Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
2Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Karlo Kolodi Pinokio

Karlo Kolodi Pinokio

Ratings: (0)|Views: 26 |Likes:
Published by Nermin Ormanovic

More info:

Published by: Nermin Ormanovic on Nov 11, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/13/2013

pdf

text

original

 
 1
 
Karlo KolodiPINOKIO
Pevela Razija Sarajli
ć
 IKAKO SE DOGODILO DA JE MAJSTOR 
Č
ILJE
Đ
A,STOLAR, NAŠAO KOMAD DRVETA KOJE SESMIJALO I PLAKALO KAO DIJETEBio jednom... – Neki kralj, – re
ć
i
ć
e odmah moji mali
č
itaoci. Ne, djeco, pogriješili ste. Bio jednom neki komad drveta. Nije to bilo neko skupocjenodrvo, bio je to obi
č
an komad drveta koji se zimi baca u pe
ć
i na ognjište da se njim naloži vatra ida se ugriju sobe. Ne znam kako se dogodilo, ali je jednog dana ovaj komad drveta dospio u radnju starogstolara, majstora Antonija. Starca su svi zvali majstor 
Č
ilje
đ
a (Trešnji
ć
) zbog nosa koji mu je navršku bio uvijek sjajan i tamnoljubi
č
ast kao zrela trešnja.Mnogo se obradovao majstor 
Č
ilje
đ
a kada je opazio drvo. Zadovoljno je trljao rukamamrmljaju
ć
i poluglasno: – Ovo drvo mi je došlo u pravi
č
as! Napravi
ć
u od njega nogu za jedan sto
č
i
ć
.Re
č
eno – u
č
injeno. Uzeo je naoštrenu sjekiru da oljušti koru od drveta i da ga isteše. Ali,tek što je zamahnuo sjekirom, ruka mu zastade u zraku. Za
č
uo je tanki glasi
ć
koji je molio: – Nemoj me udarati tako jako!Možete zamisliti kako se iznenadio majstor 
Č
ilje
đ
a! Zbunjenim pogledom osvrtao se posobi da
č
uje odakle li dolazi taj glasi
ć
, ali nije vidio nikog. Zavirio je pod klupu, zavirio je podorman koji je bio uvijek zatvoren, zavirio je u korpu sa strugotinama i piljevinom, otvorio vrataradionice, da glas možda nije došao sa ulice, ali – nigdje nikoga! Šta bi to moglo biti!?... – Znam šta je, re
č
e smiju
ć
i se i
č
ešu
ć
i se po vlasulji. – Samo mi se u
č
inilo da
č
ujem tajglas. Hajd' na posao! Ponovo je uzeo sjekiru i udario po drvetu. – Oh! Udario si me! – povika žalosno isti glasi
ć
.Ovaj put majstor 
Č
ilje
đ
a se zaprepasti. O
č
i su mu skoro isko
č
ile od straha, usta mu seširom otvorila, a jezik je isplazio sve do brade, kao ona glava na
č
esmi.
 
