
pretrpjela plastinu deformaciju. Zbog toga e se u vlaknima, kod kojih
veliina plastine deformacije
pp
ly
prelazi vrijednost elastine deformacije
v
, pojaviti plastina deformacija izduenja y
pl
. irina zone plastine
deformacije izduenja u svakom limu iznosi y
pl
.
Zbir ostatnih plastinih deformacija skraenja
A
A ABCD ppl
A d A d = =
2
poslije potpunog
hlaenja zavarenih limova bie jednak :

Slika 13.44.
Shema odreivanja ostatnih
plastinih deformacija skraenja
a - pri zagrijavanju u toku procesa
zavarivanja
b - poslije zavarivanja i potpunog hlaenja
427
Znak minus oznaava da su se vlakna skratila. Povrina A
p pl
A A y d
ppl ABCD
= =
2 2
1
2
max
max
max
je sa slike
13.44.b. preneena na sliku 13.44. a. i oznaena crtkanom linijom. Tada
emo na osnovu slike 13.44.a. imati:

Ako se vrijednost za y iz zamijeni u Ap, tada emo dobiti slijedee:
A
q
c d
d
q
c d
d
q
c d
q
c d
ppl
p p p p
v
v
=

=

=

=

2 0 242 0 484 0 484 2 0 335
1
2
2
, , , ln ,
max
max
max
max
max
max

Zamjenom A
p pl
i
A
A ppl
p
A d
q
c
= =

0,335
dobija se slijedei izraz:
[ m
2
u
A p
q =
]
On se moe napisati u slijedeem opem obliku:

gdje je:
u

0 335 ,
c
[ m
3
/ J ]
Koeficijent u je konstanta materijala, koja je odreena njegovim toplinsko
fizikalnim karakteristikama. Na osnovu
A
proizilazi da zbir ostatnih
plastinih deformacija skreenja
A
u

=

0 335 0 845 10
12
, ,
c
zavisi samo od reima zavarivanja i
toplinsko fizikal - nih karakteristika materijala.
Za konstrukcije iz niskougljinog i niskolegiranih elika, prethodne formu-
le imae slijedei oblik:
[ m
3
u
A p
q = =

0 845 10
12
,
/ J ]
m
T
A
p p
A
q
A
q
A
= = =
u
1
0 845 10
1
12
,
2

C
y
I
q
y
I
q
y
I
z
A p
z
p
z
=

=

=

u 0 845 10
12
, [ 1 / m ]
Za konstrukcije iz austenitnih Cr - Ni elika:
( ) u =

1 26 1 40 10
12
, , [ m
3
/ J ]
Za konstrukcije iz aluminijuma:
428
u =

3 3 10
12
, [ m
3
/ J ]
13.7.2. Odreivanje povrine plastine deformacije
Na slici 13.45. prikazana je povrina plastine zone A
v

na kojoj su ostatne
deformacije izduenja jednake granici razvlaenja.

Povrinu A
v
(slika 13.45.) moemo odrediti ako stvarni dijagram ostatnih
plastinih deformacija A
ABCD
zamijenimo sa pravougaonikom iste povrine
A
ABCD
. Tada emo imati slijedee (poto i
v
( )
A v v
A =

imaju razliite predznake):

gdje je:
- jedinina stvarna uzduna deformacija;
v
- elastina deformacija, koja odgovara granici ra
Iz gornjeg izraza dobijamo izraz za povrinu A
v
A
v
A
v
=

:

Slika 13.45.
Odreivanje povrine
plastine deformacije A
v

429
Slika 13.46.
Poloaj povrine Av kod nekih oblika zavarenih spojeva
Ukoliko se povrina utjecaja ava ne poklapa ni sa jednom glavnom osom
inercije (slika 13.46.), tada se jedinina stvarna uzduna deformacija
vlakna u centru ava moe odrediti slijedeim izrazom:
= + +
T z z y y
C y C y
gdje je:
y'
z
i y'
y
T
A
A
=

- rastojanje osa zz i yy d
Dalje emo jo imati slijedee :
; C
y
I
z A
z
z
=

; C
y
I
y A
y
y
=

gdje je:
A - povrina poprenog presjeka zavaren
I
z
i I
y
( ) ( )
= +

+

A
z
z
y
y
A
y
I
y
I
1
2
2
- glavni mom
Ukoliko zamijenimo gornji izraz u prethodni dobiemo slijedee :

A zatim, zamjenom dalje dobiemo izraz za A
v
( ) ( ) ( ) ( )
A
A
y
I
y
I A
y
I
y
I
v
A
A
z
z
y
y
v
z
z
y
y
v
A
=
|
\
|
.
| +

=
|
\
|
.
| +

|
\
|
.
|
|
1
1
1
2
2
2
2
:

Sreivanjem ovog izraza dobie se :
( )
( )
( )
A
A
y
I
y
I
q
v
z
z
y
y
v
p
=
|
\
|
.
| +

1
1
2
2
u
[ m
2
]
Za niskougljine i niskolegirane elike i q
p
/A < 600 J/cm
3
, imati emo :
430
( )
( )
A
A
y
I
y
I q
v
z
z
y
y p
=
|
\
|
.
| +

+

1
1 14 2 10
2
2
8
,
[ m
2
v
=

12 10
4
]
gdje je:
; =
u
v
14 2 10
8
, [ J / m
3
] ; q
p
( )
A
A
y
I q
v
z
z p
=
|
\
|
.
| +

+

1
1 14 2 10
2
8
,
u J / m
Ukoliko se av poklapa sa jednom od glavnih osa inercije (slika 13.46.b.)
tada e imati slijedei oblik :
[ m
2
A
A q
v
p
=
|
\
|
.
| +

1
1 14 2 10
8
,
]
Za avove kao na slici 13.46.c.:
[ m
2
]
Za austenitne Cr - Ni elike i q
p
/A < 600 J/cm
3
v
=

131 10
4
,
:
; ( ) =
u
v
10 8 9 35 10
8
, , [ J / m
3
]
Za aluminij i q
p
/A<400 J/cm
3
v
=

22 7 10
4
,
:
; =
u
v
6 88 10
8
, [ J / m
3
]
Ako je poznata povrina A
v
, mogue je odrediti irinu plastine zone b
v
b
A
d
v
v
=

prema slijedeem izrazu :

gdje je :
d - zbir debljina zavarivanog elementa po kojima se odv
procesu zavarivanja, u m.
Na osnovu gornjeg irina b
v
za zavarene spojeve na slici 13.46.a i c. bie
jednaka :
431
b
A
d d
v
v
=
+
1 2

Za T - spoj na slici 13.46.b :
b
A
d d
v
v
p r
=
+ 2

13.7.3. Raunsko odreivanje opih deformacija pri zavarivanju

Odreivanje deformacija elemenata zavarenih sa jedne strane uzdunim
avovima. Na slici 13.47. prikazan je zavareni element sa kutnim avom
po itavoj njegovoj duini.

Slika 13.47.
Odreivanje opih deformacija

Odreivanje apsolutnog uzdunog skraenja elementa na neutralnoj osi vri
se na slijedei nain (slika 13.47.b.) (prema N.O. Okerblomu):
l dx l
p T T
l
= =
0

Na osnovu Morove analogije, ugib f zavarenog elementa u presjeku na
rastojanju x od njegovog kraja (slika 13.47.c.) moe se odrediti ako se
dijagram krivine C posmatra kao fiktivno optereenje fiktivne grede:
432
( )
f
C l
x
C x C x
l x
x
=

=

2 2 2
2

Ugib f u sredini elementa (za x = l /2) bie jednak:
f
C l
=

2
8

Na slici 13.48. prikazan je ugib f zavarene grede sa slike 13.47.

Slika 13.48.
Ugib f zavarene grede

Na slici 13.49. prikazan je presjek grede sa vie jednostranih kutnih
avova.

Slika 13.49.
Popreni presjek grede sa jednostranim kutnim avovima
(prikazan u fazama izrade)

Kod priblinog odreivanja opih deformacija pri zavarivanju, utjecaj po -
etnog naponskog stanja stvorenog ranije izvedenim avovima moe se
zanemariti.
Ukoliko se dijelovi zavarivanog elementa prethodno meusobno spoje
kratkim avovima, ope deformacije pri zavarivanju se odreuju za
geometrijske karakteristike ukupnog presjeka tog elementa. Tada se krivina
C odreuje prema slijedeem izrazu :
C
y q
I
z p
z
=

u
433
gdje je:
u - koeficijent, odreen prema prethodnom proraunu,
y'
z
q
p
- zbir proizvoda pogonskih energija pojedinih avov
tih avova od glavnih osa, u J;
I
z
- moment inercije poprenog presjeka zavareno
odnosu na glavne ose, u ( m
4
C q
y
I
p
z
z
=

u
).
Ukoliko su avovi istih dimenzija, tada emo imati :

Jedinina stvarna deformacija
T
T
p
q
A
=
u
bie jednaka:

gdje je:
q
p
T p
q
n
A
= u
- zbir pogonskih energija svih av
A - povrina poprenog presjeka elem
Ukoliko su dimenzije svih avova jednake, tada emo imati slijedee :

gdje je:
n - broj jednostranih kutnih avova na popren
zavarenog elementa.
Ukoliko se montaa i zavarivanje izvode u fazama (na primjer, kao na slici
13.49. a i b.), tada se krivina C gotovog elementa odreuje kao zbir
vrijednosti krivina izraunatih posebno za svaku fazu izrade. Jedinina
stvarna deformacija
T
na neutralnoj osi gotovog elementa odreuje se tako
to se za svaku fazu izrade izrauna deformacija elementa na toj osi i zatim
te deformacije saberu.
Poetno naponsko stanje, pri zavarivanju T - spojeva sa dva kutna ava,
uzima se u obzir kada je q
p
/A dovoljno veliko i to za elemente sa relativno
malom krutou. Ukoliko su zavareni elementi kruti, poetno naponsko
stanje se ne mora uzeti u obzir, jer su deformacije male.

13.7.4. Raunsko odreivanje lokalnih deformacija pri zavarivanju

Oblici lokalnih deformacija pri zavarivanju. Na slici 13.50. prikazani su
karakteristini oblici lokalnih deformacija pri zavarivanju.

434

Slika 13.50.
Oblici lokalnih deformacija pri zavarivanju
Pri navarivanju na povrinu lima (slika 13.50.a.) i sueljenom zavarivanju
dva lima (slika 13.50.b.) dolazi do savijanja na liniji ava za kut . Ovakvu
deformaciju nazivamo kutna deformacija. Ukoliko se limovi male duine a
velike irine sueljeno zavare po duini (slika 13.50.c.), doi e do njihovog
deformiranja usljed kutne deformacije i sopstvene teine. Pri zavarivanju T
- spojeva (slika 13.50.d.) doi e do savijanja pojasa za kut .
Na slici 13.50.e. prikazano je zavarivanje rebara za lim, to dovodi do
pojave savijanja za kut na svakom rebru. Na slici 13.50. f. prikazan je
element na kome je dolo do pojave izboina i udubina, a na slici 13.50.g.
element na ijim je krajevima dolo do pojave talasnosti.

13.7.5. Odreivanje kutnih deformacija pri navarivanju na povrinu
lima

Na slici 13.51. prikazana je shema nastajanja kutne deformacije poprenog
presjeka lima pri navarivanju na njegovu povrinu.

