Profesore Ivani, Vi ste otkriva hagioterapije i znanstveno ju razvijate. Dokle ste stigli u tim naporima?

Hagioterapija prvenstveno istrauje ovjekovu duhovnu dimenziju ili, kako to teolozi kau, duhovnu duu. Hagioterapija je istraivanje onoga to bi trebalo lijeiti i treba li uope lijeiti. Kad sam 90-ih godina osnivao Centar za duhovnu pomo u Zagrebu, vidio sam da nemamo nikakve teorijske podloge za takvo lijeenje, osim ono to nam je ostalo od seminara, neka vrsta nutarnjeg iscjeljenja due koje smo donekle preuzeli od doktora Heriberta Mhlena, velikoga njemakog teologa i prijatelja, a s druge strane od raznih karizmatskih molitvenih skupina u svijetu i kod nas. Meutim, neko nutarnje nadahnue nas je tjeralo dalje. Vidjeli smo da se samim nutarnjim iscjeljenjem ne mijenja toliko neto dublje u ovjeku, ovjek ne postaje drugaiji, neke rane ne nestaju da ih ne znam koliko iscjeljujemo. Temeljito sam krenuo istraivati, najprije kod raznih filozofa pa teologa, a onda i kod suvremenih neuroznanstvenika, to bi to bilo ovjekova duhovna dimenzija. Spoznao sam neki nutarnji zov koji me tjera da tako prouavam ovjeka i kako to nije neto religiozno niti psihiko, nego da mora biti neto specijalno u ovjeku to moda jo nije ni dodirnuto i da bi to trebalo istraiti. Naiao sam na encikliku Ivana Pavla II, Salvifici doloris, gdje kae kako postoje i duhovne boli. Osim psihikog odraza boli due, postoji dakle i bol duhovne naravi. Time su mi se otvorile oi to bi to bila duhovna dimenzija, prema tome duhovna bolest, duhovna dijagnoza, a onda i duhovna terapija. Otada istraujem, kod filozofa i teologa kod srednjovjekovnih teologa, sv. Tome, ak i kod istonih filozofa i teologa, npr. Berdjajeva, kod crkvenih otaca i u Bibliji, ba pitanje duhovne dimenzije. Danas mi je jasno kako se moe razgraniiti i gotovo definirati jedno podruje na koje zapravo kao da nitko nije raunao. Kad sam prepoznao ovjekovu strukturu duhovne due: da je to, s jedne strane osoba, a da osoba nije religioznost ovjeka; da je to savjest, a da ni to nije religioznost; da je to ovjekov intelekt za razliku od razuma i da to isto nije religioznost; da je to karakter; slobodna volja; ovjekovo povjerenje ili vjera, nada; njegova spolnost; njegova znanstvena kreativnost, a onda kulturoloka kreativnost; i onda kad sam prepoznao da postoji jo njegovo sjeanje i osobito njegovo pamenje te bezbroj drugih stvarnosti, tad sam zapravo vidio kako je religioznost samo djeli itave duhovne due. Tom religioznou se bavi Crkva i pastoralni djelatnici, na nju je prikopano Evanelje i kranstvo, a sve ono drugo zapravo jo nije ni dotaknuto. Takoer sam vidio da psihijatrija uope ne dotie pitanje savjesti i ovjekove krivice, ne dotie ni pitanje ovjekove osobnosti, nije dotaknuto ni da podruje ovjekove slobode... Pitanja besmisla, strahova, tjeskoba koje vode u suicidalnost, nitko nije dotaknuo. S jedne strane, psihologija i psihijatrija uope ne dotiu tu duhovnu razinu, a s druge strane pastoralni posao takoer se ne bavi tim pitanjima. Prostor u kojemu ovjek najdublje pati nitko ne lijei. Stoga eznem imati itav tim visoko strunih osoba, kako u teologiji tako u filozofiji i neuroznanostima, ali takoer u psihologiji i u medicinskim kao i sociolokim znanostima, koji bi ovo obraivao sa svih strana. No, puno je reeno ve time to sam otkrio strukturu ovjekove duhovne due, jedinstvenost, originalnost, kompetentnost, autohtonost te

