Alfredo Saad-Filho

OBJANJENI KAPITALIZAM

Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju Centar za slobodarska istraivanja Rosa Luxemburg Stifftung Southeast Europe Sarajevo 2012

Predgovor

red vama je poglavlje Vrijednost, kapital i eksploatacija iz uvenog zbornika radova Antikapitalizam marksistiki uvod, koji je uredio sam autor publikacije koju vam predstavljamo, Alfredo Saad-Filho. Iz zbornika, iji su autori vodei marksistiki ekonomisti namjerno smo izabrali Saad-Filhov rad. Radi se o svojevrsnoj osuvremenjenoj verziji Marksovog Najamnog rada i kapitala, uvenom spisu koji kratko, ali precizno analizira osnovne ekonomske odnose unutar kapitalistikih odnosa proizvodnje: odnos najamnog rada i kapitala, odnosno radnike klase i klase kapitalista, kao i naina na koji iz eksploatacije rada nastaje profit. Saad-Filho objanjava zbog ega marksistika analiza, ne samo da nije relikt 19. vijeka, kako se to esto nastoji podmetati, ve da se radi o najpreciznijoj i najaktuelnijoj analizi i kritici kapitalistikih proizvodnih odnosa, koja nikada nije prevaziena. Mega kriza koja je pogodila svjetski kapitalizam, a ije je rjeenje, u okvirima samoga kapitalizma oigledno nemogue, jo jednom stavlja u fokus marksistiko objanjenje eksploatacije radne snage, koja je baza svih
3

drutvenih antagonizama modernog svijeta. Kako pie Saad-Filho Marxove teorije ukljuuju objanjenje zbog ega su najamni radnici eksploatirani, izvore drutvenih konflikata, neizbjenosti sustavnih oblika tehnikih promjena rastuim koritenjem maina, odreivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog povratka finansijskih kriza. Saad-Filho se uspjeno obraunava sa teorijama o prirodnosti klasnih razlika, savrenstvu trita i drugim neoliberalnim bajkama i to kroz pojanjavnje ta je to ustvari kapitalizam, ta najamni rad, ta viak vrijednosti, ta konkurencija, ta profit, a ta eksploatacija. Prevodilaki tim CSI-a je upravo iz tog razloga odluio da ovo Saad-Filhovo poglavlje izda kao zasebnu publikaciju. Prevodilaki tim CSI-a

VrIJEdNOsT, KAPITAL I EKsPLOATAcIJA

O A

vo poglavlje objanjava osnovne elemente Marxove teorije vrijednosti i eksploatacije. Ova teorija omoguuje shvatanje osnove njegove kritike kapitalizma i potvruje njegovu tvrdnju da kapitalizam ima svoje istorijske limite. Vani elementi Marxove teorije ukljuuju objanjenje zbog ega su najamni radnici eksploatirani, izvore drutvenih konflikata, neizbjenosti sustavnih oblika tehnikih promjena rastuim koritenjem maina, odreivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog povratka finansijskih kriza. rOBE

ko za trenutak podignete pogled sa stranica ove knjige, svugdje moete vidjeti robu. Ova knjiga je roba, a oko sebe, po svemu sudei, moete vidjeti i druge knjige odjeu, cipele, svoj TV, CD player, kompjuter, druga sredstva za informisanje i zabavu, va dom, bicikl, kola i druga sredstva transporta. Vai kozmetiki proizvodi su takoer robe, kao i vai praznici i hrana, ukljuujui gotovo hranu i sredstva za spremanje hrane kod kue. Robe ne slue samo linoj potronji. Na vaem radnom mjestu ili mjestu studira5

nja, veina stvari su takoer robe. ivite u svijetu roba. Robe su stvari i usluge proizvedene za prodaju, a ne za konzumiranje od strane svojih proizvoaa. Robe imaju dvije zajednike karakteristike. S jedne strane, one su upotrebne vrijednosti: imaju neke karakteristike korisne za ljude. To da li priroda tranje za robom proizlazi iz psiholoke potrebe, drutvenih konvencija, fantazije ili obrnuto, je irelevantno. Ono to je bitno jeste da robe moraju biti korisne za druge, to znai mogunost njihove prodaje. S druge strane, robe imaju razmjensku vrijednost: mogu, u principu, biti zamijenjene za druge robe (novcem, vidi dolje) u odreenim omjerima. Npr, jedan mali TV set je ekvivalent jednom biciklu, trima parima cipela, deset CD-ova stotinu kapuina, itd. Razmjenska vrijednost pokazuje da su robe, usprkos svojim razliitim upotrebnim vrijednostima, barem u jednom pogledu, ekvivalentne jedna drugoj. U tom smislu, usprkos njihovim razlikama, sve su robe iste. U robnoj ekonomiji (u kojoj su veina dobara i usluga robe) novac ima dvije uloge. Prvo, pojednostavljuje iroki broj bilateralnih razmjena roba. U praksi, navodi se samo razmjenska vrijednost u smislu novca (njihove cijene), to je dovoljno da se utvrde omjeri ekvivalentnosti meu svim robama. Drugo, robne razmjene su,
6