 2
Kada je malo došao sebi, po
č
eo je da govori drš
ć
u
ć
i i zamuckuju
ć
i od straha: – Odakle li je došao ovaj glasi
ć
koji je uzviknuo: oh! U sobi nema ni žive duše. Da se nijenekim slu
č
ajem taj komad drveta nau
č
io da pla
č
e i cvili kao kakvo malo dijete, ne, to ne možeda bude! Pa ovo je obi
č
an komad drveta za vatru, drvo kao i svako drugo drvo, i ako ga bacimou pe
ć
, možemo lijepo da skuhamo lonac graha... Šta li je onda? Da se nije neko, sakrio u drvo?Ako se sakrio, nek se
č
uva! Pokaza
ć
u mu ja!Govore
ć
i tako prihvatio je objema rukama siroto drvo i po
č
eo njim nemilosrdno da lupa ozidove sobe.Zatim je stao da osluškuje. Pri
č
ekao je dvije minute, ali nikakva glasa! Još pet minuta – ništa, deset minuta – opet ništa! – Vjerovatno mi se samo u
č
inilo da
č
ujem onaj glasi
ć
, – re
č
e, primoravaju
ć
i samoga sebeda se nasmije i
č
ešu
ć
i se pri tom po vlasulji. – Na posao, majstor-Antonio!Od velikog straha po
č
eo je da pjevuši ne bi li se malo ohrabrio.Sjekiru je ostavio u stranu i uzeo u ruke strug da ostruže i izblanja drvo. Ali dok je strugaogore-dolje za
č
u ponovo onaj glasi
ć
koji mu ovaj put smiju
ć
i se re
č
e: – Prestani! Škakljiš me po tijelu!Ovaj put siroti majstor 
Č
ilje
đ
a pade kao gromom pogo
đ
en. Kada je otvorio o
č
i, vidje da senalazi na podu.Lice mu je bilo izobli
č
eno, a vršak nosa, ina
č
e uvijek tamnoljubi
č
ast, bio je još tamniji odvelikog straha.IIMAJSTOR 
Č
ILJE
Đ
A POKLANJA KOMAD DRVETASVOM PRIJATELJU
Đ
EPETU KOJI GA UZIMA DAOD NJEGA IZRADI
Č
UDESNOG LUTKA KOJI BIZNAO DA PLEŠE, DA SE MA
Č
UJE I DA IZVODISMRTONOSNE SKOKOVEDok je on ležao na podu, neko pokuca na vrata. – U
đ
ite, – re
č
e stolar, nemaju
ć
i snage da se podigne na noge.U radionicu u
đ
e živahan star 
č
i
ć
kojemu je bilo ime
Đ
epeto. Djeca iz susjedstva, kada bihtjela da ga naljute, zvala su ga Polendina (Purica) zbog njegove žute vlasulje koja je mnogoli
č
ila na puru od kukuruzna brašna.
Đ
epeto je bio jako naprasit. Jao onom ko bi ga nazvao Polendina! Postajao je tada pravaživotinja i niko ga nije mogao obuzdati u tom bijesu. – Dobar dan majstor-Antonio! – re
č
e
Đ
epeto. – Što radite tu na podu? – U
č
im mrave da ra
č
unaju! – Nazdravlje! – Ko vas je doveo do mene, prijatelju
Đ
epeto?
 
 3
 – Noge. Znate, majstor-Antonio, došao sam do vas da zamolim za jednu uslugu. – Spreman sam da vas uslužim, – odgovori stolar, dižu
ć
i se na noge. – Jutros mi je pala na pamet jedna misao! – Da
č
ujemo! – Naumio sam da izradim lijepog drvenog lutka.
Č
arobnog lutka koji bi znao da pleše, dase ma
č
uje i da izvodi smrtonosne skokove. S ovim lutkom pošao bih u svijet da se domognemkomada hljeba i
č
ašice vina. Šta mislite o tome? – Vrlo dobro, Polendina! – povika onaj glasi
ć
za koji se nije znalo odakle dolazi.Kad je
č
uo to ime, prijatelj
Đ
epeto se zacrveni kao paprika od ljutnje. Okrenuvši se stolaru,re
č
e mu bijesno: – Zašto me vrije
đ
ate? – Ko vas vrije
đ
a? – Nazvali ste me Polendina!... – Nisam ja. – Nisam valjda ja! Vi ste me nazvali tim imenom! – Nisam! – Jeste! – Nisam! – Jeste!I žeste
ć
i se sve više i više, dva prijatelja su dohvatili jedan drugoga i potukli se tako, da jeto bilo strašno.Kada se završila bitka, majstor Antonio je u svojim rukama imao
Đ
epetovu žutu vlasulju, au
Đ
epetovim ustima nalazila se stolareva sijeda vlasulja. – Vratite mi moju vlasulju, – re
č
e majstor Antonio. – Vratite vi meni moju, pa da se pomirimo.Kada su vratili jedan drugome vlasulje, dva star 
č
i
ć
a su stegli srda
č
no ruke i zakleli se da
ć
eostati prijatelji do kraja života. – Pa prijatelju
Đ
epeto, – odgovori stolar u znak izmirenja, – šta ste ono htjeli od mene? – Želio bih malo drveta da napravim lutka. Ho
ć
ete li mi dati?Sre
ć
an što
ć
e se riješiti drveta koje je bilo uzrok tolikom strahu, majstor Antonio po
đ
e klupida uzme drvo i da ga dade svom prijatelju. Ali kada je htio da mu ga da, drvo udari po njegovojruci, šmugnu iz nje i po
č
e snažno da lupa po cjevanici sirotog
Đ
epeta. – Ah! Zar vi tako darežljivo poklanjate svoju robu, majstor-Antonio? Umalo da ne ostadoh bez noge! – Kunem se da vas ja nisam udario! – Nisam valjda ja! – Svemu je krivo ovo drvo... – Znam da je drvo, ali vi ste mi ga bacili u noge. – Nisam ga ja na vas bacio. – Lažove!

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->