dimenzije i njezinu patologiju i nain kako bi se moglo lijeiti. Drugim rijeima, prepoznao sam teke devijacije, izranjenosti, bolesti drutva, ovjeka, obitelji, braka i kako bi se to vrlo uvjerljivo i brzo moglo mijenjati, ozdraviti kako bi onda uivali ivot. Smatralo se kako je filozofija apstraktna, da nema nita sa ovjekovim svakodnevnim ivotom. No, otkrio sam kako je svaki detalj tih filozofskih istraivanja, pitanja bitka i transcendentala, na neki nain kao sukus, ono bitno, neto sredinje to ostaje od nae svagdanjice. Velianstveno mi je bilo otkrie da ako ja loe mislim, negativno govorim i sl. ja unitavam svoj bitak, svoje postojanje. Istovremeno su neuroznanosti poele otkrivati da se mozak razara im djelujemo nemoralno i negativno. Radostan sam radi toga i smatram kako e daljnja istraivanja iznijeti na svjetlo ono to je bit ovjeka i kako emo zaista moi mijenjati zemlju. Koji su Vai najnoviji pronalasci kad je u pitanju duhovni organ savjest? ovjek je bie u bitku, to je jako vano. Kao bie sam konkretiziran u tom bitku, a moje bie ima jedan organ koji se zove savjest. Ta savjest mi govori to se u mom biu dogaa i to se dogaa u cijelom bitku. Savjest mi kae: Pazi, razara bitak kad si negativan u govoru, rijeima, mislima, u djelovanju, odlukama, moralnosti i tada si nesretan. S druge strane, sa savjeu i u savjesti neizmjerno uivam kad napravim dobro, kad sam u skladu s unum, bonum, pulchrum, verum, dakle sa transcendentalima svoga bitka i svoga bia; kad spajam ljude, a ne ih razdvajam, kad govorim istinu, a ne la, kad inim dobro i neprestano popravljam, ispravljam i inim velike stvari i onda kad volim ljepotu i uivam u njoj. Savjest mi je najvea prijateljica. Ona mi kae: Nemoj me razarati, nemoj ljude vrijeati, nemoj razarati prirodu, budi dobar pa e vidjeti kako e uivati, i znaj, Stvoritelj stoji pokraj tebe i voli te i spreman ti je odmah pomoi da ispravi savjest, da popravi svoj ivot i ono to su drugi pokvarili kod tebe, a ti kod drugih. Kad sam to prepoznao, vidio sam kako kraj savjesti mogu uivati. Savjest mi je znak na putu koji mi pokazuje kako u stii na cilj. Ona mi je zapravo svjetlo koje mi otkriva prostore ljepote, dobrote, istine i sjedinjenja sa svim ljudima. Savjest mi je postala duboko sakralan prostor, a opet tako univerzalan, u kojem prepoznajem svoj ivot, svoje putove, svoje traganje. Istovremeno vidim koliko je savjest krivo shvaena i koliko je ranjena. Ljudi bjee od nje, a ona ih jo vie mui. Ne moe se pobjei od savjesti, ali je se moe ispravno prihvatiti, vrednovati i tada je ona lijepa. Inae, kad savjest pone lano pritiskati, kad pone biti bolesna, kad te pone optuivati tamo gdje uope nisi kriv, onda dolaze i suicidalne misli i ovisnosti, onda je to uas ovjekove patnje koju nitko ne moe ispraviti. Najljepe otkrie u vezi savjesti mi je da je to sredite ovjekova ivota. Ono to kae II Vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes to je ognjite kraj kojeg razgovaram sa Svemoguim Stvoriteljem. Savjest mi je kao most preko kojeg mogu razgovarati ss Stvoriteljem, daje mi mogunost da otkrijem Stvoritelja, ljepotu, dobrotu, ljubav, da otkrijem svijet. Savjest ima relacije prema svemu. Nebo poinje tamo gdje ja putam da me savjest povede. Koja bi bila kljuna terapija za ranjenu, odnosno bolesnu savjest? Kljuna terapija je po meni zapravo prepoznavanje svemoguega Stvoritelja. Samo Stvoritelj moe ispraviti ono to sam ja pogrijeio. Jer, ako je netko ubio ovjeka pa se sad kaje, kakva korist od toga to se kaje kad je ovaj ubijen. Ako sam ja nekome zapalio kuu, ne mogu mu sada napraviti kuu u tri dana, i to vie nee biti ona kua. Savjest je najbolje lijeiti onda kada taj koji

