Branko opi

PRIE ISPOD ZMAJEVIH KRILA

NEE MI VJEROVATI

ali sve je ovo istina, makove mi pree! Imam ti ja jednog zmaja, mog starog prijatelja, i kad god zaelim da vidim i ujem neobine stvari, ja mu samo podviknem: Hej, ti, stari objeenjae, rairi krila da vidimo ta se po svijetu radi! Moj prika zmaj nato samo kihne i strese s lea prainu, itav oblak i po, pa rairi duga sjajna krila i zapjevucka: Oho-ho-ho, ce-de-ef, gotovo je, polazimo! Ja mu onda veem ispod krila jednu staru korpu za ugalj, smjestim se u nju, ponesem sa sobom durbin, udicu, mreu za leptire i za zvijezde padalice, i jo kojeta drugo zajedno s etkom za zube, pa raportiram: Spreman za pokret! i, i! Poleti zmaj pod modro nebo i gore u visini tako rairi svoja blistava krila da njima zakrili, ini mi se, itavu zemlju. Pod odbljeskom njegovih krila sve se na zemlji izmijeni. Zatrepere nepoznata svjetla, jave se tajanstveni pjevai, oive udne sjenke. Ja onda potegnem svoj durbin i ponem da razgledam ta se to radi na zemlji, ispod zmajevih krila. Da samo vidi uda! Dolje se vide ne samo obine, svakodnevne stvari, nego i sve ono o emu ljudi mataju, ega se plae i to u sebi smiljaju. Vidi se, na primjer, neobina raketa koju ve godinama smilja i konstruie poznati naunik. Uporedo s njom eta nemirni buni objeenjak avo, gospodar planinske rijeke, kako ga je to zamislio praznovjeran seljak.

Ima jo i udnijih stvari. Evo, vidi se arobno psee carstvo o kome sanja pas arov, pa se vide dva nasmijana udesna djeaka. Proljee i vjetar Jugo, kako s hukom dolaze s mora, pa... pa evo malog vorka koji trai prolost, pa tajanstvene morske ribe koja guta bocu s pismom, pa djeaka koji razgovara s Mjesecom, pa razbojnika koji titi ptice, pa... Bezbroj se udnih stvari dozna i vidi kad se nad zemljom raire krila svemonog i svevideeg zmaja Fantazije. Ja onda ne budem lijen, ve, sjedei u onoj korpi pod krilima zmaja, zabiljeim sve to sam vidio i uo i eto ti ispadne itava knjiga. Nee mi vjerovati, ali kaem ti: mnogo istine ima u ovim priama pokupljenim ispod zmajevih krila.

UDNOVAT SVJETSKI PUTNIK

Tako ti je to, dragi moj, kad neki tamo malian ne umije estito ni adrese na pismo da stavi. Deavaju se onda prava pravcata uda kao u kakvoj kilometarskoj prii iz arapske "Hiljadu i jedne noi". Evo, pa ujte. Klap, klap, klap naulite ui, poinje pria! Neki malian, bezbrian, plav i veseo, poznat pod nadimkom "Zimski leptir", pisao je pismo svom dobrom djedu Bradonji Brkiu u selo Kokoju Pogibiju, zadnja pota Lisijak, srez Tuni Pijetao. U pismu mu je estitao stoti roendan i molio ga da mu poalje jednog pitomog zeca, goluba gaana i malo ljenika. Kad je pismo bilo gotovo, Zimski Leptir napisa adresu: "Mome dobrom djedu" i baci pismo u potansko sandue. Evo ti sjutradan potara. Uze ono pismo, proita adresu "Mome dobrom djedu" i uzviknu: Pazi, ko li ovo pie mome djedu? E, ba e se ia silno obradovati! Njegov je djed stanovao u jednoj oblinjoj varoi, pa potar, onako na brzinu, dade pismo nekom oferu koji je upravo tamo kretao. oferu, deder, molim te, urui tamo u varoi ovo pismo.

ofer uze pismo, sjede u auto i zu-zu-zu-zu dojuri u onu varo, uze pismo i proita adresu: "Mome dobrom djedu". Vidider, avo mu gume probuio, pa on i ne kae da je ovo pismo za mog djeda poveseli se on. Moram brzo da mu ga poaljem do Ulcinja; tamo moj djed sjedi u vruem pijesku i lijei reumu. Ba te iste veeri jedan je djeak putovao za Ulcinj. ofer mu dade ono pismo. Pioniru, duo, ponesi mi ovo pismo za Ulcinj, a umjesto potarine evo ti dvije bombone i guma za praku. Djeak otputova za Ulcinj s pismom u depu, a uz put je u vozu pravio praku od one oferske gume. im je stigao, brzo otra na kupalite, a kad se nad modrim talasima pojavi prvi galeb, on sunu rukom u dep i potee svoju praku. Fiju! Poletje kamen poput indijanske strijele, ali zato jo bre poletje galeb i... ta se dalje desilo? Djeak nije ulovio galeba, ali je zato galeb do danas ulovio najmanje trista riba i, eno ga, i sad je iv i zdrav, konkurie ribama i boji se djeaka taman toliko koliko i ja tebe. Ali nalevokrug! vratimo se pismu. Vadei iz depa praku, djeak je u brzini izvukao i pismo i ono je palo u pijesak. Hrabri lovac to nije ni opazio, odjurio je za drugim galebom. Ostade pismo samo na pijesku, u pismu estitke za djedov stoti roendan, a u estitki molba Zimskog Leptira da mu poalje zeca, goluba gaana i malo ljenika. Ubrzo tuda naletjee neki djeak i djevojica. Djevojica prva opazi pismo, zgrabi ga i proita adresu, pa viknu: Ih, ih, pismo za moga djeda! Daj da vidim ree djeak, uze pismo i uskliknu: Hura! Pa ovo je za mog djeda! Evo, jasno pie: "Mome dobrom djedu". Nije istina! povika djevojica. To je pismo za mog djeda. Vidi li da jasno i itko pie: "Mom dobrom djedu", a ne tvome dobrom djedu. Lae, lae! Tu pie: "Mom dobrom djedu!" derao se djeak. Nije, nego "Mome dobrom djedu!" vritala je djevojica. Ua, tebe je jue istukao tvoj tata! Ua, ua, ti si dvojka! Ima kriv nos!

epae se za kose i za ui i poee upati, ali ubrzo dopade jedno starije mome, razvadi ih, ote im pismo, pogleda ga i mirno ree: Nemate razloga za svau. Ovo je, kako vidim, pismo za mog djeda, a on je ovih dana otiao poslom u Veneciju. Morau da mu ga po nekom poaljem. Mome predade pismo jednom slikaru koji je upravo kretao za Veneciju. Evo, drue, pa e uruiti mome djedu. Nai e ga, vjerovatno, na Trgu svetog Marka, on voli da tamo hrani golubove. Ne bude li tu, a ti trkni na most Ponto di Rijalto na Kanalu grande, moj djed voli da odozgo posmatra gondole koje plove kanalom. Ne nae li ga ni tamo, onda posigurno sjedi pred jednom skromnom poslastiarnicom na Goldonijevom trgu i jede onaj fini sladoled, zvani "kasato". Oho, kasato! ree slikar. Pa ja u to zbog njega morati itav dan kasati. Nee ba itav dan utjei ga mome. Moda e ga odmah nai pred kafanom "Kod Florijana". On i kafu voli. Uz put se slikar presliavao ta li sve voli momkov djed, pa je sve ispremijeao: ispalo je na kraju da dobri djedica jede sladoled na gondoli zajedno s kafedijom Florijanom i svetim Markom, prodavcem golubova, mostova i kanala. A kad je konano stigao u Veneciju, estiti slikar potpuno zaboravi pismo i djeda i rastrka se da gleda slike. U Dudevoj palati je toliko sjedio pred slikama Tintoreta, Ticijana i Veroneza da mu je narasla brada kao u kakvog razbojnika s Divljeg zapada, onda je preao u kolu svetog Roka da gleda druge slike i otud je izaao s bradom do pola prsiju, a odatle, opet, poao... ali ta da vam duljim. Neki nai putnici priaju da su ovih dana ak u Padovi, a to je podaleko od Venecije, vidjeli jednu ogromnu riu bradu kako stoji u katedrali pred slikom ota i mumlja: Ao, sto mu muka, ni ovo nije loe! Eeej, stooj, pritei dizgine! opet smo zaboravili na ono pismo! ekaj, ta ono bi s pismom? Aha, sjeam se! Pismo je slikar izgubio izlazei iz parobroda u Veneciju, ba blizu Mosta uzdisaja, i tu ga je naao jedan engleski djeak, turista, preveo adresu uz pomo rjenika i grdno se obradovao. Ol rajt, evo pisma za mog djeda! Njegov djed bio je uveni polarni istraiva i ba se te godine nalazio negdje oko Zemljinih polova. Da li je to bilo oko Junog ili Sjevernog pola, to djeak nije znao, jer je uo samo toliko da je djed otiao starim putem slavnog norvekog istraivaa Amundzena. Djeak je bio u nedoumici. Evo zato:

 Amundzen je razmiljao je on 1911. otkrio Juni pol, a 1925. preletio je Sjeverni. Kojim li je onda od ta dva puta krenuo moj djedica? Nema druge, to emo odrediti kockom. Djeak uze metalni novac, baci ga uvis i ree: "Slika" je Sjeverni, "pismo" Juni pol. Novac pade na "sliku". Putuje, dakle, na Sjeverni pol ree djeak, uze pismo i predade ga jednom mornaru koji je kretao u lov na kitove. Molim te, iko, predaj ovo mome djedu. Nai e ga negdje oko Sjevernog pola. Ne boj se, lako e ga poznati, on ti nikad ne pui na kratku englesku lulu, oko Nove godine uvijek se napije, a u depu e mu rijetko nai i prebijenu paru. Ako ga nema na Sjevernom, onda je sigurno na Junom polu, jer treeg pola nema. Ol rajt! ree mornar i strpa pismo u dep, pored boce s rumom. Nedjeljama je brod kitolovac plovio i kitove lovio po sumornim i hladnim vodama Sjevera, negdje povie Norveke. Na brodu je onaj na mornar, nosilac pisma. Kad bi ulovili nekog manjeg kita, on je samo kiselo pijuckao: Pih, ugav zalogaji, svega etrdeset hiljada kila! Nije vrijedno ni akira ukvasiti. Jednom tako, kad ulovie jedan povei kitovski zalogaj od jedno sto hiljada kila, obradovani mornar mai se za onu svoju bocu s rumom i napipa u depu pismo. O, sto mu kitovskih peraja, umalo ovjeku ne zaboravih da predam ovo pismo! ekaj, mora se na put. I im se brod primakao prvim ledenim poljima, on uze sa sobom torbu s hranom, vreu za spavanje, puku za medvjede, zamku za pticu ponoku, flau s rumom i karte za igranje ako mu kod Pola bude dosadno, pa povika svom drutvu: ekajte me jedno mjesec dana, pa ako se dotle ne vratim, potraite me negdje oko Pola, tano ispod zvijezde Sjevernjae, i ne zaboravite koju bocu s rumom. Ne bude li me tamo, onda ete me posigurno pronai u njujorkoj luci, u krmi "Zemljotres", za onim stolom u desnom oku. Sjeate li se, jedna mu je noga kraa. Nemojte samo larmati ako budem spavao. Ol rajt! rekoe mornari. uvaj se samo na Polu kijavice i nemoj nou mnogo da skita, pojee te medvjedi. Nekoliko dana hrabri mornar lutao je kroz nepreglednu ledenu pustinju. Ponekad bi samo ugledao zauenog sjevernog medvjeda, ali bi nato kiselo pljucnuo i rekao:

 Pih, ne zna da igra "tablia" ni "farbule"? Pa, naravno. Odbij onda, nisi interesantan. Medvjed, razumije se, nije znao ni "tablia" ni "farbule", ni "pokera", ni "ajnca", ni "bojeg blagoslova", pa ak ni obinog "duraka" iako je bio susjed Rusima, pa je zlovoljno okretao lea, a na bi mornar onda potegao iz svoje boce, pa je sve puckalo po ledu i pravilo takvu larmu kakva se u blizini Pola odavno nije ula. Jednom... Hm, da li je to bilo uvee, pred pono, pred svitanje, kad li? Sam e ga avo znati, jer je no trajala ve itav mjesec i po dana, a od zore jo nigdje ni traga. Zbunio se i sat, pa u podne ne zna nije li to moda pono, a, kao za pakost, nigdje kakvog pijetla da kukurikne... Jednom, dakle, u neodreeno doba dana ili noi, mornar ugleda prema arobnoj sjevernoj svjetlosti nekog ovjeka pred poveom kolibom od leda i pomisli u sebi: Ovo je vjerovatno onaj djeakov djed. ekaj, kako ono ree djeak: djed ne pui na lulu, pije o Novoj godini i u depu nema prebijene pare. Aha, sad emo vidjeti. Mornar prie nepoznatom, pozdravi se i upita: Pui li, burazeru? To je moja stvar grubo odgovori vlasnik ledene palate, jer je u stalnom dodiru s medvjedima bio postao vrlo neutiv. Hm, neodreen odgovor pomisli mornar i postavi drugo pitanje: Pije li o Novoj godini? Nikog se ne tie kad ja ljemam, cugam, pijanim, cevim, loem, cvrcam, kad me udara ljivova grana ili obara brat Vinko Lozi jo grublje odgovori nepoznati. A ima li u depu prebijenu paru? postavi mu mornar tree pitanje za prepoznavanje djeda. Para, naravno, imam, ali nemoj ni pokuavati da me opljaka, jer je u blizini Pola strogo zabranjeno dirati mirne prolaznike. Hura, hura! Pa ti onda nisi polarni istraiva arls, onaj to je poao Amundzenovim tragom! povika mornar. Eh, ti, moru jedan! proguna nepoznati. arls je otiao na Juni pol, a ne ovamo. A ja sam ako hoe da zna, lan ekspedicije profesora Fakta i uvam ovu prihvatnu stanicu.