Slika 13.51.
Shema nastajanja kutnih deformacija pri navarivanju na povrinu lima
435

Nastajanje kutne deformacije pri navarivanju na povrinu lima odvija se u
nekoliko faza. Na limu se u procesu zagrijavanja pojavljuje izboina na
strani ava (slika 13.51.a), dok u toku hlaenja nastaju deformacije
prikazane na slici 13.51.b. Poslije potpunog hlaenja, na strani ava se
pojavljuje udubljenje (slika 13.51.c.).
Kutna deformacija bitno zavisi od duine navarenog lima (slika 13.52.).
Poslije izvjesne duine lima, kutna deformacija dostie granino stanje i vie
ne zavisi od duine lima. Pored duine lima, na kutnu deformaciju utjee
reim zavarivanja i oblik zavarenog spoja. Na slici 13.53. prikazana je
zavisnost ostatnih kutnih deformacija od specifine pogonske energije
q
p
/d
2
i brzine zavarivanja v
z
pri automatskom navarivanju pod prakom na
lim iz niskougljinog elika. Duine lima su vee od granine vrijednosti, pa
ne utjeu na kutnu deformaciju . Ukoliko se odabere odgovarajui reim
zavarivanja, pomou dijagrama na slici 13.53. mogu se odrediti minimalne
vrijednosti ostatne kutnih deformacije u sluaju navarivanja na povrinu
lima, sueljenog zavarivanja dva lima i zavarivanja T - spojeva.

Slika 13.52.
Zavisnost kutne deformacije od duine lima

Slika 13.53.
Zavisnost ostatnih kutnih deformacija od specifine pogonske energije
q
p
/d
2
i brzine zavarivanja v
Pri sueljenom zavarivanju dva lima, kutne deformacije se odreuju prema
slici 13.53. (kao u sluaju navarivanja na povrinu lima). Pri sueljenom
zavariva - nju dva lima sa jedne strane (slika 13.54.a.), kutna deformacija je
z

Odreivanje kutnih deformacija pri sueljenom zavarivanju dva lima
436
odreena veliinom kuta za h
u
. Pri sueljenom zavarivanju dva lima sa
obje strane (slika 13.54.b. i c.), kutne deformacije nisu jednake ak i u
sluaju kada su reimi zavarivanja oba zavara jednaki. Kutna deformacija
1
od zavara 1 zavisi od dubi - ne uvara h
u1
, dok kutna deformacija
2
od
zavara 2 zavisi od debljine lima d. Zbog toga
1
2
= +
1 2
, pa ostatna kutna
deformacija za av zavaren sa obje strane bie jednaka zbiru kutnih
deformacija oba zavara (uzevi u obzir njihove predznake):
(rad)
Kod vieprolaznih ili vieslojnih avova (slika 13.54.d.), ostatna kutna
deformacija je jednaka zbiru kutnih deformacija svakog prolaza, odnosno
sloja :
=
=
i
i
n
1
(rad)
gdje je:
i
- kutna deformacija i - tog prolaza, odnosno sloja, odreena za deblj
Do najveih ostatnih kutnih deformacija dolazi pri izvoenju

Slika 13.54.
Shema odreivanja ostatnih kutnih deformacija pri zavarivanju sueljnih
spojeva

U tom pogledu su X - avovi mnogo povoljniji.
Pri sueljnom zavarivanju uskih limova, doi e do meusobnog zaokreta -
nja limova za kut (slika 13.55.a.). Pri tome e se kraj zaokrenutog lima
podii za slijedeu veliinu :

437
Slika 13.55.
Ostatne kutne deformacije sueljeno zavarenih limova
a - uski limovi ;
b - iroki limovi;
c - zavisnost b
i f
max
f b
k
=
od pri zavarivanju
irokih limova.

[ m ]
gdje je:
- kutna defor
Ugib f na sredini zavarenih limova (slika 13.55.a.) bie jednak :
f
b
=

2
[ m ]
Prema tome, deformacije zavarenih limova se poveavaju sa porastom kuta
i irine limova b. Pri sueljnom zavarivanju irokih limova, deformacije e
dobiti oblik prema slici 13.55.b. zbog utjecaja sopstvene teine zavarenih
limova. Za iroke limove iz niskougljinog elika, na slici 13.55.c. prikazana
je zavisnost b
i f
max
od kuta . Iz slike 13.55.c. se vidi da b
i f
max
rastu sa
porastom deblji - ne zavarenih limova. Zavisnost prikazana na slici 13.55.c.
vai u sluaju limova koji slobodno lee na podlozi (tj. nisu uklijeteni sa
svojim bonim ivicama).

13.7.6. Odreivanje kutnih deformacija pri zavarivanju T - spojeva

Na slici 13.56. prikazana je shema odreivanja ostatnih kutnih deformacija
pri zavarivanju T-spojeva. Ostatna kutna deformacija nastala pri
zavarivanju T-spojeva sastoji se iz deforamacije zaokretanja pojasa kao
vrste cjeline za kut
1
zbog poprenog skraenja ava (slika 13.56.a.) i
deformacije savijanja za kut
1
zbog topljenja osnovnog materijala pojasa
(slika 13.56.b.). Deformacija nastala topljenjem osnovnog materijala rebra
se zanemaruje.

Slika 13.56.
Shema odreivanja ostatnih kutnih deformacija kod T - spojeva

Pri izvoenju kutnog ava sa jedne strane T-spoja (slika 13.57.a.), kut
zaokreta lijeve polovine pojasa bie jednak:

11 1
= [ rad ]
438
Kut zaokreta desne polovine pojasa bie jednak (sa
1

21 1 1
=
oznaen je kutem
savijanja pojasa):
[ rad ]

Slika 13.57.
Shema rasporeda kuteva pri deformacijama kod T - spojeva

Pri naizmjeninom zavarivanju T-spoja sa dva kutna ava (slika 13.57.b.),
kut zaokreta lijeve strane pojasa bie jednak:
( )

1 1 2
1
2 2
2
,
= +

Kut zaokreta desne strane pojasa bie jednak:
( )

2 1 2
1 1 2
2 2
2
,
= +

Kut savijanja pojasa (poslije izvoenja oba kutna ava) bie jednak :
( ) ( )

1 2
1 1 2 2 1 2
1 2 ,
, ,
= = +
Kutovi
1
i
2
mogu se odrediti prema slici 13.53. Odreivanje kutova
1
i
2
q
d
d d
q
p
p
p r
p
p
=
+

2
2
se izvodi prema pogonskoj energiji koja se troi na pojas :
[ J / m ]
gdje je:
d
p
i d
r
1 2
0 1 0 1
,
, , =
|
\
|
.
|
|
k
d
p
- debljina pojasa i
Pri zavarivanju T - spojeva sa dva kutna ava, kut savijanja pojasa moe se
priblino odrediti prema slijedeem izrazu :
[ rad ]
gdje je :
k - kateta kutnih a
439
Na slici 13.58. prikazani su karakteristini sluajevi pojave ostatnih kutnih
deformacija pri zavarivanju konstrukcija.

Slika 13.58.
Ostatne kutne deformacije
a - pri zavarivanju I - nosaa ; b- pri zavarivanju profila za ravnu sekciju

Pri zavarivanju profila za ravnu sekciju ( slika 13.58.b. ), doi e do
zaokretanja profila za kut i savijanja lima u podruju kutnog ava za kut
.
Ukoliko usvojimo da je kutna deformacija podjednako razmjetena na
obje strane lima oko ojaanja i da se svaki dio sekcije irine t ponaa kao
greda koja lei na dva oslonca a optereena je momentima savijanja, tada e
(zbog zaokreta oslonca grede za kut /2) na sredini grede doi do pojave
ugiba f :
f
t
=

8
[ m ]
Ugib f e biti utoliko vei ukoliko je vei razmak t izmeu profila i ukoliko je
vea kutna deformacija .

13.8. ODREIVANJE DEFORMACIJA ZAVARENIH OKVIRA

Okvir predstavlja sistem greda, koje su meusobno povezane
vornim limovima (slika 13.59.). Oko okvira se nalaze limovi (plat) spojeni
na kutovima okvira uzdunim avovima. Na slici 13.59. prikazane grede su T
- profili, koji su zavareni svojim vertikalnim krakom za okolni lim, to
izaziva ugib grede.

440

Slika 13.59.
Tipian primjer zavarenog okvira ;
1 - lim (plat) ;
2 - uzduna greda ;
3 - poprena greda ;
4 - vorni lim.

Proraun deformacija se vri prema ( Kastiljanovu teoremu ) , gdje
se polazi od prorauna momenta :
za x = 0 :
M M
1
2
2
2
4 3
=
+
+ +

M M
2
2
2 3
4 3
=
+
+ +

Za x = l :
M M
2
2
4 3
=
+ +

M M
3
2
4 3
=
+ +

441

Slika 13.60.
Raunska shema odreivanja opih deformacija zavarenog okvira
gdje je :
=

I l
I L
1
2
- karakteristika krutosti okvira.
Dijagram momenata poslije izvoenja avova na obje uzdune grede
prikazan je na slici 13.60.e, dok je linija ugiba cijelog okvira prikazana
crtkanom linijom.
Ugib svake uzdune grede bie jednak :
f
M L
E I
f
ukuzd sl
=
+

=
+

1 8 1
2
1

Ugib poprenih greda usljed izvoenja avova na obje uzdune grede bie
jednak :
f
M l
E I
M l
E I
I L
I L
a
f
l
L
f
l
pop sl ukuzd
=
+

=
+

=
+
=
1
1 8
1
1 8 1
1
2
2
2
2
1
2
1
2

Ukoliko se potpuno zavaren okvir rastavi na montanim avovima na
poprenim gredama, to e deformacija uzdune grede biti jednaka
deformaciji slobodno leee grede :
f
M L
E I
C L
sl
=

=

2
1
2
2 8

Pri tome e se krajevi uzdunih greda zaokrenuti za slijedei kut :
442
sl
M L
E I
C L
=

=

2 2
1

Rastavljanje okvira e poveati ugib uzdune grede za slijedei iznos :
f f f f f
rast sl ukuzd sl sl
= =
+
|
\
|
.
| =
+
1
1
1
1

Iz izraza proizilazi da e ugib uzdune grede f
rast
f C
l
=
2
8
biti vei ukoliko je vea
krutost okvira. Ovo treba imati u vidu kada se okviri izrauju iz montanih
jedinica.
Redoslijed izvoenja avova utie na naponsko stanje i deformaciju zavarenog
elementa. U nekim sluajevima moe se zanemariti poetno naponsko stanje
nastalo kao posljedica prethodno izvedenih avova,to pojednostavljuje
proraune za odreivanje ostatnih deformacija pri zavarivanju.
Za praksu je korisno utvrditi kolika je dozvoljena veliina deformacije do
koje se ne mora uzimati u obzir poetno naponsko stanje, odnosno smatra se
da redoslijed izvoenja avova bitno ne utie na deformaciju zavarenog
elementa. Najvaniji je sluaj savijanja elementa poto se mijenjanjem
redoslijeda izvoenja avova moe najvie na to utjecati.
Ugib f u sredini elementa bie jednak :

gdje je:
C q
y
I
p
z
z
=

u
Ukoliko se na elementu izvede jedan uzduni av, tada emo imati:
f q
y
I
l
p
z
z
=

u
2
8

odnosno:
f
l
q
y
I
l
p
z
z
=

u
8

Ako usvojimo (kao tehniku normu) da je f / l = 1 / 750, tada pogonska
energija ne smije prei slijedeu veliinu (pri zavarivanju niskougljinog i
niskolegiranog elika) :
q
I
y l
p
z
z
<

12623 10
6
[ J / m ]
Pri navarivanju na traku, doi e do pojave deformacije prema slici 13.61.
443

Slika 13.61.
Shema deformacije trake

Ukoliko se navarivanje izvodi samo u jednom smjeru, traka e se deformisati
po krivoj 3-2-1-0-1-2-3 (slika 13.61.b). Zbog toga, navarivanje treba
izvoditi u smjeru kako je to prikazano na slici 13.61.a, pa e se traka
deformirati prema krivoj 5-4-1-0-1-4-5 (slika13.61.b).
Razliit redoslijed izvoenja montanih avova I - nosaa moe bitno utjecati
na njihovu izdrljivost pri naizmjeninom optereenju zbog pojave
reaktivnih napona izazvanih uklijetenjem dijelova nosaa.

