Marko Miljanov Popovi

PRIMJERI OJSTVA I JUNATVA

1. Milovan Janiin Vujoevi, iz Brskuta, reka je: Ja sam, tako mi due, svakoga oeka moga na mejdan dobit! Pitali su ga: Kako, striko Milovane? Milovan: Lasno, due mi! On se naijedi, pa me psuje, skaui i drktei od ijeda! Ja ne govorim nita. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojije rijei! Eto, ja dobio, a on izgubio! 2. Marko eljoev, Zatrepanin, sjedio je na Korita Otska, kod ubla, e stoka vodu pije. Kod njega je bilo jo druine. Jedan siroma, po imenu Poj Ulja, vadio je vodu iz ubla, da mu pije stoka. Marko s druinom rugali su se siromau i draili ga. On, poto mu dosadie ruganjem, onom trugljom kojom je vodu vadio i stoci sipa, udari Marka u glavu, te krv niz njega protoi. Drugi su keli da ga ubiju, no Marko ne dade, govorei: Ne bi li se mi siromau rugat; to smo traili, ono smo i nali! I tako Poj Ulja ostade neizmlaen tojagama, kao to ae da bjee udario najgorega, no ubi najboljega, te mu probi ka majino mlijeko! 3. Tomo Petrov Popovi, s Meduna, kad su se Kui pobili meu sobom na Roge, udesi Graja Lukina, koji mu ubi brata. Tomo obrne puku da ubije Gruja i osveti brata Raka, koji mrtav kod njega i Gruja leae. No Tomo vie i dva Grujina brata e lee mrtva, pa je razmilja je li bolje ubit i Gruja treega i osvetit brata, ili ostavit Gruja iva, a brata neosveena. Uto mu druina ree, korei ga: Udri, Tomo, Gruja Lukina, e ti je ubio Raka! Tomo: Poginuli su mu dva brata, Neo i Radulje, pa ne bijem i ovoga treega da ostavim Luku Mijatova bez nijednoga sina! I tako ne gleda to ga braa kore e ostavi Gruja ivoga, a brata neosveenog! 4. I ova rije Tomova lijepa je. Bjee mu ubio Treno Dedin sestria, barjaktara ockoga Praia Vatina. Tomo je alio sestria ka svoga sina. To je ve bilo i prolo. Kad je Tomo prekorio ubicu govorei mu: A zato ubi svoga kuma, ubio te bog i sveti Jovan? Ubica odgovori: Striko Tomo, nagna me ona ra Vuja Vedine, te rekoh ubiu ga, pa ne mogu laat.! Tomo: E, ne bilo re to ne valja! A ve poto si reka, i ako si ga ubio! Jer datu rije ne smije

pogazit, e ast bi svoju pogazio! 5. Adi Mujo i aban Mujo, dva brata iz Fundine, sa sela Ledina, sa stokom su bili na katun zvani Akulu, u rikavaki kraj. Tu su im nenadno udarili Klimenti da i pobiju i stoku im plijene. Adija, kad je vidio vojsku, zatvorio se u gladu da se iz nje brani, a abo je bio dijete, nije umio bjeat kod Adije, no ga ufatie i pograbie se istrgnutijema noevima koji e ga posje. Adija vie kako mali abo vriti pod udarce noeva klimenakije, a oni ga rastezaju, netko za ruke a netko za noge, grabei ga jedan drugome koji e mu glavu posje. U tu grabnju, smetajui jedan drugome, pritrajali su. Adija se bio iz zatvora, no gleajui ta ine od aba ne moga sebe odoljet, no iskoi, pa juri na gomilu Klimenata, koji, kad viee Adiju, ostavie dijete i svi se na njega okrenue. Adija, ka razjaren laf, bije po stotinu ljui, a stotina po njemu samome. Al' udarci mnogi nadjaae Adiju i iva ga ufatili, nijestu ga za mlogo mogli ubit jedan od drugoga, jer bie zrna proz Adiju i nji ubila; stoga je mlogo traja iv. I veselo je umro, iako na muke, e je vieo da je mali abo uteka! Adija, to je traio, to je naa: sebe smrt, a abu ivot! Dade svoju za njegovu glavu! Kako se Adija kla i to je inio nijesu pjesme nake ni arbanake zaboravile. Senja, Adijina majka, gledajui to Adija, njen sin, ini, nije badijava sjeela, no je glavu jednom Klimenti sjekirom posjekla. I to je u pjesmu spjevano. 6. Kad je turska vojska na Kue krenula, neu nabrajat Srbe koji su mito iz Turaka primili i s Turcima na Kue vojevali; za izdajnike je nee drugo reeno, a oen da reem za neizdajnike. Turska je vojska dola u Zetu, kod kua Begovia. Vezir skadarski sjedio je na prozor od kule, a vojska napolje, oko kule. Meu vojskom bila su dva Oraovca neizdajnika, ulja Jovanov, Podgraanin i Iveza Vukov, Kuanin. Vezir e s prozora: ulja, evo ti barjak carski da mi nosi pred vojskom na Drekalovie! i spusti barjak s prozora niza zid. ulja e veziru: estiti pao, ne doputa mi ast a diem tvoj barjak na moju brau! Vezir sputi konopac pokraj barjaka govorei: Uzmi, ulja, barjak pred vojskom, ali konopac na grlo! ulja: Pomozi boe, hou konopac na grlo, a ne barjak na Kue! Penje se na ticu koja je za vjeala nainjena. Visei, barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo namae. Vezir: Jo jednom, ulja, velju: uzmi barjak carski da ti ne miu ticu ispod nogu! ulja: Sam u ja, pao, ma ticu da se ne mue tvoji Turci. Oko toga ulja izgovori ovo: Ostavljam na amanet moga svakoga Drekaloviima, a ja umirem za njih veselo! Ree mu izdajnik Punan Dedin, Oraovac, podrugljivo: Na iju kuu vrana prdi, ulja? ulja odgovori: Danas na moju, a sjutra e na tvoju, Punane! pa tresnu nogama u ticu, te se

prevrnu. Poslije ovoga vezir okrenu oi na Ivezu govorei mu: Iveza, ali ti barjak, ali konopac? Iveza: I ja u to ulja, a ne barjak! pa krenu k vjealima. No Sulejman Kut, poturenjak, Ivezin roak, ree Ali-pai Osmanagiu iz Podgorice: Ne da da se Iveza objesi ako si Turin! Ali-paa ufati Ivezu e je krenuo na vjeala i gledajui ozdo u prozor e je sjedio vezir, govori mu: estiti pao, moe li ga blago otkupit da se ne objesi? Vezir: Ne! pao. A da moe li moj sin a se za njega objesi? Vezir: Ne! pao. A da mogu li ga ja zamijenit da se objesim za njega? Vezir: Ne! pao. Aman, sve u dat za njega, pare i sina i sebe, a njega ne dam! Vezir, zamiljen, nekoliko trenutaka stae, pa ree: Eto, poklanjam ti ga, Osmanagiu! Sva vojska estita ovo velikoduno potenje. Za ovo e se na nee drugo opirno a za oen neka ovoliko. 7. Radu Vukainovu, Piperu sa sela Blizne posjekoe oca dvojica: epan Jankov i Dmitar Jankov, oba iz Kua sa sela Lijeti. I ka pakosni zlikovci, ponesoe mu glavu skadarskome veziru, da prime baki. Poslije nekoliko vremena pobie se Kui i Piperi s Turcima. Puka turska ubi epana Jankova; Turci jurie da ga posijeku, no Rade Vukainov iskoi i ugrabi epana prije Turaka; ponese na ramena. Mlogi su mu govorili: Bai psa bezdunoga! Zna da ti je ocu glavu na Skadar ponio! Rade odgovori: Znam, ali ne mogu gledat da Turci s glavom njegovom sebe ef ine! 8. Bjelopavlii: eka Saviev i Mikonja aranovi, oba sa sela Slatine, etovali su oko Turaka danom i noom; ali jednoga Spuanina su najvie traili; a tako i on nji. Tako jednu no na pomrk nau mu kuu, razvale pokrov i gornji tavan, uljegu kod njega e spava u kuu. Svijea je gorjela. Oni uzee njegovu sablju koja je visila o direku nasred kue. Kad su istrgnutom sabljom digli ruku da manu po onome to su eljeli, gledajui kako spavajui mirno die, stade ruka i sablja vie glave: neto joj smeta udarit! Nad njim stojei gledali su jedan drugoga. Mislili su: Zlo i sramota zaklat ovakvoga oeka zatvorenije oi, ka mrtvoga! A probudit ga nijesu smjeli, da vide e ga kolju, jer je bilo eljadi u kuu, pa bi stala rka u kuu i oko kue, te bi poginuli. Poto je ve bilo nemogue ga zaklat e muri, zaedoe mu sablju za jastuk pod glavu, pa iljegoe kudijen su uljegli. Turin, kad se probui i vidi sablju vie glave, zna je da su oni! Sjutradan pita i: to me zaklali nijeste ka to bi ja vas?

Oni mu odgovorie: Mrcina ni se uinje a te zakoljemo e spi, a probuit te ne smjesmo od drugije Turaka, pa te ostavismo za opet, da te na poten nain zakoljemo, e s oba oka gleda! Turin ree: Kami da vi je kad me sad ostaviste iva! 9. Jovica utanov Iz Pjeivaca bio je dobar oek. Svaki se moga na njegovu rije oslonit. No mu se jednom dogodi slabo. Mirko Tokov Bjelopavli preko njegove rijei ubi Turina iz nikikoga grada. Jovica, nenauen da mu se ast i rije gazi, ubi Mirka i sve svoje razuri. I svojta utee u Niki. Poslije ga je sud crnogorski vratio, priznajui mu da je pravo ima to je Mirka ubio. Samo su ljui nali to je sebe razurio i toliki mal tetovao, ali Jovici tee je bilo tetovat rije potenu no sve drugo to je ima! 10. Evo jo jedan primjer Jovice utanova. U jedan boj turski i pjeivaki pogibe brat Joviin, Mirko utanov. Turci jurie da ga posijeku, no Pjeivci ne dadnu, jurie i oni i odbrane Mirka i ufate jednoga Turina iva, ali ga ne posjekoe, no ga svezae kod Mirka mrtvoga, da ga posijee Jovica kad doe, jer je bio na drugu stranu boja. Jovica, kad vie Mirka mrtvoga, zapita: A to je ta Turin kod njega? Rekoe mu: Ufatili smo ga kad su Turci juriali Mirka da posljeku, pa smo ga ostavili da ga ti posijee i osveti brata, dako ti kolikogo alosnome srcu olaka. Jovica odgovori: Druge u ja Turke trait da osvetim brata i uinim sebe olakicu, a ovoga putite doma neka ide, poto ga nijeste prijed posjekli no sam ja doa! I tako putie Turina, i ojde zdravo doma! 11. Kad su Piperi udarili na ovce Mulete Radovanova s Kosora u Bolev Do, utekli su s plijenom pod peinom kod Morae. Kui su dotrali i juriali na Pipere. Piperi, iskraj vode ispod peina, pobili su Kue tako lasno kako su sami mogli eljet, jer su Kui nesmiljeno k njima odili niz jednu strmen, pa i Piperi vr sebe pobie, te su ovu strmen mrtvi i ranjeni Kui pritisli. Todor Muikin, kad je vidio tolilku pogibiju Kuima, zvao je Vula Nikolina, koji je malo bolje bio na pogled Piperima, i ree mu: Vika Pipere, ne udri Kua uprav, e vidi iskopasmo i! Ondar Vule viknu Piperima: A ne udri ko je Piper, Kua uprav, bog ti i sveti Jovan, jer istraismo Kue! Potome je vojska uzmakla od te rijei, te nijesu bili koliko su mogli. Tu je poginulo stotinu Kua i Pipera, ali mali dio Pipera a vei Kua, a bog zna koliko ae jo bit pogibije da ne bi Vula i Todora! 12. Kakav je bio Barl Nika, Zatrepanin, iz sela Bankana, i sad njegove rijeci ive u Arbaniju.

