UPRIJANJA

Esad Baji

Konjic, 2012.g.

Naziv knjige: uprijanja Autor: Esad Baji Izdava: Fondacija Lijepa rije Za izdavaa: Esad Baji Urednik: Benjamin Muinovi Recenzent: Biljana Hando Slike na koricama: Vehid ii Elvedin i Ermin Mustafi Lektor: Zehra Alijagi tampa: Sabah-print, Ilida Za tampariju: Anel Elezovi Tira: 330 primjeraka

RIJE UREDNIKA Knjiga koju imate u ruci posebna je po mnogo emu. Autor se potrudio da joj podari mnotvo simbolike kakvu ne susreemo esto. Poeo bih s tim da je ovo konjika knjiga, mada ne sumnjam da e se itati i van Konjica. No, prvenstveno je konjika, jer su njene prie, zapisi, biljeke posveene Konjicu, okrenute Konjicu i na konjiko pamenje naslonjene. Sam naziv knjige naslonjen je na simbol Konjica, novu-staru Konjiku upriju, a ta uprijanje znai ostaje u dug autoru da nam objasni u nekoj slijedeoj knjizi, a nama samima da kroz ovu knjigu, svako po sebi, sopstveni odgovor skroji. Pored naziva znamenit je i sam tira knjige: 330 primjeraka. Pomalo zbunjujui a pomalo i neprimijetan na prvi pogled. No, kako je sva knjiga imala elju da bude u znaku simbolike Konjike uprije tako je i tira podreen toj elji pa 330 primjeraka oznaava 330 godina od kako je (1682. godine) podignuta Konjika uprija. I broj strana ove knjige ima svoju simboliku, no, moda je isuvie nepotrebno brojati koliko vam koraka treba da se proetate preko nae uprije. No, ni tu posebnost ove knjige ne prestaje. Iako je ova moja uvodna rije, kao i sadraj same knjige u svakom njenom primjerku isti, primjerak koji vi sada drite u ruci na svoj nain je poseban. Naime, svaki primjerak knjige je poseban po svojoj korici. Svaki od 330 primjeraka ima posebnu koricu, to je raritet na ovim naim
3

prostorima, a vjerujem, u najmanju ruku rijetkost i u svijetu. Ovo za sobom vue i jednu nezgodnu posljedicu jer knjiga ne moe doivjeti neko novo izdanje. Dotampavanje je mogue tek svake godine po jedan primjerak. Autor je zapise koji sainjavaju ovu knjigu pisao u svojoj biblioteci smjetenoj u blizini uprije koja ga, kako kae, ma kako da je raspoloen uvijek nadhane na lijepu misao i na lijepu rije. Uz lijepu rije o onima koji nam je sagradie i onima koji je obnovie, ja vas preputam lijepim rijeima Esadovih uprijanja.

Ja ne pokuavam ivjeti svoje snove, trudim se ivjeti svoj ivot i sanjati!

UPRIJANJA Izum fotografije podario je ovjekovom umu zaustavljen trenutak prolaznosti. Omoguio mu je da se hiljade puta iznova vrati tom djeliu vremena i prostora, da ga analizira, u sitnice upoznaje. Za fotografijom dola je i video-kamera koja je omoguila ovjeku da ponovo analizira hiljade pokreta, deavanja i dogaanja koja su se desila nekad ranije. Kamera je ponudila i usporene snimke kojima je ljudsko oko po prvi put u historiji moglo da na tenane, mic po mic, sliku po sliku, odgleda, procjeni, upije trenutke prolaznosti koje su bez tog izuma bili do tad nevidljivi ljudskom oku i nepoznati ljudskom umu. Kako to sve djeluje na razvoj ljudske svijesti teko je odgonetnuti? Hoe li vremenom odumrijeti mata? Hoe li pria i pripovjeda postati samo glas iza podastrte filmske radnje? Teko mi je povjerovati u to, ne zbog tog to toliko volim priu pa ne mogu podnijeti njen kraj i nestanak, nego to ne vjerujem da e se ovjek ikada odrei mogunosti lai koja je kroz priu najlaka. Nee se odrei ni sebe, jer svaki put kad slika ponudi neto, ponudi i ono neto nevidljivo. Ponudi poziciju slikara, fotografa, snimatelja i ponuka misao da se zapita ko je on, kakvo je mjesto s kojeg slika, fotografie, snima, zato to radi? Zato neko neto radi nikada nee biti uslikano, snimljeno, niti na usporenom snimku prikazano.
7

Namjere koje nas u biti odreuju ostaju poesto skrivene i nama samima koji ih imamo sloeni u hiljade razliitih mozaika nae svijesti, podsvijesti, onog treeg, etvrtog, petog... Namjera e uvijek traiti rije, iskaz, priu, opis, a kao garanat opstojnosti vrhunit e san koji niko nikad uslikao nije, snimio nije, niti e, vjerujem. San nejasan, nerazborit, i san jasan o onome to je bilo, te zaudan san o onome to tek e biti. Neopipljive kamere uma postoje u nama od kad i mi postojimo. I nije tano da su fotografija i film omoguili ovjeku da vidi to okom prije nije vidio. No, treba priznati, tek u budnom ovjeku, ma kako kapke drao, zatvorene ili otvorene, ovjek je istinski ovjek, u misli svojoj i jasnoi svojoj, a veliina mu je u odnosu ubjeenja i ubhe. Koliko god nam slike i video zapisi omoguavali da gledamo unatrag, na napredak zavisit e od pojedinaca koji imaju snagu gledati unaprijed, vjerovati u to to vide i uloiti trud neophodan da se to ostvari. Moda se zato u gotovo svim kulturama govornicima nudilo uzdignuto mjesto. S uzdignutog mjesta vidi se vie i dalje. Vrijeme oko nas i vrijeme u nama dva su razliita pojma. Postoje trenuci koje smo ivjeli danima i dani koje nismo osjetili ni trenutka.

Vrijeme srca satkano je od trenutaka voljenja i onoliko koliko je ljubavi toliko je i vremena. Svi smo voljeli vie puta ali svaki put istim srcem. Proitah da e se na Sudnjem danu na Mizan teraziji trenutak iskrenog i ispravnog, svjesnog razmiljanja mjeriti sa sedamdeset godina nesvjesnog ivota. Uz Sudnji dan, Mizan teraziju vezana je i Sirat uprija koju valja prei na putu za rajsku vjenost. Do tad, ovdje, s ovog mog prozora to nudi prelijep pogled na grad Konjic, Neretvu i Konjiku upriju, ja u, ako nikako drukije, onda u svojim dahom zamagljenim staklima pisati misli, zapise, ostavljati biljege poklonjenih dunjalukih dana. Inspiracije na ovom prozoru ne moe falit, dovoljno se malo ustati i baciti pogled na upriju. Nije ona meni ovoliko lijepa i draga samo to je naa, nego, taka je ija god da je. Dugo je nije bilo, a onda na mjestu njene smrti ona se opet ista rodila, a nije film, nije neka moderna montaa. Stvarnost je koja se da vidjeti, opipati, prei, u zapis pretoiti!

10

JUTRO U KLUBU KNJIGE Otvaram vrata sanjivim oima procjenjujui prainu na njihovim staklima. Mogu saekati jo jedan dan zakljuujem, uz veliko uee trenutne lijenosti i nespremnosti da se maim krpe i oistim ih. Jedan krug stepenica do drugog sprata, pa opet pogled na stakla koja me doekuju na njihovom vrhu. Strani arhitekta je projektovao drvene ukrase odmah uz stakla s vanjske strane. Ukrasne daske koje se ne mogu skinuti, ispod kojih se ne moe provui ruka da pokupi prainu, koja je kao opasna kona bolest poklopila stakla i skoro zaklonila pogled. -Arhitekte i belaja, ponavljam bezvoljno. Projektovati zgradu da joj se prozori ne mogu istiti. Golemo! Ne volim uinke niije kreativnosti ija vizuelizacija je na utrb upotrebne vrijednosti. To je samo bljetavilo trenutka koje oslijepljuje oi vjenosti. Na kraju stepenica hodnik, na kraju hodnika biblioteka, u njenom oku stolica. Dan je sunan, lijep, sunce granulo i kroz kronju lipe poleglo po rafama i knjigama u njima. Da li zato to je danas denaza Nedada Ibriimovia ili moda zbog neke s ranim jutrom zaete pa zaboravljene misli, gledam na ovaj radni prostor kao na mezarje ljudskih misli...
11

Bar devedeset posto autora ovih knjiga oko mene su mrtvi. Neki i stotinama godina. A evo, njihove knjige, njihove misli na listovima s mehkim i tvrdim koricama. Ko drveni i kameni niani na naim mezarjima. Lijevo od mene komplet knjiga Ive Andria, iznad njega Mee Selimovia, desno Skender Kulenovi, pa Dervi Sui, pa Kemal Mahmutefendi, pa Zuko Dumhur, pa cijela polica Rusa u drutvu Hemingveja, Zole i Borhesa. Kad kompletiram ovu trojicu prebaciu ih na zasebne police. Zasluuju to. Pijem kafu, kroz otvoren prozor isputam dimove svoje loe navike. Pod prozorom na kraju harema koji se naslanja na ovaj objekat veliki bogato ukraen sarkofag otomanskog zapovjednika engia, koji je prije 150 godina na putu iz Hercegovine za Sarajevo, ba ovdje u Konjicu susreo Azraila, predao mu duu i odloio zemlji svoje halje tjelesnosti. Njega su za vakta ljudi sigurno sluali i potovali vie nego to sluaju i potuju ove pisce. Danas se ovi niani obilaze i fotografiu vie zarad djela ruku nepoznatog klesara koji ih je isklesao nego li zarad veliine zapovjednika iji zemni ostaci lee ispod. Damija preko puta sagraena je prije 450 godina. Junuz-au je, vidjevi da mu Bog nije odredio poroda da o njemu nakon smrti svjedoi i dovu mu ini, sagradio damiju. I nije pogrijeio. Evo, ja ga se skoro svakog dana sjetim. Ponekad
12

pokuam i zamisliti taj vakat kad je ivio, damiju gradio. Nekako vjerujem da je izlazio na brijeg iznad damije, gledao majstore i vjerovatno mislio o tom kako su sretni jer ih kod njihovih kua ekaju njihove hanume i njihov evlad. Malo dalje, na Zlatrgovini u istoj toj mati vidim njegovog brata Mehmeda-aua. Popeo se pa gleda svoju damiju i tekiju kraj nje. S bratskom ljubavlju okree se i lijevo, vamo prema brijegu, prema Junuzovoj damiji. Stoji i sinovima svojim napominje da nakon njegove smrti jednako vode brigu i o Junuzovoj damiji kao i o njegovoj. Koliko god mi se ovaj ritual esto ponavljao, ne mogu da ga prekinem dok to ne uine grudi, dok ne uzdahnem i s nekom tihom strepnjom ne smitim i pogled i misli preda se, na mali stakleni sto na iju policu sam poredao par knjiga koje do sad napisah i objavih. Jesam li se ovo prije vremena sahranio ili sam digao spomenik sebi? S grane lipe otpade list i vjetar ga zadi u drvene ukrase prozora. Sjetih se kur'anskog ajeta kojim nas Bog upoznaje da nijedan list s grane drveta ne padne, a da On nije upoznat s tim. Ta me spoznaja navede da zastanem i s pogledom i s mislima. Mali, uski, skoro suh list postade mihrab u koji gledam i kroz koji misli svoje Stvoritelju svome usmjeravam. Danas je i petak, dan dume namaza.
13

Dan molitve koja svojim propisima nijemo, ali ustrajno, svake sedmice objanjava ljudima da postoje stvari koje ne mogu sami, koje moraju u zajednici. Molitva koja svojom formom govori da smo oslonjeni jedni na druge i da se jedni u drugima moramo traiti. Allah svjedoi da On daje znanje i pojaanjava da je onom kome ga je dao, dato blago neizmjerno. Radim li ja u mezarju ljudskih misli ili sam u hazni ljudskih spoznaja? Hodnikom se uje bat koraka. Mladi otvara vrata, vraa knjigu, osvre se po policama i tiho pita: -Imate li Vjenik od Nedada Ibriimovia?

14

INSAN NA ENGLESKOM Jutros, dok se minus i plus na ugodnoj nuli miluju u mom gradu, prolaze sugraani i sugraanke kroz prozor mog pogleda. Veliki i mali. Zatvoreni i otvoreni. Naspavani i nenaspavani. Odmorni i umorni. Drugovi i drugarice. Braa i sestre. Kolege i kolegice. Komije i kominice. Poznanici i budui poznanici. Djeaci i djevojice. Uitelji i uiteljice, nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice. Vozai, pjeaci. Vaki i naki. Starosjedioci, davno doli, tek doli i dostavlja novina. Konjiani i Konjianke. Otvaraju se pekare i trafike, kafane i prodavnice, butici, kole i ustanove za kolovane. Iz damija malo prije sedam pomaljaju se poboni i revnosni. Uzvodno uz Neretvu u velike hale zamiu autobusi radnika raznih pogona nekada velikog preduzea Igman. -Da ste vi pali u ratu, sve bi palo! - prolaze mi kroz sjeanje tri veeri ranije izgovorene rijei jednog vienog Sarajlije rodom iz Ustikoline koji nam je u Drvenoj sali Narodnog univerziteta govorio o situaciji u i oko ove nae Bosne. -Ma nismo mi to zbog vas- htjedoh mu rei da umanjim tu iznenada priznatu veliinu- Mi to, eto, zbog sebe! Zamaglili mi prozori iznutra, a s vana se uhvatio tanak sloj leda zalizivan svjeinom Neretve.
15

Stojim, gledam i isputam toplinu sopstvenih plua ravno na staklo. Sve se odledi i odmagli pred dahom insanskim. Vjebam pamenje i ponavljam utke u mislima konjike ulice koje vidim i one koje ne vidim. Tabirim poratne i prijeratne im nazive i drago mi to sam navisoko, to vidim, umijem i, eto, toliko znam. Ima i u imenima ulica simbolike. Zato se imena i biraju. Ima i filozofije. Ponekad nezgodne. Ja sam uz rat bio vojnik etvrte muslimanske brigade. Kad bih dobio slobodno, odlazio sam u privremeni smjetaj u Ulici proleterskih brigada to doe ko svojevrsni ekvivalent jedno drugom. Kad je rat zavren, prestadoh biti vojnik etvrte muslimanske ali promijenie ime ulici mog privremenog boravka i ja postadoh stanar etvrte muslimanske. Kako se nedugo zatim vratio onaj u iji sam svevremeni stan ja, uz rat, privremeno uselio iselih se i naoh novi smjetaj u ehidskoj ulici. Kad vidjeh u koju sam ulicu dospio - nasmijah se. Nekako mi bi ko da sam opet u ratu. Samo to je ovo film pa glumci i u ehidskoj nisu zaprave mrtvi. Milo mi bi kad shvatih da je komijska ulica ehidskoj ulici, Ulica zelenih beretki. Ima i to smisla. Kako se ivot u ehidskoj oduio, a i to mi stanite bilo privremeno, mama, inae civilna rtva rata, die kredit i uze stani na vrhu jedne zgrade u Ulici civilnih rtava rata. Sad kad
16

razmislim, kako nemam nita osim tog stana u nasljedstvo, ako poivim, izgleda mi nekako neslavan ovaj moj stanarski put. Doe kao degradacija. Radije bih do kraja ivota plao kiriju u ehidskoj. Ma kako neekonomski zvualo imam osjeaj da e se isplatiti. Rije isplatiti nije najbolja, podsjea na kredit, kredit na rate, rate na nelagodu prvih dana mjeseca, a ovaj dan jedan je od njih. Odbacim te misli i kopam neto veselije. Sino, malo prije dvanaest, jedan za mene veliki bosanskohercegovaki pisac koji se prehranjuje prevodei sa i na engleski, odalamio je na poledici u Dalmatinskoj ulici u Sarajevu. Da je u Sibirskoj imalo bi vie smisla, ali, eto, okliznuo se ba u Dalmatinskoj. Sluaj mi je prijavljen SMS-om neto iza ponoi. Pisac pao i ustao. ta njemu moe jedan pad. Ni pera mu nije odbio. -Veliki si ti insan! - rekoh mu SMS-om. -Dobra ti no insane - odgovori on - morau te drugaije zvati, jer ovo insane na engleskom znai lud. to su ti jezici, razlike i slinosti! Na arapskom to znai ovjek, etimoloki prevoeno: Bie koje zaboravlja. Ima logike u oba sluaja. I ludu i onom koji zaboravlja treba poesto ponavljati ta je, da ne zaboravi, ne smetne, pogotovo u zimskim danima i noima, kad je poledica, kad se pada, a padovi,
17

kao to znamo, mogu izazvati kraa ili dua zaboravljanja. -Jednom je jedan - velim ja ovom piscu, sad ve u slualicu, jer se dobre prie jo uvijek ne mogu SMS-om slati - iao iz kafane isto tako kasno, pao na ledu, pri padu se okreno pa se opet vratio u kafanu zaboravljajui da je iz nje bio kui poao a ne obratno. Prijavljeno mi je jutros iza sabaha, diskretno, usna na uho, da je no prije opuhana i kua u komiluku, al ne bih o tome detaljisao. Ja volim ovaj grad i njegove graane. Volio bih da gore, uzvodno, uz Neretvu, bahne kakav muterija pa da se one Igmanove hale usplamte od maina. Da kao nekada, s jutrom hiljade Konjiana hitaju ka kapiji u prvu smjenu i hiljade iz tree pohitaju kui. Da se ispred kapije, opet kao nekada, otvori trafika i u njoj ovjek ivi samo od prodaje novina. Vrijeme prolazi. Iz Neretve se die dim. -Zimi ti vrue u leti ti hladno - govori Gonde dok iza njega u kafani brunda aparat meljui kafu a uska usijana pe kroz dimnjak odailje signale u vedro nebo posuto prvim srebrenim zrakama sunca, to e pasti i na zemlju im Sunce savije iza Kisera. Teka su imena ovih brda i planina oko grada: Prenj, Kiser, Zvekua, Paklina, Zlatar, Ljubina. Na Ljubini je toliko krvi proliveno da bi joj komotno trebalo ukinuti ono prvo slovo u imenu.
18