 Au, pa to sam ja onda zalutao huknu mornar. Ba me onaj djeak iz Venecije natocilja, izvoza i nasanjka. ta e, hajde onda da se bar pokartamo, pa da uzalud nisam dolazio ovamo. Drage volje pristade lan ekspedicije. Do polarnog dana, a to je, bogme, podugo trajalo, lan ekspedicije prokartao je sav novac, pa onda itavo svoje posue, vreu za spavanje, naoare za snijeg, saonice i zapregu pasa, skladite suve ribe i smrznuta mesa, i na koncu svoju kolibu od leda i paket vedskih akalica. Kad je sve bilo prokockano, lan je ustao, obrisao ruke i rekao: Alal ti pekmez, ba si me propisno opirio, oistio, opeljeio, ogulio, opuckao i o-o-o... a-iha! kihnu on gromko i proguna: Prehladio sam se od sjedenja na kartama. Eto, poda mnom se rastopila stolica od leda. Popravi je, molim te, vidi kako je kartanje tetno. E, kad sam ve sve ovo dobio, onda je red da ovdje i ostanem kao lan ekspedicije, a ti se vrati lijepo svojoj kui i drugi put se uvaj kijavice ree mornar. I molim te, ponesi ovo pismo, pa ga nekako doturi na Juni pol, do djeakova djeda. U redu pristane lan ekspedicije. Ja ba kreem tamo da potraim slubu kod istraivaa arlsa. Daj brzo pismo, uri mi se da to prije stignem junjake. Ostade mornar da uva kolibu i vri nauna mjerenja, jer je taj bio svemu vjet, a bivi uvar jo jednom kihnu, namae na elo svoju upavu kapu i opui preko leda prema Jugu nosei djeakovo pismo. Na kraju leda lan je pronaao neki ribarski brod i ovaj ga prebaci u Sjevernu Ameriku. Onda on zape sve niz Ameriku, pree Panamski kanal i stie sreno do granice Brazilije, pazei uz put da mu ne ukradu pismo, jedinu njegovu pokretnu imovinu ako se tu ne rauna odijelo, kapa i cipele od koe morskog psa. Kad se provercovao preko granice u Braziliju, svrati u jednu omanju varo i tu prilee na klupu u parku da malo prodrijema. Na njegovu nesreu, toga dana su se u varoi odravali optinski izbori, a to u Braziliji, kao to znate, ne ide bez pucnjave. Elem, kad je oko parka zapucalo, moj ti putnik skoi na noge i unezvijeri se. Za koga e da glasa? dopade preda nj jedan onako sa eirom od pola metra i s ogromnom revolverinom na kolut. Deder, brzo, za koga si?! Ja, ja, ovaj... zbuni se na putnik. ja sam za istraivaa arlsa.

 Ah, dr' ga! prodera se ona delija i die revolver, a siroti putnik dade tabanima vatru i stade tako da strue, dimi, maglira i prepreda niz Braziliju kao neki avion na mlazni pogon da ga nisu stigli ak ni revolverski meci. Jurio je tako ak do Argentine i tu zapade u neko krdo goveda, spotae se i ono pismo izgubi, ali to u strahu nije ni opazio i produio je da bjei dalje, prema Jugu. Ostade pismo u beskrajnoj argentinskoj ravnici meu pet hiljada goveda i tu ga predvee nae sin jednoga govedara, porijeklom iz nae Dalmacije. Gle, otkud ovdje pismo za mog dobrog djeda? zaudi se on kad proita adresu. Ba u ga poslati po nekom u Jugoslaviju, do djeda. Djeak dade pismo jednome naem mornaru koji je upravo kretao za Jugoslaviju, ali ni ovoga puta pismo Zimskog Leptira nije imalo sree da se vrati u domovinu iz koje je krenulo. Evo zato. Na nemirnom Atlantiku mornarev brod zahvati teka bura i on treeg dana naie na podvodne stijene, oteti se i stade da tone. Ako se ve ne spasem ja, da bar sauvam pismo ree savjesni mornar, pa savi pismo u trubu, metnu u jednu bocu, vrsto je zaepi i baci u more. Hajd', nek je sa sreom. Ipak, brod se sreno spasao zahvaljujui portvovanju naih mornara, ali ta je bilo s pismom i bocom? ta je bilo! Evo ta, ali samo zamurite, jer je mnogo strano. Bocu je progutala ajkula. Progutala i odjurila za jednim brodom koji je putovao za Veliki Tihi okean, za Pacifik. Tu se negdje izgubila od broda i otila u nepoznatom pravcu. ta emo sad? Izgubismo pismo. Hajdemo za ovim engleskim brodom koji prevozi trupe na bojite u Koreji. Da prekrate dugo vrijeme, mornari bacie u vodu ogromnu udicu, pravu kuku, s komadom mesa na njoj. Ne proe ni pet sekunda ap! ogromna ajkula izvrnu se na trbuh i proguta udicu. Hura! povikae vojnici i mornari. Vuci, vuci! Izvukoe zubatu ajkulu, koja se otimala i oko sebe ibala repom. Jedva je umlatie sjekirama, rasporie, kad tamo: u stomaku joj naoe bocu s pismom. Izvadie ga i pregledae, niko ne zna da proita adresu, jer je bila napisana irilicom.

 Ovamo ga! povika jedan ogroman orav mornar, koji je proao sve svjetske luke, poneto znao od svakog jezika, a oko je izgubio u nekoj tui u angaju. Brzo ga dajte, ja sam ti strunjak za latinicu, goticu, irilicu, arabicu, klinovito pismo, hijeroglife i seoske raboe. Jednooki mornar proita adresu i stade da prevodi: Adresa glasi, pazite dobro: Mome dobrom... dobrom... ek, ek, jest: "Mome dobrom bratu". Oho, pa ovo je za mog brata Mak-Maka, gajdaa etvrte kotske ete, koji se bori u Koreji u sastavu engleske brigade. I on predade pismo jednom vojniku i zamoli ga da ga u Koreji nekako urui njegovom bratu gajdau. Stigao vojnik u Koreju, ali ga ve prvog dana borbe zarobie Kinezi i odvedoe u Kinu. Tamo uje da je u ropstvu i onaj Mak-Mak, veseli kotski gajda, i stade da propituje za nj da mu urui pismo. Evo, ja u mu ga odnijeti, on je kod nas u logoru ponudi mu se kineski vojnik u Dan San i uze sa sobom pismo, ali jo nije ni stigao do svog logora, kad li ga odredie da prati za Indiju neku kinesku delegaciju. Vojnik, razumije se, odmah krenu nosei u depu tue pismo. Ehej, braco moj, medeni, kakve li je sve doivljaje u Indiji imao kosooki vojnik u Dan San, to ti je posebna pria, arena kao pagoda u Bombaju, a na nekim mjestima strana kao bengalski tigar. A kako i nee biti doivljaj kad te iz dungle vreba tigar, iz rijeke tuponosi krokodil mager, a iz trave naoarka. Umjesto konja jau se slonovi, a ulicom se eta sveta krava i ljudima s glava skida i jede turbane, eire, kakete i beretke, a niko ne smije na nju da se naljuti ili, ne daj boe, da je opaui kakvom toljagom i da drekne: Tigar te pojeo, svetice! A tek indijski fakiri, jogi i ostali arobnjaci! Daleko im kua, njih neemo ni da pominjemo. Takav ti jedan arobnjak, vele, dragi moj itaoe, samo izrekne neku tajanstvenu formulu, neto kao "baktiagala-bumla" i zaas te pretvori u magarca. Postane pravo pravcato magare, i po formuli i po sadrini, njae sve kojeta, daleko zaobilazi svoju kolu i povazdan si na poljani gdje raste kalj. Sauvao me gromovnik Jupiter i od takve metamorfoze! to bi rekao neki ia Ovidije. Elem, da ne duljimo, naem Kinezu pismo je pridigao ba jedan takav arobnjak. Taj ti je u isto vrijeme bio krotitelj zmija, ita misli, guta vatre i ta ti ja znam ta jo, a spavao je na postelji od eksera i jo se alio da mu je suvie meko.

 Ovaj Kinez nosi u depu pismo iz koga zrae iskrene elje i misli jednog djeaka rekao je arobnjak. Hajde da ga uzmem i uputim u pravom smjeru, jer mi se ini da ono ve odavno luta. arobnjak neopazice izvue pismo iz vojnikog depa i hajd, hajd, hajd donese ga upravo pred jugoslovensko poslanstvo u Indiji i tu ga spusti na stepenice. Osjeam da mu je ovuda pravi put ree on u sebi. Te godine na poslanik u Indiji bio je... bio je... pa da, bio je glavom drug era. Nae, dakle, drug era to pismo, pogleda ga, proita adresu i nasmijei se: Vidi ti, molim te, na pismu je ig beogradske pote, upueno je neijem djedu, a evo: stiglo u Indiju. Tako ti je to kad je adresa nepotpuna. Moglo je da zaluta ak i na Mars pored ovakve adrese, nekom djedu marsijancu. Drug era dade pismo jednom kuriru, koji se upravo vraao u Jugoslaviju, i ree mu: Vrati ovo pismo u Beograd, u potu broj dva, odjeljenje za nepotpuno adresovana pisma. Tamo e ve znati ta e s njim. Primi kurir pismo, i neto vozom, neto brodom, evo ga u Jugoslaviji. Tu sjede u brzi voz za Beograd: pa da ne bi zadrijemao, uze ono djeakovo pismo, stade uz otvoren prozor i poe da razgleda adresu. Voz je upravo punom parom jurio kraj malog sela Kokoje Pogibije, kad jedan snaan nalet vjetra istre pismo iz kurirovih ruku, zavitla ga uvis i ponese prema seoskoj kui. Stoj, bre, nije tamo pota broj dva! povika za njim kurir, ali brzi voz odnese za tili as i njega i njegov glas, a pismo pade ba pred kuu starog Bradonje Grkia, djeakovog djeda. Djed je ba taj dan proslavljao svoj sto prvi roendan i pismo mu je, znai, stiglo poslije godinu dana lutanja po svijetu. Gle, eno neko pismo pade u dvorite! povika on, istra, podie ga, a kad proita adresu, odmah poznade rukopis svog unuka, Zimskog Leptira, i ree raznjeeno: Vidi ti njega, a lani mi se nije javio. Kad je najzad proitao estitku, on se prodera: Gle ti majinog raundije! estita mi stoti roendan, a ja danas proslavljam sto prvi. Zabunio se momak za itavu godinu.

Djed jo jednom proita adresu, pa se istom lupi po elu: Ali kako li je samo stiglo pismo s ovako loom adresom? Da ga nije on sam, lopov jedan, ubacio u dvorite, pa se negdje sakrio? Starac prohodi oko kue, zaviri ovdje-ondje, viknu nekoliko puta: "Uja, javi se!", ali se niko ne javi. Da nije baeno iz aviona? pomisli ia i podie pogled uvis, ali na nebu ak ni vrane, a kamoli aviona. E, onda ga je sigurno vjetar donio zakljui djed i zavrtje glavom. Gledaj ti samo mog unuka, ao mu bilo kupiti marku, pa poslao pismo besplatno, po vjetru. E, ba je objeenjak! Uostalom, pismo s ovako ravom adresom i nije za pravu potu, nego za vjetra-potara. Ipak je dobri djed poslao Zimskom leptiru zeca, goluba i dosta ljenika, a pismo je poljubio i stavio pod svoj jastuk. Od toga dana djed Bradonja sanja sve nekakve udnovate snove: as da se vozi u gondoli, as da se karta u ledenoj kolibi s nekakvim u upavoj kapi, sad ga opet u snu jure ajkule i Kinezi, drugi put ga arobnjaci pretvaraju u magare i tako sve neto da to ni u snu ne moe povjerovati. Jedanput je ak sanjao i to kako se obreo u nekakvom tuem gradu, kad li odnekud ispade sveta krava, zgrabi mu s glave novu novcatu ubaru i uze da jede. Vuk te pojeo, prokletnice! dreknu djed i raspali kravu nekakvom toljagom, ali onako u snu udari u stvari po drvenoj ivici svoga kreveta, naglo se probudi i proguna: avo je njezin i kravu, zar je moja nova ubara tako masna da se moe ak i pojesti? Lae krava, to u joj rei u brk, pa makar bila i sveta! To ree ia, pa bre-bolje zaspa, ne bi li u snu opet vidio svetu kravu da joj kae ono to misli o svojoj novoj ubari.

DOIVLJAJI IA ZIMONJE

 Alo, alo, ima li kakvih znakova da se Proljee pribliuje? vie na telefon ljutiti ia Zimonja, a s druge strane ice; srdito pjevuckajui, odgovara mu vjetar Sjeverac: Nita osobito, dragi ia. Jedino se na padini brijega snjeni pokriva poderao na dva mjesta, ali ve mu je i vrijeme, star je. Ima li koju novu snjenu krpu da ga zakrpimo? ia Zimonja zabode nos u svoje raunske knjige, uze da mrmlja i odgovori: Alo, alo, potroio sam sve, i najmanju snjenu zvjezdicu, i to nedavno, kad nas je one noi opljakao vjetar Jugo i poderao nam sve ogrtae po bregovima. Imam u ostavi samo neto inja, ali to mi treba za ukraavanje moje roene brade. E, onda smo obrali ledenice! prosikta zabrinut Sjeverac. ia Zimonja doe tako svake godine, nekad ranije nekad kasnije, drsko zavlada itavim naim krajem. Okuje rijeku, sjedne na svaiji krov, tipka ake za ui, lunja nou oko tobdijske kasarne i vue straare za nos, pa je ak toliko smion da se kroz razbijen prozor uvue u kasarnu milicije i kaklja milicionare po tabanima. Onda miljkani ustaju, trpaju ugalj u pe, a ia-Zimonja bjei napolje, jer milicionarska pe pone gromko da tutnji: Du-du-du, dr-dr-dr, lopov je u sobi! Ponekad se ia Zimonja uunja i u muzej, primakne se kosturu mamuta i pita ga: Sjea li se kad smo se nas dvojica nekad susretali? Bilo je to prije nekoliko hiljada godina. Onda sam bio mnogo ljui, zar ne? U Januaru je ia Zimonja najbolje raspoloen. Fijue, zviduka i trese srebrnim praporcima hladnog Sjeverca, vijori snjenom zastavom, i po prozorskim oknima slika blistave hladne ume. Ali im sunce malice ojaa i ukau se prve mrlje okopnjele zemlje, ia se uznemiri i pokunji. Evo ga, i sad je uznemiren. eka ga velika bitka s mladim veselim junakom Proljeem. Alo, alo, Sjevere, jesi li noas opazio togod sumnjivo? pita ia Zimonja, a Sjeverac, pomalo kaljucajui, odgovara: Vidio sam. Straar na vatrogasnom tornju jutros je cupkao nogama i pjevuio nekakvu sumnjivu pjesmicu, neto kao... kao: Doletjela lastavica opa-cupa-cup! Uhu, uhu, brr! strese se ia Zimonja. Ne spominji mi tu stranu ptiurinu. Ona je vjeiti saveznik Proljea. A ta si jo opazio?

