1.

LATINSKI JEZIK I ITALSKI JEZICI

Za razliku od Grčke, gdje je postojao (u historijskom razdoblju) jedan jezik s mnogo
dijalekata, Italija je bila zemlja s mnogo jezika – na njezinom tlu nalazimo neindoeuropske
jezike, potom indoeuropske jezike koji ne pripadaju italskoj grupi te jezike koji su srodni
latinskom ali nisu njegovi dijalekti.
Etruščanski je jezik naroda koji je izvršio ogroman utjecaj na rimsku kulturu. Nije jasno
pripada li ie. jezicima, iako ima nekih indikacija. Možda je istinita predaja koja povezuje
Etruščane s Anatolijom (Hesiod, Herodot). U novije vrijeme etruščanski se povezuje s
hetitskim, no i ova teorija kao i sve druge o porijeklu Etruščana nailazi na velike poteškoće.
Ligurski, koji se nekoć govorio oko Genovskog zaljeva, smatra se ie. jezikom koji predstavlja
međufazu između italskog i keltskog. Lepontske natpise s područja sjevernih italskih jezera
prije treba smatrati keltskima (arhaični oblik galskog jezika) te ih datirati nešto ranije ili
kasnije od keltske invazije. Lingvistički je materijal krajnje oskudan – samo nekoliko imena
mjesta i plemena.
Postoji oko tri stotine kratkih venetskih natpisa s područja gdje su živjeli Veneti (sjeverni
Jadran) i oko dvije stotine mesapskih iz Kalabrije. Oba su ie. jezici i dugo su bili smatrani
ogrankom ilirskoga (koji je i sam slabo potvrđen). Ilirsko porijeklo mesapskog još se uvijek
općenito prihvaća, dok se čini da venetski pokazuje jasne sličnosti s italskim jezicima. Ostaje
dvojba je li venetski jednostavno dio italskih jezika, ili pripada posebnoj grupi ie. jezika.
Keltska plemena koja su prodrla sa sjevera i osvojila Rim u IV. st. pr. Kr., smjestila su se u
sjevernoj Italiji (Gallia Cisalpina). Grčke su kolonije zauzele gotovo cijeli južni dio Italije,
posebno uz obalu. Na ovom se području (Magna Graecia) grčki u govoru zadržao do kasnog
razdoblja. Za jedan oblik grčkoga, koji se u mnogim pojedinostima razlikuje od novogrčkog,
smatra se da ima nejasno, čak i sumnjivo postojanje u južnoj Italiji.
Italska grupa jezika
Jezici koji čine italsku skupinu tradicionalno se dijele na dvije grupe – sabelsku (koja je dobro
potvrđena preko oskičkog i umbrijskog) te latinsko-faliskičku. Tolike su razlike među njima,
da je diskutabilno koliko je ispravan termin italski jezici (izraz najprije ukazuje na
geografsku, a zatim i na jezičnu sličnost). Također nije neopravdano smatrati da je latinsko-
faliskička grupa predstavnik ranih doseljenika u Italiju, dok se oni koji su govorili sabelski
smatraju kasnijom i nepovezanim grupom došljaka.
Pored oskičkog i umbrijskog, u sabelsku grupu spada i niz jezika iz srednje Italije koji su
slabo potvrđeni: pelignijski, marucinijski, vestinski, volščanski, marsijski, sabinski,
južnopicenski i ekvinski. Svi ovi jezici, iako nedovoljno shvaćeni, čine klasičan dialect
continuum. Oskički je bio jezik svih Samnićana; oskički natpisi (oko dvije stotine) potječu iz
Kampanije, Samnija, sjeverne Apulije, Lukanije, Brutija i Mesene (napisani od kampanijskih
Mamertinaca). Većina njih datira između 200. g. pr. Kr. i 90./89. g. pr. Kr. Umbrijski je poznat
uglavnom iz Iguvinskih ploča (sedam brončanih ploča pronađenih u Iguviju), koje sadrže
bilješke o ceremonijama Atiedijske braće (kult sličan rimskom Acta arvalium). Ipak, postoje
mnoge poteškoće u interpretaciji ovih ploča. Većina oskičkih i umbrijskih natpisa napisana je
na oskičkom i umbrijskom alfabetu, koji je izveden iz etruščanskog. Neki su napisani na
latinskom, a nekoliko na grčkom alfabetu.
Sličnosti i razlike između oskičko-umbrijske i latinske fonetike:
1. Različiti razvoj od latinskog:
a) labiovelari imaju različiti razvoj
lat. quis, vivus : osk. pis, bivus
b) praie. aspirirani okluzivi javljaju se u sredini riječi kao f
lat. tibi, media : umbr. tefe, osk. mefiaí
c) latinski kt i pt javljaju se u osk-umbr. kao ht i ft
lat. Octavius, scriptae : osk. Uhtavius, scriftas

1
d) sinkopa je dosta prisutna
lat. agito, hortus : osk. actud, húrz
e) završno ā > ō
lat. viā, atrā : osk. viú, umb. atru
2. Identičan razvoj:
a) eu > ou
b) ,  > or, ol
c) ,  > em, en
d) zvučne aspirate mijenjaju se u bezvučne frikative
e) međuvokalsko s se ozvučuje
f) t-t > ss
g) p-k > k -k
h) završno -t > -d
Tako nalazimo sabinske posuđenice u latinskom: bos - vos; lupus - luquos; popina - coquina;
Pompeius – Quintus.
Rani latinski tekstovi
Najraniji latinski tekstovi oskudni su u usporedbi s materijalima koje posjedujemo iz Grčke u
istom razdoblju. Dokazano je da je ono što se dosad smatralo najstarijim latinskim natpisom –
Fibula Praenestina (MANIOS:MED:FHE:FHAKED:NVMASIOI), datirana oko 600. g. pr.
Kr., zapravo krivotvorina.
Duenos natpis (VII.-VI. st. pr. Kr.) karakterizira se kao isključivo stari latinski jezik. No tu
postoje dvije poteškoće. Kao prvo, sadrži niz od 125 slova bez razmaka među riječima, a
drugi je problem taj što pismo ide s desna ulijevo u obliku nekakve spirale, tvoreći krug i
polovicu kruga. Veliki broj oblika neuobičajen je i nejasan.
Natpis Forum Romanum (oko 500. g. pr. Kr.) toliko je fragmentaran, da je samo nekoliko
jasnih i sigurnih riječi.
Oko 500. g. pr. Kr. datira se posveta Kastoru i Poluksu – mala brončana ploča pronađena u
Laviniju, ispisana u dva reda: CASTOREI:PODLOVQVEIQVE QVROIS ("Kastoru i
Poluksu Dioskurima"). Mnoge stvari u svezi natpisa su nejasne, a veoma se kritizira i piščeva
kompetentnost.
Iz približno istog razdoblja potječu i: Lapis Satricanus, pronađen u temeljima jednog hrama u
Satriku (u blizini Rima), zatim fragmenti s Korkolskog oltara (blizu Tivolija) te ispisani tanjur
i pet kratkih oltarskih natpisa pronađenih u blizini Ardeje. Tiburski natpis (današnji Tivoli)
potječe iz kasnog V. st. pr. Kr.
Postoji više kratkih natpisa, npr. epitafi s grobnice Scipiona iz III. st. pr. Kr. Najstariji natpis
pristojne dužine, veoma važan za starolatinski jezik, je Senatus consultum de Bacchanalibus
iz 186. g. pr. Kr. Latinski iz ovih izvora karakterizira se kao starolatinski.
Književni ostaci starolatinskog ograničeni su na fragmente Livija Andronika, Nevija, Enija,
prozu Katona Starijeg te Plautove i Terencijeve komedije.
Neke fonetske karakteristike najranijih natpisa:
a) d > r pred labijalom (ARFVISE, ARVORSVM, APVRFINEM), tako da je arbiter možda
dijalektalni oblik
b) neprirodna sinkopa (lubs - lubē(n)s; dedront - dederunt; cedre - caedere); ali nije
isključeno da su u ovoj fazi konsonanti imali slogotvornu funkciju (b=be, d=de, c=ce)
c) vidljiv je dijalektalni razvoj diftonga, osobito u padežnom sistemu imenica (Locina, Diane
< āī; Marte < ē < ei)
Kod SC de Bacch., kao i u svim pravnim dokumentima, nailazimo na namjerno arhaiziranje,
tako da veliki broj arhaičnih oblika (iako su potvrda za ranolatinski) ipak u velikoj mjeri nije
realan odraz jezika koji se u to vrijeme govorio (II. st. pr. Kr.).

2
2. VOKALIZAM
2. 1. PODJELA IE. VOKALA I DIFTONGA I NJIHOV RAZVOJ U LATINSKOM

ie. lat. gr. ind. balt-slav.

a a α a o
e e ε a e
o o ο a o
i i ι i ĭ
u u υ u ŭ
ā ā ᾱ, η ā a
ē ē η ā ě
ō ō ω ā a
ī ī ῑ ī i
ū ū ῡ ū y

a ae αι e ě
e ī (ei) ει e i
o ū, oe (oi) οι e ě
a au αυ o u
e ū (ou) ευ o u
o ū (ou) ου o u

Praie. dugi vokali i skupine kratak vokal + laringal, osim nekoliko iznimaka (ponajviše u
grčkom), imali su jednake odraze u ie. jezicima. Kao posljedica toga, nije uvijek lako odrediti
je li dug vokal, npr. ū u lat. mūs, nastavak praie *ū ili *uǝ.
Promjene prikazane ovdje vrijede za latinski samo za početne slogove. U odnosu na praie., u
lat. se može uočiti stapanje diftonga u duge vokale tj. monoftongiziranje (osim *a i *a );
u praitalskom i ranolatinskom svi su diftonzi još uvijek bili diftonzi. Vokali su u lat. bili
podvrgnuti velikom broju promjena pod određenim okolnostima, tako da postoje zasebna
pravila za slogove na početku, u sredini i na kraju riječi.

2. 2. VOKALI
U početnom slogu lat. čuva kvalitetu i kvantitetu praie. vokala.

2. 2. 1. KRATKI VOKALI
*ă (primarno ili nastalo od *ǝ₂e) > ă
*ǝ₂e - > *agō > agō, gr. ἄγω, si. ájati
*ǝ₂e ros > *a rŏs > ager, gr. ἀγρός, si. ájras, got. akrs
*ǝ₂elŏs > alius, gr. ἄλλος
*sal > sāl, gr. ἅλς, sl. sol
*apo (ili *ǝ₂epo)> ab, gr. ἀπό, si. ápa, got. af
*kapro- > caper, gr. κάπρος
*ĕ (= *ǝ₁e) > ĕ
Praie. *ǝ₁e ne razlikuje se od *e, zbog čega je ponekad teško razaznati jesu li rekonstruirani
oblici s *e- možda počinjali s *ǝ₁e-; to se osobito odnosi na korijene *ed- "jesti", *es- "biti" i
na još neke slučajeve.
*bher- > ferō, gr. φέρω, si. bhárāmi, got. bairan, stir. berith, stsl. berǫ
*eti > et, gr. ἔτι, si. áti
*ed- (ili *ǝ₁ed-) > edō, gr. ἔδομαι, si. ádmi, got. itan, hrv. jedem
*ǝ₁esti > est, gr. ἐστί(ν), si. ásti, got. ist, het. e-eš-zi, hrv. jest

3
 * enǝ₁os > genus, gr. γένος, si. jánas
Praie. *ĕ u početnom slogu mijenja se u sljedećim slučajevima:
1. *ĕ > ĭ
a) ispred velarnog nazala (ŋ) tj. n + g, gu, c, qu, te ispred gn
*teng- > tingō
*d h eǝ₂ > *deng ā > dingua, lingua
*penk e > *k enk e > quinque
*leg-no- > lignum
*de -no- > dignus
b) pojedinačni slučajevi
prijedlog i glagolski prefiks in- < praie. *en- (gr. ἐν)
nihil < *ne-hilom
mihi, tibi < mihī, tibī < *mehei, *tebei
Minerva < stlat. MENERVA
2. *ĕ > ŭ ispred , iza (ponajviše kons. + ) te ispred velarnog l
a) *ĕ > o
*ne os > novus, gr. νέ(ϝ)ος, si. náva-
*ne  > novem, gr. ἐννέα
b) *s e- > *s o- > so-
*s épnos > somnus, si. svápna
*s esor > soror, si. svásar
*s é uro- i *s e rú- > socer, socrus, gr. ἑκυρός, ἑκυρά, si. śváśura-, śvaśr-, hrv.
svekar, svekrva
c) *d e- > d o- > bo-
DVENOS > bonus
d) ispred velarnog l (l pinguis)
* elō, * elti > volō, vult, ali * elit (konj.) > velit (palatalno l)
*k elō > *quolō > colō
*ela ā > *ola ā > olīva
e) homō < hemō
*ŏ (primarno ili nastalo od *ǝ₃e) > ŏ
*ŏktō > ŏctō, gr. ὀκτώ, si. aṣṭ(u), got. ahtau
*tŏd, is-tŏd > is-tŭd, gr. τό
*ǝ₃ed- > *ŏd- > ŏdor, gr. ὀδμή (ὄζω)
*ǝ₃e i- > *o is > ovis, gr. ὄ(Ƒ)ις, si. ávis, luv. ḫa-wi, stsl.ovъca
Praie. *ŏ na početku riječi mijenja se u sljedećim slučajevima:
1. *ŏ > ŭ
a) ispred nazala (osobito nazal + konsonant), te ispred l + konsonant (osim drugog l)
*hom-ke > stlat. honc > hunc
mol(c)ta > multa
*ǝ₃emeso- > umerus
*nem- > numerus, gr. νόμος
*dh homo- > humus, umbr. hondra, gr. χθών
b) nejasna je, možda dijalektalna, promjena ŏ > ŭ ispred r + konsonant u nekim riječima, kao
furnus pored fornāx ili purpura < gr. πορφύρα
2. Na početku riječi vo- > ve- osim pred labijalima, r + vokal, te velarnim l; ovo se događa
oko 150. g.
vortō, vorsus > vertō, versus
voster > vester
votō > vetō

4
 * mi- > stlat. *vormis > vermis
3. ov- (bilo kojeg porijekla) u pojedinim slučajevima prelazi u av-
faveō, favilla pored starijeg foveō < *dhog h-
*le ǝ₃- > *lo - > lavō
*ĭ > ĭ
*ĭ- > ĭ-ter, ĭtum, gr. ἰτέον
*q ĭd > quĭd, ou. píd, gr. τί, si. cit
*sti-steǝ₂ > sistō, gr. ἵστημι, si. tíṣṭhati
* id- > videō, gr. ἰδεῖν
U lat. *i- > e ispred r nastalog od s (rotacizam):
*si-sǝ₁ > serō
cinis, cineris < *kinises
*ŭ > ŭ
*ŭgó- > ŭgum, gr. ζυγόν, si. yugá-, got. juk, stsl. igo (jaram)
*bhŭg- > fŭga, gr. φυγή, hrv. bijeg
*snus-os > nurus, gr. νυός, si. snuṣā, stvnj. snur, hrv. snaha

2. 2. 2. DUGI VOKALI
Za većinu dugih vokala, koji su postojali u razvijenijoj fazi indoeuropskoga, uzima se da su
nastali od kratkih vokala iza kojih je slijedio laringal.
*ā (primarno ili nastalo od *eǝ₂) > ā
*mātē(r) (< *meǝ₂- ?) > māter, gr. μήτηρ (dorski μάτηρ), si. māt, stir. māthir
*bheǝ₂- > *bhā- > fāma (for, fāri), gr. φαμί (φημί), stsl. basna
*bhráǝ₂ter > frāter, gr. φράτηρ, si. bhrtar, stir. bráth(a)ir, hrv. brat
*steǝ₂- > *stā- > stāre, gr. ἵστημι (ἵσταμι), si. ásthāt, hrv. stati
*ē (primarno ili nastalo od *eǝ₁) > ē
*dheǝ₁- > fēci, gr. τίϑημι, si. dádhāmi, stsl. děti, hrv. djenuti
*seǝ₁- > sēmen, sēvī, hrv. sjeme
*pleǝ₁- > plēnus, gr. πί-μ-πλη-μι, πλήρης
*mēns > mēnsis, gr. μηνός, si. msas, stir. mīs, stsl. měsęcъ
*semi- (ili *seǝ₁mi-) > sēmi-, gr. ἡμί-, stvnj. sāmi-
*ō (primarno ili nastalo od *oǝ ili *eǝ₃) > ō
*deǝ₃- > dōnum, gr. δῶρον (δίδωμι), si. dnam (dá-dā-mi), stir. dān, stsl. darъ
*ĝneǝ₃- > gnōsco, gr. γιγνώσκω, si. jñāna, got. kann, stsl. znati, eng. know
*oǝ₁s- > ōs, ōris, het. a-i-iš
*-oǝ₂ (1. sg. prez. tematskih glagola) > ferō, gr. φέρω
*ī (primarno ili nastalo od *iǝ) > ī
* īsŏs > vīrus, gr. ἰός
* iǝ-s > vīs, gr. ἴς
*ǝ₁s-iǝ₁-me (1. pl. opt. od *ǝ₁es "biti") > sīmus, gr. εἶμεν
*ū (primarno ili nastalo od *uǝ) > ū
*mūs (ili *muǝs) > mūs, gr. μῦς, si. mṣ, stsl. mišъ
*suǝ-s > sūs, gr. σῦς
*dhuǝ-mo- (ili *dhū-mo-) > fūmus, gr. ϑυμός, si. dhūmás, stsl. dymъ

2. 2. 3. FONETIKA DUGIH I KRATKIH VOKALA

U latinskom je, isto kao i u grčkom, postojala razlika između dugih i kratkih vokala s obzirom
na visinu glasa (osim kod ă/ā). Dugi su vokali bili viši od kratkih, što je poznato iz izjava
rimskih autoriteta o govornim greškama na natpisima (ĕ umjesto ĭ, ĭ umjesto ē), kao i iz
razvoja vokala u romanskim jezicima. U vulgarnom je latinitetu razlika u duljini među

5
vokalima nestala. Koji su vokali bili dugi a koji kratki, pouzdano se zna na temelju ovih
činjenica:
a) epigrafija – upotreba apexa, I longa i geminatio vocalium da bi se označili dugi vokali:
CÓNSVLES, INFRA, PAASTORES
b) direktne izjave starih autoriteta, kao ona Ciceronova da su se in- i con- izgovarali s dugim
vokalom u složenicama s riječima koje su počinjale sa s ili f, npr. cōnservō, cōnferō
c) odsutnost slabljenja vokala u sredini riječi: exāctus, intāctus pored refectus < *refăctos
d) budući da se ss pojednostavljuje iza dugog vokala (fūsus > *fūssus), njegovo postojanje u
oblicima poput passum i fissus pokazuje da su ti vokali u korijenu kratki
e) upotreba riječi u poeziji u kojoj su pravila skandiranja djelomično ovisila o razlikama u
duljini vokala
f) razvoj vokala u romanskim jezicima, tako npr. tal. detto od lat. dĭctus, a scritto od scrīptus
g) isti odnos između dugih i kratkih vokala kao u latinskom bio je i u oskičkom i umbrijskom,
s tim da se oskičko ē, ō piše s i, u na natpisima koji se služe latinskim pismom, npr. osk.
licitud = lat. licētō