Ako se tu neko nekad i ljubio, svejedno je. to je Zlatar Zlatar, ne znam. A ni Zlatrgovina, naselje iznad Oraja, mi se ne svia. Ako se tu nekad trgovalo zlatom, nije trebalo dopustiti jeziku da iz zlata pree u zlo, mada sumnjam. Zlatare su uvijek u centru grada. Vrtaljica je tu, skoro u gradu, ko francuzica na glavi dede kojeg trenutno promatram dok uri u djeiji dispanzer preko puta mene. Ko zna kojim poslom? Mislio sam nekad da je Vrtaljica dobila ime po nekoj djevojci vrtirepci to je zamicala uz to brdace za svojim ovcama ili kozama. No, nije. Polje ispod nje koje danas ini naselje Treanicu pripadalo je izvjesnom Ahmedu Tajici kao i to brdo. Pa od Vrha Tajice dolo do Vrtaljice. Jezik je neumoljiv. Skratie te im izgubi na znaaju. I to je ko dueg jezika, to te vie krati. Takav je zakon u ariji. ariji koja e uvijek biti moja a ja nikad potpuno njen. Dolo sam i olo, ako Bog da. Jer nit sam u ariji roen a nit u u njoj, bude li hajra i reda oekivanog zavriti. Rodno selo, s godinama u koje starim, biva sve ljepe i sve vie mami moje uzdahe. Konjic ima svoju Musalu. Tu odlaze Konjiani, oni roeni i oni neroeni koji se ne mogu vratit tamo gdje su roeni. Moja Dubovina na desnoj obali Neretve, tridesetak kilometara uzvodno, jo ima poprilino slobodnih mjesta da primi sve nae seljane nakon
19

privremenih dunjalukih boravaka na njihovo vjeno poivalite. Harem je nekad bio zarastao u dubovinu jer je po miljenju uzoritog pravnika Ebu Hanife grehota sjei umu na haremu. Onda je neko proitao objanjenje da to pravilo vai za pustinjske predjele gdje uma uva mezare da ih vjetar ne opue te je, kako u nas nema tih problema, izvrena sjea svih stabala. Harem smo i dalje, odmilja, zvali Dubovinom. Vako, zimi, Neretvi treba tri sata da se iz mog kraja spusti do grada. Ako je vjerovati da se kree jednako brzo kako se po njoj kree gumeni vojniki amac kojim sam se jednom u ova doba sputao. Ako ima neka druga matematika, prijatelj Benjamin, profesor matematike u srednjoj koli, koji jutros ili nema prvog asa ili kasni, bolje bi to izraunao Bie da nema prvog asa, sumnjam da bi se on, taan i pedantan kakvog ga znam, ovako lagano penjao uz upriju da kasni. Na upriji nema zagledanih u vodu. Il se nema ta vidjeti, il je jo rano, il je samo hladno. Ne znam. Grijalica iza mojih lea osvaja moj dah. Staklo se raskravilo i da sam ga juer lijepo oistio sad bih jedva vidio da je tu. Ovako imam trunjav pogled i elju da kakva ena, to joj je zadovoljstvo zabadava istiti tue prozore, bahne i kae: Odmaknider se, Boga ti, da to malo mahnem! Moj prvi korak na putu ka skromnosti bio je vjerovanje kako u svim poslovima na koje pomislim ima neko kome je to maiji kaalj za uraditi.
20

Konjika uprija i Most na epi, bezbeli i bez mojih misli imaju neke slinosti. Ali eto, ja sino itao Andria i sad kontam kako bi valjalo da se poslije Zuke u ovom gradu rodio novi Zuko, pa da iz istog hodoljublja napravi kakav dobar, po mjeri nae uprije, lijep zapis, i o njoj i o nama. A moda nama i ne treba Zuko, moda nam treba Andri? Traim u prolaznicima priliku koja lii na pisca. Moda ba Ivu Andria, ili neki ekvivalent! Mogo bi imenom i prezimenom posluiti moj amida, ima slinosti izmeu Ibro Baji i Ivo Andri, samo to moj amida ne uri preko uprije u biblioteku nego kod Zgodia po autodijelove. Autolimare ne proglaavaju nobelovcima. I jo se, sad za sad, niko zbog tog ne buni i ne smatra to diskriminacijom. Gledam, nianim, ciljam, traim. Veliki i mali, sretni i nesretni, tuni i duni, zadovoljni i namrgoeni, prolaze Konjiani preko Konjike uprije. Autolimari su mnogo traeniji od pisaca! Brzo se ivi jo bre zaboravlja. Ovom gradu treba dobar pisac. Toliko je tema koje treba zabiljeiti. Toliko je dana kojima treba rodni list ispisati, toponima, dogaaja toliko je Konjica i geografski u irinu i historijski udubinu da ovo malo nas to piemo ne moe to sve pohvatat. Fali nam 5-6 velikih knjiga: Na Neretvi uprija, Konjika hronika, Konjika avlija, Zapisi o Konjicu, Ali paa Konjianin, Konjianka, ena koje nema?
21

Jutro se ve priklonilo zaboravu, a podne na lakat primaklo. Poneko napravio pauzu na poslu, izlazi neogrnut do prve trgovine, po kiflu, patetu, jogurt... Moja misao i moje slovo ne moe stii vrijeme. Ono uvijek bjei. to bre gledamo i bre mislimo ono se usitnjava i bre sipi. Vrijeme? Dan i no? Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve biljei i ispisuje, a raun se plaa nou, na velikim, mranim poljima nesanice. Ali tu se i sve rjeava i brie, konano i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena. Uskoro e i podne. Poboni i revnosni poi e prema damijama. Pjesnici i pisci prema kafanama oko uprije. Rijetki od njih i tamo i vamo. Svjesni da se ne moe ivjeti ni od same religije ni od same umjetnosti. Spas je u sredini, ali ipak ne moemo svi raditi u biblioteci stoga bi red bio da utim na tu temu. Svaki put presijeca neka rijeka. Na svakoj obali uprija eka. I na onoj, velikoj, najveoj, to iza ivota i iza smrti je. Tanja od dlake a otrija od sablje. Sirat uprija!
22

I nita ne znai ako za ivota preemo sve zemaljske uprije panemo li s ove posljednje. Ustajem, proteem se, smiujem isundane misli u dep pamenja. Gledam po knjigama i prije nego to nogom kroim pomislih: Sam ivot ta li je ako uprija nije?

23

24

ISPUNJALJKA Nemoj vie progovoriti ni rije. Razmakni zavjese i pusti sunce da zae u ovu odaju. Nek prsti njegovi spuste se na hladne zidove. Nesigurne kue paukove nek zaiskre srebrom i nemir pod uzglavljem prole noi sanjan nek nestane. Tu negdje pod prozorom tanka je nit koju svi moramo prei da bi se snovi zagrlili s javom, da bi se ivot u jedno klupko smotao. Tu negdje na ulici eka te prolaznik da se u njemu ugleda. U njemu negdje ui pria koja eka da je napie, rua to sanja da e biti ubrana prije nego mirisa nestane, prije nego latice crvene uvehnu. eka te trud to nagrauje zadovoljstvom, napor to uzvraa osmijehom, trag to svjedoi ti postojanje i in to poraa svrhovitu nadu i u tvoje danas i u tvoje sutra. eka te lijepa rije o tebi to trai da je podri. Lijepo miljenje to eka da ga potvrdi i la poneka da je otrpi i kao istu la otpremi u zaborav. ekaju te oi to rado te vide, one to smislit te ne mogu i one to onako si im za popunit pogled. eka te ispunjaljka novog dana spremna da bude popunjena. Negdje e znati vodoravno, negdje okomito, a negdje e pitati drugog za rjeenje. Grad na rijeci Neretvi, pet slova, drugo O, zadnje C? Kraj Neretve eka te topola. Pod njom e se sjetiti da si ovjek. Sjetit e se da bi po etimologiji te staroslavenske rijei trebao da
25

sie, jal se popne na nju, jer ELO VIJEK si bie nastalo kroz vijekove, kroz vrijeme. Proi e ti glavom davno nauena lekcija o Darvinovoj teoriji po kojoj su ti preci nastali od majmuna. Nee ti se svidjeti to znaenje pa e skrenuti pogled ka arijskoj damiji i sjetit se da si INSAN, bie koje zaboravlja, al' ni tu nee stati, sjetit e se da te isti taj maternji jezik tvoje duhovnosti zove i REDUL bie to ponosno hoda na dvije noge. Pa e se ponosno i uspravno uspet uz kamenu upriju, bacit u modru Neretvu jedan pogled, kao kovanicu u kakvu fontanu elja i prei na drugu stranu tano pod Novalia kulu. Tu e skrenuti lijevo, ispod Repovake damije kroz glavnu ulicu. Ui e u pekaru i uzeti pecivo od est slova, tree H, zadnje A. U slastiarni Oazi naruiti jednu slatku k'o ti i kratku k'o ja. Sjetit e se da je krajem maja 1463. godine kroz Konjic proao daleko poznati Sultan Fatih i zapitat se pada li to na um uposleniku Turkish ziraat banke koji na drugoj strani ulice objanjava neto zatitaru Adnanu koji ga slua mirna lica i nasmijanih oiju. Tu negdje sa posljednjim srkom kafe postaje dio drutva, preuzima na sebe breme svojih obaveza. Ustaje, plaa kafu i zaputi se dalje kroz Titovu ulicu do Elektrinog da plati to tamu veeri unitava svjetlom sijalice, pa do Pote da plati za sve razgovore koje nisi vodio oi u oi, i da zekjat na gledanje TV-a i one ljepote sino dok je Deko objanjavao skepticima zato je fudbal lijep za pogledati.
26

Na izlazu se prepipa po depovima, udahne dva puta miris evapa od Hajduka i Maksumia narui pet u pola, taman za poetak dana. Vraa se drugim putem, preko najstarijeg novog mosta u gradu, kraj spomenika, uz Vardu i niz Vardu. Kod Asa zastane s pomilju da bi legla jo jedna kafa, a onda se ipak opredijeli za uobiajenu varijantu kod Gede. Pije i ne progovara ni rijei. Puta da ti sunce udara u oi i na trenutak zamilja da su oi pored svega to jesu jo i solarni senzori putem kojih grije svoju duu. eka nekog sa dobrom priom, da ovu svoju ostavi za sutra, da poslua rahmetli nenu i njene savjete o tom kako ne valja odmah sve potroiti, kako treba znat zapeuzit. Uskoro se otvaraju vrata i na njima pomalja poznat lik, lokalna Al-Jezeera s najnovijim vijestima. uli ui a pria tee: Sino je Konjianin, prvo slovo M, peto R, rekao izvjesnom Mostarcu, prvo slovo zadnje L, da je Konjika uprija pet puta ljepa od Mostarske. Na negodovanje ovog drugog MR je samo odmahnuo rukom i rekao: Prebroj lukove! Na primjedbu Mostarca da se miris uva u malim bocama samo je namignuo konobaru da im donese jo jednu kafu.

27

28

JUTARNJA ETNJA GRADOM Gradom tiho, pognutih glava hodaju uivaoci kredita i njihovi iranti. Zaljubljeni i razljubljeni. Sretni i tuni. Oni sretni to uvijek su sretni, i oni tuni to samo tuni su sretni. Hodaju zaposleni i nezaposleni. Umiljeni i zamiljeni. Odmjereni i zamjereni. Umorni i odmorni. Jaki i slabi. Ugodno i neugodno popunjeni. Mravi. Obueni i nedoobueni. Kosati i elavi. Zdravi i bolesni. Zapitani i nezapitani. Oni to jedva ekaju i oni to Boga mole da ne doekaju. Naitani i proitani. Upueni i neupueni. Promuurni, mudri, iskreni, lukavi i naivni. Zagledani u Neretvu i oni to uvijek zagledani su preda se. Potivaoci djela Josipa Broza Tita sa Trga dravnosti Alija Izetbegovi podozrivo gledaju potivaoce Alije Izetbegovia u Ulici marala Tita. Sirotinja na trgu se gozbi krmenjem prolosti gladnim ustima sadanjice. Iz parka na Vardi ih gledaju otueni steci bogumila, tek izlistala trava i dvoje zaljubljenih. Kamena uprija ee Neretvom amputiranu petu prolosti, trai pliak i malo sunca da uiva u novoj protezi. Vrabac s Vrtaljice sletio na njenu kulu da se baci u mutne vode tuan zbog nesretne ljubavi. Njegov epski in kvare ptice kretalice ispod pijace naguravajui se oko komada Repovakog sira.

29

Djevojka na podzidu pod Srednjokolskim centrom, golih lea, zaboravila da je ikad imala nenu, a kamoli da joj je nena imala iijas. Imae ih kad vunom umotavat, iz iskustva steenog na sopstvenoj greci, govorim joj u mislima. Malo dalje, pite ispod saa i pizze iz mikrovalne, penzioneri etai i mlaa ena s pogledom old love srce para.

30

NOMAD1 Konjic je zaudna arija. Moda i treba da bude zaudna jer je arija. Ovo je arija kao to sam ja oban. Da arija nije obanu zaudna ne bi ni mogla da se zove arija. Ja sam pomalo i vojnik, a i vojniku arija treba da je zaudna, jer urijetko mu je prirodno stanite. Vojnik i oban su blie jedan drugom. I jedan i drugi uvaju. I jedan i drugi ive od onog to uvaju. oban uva hajvan od vuka, a onda kad sam ogladni uzme od svog stada. I vojnik tako. Bitna je mjera. oban i vojnik uzimaju koliko im treba, vuk nema mjere. Konjic je arija i ima arijsku damiju. Ima i Sarajevo arijsku damiju. Vjerovatno svaka arija ima neku svoju arijsku damiju. Konjika arijska damija pokrivena je limom. I ispred nje na pristojnoj udaljenosti stoji isto tako limena ploa s natpisom NACIONALNI SPOMENIK. Da nije munare uz nju podsjeala bi na kuu kakva imuna bjelanikog seljaka to je svoj prilino prostran dom utegao limenim krovom da se zatiti od velikih snjegova, vjetrova i mraznih zima to otrim zubima nagrizaju
1

Nomadima (grki noms, mjesto ispae) se nazivaju ljudi i drutva koji zbog kulturolokih, gospodarskih ili svjetonazorskih razloga nisu prihvatili sjedilaki nain ivota.