Govori se: Ka Barl Nik Ivan! Zakrvljena plemena u Arbaniju mlogo su troila da ga ubiju, no, poslije svije tronja i elja, dogovore se da ga na ovi nain prevare. On je uva ovce u Cijevnu, blizu Selce Klimenake, a pore njega sedam obana selakije uvali su ovce, nedaleko od Barla. Jedan od ono sedam Selana umio je lijepo britviit, ka berber; mlogi se pastiri tako naode brivat. Oni se zdogovore da sjutra dou kod jednoga vrela i da zovu Barla da doe kod nji da sjedi, jer su znali da Barlu ne doputa ast da ne doe, pa iako su oni sedmina, jer zna da mu ne smiju udarit. No se zdogovore: Da ga na ovi nain prevarimo: kad doe kod nas, da se mi ponemo britvit. Poto briva smiri sve nas, onda i Barla da ponudi da ga Selanin britvi. A vieli su prvi dan da je Barlu velika kosa, a da ga nema ko obritvit. To su znali da e Barlo pristat da ga britve, jer ne bi mu ast doputala da mu se ree e ne smije se okvasit da se britvi! I tako smislie: kad e kvasit glavu a se britvi, ostavie no i puku da i ne skvasi, jer je i obiaj da se tada ostavi orue. Sjutra, kad dou na reerio mjesto, rekoe mu: Ajde, Barl-Nlka, da sjedimo! Nije mu bilo milo, ali doe. Pitae se za zdravlje i posjedae. Sve je svojijem tokom odilo do Barla. Poto su smirili meu sobom brivanje, reka je briva: Ajde, Barlo, i tebe da obritvim, eto ti je velja kosa! Barlu ne bi milo, jer je znava to misle, ma se die i poe na potok da kvasi kosu. Rekoe mu: Ostavi orue, da ga ne skvasi! On ga ne ostavi; s oruem sjede da ga britvi. Kad je onaj doa britvom ispod grla, e je kelo da povue po grkljanu da ga zakolje kao to je ugovoreno, uto da priskoe est drugije, no pobrka Barlo to ne ostavi no i puku, stoga britva kad doe pod grlo, uzdrkta ruka britvaeva. Barlo se nije bunio, no je dovatio Klimentu jednom rukom, a drugom rukom zapeo puku u pas, govorei mu mirno: Izvadi iz glave to to misli, no britvi! Tako je mirno sjedio doklen ga je obritvio i stresao. Barlo, alei klirnenako ponienje, nikome kaza nije. No kazae Klimenti, udei se Barlu, kako mu mala stvar bjee ruka i britva pod grlo i sedarm naoruanije Selana oko njega! Priali su kako nije ni mrka pogleda baio na nji, no veseo na razdvoj ree im: Zbogom, Selani! A oni pognute glave, nijesu umjeli ni progovorit. 13. Jedna Arbanaka udovica, enila sina jedinca. Svatovi dovedoe nevjestu. Poto se veeralo, poelo se pjevat i igrat. Mladoenja ojde da pregleda konje svatovske, dolje u lubu. Konj ga udari nogom u elo, i on pade mrtav. Majka ga nae mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nau i ne kau, pa je iljegla meu svatove, igrala i pjevala, mloila veseije. Kad bi koji svat reka: Izii, Redo, e se krije, zove te nevjesta da igra! majka mu je svakad iskoila u kolo govorei: Zagovorio se neto moj Redo, ja u mjesto njega igrat sa svatima i sa snaom! Veselje je trajalo svu no, po obiaju arbanakome. Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenanje, nevjesta i svatovi su gotovi bili. Majka je otila sa slugama u lubu, obukla sinu najljepe aljine, pa ga mrtva donesoe

meu svatovima. Tu je sjela kod njega, tuei mu kaevala da ga eka nevjesta i svatovi da idu na vjenanje u crkvu! Ovu su tubu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, e se govori: ov, Redo, ov, djalia itd., naki: Dig se, Redo, dig se, sine moj! A Redovu nevjestu povedoe svatovi odaklen su ju i doveli. A Redova majka ostade da narie svoga sina. Njeno naricanje i trpjenje zaslui spomena, te ju i danas Arbanasi pjevaju. 14. Vojvoda vasojeviki Miljan odijeli svoju enu, a sestru uja epanova, Vasojevia. Za takve dogaaje krvne su se osvete injele u to vrijeme. I mlogi su mislili da e vojvoda Miljan od uja poginut. No ujo, kad su ga pitali: to ne ubi vojvodu Miljana, a onako ti nepravo sestru odvoji, ree: Ne moga ostavit Vasojevie bez nijednog Miljana; a da bijae jo jedan Miljan da ostane Vasojeviima, ovi ne bi vie po zemlji odio! 15. Puna Miletina, Vasojevia dz Lijeve Rijeke ubi bratani vojvode Miljana blinjeg roaka, Tomu Kadina, na pravdi boga. (Bratani vojvode Mlljana ubi, na pravdi boga, Tomu Kadina, blinjega roaka Puna Miletina, Vasojevia iz Lijeve Rijeke) Puno najprvi od roaka dotra na osvetu. Nae Todora, sina vojvode Miljana, zape puku da ga ubije i brata osveti. Uto mu doe estita misa, pa ree: Koliko e tete uinjet i koliko e se Vasojevia zaplakat za mladijem Todorom? Die puku na rame, pa dofati Todora za ruku govorei mu: Bje! ubie te Zeevii! doprati ga do kue, kako ga ne bi stigli drugi njiovi roaci da ga ubiju. I tako Puno pokaza da mu grudi nijesu tijesne kad prea doe da se prstom makne, no, bi kadar prije k sebi, a velikodunost u sebe! 16. Dva Zeaniina, jedan od brastva Lajkovia a drugi Klikovac, uvali su godinama ovce zajedno na Cijevnu. Ljubili su se kao dva brata. Poslije vie Lajkovi da nije Klikovac dobar oek ni vjeran drug. Ree mu: Nijesam moga promislit da moe takav bit; ali neu ti nita drugo re ni uinjet, tek samo slomiu oni vagan iz kojega smo zajedno jeli dvadeset godina, da se ne truje ko od njega, ka to si ti otrovan! I tako slomi vagan i bai ga u vodu Cijevnu, radi znaka nitavne ljubavi. 17. Puniu Nikolina Raovia, kojega su Turci zvali Punia Crni (a bio je crne masti, a za Turke jo crnji), ufate jednom u Podgoricu Turci. Svezae mu ruke i krenue da ga vode veziru na Skadar, da ga tamo objese, jer su znali da te dar primit iz vezira za takvi lov. Odilo je s njim etrdeset Turaka. Kad su doli pod Um Otski, Punia iskoi izmeu Turaka. Turci za njim, pucajui i trei, ko na konja, ko na noge, ne stigoe ga do vrati od kue Prelj Luljove. Tako svezanije ruku uljee u kuu. Turci jurie za njim na vrata. Prelja vikne:

Natrag, Turci! Turci: Nema ni **** natrag da emo svi izginut! Prelja: Izginuete ako svikam pleme otsko, avolji nee kue viet! Zaludu su mu prijetili carem i vezirom, obeavali svaku pogibiju, i njemu i njegovu plemenu, koji turskog krvnika brane. Govorili su mu: Kako brani Crnoga Puniu, koji je toliko turskije domova ocrnio i tvoga brata skoro ubio, te i sad ti crne aljine za njim nose? Prelja: Jest, znam da je Punia ubio moga brata, no dosta je mene od Punie da nemam brata, pa ne mogu podnijet oboje da nemam od njega: da nernam brata ni obraza! No, natrag, Turci, jer pogiboste svi, da ne vidite to e car i vezir od mene i mojega plemena uinjet! Turci se morae vratit. A Prelja svoga staroga krvnika, a novog prijatelja, preprati preko Turske. I on je zdravo u Fundinu, u selo Raovia i svoju kuu doa. 18. Arbanas nee ljeba da ije u onoga kome misli zlo uinjet. Ako je u krvnika ljeba io, dunost mu je da mu zlo ne smije uinjet, jer misli da ga bi pravda kastigala i bi mu se u sve njegovo svrnulo i okrenulo naopako. Ujko Gilin, Klimenta iz sela Selce, bio je etnik i mlogo tete inio Kuima, a osobito Oraovcima, da su se bojali od njega ka od ljutog zvijera. On je sam odio u ete, ljue bio i mlogo zla inio. Tako jednu no odio je preko Oralja sam, gladan, edan, sanjiv, iznemoga da nije zna za sebe. Put ga nanese u jednu zgradu kupusa. Posijee noem jednu glavicu i izije od nje. Poto okvasi usta, okrijepi se malo, i vie da je zlo uinio; i za ta' prestup preklinja je sam sebe. Ujutru je zva nekoga od Oraova velei mu: Kai Oraovcima da se ne boje od Ujka Gile, e ja izjedo va ljeb, pa raat neka ide kud ko oe! On nije moga sam sebe uinjet vie kastige i nezadovoljstva no to ga uinio, jer nije lako sebe uste, izgubit takvu nasladu s kojom je uiva svetei sebe i svoje Arbanase od Kua, koji su im mlogo jada zadali. Ali nita Ujko nije ostavio neosveeno dosad, a sad mu se sve prekida, gubi s glavice kupusa! 19. Punia Kirin iz Fundine, Drekalovi, Raovi, etova je, bio Turke i zla im inio, stoga su ga Turci zvijerom nazivali, ka da je ive ljude io; ali nije proklet bio ka to su Turci govorili. To se moe viet po ovome primjeru. etova je jednom oko Turaka u Dinou; bilo je nekoliko druine s njim. Traili su da koga ubiju ali plijene turski mal. Nijesu mogli ubit nikoga, pa su doli na jedan obor, koji je bio pun koza i ovaca, konja i govedi. Razvalili su obor, otvorili vrata da eraju plijen. Druinu su razredili e im je trebalo na vrata i pendere, ako bi ko iskoio, kako bi i mogli pobit. Tako je eka svak na svoje mjesto, a stoku su izagnali iz obora. No oni to je uva na stube od kue kaza da je bila s vodom u vodnik pred kuam i epija iz koje se on napi vode. Punia ga upita: A to uinje, ti, ravi drue?

Drug: Ja nita, no pi vode! Punia: Nijesmo doli da pijemo i ijemo, no da krvnika ubijemo i plijenimo, ra ti obraz ubila! Pa ondar viknu druinu, te vrnue plijen u obor, a oni praznije aka ojdoe, ka da su im kumovske bile! 20. Osman Burda bio je momak zabita podgorikoga, Ali-bega Lekia, rodom Grude, koji je ima trides vojnika svoga brastva Gruda. Ovi se svadie s Osmanom, koji nije ima brastva, te je mora bjeat izmeu nji kod svoje kue. Skrio se u dva pazara, to jest u dvije neelje pazarne dnevi nije smio izle. A kad doe trea neelja, on iljee i doe na doganju Alije Arovia, sjede kod njega govorei jedan drugomu, po turskom obiaju, meraba. Poslije ga Alija zapita: Kako si, Osmane? Osman: Ja nikako! Alija: to bi to? Osman: Svadio sam se s Grudima i krio sam se dva pazara, jo sjutranji ako se skrijem, moj obraz propada da ga nema vie nikad! Daklen, sjutra neu da se krijem, no idem meu Grudima, koji se fale da te me ubit e me prijed sretu, kao to te me ubit nasred pazara! Ali radiji sam poginut glavom no obrazom! Alija: Pa si doa do mene da kae, je li? Tebe vala! Zna moje brastvo da nemam kome kazat. Alija: Dobro, sjutra kad Grudi dou, zajedno emo poginut! Osman: a mi te da pogine s mene! Alija: Kad si me ktio alit, ne bilo mi kaivat, a sad ne pomaga drugo no da se gine i ast brani! Sjutradan, kad se pazar skupio, trides Gruda iau proz pazar, ramo uz ramo. Svaki im se s **** uklanjae, jer bi bio pregaen ko se ne bi uklonio, pa bio Turin ali kranin. No Alija i Osman Burda ne kee im se uklonit, no se sretoe s njima prsi u prsi i probie se proz sred njih. Grudi se pogledae jedan drugoga, ma se ne tre no ni pue puka, no probie proz sred njih na drugu stranu. I tako se opet vratie triput gledajui drug na druga koji e poet da sinu maevi, da krv otoi. Poto i i trei put putie da proz nji prou, ve nije trebalo vie. Osman i Alija viee da nema boja, no je zaludo narod gleda kad te poet skakat komati ljucki ispod udaraca noeva i puaka. Narod je veselom duom gleda kad zdravo prooe Osman i Alija izmeu trides zulumara! A osobito je Alija aferim dobio, koji sauva Osmanu ivot a sebe ast. Narod je govorio: Daj, boe, potenima takve prijatelje ka to dade Osmanu Aliju! 21.