 Vidio sam jednog djeaka s visibabama u ruci. Sve je skakao s noge na nogu i vikao: "Ura, evo Proljea! Naao sam visibabu!" Oho, to je ve otvorena pobuna! proguna ia Zimonja. Da me neto jutros ne bole lea, ba bih potraio toga maloga nevaljalca i na putu do kole tako mu natrljao ui da bi mu bile crvene kao onaj razbojnik Plamen, koji guta drva i mene toliko mrzi. Ja u te osvetiti ree mu Sjeverac. Sjutra u onome djeaku oteti kapu i odnijeti je ak do sela Nedoina, samo ako me poslui snaga. Zna, okaljao sam, a to je prvi znak da se primie moj smrtni neprijatelj, vjetar Jugo. Sjutradan, u ranu zoru, sjeverac skoknu do ia Zimonje i zatee ga kako svoju bundu krpi mrazovim koncem. Postava od inja bila se ve sva olinjala. Pogledaj, brate Sjevere, svu mi bundu pojeo sunev moljac. Evo, krpim je svako jutro, ali se do podne ovaj mrazov konac sav iskida. Mani ga, i sa mnom ti je zlo! proita Sjeverac. Bio sam noas krenuo na more, na promjenu vazduha, ali me iza prvih planina doeka Jugo i tako mi isprai lea da me i sad trese topla groznica. Pa ti ga tui miliciji za teku tjelesnu povredu predloi mu ia Zimonja. E, moj brate, ne smijem ti ja miliciji na oi, jer sam zimus polomio u parku mnogo drvea, porazbijao sam prozore na gimnaziji i odnio itavo tuce akih sveski poali se Sjeverac. A za sveske se ne boj ree ia Zimonja. Moda je ak i korisno to si ih odnio, jer u njima ima bezbroj pogrenih rauna, ravih crtea i debelih dvojki. Tako je! potvrdi Sjeverac. U jednoj svesci ak sam i to proitao da Proljee dolazi 15 februara. Uhu, uhu, uhu! povika ia Zimonja. Zato taj ak nema etiri uveta, pa da ih tri sata zavrem, arafim, zasukujem, odsukujem, trljam i ribam! Tog dana Sjeverac i ia Zimonja odoe na vrh planine i kukom na ledu napisae ovu objavu:

STRANA OPOMENA Preko ove planine najstroije se zabranjuje prelaenje dvojici nepoznatih skitnica nomadskog porijekla, a to su:

1) Proljee, djeak plave kose, modrih oiju, brkova nema, nosi arenu koulju, bos i bez kape, voli da se igra "kole" i "apca-lapca", jede rane trenje i spana i bez prestanka se smije kao lud. Osobiti znaci: voli da kiti drvee. 2) Jugo, boja oiju i kose nepoznata, jer je istoimeni nevidljiv, brkove i bradu vjerovatno ima, jer kaklja prolaznike iza vrata, svira na neku spravu nepoznatog oblika i veliine, jede snijeg i led u drutvu sa Suncem. Osobiti znaci: dotini je vjerovatno zavrio padobranski kurs (provjeriti u Zemunu kod avijatiara Stipe Butorca, druga vrata desno!) Ko dotine protuve ukeba, uhvati ili ulovi, neka im oduzme isprave, vee ih i nek ih straarno sprovede u sadanji glavni tab ia Zimonje na najviem vrhu planine. Juga treba dopremiti u zatvorenom sanduku bez ijedne rupe da se ne bi izvukao i pobjegao zajedno s Promajom. Nagrada za hvataa: tri mjeseca besplatnog zimovanja u Smrznutom Cvokotancu, bunda od inja i dozvola za igranje u Snjenoj Oluji (svira duvaki orkestar kapelmajstora Sjeverca). Mole za saradnju: ia Zimonja i Sjeverac

Na alost, prvi koji je proitao tu objavu bilo je samo Sunce. Dok je ono sricalo i italo nezgrapna Zimonjina slova, led se sasvim otopio, a s njim nestade i opomene. Ubrzo na to mjesto stigoe Jugo i Proljee i svuda okolo, pod niskim bunjem, probudie raznorazno cvijee. Zamirisa itav kraj. Te iste noi, u jednoj studenoj peini na vrhu planine, ia Zimonja se tre iza sna, omirisa vazduh i namrti se. Uhu, ala neto smrdi! ini mi se da su ljubiice. A mene bole noge proguna Sjeverac. Sigurno je Jugo blizu. Ujutro obojica skoie i brzo odjurie onoj svojoj tabli na planinskom prevoju, ali umjesto ledene ploe naoe jezerce bistre vode, gorsko oko, u kome su se ogledali iskidani bijeli oblaii. Oko jezerca arenio se veseo okvir od cvijea: to je u stvari bio jedan oglas, ispisan azbukom Proljea, u kome je proljee objavljivalo itavoj prirodi da su doli veseli dani Buenja i opte radosti. U tome oglasu bila je i jedna mala zabrana: "Zabranjuje se drijemanje, mavanje; protezanje, cmizdrenje, burenje, durenje i mrtenje. Niko se ne smije ukipiti kao lipov svetac i ukoiti kao drven bog. Strogo se kanjavaju djeca koja se ne igraju, ne skau, ne viu, ne penju se na drvee i ne jure sa loptom. Ko se uhvati u zimskom kaputu, mora pet minuta dubiti na glavi."

ia Zimonja i Sjeverac pogledae u svoje debele bunde i uplaeno zamirkae: Uhu, uhu, ako li nas uhvate s ovolikim bundama, dubiemo na glavi itav sat. I to jo u mravinjaku! poprijeti im s grane jedna vrana koja se te zima estoko smrzavala. ia Zimonja i Sjeverac toliko se uplaie od mravinjaka da zagrabie bre od vjetra i odjurie u grad, u rusko poslanstvo. Molimo vizu i dozvolu za boravak u Sibiru. Sad nam je tamo pravo mjesto. I tako su te godine, negdje prvih dana marta, ia Zimonja i Sjeverac otputovali u Sibir. Uz put, negdje iza Moskve, obojica su se napili votke, ruske rakije pa su im u vozu ukrali bunde. To je bilo jo lanjske godine, pa je zato ove godine ia Zimonja doao bez svoje debele bijele bunde i zbog toga kod nas nije gotovo ni bilo snijega. Prekjue sam opet susreo na stanici ia Zimonju. Ove godine on putuje u Norveku jer tamo se, veli, ne krade. Gdje god neto izgubi, ondje te i eka. Tako je, kau, neki ovjek izgubio na livadi pored neke varoi jedno tele, a poslije tri godine naao itavog vola. Sjajno je to! potvrdih ja. A ti gledaj da nam se iz Norveke vrati u decembru sa to debljom bundom i evo ti jedno jaje, pa ga izgubi. Moda e mi do zime pronai i donijeti itavu kvoku s piliima.

DOIVLJAJI JEDNOG VORKA

U ovom kraju ba nigdje nema groa. Zato ga ljudi ne gaje? upita vorak skitnica svog sluajnog poznanika vrapca s kojim se toga jutra naao na ogradi pred kolom. Ne znam, brate odgovori vrabac. Za takvu vrstu jela nikad ni uo nisam, a ivim ovdje ve vrlo dugo. Od mog roenja dvaput su trenje pocrvenjele, dvaput penica poutjela, trideset puta se maak penjao na kolski tavan, a ja sam pojeo more ita. Oho, pa koliko si ti to star? zaudi se vorak.

 Eto, pa raunaj ree vrabac. Dva vie dva vie trideset plus jedno more koliko mu to doe? Slab sam u raunici. Hm, hm, ekaj! To e mu biti... ek, ek... dva proljea, dva ljeta, trideset bjeanja pred makom i more rukova. Je l' tako? Tako je sloi se vrabac. I za itavo to vrijeme nigdje nisam ni vidio ni uo za to tvoje groe, Groa je bilo u prolosti ozbiljno se javi s kruke jedan stari gavran. Ja sam ga lino vidio. A gdje li mu je ta prolost? u jedan glas upitae vorak i vrabac mislei da je to neko mjesto. Pa iza vas je, klipani jedni podrugljivo grakne gavran i die se uvis, pa odletje prema poljima, jer nije elio da dalje razgovara s neznalicama. vorak i vrabac brzo pogledae iza sebe, ali tamo je bio samo praan seoski put, na putu jedan vo, a na volu dva roga. Eto, nema iza nas nikakve prolosti ree vrabac. Lae gavran. Idem da upitam vola, pa kad naem prolost, doi u da ti javim. Priekaj me na ogradi predloi vorak i poletje prema volu. Zna li ti gdje mu je ta prolost? Tamo, kau, ima groa! upita vorak doletjevi pred vola. Prolost? zamisli se vo. Sigurno je tamo negdje blizu nae tale, jer moja mati pria da sam ja u prolosti bio tele. Idi, evo, ovim putem, pa onda okreni desno, pored velikog hrasta. Tamo je negdje ta prolost. Odletje vorak do hrasta, spusti se na granu i upita: Starino, zna li da mi pokae put za prolost? Zaelio sam se groa. Prastari hrast tiho zaumi sa svojih trista hiljada listova: Pogrijeio si put. Ja sam u prolosti bio samo jedan mali ir, tako malen da bi me i ti mogao nositi... Ma zar je to mogue?! uskliknu vorak. Da, da, samo mali ir potvrdi hrast. Pao sam s velikog hrasta koji je rastao pored stare tvrave gore, na brijegu. Jednog dana doe neki djeak, vra, die me sa zemlje i

uze sa mnom da se igra. Igrajui se strao je niz brijeg i ba na ovome mjestu poeo je da se takmii s drugovima u bacanju kamena s ramena. ir je spustio na zemlju, pa tako i zaboravio. Iz toga ira nikao sam ja i, kao to vidi, prilino porastao. Onda se prolost nalazi gore na brijegu? priupita vorak. Tako je potvrdi hrast. Ja sam gore zaista bio u prolosti. teta to sad nema onog djeaka da njega upitamo. A kuda je on otiao? Sigurno se kupa. Ne, ne kupa se odvrati hrast. Djeak je rastao i najzad postao gospodar velike tvrave. A jednog dana zemlja je zatutnjala pod kopitama mnogobrojne konjice. Dolazio je veliki vezir Kara-Mustafa sa silnom vojskom. Gospodar tvrave onda navue oklop, sablju pripasa i sie u ovo isto polje sa svojim silnim oklopnicima da doeka KaraMustafu. Pa ta je onda bilo? radoznalo upita vorak. Eh, ta je! To je trebalo da vidi. Zato ranije nisi doao? Razgovarao sam s vrapcem, pa se zadrao objasni mu vorak, a hrast nastavi: Ehe, da si samo vidio kako sablje sijevaju, zvee oklopi i konji se propinju. Od jutra do mraka trajala je bitka, a onaj moj negdanji djeak sedam je puta kretao na juri oklopnike, tri su konja pod njim ubijena, a on je jo uvijek neumorno juriao. "Junaki ovaj brani zemlju!" uzviknuo je s odobravanjem Kara-Mustafa i lino poveo u boj svoje odmorne konjanike. Zatutnja bojno polje, ukrstie se maevi i krive turske sablje, die se oblak praha. A uvee, kad se stia bojna vreva, gospodar tvrave leao je mrtav pored svoga barjaktara. Tuna pria ree dobri vorak. Eto ti ta sve putnik uje kad doe u prolost. Ba je ta prolost neko zaarano selo, njiva, ta li je. A ja mislim da je prolost onaj strmi brijeg s tvravom na vrhu ree hrast. Moj djeak je ba tamo ivio u prolosti. E, onda letimo tamo odlui vorak i zalepra visoko iznad negdanjeg bojnog polja. Sletio je na jednu od kula stare tvrave ba kad se na njenu terasu penjao neki stari istoriar, iica duge bijele brade. ta ti trai ovdje, uvaena brado? utivo upita vorak. Oivljavam prolost, moj dragi repiu odgovori mu istoriar.

 E, to ti je dobro pohvali ga vorak. Ba i mene interesuje prolost, u prvom redu groe koje je u njoj raslo. I njega e ti oivjeti, je li tako? Naravno da u oivjeti ree naunik vidjee, na primjer, kako je Horacije volio groe i o njemu krasno pjevao. Oho, sigurno je i taj Horacije bio neki vorak? upita bezazleno ptica neznalica. Istoriar se nasmijei. Nije ba vorak, ali je bio neto tako kao slavuj veliki pjesnik. Aha, aha, dobro je! obradova se vorak. Ba e mi pokazati gdje se tu u toj prolosti nalazi Horacijevo groe. eljan sam da ga izbliza vidim. vorak se spusti na istoriarevo rame i tako zajedniki krenue, to jest: krenu istoriar nosei svog neobinog prijatelja. I evo: u velikoj sali, na univerzitetu, stari istoriar dri predavanje i pred svojim sluaocima oivljava prolost. Oivljava slavne bitke, pobjede, velike heroje koji su branili svoj narod i uvene pjesnike koji su o njemu pjevali. Oivjee jednog dana i onog branioca stare tvrave o kome je priao moni hrast, govorie o pjesniku Horaciju. A ta radi vorak? vorak, bogme, kao svaki vorak: sjedi meu studentima ispod biste Julija Cezara, nemiran je, vrti se i brblja smetajui ostalima da sluaju predavanje. Kad jednog dana bude rije o Horaciju, sigurno, zbog brbljanja, nee ni to uti i, eto ti, ne vrijedi mu to je doao na univerzitet. Moda mi poneko ne vjeruje da je vorak otiao ba na studije? Ehej, istinu ja govorim! Ba sam jednom prolazio pored neke kole, i to za vrijeme nastave, kad tamo: neto avrlja u posljednjoj klupi. avrlja, avrlja neumorno. Vidider, mislim se ja, i ovdje dospjeli vorci. Ta ko e drugi avrljati za vrijeme asa nego ba vorci! Ovdje je prii kraj, ali... ek ek, zaboravismo vrapca! Gdje je vrabac? Eno ga, i danas ete ga sresti na kome bilo plotu. eka svog poznanika vorka, eka uporno, a kad mu koji drugi vrabac kae da je vorak ve odavno mrtav, on mu ne vjeruje i bez prestanka ponavlja; iv, iv! iv, iv!

AROV U ZEMLJI BAJKI

Negdje daleko, kae stara bajka, daleko, ak na kraju svijeta i jo jedno pola sata dalje, u Zemlji bajki, nalazi se arobno psee selo. Tamo ti, vele, svako pseto askom zaluta u umu od kostiju bjeei ispred varena zeca. Zine li, odmah ti uleti u usta peena eva, zalaje li, s grane sipaju kokoija krilca. Nou ti pod uzglavljem prijatno miriu prene kobasice s bijelim lukom, a im ujutro otvori okce, psei kuvar ve te pita: eli li gospodin za doruak guskin batak ili prasee uvo? Psi su davno zaboravili put do toga sela i oni ga danas vide samo u snu. Jedini mjesec, stari svjetski putnik, zna gdje se ono nalazi. Zato mnogo kuca uvee die glavu put zlatna mjeseeva kruga i moleivo zavija: Auuu, kai mi kai gdje je psee selo. O tome selu esto je sanjao i rundavi arov, jedno bistro psetite iz plemena ovarskih pasa u dalekoj zemlji Buji-Baji, negdje iza tri mora. On, istina, nije uvao ni ovce ni jaganjce, ali je zato vodio slijepca. Zbog toga je bio uobrazio sebi da je mnogo pametniji od ostalih ovarskih dukaca koji se povazdan izleavaju oko stada na planinskim panjacima. O drugim dobrim i loim stranama naeg arova neemo zasada govoriti, o tome e kasnije biti rijei, a sad najprije da vidimo kako se arov rastao od svog gazde: Jednog dana, na nekom velikom vaaru u zemlji Buji-Baji, iskupi se mnotvo slijepaca, gluvonijemih, ljudi kljastih ruku, opavih u nogu i drugih. Veina od njih bili su zdravi zdravcati ljudi, ali su se samo pravili bolesni i nemoni da ne bi morali da rade i da bi mogli olako da ive od pomoi drugih ljudi. Sjede oni tako i glasno trae milostinju, dok se odjednom sa svih strana oko vaarita zaue uzvici i neka trka. ta to ujem? ree jedan lani gluvonijemi. Kao da dolaze gradski straari? Zaista, vidim njihove sjajne ljemove povika lani slijepac. Evo ih, idu ovamo! Kako bi bilo da skoimo na noge junake, pa da damo tabanima vatru? upita lani opavko. Kad vide da smo zdravi, bacie nas u buvaru. Uh, kad li nekoga od njih zgrabim za vrat! zagrozi se pesnicom onaj koji se pravio da mu je ruka ukoena.