13.9. SVOENJE NAPONA I DEFORMACIJA U DOPUTENE GRANICE

Mjerenje deformacija horizontalnog spoja mogue je vriti
tenzometrijskim trakama kao na slici 13.62 i 13.63.

Slika 13.62.
Prikaz horizontalnog sastava kuita u presjeku sa pozicijom mjernih traka

444

Slika 13.63.
Prikaz horizontalnog sastava kuita u drugom presjeku sa pozicijom mjernih
traka

Mjerenje i svoenje naponskog stanja na konstrukciji

Prilikom postavljanja gornje polovine na donju polovinu kuita kompre -
sora, prilo se mjerenju naponskog stanja nastalog usljed eliminiranja
horizontalnih deformacija.
Prilikom mjerenja koritene su tenzometarske trake koje su vezane za
mjerni instrument naponskog stanja, proizvodnje HEWLETT PACKARD.
Od izmjerenih pomjeranja konstrukcije daljnjim preraunavanjem
uzimajui u obzir modul elastinosti SL26 dobijena su naponska stanja na
odreenim lokalitetima konstrukcije, te prikazana dijagramom na slici
13.64. Na ovoj slici je vidljivo razliitim zatezanjem vijaka svode se naponi u
zavarenim spojevima (konstrukciji) u doputene granice.

Slika 13.64.
Cirkularni naponi u takama kuita na lijevoj strani horizontalnog
sastava (zadnja strana) nastalih pojedinanih zatezanja vijaka

14. PRORAUN ZAVARENIH SPOJEVA

14.1. PRIKAZIVANJE AVOVA SPOJEVA

445
Da bi crtei zavarenih konstrukcija bili to jasniji, uvedene su oznake za
prikazivanje avova. U tabeli 14.1. navedene su oznake za prikazivanje
avova na crteima, dok su u tabeli 14.2. primjeri prikazivanja avova koji
se najee koriste. U lijevoj koloni tabele 14.2. navedeni su primjeri
potpunog a u desnoj koloni uproenog prikazivanja avova na crteima.
Tabela 14.1. ( DIN 8563 )

Tabela 14.2.
446

Orjentacioni podaci za odreene vrste oblika ava za potronju
dodatnih materijala dati su u tabeli 14.3.
Tabela 14.3. Orijentacioni podaci za masu ljebova
447

k = korijeni zavar
p = popuna
A = povrina poprenog presjeka ava

Tabela 14.3. (Nastavak) Orijentacioni podaci za masu ljebova
448

14.2. RASPODJELA NAPONA U AVOVIMA

Kod avova sueljenih spojeva dolazi do najmanjeg skretanja linija sila.
Zbog toga je kod takvih avova najmanja koncentracija napona.
Na slici 14.1. prikazani su naponi u jednom V - avu dobijeni eksperimen -
talnim putem. Ukoliko se nadvienja lica i nalija ava uklone, nee biti
skretanja linija sila, pa prema tome ni pojave koncentracije napona.
449

Slika 14.1.
Raspodjela napona u V - avu

Na slici 14.2. prikazana je raspodjela napona u sueljenim kutnim avovima
kod kojih je kut = 45
0
. Ovdje su naponi odreeni pomou teorije
elastinosti u polarnim koordinatama. Iz slike 14.2. proizilazi da najveu
vrijednost ima normalni napon
r
u takama na radijusu =45
0
i =0
0
.
Navedene vrijed - nosti napona u sueljenim kutnim avovima vae samo u
sluaju kada je <
v
.

Slika 14.2.
Raspodjela napona u sueljenim kutnim avovima pri = 45
0

Sa poveanjem kuta iznad 45
0
naponi se smanjuju, pa to predstavlja
podesan nain za smanjivanje koncentracije napona.
Na slici 14.3. prikazan je utjecaj oblika poprenog presjeka sueljenog
kutnog ava na veliinu najveeg napona dobijenog eksperimentalnim
putem.

Slika 14.3.
450
Utjecaj oblika poprenog presjeka sueljenog kutnog ava
na veliinu najveeg napona
Raspodjela napona kod bonih kutnih avova prikazana je na slici 14.4. Na
veliinu napona utjeu duine bonih kutnih avova i povrine poprenih
presjeka spojenih traka.

Slika 14.4.
Raspodjela napona kod dugakih bonih kutnih avova
sa kojima su spojene uske trake
a - pri A
1
= A
2
; b

Na slici 14.5. prikazana je raspodjela napona u podvezici kod kratkih
obinih kutnih avova koji spajaju iroke trake.

Slika 14.5.
Raspodjela napona u podvezici kod kratkih bonih kutnih avova

Kod takastog zavarivanja dolazi do pojave koncentracije napona zbog
zgunjavanja linija sila u podruju zavarene take. Utvreno je da
koncentracija napona raste sa porastom odnosa t/d
T
(t = ratojanje izmeu
zavarenih taaka; d
T
= prenik zavarene take).
Raspodjela napona prikazana na slici 14.6. vai samo u elastinom
podruju.

451

Slika 14.6.
Raspodjela napona kod takasto zavarenih spojeva
a - izgled takasto zavaren
b - raspodjela napona u uzdunom pr
c - raspodjela napona po debljini elementa pored za

Utjecaj koncentracije napona na vrstou zavarenih spojeva pri
statikom
optereenju

Promjenom toka linija sila nastaju promjene konture napregnutog tijela ili
ako se u unutranjosti tijela nalaze neke greke koje naruavaju homogenost
metala (na primjer, plinske pore ili ukljuci troske). Zbog toga, moe se
smatrati da svaka promjena toka linija sila u napregnutom tijelu dovodi do
pojave koncentracije napona. Pojava koncentracije napona uslijed gore
navedenih uzroka naziva se efekat zareza. Lom elemenata poinje na
mjestima gdje se nalaze naponski vrhovi nastali uslijed pojave koncentracije
napona.

14.3. PRORAUN STATIKI OPTEREENIH ZAVARENIH SPOJEVA

Na osnovu dokumenta Meunarodnog instituta za zavarivanje
(MIZ), bie prikazan proraun zavarenih spojeva.

Raunska debljina ava

Za raunsku debljinu ava sueljnih spojeva treba uzeti debljinu osnovnog
materijala. Ukoliko se zavaruju dva lima razliitih debljina, uzima se u obzir
manja debljina lima. Tehnolokim mjerama mora se obezbjediti da poetak i
kraj ava imaju punu debljinu.
452
Za raunsku debljinu kutnih avova treba uzeti visinu ravnokrakog pravo -
kutnog trokuta ucrtanog u popreni presjek ava (slika 14.7.).

Slika 14.7.
Raunska debljina a kutnih avova

Raunska duina ava

Raunskom duinom ava kod sueljenih spojeva smatra se duina na kojoj
je ostvarena puna debljina ava.
Raunskom duinom kutnih avova smatra se duina na kojoj je postignuta
predviena debljina ava a. Ukoliko na poetku i na kraju kutnog ava nije
posti - gnuta potpuna debljina a, tada se od ukupne duine ava odbija iznos
od 2a.

14.3.1. Definiranje napona u kutnim avovima

Na slici 14.8. prikazani su naponi koji djeluju u kutnim avovima.

Slika 14.8.
Naponi u kutnim avovima
a - naponi u mjerodavnoj ravni ava; b - naponi u ravni spoja;
1 - mjerodavna ravan ava; 2 -

Na slici 14.8. znae :
- normalni napon koji djeluje upravno na mjerodavnu ravan ava;
- tangencijalni napon koji djeluje u mjerodavnoj ravni ava upravno na

duinu
ava;
''
- normalni napon koji djeluje u pravcu duine ava;
- tangencijalni napon koji djeluje u mjerodavnoj ravni ava u pravcu

duine
ava;
n - normalni napon koji djeluje upravno na ravan spoja;
t
- tangencijalni napon koji djeluje u ravni spoja upravno na duinu ava;

t,, - tangencijalni napon koji djeluje u ravni spoja u pravcu duine ava;
u
- uporedni (ekvivalentni, idealni) napon;
453
dop

= =
1
2
n
- doputeni napon.
Izmeu napona u ravni spoja i napona u mjerodavnoj ravni ava postoje
slijedei odnosi :

=
1
2
t
,, ,,
= t

14.3.2. Proraun avova sueljenih spojeva

Kvalitetno izvedeni avovi sueljenih spojeva imaju istu vrstou kao i
osnovni materijal, pa se za njih ne vri proraun.
Meutim, ukoliko se iz ma kojih razloga sueljeni spoj rauna,
uporedni napon
u
( )

u dop
k = + + +

2 2 2 2
3
,, ,, ,,
odreuje se prema hipotezi najveeg deformacionog rada
utroenog na promjenu oblika (hipoteza Huber, Mises, Hencky). Za sluaj
dvoosnog naponskog stanja, uporedni napon se odreuje prema slijedeem
izrazu:

Dozvoljeni naponi za avove sueljenih spojeva dobijaju se redukcijom
dozvoljenih napona za osnovni materijal pomou k-brojeva. Ovi k-brojevi
zavise od vrste naprezanja i kvaliteta ava (tabela 14.4.)
Tabela 14.4.
Kvalitet
ava
Vrsta
naprezanja
Vrijednost k-brojeva
N 24 ( RSt-72-2 ) N 36 ( St52-3 )

Specijalnog
kvaliteta
Zatezanje ili
savijanje
Tlak
Smicanje
1,0
1,0
0,6
1,0
1,0
0,6

Kvaliteta I
Zatezanje ili
savijanje
Tlak
Smicanje
0,8
1,0
0,6
0,8
1,0
0,6

Kvaliteta II
Zatezanje ili
savijanje
Tlak
Smicanje
0,72
1,0
0,55
0,65
0,8
0,5

Za odreivanje koeficijenta k u gornjem izrazu mjerodavna je vrsta napre -
zanja koju definiu normalni naponi (zatezanje ili tlak). U sluaju istog
smicanja, koeficijent k treba izabrati isto kao za tlak.
Pri proraunu sueljnih spojeva prema tabeli14.4. nisu uzeti u obzir kako
lokalni vrhovi napona izazvani nainom oblikovanja spoja, tako ni ostatni
naponi nastali kao posljedica zavarivanja.
14.3.3. Proraun kutnih avova
454
Raunska debljina ava a zavisi od postupka zavarivanja sa kojim je kutni
av izveden (slika 14.9.). Zbog vee dubine uvara, kod automatskog
zavarivanja pod prakom raunska debljina ava je vea za 2 mm u odnosu
na runo zavari - vanje obloenom elektrodom.
Izvreni opiti pokazuju da u kutnim avovima postoje vieosna naponska
stanja, da su naponi neravnomjerno rasporeeni po presjeku i po duini
ava i da se u raznim stadijumima optereenja vri pregrupisavanje
naponskih stanja. Zbog toga je taan proraun ovih avova teak.