Mulj oko, Turin iz Plava, ia je u planinu, u Bogievicu, etiri sata od Deana. Ima je dvije ene, jednu dobru a jednu ravu. Rava je bila doma, u Plav, a dobra u planinu. On je krenuo da ide iz Plava u planinu. Kad je doa na Savino Kamenje, dva sata od Deana, tu je sio da poine. eta arnaucka, koja ga je ekala da ga ubije, ne smjedne udarit, jer su znali da je junak i da se od njega mora ginut, stoga ga proputie zdravo te proe i stoja na svoj katun nekoliko dana. Arnaucki etnici prekorie se e ne smjee udarit toliko ljui na jednoga. I uinjee da ga ekaju i dako mu smjednu udarit kad se vrne. On, poto je stoja nekoliko dana, vrnu se kudijen je i doa. Arnauti ga viee. Ne vide u njega onoga turskoga junaka kojega su prijed vieli, no sad bjeu sagnuli glavu nisko konj i junak, o kome orue viae ka da bjee o mrtvome drvetu objeeno. Konj je kraka stopu po stopu, polako, ka da je i njega zla misa spopala. Kad doe na Savino Kamenje, poinuo je, oslabio svom snagom. eta ga ufati, bez muke, iva. Trgoe orue da ga ubiju. On je stajet mirno ka da se to njega ne tie. Arnaucki ajduci, kad viee kako oe mirno da gine, niti se brani, niti se strai, gledajui ga, smrznu im gvoa u ruke, puke zapete a noevi istrgnuti; nit je koji manuo noem po njemu, niti omaka puku u njega, nepomino su za nekoliko gledali, oni njega i on nji. Poslije su ga pitali: Oli ni kazat to ti je i da ti oprostimo ivot? On ree: Imam dvije ene, jednu u planinu, dobru, a u Plav zlu. Pa kad sam odio kod one dobre, bio sam veseo; da ste mi udarili, sve bi ve raera na moga ogata. A sad idem doma, e u na ravu enu, od koje sam izgubio pamet i snagu, ka to vidite, te evo pogibo, a vas nijednoga ne ubi. Arnauti mu reku: To je via sramota od pogibije; evo ti ivot oprostismo zato si ni pravo kaza. Ali konja i orue ti ne opraamo, no ako e ni dat vjeru da e putit enu kad doe doma, pokloniemo ti i konja i orue! Na to im je oko veselo prista, pa uzjaa na svoga ogata, od kojega drktae dolina; ka prijed ide, blagodarei ajducima, koji mu dva ivota poklonie! enu izagna kako doma doe. 22. Risto Boinin, Vasojevi, ubi Leka Ivana iz Zatrijepa, misle da e uzet pare s njega. Ubi ga pukom ozad u glavu. Risto je mljava da je Leko umro, i oskube neto s njega, pa ojde svojijem putem. No Leko ne umrije. Vasojevii drugi kad naoe Leku pitae ga: Ko te ubi? On kaza ko ga je ubio, i oni ga ufatie i predae sudu, koji ga osudi vjeitu tamnicu da ostoji. Leko, poto se pridiga, otia je u sud, i molio se sudu da mu pokloni i puti krvnika iz tamnice. Sud nije Leku odobrava da se puti i takvo zloinstvo da mu se oprosti. Sud, nabrajajui Ristove neovjene pogrjeke, govorio je Leku: Oko ti je izbio, te ga nema, a ti za njega moli i opraa mu! Leko je govorio sudu: Viu je uinio sam sebe sramotu no mene tetu. Pa kad je on sam sebe toliku krivicu uinjeo, zato ne bi mu ja moju oprostio. Poslije Leko je mlogo govorio i molio, no mu knjaz ree: Zaludu moli, neemo ti ga putit, niti je pravo! Leko ree: Ako nije pravo, i ono je bolje da se puti; od dobra injet nitko se kajat nee. A i ovo treba, gospodaru, da zna, e ja treba da sam mudriji od njega, a ti mudriji od oba nas! Zato on nema do osamnaes godina, a ja imam ezdeset, a ti trista godina!

Knjaz ree: Ja nemam trista godina. Leko: Ako nema godina, a ono treba da pamet ima ka da ima trista godina, poto si gospodar! A ja neu da me sveti s onom neznalicom, koji nije umo uvat sebe ast, a ne da uva moj ivot, nu mi treba njega da alimo, a sebe da uvamo. Takvijem govorom puti svoga ubicu Rista! I tako, Leko bez oka, Risto bez asti, ojdoe doma! 23. Krco Lazarev, Ku s Bioa, idui u etu s druinom oko Turaka i Arbanasa, bi preteen od Turaka na most od Cijevne i sa drutvom raeran poljem. Krca odvojie od druine, da ne moe bjeat ka Kuima, no da mora bjeat u Podgoricu meu Turke, e ga grozna pogibija ekala. On uoi najprvu kuu tursku koja ga srete, jer blizu su za njim istrgnutijem noevima trali. Rosa, Lekina ker, uvi puke e puu u zoru blizu njine kue, iskoi da vidi to je i brzo se vrati opet u kuu govorei: Evo ljui e eraju oeka! Jedan to mu najblie vie: ,Stan, moj si'! Leka iz postelje ree evojci: Otvori vrata tome to bjei, a zatvori tome sto era! pa se die iz postelje. Uto Krco uljee u kuu, a evojka zatvori vrata. Oni to eraju lupie u vrata govorei: Otvorite vrata da ubijemo krvnika koji je ubio naega brata! Leka im ree: A nijeste imali e da ga ubijete i brata osvetite, no ste doli na moje ognjite da ga ubijete! Natrag, e ete svi sad da ginete! pa vikne brata i sina, koji su bili ve na nogama, gotovi s oruem u ruke. Sva trojica ufatili su svoja mjesta. Leka je eka na vrata od kue, a brat i sin na dvije listre, kako bi viinu ubili, kad te zadit kuu vr nji, jer sva se Podgorica naoruana svikala govorei: Daj ajduka, jer emo zadit kuu sa svom familijom da izgorite! Stara Lekina majka trkarala je proz kuu, od jednoga do drugoga, klikujui dva sina i unuka, bojei se da ne oslabe i pute Krca Turcima. Bojala se da joj se sinovi ne osramote, a nije se bojala da joj ne poginu! Majka je govorila sinovima drei se objema rukama za svoje prsi: Udrite, sinovi, tako ve ne gubalo mlijeko s kojim ste se odavlen odranili! Ne dajte svoga prijatelja, kojega vi je boa sudbina poslala, da se va oganj utuli s njegovom i vaom krvi zajedno pomijeanom, a ne njegovom samom! Udrite, eco, bog je zar reka da mi nemamo vie vijeka, no se svrava naa, teke da Bog s obrazom! Turci, poto viee to baba ini, nijesu nagli da se vrata otvore; a viei da se mora ginut, ojdoe da kau paama, koji te poslat nizame da ginu i ajduka ugrabe. Bile su dvije pae nizamske, koji kad ue za to, odma poslae vojsku da maknu vojsku od Lekine kue, govorei: Leka je mudar oek, on e nama predat toga ajduka, jer Leka ije carevi ljeb, pa e ajduka i predat carskome sudu a ne Podgorianima! Pae opravie zaptije da im Leka dadne ajduka, ali Leka ga ne dadne, no ree: Kad mene kod nji vide, ta' ma te i ajduka, a vama ga ne dam! Zaptije kad kazae ta je Leka reka, onda pae okrenue vojsku na kuu Lekinu. Leka je znava to e bit, pa je prijekim putem, s bratom, sinom i prijateljem uteka i sretno iljega iz Podgorice, kako se nije nada. A na kuu doe vojska i opkoli ju. Nizam zvae

Leku da izlazi na vjeru carsku. ujui majka Lekina, ree iz kue: Nema Leke oven! Turci: Kamo ga? Majka: Eto ga u eer! Turci: to ini tamo? Majka: Zatvorio se u jednu kuu da bije iz nje Turke i tu junaki da pogine, da svak zna kako Lek Ivan gine branei svoj ar! Turci: Ajde pred nama da kae e je ta kua? Baba krenu pred njima, vortala i po varoi da i zagovori, jer se bojala da ne okrenu Turci za njima, pa da i pofataju prijed no su se udaljili. Poto se uvjerila da su odmakli iz Podgorice, rekla je: Ajte, Turci, doma, da ve ne varam vie, poto je Leka s druinom u Kue! Turci je povedu pred paama, tako i enu Lekinu s ecom, i svu familiju. Naredie da eraju u Carigrad, da se osvete Leki. No tu se nagna Lek aban, poglavica grudski, i ree paama: ene i eca ne smiju se erat u surgun, jer bi se sva Arbanija za takvo to digla na orue; no treba ljue ufatit da plate, a ene neka na mir sjede! I tako su oni ljue erali, a nijesu i ufatili, a ene ostavili na mir. Ali kako mu drago, no oni Krca zdravo doma opravie i sebi dinu pobjedu meu Arbanase dobie, jer ne alie glave ni imae, tek da izbave ivot onome to je njina vrata uoio! I Lekinoj majci su estitali Arbanasi junako pregnue, koja iz dubine ue oae sve svoje dat tek da sauva ast, s kojom se Arbanasi toliko ponose i die! 24. Boina Stojanov i Lazo Novakov bjeu Bezijovci. Boina je bio od najbolje, a Lazo od najgore sume ljudi njinoga vremena. Lazu je nepravo bilo to je Boina onoliko dobar bio, a on ovoliko nedobar, stoga opali pukom u Boinu. Puka ne probi, no se ustavi nee u aljine. Seljani skoie da ubiju Laza, no ne dade Boina velei: Lazu moete aljinu svu da mu je ubijete, ka to je on moje aljine ubio! A poto nije on mene ni drugoga krvavio, ne treba ni njegovu krv prosut! U to vrijeme bio je zakon da kad neko nekoga kamenom ili drvetom udari, zato da mu izgore kuu i sav mal da mu propane. A pukom kad gae, i malom i glavom pogine, jer takve rabote su se vojskom sudile, a ne pojedini glavari da presude. I po presudi krivac plati. Tako oae i Lazo platit, da mu se ne zna kunika, da bjee gaa ravoga, no gaa dobroga, koji ga odbrani i neke osvete, no s tijem pakaza da je velikoduan, ka to je junak. Velikodunost junatvu prilii! Lazu ivot pokloni, a sebe ast prinese, s kojom posvjedoi svoje ojstvo i junatvo. da mu svako ree: Dobro uinje, pomoga mu bog! A Lazo ostade pri prvome s onoliko junatva koliko ga ima, a ljubavi jo manje meu braom, jer svi su ga mrzjeli, koji ke da oteti onakvoga jimaka kojega su svi ljubili! Boina je bio pobratim Marka eljoeva, kojega smo prije na Korita vieli krvava od trugle s kojom ga bjee ubio Poj Ulja u glavu. Pa Marko ne dae da ga ubiju, ka to je prije reeno. O Marku eljoevu i Boini Stojanovu ima dosta pria na naki i arbanaki jezik.

25. Pobratimstvo je u to vrijeme dosta usluge u ovi besudni kraj uinjelo. Bratimili su se dobri ljui. S tijem su se pribliavali i snaili jedan drugoga, te su pomou pobratimstva lake mogli zlu na put stajat, a dobru na pomo bit. Pobratimstvo se u to vrijeme mlogo cijenilo i ljue zbliavalo. Arbanasi i sad dre a je blie pobratim no brat, jer brat je po ocu i majci, a pobratim je po bogu i bojoj ljubavi, i tako oni bi prijed dignuli orue na osvetu za pobratima no za brata. Poto je rije o pobratimstvu, za dva pobratima da kaem neke rijei iako sam na drugo mjesto o njima opirno govorio. Ta dva pobratima o kojima mislim jesu Petar Bokovi, Bjelopavli i Novo Popovi s Meduna, Ku. 0 njima ima dosta pria i pjesama. Na sve strane, na mloga zloinstva Petrova Turci su se tueli; no najtee im je bilo to je pokrstio bulu, za koju, kad ga je pita paa, narodna pjesma ovako kae: Je l istina, Petre Bokoviu, Da si tursku bulu pokrstio? Istina je, pao, gospodare. Al se uzdam i u boga nadam da me nee za to kriva nai, majka joj je rianica bila.... Ali neka narodne, no da vidimo kako pobratim zatrai Petra. Vezir skadarski domami ga u Spu, okuje u gvoe i bai u tamnicu Osmanagia u Podgoricu. Petar nije ima nada ni na koga ve na Nova pobratima, te mu polje po varokoj evojci aber da je u tamnicu. Novo je taj as otia u Podgoricu kod bega Osmanagia, itui pobratima da mu puti, Osmanagi mu se izgovara da ne smije od vezira, jer je Turke Petar mlogo uvrijedio, pa bi, ree, ja za njega poginuo kad ti ga bi putio! A vezir e sjutra poslat za Petra da ga na Skadar vode. Poslije ovoga govora beg mu toliko doputi da povede Petra u meanu da ga vinom po rianskome adetu priesti i da se oproste, pa da ga opet dovede u tamnicu. Sad evo pobratimi u meanu. Novo govori: Da bjeimo, pobratime. Petar mu zaueno odgovara: A kudijen da bjeimo izmeu ovoliko Turaka? Novo: Do Ribnice dako ivi doemo, tu dako naemo Kue da ni pomognu! E ako poginemo, i to je bolje no da te vode na Skadar, pa ti na muke turske da umre, a ja iv i sramotan da ostanem! Poto je Novo Petra uvjerio da ga nee u tamnicu ostavit iva, onda je Petar prista na ovo: da bjei Novo na konja, a Petar na noge za njim proz Podgoricu, do kue Eleza Koskia, koji je bio pobratim Petrov. Ako doemo do pobratimove kue, ja neu poginut, a ako pogibosmo bjeei preko Podgorice, i to nee gre bit, jer smo poginuli jednako! I tako krenu jedan za drugim sokakom viui ka maniti proz pazar: Bje s **** narode! I tako dooe do Elezove kue, nit je ko na njih puca, niti oni na koga. Petar uljee u kuu, a Novo produi bjeanje preko varoi k Ribnici. Turci za njim pucajui ne stigoe nit ga ubie. U prvi mrak vrnue se i juriae na Petra u kulu Elezovu; no tu nije bio Elez, no dvije bule Elezove i majka, koje su dale Petru puku i fieka, te se bio. Narodna pjesma ovako govori o bulama: Kad zovae beg-Osmanagiu