Straari su sa svih strana opkoljavali lane bogalje. Prvog ulovie tobonjeg slijepca. ta ti radi ovdje? grmnu straar s brkovima od pola arina. Moliu, ovaj... onaj... taj... ja prodajem zjala! zbunjeno odgovori okati slijepac. Zjala se prodaju samo nedjeljom i praznikom, a danas je petak i radni dan. U buvaru s njim, tamo u onu eliju gdje su psee buve! viknu straar, pa se okrenu lanom gluvonijemom: A ta radi ti? Kradem bogu dane! odgovori glasno nijemi. Vidio sam svojim uima objasni mu slijepac. Ono to vie, to je krupan ovjek, ono to zvecka to je sablja, a ono to lupa jesu cokule. Pazi molim te, pa ovaj vidi na ui! zaudi se straar, pa da bi to jo bolje provjerio, primae se starcu sa strane i pokaklja ga po uhu svojim dugim brkom. A ta je ovo, vidi li? Kanda e biti neki konjski rep, a moda i etka od jazaveve dlake nesigurno ree slijepac. E, brajkane moj, vidim ja da ti ba nita ne vidi uvrijeeno proguna straar. Vodite ga u staraki dom. Vidi se da ve nije ni za kakav posao kad ne razlikuje jedan svileni brk od tamo neke otre konjske repine. A ta emo s mojim arovom? zabrinu se starac. Daemo ga strvoderu da ga ucmeka, svakako i nije nizato drugo surovo smrsi straar. E, to ve ne mogu dopustiti usprotivi se slijepac. arov je dugo godina bio moj vjerni vodi i drug. Grehota bi bilo ubiti ga. Pa ta da radimo s njim? Bar ga pustite kud ga oi vode i noge nose predloi im starac. On e se ve nekako i sam snai. Dobro, u redu pristade straar i viknu na arova: Gubi se kud te oi nose i noge vode!

Starac posljednji put zagrli i pomilova svog starog druga pa krenu sa straarima, a arov se uputi prema izlazu iz varoi. Onaj brkati straar jo jednom viknu za njim: Pazi se, vidim li samo tvoj trag u blizini varoi, namotau ga na jedno veliko klupko, pa u tako i tebe privui u svoje ake. ujem li tvoj lave kako se odbija o gradske zidine, pretvoriu se u jeku ili eho, pa u se vratititi do tebe i zgrabiu te za ui. Upamti, dakle, ako te ukebam, odrau ak i tvoju sjenku. Uplaen tim stranim prijetnjama, arov podbrusi to su ga noge nosile da je samo dalje od varoi i brkatog straara. Zaustavi se tek na devetom brdu i sjede da razmilja kud bi sad okrenuo. Dugo je razmiljao, toliko dugo da bi to bilo dovoljno vremena da se uhvate etiri zeca, da se preskoe tri plota, da se vide dva maka na visokom krovu i jo da se jedanput mahne repom. Tek to je mahnuo repom, pala mu je na um pametna misao: Idem da traim arobno psee selo. Tamo e me vjerovatno primiti. Hajde ti sad nai psee selo! Otkad njega samo trae psi jazavari: njukaju, hukaju, zavlae se ak i u rupe jazavaca da vide nisu li ga moda digli ti prepredeni lupei, pa ipak uzalud. Od silnog traenja toliko su istroili noge da su im kratke kao u mia. arov se ipak nije dao obeshrabriti. Iao je, iao danju i nou, kasao, trao, praio na suncu i po mjeseini, dok ne doe u neku sasvim nepoznatu zemlju. Na njenoj dravnoj granici stajao je golem stub s velikom tablom na kojoj je pisalo: ZEMLJA BAJKI Mole se svi posjetioci da prilikom ulaska u ovu zemlju otresu obinu zemaljsku prainu sa svojih stopala, kopita, papaka, apa, kandi itd., a isto tako da se dre sljedeih pravila: 1) niem se ne udi, to je nepristojno, 2) pazi da ne pogazi patuljke, 3) uvaj se da tebe ne pogaze divovi, 4) od prevoznih sredstava upotrebljavaj: letei ilim, pticu Oja-Aja, obinu metlu i izme od sedam milja. Vozi desnom stranom, brzina neograniena, 5) stan i hrana za putnike obezbijeeni u "Krmi na kokoijim nogama". Plaa se prema vjetini putnika: ili niim ili glavom. Usluga brza i tana, 6) prilikom kupanja u jezerima uvaj se zmajeva i adaja. Zato plivaj s maem,

7) privikni se da nosi glavu u torbi, 8) ako nema hrabrosti, ne ulazi u ovu zemlju, ona je samo za odvane i nemirne, 9) prenoenje uda iz carstva bajki na obinu zemlju opasno je, zato mora imati smjelosti, 10) ne izdaj svoga druga, to se i ovdje strogo kanjava. Uprava Zemlje bajki: Junak Neboja Zmaj Troglavac Patuljak Pali Crveni Vrabac (zaboravio da se potpie) Ba-elik (privremeno zatvoren u bure) Proita arov sva pravila, malo se nakostrijei od straha, ali ipak prikupi svu svoju hrabrost i pree granicu. Evo ga u zemlji bajki. Prve noi, sve po mjeseini, arov stie na granicu zejeg sela. Na velikoj tabli pred samim selom bilo je naslikano jedno pseto kako lovi pred grdno velikakim zecom. Zeka je drao u ruci vitak prut i kao da je pitao: No, buvolove jedan, hoe li biti mekan kao zeji rep, inae u odmah da te bijem! Oho, odavde mora to prije bjeati, jer bi se mogao zlo provesti! proguna arov, pa se dade u tako ludi trk da je za itavih trista metara prestigao svoju roenu sjenku. Kad se obazreo, ugleda kako njegova sjenka juri uz brdo, pa pomisli da ga to pristie neki zec i dade se u jo bjenji bijeg, da od toga umalo nije pobjesnio. Sva njegova srea to je u blizini bila neka veoma gusta uma, pa kad arov u nju zamae, oko njega se sklopi takav crni mrak da je u njemu izgubio ne samo svoju sjenku nego i sebe samoga. arove, gdje si, ne vidim te? upita on sam sebe, pa isto tako sam sebi odgovori: ta me pita! Ne znam ni ja gdje sam. Idui polako sve za svojim nosom, arov se jedva ispetlja iz te ume i poe dalje, ali ubrzo nabasa na jo veu nevolju pred samo maje selo.

E, tu si imao ta da vidi! Na jednom stubu, kod ulaza u selo, visilo je jedno pseto vezano za rep. Na njemu su make otrile svoje kande, a kad bi siroto pseto stalo da se isuvie dernja i zavija, jedan stari glavati maak pouno ga je korio: utkac, burazeru! Zar se ne sjea kako si ti jurio nae maie? arov se sjeti kako je nekad i on progonio make sve dok ne bi strugnule uz kakvo drvo, pa ga od straha potrese troljetna groznica i srce mu sleti u pete. Brrr, valja kou spaavati! I opet je bjeao i bjeao. Da bi se ta njegova trka opisala kako valja, trebalo bi imati knjigu dugu pola dana, punu trnjaka, urvina, plotova i iaka, ali u takvoj bi se knjizi izgubio i sam italac. Neemo je zato ni pisati, nego emo uzeti izme od sedam milja i preskoiemo sve njegove doivljaje, pa emo se odjednom nai... Gdje, gdje?! ... pred arobnim i slavnim pseim selom! Evo arova, stigao je pred psee selo. Od uda je toliko zinuo, pa isto ne vjeruje svojim oima, nego im kae: Laete, oi, nije ovo istina! Imalo se ta i vidjeti! Psee selo sa svih strana bilo je opasano visokim bedemom od unki, ali se do njih nije moglo doi, jer je oko bedema bio dubok jendek pun divljih maaka'. Videi arova, one poee uasno da se dernjaju: Mrnjau-frnjau, doi ovamo da te poderemo u paperje! Nad velikom kapijom kroz koju se ulazilo u selo stajao je ovaj natpis: "Ti, koji ulazi ovdje, ostavi napolju sve svoje buve i ike". arov nije imao ta da ostavlja, jer je uz put, u velikoj trci, izgubio i buve i ike. Zato hrabro krenu kroz kapiju i odjednom se nae najednom istom zaravanjku na kome je za dugim stolom zasjedao veliki psei sud. Za njim se zatvori velika kapija, a jedan straan glas od sredine stola povika: Gospodo sudije, pred na visoki sud stupa pokorno podavijena repa ovarski pas arov, po zanimanju sljepovoa. Ovamo njegove grijehe i dobra djela! Mir, gospodo, a vi tamo u oku ostavite taj paunov batak.

arov se prosto ukoi od straha kad pred sudski sto istupi tuilac, jedan garav zubat pas, i zarea: Prvo: ova psea protuva krala je iz slijepeve torbe komade mesa. Kriv je! ree sudija i na desni tas velikih terazija Pravde, koje su stajale pred njim, metnu jedan teg. Jeste, ali je on zato znao danima gladan i edan voditi svoga slijepca ree arovljev branilac, jedna potpuno bijela kuca, i metnu na lijevi tas terazija jedan teg. Terazije stadoe pravo. Jednom je ostavio svog slijepca i itav sat je jurio za zecom zarea tuilac. A je li to bio neki veliki zec? radoznalo upita sudija i usjaji oima. Pa, bogami, jedna onako podebela kupusarska zeina prosto odgovori arov. Velike ui, malen bijeli repi... A dlaka onako meka, pa siva, pa i nije siva, nego vie onako umurasta, po zejoj modi? priupita sudija vrpoljei se. Jest, jest, tako je! potvrdi arov. E, to ve nije grijeh, ve dobro djelo ree sudija i baci jedan teg na lijevi tas, u koji su stavljana dobra djela naeg arova. Prole zime on se u jednoj kui uspavao, pa su mu obno make izvadile kobasicu iz slijepeve torbe povika tuilac. E, to je ve tea greka, osobito ako je kobasica bila svinjska i jo uz to prena ree sudija i metnu jo jedan teg na desni tas, meu grijehe sirotog arova. Grijesi opet pretegoe. Ali on je zato za vrijeme slijepeve bolesti mnogo dana prosjedio pored njegove postelje i nikako nije htio da ga ostavi ree bijela kuca. E, to je ve silno djelo, znak vjernosti i drugarstva. Bravo, arove! povika psei sudija i metnu na lijevi tas jednu golemu kost. Dobra djela naeg sljepovoe opet pretegoe. Onaj zlobni garov tuilac stade sad nabrajati itav niz sitnih arovljevih prestupa. Nije ak zaboravio ni neku staru papuu koju je arov jo kao tene odvukao iz kue i izgubio u visokoj travi. Od toga tas sa grijesima poe jako da pretee i spusti se gotovo do samog stola. Garov zlurado zarea:

 U jendek s njim, me divlje make! Frnjau-mrnjau! zau se nato iz jendeka. ekamo ga s oduevljenjem i s dvadeset nokata! Strana opasnost ve se poe nadvijati nad naeg arova kad se bijela kuca, njegov branilac, odjednom neeg sjeti: Gospodo psi, ovaj arov, iako se bojao vukova, jednom je itavu no prosjedio pored svog slijepca u velikoj umi u koju su bili zalutali. U blizini je glasno zavijala jedna gladna vuina. arov je drhtao i pribijao se uz svoga gazdu, ali nije htio da ga ostavi. "Bjei, arove, bar se ti spasi", govorio mu je starac, ali arov ipak nije otiao i bio je rijeen da pogine branei slijepca. Tako su ostali sve do jutra, dok nisu naile neke umurdije i spasle ih. Ura, ivio arov, hrabri i vjerni drug! gromko povika sudija i sam skoi na onaj lijevi tas, meu dobra arovljeva djela. Tas kucnu o sudski sto, a to je bio znak da je arov proglaen za dobro pseto i primljen u arobno psee selo. ivio arov! doeka i ostala psea bratija, opkolie arova sa svih strana i povedoe ga sveano u selo kroz palir od peenih zeeva. A ta je dalje bilo sa arovom? upitae neko. Kau da se arov i danas esto kradom izvue iz arobnog pseeg sela i poe da malo provrlja onim istim stazama i poljima kud je nekad prolazio. Izvue se i jo poneki njegov prijatelj. Ako ih negdje uz put vidite, upitajte samo za arobno psee selo. Vidjeete: nita vam nee htjeti kazati, jer se boje da i vi tamo ne stignete i ne zdipite koju kobasicu ili peenog zeku. Ipak se ne alostite. Uvijek se u svijetu nae poneko ko je zavirio u zemlju bajki, pa e vam otud poneto ispriati. I nikad se Zemlja bajki nee izgubiti, nego se svakim danom primie blie nama. Sad je prii kraj. Samo jo neto o surovom straaru koji je potjerao arova iz varoi. Svaku no oko straareve kue, po krovu, na drveu, pod prozorom i u staroj kanti, dernjaju se, mijauu, jauu, frku i dree sve gradske make i maori. Srditi straar nikad ne moe da zaspi, ve skae iz kreveta i sa sabljom u ruci juri po mjeseini oko kue i sve se vajka: Uf, uf, zato sam potjerao onoga arova? Sad bi me on branio od ovih prokletih maca.