uobiajeno, indirektne, tj. odigravaju se putem novca. Vi ne proizvodite sva dobra i usluge koje elite. Umjesto toga, specijalizirate se za proizvodnju jedne robe npr. restoranskih obroka, ukoliko ste kuhar i potom ih razmijenite za one robe koje elite konzumirati. Ova razmjena nije direktna, kao to bi bila da je kuhar svoja jela ponudio prolazniku u zamjenu za karte za kino, cipele, pjesme ili automobile. Umjesto toga, kuhar svoj talenat prodaje vlasniku restoranu u zamjenu za novac i zatim, sa novanicama i noviima, odnosno ekovnom knjiicom ili bankovnom karticom, moe kupiti ono to eli da konzumira. rAd

vostruka priroda roba, kao upotrebnih vrijednosti sa razmjenskom vrijednou ima implikacije za rad. S jedne strane, rad koji proizvodi robe jeste konkretni rad, onaj koji proizvodi specifine upotrebne vrijednosti kao to su odjea, hrana, knjige, itd. S druge strane, kao to je ve prethodno reeno, kada se dobra proizvode za razmjenu (i imaju razmjensku vrijednost), one jedna naspram druge imaju odnos ekvivalencije. U ovom sluaju, rad je takoer apstraktan (generalni) rad. Ba kao i same robe, rad koji proizvodi robe je u isto vrijeme generalan i specifian. Konkretni rad koji proizvodi upotrebne vrijedno7

sti postoji u svakom drutvu, budui da su ljudi uvijek i svugdje imali potrebu za upotrebnim vrijednostima radi vlastite reprodukcije odnosno za reprodukciju vlastitih kapaciteta kao ljudskih bia. Apstraktni rad je, za razliku od konkretnog, istorijski specifian; postoji samo tamo gdje se robe proizvode i razmjenjuju. Iako je historijski kontigentan, apstraktni rad je realan, ima postojanje, ne radi se pukoj konstrukciji uma. Posjeta lokalnom supermarketu, na primjer, pokazuje da je va vlastiti rad, zapravo, ekvivalentan radovima koji su producirali hiljade razliitih dobara, neka od njih u blizini, a neka na drugom kraju svijeta. Radovi su ekvivalentni (kao apstraktni rad), budui da su robe proizvedene za razmjenu. Njihova ekvivalentnost se manifestuje kroz konvertibilnost izmeu novca i roba. Kada kupujete, na primjer, okoladicu, vi oslobaate ekvivalentnost izmeu vaeg vlastitog rada kao npr. kuhar i rada proizvoaa okolade. Mogunost da se novcem kupi bilo koja roba pokazuje da novac predstavlja apstraktni rad. Drugo, stabilnost razmjenske vrijednosti ukazuje da postoji kvantitativna veza izmeu apstraktnih radova potrebnih da se proizvede bilo koji tip robe. Pa ipak, ta veza, kao to emo vidjeti iz daljnjeg izlaganja,
8

nije direktna. U svome djelu Pitanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda, prvi put objavljenom 1776, Adam Smith tvrdi da su rana i divlja drutva izmjenjivala dobra direktno proporcionalno radnom vremenu potrebnom za njihovu proizvodnju. Na primjer, ukoliko je, da bi se ubio vepar, potrebno dva puta vie vremena nego da se ubije jelen, onda se vepar, prirodno, mijenja za/vrijedi koliko dva jelena (Smith 1991, str. 41). Unato tome, Smith je vjerovao da se jednostavno odreivanje cijena rui kada se u proizvodnji ponu koristiti razni instrumenti i maine. Razlog je taj jer je, pored radnika, vlasnik taj koji ima legitimno pravo odreivanja vrijednosti proizvoda. Marx se ne slae sa Smithom iz dva razloga. Prvo, jednostavna ili direktna razmjena (proporcionalna drutveno neophodnom radu) nije tipina ni za jedno ljudsko drutvo, radi se o Smithovoj konstrukciji. Drugo, i daleko bitnije za nae izlaganje, iako robna razmjena otkriva kvantitativne veze ekvivalentnosti izmeu razliitih tipova rada, ova je veza indirektna. Drugim rijeima, tamo gdje Smith, na prvoj prepreci, naputa vlastitu radnu teoriju vrijednosti, Marx razvija svoju vlastitu analizu vrijednosti, rigorozno i sistematino u uvjerljivo objanjenje cijena roba u kapitalizmu (vidjeti dalje i, za detalje, Saad-Filho 2002).
9