O, vi, kuke, bule Elezove, Otvorte mi vrata bjele kule, E tako mi dina i amana, Ognjem u vi zapaliti kulu, A vas bule u arar staviti I baiti u vodu Ribnicu. No govore bule Elezove: Udri, Petre, Turke oko kule, Brani sebe i bijelu kulu, A ne sluaj beg-Osmanagia. Ne smije ni dvore zapaliti, Ni nas bule u arar turiti, Nit ne bait u vodu Ribnicu, Doklen Elez u vezira dvori. Pue puka Petra Bokovia, Puni puke Elezova majka Da bi Petru to u pomo bila... Oko kule pogiboe Turci est ranio, sedam umrtvio, I od kule Turke udaljio ... Ovo narodna pjesma kae, a koliko i je ubio ne zna se; tek se zna da su ga bule, u neko doba noi, kradom izvele do vode Morae. Tu je prepliva i zdravo doma uteka. Jo su mu bule dale dvije male puke Elezove, koje je sveza navr glave kad je pliva da mu ne pokisnu, no da se moe branit ako mu do nevolje doe. Evo sam o Novu opirno pisa, ka to je i prijed reeno, ali to je u istoriju i narodne pjesme zapisano, e su mlogi od svake vrste i roda ljui zapisani. A u ovo piem poboni i velikoduni rad, pa mi bi a da se Novovo i u ovo ne nae, jer za dobro oek vazda eli lijepo priat ali ga ut. 26. Evo jo jedan dogaaj o Novu. Rao Popov, brat Novov, ima je ker Maru koja se udala bez pitanja i bez blagoslova za Elezom Bruneviem, Turinom u Dinou. Poslije sedam godina otila su joj braa kod nje. Elez i Mara obradovali su se i doekali i rairenijem rukama. Tu su stajali za nekoliko dana, no su se morali krit, jer su Kui s Turcima bili u rat. Turci opaze da su tu. Paa Sokolovi ponudi Eleza da izda prijatelje. Elez uze pare iz pae, dvije zlatne kumbure i pain bini. (Elez je bio kod pae vie dana, koji je gradio most i mlin Sokolovia.) Elez je svaku no iskraj pae porano kui svojoj dolazio. A ovu no kad primi dar uzeo je iskraj pae stotinu Turaka i pripoznio, jer mu je trebalo prijatelje dati po nevielici. Mara je posumnjala na ta' njegov noni dolazak, a kad je doa i viela mu paine kumbure i bini na ramena, ve se je uvjerila to je. Iljee pred vrata. Vie Turke kako je Elez razredio kako mu je trebalo. Povrnu se u kuu, zatvori vrata i dobro utvrdi. Doe na ognjite govorei po obiaju: Daj da ti ostavim orue! On joj dade dvije puke iza pasa, ona opali s objema njemu u prsa. Elez pade mrtav, a ona viknu: Udrite, brao, evo Turci! Mara s braom iznutra na vrata, a Turci odizvan, ali jako zatvorena vrata nijesu mogli otvorit. Goga i Ilija pobie neke ispred vrata i oko kule. Sjutradan paa Sokolovi i Turci udare jakom vojskom na nji. No oni pobie Turke za udo. Paa dade naredbu da se odmakne vojska i da ne ginu Turci; govorio je:

Nai su, ute ni ne mogu, no emo i polako namorit i pofatat. Kako su se bili i pjevali, Mara kako je oganj tulila kad su vr nji kuu zaiali, Turke proz prozor bila, pau pozdravljala sve je to u narodne pjesme; a ja ove itam da se Novu primaknem. Oni su se iz kule bili, netko veli etiri, a netko pet dana. Kui su doli povr Dinoe. Nijesu im mogli pomo, samo to su gledali ispod sebe kako im Turci lome kamenjima tigle na kuu vr nji. Turska je vojska velja bila, koja je prijetila Kuima da i otolen proera k Fundini. Peti ili esti dan doe Novo Popov s planine irokara meu Kuima vie Dinoe. Kad je doa i vidio to se ini, reka je: Ne moemo ono gledat kako i mue i kamenjem tuku, pa da emo polovina Kua poginut! Kui njemu reku: I svi da emo poginut, pomo im ne moemo! Novo ree: Da provamo ovako: ja ojdo ispod kue Jusuf-okia, pa od emovskoga polja Turcima ozad, painom atoru, te tu zaest boj, zbunit i, i oni te okrenut oi na mene, a vi juriite vie no ste ikad juriavali u va ivot; a nemote gledat to e se od mene injet, jer tu neete mo mene pomo! Novo krenu, a svi se s njim oprostie. Otia je kudijen je i reka. Turci ga proputie. Kako im je ozad doa, nijesu znali ko je. Kad je doa pred ator, ubi pau Sokolovia (ne zna se u ator ili pred ator), pa okrenu da bjei na konju, ne od kud je doa ka Kuima, no na protivnu stranu, k Turcima. Doklen je proz tursku vojsku bjea nije nijedna puka na njega pttcala, jer kako su mu Turci bili i s te i s te strane, bie jedan drugoga ubili, stoga ga nijesu ni gaali doklen nije izmeu nji iskoio. A ta' ma su gaali i ne ubili. Turska se vojska zbuni i zaudi, ka da grom u nju pue; u to Kui jurii na kuu Brunevia i lake do nje dou no su ikad mogli mislit! Jedan dio Turaka era je Nova, a drugi od Kua bjea; tek tako svi Turci obrnue plei Kuima. A Kui za njima, bili su i i sjekli do paina atora i Cijevne. Kui jo Dinou opalie i plijenie; Maru s braom izbavie. Tako Turci pogiboe od neprijatelja kojega malo prijed s prezrenjem gledau. A Kui se s noem jedanak vrnue na kulu Raovu, ali svak neveseo i u brigu za Novom. Ostavili su ga na dno Deia, e se gore dofatio, e ga i no nala. Oko ponoi, preko Grudske Gore, doa je na kulu Raovu. Sad koje je veselje bilo neemo nabrajat, tek ta' ma su Kui cijeli vieli kako im je Bog pomaga i to su dobili! 27. U jedan dan ker vojvode Radonje ovako se prosila: ko ju na mejdan dobije, tome ena da bidne! I tako se prijave etiri mejdandije kod vode Morae na Bioe. Mejdandije su bile: iz plemena Kua Batri Perov sa sela Bezijova, iz plemena Bratonoia uro Jovanov Klopoanin, iz plemena Pipera Nikola Bracanov Petrovi, i kapetan Meikuki iz Spua. Ovi mejdandije imali su svoje vojske. Piperi i Spuani nainie oko na selo Mrke; Kui i Bratonoii na Bioe; svi jedan prema drugoga. Kui reku Piperima: Oete li putit da mi najprijed podijelimio mejdan s Meikukiem, pa ete vi poslije? Piperi pristadoe; no pobrka druga, i to Batri Perov mejdandija rekav uru Jovanovu podrugljivo: Pa i ti, jare bratonoko, oe da dobije ker vojvodinu na mejdan!? Za tu rije ubi uro Batria, te se pobie Kui i Bratonoii. Bratonoii utekoe uz Ploice, do sela Podkra. Posjekoe im Kui esnaes glava. Bratonoii Kua dosta ubie, ali se mejdan broji onoga koji sijee, jer oni koji ne sijee bjei, pa iako se od njega gine. Meikuki, kad vie da oni bojem ojdoe u Bratonoie, otvori mu se put, te s vojskom preko Bioa na Kosor. Uze evojku, pa se ne vrnu kudijen je doa, no preko Kupusaca,

kudijen mu je najblie k Podgorici. Novu Popovu doe glas da povede kapetan evojku. Novo iskoi meu dvije vojske koje se krvniki kolju, te viknu iz glasa: Ko je Ku i Bratonoi, povede ni Turin evojku, no prekidajte boj, pa za mnom na staroga krvnika! Tek vojske ue, prekidoe boj. Pomijeae se. Ostavie mrtve i ranjene da i nose ene, pa krenue s druinom. Novo pred njima u prijetok niz Morau, nadajui se da te i do Podgorice ili Spua stignut. Kad su doli na potok zlatiki, Turci ne bjeu proli, no je teko bilo bezputice pro, stoga su morali trajat, te su i ovi pretekli. Kad dooe Kui navr Kunja, viee svoju pogibiju, ali, uzdajui se u svoje junatvo, odili su naprijed zorno, ka da im nikoga na put nije, dok je Novo reka: Stoj, vojsko, tu e si, a ti, vojskovoo, ajde na mejdan! Oe Turin bez rijei. Sretoe se mejdandije meu dvije vojske; prosijee ga Novo. Kad Turci viee da im pogibe buljukbaa, izgubie junatvo ka i svaka vojska u takve prilike. Kui i Bratonoii udare na tursku vojsku, koja okrene u bjeanje nadesno, niza strmen, krajem peine Braljue k Morai. Neto Turaka oae ute pod peinu, no Piperi bjeu doli s one strane Morae da gledaju to e bit, te one Turke to utekoe pri vodi prema sebe pobie do avoljega! Tako, to utee Kuima i Bratonoiima ne utee Piperima, no sva ta vojska tu pogibe, osim jednoga koji utee. Kad su ga pitali u Spu: Kamo ti ruina? on je reka: Ostae svi u jedan tamnik! Po tome se to mjesto i sad zove Tamnik, a neko kae i po dubini vode. No bilo kako mu drago, Kui i Bratonoii nauzee se glava turskije i orua svakojakoga, atova i paripa i sve to su Turci sobom nosili za mejdan i za svatove! Pobodoe kilan Meikukiu, po obiaju, e je poginuo nadno Kunja Zlatikoga, e se i sad zove Kilan ili Kami Meikukia, pa ojdoe s evojkom svi na kuu vojvode Radonje, e su tri dana stajali. Pomirili se meu sobom Kui i Bratonoii kamenom u vodu. Sve mrtve i ranjene jedan drugom oprostie, a ker vojvodinu dae bratu Batrievu, kojega je ubio Bratonoi. Trei dan krenue doma zafaljujui bogu za dobivenu bitku nad Turcima, a vojvodi na gostoprimstvu i oinskom i miroljubivom savjetu, a on njima blagodari na junaki mejdan, kojega dobie nad optim krvnikom. 28. U vrijeme Usejina Ota i ubra Petrova udare Kui na Smudirogu, planinu otsku, UsejinOtovu stoku plijene, obane posijeku i katun poaraju. Zato se Kuima zatvore pazari, a poto im godina ne rodi, doe narod do grdne muke od gladi. ubro, kao vojvoda, mora je vodit brigu o narodu, a nije se ima nikud obrnut da im pomoe, pa namisli da pane krvniku u ruke. Tako i uinje. Uze Nova Muikina, pa s njiin ponoi ajde preko Turske u kuu Usejin-Otovu. Usejin, kad vie svoga krvnika, zaudi se, ama ne ree: to si doa, krvnie? no ree: Dobro doa, prijatelju! To je arbanaki obiaj. ubro mu ree: Doa sam da mi uini devap kukomu narodu, koji e da umre od gladi! Usejin ree: A im mu ja mogu pomo? ubro ree: Da ide kod vezira i dako mi mogne uinjet Kuima da se otvore pazari s Turskom.

