Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
1Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
AlberKami Kuga

AlberKami Kuga

Ratings: (0)|Views: 3|Likes:

More info:

Published by: Недић Андријана on Nov 22, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/28/2013

pdf

text

original

 
Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što jeopravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.DANIEL DEFOEPRVI DIO Neobi
č
ni doga
đ
aji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Prema op
ć
emusudu bijahu pomalo neumjesni, izlaze
ć
i iz okvira obi
č
nog života. Na prvi pogled Oran jedoista sasvim obi
č
an grad, obi
č
na francuska prefektura na alžirskoj obali.Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismouo
č
ili
č
ime se razlikuje od drugih trgova
č
kih gradova u drugim zemljopisnim širinama. Kakoda, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drve
ć
a i bez vrtova, gdje ne
č
ujemo lepetkrila ni šuštanje liš
ć
a, grad bezbojan,
č
ime je sve re
č
eno? Promjena godišnjih doba odražavase jedino na nebu. Prolje
ć
e se najavljuje samo druk 
č
ijom atmosferom i košaricama cvije
ć
akoje mali prodava
č
i dopremaju iz gradske okolice. To je prolje
ć
e koje se prodaje na trgu. Ljetisunce pali i žari isušene ku
ć
e i pokriva zidove sivkastim pepelom; živjeti se može tada samo usjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi.Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kakovode ljubav i kako umiru. To je zgodan na
č
in. U našem gradi
ć
u (je li to u
č
inak podneblja?)sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To
ć
e re
ć
i da se ljudi dosa
đ
uju i danastoje ste
ć
i navike. Naši sugra
đ
ani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najviše sezanimaju za trgovinu, a glavni im je posao »
č
initi poslove«, da se poslužim njihovim izrazom.Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole žene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno,oni te radosti
č
uvaju za subotu nave
č
er i nedjelju, nastoje
ć
i drugih dana u sedmici zaraditimnogo novaca. Podve
č
e, kad napuštaju svoje urede, sastaju se u odre
đ
eni sat u kavani, še
ć
uistim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. Žudnje mla
đ
ega svijeta žestoke su i kratke,dok poroci starijih ne premašuju kuglaška društva, drugarske ve
č
ere i klubove, gdje se igra zavelike pare, te
č
ovjek gubi ili dobiva kako ho
ć
e karta.Kazat
ć
e netko da to nije odlika našega grada i da su, op
ć
enito uzevši, svi naši suvremenicitakva soja. Nema sumnje da u naše dane ništa nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za život. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjajunema li što drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov na
č
in života. No oni su posumnjali, a to jeuvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan.Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas »vodi ljubav«. Ili se muškarci i žene proždiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju duga
č
koj navici udvoje. Izme
đ
utih krajnosti
č
esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet,nemaju
ć
i vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.
 
Svakako je originalnije da u našem gradu umiranje može
č
ovjeku zadati teško
ć
a. Teško
ć
anije, uostalom, prava rije
č
; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako re
ć
i podupiru, podržavaju, gdje
č
ovjek može u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba nježnosti i blagosti, drago mu je kad se može o nešto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja,važnost poslova koji se tu sklapaju, bezna
č
ajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta užitaka -sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na
č
ovjeka koji je na samrti! Uhva
ć
en je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vru
ć
ine,a istoga trenutka
č
itavo pu
č
anstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnimlistovima i odbicima. Svatko
ć
e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, može biti jakoneudobna kad nado
đ
e na takovu suhoparnu mjestu.Tih
ć
e nekoliko uputa možda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je naš grad.Uostalom ne valja ništa preuveli
č
avati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno ikako je banalan život koji se tu provodi. No
č
im smo stekli neke navike, provodit
ć
emo dane bez teško
ć
a. A kako naš grad pogoduje navikama, može se re
ć
i da je sve kako treba. Gledan stoga vidnog kuta život zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A našeiskreno, simpati
č
no i radino pu
č
anstvo oduvijek pobu
đ
uje u putnika primjerno poštovanje.Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez duše može nam se u
č
initi kao neko odmaralištekoje
č
ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da jenakalemljen na pejzaž kojemu nema premca, usred gole visoravni, okružene blistavim brežuljcima, ispred zaljeva savršenih obrisa. Moglo bi se tek požaliti što je izgra
đ
en tako daokre
ć
e le
đ
a tome zaljevu, pa
č
ovjek ne vidi more koje uvijek mora tražiti ne bi li ga negdjespazio. Nakon svega toga priznat
ć
emo lako da ništa nije moglo pota
ć
i naše sugra
đ
ane da nasluteiznenadne doga
đ
aje koji se dogodiše u prolje
ć
e te godine i koji bijahu - kako smo poslijeshvatili - predznaci niza teških nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima
ć
e se faktikoje iznosim u
č
initi sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No pišem kroniku, akroni
č
ar ne može na kraju krajeva voditi ra
č
una o tim proturje
č
 jima. Jedina je njegova zada
ć
ada kaže: »To se dogodilo«, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u život
č
itavog pu
č
anstva, pa ima na tisu
ć
e svjedoka koji
ć
e u svom srcu prosuditi govori li istinu.Uostalom, pripovjeda
č
(koga
ć
emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava dase dade na taj pothvat, da mu slu
č
aj nije omogu
ć
io da prikupi odre
đ
eni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o
č
emu ho
ć
e izvijestiti. To ga ovlaš
ć
uje da postupa kao povjesni
č
ar. Razumije se, da povjesni
č
ar, iako nije stru
č
njak, raspolaže uvijek dokumentima.I pripovjeda
č
ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedo
č
anstvo,to su zatim svjedo
č
anstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba kojese javljaju u ovoj kronici, to su kona
č
no tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je još... No možda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi prešao na samu stvar. Izvještaj o prvim danima mora biti nešto podrobniji.* * *Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux iza
đ
e iz svoga kabineta i spota
č
e se o crknutog štakorakoji je ležao usred stubišta. Toga
č
asa ne pomisli ništa, nego odgurne životinju i po
đ
e nizastube. No stigavši na ulicu, sjeti se da taj štakor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda
 