KAPITALIZAM

obe se proizvode hiljadama godina. Pa ipak u nekapitalistikim drutvima proizvodnja je, generalno, marginalna i veina roba i usluga se proizvodi za direktnu konzumaciju u domainstvu, a ne trinu razmjenu. U kapitalistikim drutvima je drugaije. Prva karakteristika koja definira kapitalizam jeste generalizirana proizvodnja roba. U kapitalizmu se veina dobara i usluga proizvodi za prodaju, veina radnika je uposlena u proizvodnji roba, a robama se sistematski trguje na razvijenim tritima, na kojima firme i domainstva regularno kupuju robe kao rezultate proizvodnje, kao i dobra i usluge. Druga karakteristika koja definira kapitalizam jeste proizvodnja roba radi profita. U kapitalistikom drutvu, vlasnici roba uobiajeno ne tee tome da zarade da bi preivjeli ono to oni ele je profit. Dakle, odluke o proizvodnji, nivo i struktura zapoljavanja, kao i ivotni standard drutva su bazirani na profitabilnosti preduzea. Trea karakteristika koja definira kapitalizam jeste najamni rad. Kao i proizvodnja roba i novac, najamni rade se pojavio prije vie hiljada godina. Meutim,
10

prije kapitalizma, najamni rad je uvijek bio ogranien, a predominantne su bile druge forme rade. Na primjer, kooperacija unutar malih socijalnih grupa, ropstvo u velikim antikim imperijama, kmetstvo u feudalizmu, kao i nezavisna proizvodnja za izdravanje i trampu u razliitim tipovima drutva. Najamni rad je postao tipian nain rada tek nedavno; prije tri ili etiri stotine godina u Engleskoj, a tek nedavno drugdje. U nekim dijelovima svijeta u razvoju, najamni rad, kompleksna trita i proizvodnja roba za profit jo uvijek igraju minornu ulogu u drutvenoj i ekonomskoj reprodukciji. NAJAMNI rAd

eina ljudi nema slobodnog izbora da li e ili ne postati najamni radnici. Socioloke i istorijske studije ukazuju da plaeni posao trae jedino oni koji svoje potrebe ne mogu zadovoljiti ni na jedan drugi nain. Istorijski gledano, najamni rad se iri, a kapitalistiki razvoj nastupa, tek kada seljaci, zanatlije i samouposlenici gube kontrolu nad sredstvima za proizvodnju (zemlja, alat, maine i drugi resursi), odnosno kada nekapitalistiki oblici proizvodnje postanu neuinkoviti u obezbjeivanju opstanka.

11

Mnogo puta ponovljena tvrdnja da je dogovor o plati pogodba meu jednakima je parcijalna i pogrena. Iako su radnici slobodni da biraju izmeu razliitih poslova, odnosno da od njih odustanu, oni su, prilikom svake pogodbe, u slabijoj poziciji u odnosu na odreenog poslodavca. Iako nisu vlasnitvo pojedinih poslodavaca, najamnim radnicima je potreban novac kako bi zadovoljili neophodne potrebe svojih domainstava, ukljuujui osnovne ivotne potrebe, hipoteke, druga dugovanja, kao i nesigurnu budunost. Ovo su samo neki od naina kojima kapitalistiko drutvo prisiljava radnike da slobodno potpiu ugovor o radu, da se spontano prijave za posao kada i gdje se to zahtijeva i dobrovoljno ostvare oekivanja svojih nadzornika. Odnos plata ukazuje da je radniki kapacitet, njihova radna snaga postala roba. Upotrebna vrijednost robe radne snage se ogleda u njenom kapacitetu da proizvede druge upotrebne vrijednosti (odjeu, hranu, CD playere, itd.). Njena razmjenska vrijednost je predstavljena visinom plate. U tom smislu, radna snaga je roba kao i svaka druga, a radnici su prodavci te robe. Osnovno je shvatiti razliku izmeu rada i radne snage. Radna snaga je potencijal za proizvodnju stvari, dok je rad njeno koritenje drugim rijeima, rad je in transformacije datih prirodnih i socijalnih uslova u osmiljeni proizvod. Kada kapitalist zaposli radnika, on kupuje radnikovu radnu snagu na odreeno vrijeme. U trenutku kada je transakcija izvrena, radnikovo vrijeme pripada kapitalisti, koji iz radnika, nastoji iscijedi12

ti to je vie mogue rada u okvirima ugovora. Radnici se, zauzvrat, nastoje oduprijeti zloupotrebi kapitalista i nastoje jednostrano ograniiti intenzitet rada, ili odbiti promjene u produkcijskoj normi. Jednostavnije reeno, kupovina radne snage ne garantuje da e odreena kvantiteta rada biti ostvarena, niti da e odreena kvantiteta vrijednosti biti proizvedena. Ishod ovisi o uvjeravanju i konfliktu u fabrici, farmi ili u kancelariji. TrITA

ri navedene karakteristike kapitalizma nisu puka koincidencija. Meu njima postoji veza zdruenih determinizama. S jedne strane, u razvijenim kapitalistikim drutvima, ogromna veina roba se proizvodi za profit, od strane miliona najamnih radnika u hiljadama firmi. Mnoge od ovih roba kasnije bivaju kupljene od strane radnika. Dakle, irenje najamnih odnosa simultano podupire ponudu roba, kao i tranju za njima. S druge strne, irenje najamnog rada i robne razmjene stimulira razvoj trita. Za vaee ekonomske teorije, trita su samo mjesto razmjene i sutinski nalikuju jedna drugima: promjene u cijenama utjeu i na ponudu i na tranju. Sexy reklame pomau da se proda bilo ta i sve lei u sposobnosti prodajnog tima. Ova tvrdnja je u isto vrijeme parcijalna i pogrena. Trita su dio institucija i kanala cirkulacije koji
13