2. 3. DIFTONZI
2. 3. 1. KRATKI DIFTONZI
*ă (primarno ili nastalo od *ǝ₂e) > ai (stlat.) > ae (klas. lat.)
* ₂edh- > *adh- > aedes, gr. αἴθω, sk. édhas, stir. áed, stvnj. eit
*la o > laevus, gr. λαι(ϝ)ός, stsl. lěvъ
* ₂eu- > aevum, aetās (< aevitas, XII Tab.), hom. αἰεί, got. aiws
stlat. AIDE(M) = aedem
AIDILIS > aedilis
GNAIVOD > Gnaeo
Od početka II. st. pr. Kr. umjesto ai javlja se ae i to traje sve do kraja klasičnog latiniteta (IV.
st.), međutim, u vulgarnom se latinitetu diftong ae rano monoftongizirao i prešao u ē.
*ĕ > ei (stlat.) > ī (klas. lat.)
*de - > DEICERENT (SC de Bacch.), dīcō, osk. deikum, gr. δείκνυμι, si. dídeśati, got. ga-
teihan
FOIDERATEI (SC de Bacch.) = foederati (N. pl.)
*e- "ići" > īs (2. sg. prez.), gr. εἶμι, si. émi
*bhed- > fīdō, gr. πείθω, got. beidan
Diftong ĕ traje do II. st. pr. Kr. i prvo se monoftongizira u  (dugo zatvoreno e koje je
blisko izgovoru i), koje traje kratko vrijeme, i zatim prelazi u ī koje traje do kraja latiniteta.
Postojanje  potvrđeno je na natpisima, npr. PLOIRUME = PLURIMI (Scipionov natpis).
*ŏ (primarno ili nastalo od *ǝ₃e ili *(ǝ)o) > oi (stlat.), a u klas. lat. ima trojak razvoj:
a) ponajviše u monoftong ū
*ŏnŏ-s > OINO(M) (A. sg.), ūnus, gr. οἴνη, got. ains
pelignijski COISANTES (cūrō)
b) ponekad oe
Poenus : Pūnicus, gr. Φοίνικες
*k one ₂ > poena (grecizam; punīre ), gr. ποινή, stsl. cěna
c) ponekad ī
- ital. *o > ī iza v
* ŏ ŏ- > vīcus, gr. (ϝ)οἶκος, got. weihs, stsl. vēs
* ŏd-ai (1. sg. perf. akt.) > vīdi, gr. (ϝ)οἶδα, si. véda, got. wait, stsl. vědě
- ital . *o > ī između l i sljedećeg labijala
*lobā > *lība > lībāre, gr. λοιβή
* lo- o- > clīvus, got. hlaiw

6
Razvoj ovog diftonga bio je analogan razvoju diftonga ai (ai > ae, oi > oe): COERAVERUNT
(cūro 1.). Sredinom II. st. pr. Kr. umjesto oe počinje se javljati ū: OITIER > OETIER > UTI
(ūtor 3.) U latinskom ima i slučajeva gdje nalazimo diftong oe (npr. u coepi), koji ostaje ako
je sekundaran tj. nastao u latinskom, a ne naslijeđen iz ie. prajezika, npr.:
co-epi > coepi (združio se u diftong)
coetus < co-eo, ire
*ă (primarno ili nastalo od *ǝ₂e ) > ău
*ǝ₂e g- > *a g- > augeō, gr. αὔξω, si. ójati, got. aukan, stir. óg
*ă s- > auris (< *aus-is - rotacizam), dor. αὔς
*ta ros > taurus, gr. ταῦρος, stsl. turъ, Turopolje
Ovaj je diftong najotporniji i traje do kraja klasičnog latiniteta, ali se ipak u pučkom govoru
monoftongizirao u ō: auricula > ōricula, aulla > ōlla, Claudius > Clōdius.
*ĕ > ou (stlat.) > ū (klas. lat.)
*ǝ₁ĕ sō > *ouso > *ouro > ūro, gr. εὕω, si. óṣati
*e g- > stlat. IOVXMENTA, iūmentum, gr. ζεῦγος
Već u prethistorijsko doba diftong eu je na italskom terenu (lat., osk. i umbr.) prešao u ou, što
je praitalska glasovna karakteristika. Diftong ou sačuvan je u starom latinitetu npr.
ABDOVCIT (ie. *dĕ kō > dūco). Budući da se svaki ie. diftong ĕ u latinskome
monoftongizirao u ū, ako negdje naiđemo na eu, možemo zaključiti da on nije primaran
(naslijeđen iz ie. prajezika) već sekundaran tj. nastao u latinskom jeziku, npr.: seu < se
(e), ceu < *ke (e), ne-uter < *ne-utros.
*ŏ (primarno ili nastalo od * ₃e ) > ou (stlat.) > ū (klas. lat.)
*lo k- > lūx, luceo, gr. λοῦσσον (< *louk-on) "bijela srž drveta", si. rocás, stsl. lučъ
*lo ksnā > lūna, av. raoχšnā
*-o - u prijevojnom perfektu: fūgit, hom. εἰλήλουθε, si. bubodha
Latinsko ū dolazi i od –o(v)e-, -o(v)i-, uz sinkopu drugog vokala npr. prūdēns < *pro-
(v)ident- (videō), nūntiō < *no(v)entiō (novus), IOVESAT > iūrat, IOVESTOD > iūstō.

2. 3. 2. DUGI DIFTONZI
Već u prajeziku dugi su diftonzi bili znatno rjeđi nego kratki. U pojedinim jezicima oni su se
prvo izjednačavali s kratkima. Razlika između dugih i kratkih diftonga najbolje se vidi u
staroindijskom i iranskom, gdje su se svi kratki diftonzi monoftongizirali, dok su dugi i dalje
ostali diftonzi. U latinskom su se dugi diftonzi isto pokraćivali ili su se monoftongizirali tako
da im je otpao konsonantski dio (konsonant  ili ).
*ā > ă > ae (na kraju riječi)
U ie. prajeziku završetak za D. sg. –a- deklinacije bio je *-eǝ₂-e > prait. *-ā:
*terrā > *terră > terrae
*ē > ĕ >  > ī
*dē s- > dīx-i, ἔ-δειξ-α, av. dāiš
*ō> ŏ > oe > ū
*plō > PLOIRUME = plūrimi
Na kraju riječi diftong *ō se monoftongizira. U ie. prajeziku D. sg. -o- deklinacije
završavao je na diftong *-ō < **-o-e (npr. gr. οἴκῳ), no u prethistorijskom je latinitetu 
iza ō zamuklo. U stlat. nalazimo:
POPVLOI ROMANOI = populō Romanō
NVMASIOI (Fibula Praenestina) = Numeriō
ie. ā > ă
*ā sōs-ā > ăurōra, eolski αὔως
ie. ē > ĕ > ou > ū
*dē s > gr. Ζεύς, si. dyáus

7
*de -p ₂tēr > Jūpiter > Jŭppiter "otac svjetla, dana"

2. 4. SLOGOTVORNI KONSONANTI
2. 4. 1. SONANTSKE LIKVIDE I NAZALI
Likvide i nazali su glasovi koji mogu funkcionirati i kao konsonanti i kao sonanti. Ti glasovi
(*, *, * , *) zajedno s *i i *u tvore zaseban razred za koji se upotrebljava naziv
rezonanti ili poluvokali. Konsonantsku ulogu (*r, *l, *m, *n, *, * ) imaju kad se nalaze
uz vokal. Kao sonanti se ponašaju u sljedećim slučajevima:
1. Između dva opstruenta, ili između granice riječi i opstruenta:
*(d) tóm "sto", *pod "stopalo"
2. Između rezonanta i sljedećeg opstruenta, laringala ili granice riječi:
* k os "vuk", * ǝ₂no- "vuna", *bhero "nosim"
3. Između granice riječi i sljedećeg opstruenta ili laringala:
*ǝ - (praznina od *reǝ₁ -) "biti jak"
4. Između laringala i opstruenta ili granice riječi:
*p ǝ₁u- "mnogi", *ǝt o- "medvjed"
Kad se slogotvorne likvide ili nazali nalaze pred vokalima, onda pokazuju refleks *r, *l,
*n:
*g ru- "težak"
Razvoj slogotvornih likvida i nazala:
praie. lat. jon-at. mik., eol. si.
ark-kipr.
*k or αρ, ρα ορ, ρο 
*(ǝ)v r(a) αρ ορ ir, ur
*k ol αλ, λα ολ, λο 
*(ǝ)v l αλ ολ ir, ur
* k em α α a
* (ǝ)v em αμ αμ am
*k en α α a
*(ǝ)v en αν αν an
(k = bilo koji konsonant osim laringala; v = bilo koji vokal)

2. 4. 1. 1. KRATKE SONANTSKE LIKVIDE I NAZALI

* > ĕm
*dé t > decĕm, gr. δέκα, si. dáśa, got. taihun
*pĕd- (A. sg.) > ped-ĕm, gr. πόδ-α
*(d) tóm > centum, gr. ἑ-κατόν, si. śatám, got. hunda
Pred vokalima:
*s -meǝ₁lom > *semēl > semel
* > ĕn
*m-, mtis (G. sg.) > mĕntis, gr. αὐτό-μα-το-ς, hrv. pa-mĕt
*dsos > densus, gr. δασύς
*nom > nōmen, gr. ὄνομα, si. nma
Pred vokalima:
*tnú- > tenuis, gr. τανα(ϝ)ός (< *tne -), si. tanú-
* > ŏl (stlat.) > ŭl (klas. lat.)
*m k, m k-t-a > stlat. molcta "novčana kazna" > multa
*m dú-, mold i- > mollis, gr. ἀ-μαλ-δύνω, si. mdú-
Pred vokalima:
*g ǝ₂en > glāns, gr. βάλανος

8
*> ŏr
* d- > cor (< *kord), gr. καρδίᾱ ili κραδίη, stir. cride, hrv. srce > sr(d)-ce
*mt- > mŏrs, G. sg. mort-is, mortuus, hrv. smrt
*ǝ₂t o- > ursus (< *ortk-), gr. ἄρκτος, si. kṣa-
Pred vokalima:
*g rú- > gravis, gr. βαρύς, si. gurú-, got. kaurus

2. 4. 1. 2. DUGE SONANTSKE LIKVIDE I NAZALI

Razvoj dugih sonantskih likvida i nazala:
praie. lat. gr. (dor.) si. got.
 rā ρη, ρᾱ, ρο īr, ūr aur
lā λη, λᾱ, λο īr, ūr ul
mā μᾱ, μο āṃ um
 nā νη (νᾱ) ā un

* nema primjera za latinski

* > nā
* ǝ₁-to- > (g)nātus, si. jātá-
* > lā
* ǝ-n-eǝ₂ > lāna, gr. λῆνος, stsl. vlъna, hrv. vuna
*t ǝ₂-to- > lātus, gr. τλητός, dor. τλᾱτός
* > rā
* ǝ₂-no- > grānum, si. jīrṇá-, got. kaurn, hrv. zrno
*stǝ₃-tó- > strātus, gr. στρωτός, si. stīrṇá-

2. 4. 2. SLOGOTVORNI LARINGALI
Kao i rezonanti, i laringali se mogu javljati u vokalskoj i konsonantskoj ulozi. Sonantsku
funkciju imaju u sljedećim slučajevima:
1. Između opstruenata, ili između opstruenta i granice riječi:
*p ₂tēr "otac", *dh ₁-tó- ptcp. perf. od *dheǝ₁- "staviti"
2. Između konsonanta i sljedećega (konsonantskog) rezonanta:
*d n ₂mós > gr. δάμναμεν "krotimo"
3. U gr. *₁ > ε, *₂ > α, *₃ > ο; u lat. svi slogotvorni * > ă, koje se potom mijenja
zbog uobičajenog slabljenja ili sinkope:
*dh ₁-tó- > factus, gr. θετός, si. hitá-
* en₁-tor- > genitor (< *genatōr), gr. γενέτωρ, si. janitár-
*st ₂-tí- > statiō, gr. στάσις
*p ₂tēr > pater, gr. πατήρ, si. pit
*ǝ₂er ₃-tro- > arātrum (umjesto *arătrum, ā preuzeto iz arāre, arātum), gr. ἄροτρον
*d ₃-tó- > dătus, gr. δοτός, si. ditá-

3. PRIJEVOJ
Prijevoj je pravilna promjena vokala u morfološkim elementima (tj. u korijenu, afiksu i
nastavku) u etimološki srodnim riječima. Nalazimo ga u svim indoeuropskim jezicima:
hrv. plesti : plot : pletem
brati : berem : birati : izbor
mrem : mrijeti : umirati : umoriti : umarati
njem. binden : band : gebunden
sprechen : sprach : gesprochen
eng. speak : spoke

9
gr. λείπ-ειν : λιπ-εῖν : λέ-λοιπ-α
lat. tĕgo : tŏga : tēgula
To pravilno izmjenjivanje u etimološki srodnim riječima potječe iz ie. prajezika, a uzrok mu
je u naglasku koji je mogao padati na različite slogove. Temeljno značenje ie. korjenitog sloga
osniva se na konsonantima jer se oni ne mijenjaju, a vokali su podvrgnuti većim ili manjim
promjenama. Prijevoj može biti dvojak:
kvalitativan - mijenja se boja vokala tj. nalazimo drugi vokal
lupŏ-s : lupĕ
tĕgo : tŏga
gr. λόγος : λόγε
kvantitativan - boja vokala ostaje ista, a mijenja se samo duljina
vĕnio : vēni
sĕdeo : sēdi
Može biti i kombiniran, naročito u perfektu nekih glagola: ăgo : ēgi, făcio : fēci.
Različite oblike istog sloga koji se mijenja prijevojem zovemo prijevojnim stupnjevima. Pet
je prijevojnih stupnjeva: praznina [ø], punina e [Pe], punina o [Po], duljina ē [Dē], duljina ō
[Dō]. Kao temeljni prijevojni stupanj uzima se naglašeni slog koji se zove punina [Pe]. Pe je
često pod naglaskom, pa se pretpostavlja da je to ostatak starijeg stanja ie. prajezika. Rijetko
je koji prijevojni red sa svih pet prijevojnih stupnjeva.
Prijevoj je vrlo dobro sačuvan u grčkom jeziku, u kojem slog pod akcentom ima puninu, a kad
nije pod akcentom prazninu:
πατρός [ø], πατέρα [Pe], εὐπάτορα [Po], πατήρ [Dē], εὐπάτωρ [Dō]
Latinski je dosta vjerno sačuvao prijevoj, ali zbog glasovnih promjena do kojih je došlo u
njegovom historijskom razvoju, vokali su se u lat. u dosta okolnosti promijenili (npr.
slabljenje i sinkopa), dok su ie. diftonzi, koji često nastaju prijevojem, gotovo uvijek
monoftongizirani (Pe *de - > dīcere, gr. δείκνυμι). U latinskom nalazimo samo ostatke ie.
prijevoja.
tĕgo [Pe] : tŏga [Po] : tēgula [Dē]
sĕdeo [Pe] : sŏlium [Po] : sēdes [Dē] : sīdo < *si-sd-o [Pr]
rĕgo [Pe] : rŏgus [Po] : rēgula [Dē]
dĕcet [Pe] : dŏceo [Po) : disco < *di-(dc)-sco [Pr]
ĕs-t [Pe], s-unt [Pr]
ĕdo [Pe], d-ens [Pr]
ŏdium [Po], ōdi [Do]
fŏdit [Po] – 3. sg. prez. : fōdit [Do] - 3. sg. perf.
Manje su pregledni prijevoji u kojima se na mjestu praznine javlja kratko ă, a na mjestu
punine dugo ā. Prvo je nastalo od laringala ǝ, a drugo od eǝ, eventualno oǝ.
ăgo [Pr] : amb-āg-es [P]
ăcies, ăcuo, ăcus [Pr] : ācer [P]
(reor) rēri [P] : rătio [Pr] : rătus (ă < *ǝ)
sē-vi, sē-men [P] : să-tio, să-tum [Pr] (ă < *ǝ) : sero < *si-sǝ-ō [Pr]
dō-num [P] : dăre [Pr] : de-d-i [Pr] (ă < *ǝ)
cōs [P] : cătus [Pr]
stā-re [P] : stă-tus [Pr] : steti < *ste-stǝ-i [Pr]
fā-ri, fābula [P] : fă-teor < *bhǝ- [Pr]
U svim ie. jezicima prijevoj postaje nepregledniji kad je u prijevojnom elementu laringal
(*dhǝ₁- [ø] > factus, gr. ϑετός, si. (d)hitá; *dhe ₁- [Pe] > fēci, gr. τίϑημι, si. dádhāmi; *dho
₁- [Po] > gr. ϑωμός; * ₂eĝ- [Pe] > ago, gr. ἄγω, si. ájati; * ₂oĝ- [Po] > gr. ὄγμος; * ₂ēĝ-
[Dē] > ambāgēs) ili kad se u praznini glasovi r, l, m, n sonantiziraju u , , ,  (tentus,

10
gr. τατός, si. tatás < *ttós su ø korijena *ten; u prezentu Pe: teneo, gr. τείνω < *τενω, si.
tanómi).
Ie. prijevoj nije bio ograničen samo na vokale; postoje i primjeri s diftongom u temeljnom
slogu.
feido > fīdo [P] : foidos > foedus [Po] : fĭdes [Pr]

4. PROMJENE VOKALA I VOKALIZMA U SREDNJIM SLOGOVIMA

Kratki vokali i diftonzi u srednjim slogovima pokazuju u latinskom jeziku velike promjene u
odnosu na prvobitan vokalizam baštinjen iz ie. prajezika:
făcere : confĭcere
annus : biĕnnium
caedo : incīdo
pepuli : reppuli
claudo : conclūdo
Znanstvenik Dietrich ustanovio je da su te promjene rezultat djelovanja latinskog akcenta koji
je bio drugačiji od akcenta u klasično doba. U prethistorijsko doba u latinskom je svaka riječ,
bez obzira na to od koliko se slogova sastojala, uvijek bila naglašena na prvom slogu (kao u
češkom i madžarskom) - to je bio jaki akcent ili akcent inteziteta:
facio : cȍnfăcio sedeo : ȍbsedeo sapientia : sȁpientia
Poslije prirode takvog akcenta intenziteta, uslijed jakog isticanja prvog sloga, kratki su vokali
u srednjim slogovima i napose u drugom slogu odmah iza akcenta bili slabije izgovarani, pa
su bili izloženi kvalitativnim promjenama tj. slabljenju, koje je u pojedinim slučajevima
moglo rezultirati ispadanjem vokala, što se zove sinkopa. Diftonzi su se pod utjecajem
akcenta intenziteta na prvom slogu radikalno mijenjali, te odatle potječe toliko
monoftongiziranje baštinjenih diftonga, s tim da se monoftong zatvorio u dug vokal. Od tih su
promjena izuzeti bili oni glasovi koji su po prirodi najotporniji, a to su dugi vokali. Slabljenje
u srednjim slogovima u latinskom je dvojako, ovisno o tome događa li se ta pojava u
otvorenom ili zatvorenom slogu: fa-cio (fa - otvoren slog) : fac-tum (fac - zatvoren slog).