je pogrijeio, koji je nainio grijeh, uhvati vezu sa Stvoriteljem. Tada postoji ansa da Stvoritelj to popravi. Sv. Pavao u poslanici Efeanima kae kako Isus Krist zapravo rekapitulira sve. Znai, Krist ini da sve opet postoji. Ne postoji nita to e propasti zauvijek. Moja suradnja, moje prijateljstvo sa Stvoriteljem daje mi da u savjesti mogu postati totalno miran i sretan jer znam kako e sve biti ispravljeno. Taj Stvoritelj kojeg ja volim, kojem sam se obratio e iscijeliti rane onom ovjeku koga sam povrijedio, ja to ne mogu. Ako sam povrijedio nekoga, udario, rekao runu rije, kako u to ispraviti? To boli onog ovjeka i to ostaje. ak ni ne kaemo u obitelji: Oprostite mi, nego odemo na ispovijed i mislimo da je sve u redu. A onaj ovjek i dalje pati. I moja dua pati jer nita od toga nisam ispravio. Vratimo se s ispovijedi kui i vidimo da smo posvaani kao i prije, nema nikakve razlike. Nije ispravno samo misliti kako je Stvoritelj meni oprostio. Ii na ispovijed znai pomiriti se s braom. Ispovijed u kranstvu i svako pokajanje, znai najprije se pomiriti s braom. To to ispovijed ne mijenja ljude, to je upravo iz nerazumijevanja savjesti. Prvo je dakle da ja mogu moju savjest najdublje izlijeiti. Drugo je da ja postanem prijatelj savjesti i da ja mojoj savjesti jednom kaem: Oprosti mi to te ne znam sluati. Poeti sluati savjest to je najbolji lijek za savjest. Primijetio sam kako su najtee boli savjesti kod krive savjesti. Uzmimo npr. ako dijete nije bilo voljeno u ranom djetinjstvu. To dijete kad odraste, imat e grinju savjesti kao da je samo krivo to ga roditelji nisu voljeli. Ono smatra da ga roditelji s razlogom nisu voljeli, odbacili ga i maltretirali. Tako odrastao ovjek osjea grinju savjesti, ne moe se smiriti i ne nalazi smisla, vjeito ostaje mrzovoljan, jadan. Dogaaju se i fizike bolesti jer se somatizira ta njegova duhovna bol. Ako sada ja to to me netko povrijedio, spojim sa Stvoriteljem i vidim da Stvoritelj to ispravlja, da mi je On prijatelj i svestrano me lijei, postajem slobodan. Isus je netko tako realan, koga moe povui za rukav i rei: uj stari moj, trebam to i to. Postali smo toliko religiozni da nam je Stvoritelj ostao daleko. Mislimo kako nam Stvoritelj prilazi samo kad sklopimo ruke, napravimo kri, kad se poklonimo pa kad nekako umjetno govorimo... A Isus je postao ovjek! Lijeiti savjest znai mijenjati cijeli jedan mentalitet u religioznom podruju i kod ateista. Isus je doao kako bi nam dao izobilje. Ja sam doao da ivot imaju, i to u izobilju, kae On. Zato mi je Isus veliki prijatelj, On je mene izabrao za prijatelja... Bilo bi lijepo izabrati Isusa za prijatelja i dati mu sve svoje. A to se ne dogaa i onda patimo. Koliko su zapravo ateisti jadni kad govore kako Stvoritelja nema, a zapravo ga znaju. Koliko su religiozni ljudi sasvim devijantni kad misle da je onakav Stvoritelj kako ga oni gledaju, a Stvoritelj je sasvim drugaiji, normalan. Kako smo se mi krani udaljili od evanelja, od Isusa Krista i zaista je potrebna reevangelizacija. Onda mi je totalno jasno kako je ovo pravi put i njime treba ii. Vaa posljednja knjiga nosi naslov Dramatini putovi suvremenog molitelja. Kakav je suvremeni molitelj i zato su njegovi putovi dramatini? Suvremeni molitelj osjea da sve dosadanje molitve ne vode do Stvoritelja, ne lijee ovjeka i ne ine ono to ovjek hoe. Molitvom bismo htjeli ponajprije izmoliti od Stvoritelja ono za to molimo, a vidimo da se to uope ne dogaa. Htjeli bismo da molitva bude kontakt sa Stvoriteljem, meutim, to se ne dogaa. Htjeli bismo da molitva bude susret s Isusom Kristom, a vidimo da toga nema. Mi bismo htjeli da nam molitva donese neko blagostanje, da nas uini sretnima, iznutra nekako oisti, osvjei, ini zdravima i mirnima, a to se ne dogaa. Dapae, ljudi koji mole kao da su jo nemirniji, nekad jo zloestiji, jo negativniji. Pitam se to je to. A onda