Tijem e uinjet da ti blagodarni budu! Usejin Ot smijui se: Imam ja za em blagodarit Kuima! Zaklali su mi dva sina i plijenili sve to sam ima na planinu! ubro: Ne mogu se mrtvi povratit, no pornozi ivijema! Sad je sva muka kuka pala na Usejin-Ota, a ne na ubra! Usejin je bio na misli: oe li kod vezira mo pazara otvorit kukome narodu? Oni su nekoliko dana sjeeli i pogonili se meu sobom. Govorio rau je Usejin: Znam te ja! Ti si ubro Korda! A ubro njemu: Ja sam ubro Petrov, Petra Pejova. No si ti sin Cucan-Perin, koji je era drva na magare da proe na pazar skadarsi! Poto se bie izdavijali, izmire se, daju duvana jedan drugome da pue, smijui se u alu pretresaju to je koji kome reka i koji je praviju rije reka! Pa onda se opet metni u misli to te za narod. Ovo je Novo Muikin pria, koji je tu bio. No bi kako bi. Oni pooe na Skadar kod vezira i pazari se otvorie narodu, te neka je narodu ivljenje, a njima blagodarnost, i potenje. 29. Mark Vuksan, Klimenta iz Selca, bio je od najboljije arbanakije junaka njegovoga doba. U njegovo selo bili su dva brata od slabe vrste ljudi. Jedan dan porijeaju se s Markom, ka to se to obino mogu seljani porijeati oko male stvari. Marko to nije uzima u to krupno, no je kod njega bilo i prolo, a dva slaba brata naume da ga za to ubiju, pa mu zapadoe e su znali e e do. On, kad je doa podaleko, vidio je u busiju e ga ekaju, ali nije brka, no je odio k njima, nosei na rame zaveljaj bukovije prutova. Kad je doa pred dvije puke, jedan brat omae u njega. Puka ne udi, no frte, a Marko, idui naprijed, uini; pi! I drugome bratu frte puka, on i ovome uini: pi! Marko dva pljunu, nato se svri boj. A da vidimo kako e sud suditi na tu krivicu koja se bez krvi zaslui. Selani, kad ue za to, ufatie ta dva brata, povedoe i na zborno mjesto pred crkvom, e se krvnicima sudilo. Zakon arbanaki ovako je sudio dosad za takve dogaaje: kad ga namrtvo ubije, cijelu krv plaa, a kad ga rani, plati po krvi; a kad mu frsne puka na koga, cijelu krv plati, nalazei to za pravo, jer nijedan ne gaa da rani, no da ubije. Tako bi i slabi dva brata Selanina morali da plate krv da i ne izbavi rije jednoga sudije, koji ree: Neemo tako sudit, no je pravo da plati Mark Vuksan dvije krvi, koji neke da i ubije namrtvo pukom, ka to je i druge bio, no pljunu na nji, te tijem ubi dva Selanina naivo i njine dva obraza, i uini da se stidi svaki koji u nji dio ima! Na ovo se presuda svri. Slaba braa nita ne plaitie. 30. Turin neki iz Stare Srbije, iz varoi Gilana blizu Kosova, ima je sina i ker. Sin je dorasta za nizame carske, i doli su da sa vode ka i druge. Majka i otac, nemajui do njega, da se pomame od alosti. evojka je tjeila roditelje govorei: Ne bojte se, neu ja vas ostavit bez sina! Oni su je zaueno gledali i njene rijei za prazne drali. No evojka ode na stranu, Obue muke aljine, pripasa orue i ode kod onije to nizame kupe. Oni ju primie u

nizame kao muko, ne znajui da je ensko. Kako priaju da je front uila, u bojeve odila i za drugi vojniki rad sposobna bila, to neu da priam ovden. Samo ovoliko: poto se svri rat, nju je neko u kupalite opazio i kaza pai da je ensko. Paa ju pita, a ona kaza da je majci i ocu ostavila sina, svoga brata, a namjesto njega ona u vojsku pola. Paa je posla u Carigrad, i car joj da nianzvijezdu i odredi joj penziju da moe ivjet u Carigradu. Ona nije kela, no je pola doma kod oca i majke, i tu ostade nosei orue i muke aljine. Zavjetala se da i nosi dok je iva. To je bilo ovoga najpotonjega rata turskoga i slovenskoga. Ovo mi je pria Barjam Peanin, zabit od zaptija, koji zna evojku, oca i majku joj. 31. Kad se naa i turska vojska bila, nai izgoree kue Omerboovia, raerae tursku vojsku emovskijem Poljem do Dinoe, bijui i sijekui. U to se na vojnik Rade Stojanov Vujoevi ranio nekako skraja, da ga nai nijesu vieli, no se vratili, boj razdvojili. Grudi su doli po razboju, kupili svoje mrtve i ranjene, u koje naoe i naega Rada ranjenoga, na kojega se trgoe noevi i natekoe momci, koji e prvi glavu posje, da svojega brata ili roaka osvete. Na njega je doa prvi Uljo Askov i dofatio ga jednom rukom a u drugu no govorei: Nemoj mi ga koji ta, jer ovi danas ne gine prije mene! Vojnici iza one pogibije juriae da oba ubiju. No Laka abov, kad vie e e da mu poginu brat i krvnik (a sad ga zove prijateljem, poto je Ulju u ruke doa), priskoio je i, istrgnutijem noem, plei uz plei s Uljom sta, a Rada zaklonie meu sobom. Vojnici, ka viee ova dva junaka e ote da ginu i da biju svoju brau doklen mogu maat, stegnu svoju jarost. I tako, za tanku dlaku svi ovi tri ostae. Rada ponesoe u Podgoricu kod turskoga pae, Ali Saif--pae, koji ga nekoliko vida i poslije mi ga zdravo na Medun posla. Za ovo i nai i turski vojnici vie potuju no druge koji su vie ordena dobili. Potuju i i oni koji su keli sve tri da ubiju u onu jarost! 32. Moraani Drljevii ubie bratania Veka Ilinia. Veko je bio junak i oek od najboljije u njegovo vrijeme; takvi je bio i Peruta Drljevi. Zato je traio Veko da ubije najboljega Drljevia, Perutu, jer ne bi se osvetom moga pofalit bez njega. Takvi je obiaj bio i slabog svoga s najboljijem da sveti, jer ako bi ravoga ubio za osvetu, rugali bi mu se govorei mu: Vidi se da se nije uzda u sebe da e ubit dobroga, pa je uita na togo, da se u posa nae, tek apru za apru da oteti! A dobri pomilja: Bolje je nikad se ne osvetit no ravoga za osvetu ubit! Stoga je Veko zaminova druge, a traio Perutu. I tako mu zapade jednom. Peruta doe s nekoliko druine e ga Veko eka. Veko osijeri pukom u njega, gledajui ga preko puke. Doe mu druga misa, pa okrenu pukom s Perute na drugoga Drljevia, i ubi ga. Kad su Veka korili to ne ubi Perutu ka to su svu mislili e e se osvetit ka njega to prilii, a sad to se svak ruga Veko ree: Osvetio sam se ba ka to treba: ubio sam onakvoga ka to je moj bio, a Perutu sam ostavio da kukaju bule i Turci kolainski od njega jo, a pleme morako da se dii njim!< 33. Pop uro s Ljubotina, Kusovac, bio je oglaeni junak, ali mu neu junatva oven

nabrajat, no samo ovoliko: bilo je prijed kapetan svoga plemena, a poslije vojvoda i senat i ef garde sve Crne Gore. O njemu je bio glas da je bio vie maloduan no velikoduan, ali zaista ne bjee surov, bez srca blagorodnog. Jo kad je kapetan bio i njeto jednom sudio u pleme sa svojijem drugovima, sjeeli su pri jednome radu. No jedan dosta nevaljali vojnik ljubotinski svr zida udari ga kamenom u glavu tako estoko da mu je umalo mozak prosuo. Druina su keli da ga ubiju namrtvo, a neki su keli da ga izbiju samo tojagama, ali pop uro nije da ni jedno ni drugo, no je reka druini: Molim ve, nemo'te ga, jer nije, zna, budala nevaljala; i ja mu opraam. I tako nevaljalcu bi oproeno! Ovi je primjer kako pop uro moe da se ne sveti za uvredu; a drugi je prdmjer kako pop uro ne moe trpjet za optu uvredu. 34. Pop uro nae jedno jutro knjaza Danila e sjedi s gospodom pod brijest, pred dvor. Ree mu: Dobro jutro, gospodaru! Knjaz: Dobra ti srea, pope uro! Pop uro knjazu: Ka da si neto ijedak? Knjaz: Jesam, izgoreli su Turci onu crkvu u Zetu! Pop uro: Osvetiu ju ja, izgoreu im damiju u Golubovce, koju im je car nainio! Crnogorci oko knjaza rekoe: Duboko su Golubovci, pope uro! Pop uro: Imam ja Ljubotinjana, a osobito Ceklinjana kojima ne bi daleko bilo oti na onu bandu Skadra da uine zlo Turcima, ka to ga ine danom i noem! I vie pop uro ne zbori, no ostavi Cetinje i doe u Ljubotin. Uze popa Joka od Ceklinjana serdara Sava Jovievia i Filipa Ivanova i jo deset Ceklinjana, i ezdeset oka praa. Neu nabrajat kudijen su se preko turske zemlje u lae vozili, nit kudijen sa odili, tek damija ojde sva u gomilu, a pop uro s druinom vratie se u Crnu Goru. Sad pop uro ne injae se narodu maloduan, no velikoduan, kontajui kako pop mogae gledat svoju krv iz glave, koju mu slabi Ljubotinjanin razbi, a nemae snage da pretrpi u Zetu damiju Turci da u nju klanjaju, a Srbi se nemaju e krstit; a sad im je poravnjeno da obojica stoje i pod vedrim nebom bogu se mole! 35. I ovi, je dogaaj u Ljubotin bio. Jovo Banovi, oficijer prekorniki, jedan dan uio je u front svoju stotinu. U to jedan vojnik skoi ozad na oficijera, ufati ga za vrat i udari njim o zemlju i bai pod sobom. eta se prospe; dva brastva se razdvoje svak na svoju stranu, obrnue puke jedan u drugoga, jer je bila jedna krv meu njima od starine pa su stoga gotovi bili da se pokolju. Ukoliko su vojnici fieke u puku metnuli, utoliko se oficijer diga. Vojnici su mislili da e oficijer komandovat da izvre osudu na prestupnika, a drugi su ekali za staru osvetu da ubije drugoga, a drugi treega, a onadar ko koga mogne. No oficijer ne okrenu se na krivca, no komandova eti: mirno! I tako je ubrzo ugrabio, prijed no se izdiga sa zemlje; tijem pretee te ne pue nijedna, a da je jedna prijed komande pukla, poslije ne bi komanda pomogla, no bi svrili da se pria za njinu pogibiju!

Na ovoliku zaborav na sebe i svoju ast pod noge zgaenu, mlogi mu Crnogorci govorili bi: Bolje bi bilo, gospodin oficijeru, da si s mane svoje namrtvo poginuo no to pogibe naivo da primi ovoliku sramotu! Ovo su mu obje strane govorile, neprijatelji uivajui a prijatelji bolujui. No oficijer je zadovoljan bio sa svojom mirnoom, jer je zna da je dobro uinio, pa je okretao svoje vojnike u front cio dan, ka da nije nita ni bilo. A prestupnik je sjutradan platio svoju kaznu po zakonu. A poslije svi su oficijeru priznali i blagodarili, i oni koji su ga najvie korili i osvetu eljeli i svoj stotini pogibiju kovali, te bi sva poginula; pa i koji ne bi ubijen bio od vojnika, ili vojnik od njega, ali nijedan ne bi osta to ne bi vojniku kaznu podnio, teke su se onako namakli i jedan u drugoga puke okrenuli; no ti Jovova pobona mirnoa ugrabi svaku kaznu i malu i viu. 36. Dosta je za osvetu poginulo ljui na ove strane, a dosta su dobri ljui smeli bestiluku ljuckome da ne izginu na takvu rabotu! I ovo je kelo na Ljubotin da budne, evo kako: Zair i Dubova, dva sela ljubotinska, koja su imala meusobnije svaa kao druga plemena, ali otkad je jai sud ne smiju se bit meu sobom za stare osvete kao prijed. Tako Dubovljani traili su sebi oduka za jednu osvetu. Jedan Zairanin ubije Dubovljanina jo u doba sv. Petra, te se krv umirila i to vrijeme zaboravilo, kao mlogo drugo. No Dubovljani, to se ne smiju osvetit Zairanima, jer knjaz Danilo sad sudi ee no su drugi sudili, snau ovako i narede da se pobiju. Dubovljani smisle kako i sud nee vie krive na: narede jednoga vojnika te vikne iz glasa: Ko je vojnik, evo vukovi u Struge! Struge su jedna gora pod selo Dubovo. Zairani dotre na pokli, ali ovamo nema vukova, no Dubovljani naoruani ekaju da se kolju. No po obiaju trebalo im se najprijed opsovat i dosta runije rijei jedan drugome izgovorit, pa se poslije bit, kako e bajagi boj bit zbog psovke i dananje zaevice, a ne za staru osvetu. Ve poe psovka i rune rijei. Serdar krnjo i kapetan Tomo, oba Kusovci, Zairani, uskoie meu njima da brane i prijetei sudom, no se vojnici usplamili, okrenuli puke jedan u drugoga, samo ekaju koji e prijed poet. Serdar i kapetan, kad viee e im ne mogu zabranit pokolj, svaki od nji vikne svoje blie bratstvo i pred njima ojdoe. Zairani morae pristat i po njinijem mislima viu sramatu ponijet, no da su polovina pred Dubovljanima poginuli, jer nije mala sramota okrenut plea neprijatelju koji i na mejdan onako doziva. No svu zairsku sramotu ponijeli su kapetan i serdar koji i nagnae da bjee. Ali poto su se otrijeznili, svi su im umjeli blagodarit. 37. Bivalo je pojedince ljui, ili po cijelo brastvo, koji su traili boj i kad nijesu imali koga svetit, n'o oe da pokae svoje junatvo, e nije gri od drugoga. Tako je u Bjelopavlie jedno brastvo kelo da se pobije s Bokoviima, i da im pokau e nijesu od nji gri. U to se Bjelopavlii skupe na zbor pred crkvom Svetom eklom. Risto Simonov Bokovi na skuptinu poeo je govor ka i vazda to je inio i narodne poslove raspravlja, a drugi mu pomagali. No danas bjeu drukije uredili. Turo Vujoev Kukovi ufati Rista ozad za perin, povue i previje mu vrat. Tako je nareeno bilo Turu da uini, mislei e e ga Risto ispresijecat noem kad ga za perin dofati, pa onadar da se brastvo Ristovo i Turovo iskolju meu sobom da vide koji su bolji. Tako su se brastva razdvojiila i okrenula puke jedno drugome, pa ekaju kad e Turo poginut, pa onadar svi da poginu.