4. 1. SLABLJENJE KRATKIH VOKALA U OTVORENOM SREDNJEM SLOGU

Svi su kratki vokali u latinskom u otvorenom srednjem slogu prešli u i ili u, a koji će od ta
dva vokala biti rezultat slabljenja, ovisi o obližnjim konsonantima.
1. Ispred dentala (d, t) i guturala (k, g) → ĭ
*ĭ = ĭ
vĭdeo : praevĭdeo, evĭdens, provĭdens
eo, ire, ĭtum : addĭtus, exĭtus
*ĕ > ĭ
sĕdeo : praesĭdeo, obsĭdeo, insĭdiae
lĕgo : collĭgo, delĭgo
*kom-regō > corrĭgō
*ad-sedēō > assideō
*ad-tenēō > attineō (ispred n)
*ă > ĭ
făcio : confĭcio, aedifĭcium
ăgo : abĭgo, transĭgo
cădo : incĭdo, decĭdo
făteor : confĭteor, profĭteor
făcilis : diffĭcilis
*re-fakō > reficiō
*ke-kad-a > cecidī (cadō)

11
*ŏ > ĭ
novus, *no ŏ-tāt-s > novĭtās
bonus, *bonŏ-tāt-s > bonĭtās
*me-mon-ǝ₂e- > *me-mon-a > meminī (ispred n)
*ǔ > ĭ
capǔt : capĭtis (< *kaputes)
manǔs : manĭca
*kornu-kan- > cornicen
2. Ispred palatalnog l (uz prednje vokale i, e) → ĭ; ispred velarnog l (uz stražnje vokale o, u)
→ǔ
*ad-alēskō > *adelēskō > adolēscō > adulēscō
*famĕlos > famǔlus, famĭlia
*ob-kelō > occulō
*sikolos > Sicǔlus, Sicĭlia : gr. Σικελός, Σικελία
*peǝ₃-tlo- > *pō-klo- > pōcolom > pōculum
*te-tol-a > tetulī
*kom-solō > cōnsulō
Originalno ŏ ispred velarnog l ostaje iza vokala, npr. filiolus, alveolus.
Promjena ŏ > ŭ ispred velarnog l dogodila se krajem III. st. pr. Kr., ali u SC de Bacch. (186. g.
pr. Kr.) nalazimo o: TABOLAM, CONSOLVERVNT, COSOLERETVR.
3. Ispred labijala p, b, f, i m → čas ĭ, čas ǔ
hăbeō : prohĭbeō
tăberna : contǔbernālis
arcǔs, arcǔbus : manǔs, manĭbus
legĭmus : volǔmus, possǔmus
manǔfestus : manĭfestus
maxǔmus : maxĭmus
pontufex : pontifex
auceps, aucupis : princeps, principis
*kom-premō > comprimō
4. Ispred r svaki kratak vokal → ĕ
*pe-par-a > peperī
cinĭs, cinĕris (< *kinĭs-es)
pulvĭs, pulvĕris (< *pul ĭs-es)
ital. *falisio > Falerii
*s e uro- > stlat. *sokeros > socer
*kom-gesō > congerō
*re-ferō > referō
5. Iza ĭ → ĕ
novŏs, *no ŏ-tāt-s > novĭtas ali pius, *piŏ-tāt-s > piĕtas
*sokiotāts > societās
*mediotāts > medietās
varius, variĕtas
socius, sociĕtas
6. *ĭ, *ĕ, *ă, *ŏ > ŭ ispred *
*doma- a > *dome- a > domuī
*moni- a > monuī
*eks-la o > ēluō
*dē-no ōd > dēnuō

12
4. 2. SLABLJENJE KRATKIH VOKALA U ZATVORENOM SREDNJEM SLOGU
1. ă > ĕ
*in-armis > inĕrmis (ărma)
ăptus : inĕptus
ănnus : biĕnnium
bărba : inbĕrbus
ărceo : exĕrceo
*talantom > talentum
*refaktos > refectus
Takvo ĕ nastalo od oslabljenog ă u zatvorenom srednjem slogu ima sljedeći razvoj:
a) ispred guturalnog nazala (n ispred k,g) prelazi u ĭ
*ad-tangō > *attengō > attĭngo
frăngo : confrĭngo
b) ispred velarnog (stražnjeg) l, ă prelazi prvo u ŏ, pa u ǔ
*en-saltō > *inseltō > īnsoltō > īnsultō
sălsus : insǔlsus
2. ŏ > ǔ
Ispred dva konsonanta ŏ > ǔ; ta se promjena događa krajem III. st. pr. Kr. Međutim, ŏ se
očuvalo u pismu do kraja republike ispred drugog ǔ (da bi se izbjeglo pisanje VV u obliku
rogova, jer su Rimljani bili praznovjerni).
*-k d-to- > *-kolsso- > perculsus
*legontor > leguntur, *utontor > utuntur
*rōbos-to- > rōbustus (rōbur < *rōbos)
onŏs : onǔstus ,Venŏs : venǔstus
mŏns : promǔnturium
3. ĭ, ĕ, ŭ ostaju bez promjene
vĭnco : devĭnco fĭrmus : infĭrmus
sĕrvus : consĕrvus sĕdeo : consĕdeo
dǔctus : addǔctus fǔndo : transfǔndo

4. 3. DIFTONZI U SREDNJIM SLOGOVIMA

Bez obzira na to je li slog otvoren ili zatvoren, promjene diftonga su iste.
ai > ei >  > ī
*ke-kad-a > cecīdī (caedō)
*en-kadō > stlat. inceidō > incīdō
*eks-astumo > exīstimo (aestimo)
*ela ā > olīva, gr. ἐλαί(ϝ)α
ei (otporan, pa ostaje u stlat.) >  > ī
*en-dekō > indīcō (dīcō)
EXDEICENDUM > exdīcendum
diffeidens > diffīdens
oi (otporan u stlat.) > oe > ū
COMOINEM > commūnem
*-poni- > impūne
poena : impūnis
au > ū
*en-kla dō > inclūdō (claudō)
*eks-ka sō > excūsō (causa)
ou > ū
*en-de kō > *indoucō > indūcō (dūco)

13
ABDOVCIT > abdūcit
Latinski se diftonzi u srednjem slogu (bilo otvorenom, bilo zatvorenom) korjenito mijenjaju i
od diftonga prelaze u monoftong, i to uvijek u dugi vokal. Ali ima mnogo slučajeva gdje nije
došlo do tih promjena, prvenstveno zbog analogije:
dĕcus : dȅdĕcus (za očekivano *de-dĭcus)
Druga se sila bori sačuvati etimološku vezu uspostavljajući vokalizam kakav je bio prije
djelovanja akcenta intenziteta, pa ostaje vokalizam simplexa (nesloženoga glagolskog oblika):
pĕto : appĕto, făcilis : perfăcilis i diffĭcilis (složenica s dis- nastala je u prethistorijsko doba, a
složenica s per- kasnije, kada je prestao djelovati zakon promjene ă u ĭ).

4. 4. ISPADANJE KRATKIH VOKALA U SREDNJIM SLOGOVIMA

Pod djelovanjem akcenta intenziteta u prethistorijsko doba na početnom slogu, kratki vokal
među konsonantima u srednjem slogu katkad može oslabiti do te mjere da potpuno ispadne.
Ta se pojava zove sinkopa (συνκόπτω "skupa sažimam").
*k ink e-dekem > quīndecim
*de siteros > dexter, gr. δεξιτερός
stlat. balineum > balneum, gr. βαλανεῖον
*hosti-potis > *hostpet(i)s > hospes
*fak-li-tāt-s > *fakltāts > facultas (facilis < *fak-li-s)
*pŏsĭno > *pŏsno (s ispada uz naknadno produljivanje) > pōno
*re-tetol-e > rettulit
* irŏ-tūt-s (ŏ prelazi u ĭ, pa ispada) > virtus
*partis,*mentis (N. sg.) > pars,mens
valĭdus : valde
calĭdus : caldus (pučki)
U ovim se primjerima sinkopom izgubio jedan slog tj. vokal (nositelj sloga je vokal).
Ako nakon sinkope ostanu konsonanti , , r, l, n, oni će se vokalizirati te preuzeti
funkciju sonanta i postati slogotvorni, tako da se nadoknađuje izgubljeni slog pa riječ ima isti
broj slogova.
*dē-no o > *dē-n o > denǔo
*sacrŏ-dot-s (ŏ se sinkopira, a  postaje er) > sacĕrdos
Sinkopa kod koje ostaje isti broj slogova zove se samprasârana (po staroindijskom terminu
"razvlačenje").
Pored sinkope postoji i apokopa (otpadanje vokala na kraju riječi).
*eti > et, gr. ἐτί, si. áti
Krajnji vokali otpali su i u ab, sub, post (stlat. poste, klas. lat. post, gr. ἀπό, ὑπό).
Apokopirani imperativi dīc, dūc, fac i fer < dīce, dūce, face, fere uobičajeni su od Plauta
nadalje.
Ponekad istovremeno ostaje u upotrebi i sinkopirani i dulji oblik, često s diferenciranjem u
značenju; ali obično je stariji oblik bio zamijenjen sinkopiranim oblikom, kao u najranijim
primjerima sinkope. Ako originalni oblik traje i dalje pored sinkopiranog oblika, tada se radi o
sinkopi kasnijeg datuma. Tu postoje dva slučaja:
a) različiti oblici srodnih riječi
superus, ali suprā i suprēmus
īnferus, ali īnfrā (< *inferā)
validus, ali valde (kod Plauta još validē)
b) različiti oblici iste riječi
calidus i caldus
solidus i soldus
surrigō i surgō

14
 neque i nec, atque i ac
Gubitak vokala u latinskom ne da se generalizirati, ali ipak je moguće navesti sljedeća
opažanja:
1. Krajnji vokal osnove gubi se kod imenica sr. r. –i- osnova s više od dva sloga:
stlat. animāle > animal
2. Primarni nastavci *-si,*-ti, *-nti > ital. *-s,*-t, *-nt > lat. –is, -it, -unt.
3. Ital. *-ri > lat. –er pred dentalnim konsonantom:
*ākris > *ākrs > *ākers > ācer (sinkopa nakon koje slijedi anaptiksa)
*tris > stlat. terr (Plaut) > ter, gr. τρίς, si. trís
4. Stlat. –ro-s (N. sg. m. r. imenica –o- dekl. na r) > klas. lat. –er (iza konsonanta); > -r (iza
vokala):
*agros > ager
stlat. SAKROS > sacer
* iros > vir
5. Ako je konsonant između dva kratka vokala u sredini likvida, češće se sinkopira kratak
vokal iza likvide:
*ussurupā- > ūsurpāre
*sepelitos > sepultus
Falernus < *falisinos (ukazuje da se to pravilo odnosi i na r < s)
U sredini i na kraju riječi vokali iza r (osobito originalnog *r), te u manjoj mjeri iza l,
podvrgnuti su sinkopiranju. Možda je najneočekivanija takva pojava kod glagola ferō, 2. i 3.
sg. prez. fers, fert (umjesto očekivanog *feris, *ferit).

4. 5. ASIMILACIJA (IZJEDNAČAVANJE) VOKALA

Asimilacija je pojava kad se vokal jednog sloga izjednačuje s vokalom obližnjeg sloga. Može
biti dvojaka:
1. Progresivna asimilacija - nastaje kad se vokal izjednačuje s vokalom prednjeg sloga:
ăl͢ăcer, a očekivali bismo *ălĭcer
U vulgarnom latinitetu treba pretpostaviti oblik alĕcris (ă > ĕ u zatvorenom slogu), tal.
allegro.
călămitas < *căl͢ĭmitas
pĕrpĕtuus < *pĕrp͢ĭtuus
lĕgo : collĭgo (slabljenje kratkog vokala), intell͢ĕgo (asimilacija)
ănăs, ănătis, ali kod Plauta ănĭtes
2. Regresivna asimilacija - nastaje kad se vokal izjednačuje s vokalom sljedećeg sloga:
hīlum : *ne-hīlom > nihil
DVENOS > bonŏs (-ŏs ostaje do kraja II. st. pr. Kr.), ostatak tog vokalizma adv. bene
Perfektna je reduplikacija imala u redupliciranom slogu vokal e, zato u stlat. kod velikog
broja glagola nalazimo perfekte poput mĕmordi (mordeo). U klasičnom latinitetu počinje
djelovati regresivna asimilacija uslijed koje se reduplikacijski vokal e asimilira prema o ili u
koje slijedi (perf. momordi).
spondeo - spepōndi > spopōndi
pungo - pepŭgi > pupugi
curro - cecurri > cucurri
U latinskom je i u vokalizmu i u konsonantizmu češća regresivna asimilacija.

4. 6. KONTRAKCIJA (STEZANJE) VOKALA

Vokali se stežu kad se nalaze u zijevu ili hijatu, bilo uslijed spajanja prvobitno samostalnih
dijelova, bilo kad među njima ispadnu slabi konsonanti , ili h.
1. Isti vokali

15
Dva vokala iste kvalitete stežu se u isti vokal tj. dug vokal iste boje:
*tre()es > trēs
*ne(h)emō > nēmō
ni(h)il > nīl
di(v)itior > dītior
mi(h)i > mī
*ko-opiā > cōpiā
*dĕ-ĕmo > dēmo
de-ĕst može ostati, ali se često steže u dēst
2. Različiti vokali
ai + i > ae, ai + e > ae
Diftong ae absorbira sljedeće e ili i:
*pra-emiom > praemium
*pra-habēō > *prae(h)ibeō > praebeō (habeō)
*pra-ĭtor > praitor > praetor
ā+e>ā
*la da()esi > *la dāes > laudās
ā+o>ā
*mag- elō > *mag olō > mā(v)olō > *māolō > mālō
stlat. MA(V)ORS > Mārs
ă+o>ā
*k a( )ortos > *quaortos > quārtus
ē+a>ē
*dē-agō > dēgō
ĕ+a>ē
*e-aga > ēgī
ē+i>ē
*dē-(h)abeō > dēhibeō (Plaut) > dēbeō
ŏ+a>ō
*ko-agō > cōgō
ŏ+e>ō
*ko-emō > cōmō
ĭ+u>ī
*d i-()uga > *biugai > bīgae
eo (dugo ili kratko) ostaje
*mon-e()ō > moneō
*dē-( )orssom (korijen * ert-) > deorsum
Vokali i, u se pred nejednakim vokalom ne stežu.
*ten is > tenuis
*mone- a > monuī
*fini-()ō > finiō

4. 7. POKRAĆIVANJE DUGIH VOKALA

a) Ako nije došlo do kontrakcije, onda se dug vokal pred vokalom pokraćuje (vocalis ante
vocalem corripitur):
habēmus - habĕo punīmus - punĭo
pĭus < pīus fŭit < fūit
Izuzetak: ako se pred dugim vokalom nalazi još jedan vokal, ne dolazi do pokraćivanja: rēs :
rĕī (G. sg.), ali diēs : diēī (G. sg.)
Čak se i diftonzi pred vokalom pokraćuju: *praehendo > prehendo.

16
Da je zakon pokraćenog dugog vokala pred vokalom novijeg datuma, može se vidjeti u
tekstovima iz starog latiniteta, npr. kod Plauta, gdje nalazimo slučajeve gdje se ī i ū nije
pokratilo: pīus, fūimus. To se tumači time što se između ta dva vokala prethodno nalazio jedan
prijelazni glas tj. konsonant - pīus, fū imus - koji je priječio da vokal dođe u kontakt s
vokalom i da se pokrati. Kad je on krajem starog latiniteta ispao, više nije imalo što čuvati
duljinu prethodnog vokala, pa se on pokratio. Stoga u klas. lat. postoje vrlo ograničeni izuzeci
od tog pravila, a to su genitivi jednine zamjenica i zamjeničkih pridjeva - ille : illīus, iste :
istīus, ipse : ipsīus, alter : alterīus, totus : totīus u prozi, dok u poeziji često dolazi do
pokraćivanja iz metričkih razloga.
U kontradikciji s ovim pravilom stoji ī ispred vokala u nekim oblicima glagola fīo.
b) Dugi se vokal pokraćuje ako iza njega slijedi likvida ili nazal + eksplozivni konsonant.
Pokraćivanje je praktički ograničeno na poziciju ispred –nt- (npr. u ptcp. prez. osnova amănt-,
osim N. sg. amāns s naknadnim duljenjem) ili –nd- (npr. gerundiv amăndus).
*la dāonti > *laudānt > laudănt
*moneonti > *monēnt > monĕnt
Taj zakon vrijedi u lat. gotovo bez izuzetka.
c) Relativno kasno u povijesti lat. jezika, prait. *-ā > -ă u N. sg. –a- dekl. (fēmină) te u N. i A.
pl. sr. r. –o- dekl. (iugă). Ovo se pokraćivanje dogodilo prije otpadanja završnog d, zato Ab.
sg. –a- dekl. –ā < -ād.

4. 8. PRODULJIVANJE KRATKIH VOKALA

To je tzv. naknadno duljenje. Do te pojave dolazi u sljedećim slučajevima:
a) s ili z pred zvučnim konsonantom otpada, a prethodni se kratak vokal produljuje
*ni-(s)d-ŏ-s > nīdus ( s se ozvučuje u z pa ispada uz naknadno duljenje prethodnog vokala)
*is-dem > *i(z)-dem > īdem
stlat. EXVEXITO, ex-veho > ēveho (lat. ne podnosi teške skupine kao što je -ks -)
*eks-numero > ēnumero
*seks-noi > sēnī (sex)
*eks-lĕgo > ēligo (lego)
b) ispred ns i nf (nazal + frikativ) prethodni se kratak vokal produljuje, jer se n u oba slučaja u
izgovoru reduciralo ili slabije izgovaralo, a rezultat toga je dug nazalizirani vokal
COSOL, csol = cōnsul
CESOR, csor = cēnsor
īnfra
U pučkom se govoru n pred s nije izgovaralo (tal. mese, fra. mois < mense(m)), već se
produljivao prethodni vokal, pa se ponekad ns u pučkom jeziku piše da bi se označilo da je
prethodni vokal dug: thēnsauros (čit. thesauros), occānsio (čit. occasio), formōnsus (čit.
formosus).
c) osim kod naknadnog duljenja, kratak se vokal produljuje i pred glasovnom skupinom nct;
na natpisima to pokazuje znak apex ˊ (iznad vokala) ili I longa (ako se radilo o vokalu i)
iŭngo : iūnctus
exstĭnguo : extīnctus
d) u ptcp. perf. pas. glagola kojima osnova završava na mediju (zvučni eksplozivni
konsonant) g i d, nalazimo dug vokal tamo gdje je medija prešla u tenues (bezvučni
konsonant)
ăgō : āctus (za razliku od făciō : făctus)
tăngō : tāctus, păngō : pāctus
lĕgō : lēctus, rĕgō : rēctus, tĕgō : tēctus
vĭdeō : vīsus, fŭndō : fūsus, ĕdō : ēsus, cădo : cāsus
To je Lachmannov zakon, a vrijedi i za sve izvedenice tog participa:

17
ăgo : āctus, āctor, āctio, āctitare
lĕgo : lēctus, lēctor, lēctio
Međutim, ovo pravilo ne vrijedi bez izuzetka: strĭctus (strĭngo), păssus (păndo), fĭssus
(fĭndo), scĭssus (scĭndo), ingrĕssus (ingrĕdior) itd. Rješenje daje duljina vokala u perfektu
aktivnom. Duljenje vokala u ptcp. perf. pas. nalazimo kod onih glagola kod kojih je medija
prešla u tenues i koji imaju dug vokal u perf. akt.
fŭndō, fūdī, fūsus (< *fūssus < *fŭd-to-), ali fĭndō, fĭdī, fĭssus (< *fĭd-to-)
Uloga participa u formiranju perf. pas. – fūsus est pored fūdit i fĭssus est pored fĭdit –
razjašnjava utjecaj perf. akt. na ptcp. perf. pas. Odatle scĭssus (scĭcĭdī, kasnije scĭdī), păssus
(păndi) itd. Jedino tāctus (tetĭgi) i cāsus (cecĭdi) ostaju problematični.
e) u nekim je slučajevima postojala tendencija duljenja vokala ispred r + konsonant; čini se da
je taj izgovor bio prihvaćen kod nekoliko riječi kao što su fōrma, ōrdō, ōrnō itd., no
etimologija većine tih riječi je nesigurna
f) pred skupinom *-ghdl- > lat. –gul- dolazi do produljenja prethodnog vokala
*re -dhleǝ₂- > rēgula (regō)
*teg-dhleǝ₂- > tēgula (tegō)

4. 9. RAZVIJANJE VOKALA
Anaptiksa (gr. ἀνάπτυξις "umetanje") je razvijanje vokala unutar nekih konsonantskih
skupina koje završavaju likvidom ili nazalom, npr. cl, gl, bl, pl, gn itd. Umetnuti se vokali
zovu anaptitički, a postoji i staroindijski termin svarabhakti, što znači "dio vokala". U
latinskom postoje dva anaptitička vokala - ŭ (u stlat. je to ŏ koje prelazi u ŭ) i ĭ. Koji će od ta
dva vokala biti umetnut, ovisi o boji vokala u idućem slogu. Vokal ĭ dolazi ispred palatalnog l
(l exilis), a vokal ŏ (kasnije ŭ) ispred velarnog l (l pinguis).
*peǝ₃-tlo- > prait. *pōtlom > *pōclom > pōcŏlŏm, pōcŭlŭm
*făk-lĭ-s > făcĭlis
*fak-l(i)-tāt-s > fac-l-tāt-s > facŭltas
stlat. HERCLE, *Herclēs > *Hercolēs > Herculēs
stlat. POPLO- > popŭlus
perīclum > perīcŭlum
saeclum > saecŭlum
*stablom > stabŭlum, *stablis > stabĭlis, osk. staflatas (N. pl.)
techĭna (gr. τέχνη), drachŭma (gr. δράχμη), Alcŭmena (gr. Ἀλκμήνη), mĭna (gr. μνᾶ)
5. PROMJENE VOKALA I VOKALIZMA U ZAVRŠNIM SLOGOVIMA
Ovdje također postoji djelovanje akcenta intenziteta na prvom slogu. Kao i kod vokala u
srednjim slogovima, promjene su različite, ovisno o tome je li završni slog otvoren ili
zatvoren.