Slika 14.9.
Raunska debljina a kutnih avova
a - pri runom zavarivanju obloenom elektrodom ;
b - pri automatskom zavarivanju pod prakom
(a = a
izmjereno
+ 2 mm), (a
izm
= a
izmjereno

u
= +

2 2
18 ,
).

Meunarodna organizacija za standardizaciju ISO (International
Standardisation Organisation) usvojila je da se uporedni napon za kutne
avove odreuje prema slijedeim izrazima :

odnosno
( )

u
= + +

2 2 2
18 ,
,,

odnosno
( )

u
= + +
,, ,,
,
2 2 2
18
Naslici 14.10. izvreno je uporeenje nekoliko hipoteza o razaranju mate -
rijala sa rezultatima nekih eksperimenata.

455
Slika 14.10.
Uporeenje nekoliko hipoteza o razaranju materijala sa rezultatima
holandskih eksperimenata
Na slici 14.10. znae :
1. hipoteza najveeg deformacionog rada utroenog na promjenu oblika
(
u
= +
2 2
3 );
2. hipoteza najveeg normalnog napona ( ( ) ( )
u
= + + 2 1 2 4
2 2
);
3. hipoteza prema ISO (
u
= +
2 2
18 , );
4. rezultati holandskih eksperimenata.
Iz slike 14.10. vidi se da se hipoteza, koju je usvojio ISO, najvie pribli - ava
rezultatima holandskih eksperimenata. Zbog toga su nai propisi usvojili tu
hipotezu za proraune kutnih avova.
Prema gore navedenim propisima, duina kutnog ava treba da iznosi
najmanje 50 mm kako bi se takav av mogao smatrati noseim. Takoe je
odree - no da debljina noseeg kutnog ava treba da iznosi najmanje 3 mm
a najvie 0,7 d
min
(d
min
je debljina najtanjeg lima u zavarenom spoju).
Izuzetno d
min
t
F
a l
,, ,,
= =
2
moe biti gornja granica za debljinu kutnog ava. Naime,
ukoliko je debljina kutnog ava vea, utoliko je njegova specifina vrstoa
manja. Zbog toga, pretjerano poveanje debljine kutnog ava nema
nikakvog opravdanja.

14.3.3.1. Aksijalno napregnuti zavareni spojevi

Samo boni kutni avovi. Ukoliko se mjerodavna ravan ava okrene u ravan
dejstva sile F (slika 14.11.), tada emo imati slijedee:

u dop
= = 18 1 34
2
, ,
,, ,,

Gornji izraz moe se napisati i na slijedei nain:

u dop
F
a l
= = =

1 34
0 75 0 75 2
,
, ,
,,
,,

Prema tome, mora biti ispunjen slijedei uslov :
F
a l
dop
0 75 ,

456

Slika 14.11.
Prikaz zavarenog spoja sa bonim kutnim avovima
Samo sueljeni kutni avovi. Ukoliko se mjerodavna ravan ava okrene u
ravan spoja (slika 14.12.), tada emo imati sljedee :
n
F
a l
=
2

= = =
n
F
a l
cos45
1
2
2

u dop
= + =

2 2
18 1 67 , ,
odnosno

u dop
F
a l
F
a l
118
2
1
0 85 2
,
,

Prema tome, mora biti ispunjen slijedei uslov:
F
a l
dop
0 85 ,

Slika 14.12.
Prikaz zavarenog spoja sa sueljenim kutnim avovima

Kombinacija bonih i sueljenih kutnih avova. Kod ovakvih zavarenih
spojeva postoji uzajamni utjecaj izmeu bonih i sueljenih kutnih avova,
koji zavisi od odnosa njihovih duina. Na slici 14.13. prikazan je zavaren
spoj sa dva bona i prednjim sueljenim kutnim avom.

457

Slika 14.13.
Prikaz zavarenog spoja sa dva bona i prednjim sueljenim kutnim avom
Ukoliko je duina bonih kutnih avova vea od 1,5 duine sueljenog ava
(l
2
> 1,5 . l
1
), boni kutni avovi su toliko kruti u odnosu na sueljeni kutni
av da on praktino nee biti napregnut. Zbog toga se proraun u ovom
sluaju vri samo za bone kutne avove. Meutim, ukoliko je duina bonih
kutnih avova istog reda kao duina sueljenog kutnog ava (0,5l
1
< l
2

1,5l
1
F F F
bocni ceoni
= +
1
3
), tada se ukupna sila dijeli tako da su boni kutni avovi potpuno
iskoriteni a sueljeni kutni av iskoriten samo za jednu treinu. Tada emo
imati:

Ukoliko u gornju jednadbu zamijenimo vrijednosti prethodnog prorauna
tada emo imati:
F a l l
dop
= +
|
\
|
.
| 2 0 75
0 85
3
2 1
,
,

Prema tome, mora biti ispunjen slijedei uslov:
( )
F
a l l
dop
15 0 28
2 1
, , +

Na slici 14.14. prikazan je spoj sa dva bona i zadnjim sueljenim kutnim
avom. Ukoliko je 0,5l
3
< l
2
1,5l
3
F F F
bocni ceoni
= +
1
3
, tada e se sila F, zbog velike krutosti
ava 3, dijeliti na slijedei nain :

Zamjenom u gornju jednadbu dobijamo:
F a l l
dop
=

+
|
\
|
.
|
2 0 75
3
0 85
2 3
,
,
Na osnovu toga, mora biti ispunjen slijedei uslov:
( )
F
a l l
dop
+

15 0 85
2 3
, ,

458

Slika 14.14.
Prikaz zavarenog spoja sa dva bona i zadnjim sueljenim kutnim avom
Na slici 14.15. prikazan je zavaren spoj sa dva bona i dva sueljena kutna
ava. Ovaj sluaj se rauna kao zavaren spoj prikazan na slici 14.14. poto
prednji sueljeni kutni av praktino nije napregnut.

Slika 14.15.
Prikaz zavarenog spoja sa dva bona i dva sueljena kutna ava

14.3.3.2. Zavareni spojevi izloeni normalnim i smiuim naponima

Samo uzduni sueljeni kutni avovi. Na slici 14.16. prikazan je zavaren spoj
uzdunim sueljenim kutnim avovima.

Slika 14.16.
Prikaz zavarenog spoja sa dva uzduna sueljena kutna ava

Ukoliko se mjerodavna ravan ava okrene u ravan spoja, uz pretpostavku da
smina osa prolazi sredinom zavarenih duina, tada emo imati slijedee:
n
M
W
F L
a l
F L
a l
S
max
= =

=

2
6
3
2 2

= = =

max max max

1
2
1
2
3
2
n
F L
a l
t
F
a l
sred sred ,, ,,
= =
2

459
( )

u sred dop
= + +
max max ,,
,
2 2 2
18
Ako je L > l, odnosno ako je moment savijanja veliki u poreenju sa silom
smicanja, tada e izraz za
u

u
S
dop
M
W
=

0 85 ,
imati slijedei oblik:

Samo popreni sueljeni kutni avovi. Ovaj zavaren spoj je nepodesan za
vee vrijednosti smiuih sila.
Kombinovani uzduni i sueljeni kutni avovi. Na slici 14.17. prikazan je
zavaren spoj izmeu I - nosaa i ploe.

Slika 14.17.
Prikaz zavarenog spoja izmeu I - nosaa i ploe

Naponi se odreuju tako da se mjerodavne ravni avova okrenu u ravan
spoja. Pri tome se usvaja pretpostavka da su smiui naponi ravnomjerno
raspore - eni i da ih preuzimaju samo vetikalni avovi. Tada emo imati
slijedee:

= = =
max max max
1
2
1
2
n
M
W
S

t
F
a l
sred sred ,, ,,
= =
2
3 3

U taki 1 djeluje samo moment savijanja:

u dop
n = + =
max max max
, ,
2 2
18 1 4
M
W
S
dop
0 85 ,

U taki 2 djeluju istovremeno normalni i smini naponi:

u sred dop
l
h a
=
+

|
\
|
.
| +
2 8 18
3
1 1
2
2
, ,
max ,,

Poprena sila se moe zanemariti ako je:
460
( )
M
F
l h a l a
l a
2 1 2
0 6
2 2 2 3
2
3
3 3
,

to se najee i deava u praksi. Tada emo imati :

u dop
l
h a
l
h a
n =
+
=
+

3
1 1
3
1 1
2 8 1 4
max max
, ,
M
I
y
S
dop
0 85
2
,

Uzduni kutni avovi koji spajaju dijelove I - nosaa (slika 14.18.).
Takvi avovi su izloeni dejstvu normalnog napona
''
i smiueg napona
''

(slika 14.19.).

Slika 14.18.
Prikaz uzdunih kutnih avova I - nosaa

Slika 14.19.
Prikaz napona u uzdunom kutnom avu I - nosaa

Na osnovu slike 14.19. imaemo slijedee:

u dop
= +
,, ,,
,
2 2
18
gdje je:
,,
=
M
I
h
x
2

,,
=

F S
I a
x
x
2

Ukoliko postoji i napon
(na primjer, tlak tokova na kranskoj

stazi), tada mora biti ispunjen slijedei uslov:
461
( )

u dop
= + +
,, ,,
,
2 2 2
18

14.3.3.3. Spojevi napregnuti smiuim naponima uslijed torzije

Za odreivanje napona u ovakvim zavarenim spojevima koristi se vie
metoda. Ovdje e biti primjenjen metod dvije sile.
Samo dva bona kutna ava. Na slici 14.20. prikazan je preklopni spoj sa dva
bona kutna ava, pri emu su mjerodavne ravni avova okrenute u ravan
spoja.

Slika 14.20.
Prikaz preklopnog zavarenog spoja sa dva bona kutna ava

Iz slike 14.20. proizilazi slijedee :
( ) P L F h a = +
2

F
P L
h a
=

+
2

,,
=
F
a l
2 2

Poto poprena sila P izaziva napon t
= P / ( 2a
2
. l
2

= = =
1
2
2
4
2 2
t
P
a l
), to emo imati:

( )

u dop
= + +

2 2 2
18 ,
,,

Samo dva sueljena kutna ava. Na slici 14.21. prikazan je preklopni zavaren
spoj sa dva sueljena kutna ava.

Slika 14.21.
Prikaz preklopnog zavarenog spoja sa dva sueljena kutna ava
462

Iz slike 14.21. proizilazi slijedee :
( ) P L F l a = +
1

F
P L
l a
=

+
1

Smiui napon od sile F e iznositi :
,, M
F
a l
=
1 1

Smiui napon od sile P e iznositi :
,,P
P
a l
=
2
1 1

( ) ( )

u M P M P dop
= + = + 18 1 34
2
, ,
,, ,, ,, ,,

Prema tome, treba biti zadovoljen slijedei uslov :

,, ,,
,
M P
dop
+
0 75

Dva bona i dva sueljena kutna ava. Na slici 14.22. prikazan je preklopni
zavaren spoj sa dva bona i dva sueljena kutna ava.