struktuiraju sistem snadbijevanja u ekonomiji. Sistemi snadbijevanja predstavljaju lance aktivnosti koji povezuju proizvodnju, razmjenu i potronju, sve od zaliha osnovnih sirovina (sirovog benzina, bakra, vune, kakaa i drugog), preko procesa proizvodnje, pa do distribucije gotovih roba (avionskog goriva, CD playera, majica, okolade i drugih proizvoda). U odreenim stadijima ove povezanosti, neke robe ulaze na trite na regularnoj osnovi. Neophodnost trine razmjene, kao i forme koju zadobija, ovise o karakteristikama svakog sistema snadbijevanja [2]. Iz ovoga slijede etiri zakljuka: Prvo: Trita nisu idealne strukture razmjene o kojima se moe prosuditi da su vie ili manje perfektna naspram njihove korespondencije sa generalnim modelom savrene konkurencije (kako pretpostavlja vaea ekonomska teorija). Iako su trita neophodna za proizvodnju roba i realizaciju profita, ona postoje samo konkretno. Trita goriva, odjee, hrane, kompjutera, radne snage, novca, kredita, stranih valuta i drugih roba mogu se duboko razlikovati jedna od drugih. Drugo: Trita su strukturirana sistemom snadbijevanja ne samo iznutra, ve i izvana i to drutvenim i ekonomskim ogranienjima, koja utjeu na proizvodnju i razmjenu, kao to su pravni i sudski sistem, transport, skladitenja, trgovinska postrojenja, meu-

14

narodni trgovinski odnosi, monetarni, finansijski i porezni sistemi, itd. Tree: Kapitalistiki proizvoai mjere poatranju samo indirektno, kroz kupovnu mo svojih muterija i profitabilnost firmi. Upravo iz ovog razloga trita esto ne uspijevaju zadovoljiti vane potrebe (npr. djelotvornu prevenciju i lijeenje bolesti siromanih, kao to je malarija), dok se, istovremeno luksuzna, rasipnika ili tetna dobra i usluge proizvode u ogromnim kvantitetama (kozmetika hirurgija, reklame, cigarete, itd.). etvrto: Trita su esto polje zlokobnih i bespotrebnih sukoba radi profita. Stvarnost se ne slae sa vaeim teorijama prema kojima je trina utakmica uvijek efikasna i vodi najoptimalnijim rezultatima. U stvarnom svijetu se skupe reklamne kampanje, kao i upoljavanje ogromnog broja talentovanih ljudi, redovno koriste kako bi se potencijalne muterije namamile da kupe bilo koji proizvod koji kapitalisti ele prodati. Imena brendova se vjetaki mijenjaju, a virtualno identini proizvodi se, posve bespotrebno, takmie za panju na osnovu dizajna pakovanja, dinglova i poklona. U isto vrijeme, dodue, daleko od oiju javnosti, menaderi, brokeri i investitori proizvode, sabiru, ire i saobraaju informacije ne uvijek istinite traei naine maksimiziranja privatne koristi, ak i po cijenu socijalnih gubitaka. Zakoni i etiki postulati se redovno
15

razvlae, savijaju i rue, kako bi se pospjeile poslovne transakcije, uveao udio u tritu, kako bi se iscijedio rad iz radnika i iskamio novac od potroaa. esti primjeri korporativnog kriminala, jo od traumatinog mjehura Junog mora iz 1720, pa do kolosalnog skandala koji je izazvao Enron 2002, omoguuju uvid u pravu prirodu slobodnog trita. VrIJEdNOsT I VIAK VrIJEdNOsTI

apitalisti kombiniraju sredstva za proizvodnju, uglavnom kupljena od drugih kapitalista, sa radom najamnih radnika unajmljenih na tritu u cilju proizvodnje roba i njihove prodaje za profit. Cirkulacija industrijskog kapitala obuhvata sve osnovne aspekte fabrike proizvodnje, rada na farmama, u kancelarijama i drugim formama kapitalistike proizvodnje. Moe se predstaviti na sljedei nain: N R <fV) f... P ... R N Cirkulacija zapoinje kada kapitalist uloi novac (N), kako bi kupio dvije vrste roba (R): sredstva za proizvodnju (SP) i radnu snagu (RS). Tokom proizvodnje (...P...) radnici transformiraju sredstva za proizvodnju (zapravo ih koriste u transformaciji) u nove robe (R), koje se prodaju za jo novca (N).
16