5. 1. KRATKI VOKALI U OTVORENOM ZAVRŠNOM SLOGU

*ĭ > ĕ ili ø
*marĭ > marĕ
facilĭ(s) > facilĭ > facilĕ
talĭ(s) > talĭ > talĕ
*ĕtĭ > ĕt, gr. ἔτι
*totĭ-dem : tot
*ĕstĭ > ĕst, gr. ἐστί, si. ásti
*animal(ĭ) > animal
U Carmen saliare nalazimo riječ tremont(ĭ) > tremŭnt.
*ĕ redovito ostaje na kraju riječi
impt. 2. sg. *-e i 2. pl. *-te > lat. –e, -te: agĕ, agitĕ, gr. ἄγε, ἄγετε, si. –a, -ata

18
 *e ĕ (V. sg. -o- dekl.) > equĕ, gr. ἵππε
quinquĕ, gr. πέντε
U unutarnjem razvoju latinskog jezika u nekim je slučajevima ĕ otpalo:
a) u imperativu, jer je on takav oblik koji je po funkciji blizak uzviku, a da bi uzvik bio
efikasan, nastoji se svesti na jedan slog
*dei ĕ > dīc, *deu ĕ > dūc, facĕ > făc, ferĕ > fĕr
emĕ! (impt. glagola ĕmo, 3.) kao uzvik gubi ĕ i postaje em! "evo, gle, na, drži"
b) u enklitikama, npr. -cĕ (pokazna), -nĕ (upitna), -quĕ i -vĕ
dublete nequ(ĕ) > nec, siv(ĕ) > seu
aisn(ĕ) > ain
HONCE > hunc
*ŏ > ĕ ili ø
2. sg. impt. pas. *-so > -re
*sek esŏ > sequerĕ, gr. *ἕπε(σ)ο > ἕπου
*is-tŏ > istĕ
*apŏ > ab, gr. ἀπό
*supŏ > sub, gr. ὑπό
*ŭ - nema primjera u lat.
*ă ostaje bez promjene
*ĭtǝ > ĭtă, ali *ită-dem > itĭdem (zato što ă u otvorenom srednjem slogu prelazi u ĭ)

5. 2. KRATKI VOKALI U ZATVORENOM ZAVRŠNOM SLOGU

*ĭ ostaje većinom bez promjene
*o ĭs > ovĭs, gr. οἶς
*k ĭs, *k ĭd > quĭs, quĭd
U A. sg. završno *-ĭm > -ĕm:
*o ĭm > ovĕm
*k ĭm > quĕm
Izuzeci su: sitis - sitim, turris – turrim itd. Za ove izuzetke postoje dva tumačenja. Prvo kaže
da svako ĭ > ĕ pred završnim m, a ako je ostalo, to je zbog toga jer je prvotno bilo ī koje se
kasnije pokratilo. Međutim, zastupljenije je mišljenje da je do te promjene došlo zbog
djelovanja analogije, jer su u III. deklinaciji najbrojnije konsonantske osnove, koje imaju u A.
sg. -em, pa je to djelovalo na riječi s osnovom na -i.
U riječi indĕx, -ĭcis (trebalo bi biti *indĭx), ĕ se tumači analogijom prema brojnim
složenicama na -fĕx, -fĭcis, koje su nastale od korijena *făc-s, gdje po zakonu u završnom
slogu ă > ĕ.
Kao što u otvorenom završnom slogu ĭ > ĕ ili otpada, isto se događa i u zatvorenom završnom
slogu, ali budući da se ovdje ĭ ne nalazi na kraju riječi, ne radi se o apokopi već o sinkopi.
*part(ĭ)-s > *parts > *pars(s) > pars
*art(ĭ)-s > ars
*dōt(ĭ)-s > dōs
To vrijedi za dvosložne riječi kojima je osnovni slog dug po prirodi (dōtĭs) ili po položaju
(partis), ali ako je taj slog kratak, do sinkope ne dolazi (rătĭs).
Muški rod pridjeva III. deklinacije kojima osnova završava na - rĭ:
*ac-r(ĭ)-s > *acs > *acers > *acer(r) > acer
*alacr(ĭ)s > alacer
Kod imena pripadnika naroda i stanovnika gradova postoji veliki broj riječi koje završavaju
na -ā́tis (npr. kod Plauta Arpinā́tis, -is m.) ili -ī́tis (Samnī́tis, -is m.), ali dolazi do sinkope:
Samnīt(i)s > Samnī́ts > Samnī́s. Postoje i oblici nostrás ("našijenac"), vestrás.
*ĕ > ĭ

19
Ova se promjena događa pred jednim završnim konsonantom (osim nazala).
2. sg. prez. *agĕ-s(ĭ) > agĭs
3. sg. prez. *agĕ-t(ĭ) > agĭt
Za G. sg. konsonantskih osnova ie. prajezik imao je dva završetka: *-os (u gr.) i *-es (u
prijevoju). U lat. je uglavnom -es: stlat. APOLONES, VENERES, SALUTES. U klas. lat. -ĕs
> -ĭs (victorĭs, militĭs).
Na kraju riječi *e ostaje pred završnim nazalom.
*nom > nōmen
*dé t > decem
Slučajevi sa završnim –ĕs u lat. uvijek su nastali od *-ets, bilo originalnog (kao u mīles <
*milet-s) bilo kao posljedica sinkope (kao u *hosti-potis > *hostpetis > *hospets > hospes).
*ŏ pred svim završnim konsonantima > ŭ
N. sg. -o- dekl. *-ŏs > -ŭs
A. sg. –o- dekl. *-ŏm > -ŭm: LUCIOM > Luciŭm
N. sg. sr. r. III. dekl. kons. osnova *-ŏs > -ŭs
3. pl. prez. *-ŏnti > -ŭnt
3. sg. prez. pas. *-tŏr > -tŭr
*ə₂elod > aliud
Ova se promjena dogodila u III. st. pr. Kr. Kod Plauta i Terencija nalazimo s jedne strane
oblike poput dolus, donum, legunt, a s druge volt, volnus, mortuos, servos, relinquont, quom
(= cum). Ovakav je izgovor potrajao sve do sredine I. st. pr. Kr. I na natpisima se ŏ sačuvalo
do I. st. pr. Kr. npr. kod EQVOS (radi izbjegavanja pisanja VV, što podsjeća na rogove, a
Rimljani su bili praznovjerni). Najraniji primjer pisanja ŭ u takvim slučajevima je SVVM
pored SVOM u natpisu iz 45. g. pr. Kr.
Kao što se ĭ u sufiksu -rĭ- sinkopiralo, tako se sinkopira i ŏ u sufiksu -rŏ- ispred kojeg je
konsonant; to se događa u historijsko doba.
SACR(O)S > *sacs > *sacers > *sacer(r) > sacer
*agr(ŏ)s > *ags > *agers > *ager(r) > ager, gr. ἀγρός
*puer(ŏ)s > puer
* ir(ŏ)s > vir
Postoji veći broj višesložnih (najmanje trosložnih) pridjeva koji završavaju na *-ĕrŏs: *de
s (i)ter(ŏ)s > *de sters > *dexter(r) > dexter, gr. δεξίτερος.
*ă > ĕ
*artĭ-făk-s > artifĕx, *artĭ-făk-is (G. sg.) > artifĭcis
*rēm(ŏ)-ăg-s > remĕx, *rem(ŏ)-ăg-is (G. sg.) > remĭgis
*prīsm(ŏ)-kăp-s > princĕps, *prism(ŏ)-kăp-is (G. sg.) > princĭpis
*ŭ ostaje bez promjene
*satŭ(ŏ)-s > *satŭrs > *satŭr(r) > satŭr
N.sg. –u- dekl. *-tus > -tus: exercitŭs, fructŭs
A. sg. –u- dekl. *-tum > -tum: exercitŭm

5. 3. ZAKON O JAMPSKOM POKRAĆIVANJU

IKG- Iamben Kürzung Gezehtz. Ako dva uzastopna sloga imaju metričku vrijednost jamba,
dugi se vokal u drugom slogu pokraćuje pa jamb prelazi u pirihij. Pirihij je brza stopa, a
dobila je naziv po brzom ratničkom plesu koji se plesao uz vatru (πῦρ).
*d enēd > *bĕnē > bĕnĕ
*malēd > *mălē > mălĕ
*kitōd > *cĭtō > cĭtŏ, ali vērē, cērtē (spondeji)
*du( )ō > dŭŏ, ali octō (spondej)
stlat. ne sei > nĭsī > nĭsĭ

20
stlat. qua sei > quăsī > quăsĭ
Isto tako mĭhĭ, tĭbĭ, sĭbĭ, ĭbĭ, ŭbĭ, iako su pjesnici nastavili upotrebljavati i starije oblike kao
mĭhī itd.
Ovaj se zakon javlja krajem III. st. pr. Kr., što zaključujemo po tome što kod Plauta nalazimo
oblike ĕgō i ĕgŏ, hŏmō i hŏmŏ. Jampskim se pokraćenjem tumači i završno ŏ u 1. sg. prez.
akt. kod glagola kao što su ferŏ i volŏ, dok kod Plauta nalazimo fĕrō, vŏlō, ali i dīcō
(spondej).

5. 4. POKRAĆIVANJE DUGIH VOKALA PRED ZAVRŠNIM KONSONANTOM

a) pred završnim m u jednosložnim, dvosložnim i višesložnim riječima
*k ā-m (A. sg.) > quăm
*rē-m > rĕm
*terrā-m > terrăm
praie. *-ōm (G. pl.) > prait. *-ŏm > stlat. -om > klas. lat. -um
*pĕd-ōm (G. pl.) > pedŏm > pedŭm, gr. ποδῶν
*cantē-m (konj. prez.) > cantĕm
*legā-m > legă-m
* elī-m > velĭm
Budući da se ovo pokraćivanje može vidjeti i u keltskom i slavenskom, to je očito veoma rana
promjena.
b) pred završnim t
amăt, monĕt, sĭt, ferăt
Promjene pred m zbivaju se u prethistorijsko doba, a pred t u historijsko doba, jer kod Plauta
nalazimo i duge i pokraćene oblike: scīt, dēt.
c) pred završnim l i r samo u dvosložnim i višesložnim riječima
Ovo se događa u historijsko doba latinskog jezika, jer kod Plauta nalazimo i oblike s dugim
vokalima: uxōr i uxŏr; auctōr i auctŏr; utōr i utŏr
patĕr, mātĕr (gr. πατήρ, μήτηρ)
victŏr, victōris
animăl, animālis
amābăr, amabāris
U jednosložnim je riječima vokal ostao dug: sōl, sāl, vēr, cūr.
U klasičko doba (od I. st. pr. Kr. nadalje) dug se vokal pokraćuje u dvosložnim i višesložnim
riječima ispred svakoga konsonanta osim s (što znači da dug vokal ostaje samo pred završnim
s).
legăm, legās, legăt, legāmus, legātis. legănt
veniō, venīs. venĭt itd.

5. 5. RAZVOJ DIFTONGA U ZAVRŠNOM SLOGU

Kratki diftonzi:
*ăi i *ĕi > ei >  > ī
FECEI (1. sg. perf. akt. *-ai nije sačuvan, ali je sačuvana ova faza) > fecī
*rosa-is > rosīs
*sibei > SIBE > sibī (Plaut) > sĭbĭ
D. sg. III. dekl. kons. osn. *-e: *maə₂tr-e > mātrī
U jednosložnim riječima *a > ae: *pə₂-e > prae
*ŏi > ĕi (stlat.) >  > ī
*ĕ oi (N. pl.) > equī, gr. ἵπποι
FOIDERATEI (SC de Bacch.) > foederatī
PLOIRUME > plurimī

21
D./Ab. pl. –o- dekl. * irōs > * irŏs > virīs
*ŏu > ū
SENATOVS (G. sg. –u- dekl.) > senatūs
Dugi diftonzi:
Dugi su diftonzi već u prajeziku bili rjeđi od kratkih, a svi su se radikalno promijenili u
latinskom - ili su se monoftongizirali ili su se pokratili, a kao pokraćeni su imali isti razvoj
kao i kratki diftonzi.
ōi > ō
*e ōi (D. sg.) > equō, gr. ἵππῳ
NUMASIOI > Numeriō
Marius Victorinus, gramatičar iz carskog doba, kaže da je u staro doba D. sg. od populus
Romanus glasio populoi Romanoi.
āi > ăi > ae u G. i D. sg. te u N. i V. pl. -a- deklinacije
FORTUNAI > fortunae (G. i D. sg.)
DATAI > datae (N. pl)

6. KONSONANTIZAM
6. 1. PODJELA IE. KONSONANATA I NJIHOV RAZVOJ U LATINSKOM

mjesto (način) labijal dental palatal velar labiovelar

izgovora
OKLUZIVI: bezvučni p t k k
zv b d g g
učni
zvučne bh dh h gh g h
aspirate
REZONANTI: spiranti 
m n
nazali
li l, r
kvide
FRIKATIVI: s

LARINGALI (način izgovora nepoznat): ǝ₁, ǝ₂, ǝ₃

Ie. konsonanti podijeljeni su na četiri prirodne grupe (po mjestu izgovora): okluzivi, rezonanti
i jedinstveni frikativ *s. Od svih njih, okluzivi imaju najsloženiji sistem. Rezonanti su
sastavljeni od šest glasova, koji u određenim položajima funkcioniraju kao vokali, a u
određenim kao konsonanti. U ie. konsonantskom sistemu neobično je mala zastupljenost
frikativa, u usporedbi s ukupnim brojem konsonanata; od nekih 25 konsonanata, koliko ih je
približno imao ie. prajezik (najradikalnije teorije idu do 50 konsonanata), samo je jedan
frikativ, dok afrikata uopće nema.
Zbog indirektne prirode većine dokaza, o broju, pojavi i glasovnoj vrijednosti laringala još se
uvijek raspravlja. Iako postoji mnogo teorija, ipak ih je nekoliko dominantnih.

22
6. 2. OKLUZIVI
U ie. konsonantskom sistemu rekonstruirana su tri reda okluziva: zvučni, bezvučni i zvučne
aspirate (u pratnji glasa h). Dok je fonetski sistem prvih dvaju redova relativno jasan, o trećem
se redu još vode diskusije. Postojanje četvrog reda – bezvučnih aspirata – jest pitanje o kojem
se još uvijek raspravlja. Iako postoji nekoliko teorija, sve su još uvijek upitne.
- bezvučni okluzivi
Bezvučni su okluzivi najpostojaniji, i kao takvi su opstali u svim jezicima, osim u
germanskom i armenskom. Iako su u kasnijim fazama u ie. jezicima (npr. u indijskom i u
romanskim jezicima) pretrpjeli značajno slabljenje i čak se izgubili u srednjem i završnom
položaju, ipak su u antičkim jezicima opstali, osim u određenim konsonantskim skupinama i
na kraju riječi.
- zvučni okluzivi
Zvučni su se okluzivi također zadržali u ie. jezicima, uključujući i grčki i latinski. U
latinskom se u prvim stoljećima nove ere b promijenilo u frikativ, pa u nekim romanskim
jezicima nema razlike između predromanskog *b i *v.
- zvučne aspirate (*bh, *dh itd.)
Termin zvučne aspirate je konvencionalan. One su se različito reflektirale u pojedinim
jezicima, pa tako imamo: zvučne aspirate u ranoindijskom, bezvučne aspirate u grčkom, a
frikative u italskom (koji su očigledno bile bezvučni u neko vrijeme). U keltskom, iranskom i
balto-slavenskom izjednačile su se s ie. zvučnim redom, a u germanskom i armenskom su
zadržale razliku u odnosu na ie. zvučne okluzive, koji su postali bezvučni. Zbog ovolike je
raznolikosti nemoguće pouzdano se opredijeliti za glasovnu vrijednost ovih praie. glasova.
- ie. zvučne aspirate u italskom
Zvučne su aspirate postale bezvučne u prethistorijskom grčkom i u italskom. U italskom se
promjena u frikative (barem u početnom položaju, a vjerojatno i na drugim mjestima)
dogodila u prethistorijskom periodu. Isto tako, prethistorijska je i promjena dentalnog
frikativa [Þ] u f, kao i slabljenje velarnog frikativa [χ] u h, koje se zatim ponekad gubi.
Pretpostavlja se da je prethistorijski razvoj, na početku riječi, i u latinsko-faliskičkom i u
sabinskom izgledao ovako:
bh > ph > f > f
dh > th > θ > f
gh > kh > χ > h
U sredini riječi u sabinskom se javlja f, a u latinskom b ili d. Iako razvoj ovih glasova nije
potpuno razjašnjen, ipak se vjeruje da je i tu postojala faza frikativa; čini se da je grčko λίτρα
potvrda za prethistorijski italski oblik *līθrā, koji je etimološki ekvivalentan latinskom obliku
lībra. Drugi primjer za rano *θ je promjena *sr > br (fūnebris < *fo nes-ri-), pri čemu se
vjeruje da *sr > *θr > br (razvoj *θ> b pored r je pravilan). U umbrijskom razvoj -(n)f < *-ns
(A. pl.) ukazuje na to da se u sabinskom *s u određenim položajima razvija u *θ.
- latinski aspirirani okluzivi
Dok se φ, θ, χ u riječima posuđenima iz grčkog epigrafski prikazuju kao P, T, C, nije jasno
kako su se točno izgovarali. No, iza 150. g. pr. Kr. kada se pišu kao PH, TH, CH, kao i prema
nekim drugim dokazima, izgleda da su se izgovarali slično grčkim glasovima.