se pojave razni karizmatski pokreti pa molitvene skupine i izgleda kao da su u prvi mah neto otkrili, naslutili o molitvi, ali se onda opet preliju u onu istu rijeku religioznosti gdje se od Stvoritelja udaljuju. Religiju samu treba lijeiti, ona sama je ranjena istonim grijehom i drugim grijesima, a ne se preliti u nju i postati jo vie ogranien i optereen. S druge strane, kad itam evanelje otkrivam kako je molitva neto najljepe, kako se ona svaki put dogaa. Tko god je Isusa molio, svi su dobivali. I Isus nas tako jednostavno ui moliti. Kad su vidjeli Njega kako moli, rekli su: Daj naui i nas moliti, a znali su moliti, bili su idovi, u hramu i doma su molili, a ipak su traili neka naui i njih moliti. Vidjeli su da moliti znai neto drugo. Kad ponem samo malo ulaziti u Evanelje, vidim kako mi uope krivo molimo. Isus kae: Ne blebeite, neete zbog mnotva rijei biti usliani, a mi upravo to vie rijei nabacujemo, te krunice, te Oenae, to vie toga i mislimo da emo biti usliani. Tono se suprotstavljamo Isusu. Isus kae: Nemojte govoriti Gospodine, Gospodine, neete zbog toga doi u Kraljevstvo Boje, a mi ba: Gospodine, Gospodine... Pogledajte spontane molitve i molitve vjernika. Mi ba drugaije nego to Isus kae. Isus kae: Vjerujte kad molite, a mi svi kaemo: A tko zna, valjda e Stvoritelj usliati. I na kraju od molitve nema nita. Kako je dramatino probiti se do molitve. Spoznao sam da molitva nije govorenje molitava, da molitva nije stalno traenje: daj, daj, daj, jer Stvoritelj nam je ve dao! Molitva nije ni samo neki oblik sad se zahvaljuje, sad se klanja... i molitva nije dolaenje Stvoritelju s nekim dubokim strahopotovanjem i strahovima, nego onako realno. Stvoritelj je htio da mu doemo kao prijatelji, zato je postao ovjekom! Molitva ne trai govorenje nego povjerenje u osobu; molitva je zagledanost u Stvoriteljeve oi i nasmijeenost i da kae: Znam da si ve dao i htio sam Ti rei hvala i svaka ti ast. I u osobnom ivotu sam vidio kako se velike stvari dogaaju tek tada kad ja kaem: Ja ti vjerujem, vjerujem da e to biti dobro. Suvremeni molitelji, ako hoe istraivati pravu molitvu, zapravo su na jednom dramatinom, tekom putu i rijetko tko ustraje i doe do prave molitve. Ljudi ponu moliti pravo i neto malo dobiju pa se zabave time. Jedni padaju pa kau kako se odmaraju u duhu, drugi imaju malo dar jezika pa si onda lijepo brbljaju, trei misle da mogu lijeiti pa onda stalno polau ruke, a nita se ne dogaa, dakle ljudi si odmah na poetku pokvare. Prime neto malo darova, jesu li to ba darovi Duha Svetoga ili naeg duha, to su pitanja. Kada kaem dramatini putovi suvremenog molitelja, onda mislim kako je dramatian put onih koji hoe nauiti moliti, kako moraju biti strahovito odluni, hrabri, odvani i ustrajni i puno razmiljati i biti uporni initi ba kako Isus kae. Kad sam rekao dramatini putovi, htio sam rei kako samo silnici osvajaju Kraljevstvo nebesko, ne povrni ili osrednji. Salonsko kranstvo je ono najgore to imamo, a zapravo svi to ivimo. Hoemo da su crkve dobro ugrijane, neka imam gdje dobro sjesti i nasloniti se, neka bude lijepa propovijed da ja malo uivam kao u kazalitu, neka budu dobra svjetla i orgulje fino sviraju, neka oni dobro pjevaju, a ti malo da dvije, tri kune u krabicu i evo, platio si kartu. I neka Stvoritelj bude sretan da sam mu ja doao, On dalje neka ostane sam u tabernakulu, a ja idem doma. Dakle nekako tako, banalizirajui, moglo bi se rei kako smo udaljeni. Nismo na pravom putu, nismo jo Isusa uope prihvatili ni razumjeli. Molitva je neto velianstveno, molitva donosi neizmjerno, donosi ti samoga Stvoritelja. Molitva mijenja tebe i sve oko tebe, ini te bogatim, sretnim, zdravim. Najbolje mi je kad me onda ljudi trae kako treba moliti, kako je to naa dunost, da to Stvoritelj trai. A ja se pitam: Kako kad Isus kae ne, tako pogani ine? Skroz smo zahirili, lupamo u zid umjesto da kroz vrata uemo, a Isus je vrata! Na dramatinom smo putu. ovjek najdublje ezne za susretom sa Stvoriteljem, onda je sve rijeio, onda su mu sve perspektive otvorene. Najgore je to smo od kranstva napravili obinu religiju, obino ljudsko djelo i na tom stali, a Isus je ostao daleko. Kranstvo je Stvoriteljevo djelo, to je Stvoritelj koji dolazi k nama, to je Stvoritelj koji