31

nezatiene podlake na krovu i za jedno desetljee ih smrve do frgova. Konjic je arija koja se ne moe gledati kroz svoju arijsku damiju. Puno je ljepa od nje. Tek kad kroi nogom izmeu vratnica njene sofe, izuje obuu i ue u kvadratnu osnovu njene unutranjosti doeka te onaj mir damijski. Ni on nije posljedica unutranjeg izgleda prostora u koji si zakoraio, nego vie topla dodira nebrojanih seddi i zikrova izgovorenih tu kroz vie od etiri stotine godina njenog postojanja. Svetost vremena unutar jednostavnog prostora. Mihrab od sedre pred tobom, bez dekoracije. Lijevo i desno prozori s demirima. Niski da, mrazom jo neizjedena trava proviruje u donjim djelovima. Minber od iste sedre s kvadratinim ploama umetnutim u svoja leita. Kao da je majstor sve pripremio za zavrni dodir i otiao negdje. Otiao i zaboravio se vratiti. Nema kupole, samo u etverostrenom krovu upupena drvena osnova bez ukrasa, tu i tamo iarana bremenom nedavnog vakta u vidu tragova gelera. Jesu li iroki zidovi iz vremena Junuza-aua za kog tradicija kae da je sagradio ovu damiju davne 1574. godine, ili iz vremena izvjesnog Ibrahima ije se ime spominje u tarihu na ulazu u damiju, kao ime njenog obnovitelja iz 1620. godine, teko je rei. Koliko je puta gubila krov, i kad je neko odluio da prvotno ploama kamenim pokrivenu damiju pokuje ovim udnim limom ne znam sa
32

sigurnou. I ne pitam. Radije bih pitao razmilja li iko da ovu dugu privremenost zamijeni njenom izvornou. Kraj kamene uprije i niza, kamenim ploama pokrivenih duana, njen krov izgleda ko udan ator kojeg je neko razapeo na dan-dva pa otiao zaboravljajui ga sapet. oban kad odlui due ostat na nekoj ispai sagradi toraricu. Malu kuicu na drvenim gredam odignutu od zemlje toliko da mu se kerovi pod nju mogu zavu, a on gore, iznad, na krtoj slamarici smjestiti u leeem poloaju s torbom ko uzglavljem.Vojnik e na svakom duem zadravanju iskopati rov. arijski ovjek e gledati da bude blizu vode. Preko vode e sagraditi most da mu oban moe do, stoku dotjerat a da i on po potrebi preko njeg moe pobjei pomoli li se kakva udna vojska. S obje strane Konjike uprije su damije. Ova na drugoj obali koju svojataju Repovani iz podlisinskog sela Repovci, za razliku od arijske, uklopljena je u okolicu kao da nije ljudskom rukom graen objekat, nego vie, kao da je kakvom evliji iz neuivene postave ispalo damijsko sjeme pa se primilo i u prelijepu damiju izraslo. Moda je evlija u nekoj urbi ili njemu znanoj potrebi imao izvraenu haljinku pa je tako i ova damija izrasla s munarom na lijevoj strani. Konjiani vole mistificirati stvari. Nije to ni udo. Svuda oko grada, to kao kakav klin dri mnotvo
33

brda i brdaaca da se ne stisnu u jedno, tragovi su drevni. Pa s Repovice gleda svetite boga Mitrasa, iz doline Seonice tihi apat dobrih krstjana bogumila, toliko dobrih da ih je i papski Rim moro zubom kuati, a iz kanjona Rakitnice mudrom i presvijetlom muftiji hercegovakom stie haber o ljudima to abdest uzimaju i molitvu obavljaju, a da opanaka ne skidaju. -Ja sam ih, mudri i ueni muftija, doveo do opanaka a kog na mjesto mene poalje zadui ga da im ih skine!- pie u odbranu svoju od ovog habera imam toga kraja. I tako, nekako, die ova arija. Uvijek u prolaznosti, ekanju, s hiljadu i jednom nezavrenou, s hiljadu i jednom poetou, a opet s hiljadu ljepota i onom jednom uvijek u izgradnji. Na toploj zemlji hercegovakoj, mraz bosanski popao, kamen od njeg raspuio, gredu na sebi pomjerio, greda u Neretvu umoena petsto godina da traje ako se Neretva ljeti ne usue, ne osekne i elopeku je ne izloi. Ispod svih ovih kamenja i greda jo uvijek gnjili bogumilski duh. Svaka carevina kalem utisnula, svakoj carevini mladicu dao, svakoj vojsci po jednu mladost, svakoj hajduiji po deset djevojaka, svakom trajanju prolaznost... A moda je to zbog Neretve. Iako je ovu rijeku u nedavnom vremenu ovjek iznad Jablanice uanio, primirio, u jezero pretvorio, kroz Konjic ona jo uvijek protie. Onaj konji iz prie o postanku grada kao da jo uvijek nerastovaren
34

stoji i eka da mu neko potegne povodac i krene dalje... Moda je to sve i moj privid. Vjetar ivota ponekad natjera suzu u oku i ona zamagli pogled. Ne kaklji li me u stavri onaj iskonski zov nomada dok gledajui limeni pokrov arijske damije eli da me priprema za neto to moda uskoro slijedi... Bie da je ovdje sve na svom mjestu, samo bih ja trebao poi, otisnut se u neku novu priu, ispisati neki novi trag

35

36

ODAVDE DO PRUSCA Postoji granica do koje sudbina doputa da ivimo u zabludi misli da je mi krojimo il' da se igramo sa njom. I tad, kad se ta granica pree, ona mudrou Onog koji je propisuje odreuje mjesta i vrijeme, okree noge i pokree ovjeka tamo gdje treba da ode, da doe, a pri tom nam ruke ostanu slobodne da vuemo zamiljene, esto i stvarne konice voza, da se nadamo da e se u noi pojaviti iskrice koje tokovi vagona trenjem od ine proizvode pri koenju. I nikad do kraja ne shvatimo gdje je granica njene moi, a gdje smo mi. Tek, osjetimo je i ma kojom kolom ivota, ma kojom filozofijom i ivotnim iskustvom pokuavali da je odlijepimo iz svojih misli, ona ostaje, kao to ostaje strah, kao to ostaje nada, kao to ostaje ivot kroz nae sjeanje i tragove koje smo otisnuli njime. I to su ti tragovi dui, to je nada jaa, strah vei a sudbina blia. Pitanje zato? S tananjem ivota sve se tee odbacuje iz misli. Kuda idemo? S kim idemo? Zar je mogue da smo sanjali krivo? ovjek vie bjei od pitanja nego li se boji samih odgovora. Trai se mirenje sa sudbinom. Trai se kompromis, sporazum, nekad ak i kapitulacija
37

no, sudbina jedino odgovara da je tu, ni kako, ni gdje, ni zato ni zbog ega. Negdje na Istoku u zametenim proplancima Tibeta neki mudraci zamrzlih brada kau da su nali kompromis. Junije od njih svi puti sudbine stanu pred kravom zaleglom na putu... ovamo, blie nama, pod desnim krilom iraka, mudri Suhravaradi otiskuje misli, Hafiz razbija krag straha oko onih to su istinu ko povez oko oiju stavili, pa nit povez vide niti drugo ita... Na stijeni iznad prusca Ajvaz dedo izuo opanke i abdest uzima. Gleda u izmaglici rane zore, obrise dragog mjesta, bez trunke tuge razmilja kako to nije centar kosmosa, ni centar svijeta, ni centar Bosne njegove, al smiren abdesti tijelo svoje svjestan da hram je njega i u tom hramu centar bia njegova... Ovdje, uz Neretvu, klepeu drveni kapci na prozoru Mujagine Hajre, kroz sokak se promee dugonoga sjenka njenog uvegije, krnog Hasana koji ni o sebi ni o sudbini ne zna mnogo. I jedno i drugo njemu je njegova Hajra. Otisno se sahat ranije na konju iz kule na renjevu, kraj damije na desnoj obali ga privezo i Bogu na emanet ostavio, sazuo izme i akire, vodu hladnu pregazio, kod jakom sagraene damije, na drugoj strani Fatihu joj vakifu prouio i u sokak pun elje zamako. Ajvaz dedo je traio i Bog je ispunio. Raspukla se stijena, potekao odgovor...
38

Mujagina Hajra vrnjosila2 se na vodu. Strah je bilo i na Hasanovim leima preko nje prei. Hasan molio, Hasan kumio, Hasan joj se kleo da ubrusi te noi, a on e joj kasnije kamenu kulu sagraditi. Jel ubrusila, ne znam, jel pria istinita, ne znam. Nadola mi taka, ovdje pod lipom, u hladu junskom dok ekah jaciju. Most je sagraen, zato ne vjerovat i da je Hajra ubrusila!

Za eventualne nepoznate rijei obratit se kojem starijem Konjianinu. Najbolje bahnut poslije ikindije na upriju i zatei ga, j pred podne pred Repovaku damiju. 39

40

OAJAVANJE Poelio sam promjenu. U trenutku. Umjesto klika na drugo dugme caffe-aparata pritisnuo sam tree, okrenuo se, potraio u ormariu crvenu au, sageo se u pretinac za ajeve, odabrao zeleni i vratio se do aparata. Crvena aa i zeleni aj? Podsvijest se itekako zna aliti. Vru mlaz vode i pare ispunjaju au. U crvenoj ai ne mogu vidjeti je li zeleni aj zaista zelen, al miris mu je jak, tee voda iza zuba. Okus fantastian. Bolji od kafe. Pripaljujem cigaretu. Uvijek zapalim kad mi je fino. Zeleni aj je tako mono ime. Da je samo zelen povezao bih to s nezrelou, al poto je tu i aj, onda me ispunja nacionalno. Bonjak pije zeleni aj. Bonjak ima zelenu zastavu. Bonjak je musliman koji voli zelenu boju. Zelena boja u pustinjskom Istoku odakle je doao haber Bonjakove vjere ukazuje na oazu, oaza na sigurnost, vodu, predah, raj. Zelena boja istoka je vedra zelena, ba kao omot zelenog aja koji pijem. Bonjakova zelena boja danas meutim nije vie vedra. Tamna je. Tamna je ko korice Gadafijeve Zelene knjige koju su nam godine hiljadu devetsto devedeset i prve dijelili dabe po kolskim uionicama. Ugnjila zelena. Slijed misli me vodi u behut istih. Pripaljujem drugu cigaretu a da nisam ispuio ni prvu. Sad moram biti obazriv. Ue li mi supruga,
41

a oekujem je, bit u krajnje sumnjiv. Dvije cigarete u pepeljari!? Srea to zeleni aj ne ostavlja zeleni trag na utom filteru cigarete. To bi bilo jo sumnjivije. Inae ja rijetko pijem aj, zeleni aj pijem jo rjee. Filter kesica na dnu olje skupljena ko koa ostarjela insana. Kaika naslonjena na nju ini pogled jo munijim. Odmiem se i gledam olju. Crvena je. Moda sam trebao napravit voni aj. Ne znam kako, ali voni aj uvijek na kraju ispadne crven. Crvena je jaka boja. Koliko god je ima lahko prevlada. ao mi to se odmah na poetku nisam sjetio druga Sejfe. On je uzoriti lan jedne partije. Nosi crvenu kravatu sa utim natpisom svoje stranke i ponosno svakog petka ide u damiju. On je crven okolo, zelen unutra i kao insan mirie ljudstvom i potenjem. Ba kao ovaj zeleni aj. Da sam ga se sjetio mogao sam napisati dobar politiki tekst. Idui put u uzet zelenu au i napraviti voni aj. Neu ga eeriti da doivljaj inspiracije bude potpuniji. Crvena olja na sebi ima sitnu bijelu pahuljicu koja me podsjeti na snijeg i Djeda Mraza. Djeda Mraz ima bijelu bradu. Drevna mudrost kae da ovjek koji ne dobije sijede do etrdesete nema ni mudrosti. Otpeujem okovratnik majice i gledam sijede malje na prsima. Ako sijede na glavi u kojoj je mozak znae mudrost, smijem li zakljuiti da ja, poto imam sijede po grudima, a
42

u njima je srce, posjedujem neku duhovnu mudrost ili je to tek igra gena, ne daj Boe kakva bolest ili neto tree. Dobro je to sam danas odabrao zeleni aj. itao sam da je zdrav. Trebao bih ee da njime zamjenjujem kafu. Moda bi i moja krv bila crvenija, tijelo vitalnije, a Djeda Mraz vie liio na stabljiku aja. Ponovo prinosim olju i gledam smeuranu kesicu. Ako naspem jo vrue vode, malo zaeerim, hoe li doivljaj biti iole slian onom prvom? Klikam na google-u u potrazi za slikom i na osnovu ponuenog zakljuujem da je zeleni aj zaista zelen kad se nae u prozirnoj ai. Bezbojni ajevi, a tu prvenstveno spadaju slabi ajevi, lohotni, to bi rekli, poprimaju boju posude u koju se uspu.

43

44

KAD SAKIB UMRE Padala je kia. Nekoliko dana skoro neprekidno. Onda je s kiom poeo da pada i snijeg. Kia je jenjavala a snijeg pojaavao. Drugi dan, nakon to je poeo padati, potpuno je prekrio sve. Krovove, bae, puteve, ostavljajui samo mutnjikavu rijeku da sredinom grada tee bez njega na sebi. Onda je umro Sakib. Izjalovile su se njegove elje i ostvarila njegova miljenja. elio je da umre ljeti, da mu denaza bude u sunanom ljetnjem danu iza ikindije, da ljudi, nosei njegov tabut uivaju u ugodnom borovom hladu od damije do harema. Mislio je da mu se ta elja kao i mnoge druge u ivotu nee ispuniti i da e umrijeti zimi, po snijegu i hladnoi i da e ga ispratiti na drugi svijet samo oni to su s njim krvlju vezani i oiljcima iste sudbine obrezani. Oni kojima bljuzgavica nee smetati da progaze svoj strah i proprte malo sopstvenim nadama. Zbunjeni i uplaeni to u njemu ivom vidjee razboritog i hrabrog. Ueni s krhkim znanjem i diplomama to njegov e im zadnji ispraaj biti jo jedna prilika da pokau da su i ueni i s diplomama, kojima e bljuzga koju gaze biti dostatna za dokaz kako o krhkosti znanja njihova nema niti govora. Priueni bez diploma to e udahnuti tu zadnju priliku da daju znaaj znanju naspram titule i potklocaju svoje poljuljane misli i
45

o sebi i o drutvu oko njih. Mladii koji miriu starost i ne misle kroz ivot proi kao sjenke. Otkriveni i skriveni pjesnici i pisci koji e oekivati da iz snjenih oblaka prhne njegova inspiracija i zapadne ba njih. Samci uplaeni sopstvenih pustih denaza koji e tiskajui se sa ostalim podgrijavati nadu da nee biti kako se plae. aica onih koji su ga se za ivota bojali da se uvjere da je zaista pokopan. aica onih koji su ga za ivota voljeli da jo jednom promisle jel umro zadovoljan i sretan ili ozbiljan i tuan. Njegovi sinovi, to tek e s proljeem shvatiti da ga zaista vie nema. S prozora koji gledaju na harem, iza navuenih stora, ene i djevojke koje nikad do kraja nisu otresle nadu da e jednom bahnuti i u njihove zagrljaje kao to je tako lahko bahnuo u njihova srca. Ribolovci, jer se neskriveno divio svakom njihovom ulovu i vjerovao svakoj njihovoj prii. Lovci, jer niko nije umio mait kao on. Ispred svih njih ii e kolona bijelih ahmedija sa strahom da e ga neko prozvati evlijom, il nadom da e, desi li se to, u nekom od njih vidjeti njegova nasljednika. I desilo se kako je Sakib mislio. Kao to se uglavnom i deavalo kako je on mislio, tamo gdje mislio i glavu kojom je mislio noso. Denaza bi zimi, po snijegu, iza ikindije.
46

Grad zastade. I snijeg presta padati. Kroz rupu na oblacima, to se ukaza negdje iza Prenja, prst sunca uprije na musalu za klanjanje. amor utia. Usne poee uit zikrove, a nekoliko posebno osjetljivih ljudi najei se na tu pojavu. Oni to su ga se bojali ustuknue unatrag kroz poredane safove. Pobojae se da e ustati. Efendije zastadoe. Bi im odjednom pomalo neobino da neko od njih predvodi denazu. Poee pogledima prebirati jedni druge a onda u masi naroda iza sebe traiti kakvu veu ahmediju, almu, turban. Nekog odozgor ko e sve to smjestiti na svoje mjesto. Onda opet poe padati snijeg, a onaj prst sunca jednako sijae. Pahulje izgledae kao meleki to s nebesa padaju na Sakibov tabut. Osvranje meu ahemdijama se pojaa. Osvrtali su se i ljudi u safovima vidjevi njih naprijed. U desetom safu osvrtali su se da vide ima li muftije, oni u dvadesetom govorili su da se reis eka. Oni na kraju objanjavali su meusobno da avion s nekim velikim muftijom nije mogao sletjeti zbog magle u Sarajevu pa se sad eka ko e ga zamijeniti. -ta se eka?- upita plaljivo jedan od onih to su ga se bojali. -Vakat je.- doda jedan od pjesnika, koji se prepade da e se ona rupa u oblacima stisnuit i arolije nestati. Hode se pogledae.
47

-Je li ikog oporuio? - upita deurni imam kao da se pravda. Niko se ne javi. -Ima li neko od rodbine da bi elio klanjati denazu? Niko se ne javi. -Onda u ja - ree tiho, ni sam sebi ne vjerujui. Zanijetili su denazu odraslom muku. Isto kao i svakom odraslom muku kojem su je klanjali. Naem Sakibu dodadoe neki u nijjetu, ne mogavi ga ni na taj dan spustiti u obian svijet. etiri tekbira, selam i doe trenutak da imam upita: Brao, hoemo li mu halalit!? No, spetlja se u uvodnim reenicama, pa da izgladi spetlja se jo vie. Sve ponavlja ajete i hadise, a strah mu pue uz lea. Oni u srednjim safovima ne izdrae, im on spomenu hadis koji spominje halal oni glasno izustie halal olsum! Za njima i ostali. -Halal olsum mu i od mene - ree na kraju deurni imam, sretan da se to zavri. Ponesoe ga kako se mejt i nosi, s ruke na ruku, a onda neko podie ruke i naredni to primie. Iz daleka je izgledalo kao da tabut lebdi iznad, u kolonu poredanih ljudi. -Rijetko se mogao sresti vako hrabar ovjek ree prvom do sebe Murat, traei takom oslonac u snijegu.