6. 2. 1. LABIJALI

ie. lat. gr. balt-slav. ind.

p p π p p
(b) b β b b
bh f, b φ, π b bh, b, h

23
*p – dobro je zastupljeno u ie. prajeziku, a preuzimaju ga lat. i ou.
*p ₂tér > pater, gr. πατήρ, si. pitár
*sept > septem, gr. ἑπτά, si. saptá
*ped > pēs, umbr. persi (Ab. sg.), at. πούς, dor. πώς, si. pd
*apo > ap- (aperiō), gr. ἀπό, si. ápa, got. af, stvnj. aba
Izgleda da je ab ozvučeni oblik (pred zvučnim konsonantom) od ap-, koji je kasnije bio
generaliziran. Iznenađujuća je inovacija u keltskom i latinskom, gdje se *p asimilira u *k ,
kada taj labiovelar slijedi iza njega.
*penk e > quīnque, gr. πέντε, si. páñca, av. panča
*perk u- > quercus
*b – u prajeziku je bilo rijetko, ostaje bez promjene u italskim jezicima
*būk- > bucca "naduveni obraz", gr. βύκτης, hrv. bik (od ie. *būk- "rikati napuhanih obraza")
*treb- "graditi" > trabs "greda", osk. triibúm [trībom] "kuća" (A. sg.)
*belo- > dē-bilis, gr. βέλ-τερον, si. balam, stsl. boljijĭ
*pibeti > bibit (asimilacija), si. pibati
*dheub- > stsl. dъbri, got. diups, gal. Dubno-rīx
Ie. *b se jedva može rekonstruirati; oblici koji možebitno ukazuju na *b su: labia, labea,
labium, labrum. Čini se da se *b može naći u nominalnim oblicima (rijetko u glagolskim) i to
u nekoliko jezika koji su najčešće srodni. Ali same latinske varijante (kod kojih se ne može
utvrditi shema) pokazuju da se najvjerojatnije upotrebljava u posuđenicama iz
neindoeuropskih jezika. Općenito, nema sumnje oko postojanja *b u ie. prajeziku, ali u
najvećem broju slučajeva upotrebljava se u riječima neindoeuropskog porijekla, kao što je
npr. *kan(n)abis > cannabis, gr. κάνναβις.
*ph – u prajeziku je bilo jako rijetko, iza s pojednostavljuje se u p
*sphereg- > spargo, gr. σπείρω
*spher- > sperno "prezirati" (izvedeno od konkretnog značenja "udarati nogom"), gr. σφυρόν
"gležanj, noga"
*bh – dobro je očuvano, ali s velikim promjenama u lat.; u ou. bh > f u svakom
položaju, dok je u lat. drugačije
a) na početku riječi *bh > f
*bhero > fero, gr. φέρω, umbr. fertu (impt.), si. bhárati, hrv. berem
*bhrá ₂ter > frāter, gr. φράτηρ, si. bhrtar
*e-bhū-t > fuit, gr. ἔφυ, si. abht, stsl. byti
Na početku riječi *bh > f (fero, flōs, fāma, fuī), međutim, ima dijalektalnih oblika gdje se h
javlja umjesto f ( haba : faba; horda : fordus < fero).
b) u sredini riječi *bh > b
*nebh- > nebula, gr. νεφέλη, νέφος, si. nábhas, stsl. nebo, stvnj. nebul, het. ne-pí-iš, hrv.
oblak
*ǝ₂elbhos > albus, ou. alfer, gr. ἀλφός
lat. Albius, osk. Alfius (Rimljani su to ime preuzeli iz oskičko-umbrijskog)
*le bh > lubet, libet, osk. loufir "ili", stsl. ljubъ
U sredini riječi *bh > b ( nebula, orbus, ambo), no često se u sredini riječi javlja f prema
analogiji.

6. 2. 2. DENTALI

ie. lat. gr. balt-slav. ind.

t t τ t t
d d δ d d
dh f, b, d θ, τ d dh, d, h

24
*t – bilo je vrlo često i ostaje bez promjene
*p ₂tér > pater, gr. πατήρ, si. pitár
*tré()es > tres, gr.τρεῖς, osk. tris, umbr. trif, si. tráyas, hrv. tri
*ĕsti (3. sg.) > est, gr.ἐστί, si. ásti
* tóm > centum, gr.ἑκατόν, si. śatám, av. satǝm, got. hunda, stsl. sъto, hrv. sto
*d – ostaje bez promjene
*dé t > decem, gr.δέκα, si.dáśa, got. taihun, stsl. desętъ
*dei - > dico, gr.δείκ-νυ-μι, osk. deikum (nastavak za infinitiv), si. diś- (korijen)
*ĕd- (* ₁ed-) > ĕdō, gr.ἔδω, osk. edum, got. itan, het. ed-mi, stsl. jastъ, hrv. j-esti < j-ed-ti
* d > cor(d), gr.καρδία, hrv. sr(d)-ce
*domos > domus, gr.δόμος, stsl. domъ
*dōnom > dōnum, gr.δῶρον, si.dānam, stsl. darъ (pretpostavlja se da u latinskom i u
sanskrtu postoji alternacija r/n)
Neke riječi koje u ie. prajeziku počinju s d, u lat. se javljaju s l:
*dai(ǝ) er > levir, gr.δα(ϝ)ήρ, si. devár, hrv. djever
*de g h > lingua i dingua
*sed- > sedeo, solium, gr. ἕδος
stlat. dacruma, klas. lat. lacrima, gr. δάκρυ
oleo, odor
Smatra se da je to utjecaj sabinskog dijalekta, u kojem postoji promjena d > l, dok drugi kažu
da je tu riječ o pučkoj etimologiji, npr. lingere = lizati, pa možda od toga lingua. Kao utjecaj
drugih italskih govora tumači se i promjena d > r u stlat. ispred labijalnog konsonanta u
prijedlozima ad i apud: ARFVISE (SC de Bacch.) = adfuisse, ARVORSVM = adversum.
*th – bilo je rijetko
nastavak za 2. sg. perf. *–is-thai > -isti (u lat. iza s th > t)
*dh – u ou. je u svim pozicijama prešlo u f, a u lat.:
a) na početku riječi *dh > f
*dhūmos (*dhu -) > fūmus, gr.ϑυμός, si. dhūmá, stsl. dymъ, hrv. dim
*dhe ₁- "staviti" > fēci, umbr. fetu (impt.), gr.τί-ϑη-μι, ϑή-σω, si. dádhāmi, stsl. dĕti (inf.),
hrv. djenuti
*dh or- > foris, gr. θύρα, staroirski dorus, got. daurons (pl.)
*dh > θ > f, koje se zadržava na početku riječi (fēcī; fēmina, fēcundus; fūmus; fingo, figulus :
osk. feihúss)
b) u sredini riječi *dh > d
*medhos > medius, osk. mefiaí (Lok. sg.), gr.μέ(σ)σος, si.mádhya, got. midjis
* idhé o- > vidua, si. vidháva, stsl. vĭdova, hrv. udovica, eng. widow
* ₂edh-> aedes, gr.αἴϑω , si.édhas
*bhedh- > fīdō, gr. πείθω, got. baidjan
c) u sredini riječi *dh > b pod ovim okolnostima:
- ispred i iza r
* erdho- > verbum, umbr. verfale, got. waurd, njem. Wort, eng. word
*ghladh-ro > glaber, stvnj. glat, stsl. gladъkъ
*bhardhā > barba (trebalo bi biti farba, no prvi je konsonant bio asimiliran od b koje slijedi),
stsl. brada
- ispred l; tako se instrumentalni sufiks -dhlo- javlja kao -blo- (-bulo-):
*sta-dhlom > *stabl- > stabulum, osk. staflatas
- iza u
*re dh > ruber, gr.ἐρυϑρός, osk. rufus, si.róhita, rudhirá-, hrv. rudjeti
*e dher, *uǝdher > ūber, gr.οὖϑαρ, si.dhar

25
Asibilacija (jotacizam)
Od III. st. t i d u sredini riječi se asibilira, kada odmah iza njih slijedi i + vokal: tako je
vrijednost cantiō bila [ kantˢio ], a merīdiēs [ meri:dzie:s ]. Ovaj se razvoj reflektirao u svim
romanskim jezicima (kasni lat. cantionem : fr. chanson, tal. canzone, španj. canzon). Sliku
ovog razvoja dopunjuju natpisi (MARSIANENSES za Martia od III. st.), kao i latinizmi u
drugim jezicima (got. kawtsjo od latinskog cautiō). Gramatičari su ovu promjenu brzo
prihvatili kao regularnu.

6. 2. 3. GUTURALI
Iako je termin guturali konvencionalan (no krajnje neadekvatan) za sve k-glasove, ipak je
neophodno razlikovati dvije osnovne grupe, pa prema tome i podijeliti ie. jezike.
Jedna grupa, poznata kao palatali (* , * , * h), predstavljena je kao velari u
konzervativnim ie. jezicima (odnosno zapadnoj grupi: grčki, italski, keltski, germanski), dok
se u inovativnim jezicima (satem grupa: armenski, albanski, indo-iranski) palatali reflektiraju
kao sibilanti.
Druga grupa – labiovelari (*k , *g , *g h), u satem jezicima gubi labijalnu
komponentu bez traga, tako da u ovim jezicima postoji jasna razlika između labiovelara i
palatala + spirant. U kentum jezicima jasno je (bez izuzetka) potvrđen labijalizirani izgovor,
iako manifestiran na više načina.
Postoji i treća grupa, poznata kao velari (*k, *g, *gh), za koju se vjeruje da je pokrivala odnos
među određenim grupama srodnih konsonanata koji se na kraju pojavljuju kao "čisti velari".
Ovi se poklapaju s palatalima u kentum jezicima, a s labiovelarima u satem jezicima.
lat. tegō : gr. στέγος
lat. cruor : gr. κρέας : si. kravís
gr. στείχω : got. steiga : si. stigh

P i Q dijalekti
Sama se kentum skupina po razvoju labiovelara dijeli na dvije grupe:
1) labiovelari se mijenjaju u guturalne opstruente, s više ili manje vidljivom labijalnom
artikulacijom
2) labiovelari se mijenjaju u labijalne opstruente
Ove su grupe poznate kao Q i P dijalekti, koji obuhvaćaju veće grupe jezika (latinsko-
faliskički u italskoj skupini te staroirski u keltskoj skupini spadaju u Q, a velški, galski,
oskički i umbrijski u P dijalekte).

6. 2. 3. 1. PALATALI
Budući da su se palatali , , h i h različito reflektirali u pojedinim ie. jezicima,
prema njihovom se razvoju ie. jezici dijele na dvije skupine, i to prema obliku riječi * tóm:
Kentum jezici su oni jezici u kojima se palatali javljaju kao grleni suglasnici (grčki, italski,
germanski): lat. centum, gr. ἑκατόν itd.
Satem jezici su oni jezici kod kojih palatali prelaze u spirante i korjenito se mijenjaju (indo-
iranski, baltički, slavenski): avestički satǝm.
U kentum skupini očuvali su se labiovelari, a velari su se izjednačili s palatalima, dok su u
satem skupini i velari i labiovelari postali obični grleni glasovi (bez ).

ie. lat. gr. balt-slav. ind.

c κ s ś
g γ z j
h f, g, h χ, κ z h

26
* – ostaje grleni glas; u lat. c (= k), a u ou. q, c (= k)
*de t > decem, gr. δέκα, si. dāśa, av. dasa, got. taihun, stsl. desętĭ, hrv. deset
* tóm > centum, gr. ἑκατόν, si. śatám, av. satǝm, toharski kant, got. hunda, stsl. sъto, hrv.
sto
* o o- > vīcus, gr. οἶκος, si. víś-, av. vis-, got. weihs
*de - > dīcō, gr. δείκνῡμι, si. diś- (korijen)
* – u italskim jezicima prelazi u obično g, a u satem u z
* en ₁ > genus, gr. γένος, si. jánas, av. zanō
* ǝ₂no- > grānum ( > rā), got. kaurn, hrv. zrno
* ne ₃- > g(n)ōsco, gr. γι-γνώ-σκω, si. jñā- (korijen), stsl. znati, eng. know
* h – bilo je rijetko u prajeziku, iza s > k tenuis (= c)
*s hĭd- > scĭndo, gr. σχίζω
* h – pojednostavljuje se u lat.
a) na početku riječi i u sredini riječi među vokalima * h > h
* hia- > hiare
* hom- > hiems, gr. χειμών, hrv. zima
* hans-> ānser (< *hānser), gr. χήν, si. haṃsá, stvnj. gans
* e h- > vehō, gr. ὀχέω, mik. wo-ka, si. váhati
b) ispred ili iza konsonanta * h > g
*ǝ₂en ho- > ango, angustus, gr. ἄγχω, si. áṃhas-
*le h-> līngo, gr. λείχω, si. lih-, stsl. lizatĭ
*dhe h- > fingō, osk. feíhúss (A. pl.), gr. τεῖχος, got. digan, stvnj. teig
c) ispred u * h > f
* he d- > fundō, fūdī, gr. χέω, si. juhóti, got. giutan, stvnj. giozan

Latinsko h
Glas koji se pisao h (razvio se od praitalskog spiranta χ = ch) u latinskom se oduvijek čuo.
Budući da se slabo artikulirao, izgubio je vrijednost konsonanta. Vjerojatno se u
kolokvijalnom jeziku izgubio veoma rano. To je vidljivo po tome što:
a) ne sprječava eliziju
b) ne sprječava kraćenje vokala pred drugim vokalom (dĕhinc < dē-)
c) ne sprječava rotacizam (diribeo < *dis-habeo; tu se s rotacizmom promijenilo u r isto kao
da se nalazi između dva vokala)
d) ne sprječava kontrakciju istih vokala (nīl < nihil, *de-(h)abeo > debeo, *ne-(h)emo >
nēmo, *d i-(h)imŏs > bīmus).
Isto tako, nepostojanost glasa vidi se i po zbrci koja se javlja u više riječi (humerus, pored
pravilnog oblika umerus < *omesos). Slab izgovor glasa h u latinskom se potvrđuje i time što
ga nema u riječima gdje bi etimološki bio opravdan, dok ga naprotiv katkad nalazimo ondje
gdje nije opravdan: *ghāns : anser, a trebalo bi biti *hanser, njem. Gans. I u klasično doba
nalazimo dublete: (h)arundo, (h)olus, (h)arena, (h)erus itd. Obrazovani su ljudi to h
izgovarali i pisali (u književnom i gradskom jeziku), dok su ga neobrazovani, u želji da ih
oponašaju, pisali i izgovarali tamo gdje mu nije bilo mjesto. Tako se Katul se u jednoj svojoj
pjesmi ruga dotičnom Ariju koji izgovara hinsidiae i chommoda mjesto insidiae i commoda.
Oslabljeno h se u govoru puka izgubilo i nije prešlo u romanske jezike. Zato na natpisima
nalazimo pogreške npr. hire mjesto ire ili abere mjesto habere.
Ponekad se glas h nikako ne izgovara ali služi kao pravopisni znak da se označi da dva vokala
nisu diftong: ahenus (čit. aēnus).

Palatal +

27
Praindoeuropski * i * h u kentum jezicima pokazuju razvoj vidno blizak
onomu praie. *k i *g h. Vjeruje se da su, dok u ranolatinskom nije bila prilagođena
slogovna razlika između okluziva i rezonanata, oblici poput aqua (*k ) imali kratak prvi
slog, dok su oblici poput equos (* ) imali dugi slog. No u svakom potvrđenom periodu
latiniteta metrička je vrijednost ista.
*e o- > equus, gr. ἵππος, mik. i-qo, si. áśva-, av. aspa-
*sek - > sequor, gr. ἕπομαι, si. sácate, av. hačaitē
* h ēr- > fĕra, gr. θήρ, lezb. φήρ, stsl. zvĕrĭ, hrv. zvijer
*g her- > formus, gr. ϑερμός, ϑέρος, si. gharmá-, got. warmjan, stsl. goritъ, žeravъ
Iako nema konkretnih dokaza za * , mālō < *mag- el- navodi na pomisao da italsko *g
i* ima isti razvoj kao i *k i * .

6. 2. 3. 2. VELARI
*k > u lat. c, u ou. k
*kre ǝ₂- > cruor, gr. κρέας, si. kravís-
*g > g
*gloi- > gluten, gr. γλοιός
*ugom > iugum, gr. ζυγόν, si. yugá-, stsl. igo
*kh – u prajeziku je bilo rijetko, a u lat. se rano izgubilo pa nema primjera (velari su se
izjednačili s palatalima)
*gh – ima isti razvoj kao i palatalno h (zato što su se u kentum skupini palatali izjednačili
s velarima)
a) na početku riječi i u sredini riječi među vokalima *gh > h
*ghŏstis > hostis, hrv. gost, njem. Gast
b) uz konsonante *gh > g
*ghrĕdh- > gradus, gradior, stsl. grędǫ, hrv. gredem (koračam)

6. 2. 3. 3. LABIOVELARI

ie. lat. gr. balt-slav. ind.

k qu, c π, τ, κ k, č, c k, c
g v, gu, g β, δ, γ g, ž, z g, j
g h f, gu, v φ, θ, χ g, ž, z gh, h

Neki su latinski oblici posuđenice iz susjednih P dijalekata. Nekada domaći oblici opstaju
paralelno s posuđenicama: coquīna : popīna, Quīnctus : Pontius (osk. púntíís), a nekada
opstaju samo posuđene riječi: bōs, lupus; za poena se smatra da je posuđena od grčkog ποινή.
*k > qu, u ou. p
*k i-/ *k e-/ *k o- > quī, quod, quis, quid; osk. pis, píd, pod (quiscumque = pisipumpe); gr.
πῶς, ποῦ, πόϑεν (uz tamne vokale π), τίς, τί (uz svijetle vokale τ), ὅ(τ)τι, mik. jo-ti; si. kás,
cit; het. ku-iš, ku-it; got. hwas, hwa; stsl. kъto, čĭto
*k et or - > quattuor, gr. τέτταρες, mik. qe-to-ro, si. catvras, stsl. četverъ
*- k e > -que, gr. τε, mik. –qe, si. –ca, av. –ča, got. -uh
*lek - > linquo, līquī, gr. λείπω, mik. re-qo-me-no, si. riṇákti, rekú- (ptcp. perf.), got.
leihwan, stsl. otъ-lěkъ
*sek -> sequor, secundus (< *sek ondos), gr. ἕπομαι, mik. e-qe-ta, si. sacate
*lŭk os (metateza od * k os) > lupus (pokazuje da je riječ osk. podrijetla), gr. λύκος, si.
vka-, av. vǝrǝka-, got. wulfs, hrv. vuk, češki vlk
*pĕk ō > coquo (regresivna asimilacija), coquina, ou. popina, gr. πέσσω
*penk e > quīnque, gr. πέντε, si. páñca, av. panča

