Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
1Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Politika, identitet, kultura..., Zlatko Kramarić

Politika, identitet, kultura..., Zlatko Kramarić

Ratings: (0)|Views: 25|Likes:
Published by Zeničke sveske
Zeničke sveske 16/12
Zeničke sveske 16/12

More info:

Published by: Zeničke sveske on Dec 23, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/23/2014

pdf

text

original

 
 Zlatko Kramarić
 240
Politika, identitet, kultura...
...u optici Blaža Koneskog
P
olemika kao način komunikacije nije svojstvena totalitarnim dru{tvima.
To su dru{tva u kojima prevladava monolo{ki diskurs, dru{tva u
kojima su misli vladajućih ujedno i vladajuće misli, a sve ono {to ostaje izvantoga diskursa, {to predstavlja „razliku“ u odnosu na dopu{teno mi{ljenjenasilno se delegitimira. Za razliku od totalitarnih dru{tava u pluralističkim jemoguće govoriti slobodno, moguće je bez straha osporavati tuđa mi{ljenja. Upluralističnim dru{tvima “pravo na razliku” promovira se kao poželjni modusmi{ljenja i djelovanja. Praksa osporavanja određenih dru{tvenih vrijednosti iautoriteta, pa i onih „najsvetijih“, ne predstavlja nikakvu herezu i ne smatra sedru{tveno subverzivnim činom.Pluralistička se dru{tva od totalitarnih razlikuju i po tome {to u njimaegzistira jedan čitav spektar demokratskih identiteta s kojima se pojedincimogu slobodno identificirati. U totalitarnim dru{tvima tako {to nije moguće,pa će svaki pojedinačni poku{aj identifikacije izvan propisanih, najče{će,partijskih/esencijalističkih kanona, nužno zavr{iti na dru{tvenim marginama.A život na marginama svim tim “markiranim”/”neposlu{nim” pojedincimaosigurava status vječitih dru{tvenih autsajdera sa svom onom prtljagom koja
uz taj status ide.
Praksa polemiziranja nije bila strana u socijalističkoj Jugoslaviji. Polemiziralisu i političari, i književnici, i profesori, i historičari, i lingvisti, i publicisti… I tepolemike uopće nisu bile naivne. Dapače! Nije bila nikakva rijetkost da se sučele
 
 Zeničke sveske
 241
različita, čak i vrlo oprečna mi{ljenja, pa i o onim najdelikatnijim političkimtemama, kao {to je to npr. bila ideja “jugoslavenstva”!
1
 
Ali, to jo{ uvijek ne znači da je jugoslavensko dru{tvo uistinu i bilopluralistično. Sama činjenica da su se i u jugoslavenskom/makedonskom dru{tvuvodile ozbiljne i žustre polemike jo{ uvijek nije dovoljni dokaz da ta dru{tvamožemo smatrati oglednim primjerima pluralističnih dru{tava.
2
 
Polemike su bile dopu{tene, ali ta “sloboda” polemiziranja bila je strogokontrolirana. Jer kako drugačije objasniti da se, u tim “vunenim vremenima”,o nekim autoritetima, u politici (J. Brozu, E. Kardelju, V. Bakariću, L.Koli{evskom…), u znanosti (B. Koneskom, P. Saviću…), u povijesti (V. S.Karadžiću, članovima „Mlade Bosne“……), u književnosti (M. Krleži, I. Andriću, I.Cankaru…) moglo govoriti isključivo apologetski. Stavovi tih autoriteta u javnosti
nisu bili ozbiljnije osporavani, jer su ti stavovi dugo vremena bili institucionalno
1
 
Početkom 60-tih godina pro{loga stoljeća D. Ćosić i D. Pirjevec/Ahac vode prvu javnu i krajnjeotvorenu polemiku o smislu „jugoslavenstva“. Nema nikakvih dvojbi da je riječ o induciranoj polemici ida su, i jedan i drugi protagonist te polemike, samo eksponenti svojih nacionalnih komunističkih partija.Temeljna točka polemike sastojala se u različitom poimanju smisla „jugoslavenstva“: da li se taj smisaorealizira kroz „univerzalnu/unitarnu“ ili „partikularnu/(kon)federativnu“ koncepciju uređenja jugoslavenskedržave! I ta kvadratura (jugoslavenskog) kruga stalno će nam se vraćati, pa ćemo sredinom 80-tih imatisvojevrsnu reprizu te polemike: s jedne strane, „Memorandum“ Srpske akademije nauka i umetnosti, as druge strane, „Prilozi…“ slovenskih neovisnih intelektualaca, okupljenih oko časopisa “Nova Revija“. Itako će se u famoznom Memorandumu, manje-vi{e, ponoviti i dodatno radikalizirati teze (posebice onuo ugroženosti srpske nacije u Jugoslaviji zbog političke i ekonomske dominacije Hrvatske i Slovenije) kojeje prije dvadesetak godina iznosio D. Ćosić, a slovenski Prilozi uvelike će ponavljati stavove D. Pirjevcao nepodno{ljivim limitima sintetičkog jugoslavenstva, koji onemogućavaju punu realizaciju slovenskihnacionalnih interesa.
2
 