Marx razliku izmeu N i N naziva viak vrijednosti. Viak vrijednosti je izvor industrijskog i komercijalnog profita, kao i drugih formi profita, npr. od kamate ili rente. Sada emo identificirati izvore vika vrijednosti. Iako neki mogu profitirati od prodaje robe iznad njene vrijednosti (nejednaka razmjena), kao npr. beskrupulozni trgovci i pekulanti, to je nemogue za svakog prodavaa iz dva razloga. Prvo, prodavai su takoer kupci. Ukoliko bi svaki prodava naplaivao od kupaca npr. 10 posto na robu koju prodaje, njegov bi dobitak bio gubitak za njegove vlastite dobavljae, te od tog posla niko ne bi profitirao. Prema tome, ukoliko neko moe postati bogat, pljakajui i varajui druge, to je nemogue za cijelo drutvo. Nejednake razmjene ne mogu omoguiti generalno objanjenje profita (varanje je samo transfer vrijednosti i ne stvara novu vrijednost). Drugo, konkurencija nastoji da uvea ponudu u bilo kojem sektoru, nudei izuzetne profite, eliminirajui tako, na kraju, prednost individualne okretnosti i lukavstva (vidi Poglavlje 4). Prema tome, viak vrijednosti (odnosno profit generalno) mora biti razmatran u okvirima drutva kao cjeline, dakle sistematski, umjesto oslanjanja na individualne zasluge i strunost. Uvjerljivo objanjenje vika vrijednosti i profita mora proizai iz potpuno ope pretpostavke o jednakosti razmjene.
17

Istraivanje cirkuliranja kapitala ukazuje da je viak vrijednosti razlika izmeu vrijednosti zavrnog proizvoda (P) i vrijednosti uloenog, SP i RS. Budui da ova razlika ne moe biti uzrokovana nejednakom razmjenom, uveanje vrijednosti mora proizlaziti iz procesa proizvodnje. Jo konkretnije, za Marxa ona proizlazi iz potronje robe ija je upotrebna vrijednost da kreira novu vrijednost: RADNE SNAGE. Krenimo sa sredstvima za proizvodnju (fiziko ulaganje). U tvornici okolade se, npr., kakao, mlijeko, eer, struja, maine i druge sirovine fiziki transformiu u tanglice okolade. Pa ipak, ove sirovine, same od sebe, ne stvaraju novu vrijednost. Pretpostavka da transformacija stvari u druge stvari, producira vrijednost, bez obzira na kontekst ljudske intervencije, mijea dva aspekta robe: upotrebnu i razmjensku vrijednost. To bi, u konanici znailo da drvo jabuke, kada proizvodi jabuke od zemlje, suneve svjetlosti i vode, ne stvara samo upotrebnu vrijednost, ve i vrijednost jabuke, kao i da dozrijevanje spontano dodaje vrijednost (vie od obine upotrebne vrijednosti vinu). Naturalizacija odnosa vrijednosti protiv sebe ima sljedei argument: zbog ega robe imaju vrijednost, dok mnogi produkti prirode, dobra i usluge nemaju ekonomsku vrijednost: suneva svjetlost, zrak, pristup javnim plaama i parkovima, razmjena usluga meu prijateljima, itd. Vrijednost nije proizvod prirode ili supstanca
18

fiziki utjelovljena u robama. Vrijednost je drutvena povezanost izmeu proizvoaa roba koja se pojavljuje kao razmjenska vrijednost, povezanost izmeu stvari (specifino, vrijednost se pokazuje kroz vezu izmeu dobara i novca). Dobra i usluge imaju vrijednost samo pod odreenim drutvenim i istorijskim okolnostima. Odnos meu vrijednostima se, u potpunosti, razvija samo u kapitalizmu u tandemu sa proizvodnjom roba, koritenjem novca, difuzijom najamnog rada i generalizacijom trino orijentiranih vlasnikih prava. Na ovom stadiju, vrijednost inkorporira najbitnije ekonomske povezanosti. Izmeu ostalog, odnosi vrijednosti reguliu ekonomsku aktivnost, ograniavaju strukturu proizvodnje i zapoljavanja i postavljaju granice drutvenog bogatstva. Ukoliko je vrijednost drutveni odnos tipian za drutva proizvodnje robe, njegov izvor i porijeklo vika vrijednosti mora biti izraivanje robe produktivni rad (produktivna potronja robe, koja je radna snaga), a ne transformacija stvari. Kada kapitalist upoljava radnike da, npr. proizvode okoladu, njihov rad sirovine transformie u proizvod. Budui da su sirovine fiziki stopljene u proizvod, njihova vrijednost se prenosi i ini dio vrijednosti proizvoda. U procesu transfera vrijednosti sirovina, rad simultano dodaje novu vrijednost proizvodu. Drugim rijei19