Slika 14.22.
Prikaz preklopnog zavarenog spoja sa dva bona i dva sueljena kutna ava

Moment torzije se dijeli na bone i sueljene kutne avove proporcionalno
njihovoj moi noenja na slijedei nain :
Za bone avove (
1
( ) Mb a l h a
dop max
, = + 0 75
2 2 2
) :

Za sueljene kutne avove (
2
( ) Mc a l l a
dop max
, = + 0 75
1 1 1
):

463
Na sueljene kutne avove otpada slijedea veliina momenta torzije (M
t
M M
M
Mb M
C t
C
C
max
max
max max
=
+
= P
L):

Na bone kutne avove otpada slijedea veliina momenta torzije :
Mb M M
t C
=
Na osnovu toga emo imati slijedee :
F
M
l a
S
C
1
1
=
+
F
Mb
h a
S2
2
=
+

Naponi od momenta :
,, M
S
S
F
a l
1
1
1 1
=

,, M
S
S
F
a l
2
2
2 2
=

Poprena sila takoe se dijeli prema moi noenja kutnih avova i to na
slijedei nain :
F F F
max max max
= +
1
3
1 2

( )
( )
F F
F
F F
S
S
S S
1
1
1 2
1 3
1 3
=
+
max
max
max max

F F F
S S 2 1
=
max

Naponi od poprene sile :
,,P
S
S
F
a l
1
1
1 1
2
=

= =
P P
S
S S
F
a l
2 2
2
4
2
2 2

Kontrola napona za sueljene kutne avove :
( ) ( )

u M P M P dop
= + = + 18 1 34
2
, ,
,, ,, ,, ,,

Kontrola napona za bone kutne avove :
( )

u P M P dop
= + + =
2 2 2
18 ,
,, ,,

464
Boni kutni avovi oko cijele konture nosaa. Na slici 14.23. prikazan je
sanduast nosa koji je zavaren za plou oko cijele konture.

Slika 14.23.
Prikaz sanduastog nosaa koji je zavaren za plou oko cijele konture
Za sluaj prikazan na slici 14.23. moe se koristiti tzv. hidrodinamiki
metod, pa e mjerodavni napon iznositi :
,,
=
M
A a
t
2

gdje je:
A - povrina koju zatvara simetrala svih kutova avova
mjerodavna ravan ava okrenuta u ravan spoja;
a - najmanja debljina
U sluaju da se ploom ne protivi ispupenju pri optereenju, izraz daje
suvie male vrijednosti. Tada se mjerodavni napon moe odrediti prema
slijedeem izrazu:
,,
=
M
A a
t

gdje je :
A - povrina poprenog presjeka ko
Boni kutni avovi oko konture nosaa sa prekidima. Na slici 14.24. prikazan
je sanduast nosa koji je zavaren za plou oko konture sa prekidima.

Slika 14.24.
Prikaz sanduastog nosaa koji je zavaren za plou oko konture sa prekidima

Ukoliko je popreni presjek sanduastog nosaa (slika 14.24.) sa odnosom l
/h izmeu 0,5 i 2, moe se koristiti metod dvije sile. Pod uslovom da su
prekidi izmeu kutnih avova mali, metod dvije sile daje priblino iste
rezultate kao i hidrodinamiki metod. Ukupni moment torzije M
t
se dijeli
prema moi noenja kutnih avova na slijedei nain :
465
( ) M a l h a
dop 2 2 2 2
0 75
max
, = +
( ) M a l l a
dop 1 1 1
0 75
max
, = +
Na osnovu toga emo imati :
( ) M M
M
M M
F h a
t 2
2
2 1
2 2
=
+
= +
max
max max

( ) M M M F l a
t 1 2 1 1
= = +
Naponi se odreuju prema slijedeim izrazima:
Za avove 1:
,, M
F
a l
=
1
1 1

Za avove 2:
,, M
F
a l
=
2
2 2

Pri proraunu uporednog napona, naponi odreeni prema gornjem izrazu
dodaju se naponima koji nastaju zbog aksijalnih sila i momenta savijanja.
Boni kutni avovi oko L i T - nosaa. Na slici 14.25. prikazani su L i T -
nosai zavareni za plou.

Slika 14.25.
Prikaz L i T - nosaa zavarenih za plou

Poto nosai prikazni na slici 14.25. mogu da prime manje momente torzije
nego njihovi kutni avovi, to se proraun takvih avova obino ne vri.
Meutim, ukoliko se debeli nosai zavare za plou sa tankim kutnim
avovima, tada se moe koristiti slijedei izraz :
,,
=

3
3
M a
l a
t

14.4. PREGLED JEDNADBI ZA PRORAUN ZAVARA

466
Pregled jednadbi dat je tabelama od 14.5. do 14.7..

Tabela 14.5.
467

Tabela 14.6.
468

Tabela 14.7
469

14.5. PRORAUN DINAMIKI OPTEREENIH ZAVARENIH SPOJEVA

470
Dimenzioniranje dinamiki optereenih zavarenih spojeva vri se
uporeivanjem raunskih vrijednosti napona sa dozvoljenim naponom za
zamor
Ddop

max

Ddop
. Pod raunskim vrijednostima napona podrazumijevaju se
normalni, smiui i uporedni naponi. Prema tome, mora biti zadovoljen
slijedei uslov :
;
max max
D
;
u Ddop max

Dozvoljeni napon
Ddop
zavisi od vrste osnovnog materijala, vrste zavarenog
spoja, kvaliteta ava i vrste naprezanja.

Doputena naprezanja

Nazivna naprezanja izraunata prema jednadbama nauke o vrstoi, dana
u tabelama 14.5., 14.6. i 14.7., moraju biti nia od doputenih. Dijelovi za
koje prema propisima o preuzimanju postoji obaveza, moraju imati pruen
dokaz o visini stvarnih i doputenih naprezanja. Pri tome se moe raditi o
dokazu sigurnosti u odnosu prema granici teenja (
T
) i o dokazu u odnosu
prema granici izdrlji - vosti (
D
Doputena naprezanja strojnih dijelova pri opem dokazu
naprezanja i stabilnosti
).
Izbor visine doputenog naprezanja ovisi o vrsti naprezanja, zareznom
djelovanju, materijalu, odnosu graninih naprezanja k. Za mirno (statiki)
optere - ene dijelove (k = 1), kod svih vrsta materijala i odgovorajueg
oblika zavara vrijednost doputenog naprezanja odreuje se na taj nain da
se neovisno o prekidnoj vrstoi materijala uzima jednak odnos izmeu
doputenog naprezanja i granice teenja, priblino 1:1,33. U tabeli 14.8.
dane su vrijednosti doputenih naprezanja strojnih dijelova, a u tabeli 14.9.
doputena naprezanja zavarenih strojnih dijelova.
Tabela 14.8.
Materijal i
strojni dijelovi

Oznaka

Doputena
uporedna
naprezanja
dop
u

(N/mm
2
Doputena
vlana
naprezanja
dop
) (MPa)
v

(N/mm
2
Doputena
tlana
naprezanja
dop
) (MPa)
t

(N/mm
2
Doputena
smina
naprezanja
dop
(N/mm ) (MPa)
2
) (MPa)
St37-2
St52-3
180
270
160
240
104
156

Doputena normalna i smina naprezanja dinamikih optereenja za stroj -
ne dijelove i zavarene strojne dijelove, dana su u ovisnosti o osnovnim
vrijedno - stima doputenih izdrljivosti dop
D(-1)
za k = -1, u tabeli 14.10.
Vrijednosti doputenih naprezanja za razliite odnose graninih naprezanja
k, izraunavaju se pomou jednadbi u tabelama 14.11. i 14.12.

471
Tabela 14.9. Doputena naprezanja u zavarima pri opem dokazu naprezanja
(zavar mora imati najmanje vlanu vrstou i granicu teenja osnovnog materijala)

Tabela 14.10. Osnovne vrijednosti doputenih naprezanja pri dinamikom optereenju
dop
D(-1)
za odnos graninih naprezanja k = -1

Osnovna vrijednosti dop. naprezanja dop
D(-1)
za k = -1 pri provjeri pogonske
izdrljivosti. Vrijednosti u zagradi predstavljaju vrijednosti izmeu dviju
grupa optereenja, tako da su doputena naprezanja uzeta za WO i W1 i KO
do K4.
Tabela 14.11. Jednadbe za proraun doputenih naprezanja u ovisnosti o odnosu
graninih naprezanja k i dop
D(-1)

472

k je odnos graninih naprezanja,
M
je lomna vrstoa,
dop
D(k)
je doputena dinamika izdrljivost za odnos k (indeks v, t
oznaavaju
vlak, odnosno tlak).
Tabela 14.12. Doputena naprezanja dop
D(k)
Strojni
dijelovi
za strojne dijelove i zavare
( )
( )
dop
dop
D k
Dv k

=
3

dop
Dv(k)
prema WO
Zavari
( )
( )
dop
dop
D k
Dv k

=
2

dop
Dv(k)
prema KO

Razlike doputenih naprezanja za pojedine materijale su najvee pri k = 1,
tj. statikom optereenju. Pri promjenljivim optereenjima razlike su,
prema naizmjenino promjenljivom optereenju, tj. pri k = - 1 i s
poveanjem zareznom djelovanju, sve manje.
Da bi se odredila vrijednost doputenog naprezanja, potrebno je najprije
odrediti grupe naprezanja (npr. B5). Iz razliitih mogunosti spajanja
zavarivanjem dobiva se prema tabelama zareznog djelovanja (posebne
tabele za faktor k. Ovdje je faktor zareznog djelovanja k3. Kao materijal
predvien je . 0563 (St52 - 3).Za grupu naprezanja B5 i zarezno djelovanje
k3 dobiva se iz tabele 14.9. da je dop
D(-1)
=63,6 MPa. Za k = -0,7 i F
max
>
F
min
( ) ( )
( )
dop
k
dop
Dv D

=
=

=
0 7 1
5
3 2
5 63 6
3 2 0 7
72 3
,
,
,
,
izraunava se prema tabeli 14.10.
[ MPa ]
Za isti materijal (St52 - 3) (.0563), istu grupu naprezanja (B5) i isti
odnos naprezanja (k = -0,7), a za zarezno djelovanje KO izraunava se
doputeno smino naprezanje prema tabeli 14.11.
Prema tabeli 14.9. dobiva se dop
Dv (-1)
( ) ( )
dop
k
Dv Dv

=
=

=
0 7 1
5
3 2
5 118 8
4 4
135
,
,
,
= 118,8 [ MPa ]
Nakon toga slijedi :
[ MPa ]

a iz toga proizilazi :
( )
( )
dop
dop
D
D

= = =
0 7
0 7
2
135
2
95 5
,
,
, [ MPa ]