I polemike između makedonskih “modernista” i “tradicionalista” nisu ni{ta drugo nego teorijsko-politička neslaganja unutar iste ideolo{ke matrice, unutar iste komunističke partije. Budući da je “poljepolitike” bilo unaprijed rezervirano za neke druge aktere, i kao takvo nedostupno ostalim smrtnicima, onda jeteoretičarima književnosti, književnicima, književnim kritičarima preostalo da na “polje kulture” demonstrirajusvoje različite interpretacije iste teorijske doktrine, a te interpretacije nisu niti u jednom trenutku dovodile upitanje (političku) stvarnost na koju su tako rado referirali u svojim opreznim teorijskim argumentacijama. Bitiza estetski pluralizam a protiv monističke “teorije odraza” tek je jedna od pretpostavki radikalnije dru{tvenekritike, koja se, nažalost, u njihovim teorijsko-kritičkim laboratorijima nikada nije dogodila! Budimo iskrenii recimo: tako {to se i nije moglo dogoditi, jer su i makedonski „modernisti“, u konačnici, bili limitiranipostojećom monističkom/totalitarnom politikom, koja ih je, bez prevelikih teorijskih napora, uspjela „natjerati“da i one nedogmatske teorijske doktrine u svojim interpretacijama pretvore u neke nove dogme: kao {to
su to bila dogma o socijalizmu s ljudskim licem, ili narativ o prednostima samoupravljanja, koji je trebao
potvrditi (neo)humanistički karakter „novoga“ dru{tva...!
 
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
 242
za{tićeni. Tek poslije sloma totalitarizma u dru{tvu su stvorene elementarnepretpostavke da se, konačno, kritički valoriziraju i djelovanja onih autoriteta, kojisu donedavno bili institucionalno za{tićeni.No, to jo{ uvijek ne znači da će mogućnost slobode govora rije{iti svedru{tvene probleme. Tako i mogućnost da se o svemu slobodno, bez straha,može govoriti jo{ uvijek ne mora značiti da se ta sloboda automatski odnosi ina sam predmet govora. Detabuizacija određenih/nezgodnih tema, događaja,povijesnih ličnosti nije ni u kakvoj korelaciji s transformacijom dru{tvene svijesti.80-te godine pro{loga stoljeća to nam nedvojbeno potvrđuju: gotovo da nije biloteme koja tih godina nije bila detabuizirana, ali ta “pozitivna” činjenica nije, samopo sebi, dovela i do transformacije dru{tvene svijesti. Moglo bi se reći da smou, to vrijeme, zapravo, bili suočeni s mno{tvom retrogradnih procesa! To samoznači “da zabranjivanje ili dopu{tanje nekih tema nije neposredno vezano za (ne)mogućnost dru{tvenoga samotematizovanja. Uslovi mogućnosti komunikativnogfunkcionisanja govora su, dakle, sabrani negde drugde, a ne u tehnikama interno-govorne cenzure” (Z. \inđić, 1987, 8).Nadalje, nije moguće o nekom dru{tvu govoriti da li je ono pluralistično
ili ne, ako prije toga ne znamo ni{ta o protagonistima javnog djelovanja. Nisu
svi u socijalističkoj Jugoslaviji imali pravo javno istupati, pisati, govoriti,
djelovati...To iznimno pravo pripadalo je gotovo cijelo vrijeme postojanja te
države isključivo istaknutim članovima partije i onim „nepartijcima“ koji nikadanisu dovodili u pitanje temeljne vrijednosti režima, njegov legitimitet, pa imje bilo dopu{teno da, tu i tamo, u strogo propisanim granicama, “kritički”upozore na određene anomalije u dru{tvu, kulturi, znanosti... A o iznimnojvažnosti “prava na govor” svjedoči nam i neviđeni cinizam nositelja vlasti,koji su se, u 80-tim godinama pro{loga stoljeća, usudili etatizirati, ni manjeni vi{e, nego i “pravo na sumnju”, i to tako {to su sebi prisvojili čak i pravo naradikalnu kritiku svega postojećeg, pravo koje inače po definiciji pripada, prijesvega, oponentima režima, “neovisnim” intelektualcima, novinarima...A svi oni
drugi koji nisu pripadali tom odabranom krugu nisu mogli konzumirati pravo
na kritiku. Niti jednoj drugoj, osim marksističke ideologije, nije bio dopu{ten
neometan pristup javnosti. Dodu{e, vremenom su se tolerirali i oni pojedinci
koji su se usudili javno deklarirati kao ne-marksisti i u javni život (književnost,film, glazbu, znanost, periodiku…) uvoditi i neke druge, građanske diskurse,

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->