STRANI ZMAJ

Bio vam je to neki zmaj, jedan od onih za koje je narodna mata utvrdila da stanuje na planini Grmeu, i to negdje vrlo visoko, po prilici oko planina Torovina, Dobre Vode, kod Crnog vrha ili moda u Ravnom dolu, tamo gdje je preklani neki nepoznati stvor uplaio drvosjeu Jovu Jea i odnio mu lulu. Moda je ba taj zmaj i uplaio Jovu Jea, a nije nikakav drugi stvor ili neki stvor kako se rugaju ostale drvosjee. Da se tamo po planini zaista skita i badavadie neki zmaj ili tako neka druga strahota, svjedoe vam i ovi znaci: 1) Po planini se nalazi mnogo iupanog drvea, a to moe biti samo djelo onog objeenjaka zmaja, iako umar tvrdi da je to uinio vjetar. 2) Ljeti se na vie mjesta uma zapali tako da ak i vojska mora dolaziti da gasi poar. umar, istina, pria kako taj poar dolazi od smole koja kaplje na usijani kamen ili od neopreznih ljudi koji loe vatru, ali ja mu to, bratac, ne vjerujem. To se zmaj zaduva idui po vruini, pa mu iz nozdrva sve plamen sue i goru pali. Zato bi inae vojska ila da gasi, vojska ima topove, bubnjeve i ute mesingane trube od kojih sve grmi? 3) Kad je meava i burno vrijeme, duboko u Grme-planini neto huji i tutnji kao daleka grmljavina. Nije to glas bure, kao to veli umar, nego to zmaj bjei pred meavom traei svoju peinu. 4) Kad sam jednom prolazio kroz Grme, neto je u gustiu strano unulo. To je zmaj sigurno stresao svoja krila. 5) A zato, molim ja vas, umar uvijek ide s pukom kroz Grme kad tamo nema zmajeva? Aha, ukebali smo ga: boji se zmaja! ivio tako taj zmaj u Grmeu, ivio, pa mu i dosadilo. A kako i ne bi! Medvjed mu je ve bio ispriao sve svoje prie, a znao ih je svega pet i po ako se tu uraunaju i one etiri koje su mu iz glave izvjetrile dok je brao maline, pa jo jedna koje nije mogao da se sjeti. Vjeveriine prie sve su dubile na glavi, pa ih je bilo teko razumjeti, a vuk je, opet, znao samo poetak svake prie, a ostatak bi jednostavno pojeo. Zato je njegovo prianje izgledalo, po prilici, ovako: Bila je jednom jedna ovca, pa malice zalutala u umu... Pa ta je dalje bilo? pitao je radoznali zmaj. Nita. Evo je sad u mom trbuhu odgovarao je vuk. ia-mia, pojedena pria!

Nekad se zmaj uveseljavao plaei stare umurdije i drvosjee, ali sad je i toj zabavi bio doao kraj. Ove nove drvosjee s motornim pilama bile su toliko drske da se uopte nisu ni obzirale na zmajeva straenja. Priunja se, recimo, zmaj uvee do njihove kolibe, gromko hukne kroz prozor i ugasi lampu, a neki ti drvosjea, koji je krpio akire, istom proguna: Ama to duva, strvino jedna, kao da se tebe neko boji! Ja se samo bojim da ne izgubim iglu, jer ko e je nai u ovolikoj planini i u ovako gustome mraku. Ponekad, pred zalazak sunca, zmaj kroz drvee baci vatreni snop zraka i zablijeti oi kakvom drvosjei, a ovaj samo zamirka i poprijeti mu: Deder se proi djetinjarija, ne vidim da radim. Uvidio najzad siromah zmaj da u planini za nj nema ivota, osobito otkad se u gori pojavie motorne pile, ijih se glasova osobito bojao. Rijei zato da krene kud bilo u svijet. Nadao se da e zadati strah svima i svakome kud god proe, kao to je to radio nekad, u davna vremena. Jedne burne i mrane noi on isproba kako mu iz usta vjetar i vatra sipa, pa krenu iz planine na dalek put. Alaj e biti trke kod ljudi kad se ja pojavim! itao je on penjui se uz jedan visok nasip, ali kad gore na zaravni ugleda eljeznike ine, on se veoma zaudi: ta li mu je sad ovo? Tako neto nikad nisam vidio. Dok se on tako udio i pipkao ine, iz daljine se uo sve jai tutanj. Pojavie se najzad i dva vatrena oka, a ubrzo zatim iz tame naletje i progrmi kraj zmaja nekakvo teko i dugako udovite, rigajui uvis ognjene iskre i smrdei dimom. Siroti zmaj od straha se stropota u dubok jendek i zatvori oi. Jao meni, da li sam jo u ivotu?! Kakvo li se sad ovo novo udovite pojavilo na zemlji? Pa ja sam prema njemu prava igraka. Alaj taj riga vatru i dim, roena majice! Uplaeni zmaj vie ne smjede da se popne na ine, nego se provue kroz jedan propust ispod pruge i krenu kroz neke umarke sve zazirui da odnekle ponovo ne naleti ono udovite. Jutro zatee zmaja u kukuruzima na ivici jednog aerodroma. Kad je ugledao one velike nepomine ptiurine rasute po prostranoj ravnici, on samo razrogai oi i uplaeno dunu na nozdrve tako da se nad njivom podie lak vihor kovitlajui osueno perje kukuruza.

 Oho ho, ovdje se legu nekakve ptice, sa krilima malo poveim nego to su moja. Eh, ba bih se s njima volio malo takmiiti u letenju. Gledaj kako su nespretne, sigurno loe lete. Zmaj uze iriti svoja krila i lupkati izazivaki kao da zove na megdan, ali uto jedna od onih ptica uasno zazvra i poletje preko ravnice pravo prema zmaju. Gotov sam, evo je pravo na me! promuca on sav zelen od straha. Naljutio sam je svojim izazivanjem. Zmaj zaboravi i svoja krila i letenje, pa zadi da bjei kroz kukuruz koliko su ga noge nosile. Bio je ve stigao do nekih konopalja kad ona ptica, avion, strelovito proletje iznad same njegove glave zagluno grmei. Ve sasvim oamuen od straha, zmaj glavake skoi u guste konoplje i tamo se priuta ceptei kao iba na vodi, kao mi pred makom, kao rav ak pred kolskom tablom. Kuku meni nesreniku, ako li me ona ptiurina ovdje pronae, ode mi glava! cvokotao je on plaljivo se obzirui. Kriti se u konopljama kakva sramota i za jednu manju zvjerku, kamoli za zmaja! Konoplje su plandite vrabaca, tamo se motaju stari maori i kriju se djeaci kad neto kod kue skrive, pa se boje batina. Grdne li bruke, dragi na zmaju! Bezobrazni vrapci brzo otkrie zmaja u konopljama, pa ih stade graja: iv, iv, zmaj, zmaj! Zmaj se ve uplai da e ga ovi nevaljalci otkriti i prokazati onoj stranoj ptici, kad se s kraja konopalja zau jedan upalj vampirski glas: Uhu, i, kradljivci jedni, eto mene da vas nauim pameti! Preplaeni vrapci prhnue na sve strane, a radoznali zmaj malo podie glavu da vidi ko je taj njegov nepoznati spasilac. Bilo je to jedno najobinije strailo za vrapce u poderanom kaputu, umurdijskim akirama i sa starom obanskom eirinom na velikoj glavi, nainjenoj od proupljene tikve za vodu. Dobar dan, kolega zmaju! pozdravi strailo i utivo podie obod svoga eira. Milo mi je to si mi doao u goste. Otkud sam ja tvoj kolega, ti, uplja vodena tikvo? uvrijedi se zmaj. Ja sam ognjeni zmaj sa planine, strah i trepet svih ljudi. Uhu-hu-hu, strah i trepet! podrugljivo se nasmija strailo. Pa ak i jedan ovakav upljoglavko, kao to sam ja, znade da se danas niko ne boji zmaja i da su ljudi sad u svemu jai od zmajeva. Danas je zmaj samo strailo ovako kao i ja: plai ponekog, a

nikom nita ne moe da uini. Eto, da su vrapci samo malo hrabriji, mogli bi slobodno da sjede na mom eiru, a ja im nita ne bih bio u stanju da naudim. Zmaj samo razrogai svoje zlatnozelene oi. ta kae: ljudi jai od mene?! Da, da, kolega. Ona velika ptica pred kojom si maloprije bjeao to je takoer samo jedna od bezbrojnih ljudskih igraaka. Au, ma ta kae! zaprepasti se zmaj. Ta nekad su itave gomile ljudi bjeale iz planine kad ja samo huknem u vjetrovitom klancu. Ipak, im je palo vee, zmaj se rijei da jo malo okua sreu. Dovue se zato do jedne kue na kraju polja, uuri se pod prozor i stade da oslukuje. U sobi su pored lampe sjedjela dva djeaka i pravili zmaja od hartije. Jue sam bio mnogo ljut, pa sam u paramparad poderao jednog velikog zmaja ree prvi djeak nemoj zato veeras da me naljuti, jer u poderati i ovoga ovdje. Zmaj pomisli da to djeak namjerava da njega podere, pa bre-bolje rairi krila i urno sunu kroz no. Za njim se naglo die vjetar i nad poljima bljesnu zlatnozelena munja, znak skore kie. Ma je l' mogue da bi me onaj malian poderao? pitao se on letei kroz mranu no. E, ako je tako, onda vie ne vrijedi ivjeti od straenja ljudi. Valja traiti kakvo drugo zanimanje. Sad sam i ja lino uplaen. Zmaj se bez uma spusti u dvorite nekog crkvenjaka i oprezno virnu kroz otvoren prozor bojei se da unutra nema djece. Na svu njegovu sreu, u sobi je sjedio samo crkvenjak Akakije i itao suvoparno "itije proroka Lagarijona". Ehej, prijako kucnu mu zmaj u prozor ima li moda, kakvog posla za jednog nepoznatog zmaja? Zdrav sam, jak, dobro jedem i pijem, a star sam svega hiljadu godina. Crkvenjak uplaeno izbulji oi u mrak. ta? Kako rekoste? Zmaj! Nema, bratac, kod mene za takve posla. Ja sam star i miran ovjek, nije meni do objenjakluka, a ti bi se, moda, svaki dan penjao na toranj i lovio golubove. Znam ja takve. Pa ta da radim onda? Idi kod baba-Klepetue, seoske vraare. Ona ti, kako priaju, ima posla s duhovima, avolima, imiima, salamanderima, abama, sovuljagama i raznim drugim udima.

Trebae joj, vjerovatno, i jedan zmaj. Okreni desno od moje kue pa pored onoga raskra gdje sam ja lani pao s kruke, tamo je blizu babina koliba. uvaj se samo uz put, ima komaraca. Zmaj krenu u oznaenom pravcu, brzo pronae babinu kolibu i uknu na vrata. Ehej, babice Klepetuo, prima li u slubu jednog zmaja? Baba odkrinu vrata i pokaza u uskom otvoru kukast nos i jedno veoma nepovjerljivo oko. Da ti, sinak, nisi samo neka zmajevska skitnica koja nee da radi? Ne, ne, nikako! povika zmaj. O mojoj vrijednoi moe vam tri dana gunati moj prijatelj medvjed iz Grmea. Onda obrii noge i ulazi u kuu... ek, ek, bie za te unutra pretijesno, bolje je da spava u upi za kola. Pazi samo da ne uznemiri moju kvoku, mnogo je ljuta. Ujutro vraara dade zmaju brezovu metlu i naredi mu da isti dvorite. Nespretni zmaj pokua ovako-onako, ne ide. Onda se on dosjeti da duvanjem oisti sve smee iz dvorita, pa uze da duva svud oko sebe koliko je samo jae mogao. Die se silan vjetar, poletje uvis praina, perje, kvoka, pilii, ograda oko kue, a za njima veliki stog slame, krov s vraarine kolibe i sve njezine sove i imii. Baba, koja je neto radila u bati, die motiku i pojuri u dvorite. Stani, vjetrenjae jedan, sad u ti ja pokazati kako se pravi teta. Uplaen od svega i svaega u toku posljednjih dana, zmaj se ne usudi da saeka srditu babu, ve se dade u bijeg koliko su ga samo krila nosila. Za njim je vikala baba: ekaj ti, ekaj, pseto jedno, tuiu ja tebe sudu! Ovako neslavno najuren iz vraarine kue, zmaj pokua da se zaposli na nekoliko drugih mjesta, ali svuda je bio loe sree. Najprije se na jednoj pustari pogodi s mlinarem da duva u krila mlina-vjetrenjae, ali u poslu brzo zadrijema, pa duhnu u sam temelj zgrade, prevali je i oduva niz breuljak. Na drugome mjestu, opet, zaposli se u cirkusu kao guta vatre, ali, kako je bio nazebao, on usred cirkusa nekoliko puta kihnu, a na nozdrve mu suknu takav plamen da je opalio obrve i trepavice svima u publici, oprljio brkove cirkuskim lavovima i grive dresiranim konjima, zapalio rep jednom psu akrobati i pantalone deurnom vatrogascu. Poar, poar! povikao je vatrogasac i stao iz gumenog crijeva da polijeva publiku, lavove, konje, pse i svoje plave pantalone. Nato se itav pokvaeni cirkus naljuti, pa pojure zmaja kroz varoicu: trali su za njim ljudi, ene djeca, ispred njih cirkuski konji,

ispred konja psi akrobati, ispred pasa lavovi, a ispred sviju vatrogasac sa crijevom i jedan ak treeg razreda gimnazije kome je zmaj zapalio svesku za raun. Meutim, im se zmaj iskobeljao iz tijesnih uliica i dohvati se polja, on rairi krila i umae potjeri. Neu dalje da vam priam kako se zmaj takmiio u jednoj modernoj kovanici sa parnim ekiem i na pristanitu sa velikom dizalicom, pa bio pobijeen. Kazau vam samo to da od toga vremena kovai i radnici na pristanitu podrugljivo kau za nekoga ko nije za teak posao: Nejak poput zmaja. Koliko mi je poznato, posljednji posao koji je na zmaj obavljao bio je taj da je uvao lubenice i duvan kod jednog ie batovana. Tu je zmaj, kau, lubenice popuio, a duvan pojeo, pa ga je ia vijao vojnikim opasaem sve do podnoja Grmea, tamo do one velike vrtae u kojoj ima vrlo dubok ponor. U taj ponor zmaj mu se, kau, sakrio. U burnim noima i danas neko hui i lomi drvee po Grmeu, esto izbijaju umski poari, a za plaljivim ljudima neko obno po planini juri i otiskuje kamenje. Da li je to, moda, onaj na zmaj skitnica? Ne bih rekao. Otkad je vidio ljudsku snagu, pamet i vjetinu, zmaj se sasvim primirio i otiao u veliku i prostranu zemlju pria, daleko, daleko, na kraj svijeta. I tako zmaj, nevaljalac jedan, jo se uvijek javlja u starim priama: vjetar mu duva iz nozdrva, iz usta plamen sue, sa krila vatra sipa, a djeca se kriju oko skuta dobre bake, koja ih tjei i hrabri: Nita se vi ne bojte. Doe li samo zmaj pod va krevet, ja u njega, ru jednu, ovim prutom tako ispraiti da mu vie nee pasti na um da plai moju dobru djecu.