48

-Ja uenijeg ovjeka nisam sreo u ivotu - ree profesor Hamid, kolegi pod kiobranom. -Osjetie na grad - proaputa jedan od onih to je volio piti kahvu s njim. -Oni tamo u kaputima su stranci, doli su autom s plavim tablicama - dodade neko bacajui jo jedan pogled na etiri stranca koja malo izdaljeg pratie denazu. Rije se uplete u rije. Ponegdje i utnja u utnju, suza u suzu. Iara se bjelina od damije do harema s bezmalo hiljadu tragova. U tabutu lei Sakib. Nad tabutom , njegova dua. Smirena ili nesmirena. Ko e znat? Oblaci su se ponovo svili, sunca nema pa se ini da je ve pao akam. Snijeg pokriva tragove, samo na haremu mokra crna humka ne da snijegu da se primi na njoj. Jedna ena je dola kasnije. Mnogo kasnije. Spustila buket cvijea i ostala podugo, do pravog mraka, uurena iza susjednog baluka. -Ako je vidi - ree mi nekoliko dana ranije pitajui bil ga gasulio kad umre. -Prii joj i reci da jesam! Ne znam jel mu to bila elja ili miljenje. Znam da sam ga prenio.

49

50

POSJETA RODNOM KRAJU Ugazih u polje djetinjstva, dopustih rosi da mi nakvasi cipele zrelosti i mirisi sjeanja pomijeaju se s tim trenom. Bez tjeskobe, miris na miris, ko znak da kolijevka zaviaja jednako mirie samo je dubina grudi dobila na elji a izgubila na prostranstvu. Po osuenim panjevima, zaraslim stazama i protruhlim plotovima brojim promjene. Divan znak da ljepota ne treba urbu, da priroda ne upa obrve, a bijeli trag snijega jedini je ru koji nanosi. Ne stidi se oiljaka ljudskom rukom nanijetih, rastereena poslunou stvorenog tek nudi ih initelju da sam se postidi, ako obraza ima. Listovi uti na pomreganoj kori Neretve sklanjaju se pred glatkim tijelima pastrmki u njihovom popodnevnom lovu ispod iare na Bijelom brdu. Nedostatak kondicije nadomjeten eljom upire tijelo u hodu ka rodnom selu dok pogled s Orlovikih stijena otkida komade slatkog petit sjeanja. Ni krave, ni ovce, samo raj za lovce u izmrenoj travi zeijih nestaluka. Meu vlatima trave biljezi oeva, uklasana slova sriu imena, duhovni odrazi to briu granice mrtvih i ivih i topal dlan na hladnu baluku naeg harema.
51

Esselamu alejkum, Ja ejjuhel kabur! Na praznoj ledini sa zaveljajem nada ko dunik to bjei od pomisli na godine i veliinu rate mjerkam kvadrate gdje utei u zajedno s nadama, eljama, planovima. Ako ne s ovim danas, onda s nekim novim sutra, jer ovjek dok ivi uvijek se nada i koliko god od tog nadanog doeka opet s nekim nedoekanim u mezar legne. U svijetu nesavrenstva uvijek e ostati nesavrenost i nesvrenost, a put ka potpunosti i ishoditu nadanom prolazi ispod ove haremske ledine. Moje selo, moja upa, moja Neretva i moj tok...

52

KLOKINJAVO VRELO Ukoren sam, s pravom, da previe puta u pri pisanju koristim sintagmu klokinjavo vrelo. Onaj ko me ukorio napisao je to malim slovima, vidjevi u ovom klokinjavo pridjev. No Klokinjavo vrelo je ime izvora na padinama iza nae stare kue u Banjici, povrh sela Ribari to se namrijestilo na desnoj obali rijeke Neretve iznad irokog polja, a ispod skoro okomitih Orloviskih stijena, koje opasuju bezvodno krevito brdo Hum. To je prvo vrelo na koje ete, sputajui se s Huma selu, naii nakon sahatak hoda. Zadnje na kom ete natoiti vode ako se penjete ka Humu. Neko je prije mog pamenja sklonio drveno korito i izlio betonsko. Na betonskom koritu hvatala se abokreina i kad bi se kao djeca naginjali da pijemo vode koja je doticala iz jednostavne eljezne cijevi i pri tom silom prilika oima bili uprti u dno korita ono nam je znalo izgledati i mnogo dublje i mnogo stranije nego li je bilo. Ja sam ga se prestao bojati tek kad sam to korito zatekao prazno i oieno. Vidio sam da nije dublje od mojih koljena i da u njemu ne ivi nikakva velika aba klokotua. Mada vrelo jeste klokinjalo. Voda nije ravnomijerno tekla nego bi kaljucala iz cijevi stalno oscilirajui jainom. Desilo bi se da se sagnete,
53

podmetnete ruku, prinesete usta na tanak mlaz, a onda iz cijevi gruhne jai mlaz i zavri vam u njedrima, ili vas zagrca ugonei vodu i na nos i na usta. Ne znam po kom pravilu, do tog su vrela, kad bi se ilo na Hum gdje smo prtljali sa stokom tokom ljeta, djeca ila na svojim nogama. Tu bi se punili bidoni vodom, pojio konj, umivalo lice i onda djeca stavljala konjima na ustreanj. Jednom se na Bran plahno od najlon-kese i zbacio sa sebe i tovar i ustreanj. Zavrio sam u kupinama koje su obilno rasle ispod puta gdje je ponirala voda koja bi se prelijevala iz korita i tekla kao mali potoi putem. Ne znam je li mi taj pad urezao kakav oiljak na tijelo, dogaaj u pamenje jeste. Kad bih pred jesen gonili na konjima sijeno s Huma volio sam mjeriti koliko koji konj moe popiti. Korito je bilo iroko da tri konja natovarena balama sijena mogu piti uporedo. I kad bi sva tri konja zajedno poela piti vodu osvojila bi vrelo. Voda bi prestala da se prelijeva preko korita i skoro pedalj oseknula niz korito. Sam se nikad nisam dugo zadravao u njegovoj blizini. Bojao sam se klokinjanja, imao strah da iza stijene koja se dizala povrh korita ivi nekakva strano velika aba iz ijeg stomaka i tee sva ta voda, a bili su tu i vilini konjii za koje su stariji tvrdili da ne ujedaju i da nisu opasni, no meni su izgledali ko neka mladunad zmajeva i stalno sam se osvrtao u strahu ekaju da se
54

pojavi odrasli vilin konj. Uz viline konjie bojao sam se i samih vila jer jasno sam uo kad se prialo kako je ba tu, pored Klokinjavog vrela stari Mujo M. uo kolo, tapat igraa, njihovu vrisku, u po bijela dana a da nita nije vidio. Toliko ga je uplailo da se umjesto da produi prema selu vratio na Hum mislei kako je iao iz sela prema Humu a ne obratno. A Mujo M. je bio din od ovjeka. Sam je konja sijenom tovario, jednom rukom podizo balu sijena ko od sale ,a drugom pridravo konope. A eto, i njeg takvog prepalo. Samo pijenje vode na Klokinjavom vrelu imalo je svoja pravila. Ako se ilo od sela prema Humu, budui da je vrelo dosta blizu sela, moglo se pit im insan malo sjede, no s Huma prema selu trebalo je dobro odmoriti, izdisati se i tek onda malo pinut. Da voda ne preree insana. Nekog eda okina je prerezala. Vru se vode napio i gotov. Tu ga nali na kamenu kraj vrela. Znao sam ponekad, dok jo dobro nisam razabirao znaenje svih rijei zamiljati napola prerezana ovjeka kako lei zavaljen na stijeni kraj korita. I uvijek sam vodu pio pomalo, kroz zube koji bi trnuli od njene hladnoe. Tu na vrelu bi se domaini rjeavali i starih ohromilih konja. Hvatali bi ih na planini, davali im dosta jema da pozoblju, vodili sve do ovog vrela i onda putali da se dobro napiju. Kau da bi

55

konj poivio taman koliko treba da se svede dalje u umu kako ne bi, kad ugine, smrdio blizu puta. Samo sam jednom vidio kostur konja, dosta daleko od Klokinjavog vrela, ali sam pomislio da, il se nije dobro nazobo jema il nije dobro pino vode pa je stigo tako daleko. Klokinjavo vrelo nikad nije presuivalo. Za vrelih ljeta znalo bi utanjit i bit klokinjavije nego inae. Al nije presuivalo sve do pred ovaj zadnji rat. Tad je presuilo. Dedo je uzeo francuzicu s glave i guvo je meu prstima. -Ako je presuilo pred onaj rat ne mora znait da e i sad rat biti - vie reda radi, jer joj je to dunost, tjeila ga ja nena. Ispalo je da je moralo. Rat je bio. I proao. Na Hum se prestalo prtljati. No, kad god bi me uhvatila e, bila ona tjelesna bilo duevna za svojim rodnim krajem i mojim djetinjstvom, ja bih se sjetio Klokinjavog vrela. Precizno oko itaoca mojih zapisa izbrojalo je 48 mjesta u mojim priama gdje ga spominjem. -Svako drugo vrelo ti je Klokinjavo! - ree mi. -Nije - velim. -Svako mi je Klokinjavo, samo nekad to zaboravim napisati. Ako ne smeta to konji nisu jemali jeam kao to su nekad zobali zob, to bi smetalo da svako moje vrelo bude klokinjavo?

56

KUTIJA ZA EER Jutros kao da je ruka Svemogueg razmotala staru neninu kutiju za eer i preslikala je na moj prozor. Kutija je u osnovi bila modra kao jutronje nebo. Na toj modrini otisnuta je bila slika nekoliko kua iz kojih se povijaju tanki mlazevi dima, a iza njih linija polja, pa brdo ojesenjale ume, a u daljini bijeli vrhovi planina. U toj kutiji, prvotno namijenjenoj ko zna za ta, nena je, u kolibi na planini Hum gdje smo sa stokom prtljali s prvim proljeem, drala sitni eer. Kutija je stajala na drvenim, sjekirom istesanim stalaama, odmah iznad kablia za surutku, lijevo od linije kipa na kojima se skorupio kajmak. Ba na mjestu, gdje je upirao moj pogled kada bi se ujutro budio. I kako sam ja na planinu isprtljavao ljeti, nakon kolskog raspusta, slika sa kutije je svojim kasnojesenjim pejzaem izgledala kao nekakav unutranji kalendar. Kad se prilike na planini poklope sa tim na kutiji, slamarica e se uvijati u najlon, kipi preklapati jedan preko drugog i objesiti na icu ispod greda da ih mii ne proevrgaju. Sitne stvari e se kupiti i tovariti na konja, stoka potjerati ka selu, a koliba ostati da odolijeva snjegovima do idueg proljea. Bilo bi to nekako u ovo doba, moda ba u ovom jutru. usegija bi pretala vatru na ognjitu paljivo pazei da nijedna iga ne ostane upaljena kao prijetnja koja bi, pod naletima vjetra koji je kroz podlake na krovu uvijek nalazio nain
57

da bar jednu ruku uvue u kolibu, mogla da probudi vatru i mogunost da ta koliba plane i u plamenu, ne daj Boe, nestane. Sipam eer u svoju olju kafe. Gledam kroz prozor preko Prkanja, Prevlja ka Kiseru i Boranici i sjeam se nenine kutije za eer. Koliba na planini se sruila prije desetak godina. Vjerujem da se u gomili kamenja i sad moe nai limena kutija s oslikanim prizorom dosta slinim ovom koji ja sad gledam. Volim ova svoja sjeanja. Njima eerim ivot koji vim.

58

AKAM NA UHO MIRIE Ono to osjeaj i na njemu sazrela emocija podaruju ljudskom razumu, jednako je njegovoj krnjavosti i nemogunosti da obuhvati potpunost. Kako paljivom i znanom rukom optiara izraena stakla naih naoara nadoknauju minuse i pluseve u dioptriji, tako emocije i osjeaji slue ulima razuma da nadoknadi nepotpunost vienog i osjetilnog koje je zbog vesvesa vesvesara spomenutih u muavezetejn uvijek prekriveno u nekoj mjeri koprenama. Da je zemlja kojim sluajem etvrtasta nudila bi znatno manje uglova gledanja i mogunosti razliitih a tanih percepcija. No, zemlja je okrugla, svaka nova pozicija posmatranja, makar i za stepen pomjerena od prve, nudi novi ugao, otkriva novo podruje. Pravi put svih zemaljskih oblina, krugova, ponavljanja vodi ka kocki. Ka Kabi, Hramu asnom sagraenom u Meki. Ka graevini koja u pet pravaca prua svoja lica, estim drei zemlju pod sobom. Okreemo se njoj, pravimo krugove oko nje i podiemo poglede k nebu gdje nas, kad sa sve etiri strane svijeta pristignemo upuuje njeno peto lice. I dok nam esto govori da od zemlje smo, sa razliitih strana njenih, ovo nebu okrenuto, kae da, ma odakle doli, kako nismo mogli izbjei zemaljsko postajanje tako neemo ni nebesko. Razum raspoznaje i krug i kocku. Smijer i oblik.
59

Potrebuje elju, nijjet i pomisao a skonaje u prihvatanju srca, kroz zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, prihvatanje ili odbacivanje. Objava nam kae da razum ne moe dosei do Gospodara, i svaki e se pogled skrhan sebi vratiti u tom nastojanju, no obuhvata Ga srce roba. Gledam, mislim, osjeam i volim.... Vidim, znam, preputam se i nadam... Konjic izdie dan i udie no. Neretva uukana velom tame javlja se svojim uborom i hukom. Mujezini glasom potvruju svoj uznositiji poloaj od samih munara. Munare se u tami ne vide, no i kad vid zamre sluh i dalje nastavlja da ivi. Zato je glas mujezina iznad vitkosti munara. No, opet, ko glas mujezina uje doi e i munaru da vidi! Kad o nekom dobro ujemo ipak mu se u oi zagledamo da to provjerimo. Ako je neko fin postae i uven. ue se za nj ili e biti uvan u sjeanju onih koji su mu ljepotu ponijeli u sebi... i kad zemlja tjelesnost mu obuseni. Hiljade krugova, ajeta, dua koje se susretoe i poeljee zanosom iste ljubavi uvijek i iznova isto: da budu jedno! Ljudi vole jednostavnost. Odgovore sa Da ili Ne. Razum i osjeaji govore, ipak je malo onih koji umiju postaviti pitanja na koja bi ovakvi kratki odgovori bili dostatni.

60

Oko mene stalae, na stalaama hiljade knjiga, u knjigama hiljade rijei, definicija, smislova ivota. Meu hiljadama knjiga jedna Knjiga u koju sumnje nemam. U njoj rijei o lijepoj rijei: Zar ne vidi kako Allah navodi primjer - lijepa rije kao lijepo drvo: korijen mu je vrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba kada Gospodar dozvoli-, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A runa rije je kao runo drvo: iupanom drvetu s povrine zemlje nema opstanka. 3 Ezan se zavrava. Ustajem i kreem prema damiji. U Knjizi se kae da ono to lijepu rije Bogu uzdie jeste lijepo djelo.

Ajeti iz asnog Kurana, poglavlje Ibrahim, 24-26 61

62

IME LJUBAVI Pisao sam o strahovima. Onim djeijim koji nas gone da upoznajemo svijet oko sebe, kako bi prestali da ga se plaimo. Pisao sam o uenju koje je nastajalo upoznavanjem tog svijeta. Pitao se Ko ga sazda tako velianstvenog i kakav je tek ON kad toliko lijepo je ono to je stvorio? Pisao sam o ljudima, kruni stvorenog. Zaudnom jedinstvu i razliitosti koja svjetluca u svakom od nas kao nemirna povr vode pod imaginarnim prstima sunca. Putovao da vidim pute i staze, krajolike i oblike. Drao oi otvorene i usne u osmijeh razvuene... Zaudnost je bila vea to se njena tajna vie dokuivala, a ljudi drai i blii to su godine potrage vie tekle. Onda sam otkrio aroliju tiine i pero je prestalo nizati slova. Ono samo, hartija i tinta u svom nepokretu tihovali su grijui me u naruju to liilo je na iekivanje. Mislio sam da to je kraj puta, da u tiini iz koje je poao skonava um, kao to iz crne raaju se i na posljetku u njoj nestaju sve boje. Trudio sam se uti je, svjestan da ona mene uje. Onda je pero ustalo, slova se skupila, na hartiji zapoe ples... Piem o muzici, piem o skladu hiljadu tiina, piem o tajanstvenom dodiru bez rijei, piem o neispisivoj dubini pogleda, to zagledani jedan u drugi
63

harfu srca pretvore u more ljubavi, okean ljubavi, svemir ljubavi i onim strahovima o kojima sam pisao, i onim zaudnostima pred kojima sam zateen stajao, i onim putima kojima sam gazio, i svim ljudima koje sam upoznao, i svim pitanjima koja sam postavio. i onoj tiini u kojoj sam nakon dobijenog odgovora skonavao Piem o istinama koje postojanju daju ime i jedini mogui odgovor!