No Risto ni ubi ni posjee Tura, samo to mu je govorio kad ga je dra za perin: Puti, bruko, a po kojom dodadni: Puti, bruko, da te Bog ubije! udei se Ristu to ini od njega Turo, Bokovii su se na Rista ijedili, stieli se i govorili: Udri, e ti okide nos! No Risto nije se na to okrenuo. Jedva u neko doba puti ga Turo. Risto, ne okreui se na njega, ree Bjelopavliima: Zar ovakva nevaljalica da ve moe naerat da koljete drug druga? Vojnici, ka vodom opareni, digoe puke na ramena; skupe se oko Rista, koji je produio svoj rad koji bjee prijed poeo. 38. U plemenu Ljubotin je selo Zair, koje se dijeli na etiri brastva, ova: Kusovce, Kaluerovie, urovie, Markovie. Ova su se brastva bila meu sobom devet godina. U tome selu Zairu bjee Miko Jovanovi Kusovac, na kojega nijedan vojnik u to vrijeme pokolja puku nije okrenuo, no kad su se bili govorili su jedan drugame: Nemo` koji Mika ubit! Tako su ga uvali, a on je doivio da i pomiri. Svak je prista kako je Miko reka i nijesu se vie klali. Miko je i sabljom zastupa pleme ljubotinsko i njom smeta neka ****. Evo kako: pleme Ljubotinjani, Graani i Dobrljani klali su se s Rijekom naijom za sedam godina bez prekida. U to vrijeme palo je mrtvije i ranjenije od obje strane sto sedamdeset ljui. Ceklinjana je vie bilo od svojije protivnika, pa im je krivo bilo da se ponapoli biju, te su traili kako te kazat da su bolji. I ovako snau: izaberu se jedanaest Ceklinjana koji te na mejdan izle Ljubotinjanima i Dobrljanima. Ceklinjani vojskom dooe na glavicu Milievia. Mejdandije noau maeve i jedanaest jabuka, po obiaju da i ilju svaki svome mejdandiji. U te valjalo je brojit Mika Kusovca, jer su znali: Miko e im do teke se pozovu. Stoga im trebovae objeleit koji e na Mika Kusovca. No poto kazae da nee nijedan Miku na mejdan, a znajui da e sam do, nije druge bilo no da svako doma ojde bez mejdana! 39. Posilije ovoga Mikovo junatvo uini da se krv bratska ne prospe. Evo kako: u jedan boj ova dva plemena ubi puka Mika, slomi mu ruku. Glas dopade u Ceklin da je ubijen Miko Jovanov. Opet se krenu mejdandija dvanaes. Skupi se vojska e i prijed, na glavicu Milievia, otolen a alju mejdane. No prijed svega valjalo je znat je li Miko dobro ubijen, imaju li se to bojat od njega, pa polju Maru urovu, koja je bila udata na Ceklin, a rodom sa Zaira: Ona, ka u svoj rod, moe dobro Mika viet i pravo ni kazat, da se nitko ne sjeti. Ona je dola kod Mika, nala ga e nainje melem od voska i ila da previje sam sebe. Kau, Mara kad ga viela, poela je plakat, govorei: Striko Miko, jesi li poginuo? Miko: Ne lai, more, s tvojijem plaem, znam ja to su te spravili Ceklinjani, da vidi kako su me darovali! No im kai: ,Slomiste mu desnu ruku, no e lijevom do na mejdan, e mu go poljete, daje vi potenu rije'! Mara, kad doe kod Ceklinjana na skup, na pitanje kako je Miko, odgovori:

Ka zlo! Desna mu ruka slomljena bjee, no je reka da e vi do na mejdan s lijevom rukom e ga go pozovete! Bilo bi ljui koji bi rekli: Ne bojim se ja od lijeve ruke, ali se raznio glas da je on ljeva bio, i da mu je vazda lijeva ruka mjesto desne sluila. Tako Mikova sablja zatvori u korice iz dva **** dvadeset i etiri maa s jedne, a toliko ih s druge strane, osim pogibija te bi se poslije brojile! 40. Serdar krnjo Kusovac ima je sina Nika i ker Janicu, mlau od Nika. A i Niko je mlad, nije jo u bojeve odio, pa je sestra sujmala o bratovu junatvu. Kad potlanjega rata krenu ljubotinski batalijon na vojsku ka i drugi, svaka je majka molila boga za sina a sestra za brata. Svaki boga mole da joj zdravo doe, a osobito kad je jedinac. Moe se vjerovat da je i Janica eljela da joj jedinac brat zdravo doe, ali se ne u drugoga blagoslova od nje, no pri kretanju donese mu vode da se umije govorei: Nemo' ti, brato, bit straljiv, da ti se ljui ne rugaju! Niko je gleda Janicu i ree joj: Ja sam mislio e si u brigu kako e bez mene ako poginem, a nijesam znava e se boji e ne valjam! Ona mu ree: Bidni ti dobar, brato, pa za pogibuju kako bog dadne! Kad se ulo da se Niko ranio u boj pod Rogame, Janica je sretna i vesela bila govorei: Sad imam brata junaka! Majka ju je plaui gledala, ona ree majci: Zato plae, a znala si e je zato i otia da i bije i da ga biju!? 41. Neda, ena ura Martinova s Meduna, a ker Stevana Krkelina iz Lutova, imae etiri sina. Ovoga potlanjega rata i ona je bila sa sinovima na vojsku, doklen se vojevalo na Medun i Fundinu. Mlogo bjee stara, ali nije vojsku ostavila. U jedan boj ubie joj dva sina Milija se rani, a Jovan namrtvo. Kad metnue Jovana u grob, braa poplakae za Jovanom, a majka i ostro pogleda velikijem oima crnijema, pa im ree: A to plaete? Zar ste mislili da mi svaki zdrav doma doete? A, due mi, ako jo koji ne pogine, bolje da ve nijesam ni imala! Jo je tu govorila; a bila je govornica i tubarnica: kupili su se oko nje kad tui ka oko dobra guslara. Bjee krupna rasta, dosta gruba naoi, prilinija mukome no enskame. Poslije, kad su joj ene govorile: to uini, Nedo, zla ti srea, te prekori sinove da ti prijed poginu!? Neda: Kad sam viela turske ljeine e su goru pritisle, due mi, u one gomile mrtvije Turaka, koji je od mojije sinova poginuo, ka da se rodio! Ree joj druga ena: Bogme si, Nedo bez srca, tek sinove ne ali! Neda njoj ostro: Mu, bruko od bruke, da alim sinove kad se carstvo dijeli! A da za kad u i teet!? Ja mislim da mi od starosti kalju na upret kod ena! Opet druga ena: Dobro si kad mo bez sinova! Neda: Kad sam viela tursku pogibiju na Medun i Fundinu to nijesam mislila da u to

nikad viet sad da su im prosti i oni na Kosovo, a ne mari to su moji poginuli! S turskom pogibijom svi da te mi poginut, ka da bi mi se posvetili! Pa eno od one dva starija neka eica! Druga ena: O, zla ti srea, kad ostade bez onakvije sinova! Neda: To i ou da se zovu sinovi i da ginu, jer kad ne bi ginuli, bie se zvali keri a ne sinovi, osta bi ukor na njin trag! 42. Veka Ilinia onoga koji ne ubi Perutu Drljevia ubi Rovanin Radovan Kukoroga, pa utee. Rovani ufatie Radovana i dae ga Moraanima, ka zlikovca da ga ubiju, ma Moraani ga ne ubie, no ga povedoe a Veka mrtvoga ponesoe kod Ilinke, majke Vekove, tu da ga ubiju i Veka osvete e mu majka gleda. Miljau: lake e joj srcu da budne kad e gledat e joj Vekov krvnik mre. Rekoe joj: Evo krvnik Vekov, da ga oven ubijemo! Ilinka na brzu ruku uze komat ljeba, dade mu govorei: Jei, Radovane, pa idi doma! Ja kad ne gledam Veka ivoga, neu ni da gledam tebe mrtvoga! Pa se okrenu na Moraane i ree im: Nemote ga koji ubit! Ljeb mu je dala na brzu ruku za znak da ne uitaju i da ga ne iubiju, jer na so i ljeb nije obiaj nitko da ubije. 43. Vezir skadarski izagna iz paaluka skadarskoga bega Zotovia. No beg se naa od onije junaka to ne bjee: pobi se s vezirom, uze mu Spu i Podgoricu, izagna mu vojsku iz Zete, a vezira odvoji od njegove vojske i zatvori ga u kuu Begovia u Zetu. Nije potrebalo vie no da se naloi kua vr vezira, da u nju izgori, a beg bi se osvetio svome protivniku. Ali znade koliku e tijem tetu uinjet brai Turcima ako osvetom ugaa svome efu, pa otvori ef na tursku korist, otvori kuu, puti vezira iz zatvora, te on zdravo ojde, a beg Zotovi bez osvete sam sebe ostavi, samo to mu je dra Zetu na silu te je na nju jedanaest godina sudio. Poslije jedanaes godina udari vezir na begove Zotovia i Alilagia, izagna i iz Zete i Podgorice. Kad su se njine vojske bile oko Podgorice, pogonie se od Staroga Grada i Ribnice do Vezirova mosta. Vezir je gleda sa Staroga Grada kako beg Zotovi igra konja izmeu bojeva, ugoni ga u vezirovu vojsku, te mu i bije i sijee. Iako je vezir alio svoje Turke koji mu ginu od bega, ipak zanesen njegovim junatvom izgovori: A, maala, to je rodila bula Turina, nemote ga ubit, turske vi vjere, no dako mi ga iva ufatite! Vidi se lijepa misa u vezira, da dobro misli i lijepo zbori! 44. evjani udarie na begluk Ljubovia u Ercegovinu, plijenie stoku i doerae preko Fudua nikikije. Beo Pleevi, Niki, sa etrdeset Turaka bio je u etu, pa kad opazi Crnogorce, oae im udarit. Uskok Crnogorac Tomo Cuca, koji je s Turcima bio i koji je poznava Crnogorce svakojega po imenu, Turcima i kaza. Beo, kad znade koji su, ne

smje udarit, no posla u grad nikiki, te mu doe u pomo Turaka. Sad ima Beo sto i pedeset, ali svakojakije, te ne smije im udarit, jer znavau kakvi su Marko Vukoti i brat mu Kejo i njiova eta. Ali naini Kejo te im udarie. Evo kako: Marko je s druinom era plijen, a Kejo sa sedam druga ia ozad i uva strau da im Turci izubaa ne udare. eta nije smjela svrnut da pije vode na Turunta, no preko Bijele Gore, kudijen nema vode. Marko s druinom u jednu bukovu duplju nau malo vode, tek toliko da skvase usta. Kejo, kad doe, ne nae ni kap. Ree: Vie se trpjet ne moe! pa ojde na vodu. Zaludu su mu govorili: Ne tamo, Turci su na vodu! Kejo je reka: Ne znam, ali je bolje od Turaka poginut ali od ei crknut. I ojdoe meu Turke, te i sve pobie i posjekoe, pa ondar udarie na Marka. Bez znaka juriie u plijen. Crnogorci ne kee ostavit plijen, no se poklae, te zaudie Turke. Ali opet Turci uzdau se u svoju jainu. Tako su se bili cio dan i zamrkli su u pustu goru obje strane. Crnogorci su zaklali od plijena mesa te su pekli za veeru, i znajui da nemaju Turci veere, dozvae i Crnogorci: Ote da vi damo mesa, Turci! Turci zaueno pitaju: Rugate li se ili istinu zborite? Crnogorci: Ne, bogme, no odite da vi damo da ijete koliko moete. Tako im dae te su lijepo veerali i konaili ka da su bili prijatelji a ne krvnici. Sjutradan svak doma, a Turci zafalie. 45. Blizu Skadra ubi neki Turin brata orSuljova. Ubica, znajui kakav je or-Suljo junak, nije smio izlei iz svoje kue. or-Suljo poto se uvjerio da ga nee izvan kue fatat, poe mu na kuu. Primi se na kuu, razvali pokriva i drugo to mu je smetalo, pa je gleda svoga krvnika kako zamiljen sjedi. Onadar je zapeo puku razgaajui u koji e ga dio tijela ubit, mislei kako e mu pjesmu svr kue zapojat. injae mu se da e ga njegov brat iz groba sluat kako mu s krvnike kue pjeva brat. or-Sulju se injae da nema sile koja bi mu zadovoljstvo otetila, ili krvnika brackoga otela! U to zapoja kokot. Zamiljeni krvnik Suljov iskraj ognja ree kokotu: Svijetlo ti grlo, sine kokokin, kad te nije stra od or-Sulja. Ovo u or-Suljo, pa ree svr kue: Je li te mlogo stra od or-Sulja? On die oi navie oklen je Suljo govorio, pa ree: A stra me od njega! Suljo: Ne boj se, no mi otvori vrata! Krvnik otvori; Suljo ue i oprosti mu brata! 46. U boj na Graovo, kad su Turci okrenuli da bjee, Crnogorci, koji je koga ufatio, svaki je svoga posjeka. A Drago Jokov Petrovi nije svoga roba posjeka, no je pred njim ia. Bilo je Crnogoraca koji su se rugali kad su vieli kako Drago ide, te bi rob moga ute i Draga