NASAMARENI VODENI AVO

Na ravnom proljenom suncu sjede ia-Dinjar i mladi inenjer Kosta i prepiru se. Ko kae da nema avola?! vie ia i tako bulji oi da se u njima ogleda itava susjedna planina, nebo nad njom i na nebu dva oblaka.

 Nema, pa nema! mirno tvrdi inenjer i u njegovim nasmijanim oima vidi se itav ia s dva sijeda brka i s jednom ogromnom lulom, koja se dimi kao lokomotiva pionirske eljeznice. A ja ti ipak tvrdim da u ovome klancu ispod nas ima vodeni avo, jedna stara pakosna avolina! uvjerava ia inenjera. uje li samo onu huku i pljuskanje? Kroz klisuru ispod njih s tutnjem se rui zapjenjena planinska rijeka i tako hui da su sve ptice pjevaice iz okoline izgubile i glas i sluh. Jedino iin magarac, koji to znamo iz knjiga nije ni ptica, a jo manje pjeva, usuuje se da se takmii s rijekom. On svakog podneva gromko rie da nadjaa huk vode, pa svi crkvenjaci iz okoline poure da naviju satove na tornjevima na dvanaest. Sivac rie, sad je podne! kau oni ne elei da crkveni sat nijednog minuta zaostane za magarcem. Otkuda ti, ia-Dinjaru, zna da je ono dolje u klancu ba sam avo? pita mladi inenjer i smjeka se. ekaj malo, sad u da ti priam, pa e se i sam... zapoe ia, pa pusti iz lule jedan grdan oblak dima koji se vinu uvis i tako je sad na nebu bio jedan oblak vie. Evo, to ti je ovako: Kad god se u proljee snijeg topi i rijeka naraste, avo se naljuti, pa nam razvali onaj dolje drveni most. Ko bi to drugi bio ako nije avo? Opet, kad ovjek nou prolazi onim loim putem pored vode, avo ga odjednom povue za nogu i on se oklizne niza strminu, pa bu u talase. avo, takoe, bez prestanka gloe i jede kamenitu obalu, za vrijeme poplave upa drvee, nosi vodenice, trista uda radi. Pa to je onda neka vrlo jaka avolina? upita inenjer. U-uh, jo pita! huknu ia. Jai je od svih konja i volova u okolini ako im pridoda ak i mog magarca i zaprijeti mu toljagom. Pa kad je taj avo tako jak, ne bi ga loe bilo upregnuti da radi neto korisno ree inenjer. Ta jesi li ti lud? povika ia. Ko je jo avole uprezao da rade? Daleko im lijepa kua! Uprezao sam ja priznade inenjer. ia izbei oi kao da je pred sobom zaista ugledao upregnuta i zauzdana avola. Ko si ti, ovjee? Inenjer koji lovi vodene avole.

ia od straha tako tucnu kao da je pukla stara kubura. ta, ti si lovac avola?! Pa kako ih lovi, pobogu brate? Moda pukom, mreom, na udici ili u nekakvu grdnu miolovku? Pa, udesiu neto kao miolovku priznade inenjer. Hoe li i mene povesti da vidim kako ti to radi? uze da moljaka ia tako umiljato kao to malian moli pticolovca da ga primi u drutvo. Dobro, hajde sa mnom pristade inenjer. Ti svakako poznaje ovaj kraj, bie mi od koristi. Dugo vremena inenjer je zajedno s iom hodao gore-dolje uz klanac. Zagledao u rijeku, kuckao stijene, mjerio, neto zapisivao i crtao. ia ga najzad nestrpljivo upita: Kad e da pone s lovom? ekaj, dok vidim kakvu ud ima avo. Uhu, uhu, ispituje avolsku ud! strese se ia. Tako je, ree inenjer avo je vrlo udljivo stvorenje. Nekad je sav bijesan i zapjenjen, provaljuje i rui sve ispred sebe, nekad je dremljiv i dobroudan, pa opet zaas podivlja. Treba mu zato upoznati ud, pa ga je onda lake uloviti i upregnuti da radi. I moj magarac je pravi avo poali se ia. Nekad radi za trojicu, a katkad se uzjoguni, pa ni makac, kao drveni svetac na raskru. Moram jo tano utvrditi koliko je jak ovaj vodeni avo zabrinuto ree inenjer. To sam ve otprilike izraunao. Pa koliko je jak? radoznalo e ia. Pa, kako da ti kaem, jak je jedno deset hiljada konja. U-uh, grdne sile! huknu ia. A koliko bi to bilo izraunato u magarcima? Koju hiljadu vie, samo su magarci zastarjela mjera. Pomou njih se jo jedino mjeri tvrdoglavost, sluh, glas i poneka pamet.

Uskoro u klanac doe veliki broj radnika. Stadoe praviti puteve, betonirati obale i podizati ogromnu branu preko itave rijeke. Zatim poee graditi jednu ogromnu kuu i u nju dovlaiti mnogobrojne maine. A ta sad ovo gradite? zaueno upita ia inenjera. Pravimo miolovku za vodenog avola! veselo ree mladi graditelj. Moe je zvati avolovka. A ta ete mu unutra staviti kao mamac? radoznalo upita ia. Ja sam za mieve uvijek metao kouricu od slanine. To ih odmah privue. Vodeni avo ne mari za slaninu objasni mu inenjer. On vie od svega na svijetu voli da se igra raznim vrtekama i tokovima. Kad naleti na jednu takvu spravu, on je danima i godinama neumorno okree i vrti. Mi onda takav toak spojimo s raznim drugim mainama, pa vodeni avo, i ne znajui za to pili drva, bui gvoe, kuje, rije, kuva, rashlauje, svijetli, vozi ljude... Aha-ha-ha! poe da se smije ia. Alaj emo podvaliti tome nevaljalom avolini: radie da se sve pui! A kako ti se, molim te, zove miolovka avolovka kad je tako mudro nainjena? Hidrocentrala! Hidrocentrala! Aha-ha-ha, bogme emo nasamariti vodenog avola! Dirinie kao neki sivonja, a sve e misliti da je to igra. Onog dana kad je hidrocentrala sveano otvorena, ia Dinjar zaueno zagleda kako se munjevito vrte razni tokovi, pa se onda od velikog smijeha izvrnu na lea. Aha-ha-ha, vrti, vrti, glupa avolino! Oho-ho-ho, alaj ga nasamarismo! Ubrzo inenjer uvede u ia-Dinjarovu kuu elektrino svjetlo, pa kad planu prva sijalica, starac veselo povika: Svijetli, avole, svijetli, dosta si ti mene plaio po mraku! Ehe-he, poslae ia u kolu i svog unuka, pa kad postane inenjer, uloviemo sve vodene avole koliko ih god ima. Nee nam se nijedan sakriti!

UITELJ, RAZBOJNIK I PTICE

Evo velike ume pune strane zvjeradi, bunih vodopada, crvenih jagoda, a bogme i drvea! Ona je toliko prostrana i neprohodna da u nju lovac ue bez brade, a na drugi kraj izae s bradom i brkovima. Maka ue sama, a pojavi se napolju s etvoro maia, pijetao zae zdrav i itav, a na drugi kraj vjetar iznese samo jedno perce. Kad s istoka u umu ue nasmijano sunano jutro, na drugom kraju, na zapadu, izie zamiljeno vee ukraeno naherenim mjesecom. Na kraju, kad u tu zamrenu praumu zaluta kakav magarac, iz nje se pred no pojave tri sita vuka. udna neka uma! Iza ume, u plodnom kraju, nalazi se jedna jo udnija kola. Ona je, na prvi pogled, sasvim obina. Ulaze tu maliani: neki plav, neki crn ili siv, jedan vedar, drugi tmuran, poneki u maminim papuama ili ak i bos, a njegov drug u novim sjajnim cipelama. Ima ih s noiem u depu, s vrapcem u torbi, ili s perom za kapom. A ta se na kraju od njih stvori? E, u tome i lei pravo udo! Poslije niza godina jedan od tih maliana postane prodava duvana i ne mie se iz svoje radnjice, a njegov drug iz klupe prouje se kao uven istraiva i svjetski putnik kome je pretijesna itava Zemaljska kugla, pa ve razmilja kako da se uspentra do Mjeseca. Djeak koji je u razredu sjedio iza njih i bockao ih olovkom u lea postane ministar, a onaj koji je od njih prepisivao zadatke iahuri se u uvenog razbojnika od koga drhti itav kraj. Tako se, dakle, negdanji drugovi maliani raziu svuda po svijetu kao rakova djeca (a rakova djeca pravi su majstori za razilaenje!) pa hajd, sad probaj da ih ponovo iskupi! Uitelj ove kole oduvijek je meu acima bio poznat kao nepopravljiva dobriina. Istinu govorei, on je uvijek sa sobom nosio nekakav podugaak prut i mrtio obrve pravei se na taj nain straan i strog, ali to nikog nije moglo da prevari. Kad bi se u razredu digla larma, i on bi dizao svoj prut i prijetio: Ej, sad u nekog da bijem! Gledao je po razredu i skupljao obrve, ali nikad nije mogao da odabere toga "Nekog" koga e da bije. Svako mu je dijete na svoj nain bilo drago, pa ko bi tu upotrijebio prut! Ako bi neki ak neto isuvie skrivio, uitelj bi poslije zavretka nastave ostao sam u pustom razredu i poeo da bije prutom ono mjesto na kom je sjedio krivac: Nevaljale jedan, hoe li drugi put biti dobar, je li? Evo ti jedna iba, evo jo jedna! Jo, jo! Aha, tako, tako! Kad bi mu se uinilo da je previe iibao uenikovo mjesto, dobri uitelj odjednom bi se rastuio i poeo da brie suze.

 Vidi ti kako sam ja ovjek bez srca. Istukao sam ovako zlatnog djeaka. O, o, drugi put neu biti tako nemilosrdan. Kad je uitelj ve ostario, jedne veeri doe mu neki pticolovac i jo s vrata poe da vie: Ej, ti vrano stara, mudri gavrane, sovo uena, zar ti tako odgaja svoje ake?! No, no, tie malo ukroti ga stari uitelj. Vidi da je ve suton i moje rue u bati tek su zaspale. Probudie ih svojom vikom. Vrlo vano za rue! prodera se pticolovac. Ta nisu to neki golubovi, pa da moram prema njima biti paljiv. Zbog ega, brate, vie? upita ga uitelj. Zbog tvojih bivih aka. Zato djecu nisi odgajao kako treba? A ta su ti oni uinili? Kako ta! kretao je pticolovac poput kreje. Jedan tvoj bivi ak, sadanji razbojnik, ispao je jue glavom, bradom i nogama iz one velike ume i ote mi mreu za lovljenje ptica, tri kaveza i dva ulovljena kosa. Eto ti kako ti ui djecu! Hm, zbilja se ne sjeam da sam ih nekad tako neem uio zaudi se estiti starina. Zamisli, ima ih pa se bave razbojnitvom! A kad sam ja, molim te, predavao o razbojnitvu i nekom dao peticu iz tog predmeta? ta ja znam zlobno guknu pticolovac. Tek ja sam jue zasluio peticu iz tranja, preskakanja i znojenja, a za sve to kriv je tvoj ak. Kad je pticolovac zamakao u mrkli mrak, neujan kao sova, stari uitelj se zamisli. E, vidi li ti kako se kvare moji bivi aci. Nema druge, moram da potraim toga razbojnika i da ga nauim pameti. Uzeu ga za uvo pa s njim opet u kolu. Nee ga, majci, izai dok se od njega ne istee estit ovjek. Ve sjutradan uitelj uze u ake svoj stari prut, kojim je etrdeset godina prijetio acima, i krene u veliku umu da trai svog nevaljalog uenika. uvaj se, uo, tamo se nalazi onaj uveni razbojnik Petrekanja Peina opomenue ga seljaci. Petrekanja Peina? Hm, hm, ko bi to mogao da bude? zamisli se starac. Aha, sad se sjeam! To je onaj mali pirgavi Perica Piljak. ekaj ti samo, sad u ja njemu pokazati.

Taj mali napasnik esto je od svojih drugova otimao ljenike i orahe, a ja sam mu ipak pratao. Iao je stari uitelj kroz umu, iao i gunao, sve dok ne stie pred neku mrku peinu. Peina je zatvorena jakim hrastovim vratima. Pored njih vezan vuk, golema siva vuina. No, no, kuco, ima da bude dobar poprijeti mu uitelj prutom, pa prijateljski uknu u vrata. Domaine, otvaraj! Odbij od tvrave! zaori iz peine nekakva glasina hrapava kao hrastova kora, tvrdokorna kao vojnike cokule, strana kao pono pored starog groblja? Odbij, inae e se nai nos u nos s Petrekanjom Peinom, vrlo najstranijim razbojnikom! Oho-ho, ba se ja bojim pirgavog nosia Perice Piljka! nasmija se uitelj. Jo u ja tebi dati dvojku iz gramatike, jer se ne kae "vrlo najstraniji" nego "vrlo straan". Jesi li razumio? Deder sad ponovi! Iza vrata se zau zbunjeno gunanje: Ma ko je to tamo? Glas mi je neto poznat. Ovdje je tvoj uitelj, Perice. Otvaraj brzo, nevaljale jedan, jer sad u nekog da bijem. Vrata na peini brzo se otvorie. Na njima se pojavi garav razbojnik, sav zarastao u kosu i bradu. On uplaeno pogleda uiteljev prut i promuca: Oprostite, gospodine uitelju, nisam znao da ste to vi. Dobro, dobro. Nego, reci ti nama, Perice, zato ti ljudima otima mree, kaveze i puta ulovljene ptice? Razbojnik uplaeno zamirka. Molim... Molim, gospodine uitelju, vi ste nas u koli uili da ptice ne treba loviti i slobodu im oduzimati. Evo, ja jo uvijek pamtim i onu pjesmicu iz kole: Na prozoru kavez stoji, u kavezu ptica mala, a tuna je, vrlo tuna, tek to nije zaplakala... O, pa ti si dobro dijete radosno ree uitelj i pomilova ga po razbaruenoj kosurini. Kako si onda mogao dospjeti u razbojnike?