64

PRIJATELJ Da su nai oevi bili isto tako dobri prijatelji kao i nas dvojica, ja sam saznao tek mjesec-dva nakon denaze Nerminovom babi. Znao sam da su se pazili, ali u kojoj mjeri ne. Nermin je o prijateljstvu naih oeva znao vie jer je Bog dao da njegov otac ivi due pa je vjerovatno imao priliku da s njim nekad popria i o tim temama. A nas dvojica smo se sprijateljili u mom etvrtom, a njegovom treem razredu. Do etvrtog razreda ja sam pohaao kolu u svom selu, a onda su je ukinuli i kolski put se protegao etiri kilometra od kue. Dodue tad nekad smo i mi uselili u novu kuu, al to je bilo neznatno skraenje puta od nekih 500 metara. Na pola puta od kue do kole bila je Nerminova kua. No, sutina sree je mislim ipak bila u injenici da nismo bili isti razred. Ja sam, po profilu, bio zadovoljan samo ako sam prvi i najbolji, a s njim u istom razredu to bi ilo jako teko. Uglavnom ono to sam ja bio u etvrtom on je bio u treem. I imali smo zajedniku nastavu tu jednu godinu. Trei i etvrti razred vodila je Radica Jovanovi moja uiteljica iz seoske kole, tako da mi taj prelazak nije teko pao. Trebalo je dodue malo vremena da se ponovo postavim na svoje mjesto odlikaa, poto je tu bilo od prije neke odline djece, ali stvari su se brzo udesile. Uz odlikaa obino je ila i neka odlikaica i zaudno je kako je slika treeg razreda koji je sjedio u
65

klupama do vrata bila slina naoj slici u etvrtom. Mislim da je Nermin bio zaljubljen u svoju odlikaicu, ili je bilo obratno, moda najprije obostrano, pa sam se tako i ja zaljubio u svoju. Njemu njegova a moja se zvala Dijana. I nije bilo obostrano. Bilo je jednostrano do jada. lepale su se njemu i druge, kako mi je govorio, ali ih je on otpiko, ree mi jednom na putu od kole do kue. Ja sam onih 2 kilometra od njegove do svoje kue razmiljo: Boe kako je pametan i kako samo barata s tim stranim rijeima! Pokuavao sam da od pojma lepanje auta, kojem sam poznavao znaenje stvorim sliku onog to mi je Nermin govorio o lepanju djevojaka. Imao je jo jednu prednost. On je mogao da zamilja da e oenit svoju simpatiju. Moja je bila katolkinja i mogo sam samo bit zaljubljen u nju. Oba smo bili religiozni i redovno ili u mekteb. On je pokazivao interes ka politici a ja prema vjeri. Mislim da je na to utjecala injenica da su njegovi kupovali novine a moji samo Takvim. Odlino je znao geografiju i imao dosta ire znanje od mog. Ja, u sutini, nisam ni znao mnogo vie nego li je ono to se uilo u koli. Ila mu je matematika i fizika, a mislim da nije imao ni tremu kao ja i redovno je na takmienjima prolazio bolje od mene. No, nisam mu zavidio i iskreno sam se radovao njegovim uspjesima kao i on mojim.
66

Iz osnovne kole ja sam probro hodinski zanat, on gimnaziju. Tu smo se prestali aktivno druiti. Sreli bi se urijetko na autobuskoj stanici. Vjerovatno sam ga tuio svojim teolokim arom ali to nikad nije pokazao. Bio je to blagi lom drutva. Oni koji su nastavili kolu u naem gradu ostali su skupa, ja sam izletio i predao se svom novom pozivu punim pluima. Izluivao sam svoje kui, za ono malo dolazaka gonei ih na zajedniki namaz, izrezujui svu golotinju iz amidinih Venova, Asova i drugih novina koje je itao. Kako sam to radio mirei da, ne daj Boe, ne vidim to ne treba gledat, znao je nastradait i sadraj tv-programa ili raspored utakmica. Na raspustu sam pokupio sve amidine kasete Dragane Mirkovi i kod prijatelja na njih presnimio uenje Kur'ana. Kad je amida doao s posla iz dalekog Iraka izrekao je niz pogrda na me i moju kolu kad mu je iz zvunika umjesto Dragane Abdus Samed poeo uiti suru Bekare. Babo je namirio tetu a ja sam posto simpatian lan nae familije s vrstim uvjerenjem da je najljepa pjesma ikad otpjevana kasida koja poinje: Zato suza u mom oku pita brate moj, posluaj me pa ispitaj i ti ivot svoj... Stigo je i rat i ja sam se svojski zauzeo da budem ehid. Uz sva moja oekivanja u ivotu to je nekako bio shvatljiv i najkrai put do vrhunca mojih htjenja. Armijski moralisti su to znali lijepo oblikovat tako da uhve nije bilo. Drugu godinu
67

rata u jedinicu je doao i Nermin. I opet smo bili prijatelji, s tim da je tad situacija bila izmijenjena u odnosu na onu iz treeg-etvrtog razreda. Sad sam ja bio domai u jedinici a on tek doao. No brzo se snaao i naao sebi drutvo. Nismo bili u istoj eti pa nismo provodili mnogo vremena zajedno, ali kad bi se sastali, prijateljstvo je bilo neupitno, a mislim da smo se uvrstili i kao rodbina. Sramota je rei da ni danas ne znam kojom linijom, al jesmo. I rat je trajao. I jedan i drugi smo morali traiti svoje dosege u ivotu jer smrt nas nije htjela. Onda na kraju rata, Nermin se oenio. Oenio i otputovao u daleku zemlju Istoka na kolovanje. Bilo mi je i drago, u neku ruku, to je otputovao. Pravdao sam to znanjima koja e tamo stei, a u stvari, tako mi je bilo lake. Ko bi podnio da sjedim s njim a on oenjen. enidbom se postaje o'jek u naem kraju. Tim inom me za dan preiao nekoliko godina. Nakon dvije-tri godine fakulteta uinio je s njim ono to ja sa srednjom kolom dvije-tri godine ranije. Napustio ga! I opet smo bili prijateljio. Viali se. Pili kahve. Bili isto razliiti i isto slini. Upisivali fakultete i alili se na raun broja studentskih indexa u ladicama. On je ivio tamo gdje sam ja iao u srednju, a ja gdje je on. Daljina uini svoje.
68

Telefon je sprava za upitat ovjeka jel iv, Impulsima i icom se ne prenose emocije. No, ljetos je Nermin zavrio fakultet. Profesor islamske filozofije i irfana. To tako dobro zvui. Kad se prisjetim nae rane mladosti to sam trebo biti ja. I veeras, dok mu tipkam poruku sa selamom i onim saetim Jesi iv?!, pomislih kako sam zaboravio ta je ono on mislio da e bit kad poraste. Ako je on postao ono to sam mislio da u postat ja, moda ja postanem ono to je mislio da e postat on. Sve me strah da je politika u pitanju.

69

70

O PESIMIZMU I KRMALUKU Najvie su me u ivotu pogaale situacije u kojima sam se naspram veine ili jake pesimistine jedinke pokuavao izboriti za bar zraak optimizma. Od prvih pamenja see ta moja bol izazvana neijom potporom runih stvari i crnih predvianja. uvam ovce i najdrau mi od njih, onu to uvijek doleti na moj ispruen dlan kad ih vabnem, ujede zmija. Trim kui po nenu, nena iz podruma vadi provareni cvat haptovine i uz pomo, Bog zna odakle joj, cucle i male flae ko malo dijete pita ovcu. Ja pitam hoe li biti dobro, nena klima glavom uz obavezno ako Bog da!, onda naie neki oban i kae daba ti je Amina zaljevat je, nee ti preivit. Moju je tako neki dan ujela i nije preivila...! A meni se srce cijepa, briga me za njegovu, nema pravo moju jo ivu proglaavati mrtvom. I poslije kad je ovca nakon dva-tri dana okoverala gonio sam ovce po cijeloj planini ne bi li ga naao. Toliko me zabolilo njegovo crno predvianje da sam naveer lijegao i zamiljo kako u dotjerati ovce pred njegovu kuu i re: E evo, preivjela je, crkni! Ili kad se kosi trava, sui sijeno, pa se ukau oblaci, a mi poletimo da sakupimo sijeno prije
71

nego kia udari. Neko naie i kae: teta to e se nalit, fino ste ga uredili! Odvede me dedo petkom na dumu i asti Yupijem, a ja edan nesvjestan njegove gaziranosti nagnem sve na cug pa se od zohora stresem kad mi soda zapui dine puteve, a neko iz kafane veselo prokomentarie: E ovaj e estoko cugat kad poraste! I tako dalje kroz ivot, do onih ratnih dana i crnjaka koji su u svaku akciju ili s rijeima kako emo fasovat i slino. Nikad nisam uspio otkrit ta to jadno hranimo u sebi tim pesimizmom i crnilom. Kakva je to avet u ljudima pa ih tjera da im pred njima po dobru spomene nekog oni vrte modane vijuge, prebiraju mu pretke do sedmog koljena, ako treba, samo da naspram te tvoje jedne lijepe rijei o njemu iznesu neku nakaradnu koja e potopit ono to si ti rekao. -Nema mu spasa. -Gotov si. -Daba ti se trudit. -Vidjet e sutra belaja. -Nema od tog nita. -Jes danas fino ali iza petka e zahlaenje. -Nikad nam nee biti dobro ovdje.... Ne volim to. Ne volim takve ljude. Plae me tom potrebom i eu da sve stvari vide i opiu crnilom. Kvare mi ljepotu ivota.
72

Volim svoju nenu za koju je postojalo samo: Bie dobro, ako Bog da! Volim ljude koji vole i priaju prie o uspjehu drugih i njihovim poduhvatima. ene koje mahane drugih gledaju samo kad poele da prosjenost svojih mueva podignu u sopstvenim oima. Pisce koji ire optimizam i uivaju u dananjem lijepom danu. Volim Boga koji je gubitak nade dopustio samo nevjernicima, Njegova Poslanika kojeg nije poslao da plai nego da obraduje i usavri moralne udi kod ljudi, sljedbenike njegove koji se vesele srei drugih ljudi i ire optimizam i pozitivnu nadu... Mi Bonjaci smo u biti narod koji postaje bolji samo uz pohvalu i optimizam. Rijetki su primjerci nae vrste koji e se popraviti zato to ga kritikuje i plai. Ne da nam ponos i jediino to pesimizmom i kritikom moe posti kod Bonjaka jeste da taj ponos pretvori u krmaluk! A krmaluk je teka rije kod Bonjaka. Hoe ti rei da je, ne daj Boe, izaao iz vjere, a tada Tada moe biti isti kao ti, a uz to jo i Bonjak. Pa ti vidi!

73

74

FOSFOR Ne znam kome je palo na um da pakovanju ibica da ime ZEBRA, al znam da e me vrlo brzo proi elja da njima pripaljujem cigarete jer kresanje ibice izgleda jo samo u mom sjeanju ima onaj fini omamljivi miris. Dananje ibice nisu kao one nekad. Prvo, ukree svaka esta. Drugo, miris skoro ne postoji (il je neto bilo s mojim nosom). Tree, kutija se raspadne nakon 2-3 sata provedena u mom depu. Tek, iz treeg pokuaja pripaljujui cigaretu uz svoju treu kafu danas sjetih se neije prie o nosiocu partizanske spomenice iz Drugog svjetskog rata koji je, kao zasluan drug socijalistikog sistema, postavljen na neku visoku stolicu. Pria kae da je dotini drug negdje u lovu izgubio upalja pa mu voza dodao svoje pakovanje ibica. Ovaj crto, kreso, jednu-drugutreu, al kvalitet ibice lo. Cvrljne i ugasi se. Pria kae da je iznerviran time direktor uao u auto i naredio vozau da ga vozi u tu fabriku. Tamo je otpustio dikretora, kontrolore i sve babine sinove za koje je pretpostavio da su krivi i odgovorni za slab kvalitet proizvoda. Pria je moda i istinita mada je nama danas teko vjerovati u to jer nam iskustvo kae da je i taj dirktor bio neka ivija il sin neke ivije, pa onda i ti nii inovnici od njega.

75

No, istinitost prie mi nije toliko bitna, bitno je da mi se svidjela. Ako se nekad osjeti prevaren, kao ja ovim slabim ibicama onda je dobro da ima priu, istinitu ili neistinitu, da u njoj dobije satisfakciju spram onog ko ti je nepravdu uinio. Puim york. Dedo Osman, koji svakih petnaest dana svrati pred dumu i donese okoladu, kutija cigareta, 20 deka kafe i kilo eera na poklon, juer je umjesto drine koju inae donosi u fiek ubacio marlboro. Vjerujem da je primijetio kako puim neke crvene cigarete, al nije upratio pravo ime. Mogu ja sam sebi priutiti marlboro, ali crveni kupujem samo u rijetkim prilikama. To mi je fle iz rata. Kad god je trebalo ii u proboj, u neku estoku akciju dijelili su nam crveni sarajevski marlboro. -Popuit ete ga men se ini!- govorio bi tuno stari magacioner Sakib dijelei nam kutiju-dvije, zavisno od planirane duine akcije u koju bi potom ili. U septembru 1994. Sakib nije spominjao puenje. Tutnuo mi je u ruke cijelu teku marlbora, bez rijei, tupo zure preda se. I njemu je to bilo previe. Cijela teka! Moja grupa je uspjela ispuiti pola teke, onu drugu polu, imam osjeaj, puimo cijeli ivot. Za nas i one koji vie nisu s nama. Tad sam nekad upoznao i Muamera. Prijatelja kojeg, ako sluajno ima neko da ga ne zna, moete vidjeti na spotovima hora Sejfullah iji glas vas tjera da
76

zamirite i prepustite se matariji kako ste raspupala crvena rua koja pod nujom vrhova leptirovih krila lui miris u dunjaluku stvarnost. Sino mi je ispriao priu o dogaaju iz mladosti kad ga je kao djeaka ena iz komiluka zamolila da proeta do prve kafane i vidi je li joj ovjek gdjegod usput zavaljen u snijegu. Naao ga je mrtva pijana u smetu kraj puta, nekako natovario na noge i doveo do njegove kue. ena je ekala na vratima a on jo iz avlije, pijan i skoro nemoan, poeo galamiti na nju: -Kako te nije stid?! Ja tri sahata leim zavaljen u snijegu, a ti si se tek sad sjetila da nekog poalje po mene! ...Sat na zidu kuca, poluprazna kutija marlbora mirie sjeanjem, zguvana kutija ibica nudi jo mogunosti, a ja se oblizujem i kontam po kom sistemu radi moj caffe-aparat. Mlin ima mogunost da se tima od 0 do 12, a ja jo nisam siguran da li na manjim ili veim brojevima melje sitnije. A morau otkrit. Kafa koju sam popio nije bila neto.

77

78

SJEANJA DEDE OSMANA Dedi Osmanu Bog je dao ilmihalski izgled. Lijepa uredna bijela brada, blago toplo lice, sitne tamne oi, poboan pogled. U bijeloj koulji sa sivim prslukom od odijela, iako u 76-oj godini ivota, jo uvijek pravih lea i hitrih pokreta, izgleda ba kao zamiljeni dedo iz ilmihala. Ko tee sklapa slike ovih opisa nek se prisjeti vispakove kafe Dedo i onog dede na pakovanju. Upoznao sam ga prije nekih 7-8 godina kada sam dobio u obavezu da svako drugu dumu klanjam u njegovom selu. ivotni put ga je vodio od bosanskih poslijeratnih preduzea do vicarskih firmi u kojima je uspio zaraditi i pristojnu penziju. Prekjuer, znajui da je red na dumu u njegovu selu, svratio do mene u grad, da raunam na njeg kad poem. Tom se posebno obradujem, jer 40-tak minuta vonje do njegova sela nudi mogunost da se u moje ui i pamenje prelije mnotvo interesantnih ivotnih pria kojima Osman asti subesjednika. Juer je pria poela o nekom Zahiru koji je u Drugom svjetskom ratu bio partizan a i dobar vjernik. O tom kako su mu na kraju rata rekli da nije lijepo da bude praktikant vjere, da posti a uz to je uzoran lan Saveza komunista. Zahir, sasluo pretpostavljene, zahvalio se na ukazanim dunostima i privilegijama tadanjeg sistema, vratio partijsku knjiicu i zavrio ivot ko radnik
79

Jablanikog granita. Pred penziju mu se ipak partijski drugovi smilovali i dali stan. Odatle je pria otila na Osmanovo partizansko djetinjstvo i sjeanja na te teke ratne godine kada je grupa partizana boravei u njihovu selu nagovorila njegovog starijeg brata da ide s njima. O tom kako su se majka i babo suprotstavljali, kako ga je babo vodio i na noenje partizanskih ranjenika da bi mu ukazao na tekoe partizanskog ivota i na koncu, o majinoj kletvi, koja kad je vidjela da ne moe sina da svrne s nauma u nastupu tuge ree: Idi, da Bog da prva u te pukla, kad si taki nedokazan! I bilo tako. Brat mu negdje nao bombu koja nije htjela eksplodirati i pred akam, stavio je u krip i udario uicama sjekire po njoj. Bomba pukla, selo se usplahirilo, a njega teko ranjena jedva donijeli kui. Odatle ga neki roak koji iz prvog svjetskog rata bjee upamtio i neto njemakog jezika prebacio na konja pa na konju do eljeznike stanice u Ostrocu. Iz Ostroca vozom do Sarajeva i u njemaku vojnu bolnicu. Kako postojae sumnja kod doktora da je ranjenik moda partizan, roak se izgubio da ne bi bio ispitivan. I tu se gubi trag o njegovu bratu. Revnosni Nijemci, nekih mjesec dana kasnije, na kunu adresu poslali njegove haljine kao znak da je umro u bolnici. Gdje je sahranjen, nikad nisu doznali.