ubit. No je Drago vjerova u svoga roba toliko da mu naredi da ga obritvi. Tome su se najvie rugali. No Dragu nije doputila dua da brka ljubav s Turinom, no ga je poveo kod svoje kue na Njegue i dra ga tri godine ka brata. Poslije posla ga je oma u Rumeliju. Ovi dva junaka koji se oprijateljie u onakvi okraj nijesu jedan drugoga zaboravili, no su slali darove jedan drugome: Drago Ibraimu u Rumeliju, a Ibraim Dragu u Crnu Goru. Na daleko njini pozdravi prestali su kad su umrli. Prosta im dua! 47. U neko selo nedaleko od Skadra ubi Turin Turina, pa se ubilac zatvori u kuu svoju da ga ne ubiju roaci poginuloga. No jedan dan iskoi iz kue i idui dadom zapjeva koliko mu je grlo dalo. Blizika ubijenoga ekala ga je na drum da ga ubije, da se osveti. Kad ga viee da pjeva idui putem bez straa, za udo bi krvnicima, pa rekoe meu sobom: Moe bit da se pomamio, no da ga ne ubijemo dok vidimo je li zdrav, jer emo se osramotit ako ubijemo manitoga ojka! Kad onaj doe meu njima, oni ga opkole, kako ne moe ute. Rekoe mu: Stoj, ne boj se! On je stanuo da ga ni brige nije. Ufatie ga i zapitae: Jesi li ti zdrav ili manit? On: Zdrav sam. Pa kako smije putem odit pojui, a zna da si krv duan i da emo te ubit? On: Znam. Pa to ini to, a veli da si zdrav? On: Imam zlu enu, od koje mi se sve plae, pa reko iz zatvora da iljeem i zapojem malo da zaboravim enu i odanem duom pa iako u poginut, ka evo to poginu. Oni njemu: A zato da se tako pomami od ene i da ne ali umrijet? a bi mi bilo umrijet kad bi ima para da dam eni po erijatu to je njeno, pa da ju pustim; a ovako siroma nemam para, a od vas izle ne smijem; a kad u zatvor ivjet ne mogu, sevap ete uinjet ako me ubijete, svoju krv uzmete, a mene od ene izbavite! Oni mu krv oprostie i dae mu para koliko turski zakon propisuje govorei mu: Idi doma, ieraj ju, pa niti od nje niti se od nas plai! 48. Zbog neke svae ubi padijer Kustudiju. Bratu ubijenog ne ispade za rukom da ubije krvnika i osveti brata. No u jedan boj crnogorski s Turcima ubi puka toga padijera, ubicu Kustudije Crnogorci, saprti od navale turske, ostavie da ga Turci sijeku. U to naljee Kustudija. padijer mu ree, leei ranjen: Udri sad Kustudija, dosta si muke vidio traei me da me ublje i brata da osveti, sad ti je zapalo to si eljeo! Kustudija se okrene na svoga krvnika i odgovori: Ba mi je danas u dio zapalo da ne dam tvoju glavu Turcima da sijeku prijed moje. Die ga na rame i ponese ispred Turaka, a kad stie izvan bojita, dade ga njegovoj svojti govorei mu: Ajde, vida' se, pa kad ozdravi, ubiu te za brata! Tako je i bilo; poto je ozdravio, ubio ga.

49. uro Prelov, Bajica, s nekoliko druine etovae oko Plamenaca, da i biju i osvete neke svoje roake koji su od nji poginuli. Poto nijesu mogli potrefit da ubiju neke od najboljije, drugi kee da ubiju njine sinove, no uro Prelov ne dade govorei: Ou da ubijem ko me ubio, jer druke zvala bi se sramota a ne osveta. Ko bije neka je i ubijen, tako se junaci sveaju; a ljepe je pred bogom i ljuima nikad se ne osvetit no ovakve mladie ubit! I tako sinove svojije krvnika proputae, a Bajice otidoe doma, bez osvete toga ****. Kako su se poslije mirili, ne znam, teke znam da je po tome govorio uro Prelov Savu Plamencu: Odi, sinove, da pije rakije, poto te nijesam zakla ondar kad ti nijesam oca moga dofatit da ga ubijem! 50. Joo Stanojev iz Fundine i Medo Selmanov eevi iz Podgorice bili su pobratimi jo u mlade godine. Lijepije pria bjee o njima u narod. Govorae se da nema dva ljepa od nji u carev pazar. Ali za Meda se govorilo da je ljepotom dostojan Jou za pobratima i da e mu rizikat junatvo da bidne ljepi gledat no bolji junak bit. Ali ja neu narodnja gatanja oven nabrajat, no samo ispriat jedan dogaaj. Joo doe u Podgoricu za neki svoj posa, mislei da nete Turci doznat za njegov dolazak. No Turci opaze, skupe se i opkole ga sa svake strane. Joo, kad vie svoju pogibiju, uskoi u jednu zidinu, oklen je mislio da e pobit Turaka nekoliko prijed no pogine. Turci su vieli zlu priliku da ga nete ubit bez svoje pogibije, kad ga ne ugrabie iz prve, pa su i oni zaklone nali iza svojije kua i doganja, kako i nije Joova puka mogla pobit. Joo sad vide da e poginut bez zamjene, teke Turci ne prinaglie na njega da ga ubiju sa svojom pogibijom, no se poee zaklanjat. Zna je da te se Turci na svoje kue i avlije primit da ga ozgor ubiju bez svoje pogibije. Jou je sad mala smrt pri sramoti, e e mu se govorit: Pogibe Joo Stojanov nasred Podgorice a da ne prospe kap krvi turske! Tome se nije nitko nada! Joo je zaludo dovikiva: Sramota vi je, Turci, savijat se iza oeva od kua bulama ispod prozora! Turci su mu govorili: Sad emo do, ali ne po tvom efu, no kako mi oemo, po naoj volji! Tako i oae bit, no dotra Medo eevi proz Turke, ka razjaren laf, viui Joa: Udri, pobratime, zar ti da se osramoti, a podgoriki Turci da se fale kako su ti neisturenu puku nali i no neokrvavljen! Uskoi kod Joa govorei: Sad ako je bula rodila Turina koji smije izle na mejdan da pokae svoje junatvo! Turci sad ozloijeeni na Meda keli su oba da ubiju. Brastvo Medovo, kad viee e im Medo hoe poginut, uskoe trideset eevia, okrue Meda i Joa. Kad viee Turci e e bit toliko poklanje, proputie eevie te otpratie Joa doma, i Turci izgubie lov koji im bjee u ake doa. 51. U pazar podgoriki nekom Crnogorcu sa sela Komana omakne se puka i ubije pet Turaka jednoga proz drugoga. Od ubijenih Turaka tri su ranjena, a dva mrtvi pala. Mrtvi

su po imenu bila: Jusuf Vrani i barjaktar Dragua. Turci su keli ubit Crnogorca, no Jakup Vrani, brat ubijenoga Jusufa, ufati bratova ubicu govorei: Ne udri Crnogorca ko je Turin, e ja danas ginem za njega i opraam mu svojega brata kojega mi je nektei ubio. Tako traim i vi da mu nektee zloinstvo oprostite. Znadite ja ginem za njega, a i vi ete neki od moje puke poginut, jer smatram za dunost branit pravoga, a svi znate da je prav, pa ne mogu doputit da se moj brat pravijem svea i mrtav ogrijei i osramoti! Ozloijeeni Turci dignu orue na Jakupa i Crnogorca da i ubiju, no jedan dio dobrodunije Turaka priskoi u pomo Jakupu i Crnogorcu, uzee i meu sobom i odbranie od pogibije. Crnogorca povedoe kod zabita Ali-spaije Lekia, koji ga zdravo duima opravi, a Jakup Vrani dobi aferim od sviju Srba i dobrije Turaka. 52. I za malo lijepo ljudi sa zadovoljstvom zbore kako junak ne prima tue potenje. U jedan boj, kad su se bili Kui i Piperi, neki Turin pa-ne od puke kuke. U to vojnici zavikae: A, ne bilo urok, ubi ga Ivo Jokov, vazda mu pucala! Ivo ree: Ne ubi Ivo Jokov ovoga, bogami, no Perovan Lacov i njemu estitate puku, a meni ete za drugim ako ga ubijem! Za ovu su rije vie o Ivu lijepo govorili no da bjee deset Turaka, ubio. 53. Tako se i Minjo Aijin u narod pomenuje da nije stio pristat da je najbolji junak, ka to su mu govorili. U jedan boj Kua i Pipera s Turcima, poto se boj razdvojio, govorilo se ka obino: Koji bi danas najbolji u ovi boj? Svi rekoe: Najbolji Minjo Adijin, Piper! On, kad u to zbore, stade meu vojskom i ree: Nijesam ja danas bio najbolji! Pitali su ga: A da ko, Minjo? Jedan Ku bio je bolji od mene! Pitali su ga: Koji je to Ku? Minjo: Ne znam ja, teke mu visae o pasu esa duvanska od zelene svite! Druina: Poznaje ga ti, prijatelj ti je, pa oe da mu junatvo digne, a sebe se ne boji no zna da si najbolji! Minjo: Ne poznajem ga koji je, a poznajem da je bolji od mene. A to kaete da mu dajem junatvo, bogami sam se vazdan muio da mu ga oduzmem i mene dadnem, ali ne dade on, no ja dva kroka pred njim, dako bidnem bolji, no on opet preda mnom i etiri kroka! Ovako je bilo cio dan, dok je boj traja, on vazda bjee blie Turcima od mene! Vojnici: Svijeta ti obraz, Minjo, junak i junaki govori! Minjo: Nema tu junatva, no istina! Kad mu ga nijesam moga ugrabit e se mejdan dijelio, neu

ni sad da mi ga dajete! Vojnici piperski svi na njega: Zato dade, Minjo, Kuima potenje, a moga si ga u Pipere donijet? Minjo: Mu, betijo, na ta' nain ja bi sramotu u Pipere donio, a ne potenje! Za svakojega ojka ljepe je u srednju ili zadnju druinu vojevat no u prve se na orue drugoga nadat! Tako sam ja na moj nad i moga orua potenje traio, a ne da mi ga Ku dadne njegovijem oruem! Poslije, kad su traili koji je to Ku pred Minjom bio, nali su da je Veco Mukov s Meduna, Lakovi. 54. Kad je poginuo delibaa s vojskom na Morau, Turci od njegove vojske, koji su utekli i doli doma, ue da je poginuo i Mrkoje, serdar iz Pjeivaca, koji je odio Moraanima u pomo. Turci, kad ue da su takvoga junaka srpskoga ubili, oveselie se ka da su bitku dobili. Uto poitae da kau svome stareini Osmanu Muoviu, kapetanu grada nikikoga, da od njega baki i aferim prime. No Osman kapetan, kad u za pogibiju Mrkojevu, ree: A nije poginuo serdar Mrkoje, ni-da-bog. Onda Turci: Jest, bogu uur, sad smo veseli, ka da nijesmo onoliko brata ostavili na Morau! Osman kapetan: Jazuk je doboga izgubit onakvoga ojka i komiju! Turci: Izgubili smo krvnika, te smo brau osvetili! Kapetan: Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od onakvoga komije moglo je biti Turcima tete, a nikad sramote, koja je gora! Sjutra kad doe vakat da se mirimo, kome ete poslat graane da vi na stanak doe, s kim ete mir injet i narodne poslove svravat? Sve e vi biti tanko i mravo bez Mrkoja serdara. Tako i rat kad bidne, onakvijema treba prvo objavit, sa onakvijem se mili bit, miriti Turcima je najprijed teko bilo na kapetana to ali serdara, ali poto je kapetan izgovorio i Mrkoja alio, Turci rekoe: Ti govori, kapetane, to pristaje tebe, dobri dobroga da ali, no mi drugi ne moemo tako, no kad kukamo mi Turci, bogu uur e kukaju i Pjeivci! Tako i ostade svak pri svome; ne moga kapetan Turke oalostit, a oni njega jo manje oveselit s pogibijom Mrkoja serdara! 55. Ostala je rije: poklae se ka Kui i Klimenti! Evo sa esa se kolju ova dva plemena. U ljeto izdiu na svoje planine jedni prema drugije. Svakojega ljeta sastaju se da vide je li se to zlo dogodilo i da pomire plemena. Glavari su vazda mirili s obje strane, a kad i nijesu mogli pomirit, ondar su se bili i druga zla injeli, koliko je ko moga. Tako i nekom prilikom kee da uine. Sastae se Kui i Klimenti u Jaricu, e su se esto stajali, ali na sastancima vazda su se obje strane pokolju nadale, pa su se vazda i spremne drale obje strane, jer muno da bi dobila ona strana koja ne ugrabi prva! Istina, tu kami bi svako dobio, teke moraju obje strane ginut, ali od koje strane vie pogine, ta je izgubila, makar da joj jedan vie pogine! Ali ovi dan nije bilo prilike za boj, no tek se vojske sastae, umijeae se i poee zajedno bjelegu po obiaju gaat, a glavari koji presuuju sjeli su po obiaju na onu malu dolinicu, e su mogli prekrstit po turski noge