ma, iako sredstva za proizvodnju doprinose vrijednosti zbog radnog vremena potrebnog da se same proizvedu, novi uloeni rad doprinosi novoj vrijednosti proizvoda (pogledaj odjeljak Rad). Vrijednost proizvoda je jednaka vrijednosti proizvoda (VP) plus vrijednost koju su pridodali radnici tokom proizvodnje. Budui da se vrijednost sredstava za proizvodnju samo prenosi, proizvodnja je profitabilna samo ukoliko dodana vrijednost nadilazi trokove plate. Drugim rijeima, viak vrijednosti je razlika izmeu vrijednosti dodane od strane radnika i vrijednosti radne snage. Drugaije objanjeno, najamni radnici rade due vremena nego to je potrebno da proizvedu dobra koja su im potrebna i koja bi bila pod njihovom kontrolom. Dakle, tokom ostatka vremena, oni su eksploatisani jer proizvode vrijednost za kapitaliste. Ako je npr. za proizvodnju dobara neophodnih za reprodukciju radne snage potrebno etiri sata, a radni dan traje osam sati, radnici za sebe rade samo pola vremena, dok drugu polovinu rade za kapitaliste. Stopa eksploatacije (omjer izmeu onoga to Marx naziva surplusom, tj. vikom vrijednosti i neophodnim radnim vremenom) je 100 posto. Ba kao to radnici nemaju izbora nego da budu eksploatisani, ni kapitalisti ne mogu izbjei eksploataciju radnika. Eksploatacija kroz crpljenje vika vrijednosti funkcionie kao pumpa za crpljenje vika vrijednosti. Kapitalisti moraju eksploatisati svoje rad20

nike ako ele opstati u poslu; radnici se s tim moraju saglasiti kako bi zadovoljili svoje najosnovnije potrebe. Eksploatacija je gorivo koje pokree kapitalistiku proizvodnju i razmjenu. Bez vika vrijednosti ne bi bilo ni najamnog upoljavanja, ni kapitalistike proizvodnje i sistem mljevenja bi se zaustavio. Vano je napomenuti da najamni radnici, iako eksploatisani, generalno govorei, ne moraju biti siromani (relativno siromatvo, kao posljedica nejednake distribucije prihoda i bogatstva je sasvim druga stvar). Razvoj tehnologije poveava produktivnost rada i, potencijalno, omoguava i najsiromanijim lanovima drutva relativno komforan ivot, ma kolika bila stopa eksploatacije. To znai da ukoliko produktivnost raste bre nego stopa linih dohodaka (vidi odjeljak Profit i eksploatacija), relativno dobro plaeni radnici u visoko razvijenim ekonomijama mogu biti daleko tee eksploatirani nego loe plaeni radnici u manje produktivnim ekonomijama. KONKurENcIJA

onkurencija igra kljunu ulogu u kapitalistikim drutvima. Treba razlikovati dva tipa konkurencije: meu kapitalistima u istom sektoru (onima koji proizvode identina dobra) i onima u razliitim sektorima (koji proizvode razliita dobra).
21

Firme u istom sektoru se bore za profit primarno kroz stalno uvoenje tehnikih inovacija. Firma koja uvede inovacije moe poslovati sa niim trokovima nego konkurenti, dok ovi prodaju po istim cijenama, produktivnija firma ostvaruje veu profitnu stopu, poveava svoj udio u tritu, vie investira i, potencijalno, unitava konkurenciju. Konkurencija meu firmama koje proizvode ista dobra sa razliitim tehnologijama dovodi do diferencijacije profitne stope. Ovaj tip konkurencije objanjava tendenciju ka kontinuiranom tehnolokom napretku u kapitalizmu, koji je odsutan u pretkapitalistikim drutvima, ali koji uzrokuje mogunost stvaranja monopola i kriza nesrazmjera i hiperprodukcije. Konkurencija meu firmama u razliitim sektorima je neto sasvim drugaije: generira tendenciju izravnavanja profitnih stopa u (meunarodnoj) ekonomiji. Ovaj tip konkurencije objanjava ekvilibrijum struktura i procesa povezanih sa konkurentskim tritima, npr. prilagodbe u ponudi unutar svakog sektora tokova kapitala. Suoeni sa npr. izuzetno visokim profitima u vicarskom farmaceutskom sektoru i niskim profitima u industriji elika SAD-a, kapitalisti mogu odluiti da investiraju i tako povise ponudu industrije elika (koja e, u konanici, umanjiti cijene lijekova i oboriti profitnu stopu u farmaceutskoj industriji). Isto tako, kapitalisti mogu smanjiti ulaganja u farmaceutsku industriju,
22

ime e se, u konanici postii poveanje cijene elika i profitnih stopa u toj industriji. Te se strategije mogu smjenjivati ili kombinovati. Ono to je ovim alternativama zajedniko jeste kreiranje tendencije ka izjednaenju profitnih rata u cijeloj ekonomiji. Meusektorska konkurencija i tendencija ka izjednaavanju profitnih rata je nevjerovatno olakana razvojem finansijskih trita. Kapitalistika konkurencija ima tri ozbiljne implikacije. Prvo, bilo bi pogreno traiti aritmetiko rjeenje za sukobljene sile konkurencije. Nema razloga zbog ega bi profitne stope ili konvergirale prosjeku (koji moe biti rastui, opadajui ili statian) ili trajno odstupaju od prosjeka, to potencijalno vodi razvoju supermonopola. Dva tipa konkurencije, koje smo objasnili ranije, utjeu na ponaanje firmi na razliite naine, dok ishod njihove interakcije (i drugih utjecaja na poslovanje) ovisi o nizu varijabli koje se mogu razumjeti samo konkretno. Drugo, promjene cijena kao posljedica meusektorske konkurencije utjeu na funkcionisanje zakona vrijednosti. Umjesto da je robna razmjena jednostavno regulisana apstraktnim radom potrebnim za proizvodnju roba, kao u Smithovom prvobitnom drutvu, u razvijenom kapitalizmu cijene ovise o izjednaavanju
23