80

MAGLE Bio sam jo mali klinac kad je Meho Zulfin doao iz Njemake i poeo praviti kuu u naem selu. Veliku kuu. Tako veliku da su stari odmahivali glavom. Jedni zbog veliine, a jedni zbog mjesta gdje poeo da je gradi. - Kad obani ponu praviti visoke kue to je predzank Sudnjeg dana- govorio je stari ueni Hamzaga. -Vidi gdje je pravi, odsvakle se vidi- govorio je stari Arif. Ne znam da li zbog tih pria ili zbog navike s njemakih bautela, Meho Zulfin je radnicima naloio da podignu skelu oko kue i zastru je velikim platnima. Nije se vie moglo vidjeti ta rade. Mi djeca smo, u danima kad ne bi bilo radnika, oprezno prilazili i virili kroz pukotine u tom zastoru da vidimo ta se unutra deava. A unutra je rasla kua. Kad je zavrie i udarie fasadu na nju, te skidoe skele i platna, izgledala je velianstveno, kao komadi grada koji je neko neoprezno ispustio u nae selo. Meho je dolazio ljeti, i uvijek, sve do rata, radio neto na svojoj kui ili dvoritu oko nje. Vascijeli odmor provodio je u doradama. Onda je doao rat i svi su se sjetili Arifovih rijei. Kua mu se zaista odsvakle vidjela, i bila prva ijim su zidovima i krovom protutnjale eline aoke etnikih granata.
81

No, ne sjeam je se zbog tog, sjeam je se zbog ovih jutarnjih magli. Valjda se tada, dok je ta kua jo bila zastorom ograena od naih pogleda razvijalo moje poimanje svijeta i deavanja. Tako da svako jutro ovijeno maglom radoznalo gledam. Jedva ekam da se magla digne, da vidim ta e se to novo pojaviti u mom vidokrugu. Negdje u dubini mene mislim da se magla sputa da sauva od pogleda trenutne prepravke u prirodi. I mada, vrlo rijetko, primjetim da se neto promijenilo i dalje vjerujem da je to zato to ja ne umijem da vidim.

82

STORE -Damire brate, znamo se, reci ta je i kako je? -Nije dobro, Mustafa! - poe Damir mnogo tiim glasom nego je to htio izrei. -Loe je! Da je neko drugi ili da si ti u iole boljem stanju rekao bih ti da si se zapustio, ogrijeio o svoj ivot. Rekao bih svata, ali bez obzira na ovom to vidim, tebi tako ne mogu rei. Uvijek si imao to neto svoje i jedino si traio da ti se taj tabijat potuje. Zato ti kaem najprostije koliko mogu. Skroz je loe. Koliko tano, mogu znati tek ako izvrimo sve potrebne pretrage, za koje te opet molim da pristane. - U redu je! Koliko pretpostavlja da mi je ostalo? -Koliko? Zna da je to u Boijim rukama. Ne mogu te lagati, a ne elim te ni plaiti. Ti si ionako ve odluio kako e. Medicinski gledano ti si ve mrtav. -Svi smo mi mrtvi samo se po redu kopamo- ree Mustafa uz neobian sjaj u oima. -Hvala ti doktore! -Mustafa, nemoj me tako zvati. Ti zna da smo prijatelji, prijatelji prije svega. -Da, naravno. Idem ja sad prijatelju! -Smijem li te jo jednom zamoliti da ostane, da izvrimo sve pretrage, moda grijeim, ova oprema je stara, desi se.
83

-Nemoj... moda bi mi to produilo ivot, ali bi sigurno skratilo rahatluk, idem ja u nau haremsku dubovinu, uvijek bude bolje nego se nadamo. -Ti zna svoje Mustafa. -Da, znam- ree tie, zastade kod vrata, pogleda svog prijatelja od djetinjstva, prene oima po njegovom bijelom mantilu, zastade na onom mjestu iznad depa gdje pie ime i titula. -Zna, Damire, ja sam ponosan to si doktor! -Znam, al kakve koristi...- htjede rei kad ti ne mogu pomoi, al stade na vrijeme. -Ima koristi. Uiniti nekog ponosnim je dovoljno koristi, a to je samo mrva u svemu ostalom, nego, znam da to ne voli, ali, da se mi ipak halalimo! -Nije do tog dolo, malo sam ja to i otrije rekao ne bi li te natjerao da razmisli da ostane u bolnici... doe ti meni jo, vidjet emo se. -Vjerujem brate, ali ipak, evo ruke, halalosum i halali. Damiru potekoe suze, da ih sakrije primi ruku i privue prijatelja u naruje. Navikao je na smrt. Gleda je svaki dan. Takav mu je posao. Ali drukije je kad je to Mustafa. Kao stariji brat mu je cijelog ivota. Kad god je zatrebalo, bilo rije bilo neto drugo, bio je tu. Uvijek tih, utljiv, bez pitanja i korenja. Eto, danas, ne moe mu pomo. Zna. Toliko zna, mada bi volio da zna mnogo manje, bar onoliko manje koliko mu treba za nadu.
84

-Nije nimalo etiki s moje strane to te putam takvog iz bolnice! - ree mu smogavi snage da obuzda suze i pogleda ga u oi. - Ja nisam doao kod tebe kao doktora ove bolnice, nego kao kod prijatelja, stoga sve je u redu. Idem, hanuma mi je rekla neke store da joj kupim, zatvorit e. -Selam i vidimo se! -Selam, ako Bog da! Ode Mustafa. Osta Damir. U glavi je listao telefonske brojeve kolega doktora. Koga da nazove, a da mu ne kae ono to i sam zna? Mustafa izae iz bolnikog dvorita i krenu kraticom prema gradu. Znao je da je loe, iznenadi ga da je toliko. Zastade kraj elektrinog stuba na kom bi zalijepljena osmrtnica. Proita ime pa se osmjehnu. Prisjeti se stare slike u glavi iz vremena kada je tek sricao vjerska znanja o onom svijetu. Pomisli kako dok na ovom neija ruka lijepi osmrtnice na Onome, u svijetu berzaha, udni telal s doboem u rukama budi usnule due i dubokim glasom najavljuje dolazak novih. ujte i poujte, danas e u svijet Berzaha ui dua Mumina sina Abidova, Hajre keri Muntine. Ipak mu korak nakon toga uspori. Stee ga neto u grudima. Svi smo mi djeca ovoga svijeta i ne treba nas koriti to volimo svoju majku, pomisli Mustafa. Zaista je tako.
85

On zna, ali ta da uini kad se vrati kui. Da kae ili da sakrije. Da pripremi ili da se ponaa kako se i do sada ponaao. Kakve store da uzme hanumi? One to mu je rekla ili neke ljepe i bolje? Moda e ga se ba po njima najee sjeati! Na oi mu izaoe sinovi, njegova mala Ajla. Skrenu sa glavnog puta u sporednu ulicu da otare suze. Rastanci su ipak tei kad postanu izvjesni nego li kad se samo nasluuju. Ulica je vodila do rijeke. Zastade i zagleda se u vodu koja prolazi. Da, i on je nekad ba tako tekao. Sad je njegov tok miran, pred uem. Nema ala za ivotom, ali ljudska lica mu ispred oiju igraju. Nije vie rat, ne polazi u smrt zajedno sa svojim prijateljima. Lake je u mnotvu. Ovaj put je zaista tei. Spor je, pretih. Poeli da u rukama ima svoju puku. Umjesto nje primi se metalne ograde i jako je stisnu. Godio mu je taj stisak, njena hladna tvrdoa. Zaboravio je Damiru rei da nikom ne govori. Podrazumijevalo se. Ako i kae, rei e svojoj eni. Dobar je to insan. Paljiv. Nee pustiti dalje. Ode on po store. Ni ljepe ni runije. Ba one to mu je hanuma rekla. Ne treba mrsiti konce navike i tabijata, niti na put gdje mora poi polaziti gledajui ono to ostavlja, nego ono emu ide. Puno je stanara njegovog srca tamo, s druge strane, samo se treba strpiti do gaza. -Dobar dan, Mevla je naruila neke store!?
86

CRNO I BIJELO Akam zaogre bjelinu grada. Utapa sjene u stvarnost. I stvarnost u sjene toi. Tu tihost nastupa, raspoznaju oi. Zjenice se stiu da prodru u jasnost slika to svakog momenta blijede. Kroz vasionu zemlja juri nevidljivim inama svoga Gospodara posluno se okreui oko sebe. Oblaci promiu, a kroz poderane im halje ukazuju se komadii neba na kom e uskoro, kad akam potpuno pane, zasjati zvijezde. Kako udesno! Tek kad tama ovije sve oko nas imamo priliku vidjeti tako daleko. Daleko, do zvijezda. Vidokrug mirie na ivot. I u ivotu neka sunca sijaju i prijee nam pogled na daljine. Neki oblaci se navlae i danima ostajemo uvjereni da je zemlja ova po kojoj hodimo samo ravna ploa u mirovanju. Onda prije nego pogleda, ako ima sreu, sretne uvare mudrosti koji te naue da to vieno naui uvati kao tajnu. Samo tako moe i dalje gledati ono to mnogi drugi oko tebe ne vide. A to vie gleda to ti tajna vea postaje. Pa kako pogledom prodire tako grudi iri da mjesta naini. Onda ivot ojesenja, pogled okraa, puta ga tek urijetko, oprezno ko kad vruu kahvu usnama
87

prinosi i srkom hladi. Tad bogatstvo ivota od irine grudi zavisi. Zato otvaram oi i srem ove neponovljive igre bijelog i crnog. Uskoro, vrlo uskoro, ovaj e dan preseliti u sjeanje. Lijep ivot ive oni koji se trude lijepim trenucima popunit sjeanje. to je njih vie i ivot je ljepi.

88

REVNI SLUGA KONJIKE TEKIJE Na mehkoj obrvi Neretve kaiprstom munare svjedoe jednou Boiju miruje Tekijska damija. Sagradio je dobri Mehmed-au prije nekoliko stotina godina da s Boijom pomoi slui ljudima. Kraj damije podigao i tekiju da ljudi ue i u tajne vjere proniu. No, kako je svaka tekija u tajnu umotana, a svaka tajna u mo koja je tajnom ini s nestankom ljudi koji bi tajnu i mo uvali i tekija preselila u nevidljivi svijet. Da bi nekim novim uvarima tajni ostavila znak gdje da je trae dala po sebi ime damiji u svojoj blizini a svom slugi Ademu istu mo nevidljivosti kao da je do tih novih vremena i novih uvara tajni uva i dvori. Ba jutros je Adem, revni sluga nae konjike tekije zatekao u slabo primljenom snijegu oko zidina neije tragove. Popeo se na najvei zid i upirao pogledom da otkrije odakle je nepoznati posjetitelj doao, ta je traio i kamo se uputio. Ispod njega umila je Neretva, u glavi udarali bubnji nemira potaknuti tim iznenadnim dogaajem, a oi suzile od otra vjetra i uzbuenja. Strujanje nemira skoro se pretvorilo u strah kad vidje odakle tragovi vode i gdje. Ko god da ih je ostavio nije doao s vana, ali ko je mogao izai iznutra kad ve godinama tu nema nikog osim njega.

89

Sa strepnjom prie tragovima i omjeri svoja stopala. Veliina bjee skoro ista, samo tragovi nisu imali nikakvih ara. Zastade. Zavue palac ruke u rub svojih vunenih araba i sazu ih s noge zajedno s opancima. Omjeri opet. Da. To su njegovi tragovi. Smiri mu se malo strah od vanjskoga a potae onaj unutarnji. ta je to inio noas dok je mislio da je u snu leao? ta ga je nagnalo da bos izlazi na snjenu havu i to van svetih zidina? Nije mogao da odgonetne. Vrati se u unutranjost tekije, pritae jo nekoliko bilja na ognjite, izu se i zagleda u stopala. Traio je izdajnike znakove svog noanjeg hodanja. Nije ih bilo. Stopala bijahu bez ijedne ogrebotine, bez ijednog znaka da su tokom noi doticala grubo tlo oko tekije. Toplota mu naas pomoe da navue u sebe dah smirenosti. Po slovu zakona valjalo je o tom nesvakidanjem dogaaju izvjestiti nevidljivog ejha. Prie malom stoliu kraj prozora, odmae kapke da ue svjetlost, izvadi tintarnicu, umoi pero i otvori novi list u knjizi izvjetavanja. Upisivali su se samo neobini dogaaji. Zadnji takav bjee prije tri godine kad u blizini tekije proe ena poderanih haljina sa djetetom u naruju. Prola je pola metra od njega, a da ga nije ni primijetila. Kretala se pravo ne pratei ni put ni puteljke, iz zagrljaja smijeilo se lice iznimno lijepog i veselog djeteta. Okrenuo se samo na tren da provjeri je li za sobom zatvorio
90

vrata na zidinama tekije. Kad se potom osvrnuo, nje vie nije bilo. Kao da je iz nekog prolog vakta samo na tren zagazila u njegovo vrijeme i ponovo se vratila u svoje. Nije znao. Napisao je izvjetaj onom ko e sigurno znati vie o tom i nakon nekoliko dana vratio se svom miru i svakodnevnim obavezama. Valjalo je sad napisati o noanjem dogaaju. Umoi pero, saeka da se okapa i na vrhu lista jo uvijek traei u glavi podesne rijei ispisa. U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Zastade. Pogleda kroz prozor, malo se nage da obuhvati i onaj dio koji je jo uvao njegove tragove, kao da eli da se uvjeri da su stvarni, a onda se ponovo vrati u prvobitni poloaj, prisloni vrh pera i napisa: Ja, skromni sluga ove Boije kue, noas sam u stanju neznanja, to mi se prvi put dogodi a da ja za to dokaz imam, izaao bos kroz dvorite i zidine tekijskog harema. Kao da sam neto traio na brdacu vie puta i ponovo se vratio. Odloi pero. Neka hladna jeza prosu mu se kimom. Po ramenu osjeti dodir nevidljiva insana i skupi se sam u sebi. Pero se pokrenu pod tom nevidljivom rukom i u knjigu sitnim slovima ispisa. Idi vidi ta si iznio iz tekije!

91

92

TAJNA Ko unosi lie u nae naputene kue i hru nanosi na dlan baglama to tako enjivo cvile kad vrata otvori? enjivo i prijekorno ko pogled stare nane to prije nego kae Dobro mi doo!, smiti elju da te ukori, narui, sve svoje tople poglede ti spomene i dimije to si joj pruao ko mali da u krilo sjedne. I kua zaboravljena isto tako prata. Zaas hladnou pod svoje podove zavue, a toplinom uspomena obgrli te oko srca. S praznih podnica zamiriu jabuke, ljetina, iz dvorita miris trine, s tavana klepet prevelikih cipela na stopalima tvoga djetinjstva. Mamine, babine, bratove...samo neka nisu tvoje, neka nisu taman i neka te niko ne omete dok jedan krug oko kue ne napravi. Ko gradi puteve od srca ka nesrcima, od ljubavi ka neljubavi, od sjeanja do nesjeanja i kako uvijek na takvim putevima areni putokazi toliko obeaju? Zato kao mladi sanja zrelost, a u zrelosti ene za onim mladalakim danima, a postarost se, opet, sjea svakog dana djetinjstva, a ne zna gdje si bio naumio kad si iz kue izao tog trena. Ko igra te lastike s vremenom, s nadama i udnjama? Ko zna odgovorit na onu pitalicu: Care, care govedare koliko je sati? Na istom mjestu gdje sam nekad naslanjao glavu na dno prozora i pitao se ta je iza brda na horizontu, s druge strane stakla, iz dvorita, neka debela zelena travka naslonila list pa gleda
93

unutra. Dlakava, bezmirisna, opora i na dodir i na pogled. Iza kue je trap. Jama u zemlji starija od kue. Davno, jako davno za nae ljudsko gledanje vremena iskopao ga je stari Hele i u nj sakrio Tajnu. Tada je to bila, mala, obina, ljudska tajna. Tajna koju je on za ivota dijelio s mnogima, a pred smrt, ne mogavi umolit svoju hanumu Mitru da je primi, morao je u zemlju skloniti. Ni preplitko da ja uzme prvi koji naie, ni preduboko da je zasvagda sakrije. Njegova Tajna bila je iva i mogla je posluiti mnogima. Tu Tajnu je sasvim sluajno naao otac moga dede. Sluio se pokatkad njome, a pred smrt je, izmeu devet sinova ostavio mome dedi. Bila su to ve vremena kad je ta Tajna postala velika. Teka za nosit jo tea za otkrit. I samo nekoliko puta dedo se djelimino posluio njome. Ne imade hrabrosti da je iskoristi, a niti da je potpuno zatrpa. Bie da joj se divio i nekretanjem u nju a imanjem je makar i takve, nekoritene, lake plovio kroz tegoban ivot. Ja sam Tajnu upoznao rano. Ranije nego je dedo i pomiljao da mi je otkrije. ak i prije onog trenutka moga postojanja do kojeg seem sjeanjem. Znam ovo jer mi je ona priala. Ono ega se sam sjeam jeste mlad izdanak zambaka u stjenama podno nae planine. Poelio sam da ga iupam i presadim u bau pored nae kolibe. Zaboravio sam na strah i popeo se uz skoro okomitu liticu. Djeija ruka bila je nejaka da iupa vrst korijen. U elji da to uinim zaboravih na liticu, na mogunost pada, uhvatih s
94

obje ruke i povukoh. Na tren je nestalo napora u tijelu, tegobe u rukama, vidio sam plavo nebo, podnevsko sunce i padao ka dnu litice. Razdaljina do tla je bila manja od mog djetinjeg shvatanja i vjerovatno se ne bih stigao ni prepasti prije nego bih smrvio kosti od kameno toilo podno litice, da me neto toplo i mehko ne primi i kao pramen maslaka, polahko ne spusti na zemlju. Tek tad, nogama vrsto na zemlji, pogleda uprta na mjesto odakle sam pao, osjetih strah. Da nije bilo Tajne, moj ivot bi postao tajna. Tada to jo nisam znao. Znam to sada kad moja Tajna treba mene, da poivi i ja s njom da poivim jo. Zovnula me i ja sam se odazvao. Ponovo sam u svojoj kui, pored starog trapa... Doao da vratim zajam. Tajna je izgubila ivote nevjerovanjem ljudi u nju. Sa mnom e veli i ona umrijet, a rano, jako rano je za njenu ivotnu dob. Zamolila me da priam o njoj, njen ivot da ispriam vama, uvjerljivo koliko znam i umijem. Sa svakom duom koja povjeruje u njeno postojanje njen e se ivot produljiti za jedan ljudski vijek. -Koliko sam ti ivota duan?- upitah je veeras. -Ti si moj domain i nita mi ne duguje!odgovori ona. -Pitam radi sebe, kakav bi odgovor bio da je drukije? -Osamnaest! -Toliko! -Da, toliko ivota sam izgubila od kada tebe sluim.
95