 je došao, da bi upozorio pa-ziku
ć
u. Vidjevši kako stari Michel reagira, osjeti još ja
č
e da jenjegovo otkri
ć
e zaista neobi
č
no. Njemu se prisutnost toga štakora bila
č
inila samo bizarnom,dok je paziku
ć
a bio naprosto sablažnjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategori
č
an: u ku
ć
inema štakora. Doktor je doduše tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je tajvjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U ku
ć
i nemaštakora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio našaliti.Iste je ve
č
eri Bernard Rieux, ušavši u ku
ć
u, tražio prije nego što
ć
e se popeti, svoje klju
č
eve,kadli spazi u dnu mra
č
noga hodnika krupnog štakora, kako se nesigurno kre
ć
e, a dlaka mu jenekako vlažna. Sada je stao kao da traži ravnotežu, ponovno kre
ć
e prema doktoru, staje,okre
ć
e se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice šiknulo je nešto krvi.Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na štakora. Ta izba
č
ena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegovažena koja boluje ve
ć
godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko lje
č
ilište. Na
đ
e je gdjeleži u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad senasmiješila:- Vrlo se dobro osje
ć
am - re
č
e.Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajalana no
ć
nom ormari
ć
u. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svojetragove, bilo mlado kao neko
ć
, mada je navršila trideset godina. Možda je to bilo zbogosmijeha koji je bio ja
č
i od svega ostalog.- Spavaj ako možeš - re
č
e on. - Sestra
ć
e do
ć
i u jedanaest sati, a ja
ć
u vas odvesti na podnevnivlak.Poljubi
č
elo koje se bilo malko ovlažilo. Smiješak ga otprati do vrata.Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, paziku
ć
a zaustavi doktora na prolazu i optuži derane koji seglupo našališe stavivši nasred hodnika tri crknuta štakora. Mora da su ih uhvatili velikim»mišolovkama«, jer su bili raskrvavljeni. Paziku
ć
a je stajao neko vrijeme na ulazu, drže
ć
ištakore za šape; mislio je da
ć
e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali ništa!- Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit
ć
u ja njih!Mozgaju
ć
i o tom slu
č
aju, Rieux odlu
č
i da po
č
ne svoje lije
č
ni
č
ke posjete vanjskim
č
etvrtimagdje su stanovali njegovi najsiromašniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u timdijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolaze
ć
i ravnim i prašnimulicama, kante za sme
ć
e što stajahu na rubu plo
č
nika. U jednoj ulici kojom je tako prošaoRieux nabroji dvanaestak štakora ba
č
enih na otpatke povr 
ć
a i na neke prljave krpe.Prvoga svoga bolesnika na
đ
e u postelji; ležao je u sobi što je gledala na ulicu, a služila je kaospavaonica i kao blagovaonica. Bijaše to stari Španjolac koštunjava lica, izrovana borama.Pred sobom je na pokriva
č
u imao dva lonca, a u njima grašak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjede
ć
i, zabacio glavu, nastoje
ć
i da uhvati dah. Disao je kao da sumu plu
ć
a puna šljunka, poput svih starih astmati
č
ara.- Dakle, gospodine doktore - re
č
e za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->