28
U lat. *k gubi labijalni element:
a) pred u i o: secundus; iecur < *iequor < *ek -t; colo < *quolo < *quelo < *k el-;
incola : inquilīnus
b) pred ie. *: socius < *sok os; lacio < *lak ō : laquens
c) pred konsonantom: coctus : coquo; relictus : linquo; nec i ac koji su predkonsonantski
oblici od neque i atque
d) pred s: vōx < * ok s , gr. (Ƒ)ἔπος
U određenim konsonantskim grupama qu se gubi: quīntus < *quinqutos; tormentum <
*torqumentum
*g – korjenito se mijenja, u ou. > b, a u lat.
a) iza velarnog nazala *g > gu
* g en > inguen, gr. ἀδήν
Ostali primjeri: unguen (< *ǝ₃eng -), unguo, umbr. umtu.
b) na početku riječi pred vokalom i u sredini riječi među vokalima *g >
*g -o ₂ > venio, gr. βαίνω < *βαν-ω, umbr. benust = lat. venerit, osk. kúmbened =
convenit, si. gamati (aorist), got. qiman
*g i ₃- o- > vīvus, osk. bivús (ú = o) (A. pl.), gr. ζωός, si. jīvá, got. qius, hrv. živ
*g i ₃- > vīta, gr. βίος, hom. βίοτος
*g  ₃- > vorō, gr. βιβρώσκω, si. girati
*g ŏ - > lat. bi trebalo biti *vos, ali je bōs zbog utjecaja ou. bum (A. sg.) i bue (Ab. sg.), gr.
βοῦς, βουκόλος, mik. qo-u-ko-ro, si. gāu-, staroirski bó
Ostali primjeri: veru (< *g eru-), umbr. berus.
c) u okruženju likvida i nazala tj. ispred r, l, n *g > g
*g rú- > gravis, gr. βαρύς, si. gurú, got. kaurus
Ostali primjeri: glāns (< *g ₂en-), gr. βάλανος (grčki je oblik izveden s drugim
sufiksom), stsl. želǫdĭ.
*k h – nema primjera
*g h – u ou. > f, a u lat.
a) na početku riječi *g h > f
*g her- > formus, gr. ϑερμός, ϑέρος, si. gharmá-, got. warmjan, stsl. goritъ, žeravъ
*g hen- > fendo (samo u dē- i offendo), gr. ϑείνω, φόνος, si. hanti, stsl. ženǫ, goniti
b) u sredini riječi iza velarnog nazala *g h > g
* ₃eg hi- > anguis (< *ang (h)i-), gr. ὄφις, si. áhi-, av. aži-
Ostali primjeri: ninguit.
c) u sredini riječi među vokalima *g h >
*snig h (A. sg.) > nivem, gr. νίφα, νείφει, got. snaiws, stsl. snĕgъ, hrv. snijeg
*kneg h- > ital. *kom-knoχ eō > *kongne - > cōnīveō (i conniveo), cōnīxī
*dheg h- > foveo, gr. τέφρα "pepeo", si. dáhati, av. dažaiti
voveo (v < *g h), umbr. vufetes
d) pred r vjerojatno ima razvoj u f
nefrundines (fest.), nefrōnes (praenes.), nebrundines (lanuv.), gr. νεφρός

6. 3. LARINGALI
Laringali su posljednji dodatak praindoeuropskom glasovnom sistemu. Njihovu je
rekonstrukciju započeo švicarski lingvist Ferdinand de Saussure 1879., uvidjevši da
alternacija *ē, *ō i *ā s *ǝ, kako su se tradicionalno pisali, nije analogna alternaciji *ĕ i *ŏ s ø.
Otkako je bilo dokazano postojanje ovih elemenata, započela je potraga za učincima njihova
postojanja i za njihovim razvojem. Zbog indirektnih dokaza, razvile su se mnoge rasprave oko
broja laringala i njihovih refleksiva. U anatolijskoj skupini postoji jasan i direktan dokaz

29
postojanja ovih glasova, ili barem nekih od njih, tako se u hetitskom *ǝ₂ i *ǝ₃ reflektiraju
(pod određenim okolnostima) kao ḫ, a *oǝ₁ kao ay (da-a-i- < *dhoǝ₁).
O broju laringala mišljenja su podijeljena, no glavne teorije barataju s tri laringala, dok neke
toj brojci pridružuju i četvrti, koji se razlikuje od *ǝ₂ po tome što u hetitskom nestaje umjesto
da postane ḫ. Najvažniji je utjecaj laringala na susjedne vokale – ili im mijenjaju boju ili ih
produljuju. To je uočljivije u latinskom i grčkom nego u drugim ie. jezicima, budući da su oba
zadržala razliku među praie. vokalima ā, ă, ō i ŏ. U mnogim jezicima vidi se utjecaj laringala
kada se laringal nalazi između poluvokala i drugog vokala, npr. *pǝ₁ú – bez intervencije
laringala rezonant bi pred vokalom bio neslogotvoran u većini slučajeva. S druge strane, ni u
grčkom ni u indijskom čak niti pri skandiranju laringal ne čini prethodni kratak vokal dugim
po položaju (kao npr. ϝ kod Homera).

6. 4. FRIKATIVI
1. *s se pod različitim uvjetima različito razvija u ie. jezicima. U latinskom *s na početku
riječi ostaje, dok u grčkom *s > *h ispred vokala, osim kad mu prethode određeni konsonanti;
u većini dijalekata to *h ostaje na početku riječi, gdje je poznato kao spiritus asper. U
međuvokalskom položaju *h nestaje u svim grčkim dijalektima osim u mikenskom. U
latinskom *s među vokalima prelazi u r (rotacizam). Između vokala i većine zvučnih
konsonanata *s ispada uz naknadno duljenje prethodnog vokala. U lat. je imalo ovakav
razvoj:
a) *s ostaje ispred ili iza bezvučnog okluziva i na kraju riječi:
* ₁esti > est, gr. ἐστί, si. ásti, het. e-eš-zi, got. ist
*de -s > dīxī, gr. ἔδειξα
* en ₁os- > genus, gr. γένος, si. jánas
U starolatinskom je –s na kraju riječi pred kojim se nalazio kratak vokal oslabilo, što se vidi
po njegovu ispuštanju na ranim natpisima (CORNELIO(S) → Cornelius, LUCIO(S) →
Lucius), kao i po tome što ne uspijeva izgraditi poziciju u ranoj poeziji. No od Ciceronova
vremena vratilo je svoju fonetsku vrijednost, njegov je izgovor ojačao, pa se u klasično doba
svako s na kraju riječi pisalo i izgovaralo. Ciceron za ispuštanje kaže: "Quod subrusticum
videtur". U nekim imenicama koje su prvotno završavale na s, ono je zamijenjeno s r i to
ANALOGIJOM iz ostalih padeža gdje je r nastalo rotacizmom od prvotnog intervokalnog s:
labos : labor, honos : honor, vapos : vapor.
b) početno *s pred vokalom se zadržava:
*sĕpt > septem, gr. ἑπτά, si. saptá, stsl. sedmъ
*stā- (*ste ₂) > stare, gr. ἵστημι, si. sthā- (korijen)
*si-sd- > sīdō, gr. ἕζω, si. s dati, umbr. sistu
*sēmi (*se ₁m-) > sēmi-, gr. ἡμι-
*sek - > sequor, gr. ἕπομαι, si. sacate
c) međuvokalsko *s > r
* enǝ₁esos, -es (G. sg.) > generis, gr. γένους, hom. γένεος, si. janasas
* ₁esō ₂ (konj. prez. * ₁es) > erō (fut.), gr. ἔω ( > ὦ, konj. prez.)
*a sōs- > aurora, lezb. αὔως < αὔσως (s među vokalima u gr. ispada)
*-e ₂som (nastavak za G. pl. –a- deklinacije) > -ārum, osk. –azum, umbr. –aru(m), gr. –αων
> -ῶν, si. -āsām
*kosā > cūra, pelignijski COISATENS = curaverunt
gero, vjerojatno od *ges- (ptcp. gestus < *ges-tos)
Ostali primjeri: flos : floris, mos : moris, genus : generis, tempus : temporis, scelus : sceleris,
funus : funeris, plus : pluris, nefas : nefarius, gero : gestus, haurio : haustus, quaero :
quaestus.
laudare < *lauda-se

30
velle < * el-se
ferre < *fer-se
Promjena s > r u međuvokalskom položaju zove se rotacizam. Latinski gramatičar iz I. st. pr.
Kr. M. Terentius Varro u djelu De lingua Latina VII, 26 kaže: "In multis rebus in quibus
antiqui dicebant s, postea dicunt r – plusime : plurime, meliosem : meliorem, asenam :
arenam." Prema Ciceronu, proces rotacizma završio je sredinom IV. st. pr. Kr. U jednom
pismu govori o rimskom funkcionaru Luciju Papiriju Krasu, koji je 339. g. pr. Kr. bio
diktator: "Primus Papisius est vocari desitus" ("prvi se Papisije prestao tako zvati"). A
gramatičar Pomponije kaže o glasovitom cenzoru iz 312. g. pr. Kr. Apiju Klaudiju Slijepom:
"R litteram invenit ut pro Valesiis Valerii essent et pro Fusiis Furii." Kratice i vlastita imena
otpornija su na glasovne promjene, pa se može tvrditi da je proces rotacizma bio završen u
doba kad se mijenjao pravopis vlastitih imena.
Promjena s > r bez sumnje je prošla kroz međufazu [z]. U oskičkom je ova faza ostala, bez
daljnjeg razvoja (G. pl. –a- dekl. –azum = lat. –arum). Nije iznenađujuće da nema
svjedočanstva za ovu fazu u latinskom, budući da se sigurno u latinskom [z] pisalo sa s. Iako
je promjena u r bila završena do IV. st. pr. Kr., ipak gramatičari i ostali autoriteti citiraju stare
oblike (Carmen Arvale – Lases : Lārēs, arbosem : arborem), a potvrđeni su i u epigrafskim
izvorima (VALESIOSIO : Valerii – Lapis Satricanus; IOVESAT : iurat – Duenos natpis).
U latinskom postoji dosta riječi u kojima se sačuvalo intervokalno s . Izuzeci kao što su rosa,
nisi, causa, arbor, robur itd. imaju jasno objašnjenje: posudba otkako je nastala promjena
(imenice rosa i asinus su riječi mediteranskog porijekla), izjednačenje (robur, arbor),
kronologija (nisi je bila faza u vremenu promjene, a causa je još bila caussa). Za slučajeve
poput causa, casus, divisio, najveći gramatičar carskog doba Kvintilijan kaže da se još za
Cicerona i Vergilija jasno čulo da se izgovaraju dva s ( npr. caussa), pa nije bilo uvjeta da s
prijeđe u r, jer se nije nalazilo između dva vokala. U riječima ni-si, de-sino, de-silio, s se
sačuvalo zato što se nalazilo na početku drugog dijela složenice. Isto se sačuvalo u grčkim
tuđicama pausa, basis. U miser i caesaries sačuvalo se iz fonetičkih razloga tj. zbog
disimilacije (da se u dva uzastopna sloga ne bi javila dva r). Ovo tumačenje ima za prigovor
to što postoji mnogo primjera gdje je rotacizam jači od disimilacije, ali boljeg tumačenja za
ove primjere nema.
2. *z je zvučni par za s ali je u latinskom nestalo i kao glas i kao slovo, pa je tek krajem I. st.
pr. Kr. uvedeno u alfabet radi transkripcije grčkih riječi. U prajeziku je to bio rijedak glas i
stajao je samo pred medijama i medijama aspiratama. U latinskom ima ovakav razvoj:
a) kao međustupanj: s > [z] > r, kad se bezvučno s nalazi među vokalima te ispred g
*mesgo > *mĕzgō > mergo, lit. mazgóti
b) pred konsonantima: pred medijama(zvučnima) z u lat. ispada uz naknadno duljenje
prethodnog vokala
*nĭ-sd-ŏs > *nĭ-zd-ŏs > nīdus, si. niḍá-, got. nists, njem. Nest, hrv. gnijezdo
*is-dem > *ĭzdem > īdem
*trĕs-decem > *trĕzdecem > trēdecim
*dĭs-duco > *dĭzduco > dīduco
*dĭs-numero > *dĭz-numero > dīnumero

6. 5. REZONANTI
6. 5. 1. LIKVIDE I NAZALI

ie. lat. gr. ind.

r ρ r r, l
l λ l r, l
m μ m, n m

31
 n ν n n

6. 5. 1. 1. LIKVIDE
*r se očuvalo i u lat. i u drugim italskim jezicima
*re dh- > ruber, umbr. rufru, gr. ἐ-ρυϑρός, si. róhita, stsl. rudъ, got. rauda, hrv. rudjeti (zora
rudi)
*bhĕrō > fero, gr. φέρω, umbr. fertu, si. bhárati, got. bairan, staroirski berith, stsl. berǫ, hrv.
berem
Postoje dvije vrste glasa r: ako se izgovara na gornjem nepcu povrh zubiju, zove se
alveolarno r (takvo je r u latinskom), a ako na mekom nepcu uz resicu, uvularno r (u franc.).
Da je latinsko r bilo alveolarno, vidi se po razvoju intervokalnog s: Lases > Lazes > Lares
(rotacizam).
U starolatinskom se r javlja umjesto d (ARFVISE, ARVORSUM – SC de Bacch.;
APVRFINEM = apud finem). Možda je ovo bila regularna promjena za d pred f i v, što je
kasnije bilo izjednačeno u korist uobičajenih ad i apud.
Riječi meridies < *medidies i crūdus < *krūros imaju pravilan razvoj kao posljedica
disimilacije.
*l se također očuvalo u italskim jezicima i u lat.
*le k- > lūx, lūcēre, lucus, osk. Luvkis = Lucius, gr. λευκός, si. rōčate, got. liuhaÞ
* le -, * lu-tó- > inclutus, cluere, gr. κλυτός, κλέος, si. śrutá-, stsl. slava
*ple - > pluit, gr. πλέ(Ƒ)ω
*le bh- > lubet, libet, got. liuba, si. lubh, stsl. ljubъ
Latinski je u izgovoru razlikovao dva l: l exilis (palatalno ili tanko l koje stoji ispred
palatalnih ili svijetlih vokala e i i te pred skupinom ll) i l pinguis (velarno ili debelo l koje stoji
ispred velarnih ili tamnih vokala a, o, u i ispred ostalih konsonanata osim l te na kraju riječi).
Primjeri: volo : velim, velle; percello : perculsus; exul : exilium.

6. 5. 1. 2. DISIMILACIJA LIKVIDA
Disimilacija ili razjednačavanje likvida nastaje kad dva r ili dva l slijede jedan za drugim u
nevelikom razmaku, pa se javlja težnja da se diferenciraju, i to tako da se jedno od dva r
zamjenjuje s l, a jedno od dva l s r, ili se jedna od tih dviju likvida gubi. Isto kao i suprotna
pojava – asimilacija, i disimilacija može biti:
1. Progresivna disimilacija - kad konsonant koji se mijenja slijedi iza onog konsonanta koji je
uzrokovao njegovu promjenu
l...l >͢ l...r
- sufiks za tvorbu pridjeva -alis > -aris
*milit-alis > militaris
*consul-alis > consularis, ali mortalis, regalis (nema l...l)
- sufiks za tvorbu općih imenica za predmete -clum > -crum
*fulclum > fulcrum
*sepulclum > sepulcrum
*luclum > lucrum, ali periclum > periculum, poclum > poculum, vinclum > vinculum
r...r >͢ r...ø creber, *creb(r)esco > crebesco
*cere(r)alis > cerealis
PROP(R)IVS > PROPIVS
2. Regresivna disimilacija – kad je konsonant koji se mijenja ispred onoga koji je uzrokovao
promjenu
l...l > r...l caelum, *caeluleus > caeruleus
r...r > l...r peregrinus ("stranac, došljak") > pelegrinus (promjena značenja –
"hodočasnik")

32
 lat. arbor > tal. albero (osnova vulgarno lat. albore)
r...r > ø...r trabs, *t(r)aberna > taberna

6. 5. 1. 3. NAZALI
Ie. prajezik je imao četiri konsonantska nazala:
m
n – dentalno
ŋ – velarno (uz velarne konsonante – ispred k, g, kh, gh)
– palatalno (uz palatalne konsonante – ispred , , h, h)

*m je u italskoj jezičnoj skupini ostalo bez promjene

*má ₂ter > māter, osk. maatreis, gr. μήτηρ, μτηρ, si. mātár, staroirski máth(a)ir
* em- > vomō, gr. ἐμέω, si. vamiti
* nom > nōmen, gr. ὄνομα, si. nman
Specifično za latinski jezik jest to da se m drukčije izgovaralo na početku i u sredini riječi
nego na kraju, gdje se slabo izgovaralo i čulo, pa se nije ni pisalo.
OPTIMO (= optimum), DVONORO (= bonorum), VIRO (= virum)
U kasnijim službenim natpisima krajnje se –m redovito označava i njegov izgovor jača. Ali na
pučkim se takvo m ispušta jer se ne čuje. Završno se m slabo artikuliralo, a kasnije je pred
konsonantom njegov izgovor ojačao, ali se pred vokalima uopće nije izgovaralo nego je samo
nazaliziralo prethodni vokal, koji se izgovarao kroz nos: terram (čit. terraŋ). Dokaz tomu jest
taj što se u poeziji m elidira ako je ispred konsonant (završeci –am, -em, -im, -om, -um).
Gramatičar iz Augustova vremena Verius Flaccus zato predlaže da se na kraju riječi umjesto
M piše ᛚ tj. da se vidi da se slabo izgovara. Takvo oslabljeno m iz pučkog latinskog prelazi u
romanske jezike, pa nije uopće ostavilo traga osim u francuskom, npr. rien < rem ("ništa").
*n ostaje bez promjene
*ne os > novos > novus, gr. νέος < *νέ(ϝ)ος, si. náva, náv(ī)yas
*nok t- > nox, gr. νύξ, si. nak, got. nahts, het. ne-kut
*seno- > senex, gr. ἕνος, si. sana, got. sineigs
*donom > donum, osk. dúnú, si. dānam
Kada iza *n odmah slijedi *m, disimilira se u r (carmen < *kanm : canō; germen < *gen(
)m).
*ŋ je ostalo bez promjene, ali se bilježilo isto kao i dentalno n, a budući da se osjećala razlika,
pjesnik Accius je predlagao da se po grčkom uzoru takvo piše s g: ἄγγελος, angulus →
aggulus
* se u italskim jezicima izjednačilo s u izgovoru, pa se isto i pisalo

6. 5. 2. SPIRANTI

ie. lat. gr. ind.

v, ø h, Ƒ, ø v
 i, ø h, z, ø y

To su glasovi i i u koji stoje u konsonantskoj funkciji tj. onda kada su neslogotvorni.

Konsonantsku vrijednost ti glasovi obično imaju (ali ne i uvijek) pred vokalom: ugum,
ideo. Ali ima slučajeva kada ti glasovi pred vokalom imaju vokalsku vrijednost: pius [pius],
ia [ ia], duo [du o], pluit [plu it]. U takvim su se slučajevima između i i u te
sljedećeg vokala razvili prijelazni glasovi  i koji su se izgovarali, ali se nisu pisali.

6. 5. 2. 1.