15. KONTROLA I ISPITIVANJE ZAVARENIH SPOJEVA

473
Kontrola i ispitivanja koja se koriste u zavarivanju u reparaturama
zavarivanjem i srodnim tehnologijama posebno je i vrlo iroko podruje
koje e se djelimino obraditi. Navedene su samo osnovne znaajke razliitih
metoda ispitivanja i podruje primjene. To podruje se u praksi moe
podijeliti na tri grupacije :
kontrola bez razaranja ope poznatim metodama: vizualnom,
radiografskom, ultrazvunom, magnetskom i prenetrantima;
ispitivanje bez razaranja: uzimaju otiske - ispitivanje debljine materijala,
ispitivanje tvrdoe, ispitivanje akustinom emisijom, ispitivanje tlanom
probom, ispitivanje na nepropusnost, mjerenja dimenzija i oblika
konstrukcije;
ispitivanje razaranjem: ispitivanje mehanikih svojstava i strukture
materijala na izrezanim uzorcima, npr. ilavosti i vrstoe, mikro i makro
strukture, tvrdoe te ispitivanja mikroskopom povrine loma.
Najvie se primjenjuje kontrola i ispitivanje bez razaranja.
15.1. KONTROLA BEZ RAZARANJA
Kontrola bez razaranja provodi se :
za otkrivanje pukotina i drugih pogreaka kod utvrivanja stanja
oteenja;
da se nakon odstranjivanja pogreaka sa sigurnou provjeri da li su
zaista odstranjene;
da se nakon tlane probe ili probnog putanja u pogon, jo jedanput
provjeri da nisu nastale nove pukotine ili se proirile prijanje.
Najpoznatija, najjednostavnija i vrlo uinkovita je vizualna kontrola. Vizu-
alnim pregledom pronalaze se vidljive pukotine, zajedi, analizira oblik i
dimenzije zavara, povrinske poroznosti, povrinska oteenja, istroenost
povrina, probije - na mjesta, ulgenua, deformacije i sl. Tako pronaene
pogreke obino se doku - mentiraju foto snimkama, skicama ili
opisivanjem. Kontrola ultrazvukom slika 15.4. primjenjuje se u preventivnoj
kontroli kod utvrivanja stanja objekata kao i kod reparatura.
Vrlo je primjenjiva na terenu za mnoge sluajeve i sve vrste
materijala u otkrivanju pukotina i drugih pogreaka na zavarenim
spojevima i na osnovnom materijalu. Pogodna je i za kontrolu objekta u
toku eksploatacije, npr. spremnika napunjenih medijem. Kontrola
magnetskom metodom slika 15.2. upotrebljava se u otkrivanju povrinskih
pukotina na magnetinim metalima (nelegirani i niskole - girani elici).
Postoji mogunost i za otkrivanje, ali ne tako djelotvorno, ispod povrinskih
pukotina. Tom metodom otkrivaju se pukotine koje nisu vidljive prostim
okom.
Upotrebljava se i u kontroli prilikom odstranjivanja pukotina
bruenjem, koje nisu vidljive prostim okom ili koje se zabruse (bruenjem
sakriju). Kod otkrivanja vrlo sitnih pukotina upotrebljava se magnetska
metoda s fluoroscentnim esticama uz ultraljubiasto osvjetljenje.
Takvim se nainom mogu otkriti sitne povrinske pukotine koje
ostaju neotkrivene opisanim metodama.
474
Kontrola penetrantima slika 15.3. vrlo je pogodna za otkrivanje povrin -
skih pukotina, zatim pukotina prilikom njihovog odstranjivanja bruenjem.
Naroi- to je pogodna u reperaturama na terenu., kod svih vrsta metala.
Jednostavna je i svakom dostupna. U veini sluajeva zamjenjuje skupu
opremu. Postoji i fluor - oscentna penetrantska metoda.
Radiografska kontrola se provodi snimanjem zavarenih sueljenih spojeva.
Na terenu se upotrebljavaju izotopi, a u radionicama izotopi i rendgeni.
Ponekad se, radi sigurnijeg utvrivanja pogreke, provodi kontrola
kombinacijom ultrazvu - ka i prozraavanja. Radiografskom metodom
mogu se kontrolirati sve vrste metala.
Kontrola na nepropusnost provodi se nakon popravka na posudama ili
kuitima u kojima su radni mediji bez tlaka ili s niskim tlakom, a ne
pripadaju nadzoru IPP. Ispituju se vodom ili zrakom i sapunicom, uz vrlo
mali predtlak.

Slika 15.1.
Kontrola magnetskom metodom

Kontrola i ispitivanje bez razaranja na popravljenim objektima mogu biti
vremenski uvjetovani zbog roka zaustavljanja procesa eksploatacije. U
nekim sluajevima postoje mogunosti takve kontrole bez zaustavljanja
procesa.

Slika 15.2.
Kontrola magnetskom metodom - osnovni princip

475
Slika 15.3.
Prikaz toka operacija kontrole penetrantima
Odstupanja oblika i dimenzija od propisanih, kao npr. za razne
deformaci - je, ulegnua, udubljenja, izboenja i dr. oteenja, mjere se
odgovarajuim nainom prije i poslije popravka.

15.2. ISPITIVANJE BEZ RAZARANJA

Ispitivanje bez razaranja provodi se na taj nain da se :
prije popravka to vie dozna o stanju materijala bez oteivanja objekta
uzimanjem uzorka, radi donoenja cjelovitije odluke o tehnologiji
popravka;
to vie dozna o stanju materijala u podruju oteenja bez uzimanja
uzorka;
provjeri popravljeni objekt optereenjima slinim eksploatacijskim
uvjetima;
provjere promjene stanja oblika i dimenzija objekta i promjene
uzrokovane havarijom ili nakon popravka.
Mjerenje tvrdoe materijala slika 15.5. prijenosnim mjeraima orijenta -
cijski daje uvid u sta nje ma terija la , npr. o kojem se eliku ra di, da li je
dobro ili uvjetno zavarljiv. Mjerenje tvrdoe na zavarenim spojevima
(osnovnom materijalu, zoni utjecaja topline i zavaru) znaajan je pokazatelj
svojstva materijala na mjestu popravka zavarivanjem, navarivanjem ili
toplinskom obradom.
Obavezno se provodi nakon zavarivanja uvjetno zavarljivih
materijala ili nakon tvrdog navarivanja u svrhu potvrivanja ispravnosti
popravka.

Slika 15.4.
Prikaz kontrole ultrazvukom

Uzimanjem otiska moe se oitati struktura povrine materijala i time
ocijeniti stanje materijala. Osim toga, na otisku se mogu utvrditi mikro
pukotine (ispod 1 mm duine) koje ostaju neotkrivene svim metodama
kontrole bez razaranja. Uzimanje otiska uobiajeno je pri utvrivanju
stanja materijala na vanim objektima. Gdje na drugi nain nije mogue
utvrditi debljinu bez uzimanja uzorka, debljina materijala slika 15.6.
476
provjerava se ultrazvunim mjeraem. Obino je to na posudama i
cjevovodima gdje se utvruje istroenost korozijom, erozijom ili nekim
drugim oteenjima. Kod popravaka provjerava se da li je postignuta
odgovarajua debljina stijenke.

Slika 15.5.
Prikaz mjerenja tvrdoe

Ispitivanje tlanom probom obavezno se provodi na tlanim posudama
nakon izvrenog popravka. Optereuju se tlakom veim od radnog tlaka
prema odgovarajuim propisima, u pravilu uz prisustvo inspektora IPP.
Male neotkrivene pukotine mogu se kod tlane probe proiriti u kritine
pukotine.
Zbog toga se nakon tlane probe ponavlja kontrola na pukotine jednom ili
vie opisanim metodama ispitivanja. Kod terenskog ispitivanja postoje
pokretni laboratoriji za kontrolu i ispitivanje bez razaranja, za ispitivanje
mehanikih svoj - stava materijala.

Slika 15.6.
Ultrazvuno ispitivanje debljine materijala

15.3. ISPITIVANJE RAZARANJEM

Ispitivanje razaranjem kod reperatura podrazumijeva izrezivanje uzorka
materijala na mjestu ili u blizini pukotine, loma i oteenja. Prema situaciji
477
odnosno mogunosti uzimanja uzorka, uzorak moe biti mali u obliku
strugotine buenjem za analizu hemijskog sastava materijala, manjeg
komadia materijala za metalografsku analizu ili okruglog uzorka
(promjera 70 mm) za ispitivanje mehanikih svojstava, pa sve do veih
uzoraka za kompletna standardna ispitivanja mehanikih svojstava i
metalografskih analiza strukture materijala.
Najea ispitivanja razaranjem su :
ispitivanje hemijskog sastava materijala daje podatke o vrsti materijala;
ispitivanje udarne ilavosti,
metalografska ispitivanja daju podatke o stanju makro i mikrostrukture
materi - jala,
ispitivanje vrstoe i plastinosti materijala rjee se primjenjuje kod
reperatura zavarivanjem ili navarivanjem.
16. ORGANIZACIJA ZAVARIVAKE PROIZVODNJE

Zavarivaka proizvodnja se moe sagledati kroz nekoliko tipova
proizvodnje.
Prema tipu proizvodnje moemo je podijeliti na :
pojedinana
maloserijska
veliko serijska
masovna
Kod proizvodnje se koriste i REL i poluautomatski, automatizirani i
robotizirani postupci u zatiti plinova i sl.
O kriteriju savremene proizvodnje e ovisiti broj koritenih robota i orga -
nizacija robotskih stanica, ili ako se koriste konvencionalni postupci
zavarivanja, gdje veliki utjecaj u zavarivakom postupku ima pored stroja
za zavarivanje i ovjek.
Postoji cijeli niz initelja koji utjeu na omjer trokova izrade roboti -
ziranim zavarivanjem i runim. Vrijeme isplativosti ovisi o konkretnoj
situaciji. Robot se moe tretirati samo kao zamjena za zavarivaa uz iste
parametre zavari - vanja i kao ureaj pomou kojeg se moe ostvariti
unapreenje procesa i smanjenje cijene izratka (npr. poveanjem brzine
zavarivanja, poveanjem kvalitete proizvo - da itd.).
Model ekonomske analize moe navesti usporeenje ukupnih trokova
izrade runim i robotskim zavarivanjem MAG postupkom, uz mogunost
pobolj - anja postupka zavarivanja u sluaju zavarivanja robotom.
Model ekonomske analize je izraen prema programu za izraunavanje
isplativosti robota jednog amerikog proizvoaa softvera, uz nadopunu s
nekim trokovima. Zbog ograniavanja sistema koji se uzima u obzir, model
uzima u obzir samo sistem radnog mjesta bez utjecaja na veze sa ostalima
(to se u tvornici sa vie robotiziranih radnih mjesta mora uzimati u obzir),
te ne uzima u obzir izradu karta, zbog toga to je taj initelj teko
prethodno predvidjeti, ve se moe na njega tek naknadno utjecati.
Meutim, za sada je teko govoriti o robotiziranoj proizvodnji zavarenih
konstrukcija, jer uglavnom kod nas se koriste klasini, poluautomatizirani ili
478
automatizirani postupci proizvodnje. Ovdje e se dati nekoliko vrsta
proizvodnje, odnosno organiziranosti izrade odreenih konstrukcija.

16.1. PROIZVODNJA PROFILA

Sve vea potranja raznih profila za eline konstrukcije hala, mostova,
zgrada i slinih objekata trai i sve veu mehanizaciju izrade. Manji profili
izrauju se valjanjem na vrue ili hladnim formiranjem iz elinih traka,
dok se profili od 200 mm visine na vie izrauju zavarivanjem iz lamela
izrezanih iz limova. Prednost zavarenih profila je velika promjenljivost u
izradi, vrlo velika prilagodljivost optimalnom obliku i veliini, to daje
izrazitu prednost prema vrue valjanim profilima.

Iz slike 16.1. vidljiva je usporedba teina vrue valjanog profila INP 60 s
vrue valjanim profilom 24 WF 120 i dva zavarena profila iji momenti
otpora su otprilike jednaki.

Slika 16.1.
Usporedba teina profila

Jasno je vidljivo da su utede u teini kod zavarenih profila znatne,
te iznose 22 - 40 posto.