96

EDNA PLANINA Stojim ja na litici visokoj. Nebo mi se od zemlje bliim ini. Lahak, vjetru se otimam, sa suncem ogledam u ljepoti i istoi. Znam, ja bez njega mogu, ono bez mene nikako. Znam, jer dedo je rekao kako sunce sjalo ne bi da siroadi nije. Stojim ja na litici visokoj. Ja, siroe, od sunca zahvalu primam, od drugih odgovor iem, misle li priznati neto od injenice da svu ovu raskonost boja vide samo zahvaljujui meni. Potpisao sam se kamenom koji u ruci drim po kamenu na kojem stojim. Dao sam mu shvatljivu vrijednost postojanja. Bez mog potpisa bio bi nita. Ovako i za mene i za one kojima pogled padne, bit e drukiji. Bit e obiljeen kao i ja to sam obiljeen. I kanjen kao i ja to sam kanjen. I stranom iskuenju izloen da zbog mog potpisa, sutra, kad oblak s istoka suze svoje po kraju istrese, pomisli kako su one po njemu to padaju drukije od drugih. Pomisli li, u tu zamku upadne li, istruhnut e, vrstou izgubiti i s vjetrom vremenom istruhniti da e od kamena samo kamiak postati, i to ako bude sree, velike Milosti Boije imao. Stojim na litici visokoj i putam vjetru da mi apat zvona od stada mojega donese. Vjetar je moj sluga posluni. On vrijednost moju zna i ulogu svoju potuje. Poali me, vidim na njemu, kad se uzoholim, ali slubu vjerno izvrava. Ponekad ga zbog toga volim, a ponekad mrzim.
97

Onako djeaki, na mahove, ba kao i on to na mahove struji ugodno, a na mahove fijuka zastraujue. Travu i grmlje upokoravam, kako njome proem. Znam kad joj lea okrenem da govori runo o meni ali prestao sam da je gazim zbog toga, ona je takva, ne smije se u potpunosti pokoriti jer ne bi imala snage ponovo niknuti da to uini. Kad me zamori horizont pogleda zamolim brda da prozirna postanu i gledam dalje. S jutrom besjedim s rosom. Ona je moja najdraa druga. Svu grubost svijeta umije ne vidjeti i kako lagahno pada tako profinjeno izlae sva svoja znanja. Za nju latica trave nije jeziak zeleni. Ma kako travka mala bila, za rosu je prevelika da bi je pojmila u njenom punom obliku. Rosa s travke pria mi o dolinama i brijegovima, umama i jarugama, o cijelom svijetu to na jednom siunom listu travke postoji. Ona je moj uitelj mikrokosmosa. Bogom sam zaduen da je prije prvog traga zore doekujem i da iza sabaha, dugo s njom besjedim. Njeno je da mi pria, moje je da je sluam. I tako, jedno drugom nita duni nismo. ta ona od mene dobija, to mi je jo tajna, koja zaudo ne ulja za odgovorom. Vjetar mi je, rekoh li ve, sluga. Glas da mi donese, oblake oblane kad stado koje uvam edno postane, glas stvora ljudskog iz daljine, kad ga se uelim. S nebom nemam dodira. Samo se gledamo. ivotinje su zatiene od mene i ja od njih. Volio bih da bar nad stadom svojim kontrolu imam, ali
98

tu smo isti. Za godine djeake to je nepravda velika bila, zbog koje esto Bogu se poalit poeljeh, ali nikad to ne uinih, jer negdje u meni neki glas matere neupamene zborio je da budem skroman, zadovoljan, da prije nego poelim togod ta ve imam, pogledam. A i ao bi mi bilo da neim sputam svu tu raskonost gluposti kojima je zvonar stada mojega stado vodio. Dane sam proveo prouavajui zakonitosti hoda njegova, trave pitanjima umorio zbog misli da sonost njihova je vodilja njegova. Nema tu smisla niti taktike, svijet je kojim drugi zakoni vladaju. I svako e jagnje, makar tek nekoliko dana staro, za njim niz liticu ovu skoiti. Mislio sam, upokorim li njega i stado sam upokorio ali, njemu nije dana mogunost da bude pokoran iemu sem prirode svoje. Uzalud je misliti da pregrt ita na dlanu za kojim blejei tri, ini pastira iznad stada. To je u njihovoj prirodi, namamivi ih za rukom ispruenom nita nismo poremetili, niim nismo nametnuli sebe iznad njih. Moda u naem svijetu i jesmo, no u njihovom oni i dalje ostaju ovce, ovnovi, jagnjad, slobodni, slobodni i slobodni. Dani su djeaki kad za udnju nefsa ni znao nisam. Moda je sudbina jo uvala svoje uvare oko mene da zatite tu moju prirodu. Moda je i njoj bilo drago gledati uporedo djeaka kako razmie tajne tajni svijeta i mnoge uenjake koji u izbama svojim sebe trve odgonetajui sve ove zakonitosti i jednaine u kojima se nalazimo. Mogao sam im tada rei da je spoznaja neto
99

drugo, da postoje ogledala u kojima kad se ogledne vie nisi ono to do tada bi, nego ono to tada u zrcalu vidjeh. Mogao sam, ali nisam. Za mudrost me mlada pitali nisu, jer niko im rekao nije da se u mene nai moe, a ja sam se nisam nametao jer mislih da ono to imam i drugi imaju. Mislio sam da priu stijena s kojih moj pogled svakog dana poleti k nebu pa vraen odluta dalje ka horizontu svi znaju. Mislio sam da znaju kako su se raspukle, od vreline velike to ih obuze davno prije nego svjetlost due moje u Ademovoj kimi se obazrije. Davno, ili nedavno uzmete li vrijeme onakvim kakvim ga ja ivim, ove stijene su se stresle u svom prvobitnom obliku prestraene pitanjem Gospodara svjetova da budu halife na zemlji. Od tada su zanijemile, za sve, osim nas nekolicine kojima je dato da ih uju, progovore s njima. Dane svoga obanovanja provodio sam na njihovim liticama. Sviale su mi se, kako zbog vrstoe, stamenitosti tako i zbog njihova pamenja. Svaki njihov pojedinani, a i skupni oblik, imao je razlog. Negdje kroz odmotavanje istine o ljudima, neto, s vremena na vrijeme prouzrokuje da stijena prsne, da se zakotrlja, da litica izgubi svoju glatkou. Oko podneva bi moje stado obiavalo da planduje u hladu kronje divlje kruke koja je rasla odmah iza mjesta gdje su stijene nudile mogunost da se bez vee opasnosti sie u podnoje planine. To
100

mjesto ljudi su nazvali Prolazom, i tu sam se nasluao najljepih i najudnijih pria. Prolaz je pamtio mnoga vremena i mnoge ljude koje je sudbina navela da ive ili samo prou ovim krajem. A ivjeli ili samo prolazili morali su to uiniti kroz Prolaz. Drugog kraeg i lakeg puta nije bilo. Duljeg jeste, ali duljim putem idu neinteresantni ljudi. Oni koji nikada nee ni trun riskirat da bi utedjeli na vremenu. Tu sam se sastajao i sa Dedom, ovjekom u jesenjim godinama ivota koji je kao i ja uvao svoje stado i onim koje je sretao prenosio kratke reenice o mudrosti ivota. Govorio bi: Iskoristi mladost prije starosti! - Novac nema prijatelje il' si mu rob il' gospodar! -Znanje je jedina vrijednost koju kad dijeli uveaje, dok se novac dijeljenjem umanjuje! Nikad nije govorio ije rijei prenosi, izgovarao bi ih i popratio utnjom traei od sluaoca da peat njegove starosti i iskustvo njegova ivota budu dovoljan zalog istinitosti izreenog. Nisam ga nikad pitao o njegovu ivotu jer sam znao, on nije govorio o njemu jer je mislio da ne znam. Razgovor s Prolazom bio je za mene svakodnevni odmor. Uzeo sam ga da mi bude vodi kroz prolost koje se ne sjeam, a ja bih njemu rekao poneto o budunosti koju on nije znao. Saznao sam da je tu, prije nego je rodila moga oca, nenu ujela zmija, tetku Fatimu zaprosio tetak Mehmed i jo mnogo sitnih priica koje su obogatile
101

znanje o meni bliskim osobama. No, najvie sam volio prie o vremenima i osobama koje nisam poznavao niti prije uo o njima. Jedna od tih pria bila je o sinu Hercega Stjepana Kosae koji je u svoj vakat iznad prolaza, lijevo prema velikoj litici imao tor za svoje stado. Ljeta bi provodio na istoj ovoj planini, hodao istim ovim krem i kako Prolaz kae, imao dosta mojih osobina. Satima bi stajao na stijenama i razmiljao. Negdje u tim razmiljanjima kroz vidokrug mu je prola i lijepa Hajrija, ker seljaka koji su takoer isprtljavali u ljetnjem periodu na ovu planinu. Kosaa je tada ve bio u godinama a Hajrijini pupoljci mladosti tek bijahu zarudili. Nije on bio ovjek od strasti, niti ovjek u kojem bi se olahko raspojasala mladost. No, na ukuru njegova ivota stezao ga je gorak vor iz njegove mladosti. Volio je tada nekog poput Hajrije. Volio i mislio da je i on voljen. Umjesto njegove, tapat njenih koraka zatresao je podove jedne dalmatinske kue i on bjee spreman da uvredu njenog oca naplati njegovom glavom. I bi uinio tu ludost da trgovci iz Dalmacije ne pronesoe priu o njoj. Bolje rei njenu priu o njemu u kojoj ga je ismijavala, kako zbog izgleda tako i zbog posla kojim se bavio. Ismijavala je svojim konama njegovu nadu i smjelost da pomisli kako e ona obijati kr uvajui njegova stada zarad sitne vonjave ljubavi koju joj je nudio. U takvim je sjeanjima njegova dua ispijala emer kad je ugledao Hajriju. Tu mu je kau pamet zastranila, tijelo uzeo lagahan drhat i nakon toga ukoenost.
102

Silom srdbe odagnao je izrijek razuma o posebnosti svakog stvora Boijeg i vidjevi Hajriju u sebi progovorio ono protiv ega se odavno borio: Sve su ene iste. Znao je da ovom reenicom odbacuje sve svoje nade o ivotu koji e proivjeti umno, da se njome svrstava u red stotine drugih oko sebe koji ive, razmiljaju po obiaju, inerciji, navici preslikavanja svojih oeva, djedova. Bjeao je od tog, borio se da svakoj stvari zapamti ime, odredi joj svrhovitost, ak ni travke to se probijaju kroz kr nije smatrao istim, znao je da svaka moe izlijeiti poneku bol. Znao je i da ene nisu iste, znao je i da revnosno klevetanje njega od strane, srcu mu bliske, djevojke ima svoje razloge. Ni pas ne laje da otupi zube nego zbog nekog njemu svojstvena razloga, pa tako i ona. Gotovo je znao da sve te prie to bi stizale do njega nose svoju poruku, svoj glas prokletstva njenog na njega zbog neeg. Da ga je mrzila ne bi ga toliko klela i ismijavala, ne bi joj toliko na jeziku ostao. I dok je jednu odluku ko nikad u ivotu nerazumnu sklapao u glavi, to mu je isti razum nalazio milion razumnih razloga i odgovora na njegov jad, ba kao da se poigrava sa njim, ba kao da on, koji ga je do juer tjerao da misli kako sad misli, sada eli okreui mu drugu stranu da se poprda sa njim. Zaboljela ga je ta izdaja sebe od samoga sebe. Zaboljela ga je jer je u dubini due znao da je ini samo kako bi nadjaao izdaju voljene, kako bi u budunosti umjesto na nju mislio na sebe.
103

Tad je istonom padinom ove planine tekao potok na kom je sedam mlinova mljelo govorio je Prolaz svoju besjedu. Izvor vrela bio je na imanju sina Kosaina. Bilo je tako lijepo uti o vrelu na planini bezvodnoj. Ja ga nisam pamtio, a ni iko moj. Sama pomisao na ubor vode u ovom vrelom kru tjerala me da za trenutak zaustavim glas Prolaza u sebi i prepustim se mati o klokinjavoj vodi, zelenim jehama, razigranim jaganjcima to uz blejanje tre na pojilite. Prolazova pria je pokrenula moje misli, puhnula izvjesnou stvarnosti u krila nekad suhe mate. I onda je sin Kosain ocu Hajrijinom dao da bira, ili Hajrija i vrelo ili est najboljih krava i vrelo, nastavljao je Prolaz. Umalo da zapitam, zato dvostruka pogodba, umalo da zaboravim prvo pravilo svoje posebnosti: Kad uje pitanje, bude li oprezno sluao, ut e i odgovor. Ako ga neda onaj koji postavlja pitanje, dat e ga pitanje samo. I uo sam odgovor. Nije sin Kosain htio da dobije Hajriju, htio je na svoj jad i emer due navaliti jo jedan, ako ne isti, a ono vii. Stoga je i njegova ponuda bila strana. Ili est najboljih krava ili ker. Znao je u samoj ponudi da dvojnosti nema. Svaki e seljak prije dati ker negoli toliko mala. Usporedba, dvostruka mogunost dana je da Hajrija osjeti svu svoju bol, da bude kanjena za nagost u osamljenosti, za taj mali trenutak zaborava, na koji je imala pravo, no i on je sebi dao pravo da kazni kao to je mislio
104

da je kanjen. Krivei Boga za jad pomislio je da moe biti poput Njega. Smatrao je da ima pravo. Ako je kanjen tolikom ljubavlju da ni prekrasna Hajrija u njemu nije mogla nadomjestiti gubitak prve ljubavi, doli tek mogunost osvete za istu, onda ima pravo biti zao. I to ga je vie pekla misao da je sve to to eli uraditi pogreno, da je korijen svega u injenici da je duboko u sebi prestao mrziti druge nalazivi da je osnovni krivac sam on, to je vie i ustrije inio da zapoeto to prije zavri. Hajrijini roditelji imali su da odlue za sedam dana. I nisu tu bili u pitanju samo oni. Svi seljani su upirali prstom u njih i sumornim tekim pogledima teaka koji predosjeaju kijamet, gledali ih kao to se smrt gleda. Sama pomisao na mogunost da vrela vie nee biti, inila je da Hajrijini roditelji ni krivi ni duni postanu mrski cijelom selu. ta god da odlue postat e omraeni. Ne zbog tog to ne ele dati est krava, nego to su uopte rodili Hajriju. I zaista, i oni i seljaci u selu najrae bi je ubili, jo u majinoj utrobi, da je nema, da nema te strane mogunosti to je njen ivot donio sa sobom. Pod mojim sitnim obanskim opancima u mahovinu zamotani kr pokazivao je svoje vrhove. Od prolaza do Djevojake stijene bilo je tek nekih dvije stotine metara. Od trenutka kada je skoivi niz liticu Hajrija davala ime tom mjestu do danas prolo je previe godina da bi to nekog preciznije interesovalo. Stao sam na mjesto gdje mi je znanje govorilo da stoji Hajrija. Prvo pogledao prema nebu, jer sam znao da je i ona
105

tako uradila, a onda spustio pogled u ambis litice. Hajrija nije skoila dolje. Znam to. Osjeam. Ona je skoila u nebo. U podnoju su nali samo njeno tijelo. I nije u toj prii bio samo Kosaa i Hajrija. Osjeam, dok mi kroz neke unutranje odaje struji trenutak tog stranog asa, kako iz Hajrijinih grudi struji vazduh i kako njene zadnje rijei bivaju itavim glasom izgovoreno ime: Mehmed. Hajrija je voljela nekog Mehmeda. Da pustim trag jo kojih stotinjak metara, znam da bi mi moja uroena sposobnost osjeta kazala i ko je on ali me to ne zanima. Lijevo od Djevojake stijene, gdje se planina nakon stotinjak metara nekanja odluila ipak nastaviti rasti nalazi se i suho vrelo. Vrelo na kom je nekad sedam mlinova mljelo, danas vie ne postoji. Sjerna ovija koa pomogla je da voda kroz ionako dosta propustljivo tlo nae drugi put kroz utrobu zemlje i ovu planinu uini avetinjskom, bez i jednog vrela a trideset i est ih izvire u njenom podnoju. Znam, svako drugi dan tjeram svoje stado da se napoji na nekom od tih vrela. Znam da im je ova planina majka i uvarica. Ponekad se prepadnem da sve to ne razumijem, da izgleda proroanski ta injenica. Jave mi se slike hiljade majki na smrtnim posteljama koje se okreu lijevo i desno traei svoj porod da se pred licem meleka smrti spase od straha koji on donosi, a njihove djece nema. Razasuta po svijetu svojih elja u tako malo sluajeva taj jedan jedini put u ivotu budu ondje gdje bi trebali bit.
106

Iz njedara planine tee ivot dok ona sama je smrt. udan je ona znak. Sudbinu bi mogao kroz nju da tumaim. -Vidi - rekao bih, -ona je loa, nema kvaliteta ali Bog joj je odredio sudbinu da poji iz svojih njedara milione godina usta edna i ona to ini. Kako li tek u svim tim okolnostima izgleda in Kosain koji joj ugui jedino vrelo, ilu kucavicu ove planine. Jedna ljubav u Dalmaciji, jedna osveta na ovoj planini, jedan bezvodan kraj za vijeke vjekova. Imam obeanje da sa napunjenih petnaest godina mogu krenuti na put u prolost, da sam gledam prie koje me interesuju. Otii u do Dalmacije, prii djevi to unesrei moju planinu i rei joj da bjei od Kosaina pogleda, da sakrije svoje jedre grudi i od sunca potamnjela bedra, od oiju onih kojima nee pripasti.