33
Ie. * zadržava se u lat. kao konsonantsko u (grafička razlika između u i v razvila se mnogo
kasnije). U gr. je to ϝ, koja se izgubila vrlo rano u jonsko-atičkom.
a) * na početku riječi ostaje u lat.
* ēros > vērus, hrv. vjera
* ek -, * ok - > vōx, gr. (Ƒ)έπος, si. vácas
* ed-, * id- > video, gr. (Ƒ)ἰδεῖν, si. vid-, stsl. vidъ
* o o- > vīcus, gr. (ϝ)οἶκος, si. viś-, got. weihs
* espero- > vesper, gr. ἑσπέρᾱ
* es- > vestis, gr. ἕννυμι, εἷμα, si. vas-, got. wasti, het. wa-aš-še-iz-zi
*ne os > novus (regresivna asimilacija), gr. νέ(ϝ)ος, si. náva-, náv(ī)yas-, stsl. novъ, eng.
new
* ₃e i > ovis, gr. ὄ(Ƒ)ις, si. ávi-
vitulus, osk. vitelia : Italia (u govoru južnoitalskih Grka se izgubilo i u prvo je vrijeme ta
riječ označavala samo južnu Italiju, a ime dolazi od toga što je Italija bila plodna zemlja i s
puno teladi – "zemlja telaca")
b) gubljenje ie. *
Gubljenje * i labijalnog dijela od *k odvijalo se u prethistorijskom periodu ispred o:
ovo važi za sve *k .
*de os > deus, si. devá
*sek ondos > *secondos > secundus
*s o-/ *s e- > so- ( somnus, sodālis)
*ek (t) > *iequor > *iecor > iecur, gr. ἧπαρ, si. yakt
U suštini ova je promjena zabilježena u relativno malom broju riječi (gdje bi se očekivalo da
se pojavi). U većem broju slučajeva v ili qu bili su vraćeni zbog analogije prema povezanim
oblicima, gdje iza v i qu slijedi vokal; tako servos mjesto seros (pored servī), quod mjesto cod
(pored quī), kao i quot mjesto *cot(e) (no cottīdiē ostaje). Ova neprincipijelnost u pravilima
najbolje se vidi preko *ek os i *sek ontor:
*ek os > *ecos (pravilno) > equos (restauracija) > ecus (po kasnijem zakonu iste prirode) >
equus (druga restauracija)
*sek ontor > *secontor > *sequontor > secuntur > sequuntur (po istim fazama)
Praindoeuropsko * gubi se u lat. i:
- na početku riječi pred r i l; većina takvih slučajeva u latinskom nastaje unutar italskog
(preko razvoja kao što je ital. * lā- < ie. * -)
*  ₂d(-īk)- > * rād-īk > rādīx, gr. ῥάδιξ, got. waurts
* ₂n-e ₂- > * lānā > lāna, dor. λᾶνος
- iza labijala p i f ( bez razlike potječu li od *bh i *dh)
*ap- erō > apeirō, si. apa-v-
*-b eti > -bit (fut.)
*-b āt > -bat (impf.)
*dh orom > forum, stsl. dvorъ
- u sredini riječi među kvalitativno jednakim vokalima (ako akcent ne stoji na drugom vokalu,
a vokali koji ostaju kontrahiraju se)
*g ī( )ĭta > vīta, hrv. život
aetas < *a itāt- : aevum, got. aiwins
dīs, dītis : dīves, dīvitis
stlat. (no i kod Cicerona) sīs < sī vīs
di(v)itior > dītior
ali avarus, severus (tu ne ispada jer je akcent na drugom vokalu)
Glasovna skupina -ove- ili -ovi- u sredini riječi ima ovakav razvoj:
- ostaje bez promjene: noverca, fŏvĕa, nŏvem, mŏvĕō, nŏvĭtas

34
- ispada, a vokali se stežu u ō ili ū
moneo, monitus : moveo, mōtus < *mŏ( )ĭtos
voveo, vōtus < * ŏ( )ĭtos
prūdens < prŏ-( )ĭdens
IOVESTOD > io( )estō(d) > iūstō
GNAI(V)OD > Gnaeō
nūndinae (NOVNDINVM, SC de Bacch.) < *noven-dinā
nūntiō < *noventiō (novus)
U vulgarnom je latinitetu među vokalima ispalo u mnogo više slučajeva nego u
književnom jeziku. U književnom se jeziku uvijek izgovaralo npr. pavor, probavi, ali stariji
gramatičari ukazuju na to da u pučkom izgovoru:
a) slabi: paor, probai, ama(v)i > tal. amai, cantai, franc. chantai
b) jača – u pučkom govoru sredinom I. st. prelazi u spirant v, a otprilike tada i  prelazi u
j; u isto vrijeme slabi glas b > ƀ (čit. v), tako da se dva glasa potpuno različitog porijekla
izjednačuju, pa se često zamjenjuju na pučkim natpisima
BENI = veni, BIXI = vixi, CIBITATE = civitate, IUVENTE = iubente
Ta se pojava zove betacizam, a prešla je i u romanske jezike:
debeo, 2. → tal. dovere, franc. dēvoir
habeo, 2. → tal. avere, franc. avoir
Ova je promjena najdalje uhvatila korijen u španjolskom jeziku gdje se svako početno b i v
izgovaraju isto: na početku riječi kao [w], a u sredini kao [v].
c) postkonsonantsko
- na početku riječi *d - > b-:
*d is > stlat. duis > klas. lat. bis, gr. δίς, si. dvís
stlat. DVENOS (VII./VI. st. pr. Kr.), DVONORO (III. st. pr. Kr.), klas. lat. bonus
stlat. DVELLOM, klas. lat. bellum; SC de Bacch. DVELONAI = Bellonae
Riječ duellum kod Plauta je dvosložna, no kod kasnijih pisaca kao arhaizam je trosložna.
- u sredini riječi *d >
*s e ₂du- > ital. *s ād i- > suāvis, gr. ἡδύς, si. svādú-
*m du- > ital. *mold i- > *mol i- > mollis, gr. βλαδύς, si. mdú-
- u međuvokalskom položaju *l > ll ( kao u mollis)
*sol o- > stlat. sollum, klas. lat. sollers, osk. sullus (N. pl. m. r.) = omnes, gr. ὅλος
- iza akcentiranog glasa *t > ttu
*k et or- > ital. *k at ōr- > quattuor
Produljenje konsonanta pred rezonantom česta je pojava (PVBBLICO, IANNVARIO,
ACQVA, FILLIVS, LICINNIANVS). Ovo se produljenje događa i pred drugim konsonantima
(SO DEFVNCCTO, AVGVSSTI).

6. 5. 2. 2. 
a) * na početku riječi > 
Na početku riječi praindoeuropsko  zadržava se u lat. kao konsonantsko i.
*ek (t) > *iecor > iecur, gr. ἧπαρ, si. yakt, av. yākarǝ
*ugom > iugum, gr. ζυγόν, si. yugá-, got. juk, het. i-ú-kán, stsl. igo
*u -/ *u n- > iuvenis, si. yúvan
b) međuvokalsko * gubi se u predhistorijskom latinitetu, vjerojatno još u praitalskom,
nakon čega se vokali kontrahiraju.
*trees > trēs, gr. τρεῖς, si. tráyas, got. Þreis, stsl. trĭje
*mon-e-ō > moneō
*steǝ₂- > *stā()ō > stāō > stō
U nekim slučajevima  između dva vokala jača tako da se izgovara kao  ili i:

35
 POMPEIIVS (čit. Pompeijus) MAIIOREM (čit. maijorem)
c) postkonsonantsko 
- u sredini riječi postkonsonantsko  mijenja se u vokalsko i (postaje slogotvorno)
*medhos > medius, si. mádhya-, got. midjis
* ₂elo- > alius, gr. ἄλλος, got. aljis
*sok os > socius
*g -o ₂ > veniō, gr. βαίνω, umbr. benust, osk. kúmbened, got. qiman
Promjena konsonantskog u vokalsko i događa se u historijsko doba latinskog jezika:
quom + am > quoniam
et + iam (dva jednosložna) : etiam (trosložno)
U daktilskom heksametru pjesnici katkad daju vokalskom i vrijednost konsonanta zbog
metričkih razloga, da bi riječ mogla ući u stih.
Vergilije – abiete (čit. abjete - daktil), ariete (čit. arjete - daktil)
Kroz cijelo vrijeme trajanja latinskog jezika ovakvo je  imao poluvokalsku vrijednost. U
pučkom je jeziku dobilo vrijednost sibilanta, ojačalo je u j, a to se vidi po latinskoj riječi iam
(tal. gia – postao je jako palataliziran).
- na početku riječi *s > si
* ₁s-e ₁-t > stlat. siet, si. syt
- na početku i u sredini riječi *d, kao i *g i *s u sredini riječi, mijenja se u
konsonantsko i (tj. ii u sredini riječi).
*de -p ₂tér > Iuppiter
*de os, -es (G. sg.) > stlat. DIOVOS , lat. Iovis, gr. Ζεύς, si. dyus
*pedōs > pēior
*magōs > māior
*k oso > cūius, si. kásya

7. GLASOVNE POJAVE KOD KONSONANATA U LATINSKOM

I u latinskom jeziku uobičajene su fonetske promjene koje su sačuvane i u drugim jezicima.
To su: asimilacija, disimilacija, umetanje anaptitičkog vokala, pojednostavljenje
konsonantskih skupina, udvostručavanje konsonanata, razvoj epentetskog konsonanta,
haplologija, metateza.
Asimilacija
Kad se konsonanti nađu jedan do drugog, oni se često asimiliraju. Najčešće se prvi konsonant
asimilira po drugom – regresivna asimilacija (*ob-caedo > occīdo; *dis-fero > differo; *quid-
pe > quippe; *at-nos > annus). Primjeri za progresivnu asimilaciju, odnosno asimiliranje
drugoga konsonanta prema prvom su: *vel-se > velle; *fer-se > ferre; tol-no > tollo. U
asimilaciju spada i jednačenje po zvučnosti ( *ag-tos > āctus; *reg-tos > rēctus). Asimilacija
se može javiti i kod konsonanata koji nisu neposredno jedan do drugog (*penk e > quinque;
*pek o > *quequo > coquō). Ipak, jedan konsonant može dominirati nad drugim, bez obzira
na njihov položaj ( nl, ln, dl, ld > ll).
Disimilacija
Teškoća izgovora dvaju sličnih glasova (koji se najčešće nalaze u dva susjedna sloga)
olakšava se time što se jedan od njih mijenja. Ova je pojava u latinskom osobito česta kod
kombinacija s likvidama. I kod disimilacije također razlikujemo regresivnu (quīnque > vulg.
lat. cinque; peregrīnus > vulg. lat. pelegrīnus; *caeluleus > caeruleus; *can-men > carmen;
*gen-men > germen), i progresivnu (*Flōsāsia > *Flōrāria > Flōrālia).
Razvoj epentetskog konsonanta
Zbog lakšeg izgovora ponekad se javlja epentetski konsonant ( ēmptus < *ēmtos; sūmpsī <
*sūmsī). Čini se da se epentetski konsonant javio još u ie. prajeziku, među dva susjedna
dentala.

36
Haplologija
Haplologija je gubljenje jednog od dvaju sličnih slogova koji su jedan do drugog (*sēmi-
modius > sēmodius; īdōlolatria > idolatria).
Haplologija postoji i u hrv.:
voda + noša → vodonoša
breme + noša → bremenoša (mjesto bremenonoša)
zakon + noša → zakonoša (mjesto zakononoša)
Davidijada : Davijada (Marulić)
U latinskom je ta pojava naročito vezana uz klasični latinitet, dok su oblici bez haplologije
karakteristični za pretklasično razdoblje.
*mĕ(dĭ)-dialis > medialis
*sti(pĭ)-pendium > stipendium
*nu(tri)-trix > nutrix
*lapi(di)-cīda > lapicīda
Haplologija je naročito razvijena u pučkom latinitetu: RESTVTVS mjesto restitutus.
Najstariji europski alfabet bio je slogovno pismo kretsko-minojske kulture. Michael Ventris je
uspio dešifrirati linear B upravo tako što je postavio oblik bez haplologije:
A-PI-PO-RE-WE → ἀμ-(φ)ι-φο-ρε-(ϝ)ε > ἄμφορη
ἀμφι-φορεύς > ἀμφορεύς (ἀμφί i φέρω)
Metateza
Metateza konsonanata može se dogoditi kod susjednih konsonanata (*vepsā > vespa) i kod
nesusjednih konsonanata (parabola > španj. palabra).

7. 1. GLASOVNE PROMJENE U KONSONANTSKIM SKUPINAMA

Najveći broj promjena u konsonantskim skupinama spada u asimilaciju. Kod konsonantskih
skupina koje su nastale spajanjem dviju riječi, glasovni zakoni ne vrijede uvijek. Glasovni
zakoni koji su utjecali u prethistorijskom periodu možda nemaju nikakav utjecaj u kasnijem
periodu. Kada se efekt regularnih glasovnih zakona u složenicama mijenja zbog analogije,
sami ti zakoni prestaju utjecati i rekomponirani oblici ostaju neizmjenjeni (adsum, conlocō).
Ponekad su neasimilirani oblici samo izraz pedantnog izgovora, kao adcipiō i accipiō. Drugi
su pak odraz pjesničkog jezika nasuprot govornomu (assum i collocō su potvrđeni kod
Plauta). Katkad se u složenicama može vidjeti miješanje utjecaja glasovnih zakona i
nesloženih oblika (conlocō, ali colligō). No u nekim slučajevima dolazi do asimilacije kod
konsonantskih grupa kod kojih se ova pojava ne očekuje (arripio < ad-r-; surripio < sub-r-).
Opća karakteristika klasičnog latiniteta, u odnosu na pretklasični, jest pojednostavljenje
konsonantskih skupina, tako da se trosložne skupine svode na dva konsonanta, a dvosložne na
jedan.

7. 1. 1. NA POČETKU RIJEČI
*d > 
*de os, -es (G. sg.) > stlat. DIOVOS , lat. Iovis, gr. Ζεύς, si. dyus
*s > si
* ₁s-e ₁-t (opt. * ₁es- "biti") > stlat. siet, si. syt
*bh > f
*bh ī-t(ĭ) > fĭt
Ove su se promjene dogodile u latinskom u prethistorijsko doba.
*d > b u klas. lat., dok u stlat. ostaje d
*d is > bis, gr. δίς
Ova se promjena zbiva sredinom III. st. pr. Kr.
DVENOS > bonus

37
DVONORO > bonorum (Scipionov grob)
d ellum > bellum "borba, rat", ali riječ duellum "dvoboj" sačuvala se u klas. lat. jer se
diferencirala u značenju od bellum
*tl > l
*t ǝ₂-to- > *tlātos > lātus, at. τλητός
*stl > l
STLITIBUS IVDICANDIS > litibus...
*stlŏcos > locus
Ova se promjena zbiva sredinom III. st. pr. Kr.
gn (bilo originalno bilo od *kn) > n
*knīksos > stlat. gnīxus > klas. lat. nīxus
stlat. gnōscō > klas. lat. nōscō, gr. γιγνώσκω
stlat. gnātus > klas. lat. nātus
GNOSCIER > nosci
*sn > n
*snusos > nurus, nubere, gr. νυός, hrv. snubiti, snaha
*sr > fr
*srīgŏs > frīgus, gr. ῥῖγος
*mr > br
*mre hu- > *mreχ i- > brevis, gr. βραχύς, av. mǝrǝzu-, got. maurgjan

7. 1. 2. U SREDINI RIJEČI
U latinskom medije (zvučni) ispred tenues (bezvučni) i pred s postaju tenues, i obrnuto,
tenues ispred medija postaju medije. Ta se pojava zove asimilacija po zvučnosti (npr. ago –
actus, frango – fractus).
Osim nje, postoji i asimilacija po mjestu i načinu izgovora, koja (kao i asimilacija kod vokala
te disimilacija kod konsonanata) može biti:
a) progresivna – kad prvi konsonant djeluje na drugi
b) regresivna – kad drugi konsonant djeluje na prvi, a takva je u latinskom češća

7. 1. 2. 1. GRUPE OD DVA KONSONANTA

1. Skupine od dva okluziva
Okluziv se asimilira prema okluzivu koji ga slijedi. Labijali i velari se zadržavaju pred
dentalom (no postaju bezvučni). Dentali se asimiliraju u velare ili labijale. Labijali se
asimiliraju u velare. Dental + dental daje st pred r, a u svim drugim položajima ss, što se
potom pojednostavljuje iza konsonanta, dugog vokala ili diftonga.
b+t > pt
scriptus - scribo
g, h+t > ct
āctus – agō; vectus - vehō
qu, gu+t > ct
coctus – coquō; ūnctus - unguō
t, d+t > tˢt (između dva dentala razvija se s) a zatim
> ss (iza kratkog vokala)
sessum – sedeō; *păt-ˢtŏs > păssus; *quăt-ˢtŏs > quassus; *mĕt-ˢtĭs > messis
> s (iza konsonanta, dugog vokala ili diftonga)
versus – verto; dēfēnsus – dēfendō; rāsus – rādo; clausus – claudō; *plaud-ˢtŏs > plausus
U slučaju *căd-ˢtŏs > *catˢtos > cāssus > cāsus a se produljilo po Lachmannovom zakonu:
ako u ptcp. perf. pas. s ie. sufiksom –tŏs korijen završava na mediju, medija nestaje (u ovom

38
slučaju d) uz naknadno duljenje. Ali taj zakon ne vrijedi apsolutno, npr. u slučaju *sĕd-ˢtŏs >
*setˢtos > sĕssus to se nije dogodilo.
> st
rōstrum - rōdō
t, d+ c > cc
accipiō < ad-cipiō; *ad-cuso > *at-cuso > accuso; *sĭt(ĭ)-cŏs > *sitcŏs > siccus
*sēd-cedo > *sēt-cedo > *sēccedo > sēcēdo (iza dugog vokala dolazi jedan konsonant)
d + qu > cqu
acquīrō < *ad-k asō
t, d+g > gg
aggerō < ad-gerō; aggredior < ad-gredior
t, d+p > pp (asimilacija po zvučnosti)
quippe < *k id-pe; appeto < ad-peto; appello < ad-pello
*sē(d)-pōno > *sēt-pono > *sēppono > sēpōno (iza dugog vokala dolazi jedan konsonant)
p, b+ c > cc
occipiō < *ob-capiō
p, b +g > gg
suggerō < sub-gerō
2. Okluziv + s
a) labijal + s > ps
scrīpsī (scrībō); nūpsī (nūbō)
Riječi kao urbs, abs, observo izgovarale su se (i na ranijim natpisima potvrđene) sa ps.
Izgovor s b uveden je kasnije po analogiji prema drugim oblicima (urbis), kao i po ab i ob
kada nisu u složenicama.
b) velar + s > x
rēxī (regō); vexī (vehō); rēx, rēgis
c) dental + s asimilira se u ss, što se potom pojednostavljuje u s (iza konsonanta, dugog
vokala, diftonga ili na kraju riječi), dok se iza kratkog vokala zadržava ss
messuī < *met-suī (metō); quassī < *quat-sī (quatio); assequor < ad-sequor
clausī < *claud-sī (claudō); lūsī < *lūd-sī (lūdō); pēs < *pēd-s
mīles < miless (Plaut) < *mīlet-s (G. sg. milit-is)
U latinskom je razvoj skupine ss koja je rezultat asimilacije identičan onomu originalnog ss.
3. Nazal+okluziv
Nazal se asimilira prema okluzivu iza njega. Velarni nazal (za koji nema posebnog slova) u
latinskom se bilježi običnim n: *peŋk e > quīnque.
np > mp
in-probus > improbus
nb > mb (u oba slučaja asimilacija po mjestu izgovora tj. dentalni nazal ispred labijala prelazi
u homorgani tj. labijalni nazal m)
in-buo > imbuo
mc > ŋc (labijalni nazal pred guturalnim glasom daje guturalni nazal ŋ)
*com-căntus > concĕntus; *hŏm-c(ĕ) > *hŏŋce > hunc; *prīm(o)-caps > princeps
mt > nt
* tóm > *cemtom > centum; *tăm-tŏ-s > tantus; *quam-tŏ-s > quantus
md > nd
*eum-dem > eundem; *tam-dem > tandem
Kod ēmptus, sūmptus, m se zadržalo po analogiji prema prezentskim oblicima.
U nekim se skupinama umjesto asimilacije događa to da se one radi lakšeg izgovora proširuju:
mt > mpt
*com-tŏ-s > comptus; *sum-tŏ-s > sumptus; *prom-tŏ-s > promptus