profitnih stopa meu razliitim sektorima u ekonomiji (ovaj proces je poznat kao transformacija vrijednosti u cijene proizvodnje, vidi Poglavlje 4). Tree, igra sila konkurencije unutar i izmeu sektora generira tendenciju ka redukciji kvantiteta rada potrebnog u proizvodnji unutar ekonomije (ovo je poznato kao tendencija opadanja peofitne stope, koju je Marx simultano analizirao sa kontratendencijama ovom zakonu). PrOfIT I EKsPLOATAcIJA

rofiti se mogu uveati na razliite naine. Na primjer, kapitalisti mogu izvriti pritisak na svoje radnike da rade vie sati, ili napornije (vei intenzitet rada), uposliti vjetije radnike ili promijeniti tehnologiju proizvodnje. Ukoliko je sve nepromjenjivo, dui radni dan proizvodi vie profita, budui da se vie proizvodi za manje trokove (zemlja, zgrade, maine i struktura menadmenta se podvode pod isto). Zbog toga kapitalisti tvrde da bi redukcija radne sedmice tetila profitu i, prema tome, proizvodnji i zapoljavanju. Pa ipak, u stvarnosti druge stvari nisu konstantne, a historijsko iskustvo ukazuje da takve redukcije mogu biti bez efekta ili ak voditi veoj pro24

duktivnosti, zbog efekta smanjenja radnog vremena na radnikovu efikasnost i moral. Rezultati ovise o preduslovima, koji za neke kapitaliste mogu biti negativni, a za druge, u isto vrijeme, visoko profitabilni. Vei intenzitet rada kondenzuje vie rada u istom radnom vremenu. Povean napor radnika, brzina i koncentracija uveava nivo proizvodnje i reducira trokove, te profitabilnost raste. Upoljavanje vjetijih i obrazovanijih radnika vodi istim rezultatima. Takvi radnici mogu proizvesti vie robe i kreirati vie vrijednosti po radnom satu. Dodatni viak vrijednosti koji se crpi poveanjem radnog vremena, intenzivnijim radom, ili upoljavanjem vjetijih radnika, Marx naziva apsolutnim vikom vrijednosti. Ovaj tip vika vrijednosti ukljuuje utroak vie rada, u okviru postojeeg ili produenog radnog vremena u odnosu na isplaene plate. Apsolutni viak vrijednosti je posebno bio vaan u ranom kapitalizmu, kada je radni dan iznosio i do 12, 14, ili ak 16 sati. U skorije vrijeme se apsolutni viak vrijednosti esto crpi kroz produenje radne sedmice i radom u slobodno vrijeme. U nekim se sektorima rad produuje i na vikend i praznike, budui da dostupnost mobilnih telefona i laptopa ini da neki uposlenici mogu biti konstantno na dunosti.
25

Nadalje, radnici su esto prisiljeni na poveanje produktivnosti kroz intenzivniji rad (npr. brim proizvodnim linijama ili skraivanjem pauza) ili su prinueni da u slobodno vrijeme stjeu nove vjetine (npr. prisustvovanje kursevima i konferencijama). Usprkos svojoj vanosti, apsolutni viak vrijednosti je ogranien. Nemogue je produiti radni dan ili intenzitet rada beskonano, budui da radnici postepeno ue kako da se opiru ovim formama eksploatacije. Uvoenje novih tehnologija i novih maina, takoer, moe poveati profitnu stopu inovativnih firmi. One omoguuju da mnogo vie sirovina bude preraeno u proizvode za isto radno vrijeme, drugim rijeima reduciraju kvantitetu rada neophodnog za proizvodnju pojedinanog proizvoda. Kada u ekonomiji produktivnost raste bre nego plate, udio vika vrijednosti u totalnoj vrijednosti se poveava, a radniki udio se smanjuje. Marx ovu vrijednost naziva relativnim vikom vrijednosti. Relativni viak vrijednosti je fleksibilniji od apsolutnog vika vrijednosti i postao je najvaniji oblik eksploatacije u modernom kapitalizmu, budui da rast produktivnosti nadilazi poveanja plata u dugom periodu.