107

108

(NE)TIPINA AHOVSKA PRIA Na osam stolova osam ahovskih tabli. esnaest protivnika sjedaju jedan naspram drugog. Jedni se znaju i samo uz osmijeh pruaju ruke, drugi se tek upoznaju. -Dr. A. , kandidat za majstora! -Raid, kandidat za gubitnika u ovoj partiji! Osmijeh preleti licima obojice. -Vidjet emo, vidjet emo- govori dr. A. -Odakle si Raide? -Iz Glavatieva! -Glavatieva?! Jesi li moda poznavao B.? -Jesam! -Jesi igrao aha s njim? -Jesam. -Jesi li pobjeivao? -Ponekad! -Eh, ponekad, ne vjerujem onda da si kandidat za ono to si rekao na poetku. I ja sam igrao ah sa B. I ja sam ponekad pobjeivao. B. mi je jednom napravio takvu smicalicu da sam bio spreman odrei se aha. -Nije mi strano uti takvo to za B. -Da, da, sjeam se ko da je bilo juer. Ako pristaje nudim ti remi u zamjenu da ti ispriam priu. -Remi prihvatam drage volje, a priu bih te svakako molio da mi ispria. -Bilo je to poetkom osamdesetih. Ja sam bio u onim srednjim godinama. Volio sam ah. Imao sam osjeaj da mi je tekao kroz vene. Obilazio
109

sam gradove i igrao sa svima za koje sam uo da dobro igraju. Tako sam doao i u tvoje Glavatievo upoznao B. Pristao je da igra i igrali smo itav jedan dan. Bio je dobar. Jako dobar. U ukupnom skoru me pobijedio, ali mi je obeao revan idueg dana. Prenoio sam i ve idueg jutra bio u onoj kahvani kraj starog mosta. Mislim da se tako i zvala? -Da, i sad se tako zove. -Eh, tu bi svraali ljudi iz okolnih sela, popili kahvu i nastavljali svoj put. Zaigrali se mi, neko se primakne, gleda, uti, pa ode za svojim poslom. Negdje pred podne ue jedan momak u staroj seoskoj nonji. Gleda nas pa onda ode do prozora, pa se opet vrati. - Bi li ti probao Hamide ? - veli mu B. - Mah tanak sam ja za vas! - odgovori ovaj i opet ode do prozora. -ta virka? - upita ga B. -Konj mi je dole svezan pa gledam da se ne odvee, ekam Fadila da malo brana uzmem. -Ma nee konj nikud ute, nego de ti jednu s ovim naim gostom. Tad se obrati meni: -Ovo ti je Hamid iz . U njegovom selu svi igraju aha. I dobro igraju, ne' se pokajat ako jednu odigra. Gledam ga ja, umazane plave hlae od radnike uniforme. Gore vuneni pulover, iz depa viri kesa s duhanom, u licu lijep, prava seoska momina. -Vrlo rado! - rekoh posebno zadovoljan jer sam do tad tukao B. I momak sjede. Odigrasmo jednu. Dobi me. Odigrasmo drugu. Dobi me. Odigrasmo
110

treu. Dobi me. I kako zavrimo partiju on na prozor i vazda gleda jeda mu tog Fadila da brano natovari. Odigrasmo i etvrtu, dobi me. - Odakle tako dobro igra ah, Boga ti? upitah ga. -Imamo mi gore u selu jednog Taiba, on je zamal zavrio srednju u Sarajevu. Tamo je nauio igrati ah. Kupio i nekih knjiga, a kad je propao u koli vratio sa na selo i donio i ah i te knjige. I otad ti mi na selu svi igramo aha. Ja dodue ponajslabije, al imam brata ne moe ga ni Taib pobijediti. Oprobasmo jo dvije partije i obje me dobi. Ponudih mu i treu, al se on izvinu, kae mora kui. Fadil je do'o, ode brano tovarit. Pitam sam kasnije B. i on mi sve potvrdi da je onako kako je Hamid rekao. Zadugo sam bio zabavljen razmiljajui o njemu. ak mi se jedno vrijeme nije ni igrao ah. Onih nekoliko partija koje sam izgubio od tog krnog seljaka poljuljale su mi vjeru u sebe. I ko zna kako bi to prolo da nakon pola godine ne odoh na jedno ahovsko takmienje u Sarajevo. Sjedim ja i gledam takmiare, sve kandidati za velemajstore kad meu njima onaj Hamid. Kran ko to i jest, na njemu vojna uniforma s inovima. Saekah da zavri i prioh mu. Odmah me prepozna i poe se smijati. Tad saznadoh da je i on rodom iz vaeg kraja, da je vojno lice, da aktivno igra ah i da ga ja onaj dan B. zamolio da se preobue u seljaka da bi mi priredio ono to je priredio. Zato sad kad vidim nekog iz tvog kraja odmah ponudim remi da ne bih ispao onaj skaka to eka da na nj natovare Fadilovo brano.
111

112

OBANICA Prvi put ju je sreo na ljetnim ferijama nakon druge godine studija. Doao je malo kod nene i dede na planinu i krenuo da proeta stazama kojima je, ne tako davno, hodio za ovcama. U Prolomljenoj bukovini sjede i po prvi put se zapita zato se to mjesto tako zove kad nema ni jedne bukve u blizini. Ispod njega, dvadesetak metara mlada obanica je neto heklala, s vremena na vrijeme vabnuvi ovce koje su meu kripima traile svoj zalogaj. Nije se iznenadila kad ga je konano ugledala. Odmjerila ga je pogledom i ponovo oborila oi na svoj rad. Spustio se do nje i upitao u ali jesu li joj sve ovce. - Nisu ! - rekla je - Ima i ovnova! Osjetio je izazov u njenom odgovoru pa nastavi: -Jesi li ti dobro? -Dobro sam, hvala Bogu, to ne bi bila? -Pa eto, vrti mi se po glavi ima sahat vremena pa rekoh da ti se nije zamantalo? -Sumnjam. S obzirom kolika ti je glava, ne znam jesam li ti je za to vrijeme uspjela i obii kako treba! Pocrvenio je na ove njene rijei. Mislio je da je mlaa, nevinija ovim nadmudrivanjima. Bar je tako izgledala. Ali na njenim obrazima nije bilo ni trunke stida.
113

-Nema psa? - upitao je tek da prekine utnju. -Nemam. Kad ujeda ne valja, a lajat mogu i sama! Poe joj rei da to vidi, ali ipak prometnu zapoeto u neto drugo ne eljevi je ponovo izazivati. Popriali su dobrih sahat vremena. Saznao je kako se zove, ija je i ta radi kad nita ne radi. Svidjela mu se do te mjere da je uspio nekako nagovoriti da se opet sutra nau. Te veeri, meutim, dooe po njega i on se vrati u grad. Ne bi sudbine, ta li? Tek na pijani dan, pet godina kasnije ponovo je ugledao. Sjedila je za stolom do njegovog. Starija ali i dalje puna dostojanstva i koopernosti. Izmami mu osmijeh na usnama. Primijetila ga je i uzvratila mu osmijeh. -Nisi za hajvanom? - ote mu se prije nego to je smislio kako da joj se javi. -Bila sam tri godine! - ree ona, s nekom sjetom u glasu. Nije bio naisto ta mu je s tim rekla, ali ipak osjeti neki ujed u srcu. -ivot! - ree kratko. -ivotinjarenje! - odgovori ona. I sve krenu kao i prvi put. Samo ne dogovorie susret za sutra, nego se ponovo naoe istu veer. Priao joj je svoj ivot kao nekome koga je dobro
114

poznavao a odavno nije vidio. udio se sam sebi kako rijei izlaze iz njega sa lahkoom. Priala je i ona. Hajvan s poetka razgovora dobi ime i osobine ali na kraju opet u prolost ode pod tim imenom. Pili su kahvu i radost pokazivali oima. -Oprosti, nisam odavde, gdje ree da stanuje? upita ga ona pred zatvaranje kafia. -Rei u ti ako mi kae ta radi ostatak ivota?odgovori joj on.

115

116

Biljana Hando Miljenje o knjizi uprijanja ''uprijanje''- objanjenje i znaenje ove rijei ete bezuspjeno traiti, listajui sve postojee rjenike. Nje, naprosto nema jer je nije ni bilo, jer je postala sad i ovdje. Na onom mjestu odakle puca pogled na upriju, i sa desne i sa lijeve strane. E-sad! Kako nekome takva rije moe pasti na um? Ne moe svakom, jer da je tako, da moe, ona bi ve poodavno nala svoje mjesto i ugnijezdila se izmeu slova C i u rjeniku, i u svakodnevnom govoru. Rije '' uprijanje - uprijanja'' je nastala iz oiju, iz misli, promiljanja, iz osmjeha, iz doivljenog proivljenog i nasluenog. Imati oi a ne vidjeti, ne gledati i ne primjeivati, prihvatati stvari, ljude dogaaje i pojave ''zdravo za gotovo'', kao neto prirodno i ni po emu neobino. Sve pobrojano, veina ljudi promatra i doivljava upravo tako kako je, bez namjere, elje i potrebe da se pita zbog ega je to tako.

117

No, meu tim i takvima, se ipak izdvajaju i oni rijetki, kojima oi slue za gledanje, um za promiljanje a jezik da ga kroz slova prenesu na papir. Ne sumnjam da bi se autor knjige ''uprijanja'', ma gdje da se nalazio, promatrao na svoj nain sve to pored njega promie, s tim to je pored danog mu dara, imao i tu sreu da mu je prozore postavljeno ba tamo odakle moe da vidi njene vitiaste lukove iz svih uglova, preko kojih promiu, susreu se i zastaju likovi, deavaju se promjene ili ponavlja ustaljeni red. Svako je vrijeme poraalo Ove i Ovakve, ijem oku nita ne promie, kojima je, kako rekoh, jo pridodat i dar usmenog kazivanja i drugovanja sa perom koje se danas tastaturom zove, pa nam vie iz zabave, nego mislei da je to nasunja potreba, svoja promatranja prenose na papir, moda i ne mislei da e se to nekada zvati ''ivotom arije''. Tako su nastajali zapisi, vei ili manje, ali jednako vani. Knjiga ''uprijanja'' je jedinstvena po mnogo emu. Po svom imenu, po tome to je broj stranica priblian, ako ne i u potpunosti jednak broju koraka koji su potrebni odraslom ovjeku da pree sa jedne strane uprije na drugu, da je primjeraka knjiga taman toliko koliko konjika
118

Kamena uprija ove godine puni godina od prvog izvijanja nad Neretvom. Prie su gradske, mahalske, sokake, komijske. Dobre, simpatine nimalo zlurade ni zloaste. Nego, ba onakve kakvi su ljudi koji se raduju svakom novom danu, svakom ponovnom susretu sa onima koje e i ovoga jutra sresti, skoro na istom mjestu kao i juer, jer su ljudi na navike naviknuti, pa tako i na izlazak u isti minut i sat, isti pravac kretanja, isti pokret ruke koji se na pozdrav podigne. E-sad primjeuje svaki pokret, korak, uje svaki glas. On to promatra iz spokojnog trenutka svoga ''hrama knjige'' , neodluan da li da pogled fiksira samo na upriju, inspirativnu kako je god pogleda ili, da ga ponekad skrene prema vrhovima Prenja, koji e ga u mislima odnijeti u mjesto svoga odrastanja, prva sjeanja, neoptereena teinom ivota ovog koji se ivi, pospremljenog u najtananije riznice sjeanja, zajedno sa ljudima koji ostavie peat i svojim bivstvovanjem ga odredie da se nekad, i negdje posveti samo jednom zadatku da nita od toga ne prepusti zaboravu. I nije samo rije ''uprijanja'' neto novo sa im ete se susresti. Rije poznata ''Dolo'' i potpuno nova ''Olo'' koja je u sve ga tri razliita slova u
119

sebi sakupila mudrost postojanja, sutinu onoga ko smo, ta smo i emu se vraati treba. ''Olo''- kao mladica meu ukorijenjene voke posaena, dade izdanke i plodove a nikad u potpunosti ne bijae dio starog nasada, koji je odavno ve prestao da raa. ''uprijanja'' jeste knjiga ovoga grada, arije i svega drugog naslonjenog i upuenog koje ivi oko uprije. Ona, moda, na prvi momenat sa svojim likovima nee biti zanimljiva nekome ko nije vezan za ovaj grad. Dok ne prodre u sutinu i, uvjerena sam, da e tada najmanje dva razloga biti razlog vie da je u kofer sa linim stvarima, putnik namjernik koji bude naputao Konjic, ponese u svoj kraj, u kom sigurno nema ovakve uprije, ali postoje navike, postoje ista mjesta okupljanja, pa ak i sline ako ne i iste prie. Jer sve mahale, sve kasabe, svi gradovi bosanski imaju neka svoja pravila, neke svoje prie, istinite ili one puno puta ispriane i presluane, kojima se ne ulazi vie u vjerodostojnost i provjeru tanosti. O ljudima, o dogaajima, o vezama o svaama i mirenjima. Sve je to tako, ali ipak ostaje injenica da oni ipak nemaju Nju, koja te opominje da si tako mali, da si prolazan, da si predvidiv u vremenu koje ne moe prevariti svojim postojanjem, nego samo
120

darom koji je gledanje, promiljanje i utiskivanje u hartiju, kojom e se produiti svaki predvidivi i nepredvidivi trenutak, koji ivot nosi. Stoga, knjigu ''uprijanja'' preporuujem od sveg srca mladjima i starijima, onima koji su doli, onima koji namjeravaju ostati ili otii tamo gdje ih ivot odvede, koji su uz nju roeni ili su im roeni njihovi najdrai. Za svako Vae sjeanje Esad Baji je pronaao i podsjeanje. Biljana Hando. Konjic, desna strana uprije, juna etvrtog, godine 2012.

121

122

SADRAJ RIJE UREDNIKA UPRIJANJA JUTRO U KLUBU KNJIGE INSAN NA ENGLESKOM ISPUNJALJKA JUTARNJA ETNJA GRADOM NOMAD ODAVDE DO PRUSCA OAJAVANJE KAD SAKIB UMRE POSJETA RODNOM KRAJU KLOKINJAVO VRELO KUTIJA ZA EER AKAM NA UHO MIRIE IME LJUBAVI PRIJATELJ O PESIMIZMU I KRMALUKU FOSFOR SJEANJA DEDE OSMANA MAGLE STORE CRNO I BIJELO REVNI SLUGA KONJIKE TEKIJE TAJNA EDNA PLANINA (NE)TIPINA AHOVSKA PRIA OBANICA Miljenje o knjizi 3 7 11 15 25 29 31 37 41 45 51 53 57 59 63 65 71 75 79 81 83 87 89 93 97 109 113 117

123