16.2. NAIN IZRADE ZAVARENIH PROFILA

U ovisnosti o kapacitetu, odnosno potrebnoj koliini izrade, zavareni profili
mogu se podijeliti u nekoliko grupa i to:
1. Pojedinana i maloserijska proizvodnja,
2. Maloserijska i srednje velika proizvodnja,
479
3. Velikoserijska proizvodnja.
Kod pojedinane i maloserijske proizvodnje profili se zavaruju s jedne
strane pod kutem koji daje najpovoljniji poloaj zavarivanja a iznosi od 45
o

do 60
o
, prema (slika 16.2.).
Zavaruje se runo ili traktor (teglja) - automatom za zavarivanje EPP
postupkom. Kod tog naina izrade zavaruje se samo po jedan kutni spoj od
etiri. U postupku, prikazanom na slici 16.2. potrebno je za svaki zavar
okretanje profila dizalicom to iziskuje zastoje u radu.
Postupak, prikazan u slici 16.2 Ima tu prednost da je okretanje profila
neovisno o dizalici osim za umetanje i voenje iz prstenova. Naravno da
lamele profila, prije zavarivanja, moraju biti meusobno pripojene.

Slika 16.2.
Nain izrade zavarenih profila

Kod maloserijske i srednje velike proizvodnje nosai se zavaruju na slijedee
naine :
pomou konzolnog nosaa automata s dvije glave za zavarivanje,
pomou portalnog nosaa automata s dvije glave za zavarivanje,
pomou dvostranog konzolnog nosaa automata sa dvije glave za
zavarivanje.
Zavarivanje profila pomou konzolnog nosaa automata obavlja se pomou
dvije glave EPP postupkom, tako da profil miruje a nosa automata putuje
brzinom zavarivanja. Prethodno lamele profila moraju biti meusobno
pripojene. Zavaruje se istodobno s obje strane, to znai znatno poveanje
kapaciteta prema postupku opisanom gore. Ovdje treba voditi rauna da su
glave za zavarivanje pomaknute jedna od druge za priblino 100 mm radi
izbjegavanja pora i da nagib glave odnosno ice za zavarivanje iznosi 30
o
Zavarivanje portalnim nosaem s dvije glave za zavarivanje ima naroitu
prednost kod jednostrano zavarenih profila, koji se upotrebljavaju kao

prema okomitoj osi.
Taj postupak je naroito pogodan ako se zavaruju T profili jer je profil
zavaren u jednom prolazu nosaa autoamta.
480
lagani nosai u graevinarstvu. Ukoliko profili trebaju biti obostrano
zavareni onda se zavaruje u dva prolaza nosaa automata.
Zavarivanje pomou dvostranog konzolnog nosaa ima prednost kod
zavarivanja teih nosaa s veom visinom zavara jer se zavaruje istodobno
na dva spoja i to u najpovoljnijem poloaju.
Opisanim ureajima moe se izvriti zavarivanje i zatvorenih tj. kutijastih
profila pa su stoga univerzalni u primjeni.
Kod veliko serijske proizvodnje otvorenih profila upotrebljavaju se
specijalni jednonamjenski ureaji poredani u liniju, tako da ine tehnoloku
cjelinu od pripreme lamela profila, slaganje lamela, zavarivanje profila,
ravnanje nakon zavarivanja pojasnih lamela kao i odrezivanje na mjeru.
Kod toga nije potrebno nikakvo pripajanje lamela, jer se sve pritee
hidraulikom.
Transport limova za pripremu lamela kao i profila prilikom slaganja,
zavarivanja prve strane, preokretanja, zavarivanja druge strane,
poravnanja i obrezivanja, obavlja se takoe potpuno mehanizirano tako da
je upotreba dizalica potrebna samo za postavljanje limova za pripremu
lamela, postavljanje lamela na ureaj za oblikovanje profila i otpremu
gotovih profila.
Pri zavarivanju kao i ravnanju lamela nakon zavarivanja ureaji miruju,
dok profil putuje brzinom zavarivanja odnosno ravnanja, to je obratno od
postupka opisanog prethodno.

481
Slika 16.3.
Ureaj za automatsko zavarivanje profila u vertikalnom poloaju

Ovdje postoje dva sistema i to :
profil se zavaruje u vertikalnom poloaju (slika 16.3.).
profil se zavaruje u horizontalnom (leeem) poloaju.
Okomiti sistem ima prednost kod zavarivanja T i L profila, dok horizontalni
sistem ima prednost kod zavarivanja I, U kao i ostalih profila i stupova sa po
dva zavara sa svake strane tj. sa ukupno etiri uzduna zavara (npr. profili
irokih pojasnih lemela, nesimetrini profili, hibridni profili tj. profili s
pojasnim lamelama iz jedne kvalitete, a vezana lamela iz druge kvalitete
materijala).

482

Slika 16.4.
Linija za izradu zavarenih profila
483
16.3. LINIJA ZA IZRADU ZAVARENIH PROFILA
U HORIZONTALNOM POLOAJU
Opis linije
Linija ovog tipa predviena je za izradu zavarenih profila duine do 18 m i
visine 300 - 2000 mm.
Liniju moemo podijeliti u dvije linije slika 16.4. i to :
1. linija za pripremu lamela profila,
2. linija za oblikovanje, zavarivanje, ravnanje i obrezivanje profila.
Svrha linije za pripremu lamela je u tome da od osnovnih dimenzija limova
2 x 6 m pripremi lamele na potrebnu duinu i irinu koje su potrebne za
pojasne i vezne lamele pojedinih tipova i veliina nosaa.
Samareni, premazom zatieni limovi elektro-magnetnom dizalicom
postavljaju se na ulazni transporter tip TL-20. U ovisnosti o duini nosaa
postav - lja se jedan, dva ili tri lima. Jedan lim za duinu 6 m, dva za 12 m,
tri za duinu 18 m. Ako se radi o meudimenzijama, tada se jedan lim
obrezuje na potrebnu duinu.
Kad se stavi prvi lim na transporter tip TL - 20, transportira se dok drugi
kraj lima ne doe pod autogenu rezaicu za popreno odrezivanje odnosno
pripremu zavara. Nakon toga se odrezuje odnosno pripremi ovaj kraj.
Stavljanjem na transporter drugog lima odrezuje se jedan ili oba kraja lima
prema potrebi. U sluaju da je u pitanju duina od 18 m onda se i prvi kraj
treeg lima obrezuje na mjeru. Obrezani odnosno pripremljeni limovi
transportiraju se tako da zadnji kraj prvog lima i prvi kraj drugog lima
dou zajedno pod ureaj za popreno zavarivanje, gdje se obavlja
meusobno zavarivanje dvaju limova. Daljnjim pomicanjem limova po
transporteru dovede se i trei lim u poziciju zavarivanja. Poslije zavarivanja
ostaje sa gornje strane zavara nadvienje kojeg treba skinuti jer smeta u
daljnjem toku zavarivanja. Skidanje se obavlja mehaniki posebnim
ureajem tip ZU-BNZ 25 koji je pomian po tranicama, hoda est metara,
tako da se moe vrlo brzo dovesti u poloaj bruenja. Nakon bruenja lim se
transportira na poseban transporter sa diskovima tip TL-20. Na podruju
tog transportera nalazi se portalna autogena rezaica tip AR-URL 10 P koja
razrezuje lim po uzdunoj osi u lameli odgovarajue irine prema veliini
pojedinih profila. Nakon razrezivanja, lamele se odlau na odreeno mjesto
u nastavku linije u dvije (ili vie) grupe i to : u jednu pojasni limovi a u
drugu vezni, ukoliko se radi o I profilima.
Svrha linije za oblikovanje, zavarivanje, ravnanje i obrezivanje je u tome da
pripremljene lamele oblikuju odnosno sloi u oblik eljenog nosaa, zavari,
poravna nakon zavarivanja i obree na konanu duinu.
Pripremljene lamele dizalicom se stavljaju u ureaj za oblikovanje tip ZU -
FP - 20 i to tako da su sva tri lima u vodoravnom poloaju s veznim limom u
sredini. Zakretanjem pojasnih limova za 90
o
oblikuje se nosa koji se na
poetnom kraju (u smjeru putovanja nosaa) runo elektroluno pripoji.
Zatim se povlana jedinka ureaja tip ZU - PP 20 primakne poetnom kraju
profila, stegne profil i pomou stezno - povlanih rola uvue sloeni profil u
prvi ureaj za zavarivanje tip ZU- ZP - 20 H. Stezno - povlane role ureaja
za zavarivanje prihvate profil i povlae ga brzinom zavarivanja kroz ureaj.
484
Istodobno zavaruje se s gornje strane profila s dvije strane, sistemom
jednostruki luk tandem. Izlaenjem profila iz ureaja, profil prelazi na
transporter tip TP - 20. S ovog transportera treba profil prebaciti na drugi
transporter a ujedno okrenuti za 180
o
oko uzdune osi radi mogunosti
zavarivanja s druge strane. Prebacivanje i zaokretanje se obavi pomou
hidraulikih ruku tip ZU- PP. Kad je profil prebaen i zaokrenut
transportira se dalje u drugi ureaj za zavarivanje.
Ukoliko se zavaruje samo na jednom ureaju onda postoji samo
jedan transporter. Profil se nakon zaokretanja za 180
o
prihvati s
hidraulikih ruku dizalicom, postavi ponovo na ureaj za oblikovanje odakle
ga povlana jedinka tog ureaja ponovo ugura u stroj za zavarivanje.
Nakon zavarivanja s druge strane profil izlazi na transporter tip TP - 20. Sa
tim transporterom profil se pomakne do ureaja za poravnavanje tip ZU -
PSN - 20, na kojem se poravnavaju deformacije pojasnih lamela nastalih
uslijed unosa topline prilikom zavarivanja. Prolazom kroz ureaj profil
prelazi na transporter tip TP - 20, a nakon obrezivanja krajeva profila
autogenom rezaicom tipo AR- OP 3P profil se transportira dalje na
transporter za odlaganje tip TP - 20 s kojeg se dizalicom odnosi na mjesto
odlaganja.
Taj transporter moe posluiti i za eventualne popravke zavara, kontrolu ili
povrinsku zatitu.

16.4. TRANSPORTERI LINIJE IZRADE LAMELA

Transportni sistem linije za pripremu lamela sastoji se od dva tipa trans -
portera i to od tipa TL - 20 i TL - 20 D. Tip TL - 20 predvien za transport
limova; izveden je u duinama 6, 12 i 18 m, dok je tip TL - 20 D izveden u
duini 18 m.
Transporteri TL - 20 slue za prihvatanje, transportiranje i pridravanje
limova od poetka linije transportiranja do rezaice, pridravanja kod
rezanja odnosno pripreme krajeva limova za zavarivanje, transportiranje
limova do ureaja za popreno zavarivanje, pridravanje kod zavarivanja,
transport do brusilice nadvienja zavara, pridravanje kod bruenja a
odavde prebacivanje lima na transporter TL - 20 D.
Transporter TL - 20 sastavljen je od stalaka s valjcima koji su pogonjeni
motoreduktorom preko glavnog lanca i dvostrukih lananika, (slika 16.5.).
Lanac i lananici zatieni su limenim poklopcem.

485
Slika 16.5.
Transporter lima - tip: TL -20
Valjci se mogu okretati s dvije brzine i to brzinom transportiranja
kao i radnom, malom brzinom, koja je potrebna za podeavanje limova kod
pojedinih ureaja.
Transporter je takoer opremljen sa slobodno okretnim okomitim
valjcima postavljenim na odreenom broju stalaka u ravnoj liniji a slue za
pravilno voenje lima na transporteru. S druge strane stalka nalaze se vrsti
graninici lima. Svi valjci uleiteni su u kuglinim leajima.
Transporter TL - 20 D slui za preuzimanje i pridravanje ploe koju
nakon zavarivanja treba uzduno razrezati u lamele, slika 16.6.