26

PrEgLEd I ZAKLJuAK

aee ekonomske teorije definiraju kapital kao skup stvari, ukljuujui sredstva za proizvodnju, novac i finansijsku imovinu. Nedavno su i ljudsko znanje i meuljudski odnosi prozvani ljudskim ili socijalnim kapitalom. To je netano. Ovi objekti, imovina i atributi ljudskog drutva su postojali dugo vremena, dok je kapital relativno novija pojava. Potpuno je pogreno proirivati koncept kapitala tamo gdje ne pripada, kao da je univerzalan, odnosno da je postojao kroz cijelu historiju. Na primjer, konj, eki ili milion dolara jesu, ali i ne moraju biti kapital. Sve zavisi od konteksta u kojem se koriste. Ukoliko su ukljueni u proizvodnju profita kroz direktno ili indirektno upoljavanje najamnog rada radi se o kapitalu; u suprotnom, oni su samo ivotinje, alat ili novanice. Kao vrijednost, kapital je drutveni odnos koji se pojavljuje kao predmeti. Isto tako, gdje god je vrijednost generalni odnos izmeu proizvoaa i prodavaa roba, kapital je klasni odnos eksploatacije. Ovaj drutveni odnos ukljuuje dvije klase (definirane vlasnitvom, kontrolom i koritenjem sredstava za proizvodnju): kapitalisti, koji posjeduju sredstva za proizvodnju, radnu snagu i proizvode rada i najamne radnike, koji prodaju svoju radnu snagu i upravljaju sredstvima za proizvodnju bez da ih posjeduju.
27

Odnosi ove dvije klase su baza drutvene podjele rada i proizvodnje i distribucije roba. Konkurencija i eksploatacija kroz crpljenje vika vrijednosti ini kapitalizam jedinstveno sposobnim da razvija proizvodne snage. To je glavni razlog zbog kojeg se Marx divio progresivnim karakteristikama kapitalizma. Pa ipak, kapitalizam jeste najdestruktivniji proizvodni odnos u istoriji. Motiv profita je slijep i moe biti neodoljiv. Isti je doveo do zadivljujuih otkria i nenadmanih poboljanja standarda ivota, posebno (iako ne i jedino) u razvijenim dravama. Usprkos tome, kapitalizam je doveo do rasprostranjenog unitavanja i degradiranja okoline i ljudskih ivota. e za profitom je dovodila do ropstva, masovnih ubistava pa ak i genocida (npr. nad domorodnim stanovnitvom Belgijskog Konga, SAD-a, u Junoafrikoj Republici pod reimom aparthejda i u meuimperijalistikim ratovima, posebno u Prvom svjetskom ratu), brutalne eksploatacije radnika (u Britaniji 19-og vijeka, Brazilu 20-og vijeka i Kini 21-og vijeka), nekontrolisanog unitenja okolia (SAD, Evropa, Indija, Indonezija i drugdje) i dugoronih globalnih implikacija. Kapitalizam stvara i odrava masovnu nezaposlenost radnika, neiskoritavanje maina i zemljita usprkos nezadovoljenim potrebama i tolerie siromatvo, iako su sredstva za njegovo suzbijanje dostupna.
28

Kapitalizam produuje ljudski vijek, ali ga esto ispranjava od bilo kakvog znaenja. Istovremeno kreira dostignua u obrazovanju i kulturi, kao i idiotizam, pohlepu, ludilo, seksualnu i rasnu diskriminaciju, te druge oblike ljudske degradacije. Paradoksalno, akumulacija materijalnog bogatstva esto osiromauje ljudsku egzistenciju. Ovi kontradiktorni efekti kapitalizma su neodvojivi. Nemogue je probrati privlane aspekte trinih ekonomija a ignorisati ono to smatramo neugodnim. Privatno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju i trina konkurencija neizbjeno dovode do najamnog odnosa i eksploatacije kroz crpljenje vika vrijednosti, kao i do ratova i drugih negativnih karakteristika kapitalizma. Ovo govori o jasnim limitima socijalnih, politikih i ekonomskih reformi i kapaciteta trita da poprimi ljudsko lice. Ovakva su ogranienja Marxa dovela do zakljuka da kapitalizam moe biti zbaen, da bi potom bio kreiran drugi drutveni sistem: komunizam. Za njega komunizam otvara mogunost ostvarenja potencijala veine ovjeanstva kroz eliminaciju iracionalnosti i ljudskih trokova kapitalizma, ukljuujui sistemsku nejednakost, liavanje materijalnih dobara, destruktivnu konkurenciju, pohlepu i ekonomsku eksploataciju.

29

KrATKA BILJEKA O AuTOru Profesor Alfredo Saad Filho je lan Konferencije socijalistikih ekonomista i lan je savjeta britanskog marksistikog kvartalnog asopisa Historijski materijalizam, a u dva mandata je bio jedan od urednika, takoer britanskog asopisa Kapital i klasa, koji izlazi tri puta godinje. Profesor Saad-Filho je doktorirao na Univerzitetu u Londonu. Interesu su mu politika ekonomija razvoja, industrijska politika, latinoameriki politiki i ekonomski razvoj, inflacija i stabilizacija, te teorija o vrijednosti rada. lan je Deutscher Memorial Prize komiteta, dopisni urednik asopisa Socijalistiki Registar, lan urednikog odbora Brazilskog urnala politike ekonomije, kao i junokorejskog asopisa Marksizam 21. U periodu od 2007 do 2009 bio je ef Katedre za orijentalne i afrike studije pri Univerzitetu u Londonu. Od januara 2011, Saad Filho je na poziciji Vieg saradnika za ekonomske odnose i ekonomsku kooperaciju i integraciju zemalja u razvoju pri Ujedinjenim nacijama.

Prijevod: Prevodilaki tim CSI-a Lektura: Emil Prutina

30