 Eh, kako? uzdahnu razbojnik. Najprije sam namrtvo isprebijao jednog crkvenjaka koji je na tornju lovio golubove, zatim sam namlatio njegovog popa, koji je volio orbu od golubova, onda sam izlupao popadiju, koja je erupala golubove, a na kraju sam izvotio jednog akona za koga su priali da eka s neba peene eve. Poslije toga panduri htjedoe da me zatvore, a ja pobjegoh u ovu umu i otada sam slobodan kao ptica. Hm, hm, Perice, jesam li ja vama govorio da dobra djeca ne treba da se tuku, a kamoli da nekog isprebijaju, namlate, izlupaju, izvote i tako dalje? Sjea li se, ja sam itav sat priao o tome onog dana kada su se potukli aci iz dva zaseoka? E, gospodine uitelju, onoga dana ja nisam ni bio u koli, pomagao sam ocu pri oranju, pa zato nisam ni uo vau poruku. Inae, da sam ja taj dan doao, nikad njihov zaselak ne bi nadjaao na. Mi smo se uvijek bolje tukli nego oni. E, Perice, Perice, ti nisi ba najbolji djeak prijekorno ree stari uitelj. Moram zato s tobom ponovo u kolu, pa da se malo popravi. Hajde, spremi svoje stvari pa na put! Razbojnik Petrekanja uze svoj veliki koni torbak, strpa u nj teku kuburu, kesu baruta, olova, no, sjekiru, mali topuz i jo dosta kojekakvih stvarica. Mislio je da e mu sve to trebati u koli kao to mu je trebalo u njegovom razbojnikom poslu. Kad ga dovede u kolu, meu djecu, uitelj se obrati malianima: Evo, doveo sam vam novog druga Pericu Piljka. On je, istina, malo stariji od vas, ali ja se nadam da ete se ipak s njim dobro slagati. Hoemo, hoemo! uglas povikae djeca radoznalo se kupei oko kosmatog razbojnika. Petrekanju Peinu, neobinog aka, trebalo je najprije udesiti da pristojno izgleda. Zovnue zato berberina da ga oia i obrije. Doe brica tricko Strugalovi, poviri u razbojnikovu kosu i bradurinu i strano razrogai oi. U-uh, pobogu brao, pa ovo je prava ivica, trnjika, korov, konjska griva, svinjska ekinja, ta li je! ta kae! prodera se razbojnik Petrekanja i pograbi bricu za vrat. Sad u ti ja pokazati ija kosa lii na ivicu i na grivu! Pa, eto, upitaj druge ljude! uplaeno zavrea brica. Nek oni prosude je l` tako.

 Zovite moju majku, ona e kazati pravu istinu o mojoj kosi ree razbojnik i pusti bricin tanki vrat. Ona je o njoj uvijek lijepo govorila. Dovedoe iz sela pogurenu staricu s krivim tapom, razbojnikovu majku. Mama, kakva je moja kosa? upita Petrekanja. Starica se primae i suznih oiju poe da miluje razbojnikovu kosurinu. Mili moj, mali, ovo je prava svila, ovo je zlatna kosica, jagnje sviloruno, jare kovrdavo, paperjasti golub! Aha, ta sad kae, ti, berbersko strugalo, koljau, sjecikoso, je li?! podrugljivo povika razbojnik. Nita. Ipak moram da uzmem one velike makaze za ianje ivice. Sad u ti ja dati makaze! skoi Petrekanja i zgrabi topuz da ga bije, ali uto njegova majka ljutito die svoj krivi tap. Jesam li te to ja kod kue uila da bije nejaeg od sebe, a? Sram te bilo, gdje si to nauio? Moda u koli? Kakvoj koli! viknu stari uitelj. Ja sam ga uvijek uio da brani slabe i nejake. Je li tako, Perice? Tako je! postieno priznade razbojnik i stavi topuz u torbak. Berberin oia Petrekanju velikim makazama za strienje ovaca i potkresa mu zamrenu bradurinu. Od kose i brade nainie dvije etke za kreenje, jednu za skidanje pauine i tri za ribanje poda. Pa dobro okreie kolu, oribae podove i poskidae pauinu iz svakog oka. Od nekoliko dlaka iz svoje brade Petrekanja naini etkicu za slikanje po kolskim zidovima i naslika u bojama sve ptice iz njihovog kraja. Kad je posao bio gotov, on se radosno ogleda po zidovima prepunim ptica i ree: Prekrasno! Osjeam se kao u kakvom ptijem raju. Ovdje e se ve dati uiti. Neobino je bilo u koli starog uitelja. U razredu sjedi grupa nemirnih maliana, meu njima, u velikoj klupi sklepanoj od jakih brvana, brkat i pleat razbojnik sa svojim ogromnim torbakom u kome ima bogzna ta. Razbojnik se teko privikava na ivot u koli i svaki as pokae poneto iz svog preanjeg zanata. Jednom je, na primjer, uitelj nacrtao na kolskoj tablici zeca i pitao ake:

 ik, nek pogodi neko ta je ovo! Razbojnik bre-bolje tre iz torbaka svoju kuburu, opali u tablu i viknu: Ura, pogodio sam! Kad su u koli uili sabiranje, razbojnik Petrekanja umjesto zrnaca i tapia sluio se olovnim kuglicama, olovku je zarezivao sjekirom, a umjesto pucaljke od zove sluio se kuburom. Najzad je poeo svoje male drugove da vija po dvoritu topuzom, pa se uitelj naljuti i zovnu njegovu majku. Stara, tvoje dijete se ravo vlada. ta da radim s njim? Puca iz kubure, bije se topuzom, torbak mu je pun baruta. Jednog dana itava kola odletjee mi u vazduh. Gle ti nevaljalca! Ovamo s njim! povika starica. Razbojnik se od straha zavue pod svoju klupu, ali ga rasrena majka zgrabi za uvo i napolje ga izvue. Ovamo daj te tvoje opasne igrake, nevaljale jedan! Pa ja se ne znam niim drugim igrati nego ovim! zaplaka Petrekanja. Zato velikom djetetu oduzimate igrake? Raali se starom uitelju i uze da moli majku: Ostavi mu njegove igrake. Ja u se ve potruditi da mu pokaem neke mnogo korisnije igre. Ostavi, ostavi! zagrajae sva djeca kupei se oko razbojnika. Na je Perica ipak dobar drug. Na te djeje rijei sasvim se smeka surovo razbojnikovo srce. Vidio je da su mu njegovi mali drugovi oprostili sve dotadanje grubosti, pa mu iz oiju potekoe suze krupne kao divlje kestenje. Od toga dana, uz uiteljevu pomo, razbojnik zaista poe sasvim drukije upotrebljavati svoje igrake. Sjekirom i noem nainio je pored kole golubarnik, nekoliko kuica za vorke i strehu za vrapce. Topuzom je oko kolskog dvorita poudarao jake hrastove stubove i ogradio ga. A ta je uradio s kuburom? pitate. I za kuburu se nalo dosta posla. Kad bi se djeca zimi vraala iz kole, razbojnik Petrekanja pratio ih je kroz oblinje gajeve u kojima su se u to doba godine javljali vuci. im bi u selu uli pucanj, ljudi su obradovano uzvikivali: Opa, Petrekanja ucmekao jo jednog vuinu!

Ubrzo je svaki ak u koli dobio ubaru od vujeg krzna, i to s naunicama. Uitelj je dobio medvjeu bundu, dok je sam Petrekanja i dalje nosio samo jednu obinu vunenu kapu, koju mu je njegova majka oplela od svog starog ala. Ipak mi je najtoplije u ovoj kapi govorio je on. im je stavim na glavu, sjetim se da me mama jo uvijek mnogo voli, pa mi vie nije hladno oko srca. Sa svih strana oko kole se poee kupiti ptice, jer su vorci po itavoj okolini nabrbljali itave bajke o razbojnikovoj dobroti. Za pticama se, naravna, dounjao i onaj nevaljali pticolovac i poeo da razapinje svoje mree i lukave zamke. Kad ga je opazio, Petrekanja nadie viku i pojuri za njim. ekaj samo, nee mi se ni na nebu sakriti! Zar si opet doao da dira moje dobre ptiice! Jurio ga i jurio itav dan kroz osnijeenu umu, preko brda i dolina, ali kad predvee zapoe snjena vijavica, pticolovca nestade kao da je u zemlju propao. Sigurno se sakrio negdje na nebo proguna Petrekanja i poea se ispod svoje pletene kape. On se, vjerovatno, i dosad tamo skitao lovei eve. Sad nemam vremena da ga jurim, ali im doe kolski odmor, potrudiu se ve da se nekako uspentram na nebo i da ukebam tog nevaljalca. Pouavan od uitelja i od svoje mame, uvijek okruen djecom i pticama, bivi razbojnik bio se tako prodobrio da je ubrzo postao miljenac itave kole. Kad bi iziao pred tablu da odgovara lekciju, itav razred bio je spreman da mu apue. ak bi se i ptice okupile po kolskim prozorima, pa bi se vorci razbrbljali i doaptavali mu sve to su znali i uli od aka, vrapci su grajali i hrabrili ga, a golub je umilno gukao da jo vie smeka uiteljevo srce. Ako Petrekanja pored sve njihove pomoi ipak nije znao lekciju, stara vrana na orahu preko puta oaloeno bi graknula: Kvarr, grrozni kvarr: dobrri rrazbojnik Petrrekanja pogrreno rradi rraun! Na kraju kolske godine razbojnik je dobio odlinu ocjenu iz vladanja, osrednju iz uenja, a kao ljubitelj ptica dobio je na poklon knjigu "Ptiije carstvo", punu arenih slika. Razgledajui tu zanimljivu knjiicu, Petrekanja se odjednom sjeti odbjeglog pticolovca i povika: Eh, sad moram da potraim onog nevaljalca, jer kakva je hulja, taj e se uvui ak i u ptiije carstvo, pa e tek onda biti rusvaja. Najprije u morati da pretraim nebo, jer gore ljeti ima dosta eva, pa se taj sigurno unja negdje oko njih.

Razbojnik strpa u torbak svoju kuburu, topuz i ostalo oruje, pa opratajui se od uitelja i djece ree: Postarau se da se vratim do poetka nove kolske godine. Ako li se pak zadugo ne vratim, znai da jo uvijek lovim pticolovca. Dovienja, drugovi, i pozdravite vranu koja je jue otila svojoj sestri u goste. Proe veselo ljeto, nastupi svijetla jesen, poe i nova kolska godina, a razbojnik Petrekanja se nikako ne vraa. eka stari uitelj, izviruju aci na prozor, ali od razbojnika ni traga. Tek ponekad, iza gomile oblaja na zapadu, bljesne uta svjetlost i uje se potmuo tutanj, pa itav razred skoi na noge. Eno ga, Perica puca iz kubure. Predvee, dok uz nebo rastu planine od oblaka, djeci se ini da u njima vide svog nezaboravnog druga. Opet je kosmat i obradatio, neujno se unja prema mjesecu i u ogromnoj ruerdi dri svoj topuz. Nekad u noi zaumori vjetar kao da je iza sela proletio plaljivi pticolovac. Odmah zatim proiba zvijezda ostavljajui ognjen trag. Zar to nije zrno iz Petrekanjine kubure?! Ptice povazdan brbljaju o svom zatitniku, a kad im se uini da iz daljine uju njegov glas, one nadignu silnu graju i polete mu u susret, ali to nije bio on. To samo uz dubodoline huji vjeita skitnica i beskunik vjetar. ao starom uitelju njegovog dobrog aka, pa moli vranu da ga malkice potrai po svijetu. Poletje vrana iznad stare ume i brzo se izgubi s vidika. Letjela je tako nekoliko dana, vidjela mnogo oraja po bregovima i brojne pilie po dvoritima. Kad se konano vratila natrag, ona pred uitelja baci staru pletenu kapu, koju je razbojnik izgubio jurei za pticolovcem, i tuno graknu: Kvarr Petrrekanja! Kvarr Petrrekanja! Uitelj je uzdahnuo za svojim starim akom koji je otrao bogzna kud, moda i na kraj svijeta, samo da uhvati pticolovca. Kapu je poklonio vrani, a ona je odnese u svoje gnijezdo i snese u nju jaja. Kad se izlegoe mali vranii, bilo im je toplo u mekoj vunenoj kapi i tako je, dakle, razbojnik Petrekanja i poslije svog nestanka koristio pticama. Zaista: kvarr Petrrekanja! Kud li je on otiao, gdje li se skita?

MJESEEV GOST

Ovo je pria o djeaku koji je itave jedne ljetne noi bio Mjeseev gost. Nju mi je priao stari obanin Kosta Plaivuk na prostranoj visoravni planine Runolista. Tamo bez prestanka luta i apue hladan povjetarac, pa od njega svaki obanin brzo naui da pria neobine i tune prie. Mali Vui, djeak o kome pria govori, ivio je, na planini kod svog pooima, starog obanina Baje: Vie nikog na svijetu nije ni imao. Otac mu je poginuo u velikom boju na Kozari, a majka i sestra nastradale u snjenoj meavi prilikom etvrte neprijateljske ofanzive. Vui je pomagao starom Baji u uvanju ovaca. Povazdan je bio na prostranom panjaku, gledao s visoravni okolne planinske lance i svijetlo plavo nebo nad sobom. Sjetio bi se i svojih roditelja, pa mu se sve inilo da uje tutanj topova s Kozare i sipkavo umljenje meave koja zavija izbjeglice. Od tuge bi mu suze poele da kapaju na mirisnu planinsku travu. Prolazei panjakom u rano jutro, stari Baja je nalazio bokore nekog neobinog tunog cvijea pokapanog rosom i sjetno je gunao: Gle, opet je moj mali Vui plakao za roditeljima. Ovako lijepo cvijee moe da izraste samo iz djeijih suza. Jedne zvjezdane ljetne veeri djeak se sjeti da mu je sjutra deseti roendan. Deseta godina! Kome da ispria svoju radost to je narastao tako veliki djeak? Ko e da mu estita roendan, da mu donese kakav bilo poklon? Da li e se moda dobri stari obanin toga sjetiti?! Ali dobri starac vazdan je lutao nekud po gori, kasno se vratio i sad je umoran spavao na svojoj postelji od mahovine. Djeaku je bilo ao da ga budi i podsjea ga na svoj roendan. Sjedio je tako djeak na pragu pastirske kolibe i gledao bezbrojne treperave zvijezde, kad odjednom iza okolnog drvea poe da raste nekakav dinovski crveni poar. Gle, ta je to? uplai se malian, ali ve u sljedeem trenutku njegovo se lice razvue u srean smijeak iza drvea se pokaza sjajan i pun Mjesec. Dobar vee, djeae! javi se Mjesec tihim srebrenastim glasom. Ti jo ne spava? Ne spavam odgovori djeak. Sjutra je moj deseti roendan, pa...