Slika 16.6.
Transporter lima - tip: TL - 20 D

Kao i tip TL - 20, sastoji se od stalaka s valjcima koji pogonjeni motor -
reduktorom preko glavnog lanca i dvostrukih lananika zatienih limenim
poklopcem
Obzirom da transporter slui za pridravanje ploe za vrijeme rezanja
lamele, to su valjci rijeeni tako da se na malim razmacima nalaze diskovi iz
lijevanog eljeza, koji su meusobno stegnuti prstenima, tako da prilikom
rezanja ne dolazi do oteenja valjaka.
Nakon razrezivanja, lamele se elektromagnetskom dizalicom odlau u
produetku transportera.

16.5. AUTOGENA REZAICA ZA POPRENO ODREZIVANJE

Tip AR - RKL

Rezaica je namijenjena za popreno odrezivanje limova odnosno pripre -
mu krajeva tj. potrebno iskoenje krajeva u ovisnosti o debljini lima, slika
16.7. Postavljena je na poetku linije za pripremu limova.
486
Sastoji se iz slijedeih glavnih sklopova: portalnog nosaa, kolica,
mehanizma za dizanje i sputanje plamenika, plinske grupe i komandnog
ormaria.
Prema tehnologiji pripreme krajeva, vri se rezanje s jednim, dva ili tri
plamenika.

Slika 16.7.
Autogena rezaica za popreno odrezivanje (priprema zavara)

16.6. UREAJ ZA POPRENO ZAVARIVANJE LIMOVA
Tip ZU - PZL - H 20
Ureaj za popreno zavarivanje namijenjen je za spajanje vie limova
meusobno radi dobivanja potrebnih duina, koje odgovaraju pojedinim
duinama profila.
Ureaj se sastoji od slijedeih elemenata, slika 16.8.:
stezne naprave,
podloke za zavarivanje,
vodoravnog nosaa s kolicima za vonju glava automata,
opreme za zavarivanje s dvije glave za zavarivanje EPP
postupkom, ispravljaa, usisaem praka,
hidraulinog agregata.

487
Slika 16.8.
Ureaj za popreno zavarivanje
Stezna naprava sastoji se od snane eline konstrukcije s dva stupa, nosaa
podloke za zavarivanje i dva nosaa hidraulikih steznih cilindara, kojima
se nezavisno mogu stezati krajevi limova koje treba zavariti.
Sila za hidraulike cilindre dobiva se od hidraulikog agregata. Krajevi
klipnjaa opremljeni su elinim apama koje s donje strane imaju bakrene
lamele radi zatite od eventualnog privarivanja ape za lim.
Oprema za zavarivanje sastoji se od dvije glave za zavarivanje EPP
postupkom, s dva izvora istosmjerne struje, kao i odgovarajuim
upravljakim ormariima.
Zavarivanje jednostrano, tandem sistem - pojedinani luk.
Zavarivanje jednom icom upotrebljava se za debljine do 17 mm, dok se
tandem sistem upotrebljava za debljine limova 12- 40 mm.

16.7. UREAJ ZA BRUENJE NADVIENJA ZAVARA

Tip ZU- BNZ 25

Ureaj je predvien za skidanje odnosno bruenje nadvienja zavara, koji
ostanu nakon poprenog zavarivanja, tako da se dobije na zavaru osnovna
debljina lima.

Slika 16.9.
Ureaj za bruenje nadvienja zavara

Sastoji se od podvozja, stupa, nosaa konzole i konzole, slika 16.9. Na
jednom kraju konzole nalazi se na krinom suportu glava za bruenje, stolac
za posluioca sa upravljakom kutijom. S druge strane konzole nalazi se
usisa brusnih estica i praine. Ureaj se kree po tranicama tako da moe
doi do mjesta bruenja. Glava sa konzolom se moe vertikalno podeavati, a
sama glava se moe takoer runo podeavati po visini pomou runog
kotaa i vretena. Osciliranje brusne ploe u horizontalnom smjeru moe se
488
podeavati od 0 - 100 mm ime se podeava irina bruenja. Brzina bruenja
moe se bezstepeno podeavati horizontalnim hodom konzole.
16.8. UREAJ ZA FORMIRANJE PROFILA

Tip ZU - FP - 20

Ureaj se sastoji od vie jedinki za oblikovanje i jedne povlane jedinke,
koja slui da formirani profil dopremi do povlanih valjaka ureaja za
zavarivanje profila.
Broj jedinki za oblikovanje ovisan je od duine zavarenih profila i
kree se od etiri za duine profila od 9 m do osam za duine od 18 m (slika
16.10).

Slika 16.10.
Ureaj za oblikovanje profila

Oblikovanje profila: jedinke za formiranje podese se na odreenu visinu
profila. Nagibni nosai postave se pomou hidraulikih cilindara u
horizontalni poloaj a kotai za naslon pojasnih lamela podeeni su na irinu
profila. Dizalicom se postave na ureaj vezni lim i pojasni limovi u
horizontalnom poloaju. Zatim se aktiviraju hidrauliki cilindri nagibnih
nosaa, tako da dou u okomiti poloaj a time su i pojasne lamele u
okomitom poloaju i priljubljene na vezni lim. Lamele se zatim na poetku
kratko pripoje.

489

16.9. UREAJ ZA ZAVARIVANJE PROFILA

Tip ZU - ZP 20 H

Ureaj ZU - ZP 20 H namijenjen je za zavarivanje raznih profila s veznom
ploom u vodoravnom poloaju.
Sastoji se od postolja (1) na kojem se nalaze dvije jedinke (2) i (3), od kojih je
jedinka (2) fiksno privrena za postolje a jedinka (3) je pokretna po
postolju hidraulikim cilindrom hoda 1800 mm radi mogunosti
prilagoavanja visini pojedinih veliina profila, koji se zavaruju strojem,
slika 16.11.
Obje jedinke opremljene su stezno - vodeim kotaima profila (4). Svaki
kota za sebe je pokretan s motor-reduktorom, s mogunou bezstepene
regulacije obodne brzine, koja se podeava brzini prolaza profila kroz
ureaj odnosno brzini zavarivanja.
Obadvije jedinke opremljene su sa etiri potporna kotaa pojasnih
traka (5).
Svaki nosa sadri po dva potporna kotaa (6) postavljena u liniji.
S gornje strane postavljeni su odgovarajui stezni kotai (7), postavljeni na
konzolu koja se podeava pomou runog kotaa i reduktora i to za svaku
konzolu posebno.

Slika 16.11.
Ureaj za zavarivanje profila

Zavjeenja sapnica za zavarivanje postavljena su na konzoli steznih kotaa
veznog lima i sputaju se istodobno sa steznim kotaima i tako dolaze u
poziciju zavarivanja.

Oprema ureaja za zavarivanje
490

Ureaj se oprema sa etiri glave za zavarivanje EPP postupkom, sistem
pojedinani luk tandem (Single Arc Tandem) i s etiri ispravljaa od 1000
A.

16.10. UREAJ ZA PREKRETANJE PROFILA

Tip ZU - PP

Jednostrano zavareni profil koji izlazi iz ureaja za zavarivanje (ZU - ZP 20
H) treba zaokrenuti za 180
o
po njegovoj uzdunoj osi radi mogunosti
zavarivanja s druge strane. Ukoliko je u liniji jedan ureaj za zavarivanje,
onda se profil dizalicom vraa na ureaj za oblikovanje, koji ga onda povlai
u stroj za zavarivanje (slika 16.12.)

Slika 16.12.
Ureaj za prekretanje profila

16.11. POSTROJENJE ZA PROIZVODNJU CIJEVI SA UZDUNIM
AVOM

Linija za proizvodnju uzduno zavarenih cijevi sastoji se od slijedeih
glavnih dijelova (slika 16.13.) :
odmatalice koturova,
sistema za ispravljanje traka,
ureaj za popreno zavarivanje,
akumulatora trake,
valjaka za predsavijanje,
sistema za formiranje cijevi,
sistema za zavrno formiranje,
sistema za zavarivanje,
ureaja za skidanje vika zavara,
ureaja za termiku obradu,
sistema za kalibraciju i
491
ureaja za rezanje cijevi.

Slika 16.13.
Shema linija za proizvodnju uzduno zavarenih cijevi

Uz svaku liniju za proizvodnju uzduno zavarenih cijevi neophodna je i
linija za uzduno rasijecanje traka, kao i linija zavrne obrade cijevi koja se
sastoji iz slijedeih ureaja:
ureaja za ispravljanje,
ureaja za obradu krajeva,
hidrauline prese za ispitivanje nepropustljivosti,
ureaji i oprema za ispitivanje bez razaranja,
opreme za ispitivanje sa razaranjem,
ureaja za antikorozionu zatitu.
Mehanike i tehnoloke osobine u mnogome zavise od irine trake, stoga je
neophodno da se koriste iskustva raznih proizvoaa, kako bi se postigla
najpovoljnija irina trake, koja uzima u obzir dodatak za zavarivanje i
kalibraciju.
Zavarivanje traka je takoer vano, kako ne bi dolo do kidanja trake
prolaskom kroz akumulator i na liniji formiranja. Zbog kratkog vremena na
raspolaganju primjenjuju se produktivniji postupci zavarivanja (MAG/MIG
ili elektrootporno).
Akumulator trake omoguava stalan rad za vrijeme poprenog
zavarivanja- nastavljanje trake.
Oblikovanje cijevi odvija se postupnom plastinom deformacijom.
U principu se razlikuju dva sistema :
sistem nepominih kalibriranih valjaka,
sistem pominih valjaka (Cage - Rolls).

492

16.12. UVOENJE ROBOTIZIRANIH LINIJA
U ZAVARIVAKOJ PROIZVODNJI

Savremene tehnologije danas u svijetu trae to vie mehaniziran proces.
Uvoenje mehanizacije, automatizacije i robotizacije je samo jedan pravac u
razvoju novih tehnologija i tehnolokih linija. Leyont jedne robotizirane
linije za zavarivanje dat je na slici 16.14.
Nove tehnologije e sve vie traiti uvoenje mehanizirane,
automatizirane i robotizirane proizvodnje.

Slika 16.14.
Leyout robotizirane zavarivake linije
1. Robot
2. Radni sto
3. Rotacioni sto
4. Kuite mjenjaa
5. Grudno zavarivanje
6. Set alata
493

Zavarivanje

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zavarivanje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DAFER KUDUMOVI ZAVARIVANJE I TERMIKA OBRADA

1. ZNAAJ I ULOGA ZAVARIVANJA U MAINSTVU

- rastojanje od posmatrane take do poetka

(slika 3.9.b) za linijski izvor topline konstruiran je

, uvode se bezdimenzionalne veliine za odvoenje topline u sluaju djelo -

dA dt. Porast temperture elementarne prizme ploe u tom

, moe biti odreena

- sila sa kojom se stegne osnovni materijal u eljust maine;

- normalni napon koji djeluje upravno na mjerodavnu ravan ava;

- tangencijalni napon koji djeluje u mjerodavnoj ravni ava upravno na

- tangencijalni napon koji djeluje u mjerodavnoj ravni ava u pravcu

- tangencijalni napon koji djeluje u ravni spoja upravno na duinu ava;

max max max

(na primjer, tlak tokova na kranskoj

You might also like