daje sebe u euharistiji da ga jedemo i pijemo. To je Stvoritelj koji svoju rije daje, On sebe daje. Tek smo na poecima. Poetak je graanske godine. to je initi Crkvi i pojedincima da bi se uistinu dogaalo neto novo? U zadnje vrijeme mi je stalno prisutna misao kako bi sve krenulo, kad bih poeo voljeti sebe. Treba dobro razlikovati voljeti sebe od egoizma. Egoizam je kad ja hou sve imati, imati; ovjek koji je egoist je naivan. Misli kako si moe mnotvom novaca i imanja spasiti ivot, a ne vidi kako je to ludost. Time si samo pravi grob, optereuje se i ne moe to ni uivati, to mora ostaviti. Gol si doao i gol odlazi sa zemlje. Egoist je silno prevaren ovjek i on je bolestan. Ljubiti sebe znai neto drugo: biti spreman sve izgubiti, ali ne izgubiti sredite svoje due, taj kontakt sa Stvoriteljem, velianstvenost slinosti sa Stvoriteljem. Izgubiti sve znai da sam distanciran od svih stvari. A kad sam distanciran, nita me ne moe vezati uz sebe, ni uici, ni tijelo, ni knjige, niti novac, niti imanje slobodan sam. I jer sam slobodan, mogu uivati i ii za onim to me vodi k srei. Voljeti sebe znai biti spreman od svega se odijeliti. Tada vidim kako mi se sve stostruko vraa, ba kako Isus kae. Ii u novu godinu i preokrenuti sve na dobro znai samo to. Tako ludo voljeti sebe da nikada nee povrijediti svoju savjest, jer je voli i zna da je ona tvoje svjetlo. Nikada povrijediti svoga Stvoritelja jer zna kako je On tvoje sredite, bez Njega nema ivota, Isus kae: Ja sam ivot. Ne povrijediti druge ljude, jer time sam sebe razorio. Takva jedna odluka, ali opet, nije to samo odluka. Mi i od toga napravimo neku udnu religiju, neku pobonost kroz odluke sad za korizmu, sad za advent...krivo. Ako ja hou biti sretan, onda mi nema drugog puta nego jedino biti slobodan od svega. Ako smrt stoji preda mnom kao jedna stvarnost, onda ona meni kae: ekaj, nisi tu da se vee, nego da gleda i uiva kako je sve tako lijepo. Kako e tek onda biti gore! Smrt su zapravo vrata u jo ljepi ivot, kojega sam ovdje tek naslutio. Sve se mijenja upravo kad zavoli sebe, a to znai: radije sve izgubiti nego izgubiti sebe. to koristi ovjeku ako sve zadobije, a sebe izgubi? ta Isusova rije mi je sredinja u ivotu i u evanelju. Tu vidim to znai ljubiti sebe. to koristi ovjeku sve imati, a izgubiti sebe to je egoist. Sve drugo izgubiti, a sebe ne izgubiti to je ljubiti sebe. To nije odluka da tako ivim, to je zapravo jedan mentalitet. Poni voljeti sebe, nita drugo. Poni veeras, samo pogledaj sebe i reci to sam, to mi je Stvoritelj dao da budem i ja sam to; ja imamo ovo, ja sam ovo, moje su enje ovo, ja bih htjela ovo, ja znam da preda mnom isto stoji smrt, preda mnom stoje bolesti, preda mnom stoje ljudi, poslovi, preda mnom stoji ivot... to je meni najvanije? Otkrij to sredite sebe, zavoli sebe i sve e se drugo odvijati, sve e drugo doi na svoje mjesto. Jer kad ja zavolim sebe tad sam zavolio ono to mi je Stvoritelj dao, Njegov dar. A Njegov dar je talent koji mi je dao. Isus kae kako talent treba uzeti i razviti ga u deset novih talenata, znai razviti sebe. Takvog ovjeka svi trebaju, a tada nalazi gdje je tvoje mjesto, tada si sretan kad moe biti sa Stvoriteljem jer zna, sve se s Njime dogaa i sve ide na dobro, sve se mijenja. Stvar je jednostavna.

Razgovarala eljka Kolar Copyright 2012 www.cdp.hr. Sva prava pridrana.