 O, pa to to odmah ne kae! uskliknu Mjesec. ekaj, ekaj, u slavu tvog roendana moram da ukrasim i okitim itavu prirodu. Po itavoj umi mjesec provue kroz grane tanku srebrnu pauinu, poprska panjake s bezbroj blistavih zvjezdica, itav kamenjar zaiskri sjajnim okcima "majeg zlata". Zapali se i bljesnu malo gorsko jezero uokvireno mahovinom. No, kako ti se svia, mali moj? Po itavoj poljani Mjesec izbudi nevidljive svice i oni s upaljenim fenjeriima poletjee na sve strane. Oivje panjak od njihovog sijevanja. I ovo je za tvoj roendan, mali moj! ree Mjesec. Ti si noas moj dragi gost. U dubini ume Mjesec probudi sve vjeverice i ree im: Brzo dajte orahe i ljenike. Treba darovati jednog dobrog maliana. Hitre vjeverice pojurie gore-dolje, desno-lijevo, pravo-krivo, strmoglavo-strmonogo, u svim nemoguim i moguim pravcima. Razletjee se: beru, tresu, trgaju, kupe i pronalaze darove. Jedna je ak dospjela da se zavue i u torbu nekog starog obanina i da otud, zajedno s ljenicima, pokupi sva olovna zrna za ubijanje vukova. Oho-ho, ovo su tek pravi ljenici! povika ona. Ubrzo se preko obasjane poljane pojavi povorka vjeverica nosei orahe i ljenike. Zajedno s njima bio je i jedan mali divlji maak. Videi u umi mnotvo vjeverica, i on je sam od sebe pomislio da je vjeverica i krenuo je preko panjaka u tome nemirnom drutvu. Umjesto ljenika on je djeaku nosio na poklon jedno areno fazanovo pero. Evo ti prvih darodavaca, djeae! uskliknu Mjesec. ure se da ti estitaju roendan. Poslije vjeverica Mjesec potrai zeeve i predloi im da i oni obiu malog slavljenika i donesu mu poklone. Hop-la! Idemo, idemo! povikae zeevi uglas, ali kad se povede rije o poklonima, svi objesie ui, jer su bili pojeli sve to su imali. Sve do posljednjeg kupusovog lista. Kad ve nemamo kakva poklona, mi emo pred malianom odigrati kakvu igru predloi najstarija zeina. Moemo, na primjer, onu: "Boji li se mraka, Mjesee?" Ili ono: "Dri se dobro, uo!" doeka drugi zec.

Zeja povorka hrabro krenu kroz umu, ali kad stie na ivicu panjaka, svi stadoe kao ukopani. Niko se nije usuivao na otvoreno polje po ovako sjajnoj mjeseini. Najzad se stara zeina ipak ojunai. Idem ja naprijed, a vi ostali za mnom. Zeina zamiri i zakorai preko panjaka, a za njim itava ostala druina sve se drei jedan drugom za rep. U pola panjaka zeina najzad otvori jedno svoje uto okce i proguna: Hm, pa ba i nije tako strano! Mali Vui od srca se smijao gledajui razne zeje igre poevi od one "Kupus gricka zeka mali", pa sve do uvene zeje ratnike igre "Nek mi pseto vidi rep". Probuen zejom grajom, izvue se iz svoje kuice i ovarski pas ua i pospano proguna: Ovamo, slavni igrai, da vas u zagrljaj stegnem! Na te rijei zeevi prsnue kud koji. Ostade samo mali divlji maak ratoborno nakostrijeen, za boj spreman. Poslije vjeverica, on se bio pridruio zeevima, jer su mu se bile dopale njihove igre. U ast djeakova roendana ak su i zvijezde priredile utakmicu u klizanju, pa su se vratolomno tociljale i letjele niz isto i glatko nono nebo. Za njima je blistao i brzo se gasio sjajan trag. Bah, udna mi uda! kiselo ree ovar ua. Pustite vi niz nebo jednog zeca, pa u ja za as prestii sve zvijezde! I jedan oblaak htio je da neim obraduje djeaka, pa je sinuo s dvije-tri munje i pokuao da zagrmi. To mu ba nije najbolje polo za rukom, jer je jo bio mlad i neiskusan. Umjesto grmljavine ispalo je neko nejasno mumljanje slino reanju. Phi, to znam i ja! naruga se ua, ali se ipak uvukao u svoju kuicu da mu ne pokisne rep. Tako je Mjesec itave noi dovodio sad ovoga sad onoga da mu zabavljaju maloga gosta i da ga obraduju za njegov deseti roendan. Tako je i jedan rogati jelenak odzujao svoju nonu pjesmu, a imir je izvodio jednu udnu bezglasnu igru sve dok mu se nije zavrtjelo u glavi. Vjetar nonik priao je nekakvu udnu priu koja nije imala ni poetak ni kraj, ali zato je sve to valja bilo u sredini.

Mali Mjeseev gost najzad je sav srean oborio glavu i vrsto zaspao na pragu kolibe. Sputajui se za goru, Mjesec ga je jo jednom pomilovao svojim zlatnim prstima i utonuo iza drvea. Ali jo je neko mislio na naeg maliana. Bio je to njegov dobri stari pooim, obanin Baja. Ujutru starac probudi djeaka i veselo ree: Vuiu, estitam ti deseti roendan! Evo i poklona koji sam ti spremio. Pogledaj samo! Iz starevih ruku zaueno je buljilo u djeaka jedno mrko upavo mee. Gdje li ga je samo stari smogao, kako li ga je sino sakrio da ga djeak ne vidi?! Zaista, samo onaj ko mnogo voli mogao je da ulovi jedan takav poklon za roendan.

BRKO I MRKO

Pola su u rat dva susjeda, dva kolska druga, mrko i Brko. mrko je bio praznovjeran ovjek, pa je prije polaska otiao kod jednog seoskog vraara i zamolio ga: Vraaru-pogaau, naini mi amajliju (zapis) koja e me tititi od topova, puaka, sabalja, bijesnih maaka, buva, kopriva, zemljotresa i drugih nevolja. Zna, poao sam u rat pa hou da se osiguram. U redu, bratac, samo e mi dobro platiti ree vraar, pa ode u svoj sobiak i dade se na posao. Uzeo je brk od maka, komad zejeg sala, dlaku od medvjeda, krilce od imia, perce od buljine i komadi magareeg kopita, pa je sve to zaio u crnu krpu i eto ti amajlije koju praznovjerne delije nose o vratu. Kad je sve to uradio, vraar se lukavo nasmija i ree u sebi:

 Oho-ho, dobro u ja ivjeti dokle god bude ovakvih pametnjakovia kao to je ovaj mrko. Zaio sam mu u ovu krpu komad magareva kopita, nek bude i ostane prava magarina. Objesi mrko amajliju o vrat i poe da se pohvali svom drugu Brki. Pogledaj to sam dobio od vraara. Ovo je najbolja zatita u boju. A ta ti ima? Brko mu pokaza jednu staru pletenu kapu. Bila je to obina vunena kapa koju je Brkina majka plela sinu za hladne dane. Evo, to je moja amajlija. mrko zavrije kapu na prstu i nasmija se: Ha-ha-ha, ta e ti u ratu pomoi ova stara kapetina?! Da nee u nju loviti granate? To e ve vidjeti. Dok je majka plela kapu svom Brki, pjevuila je mnoge pjesme i aputala stare prie koje je nekad priala malom sinu. Sjetila se zatim da joj sin ide u boj da brani zemlju, pa je, pletui, aputala bezbroj lijepih elja i savjeta svom junaku. Koliko je toga majka razmiljala dok je plela, to valjda ne bi stalo ni u kakvu staru knjigu s konim koricama. Kakvu knjigu! Zar se u nju mogu uhvatiti sve misli jedne mame, pa makar ona pomalo i dremuckala od umora i mnogih godina? Krenue tako u boj; Brko s kapom i mrko s amajlijom. Idu oni, idu: jedan-dva, jedandva, lijeva-desna, lijeva-desna! Pogledaj samo ova lijepa brda i doline, apue Brki tajanstven glas iz mamine kape sve e ti ovo, sinko, braniti. Pazi onu livadu kako se rascvjetala! Zar e dopustiti da je gazi tuinska noga? A ovaj potok! Zar da ga mute konji osvajaa?! apue tako Brki mamin glas, drag i topao, i on sve bodrije koraa. Pored njega oborene glave klima mrko. Evo ta njemu, praznovjernom ovjeku, doaptava vraareva amajlija: Budalo jedna, kud si poao? Bolje ti je da se zavue iza pei kao maak, da se sakrije u tamnu peinu kao imi. im zapuca, namai tabane zejim salom, pa strugni s bojita. Ni magare se ne brine za otadbinu, pa je opet ivo i zdravo. Stigli nai junaci na granicu. Smjestie se u rovove. No, tiina. Oekuje se napad neprijatelja. Brko i mrko ute jedan kraj drugoga, ali su zato budne njihove misli i kapa i amajlija.

 Hajde, uje, da bjeimo odavde! huke amajlija glasom sove. Strugnuemo neujno kao imii, oprezno kao dva maka, brzo kao zeevi. Nemamo za ta ginuti. A ko e onda uvati nae kue, nau djecu, polja, ume, more? pita kapa zabrinutim apatom dobre majke. Nek svak samo svoju kou uva! guna iz amajlije samoiva medvjea dlaka. S neprijateljske strane iznenada zaprata mitraljez. Vatru tabanima! podviknu mrki vraareva amajlija i on zaista nadade da bjei tako brzo, tako br-r-r-rzo, kao da mu pod petama gori vulkan, kao da mu je pod tabanima zapaljen Rim i jo jedna ibica vie. Jurio je kao puano zrno, kao kometa niz nono nebo, kao... kao... prosto ga ne bi stigao ni onaj slavni grki Maratonac koji je trao s bojita, ali po sasvim drugom poslu. A ta je bilo s naim Brkom? Kad se uo mitraljez, na ti Brko nabi kapu do samih oiju, a uto se iz nje u brz apat. Sine, samo hrabro! itava te zemlja gleda, nemoj se osramotiti. Ej, kako li se te noi borio na Brko! Pucao je, bacao je bombe, juriao i zaista mu se inilo da u aru boja vidi itavu domovinu. Samo hrabro, drue! uo je glas radnika od uarenih pei topionica. Udri muki, roae! javljao se iz planine krupan drvosjea. Ne dajte nae kole! domahivali su mu aci kroz prozor iz razreda. Vidio je ak i uta leptira u jednoj livadi svog dalekog sela. Od pucnjave je podrhtavao krilima kao da moli u velikom strahu: uvaj nas, Brko! Sjea li se kako si se s nama igrao dok si bio mali? Pred zoru je Brko bio ranjen. Pao je u visoku travu i upravo kad je htio da jaukne, dodirnuo je rukom svoju kapu i uo utjean apat: Samo hrabro, sine. Sjeti se kako je Raji branio topove, kako je Zrinjski juriao iz Sigeta, sjeti se one pjesme o hajduku koju sam ti u djetinjstvu kazivala: "On od rane jauknuti nee, pokraj sebe uplaiti druga..."

Brko je u apatu prepoznao glas svoje majke, pa je stegao zube, prihvatio puku i dalje pucao. Tek ujutru ga pronaoe bolniari i ponesoe na previjalite. Dok su ga namjetali na nosilima, uini im se da ue apat neke stare ene: Paljivo, drugovi, samo paljivo. Ko je to rekao? zaudi se prvi bolniar. ini mi se ova stara kapa! doeka drugi. ta ona ima mene da ui u mom zanatu?! naljuti se prvi bolniar. Zar mi ona neto zna? I jo kako zna javi se ranjenik. Ona me je pouila kako se brani otadbina. Oho-ho, vidi ti! zaudi se prvi bolniar. E, onda je ta tvoja kapa zasluila da pred njom ovjek skine i eir, i cilindar, i ajkau, i akov, i ljem, i ubaru, i sve drugo to se nosi na glavi. Tako je, tako! potvrdi drugi bolniar. Tek mnogo kasnije ranjenik je ispriao bolniarima da udotvorna mo njegove kape potie otuda to je majka uplela u nju svoju ljubav i brigu za sinom, sve lijepe prie i stare pjesme koje su govorile o junacima i drugim velikim ljudima domovine... A sad vatru pod tabane ne bismo li stigli naeg mrku! Gdje li se taj dosad skrasio? Eno mrke: zavukao se negdje u naputenu medvjeu jazbinu. Dre od straha i moli svoju amajliju: Jao, spasi me, molim te! Moli mrko i moli, ali mu nita ne pomae. Iz mraka jazbine bulje u nj okrugle sovine oi, blistaju ourde maka, keze se magarci, gunaju medvjedi, lepeu mu oko glave imii, ljutito kljoca gvozdenzuba. Da mrko nije praznovjeran, on od svega toga ne bi nita ni uo ni vidio. A ovako ta drugo i da oekuje od nekoga ko nosi o vratu amajliju s toliko budalatina!

IZOKRENUTA PRIA

(Ova je pria pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokuajte vi da svaku rije vratite na njeno pravo mjesto.) Tek je brdo izilo iza sunca, a krevet skoi iz prostranog ie, navue noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuu na vratima. Gle, noas je zemlja dobro pokvasila kiu! zaueno proguna brk suui iu, pa brzim dvoritem pouri niz korake, istjera talu iz krave i ree: Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja u noge pod put, pa u poi u drva da donesem ume. ia stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko. Bako, skuvaj u jajetu etiri lonca dok se posao vrati s ie. Danas e ruak slatko pojesti starca. Put raspali niz iu diui svojom irokom prainom oblake opanaka. Od toga se uplaie neka kola, pa u trku izvrnue konje, a uzda ispusti koijaa i bubnu ledinom o lea. Dogaaj se uplai od ovoga neobinog ie i oprui polje preko nogu jurei bre nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se die na kosi: iz oblinjeg vuka virila je krvolona uma! Au, sad je bostan obrao iu! Obuzet ludim starcem, na ti strah preskoi preko akira i podera trn, pa bre od polja potra preko zasijane zvijezde. Pred kunom babom doeka ga vjerni prag. Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u umi! viknu glasina hrapavim iom. Kua se prepade, uskoi u babu i zabravi klju vratima, a siroto drvo pope se na iu i gore se uhvati granom za ruke oekujui dvorite da dojuri u vuka.

BILJEKA O PISCU

Branko opi (1915-1984) roen je u selu Haanima kod Bosanske Krupe. Prie i pjesme je poeo objavljivati jo kao student Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pred Drugi svjetski rat su mu izale etiri zbirke pripovjedaka ("Pod Grmeom" 1938, "Borci i bjegunci" 1939, "Planinci" 1940. i "U carstvu medvjeda i leptirova" 1940). Rat je proveo u partizanima, gdje je nastala njegova ratna i rodoljubiva lirika. I u godinama poslije rata objavljuje vie proznih i pjesnikih knjiga sa istom tematikom. Iz njegovog bogatog stvaralatva moemo izdvojiti ove knjige: "Sveti magarac" 1946, "Ratnikovo proljee" 1946, "Ljudi s repom" 1949, "Gluvi barut"1957, "Ne tuguj, bronzana strao" 1958, "Gorki med" 1959, "Nesmireni ratnik" 1959, "Osma ofanziva" 1964, "Bata sljezove boje" 1970, "Delije na Bihau" 1975, "Skiti jure zeca" 1977, "Seosko groblje" 1978, romane za djecu i omladinu: "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje", "Magaree godine" i druge, te zbirke pjesama: "Djeda-Triin mlin", "Prie ispod krnjeg mjeseca" i druge. Branko opi je veoma itan i voljen pisac. Njegovi knjievni nastupi i uopte susreti sa publikom bili su ispunjeni neponovljivom vedrinom i uvijek popraeni burom smijeha i radosti.