39
U ovim se slučajevima parazitsko p razvilo radi lakšeg izgovora. U latinskom postoji i
tendencija da se parazitsko p doda i unutar drugih konsonantskih skupina, pa u srednjem
vijeku nalazimo npr. dampnum.
4. Skupina m
*m > n
*g -oǝ₂ > veniō; *k om-ām > quoniam; *com-iūrō > coniūrō
Ali gremium pokazuje razvoj *m > m. Ako je tako, tada –n- u veniō traži objašnjenje pa
možda pokazuje disimilaciju *g em u *g en. Ipak, quoniam < *k om + ām kao i
složenice s com-, npr. coniūrō, isto tako idu u prilog razvoju u n.
5. Okluziv + nazal
a) labijal + nazal: labijal se mijenja u labijalni nazal tj. m
p, b + n > mn
*s epnŏs > somnus (regresivna asimilacija), gr. ὕπνος, si. svápna-
*Sabh-niom > Samnium (Sabini), osk. Safinim
p, b + m > mm
*sŭpmŏs > sŭmmus, umbr. somo
summittō < sub-mittō, summoveō < sub-moveō
b) velar + nazal
*kn, *km > gn, gm
*sek-mto- > segmentum (secō)
*dek-no- > dignus (decet)
U slučaju *dĕc-nŏ-s > dīgnus postoji nedoumica. U XIX. st. se smatralo da se pred gn kratak
vokal produljuje. Međutim, mnogi ne smatraju tako, pozivajući se na razvoj u romanskim
jezicima, npr. u tal. degno – ī se ne bi mijenjalo, što znači da je u latinskom bilo ĭ, ali ne zna
se je li u književnom ili vulgarnom jeziku. Stoga stariji rječnici navode dīgnus, dok noviji ne
označavaju duljinu jer su u nedoumici.
c) dental + nazal: okluziv se asimilira u nazal, a potom se mm i nn pojednostavljuju u m i n
ako pred njima stoji dug vokal ili diftong
*atnos (*ǝ₂etnos) > annus
ad-nuō > annuō
mercēnnārius (< *mercēdin-) > mercēnārius
*rādmos > *rāmmos > rāmus
Iako neočekivano, ipak je dobro potvrđena skupina nd.
*pat-nā- > pandō, osk. patensíns, gr. πίτνημι (at. πετάννυμι)
*bhudh-no- > fundus, si. budhná-
6. Skupine s likvidama
*dl, *ld, *nl, *ln, *rl, *ls > ll
*sed-lā (sedeō) > sella; *lapid-(ĕ)lŏ-s > lapillus
*saldō > sallō
*korōnelā > *korōnlā> corōlla
*k -ni- > *kolnis > collis
*puero-lā (puer) > *puerla > puella; *stēr-la > stēlla; *inter-lego > intellego
* el-esi > * elsi > velle; *facil-simus > facillimus
Najveći broj promjena ovog tipa posljedica je sinkope u srednjem kratkom slogu.
U nekim se skupinama umjesto asimilacije događa to da se one radi lakšeg izgovora proširuju:
*ml > mpl
*ex-ĕm-lŏ-m > exemplum (tu se parazitsko p razvilo radi lakšeg izgovora)
*rs > rr, koje se pojednostavljuje u r na kraju riječi
*ter-sa > terra
*fer-se > ferre

40
*tors-eō > torreō
*fars, *farses > far, farris, umbr. farsio
U historijskom periodu rs se razvija od *rss i *rtt ili sinkopom (npr. 2. sg. ind. prez. akt. fers <
*feres); ovo rs se zadržava.
U sredini riječi *tl > ital. *kl > cl. Ovaj je razvoj popraćen pojavom anaptitičkog vokala.
pōculum < pōcolom < *pōclom < *peǝ₃-tlo-
saeculum < saeclom < *saitlom < *sǝ₂e-tlom
U složenicama *mr > rr (staro tumačenje razvoja u br dosta je problematično).
*kom-rumpō > corrumpō
*nr, *dr > rr u nekim složenicama, dok u nekima prevladavaju neasimilirani oblici.
*in-regō > irrigō; *ad-rapiō > arripiō
inrumpō (ali kasnije irrumpō); adrogō (ali kasnije arrogō)
U drugim položajima *dr > tr.
*taetros > taeter (taedet)
*utris > uter "posuda za tekućinu, mijeh, mjehur", gr. ὕδωρ
7. Skupine sa s
*s se gubi pred većinom zvučnih konsonanata (u složenicama uvijek), a prethodni se vokal
produžuje.
*is-dem > īdem; *o os-dik > iūdex; *d isno > bīnī; *dis-leg- > dīligō
*ni-sd-o > nīdus, si. nīḍá-, got. nists
*sn > *[zn] > n uz naknadno duljenje prethodnog vokala
*sneg h- > nix, gr. νείφει
*sneǝ₂- > nō, nāre, umbr. snata, gr. νάω, si. snā-
*căs-nŏ-s > *căz-nos > cānus, CASNAR
*dis-numero > dīnumero
pŏsĭtus : pŏs(ĭ)-n-o > *posno > *pozno > pōno
*sm > m uz naknadno duljenje
COSMIS > *cŏzmis > cōmis
DISMOTA > *dizmota > dīmota
*sr u sredini riječi > br.
*fūnes-ri > fūnebris (funus)
*mulies-ri- > muliebris (mulier)
*mēmsrom > membrum
*tem sreǝ₂ > *temasrā- > *temabrā- > tenebrae (n je rezultat disimilacije), si. támisrās
8. Nazal + s
U sredini riječi ns bilo kojeg porijekla (*-nts-, *-ntt-, *-ns-) zadržava se u pisanom periodu;
ipak, često ispuštanje na natpisima (COSVL), kao i produžavanje prethodnog vokala, navode
na konstataciju da se n brzo izgubilo u govornom jeziku. Možda je jednostavno imalo slabu
zvučnu vrijednost. To se podudara s romanskim jezicima, u kojima n nije ostavilo traga u
riječima koje reflektiraju klas. lat. ns: lat. mensis ali tal. mese, španj. mes, fra. mois. Osobito
se n gubi u nekim posebnim kategorijama: prilozi (totiē(n)s), pridjevi (-ē(n)sis; sēmē(n)stris).
*ms > ns
*kom- + s > cōn- (cōnsul, cōnstō)
Na kraju riječi ms je restaurirano po analogiji (hiems).
ms > mps (ponekad se skupina ms proširuje umetanjem parazitskog p)
*dem-si > dempsi (demo, 3. dempsi, demptum)
*com-si > compsi
Završno italsko *ns gubi nazal, pri čemu se produžuje prethodni vokal (u A. pl.).
*-ams > -ās; *- uns > -ūs; *-ens > -ēs; *-ons > -ōs
9. Skupine s

41
d >
*s eǝ₂-du- >*s ād is > suāvis, gr. ἡδύς, si. svādú-, stvnj. suozi

7. 1. 2. 2. SKUPINE OD TRI I VIŠE KONSONANATA

Konsonantske su skupine u latinskom pretrpjele veće promjene u odnosu na grčki. Od velikog
broja promjena najvažnije su:
1) okluziv + s > s pred konsonantom; ukoliko je konsonant koji slijedi zvučan, s se gubi (uz
produženje prethodnog vokala)
*ops-tendō > ostendō; *sups-(e)mō > *susmō > sūmō; *a(bs)-mitto > āmitto
*eks- enō > *es eniō > ēveniō; *eks-de kō > *esde kō > ēdūco
*seks- iro > *ses iro > sēvirī; *sĕ(ks)-no > sēnī
*le k-sneǝ₂- > *lo ksnā > lūna, prenestinski italski LOSNA
IOVXMENTA > iumenta
*tĕks-lā > tēla; vĕxillum : * ĕks-lum > vēlum
2) okluziv se gubi među likvidama i drugim konsonantima
*olktos > ultus (ulciscor)
*folgmen > fulmen
*k erkno- > quernus : quercus; *urkna > urna : urceus
*tork-si > torsi : torqueo; *sparg-si > sparsi : spargo
*ordnāre > ornāre (dubleta od ordināre)
Iako se rpt i lpt zadržavaju (carptim, serptim, scalptor), natpisi (SCVLTVS) pokazuju da se u
kolokvijalnom jeziku p izgubilo.
3) kod rst i rsk gubi se likvida
*torstos > tostus (torreō)
*p -s e/o > *porkskō > *porskō > poscō
U sličnim grupama, kada je s pred zvučnim konsonantom (rsd, rsn), ispada (vjerojatno uz
međufazu *rzd, *rzn)
*ghorsd- > *horsdeom > hordeum
*persnā > perna
4) Skupine nkt, nkn, ngn
quīnctus > quīntus (oba oblika postoje)
No često ima restauriranih oblika (sānctus, iūnctus).
*k ink no > quīnī (uz produljenje vokala kao i pred nct, nx)
*kom-kne eō > cōnīveō
in-/com- + *gnōskō > ignōscō, cognōscō
5. rksl i ntsl > l
*manŭ-te(rg-s)-lĭ > *manŭ-te(rk-s)-lĭ > mantēle
*scă(nd-s)-la > *scă(nt-s)-la > scālae

7. 1. 3. NA KRAJU RIJEČI
a) iza vokala završno *t > d (u praitalskom), u 3. l. sg. sekundarnog nastavka
DEDED > dedit; FECED > fecit
osk. deded = dedit, kumbened = convēnit
Iza konsonanta, završno t se gubi: lac < *lact
b) završno d u lat. ostaje iza kratkog vokala (ăd, aliŭd, apŭd), ali iza dugog vokala otpada u
III. st. pr. Kr. (u Ab. sg. –ā, -ō, -ī, -ū i u impt. na –tō)
SENTENTIAD > sententiā, GNAIVOD > Gnaeō, MERETOD > meritō
sē < sēd
Iza konsonanta završno d se gubi: cor < *cord
c) geminirani se konsonanti pojednostavljuju na kraju riječi:

42
2. sg. prez. es < ess (Plaut)
mīles < mīless (Plaut) < *mīlets
ter < terr (Plaut) < *ters < *tris
hoc < hocc < *hod-ce

7. 2. POJEDNOSTAVLJANJE DVOJNIH KONSONANATA

Bez obzira na to jesu li originalnog porijekla ili rezultat asimilacije ili drugih promjena, dugi
se konsonanti u latinskom pokraćuju iza diftonga ili dugog vokala. Ovo je osobito
karakteristično u slučaju ss: originalno ili kao posljedica asimilacije (dental + dental; dental +
s), ss > s iza konsonanta, dugog vokala ili diftonga i na kraju riječi.
hausī (hauriō < *hausiō) < *haus-sa
ali gessī (gerō < *gesō) < *gessa
No, pojednostavljenje ss iza dugog vokala ili diftonga relativno je kasna pojava, a skupina ss
vjerojatno se zadržala sve do Augustova razdoblja. Kvintilijan ističe da se u Ciceronovo
vrijeme pisalo caussa, cāssus itd. U Augustovo vrijeme ima više dubleta (npr. clau(s)sum). U
inf. perf. akt. –āsse i –isse, ss se zadržava pod utjecajem punog oblika –āvisse, -īvisse.
U kasnijem razdoblju latiniteta dolazi do pojednostavljenja ll. Promjena je očita kod mīlia <
mīllia (u Augustovo doba je mīllia), paulum < paullum, vīlicus : vīlla. Ipak, općenito se ll
zadržava čak i iza dugog vokala ili diftonga (mīlle, nūllus).
mm i nn se pojednostavljuju iza diftonga ili dugog vokala: mercēnārius < mercēnnārius;
glūma < *glūmma; rāmus < *rāmmos; caementum < *caemmentom.
U nekim se riječima dug konsonant pokraćuje iza kratkog vokala bez drugog učinka, npr.
ofela : offa; curūlis : currus, mamilla : mamma.

7. 3. UDVOSTRUČAVANJE KONSONANATA
Neke latinske riječi pokazuju udvostručavanje konsonanata, koje slijedi iza pokraćivanja
prethodnog vokala.
Iuppiter < Iūpiter < *de -p ₂tér
quattuor < *q att ōr < *k et or-

7. 4. PROMJENE U VANJSKIM KOMBINACIJAMA

Promjene u vanjskim kombinacijama, tj. onima koje zavise o odnosu riječi s ostalim
dijelovima rečenice, česte su u govornom jeziku, no općenito se samo mali dio njih reflektira
u pjesničkom jeziku.
U latinskom ima čak i manje primjera u odnosu na grčki jezik. Elizija uopće nije zabilježena u
pjesničkom jeziku, dok je afereza rijetka (copiast = copia est). Samo se na najnemarnije
napisanim tekstovima mogu naći primjeri asimilacije (IM BALNEVM, CVN SVIS, CVN
CONIVGI, QVAN NVNC). Ipak, rimski pjesnici su vjerojatno koristili eliziju mnogo više
nego što je bila prisutna u govornom jeziku.

8. AKCENT
Između praie. akcentskog sistema i historijskog latinskog naglaska postojala je faza u kojoj su
sve riječi bile naglašene na prvom slogu. U tom se razdoblju dogodio najveći broj slabljenja
vokala i sinkopa. Ovakav je akcentski sistem najvjerojatnije nastao pod utjecajem
etruščanskog. Čini se da se tijekom ovog sistema koristilo preuzimanje nekih grčkih riječi:
τάλαντον – talentum, ἐλαί(ϝ)ᾱ – olīva, Ἀκράγαντον – Agrigentum. Čak i kod Plauta i
Terencija ovaj je sistem vjerojatno postojao kod riječi tipa facilius (˘˘˘˘/ø) koje su općenito
tako postavljene u stihu, da iktus pada na prvi slog.
Sličnost između grčkog i latinskog naglaska ograničena je samo na to da naglasak u oba
jezika ne može stajati dalje od trećeg sloga od kraja riječi. U latinskom naglasak ovisi o dužini

43
slogova i teži prema početku riječi, što je svakako posljedica naglaska na prvom slogu. Zato
naglasak nikada ne može stajati na ultimi (što je vjerojatno naslijeđeno iz praie. akcentskog
sistema). Iznimke su posljedica gubitka posljednjeg vokala apokopom ili kontrakcijom (ill
c < ill ce; aud t < aud vit).
Na pitanje je li klasični latinski naglasak bio ekspiratornog ili tonskog karaktera nema
jednoglasnog odgovora. Pored romanskih jezika, kasnolatinski je očito imao udarni naglasak.
Iako rimski gramatičari sve do IV. st. definiraju naglasak kao tonski, ova je tvrdnja ipak
problematična zbog očitog utjecaja posuđenih grčkih oblika, kao i zbog činjenice da ovi
gramatičari doslovno prevode grčke termine. Kao dokaz za tonski naglasak uzima se
korištenje (tj. prilagođavanje) grčkoga kvantitativnog metra u pogledu toga, što bi pri
ekspiratornom naglasku strogo održavanje kvantitete kod nenaglašenih slogova bilo
nemoguće, a često sudaranje naglasaka i iktusa u stihu nepremostivo. S druge strane,
dokazano je da je poklapanje naglasaka i iktusa kod Plauta i Terencija, kao i kod pjesnika koji
su pisali u heksametru (barem što se tiče posljednje dvije stope), više nego slučajno te ukazuje
na svijest pjesnika o ovom pitanju. Isto tako, određene glasovne promjene nastale su pod
utjecajem ekspiratornog naglaska (jampsko pokraćivanje, sinkopa, pokraćivanje vokala itd.),
iako se mora reći da se sinkopa kao i slabljenje vokala najviše odvijalo u prethistorijskom
razdoblju, čime se ne dokazuje ništa o historijskom naglasku.
Iz ovoga se može zaključiti da je latinski naglasak bio kombinacija oba naglaska; očito ni
jedan ni drugi nije ostvario potpunu prevlast, kao npr. tonski naglasak u grčkom. Vjerojatno je
ekspiratorni naglasak, koji je izvršio daleko najveći utjecaj na glasovne promjene, bio
karakterističan za govorni jezik, dok je tonski bio više posljedica stiliziranja pod utjecajem
grčkoga (čije su karakteristike sigurno bile poznate učenim Rimljanima).

44
LITERATURA:
1. LEUMANN – HOFMANN – SZANTYR: Lateinische Grammatik, I. sv. Laut und
Formenlehre, II. sv. Syntax und Stilistik, München, 1963. – 1965., 6. izd.
2. A. MEILLET – J. VENDRYES: Traité de grammaire comparée des langues classiques,
Paris, 1948., 2. izd.
3. C. D. BUCK: A Comparative Grammar of Greek and Latin, Chicago, 1948., 2. izd.
4. V. PISANI: Grammatica Latina storica e comparativa, Torino, 1952., 2. izd.
5. J. SAFAREWICZ: Zarys gramatyki historycznej języka łacińskiego, I. sv. Fonetyka
historyczna i fleksija, Warszawa, 1953.
6. A. SIHLER: New Comparative Grammar of Greek and Latin, New York - Oxford, 1995.
7. L. R. PALMER: The Latin Language, London, 1999., 4. izd.
Djela koja obuhvaćaju razvoj glasova:
1. A. C. JURET: La phonétique latine, Paris, 1938., 2. izd.
2. R. C. KENT: The sounds of Latin, Baltimore, 1945., 3. izd.
3. M. NIEDERMANN: Phonétique historique du latin, Paris, 1953., 3. izd.
4. F. SOMMER: Handbuch der lateinischen Laut- und Formenlehre, Heidelberg, 1914., 2.
izd.
5. E. KIECKERS: Historische lateinische Grammatik, I. dio Lautlehre, München, 1930.
6. L. LAURAND – A. LAURAS: Manuel des études grecques et latines, I. Gréce, II. Rome,
Paris, 1955., 4. izd.
Dodatna literatura:
1. J. COUSIN: Evolution et structure de la langue latine, Paris, 1944.
2. A. MEILLET: Esquisse d'une histoire de la langue latine, Paris, 1952., 6. izd.
3. E. PULGRAM: Tongues of Italy, Prehistory and History, Cambridge, 1958.
4. FR. STOLZ – A. DEBRUNNER – W. P. SCHMID: Geschichte der lateinischen Sprache,
Berlin, 1966., 4. izd.
5. P. MONTEIL: Éléments de phonétique et de morphologie du latin, Paris, 1970.
6. A. MANIET: La phonétique historique du latin dans le cadre des langues indo-europeens,
Paris, 1975., 5. izd.
7. FR. STOLZ – A. DEBRUNNER – W. P. SCHMID: Storia della lingua latina, Bologne,
1993.
8. J. DANGEL: Histoire de la langue latine, Paris, 1995. (collect. Que sais-je?)
9. R. MATASOVIĆ: Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, Zagreb, 1997.
10. G. MEISER: Historische Laut- und Formenlehre der lateinischen Sprache, Darmstadt,
1998.
11. P. POCCETTI - D. POLI – C. SANTINI: Una storia della lingua Latina, Roma, 2001., 2.
izd.
Rječnici:
1. WALDE: Lateinisches etymologisches Wörterbuch, Heidelberg, 1938. - 54.
2. ERNOUT – MEILLET: Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris, 2001., 4. izd.
3. LEWIS – SHORT: A Latin Dictionary, Oxford, 1879.

45