ka oko trpeze. Glavari su raspravljali to im trebuje, a vojnici pucali na bjelegu, natjeui se ko e bolje ubit. Uto jedan Ku i jedan Klimenta reku jedan drugome rave rijei i dofate se za orue. Oko te male stvari poluie se, Ku na svoju a Klimenta na svoju stranu, te jedno drugomu okrenulo puku u prsi. Sjedei glavari, kad viee, i oni se digoe i utee svaki na svoju stranu. No Vuki Popov, Ku i Prel elo, Klimenta ne digoe se, no su mirno sjeeli meu vojskom, koja je ekala zapetijem pukama da se oni dva dignu, pa da prospu oganj jedan u drugoga. Ali Prela i Vuki ne kee se di, no sjede ka da je sve mirno oko nji, i prekorie glavare koji ostavie svoja mjesta, govorei: O, vi ste doli da mirite i sudite zloincima, a sad opet poli ste i sami zlo da inite! Glavari se postiee i dooe opet na svoja mjesta i produie svoj rad, a vojska, ka kvasna, svak puku o ramenu, bez efa, nijesu ni na bjelegu vie pucali, no im otetie namjeru Vuki i Prel, a oau uinjet da se pria za njin krvavi sastanak. 56. Petar Zogovi, Ku, Krivodoljanin, otide u Pecku naiju od siromatine, ka to su mlogi iz Kua tamo odili i ljeb traili, a neki i ginuli od Turaka i Turci od nji. Ali neka drugi, no da vidimo za Petra, e smo ga ostavili u Pecku naiju i e je ljeba naa da se prezimi, pa kad doe proljee i ozeleni gora i dolina da se doma vrne. Petar pogibe, evo kako: Dooe u Deane dva bega Sokolovia iz Skadra a s njima trideset Skadrana, koji su doli da opljakaju namastir, pa ako im se ne bi iar dosta uinio, mogu priuzet u naroda rianskoga. Turci su iskali pare kalueru da i bez boljoglave da. Kaluer ne dade. Turci ga svezae. Kaluer ne ke dat ni svezan. Turci poee kalueru udarat muke. Glas se uo u Staru Srbiju da su Skadrani u Deane. Narod srpski nije ima kad alit kaluera ni crkovne pare, jer su se Turcima na kuu nadali. No Petar ne eka Turke na kuu, no ojde k njima u Deane; nae begove u kaluerovu kamaru e pretresaju kovege i drugo, a kaluer svezan meu njima. Je li Petar to govorio Turcima ali kalueru kad je uljega u kamaru, ne zna se, tek zna se da je ubio obadva bega iz dvije male puke. Turci, kad pogiboe begovi, poee bjeat iz namastira. Petar prepuni puke male, pa velijama udri na druge Turke. Turci izbjeae iz avlije. Ne govori se je li poslije kojega Turina ubio ali ne, teke Turin koji je potlanji iz avlije uteka ubio je Petra. Petar pade mrtav, a Turci koji ne pogiboe bez obzira utekoe. I ostade rije da Turci nita crkveno ne otetile do igumanove brade. Petar je ukopan u crkvu, e su mu i sad kosti. Kalueri su okrivjavali Petra to juria u Turke ka pomaman, a moga je Turke pobit i iv ostat. Boj Petrov s begovima opjeva je u narodne pjesme na narod uz gusle, a arbanaki iz glasa! 57. U drugo sam kaza kako se blizakaju i trae jedan drugoga plemena u Staru Srbiju i Brda i Crnu Goru. Tako se dii svoj sa svojijem, ne gledajui to su im vjere razdvojene, te vie paze prevjerena braa u Staru Srbiju nas u Brda i Crnu Goru no mi nji u Staru Srbiju; prijed bi oni rizikali da uine to za nas no mi za nji. Oni se ak mogu i svadit pregonei se ija je bolja svojta. Evo primjer jedan kako se svojta pazi: Turin neki u Staru Srbiju ubio je i posjeka Kua, pa je pria drutvu kako je ubio Kua i posjeka. Ondar Murat-aga Gali, podrijetlom Ku, pripita ga: A, bogati, kad ga posijee, ree li ti to taj Ku? Turin odgovori ladno: Ree mi samo jednu rije!

Murat--aga: A koja je to rije! Turin: Ree mi: ,Ne posijeci me, ja sam Ku, imam brae Kua, - koji te me osvetit'! Murat-aga ree: Pa nije te laa, ja sam mu brat, pa uzdi kumburom nasred prsi. Turin pade mrtav, a Murat-aga utee u goru, te je mlogo strada od suda turskoga. Ali on se diio doklen je go iv bio to je osvetio Kua kojemu nije ni imena zna, samo je zna da je Ku! Murat-aga bio je zabit poslije u Berane i Bijelo Polje. Doskora je ivio. Tako se po cijela plemena oko svojte mogu svadit, ka beruko pleme oko Kua koje ivi u akovicu, Prizren i Pe; gako oko Bjelopavlia; kastrinicko oko Vasojevia itd. 58. Vuina Ain iz Kua, Vujoevi, sa sela Moma, etova je oko Turaka ka i drugi Kui, Turke ubiva i plenjiva koliko je moga. Najzad ubie Turci njega, slomie mu nogu, ufatie ga i ponesoe ranjena u Gusinje ulj-begu abanoviu, koji je bio tu zabit. Kad vie Vuinu, ree mu: Oli se poturit, pa da ti sva zla oprostim koja si Turcima uinio, pa da te ne posijeem, no da te izvidam i zdrava doma vratim? Poto ulj-beg vie da se Vuina ne okree na te rijei ni na muke koje te mu duu izvadit, no ree ulj-begu i Turcima koji su s njim bili: Nije mene spasenije u tursku vjeru, no u tursku sablju i riansku vjeru. ulj-beg mu ree: Aferim, kaurine! Alal ti vjera! Izvida ga s najviom panjom; u kretanje darova mu konja i opravi ga zdravo doma. 59. U jedan boj Bjelopavlia i Turaka spukije u Malu Glavicu rani se Ajdar Cuki, Turin iz Spua. Iako se je govorilo da ga je ubio Stano Ruin bjelopavliki junak, koji je druge Turke bio i sjeka, te mu stoga i poslije njegove smrti ivi ime medu srpskijem i turskijem narodom ali iako je vojska govorila da ga je Stano ranio, budui da su mloge puke pucale, ka obino u boj, te stoga se ne moe pravo znat je li ga Stano ranio, teke se zna da je Stano otia da ga vidi i da mu po obiaju rane estita. A to je bilo ovako. Poto se boj razdvoji, poli su Turci i Bjelopavlii svatko doma. No Stano, kad u da mu je prijatelj Ajdar ranjen, nije ima mira da poine od boja umoran kod svoje kue, no uze jednoga ovna na rame i preko Bjelopavlia doe u Spu, izmeu turskije kua i straa u varo, na vrata Ajdarova zakuca; a kad se otvorie, Stano nazva: Dobro vee! Ajdar nema kad ve ka druga eljad da odgovori: Dobra ti srea! no leei ree: A to si doa, Stano maniti, od boga jakoga naa! Stano ree: Doa sam da ti rane estitam i da vidim oli umrijet od rane? Pa, kad se govori da sam te ja ubio, ou da te ja vidam i moga ovna oderem i u njegovu ti kou rane obloim. Ree Ajdar: Ej, Stano maniti, ne zna da e mi rane otrovat i ast obrljat ako te Turci ubiju idui k meni? Tijem ubija ast moju i moga svakoga! A to si me danas ubio, to da ti je prosto pred bogom i ljudima, a evo im me ubija danas ako pogme, to ti neprosto, ve prokleto pred bogom i ljudima i aram ti ljeb prijateljski koji smo zajedno izjeli! Ti zna, Stano, to

si Turcima zla uinio? Bi te radije Turci ubili no dvadeset drugije Brana, a sad si donio glavu da ti ju lasno uzmu i pobiju na spuki grad, ka to su eljni to viet! Stano: Ne boj se, Turine, nije mene lasno ufatit. Ako mi preteku put kudijem sam doa, ja u skoit u vodu Zetu, preplivat i ute. Pa nije Stana sve brkalo, no zakla i odrije ovna i obloi rane Ajdarove u kou, pa ree: Zbogom, Ajdare, i da si prost, i ti mene oprosti ako me Turci noas ubiju; ako me ne ubiju, a ti ozdravi, vieemo se onadar; no sad zbogom! I Stano zapetom pukom iskoi iz kue, proz varo i turski narod, ponoi, nevielicom. Kako je proz Turke proa, on zna, a da je doma zdravo doa, to i drugi znaju. 60. Vojvoda Novak Begov, Bjelopavli, sa sela Via, imae zlu snau, enu svojega sina. Ova je ena rava vladanja prema svakoga, ka i prema svojega vojvode svekra, kojemu su se udili seljani i govorili kako moe trpjet takvo zlo u svoju kuu ka vojvoda, kojemu bi trebalo da i drugu kuu plemensku odbrani od takvoga zla, a ne sebe i svoju! I njegova ena, stara vojvodinica, govorae: Kako e ti ka vojvoda u pleme dobro injet i od zla branit ovoliki narod, koji se nada dobru od tebe, a ti ne mo pomo sam sebe i svojoj kui od svoje nesretne snae!? Vojvoda jednom ree svijema koji ga korjee za snaino nevaljalstvo, ree im da su neznalice grjene, koji zloom ote da zlo utamane, ne obzirui se na boga i njegov zakon! No mislite da bi trebalo da sam ja mojoj snasi ka ona mene, i da njeno usvajam, a ne ono to mi je bogu blagodarit i snau alit, e joj pomo ne mogu od njenoga zla, s kojijem vie zla ini sebe no drugijema! Stoga alim e ne mogu uinjet da manje ona samu sebe svojijem zlom mui, s kojijem ne da sebe mira. A to druge mui, to svi alei se i prezirui ju mogu podnijet! Ovakvijem rijeima uinio je vojvoda te je svatko manje za uvrijedu prima nevaljalstvo njegove snae, da viina imaju saaljenje prema nje radi nje, no radi sebe, e dosauje drugijema! 61. Kaza sam prijed kako Turci podgoriki mudro pretrpjee nekoliko dogaaja koji se u pazar dogodie, da ne uine osvetu, npr. kad se kome omakne puka nektei u pazar, e je mnogo naroda, pa ona puka ubije ljudi koliko moe olovo probijat. Toga se je dogaalo esto u podgoriki pazar da po nekoliko ljudi ubije jedna puka. Ali nije se nalo Turina podgorikog da osveti brata, ili sina, ali drugu svojtu od onoga to mu je svojtu ubio namrtvo ili ga ranio; svaki je od svojte oproen bio, a neki je sam sebe oprostio, koji je moga izgovorit prijed no je umro. Kako je ko opraa prijed je kazano, a sad da kaem za jednoga koji nije pretrpio ni oprostio, no se je osvetio i sam sebe meu Turcima podgo-rikijema ime nadio. Ovako je to bilo. Dva Turina iz Podgorice, Krnji jedan, a Romadanovi drugi, i dva kalajdije, krenue da idu u Skadar, no u put omakne se puka kalajdije, te ubi Romadanovia. Krnji sveza kalajdiju koji nektei ubi Romadanovia, s tom namjerom da e ga Romadanovia braa prijed i lake oprostit kad svezana kalajdiju nau, kao to su drugi Podgoriani oprostili svojega takvoga. No Romadanovii ne odrae obiaj podgoriki, no ubie kalajdiju i osvetie svoga brata. Turci podgoriki nijesu i po zakonu mogli okrivit za osvetu; teke i obliie za takvu osvetu i prozvae Poganevii.

To je ime ostalo njinome potomstvu, te se i sad lako zovu. Podgoriki Turin i sad jedan drugome ree: e si to kupio! rei e mu: Na doganju Poganevia! Od ovakije rijei to se brastvo stidi. To moe vjerovati oni koji sad to zna, kad se o tome govori, kako se Vranii i Lekii s druinom die, kojijema su stari takve izgube opraali govorei: Ako su nai stari brau gubili, oni se nijesu osvetom osramotili, no su obraz sauvali, a jedni Romadanovici izgubie oboje! Ovakve su primjere mlogima potomcima stari ostavili, da im se njina brastva jedni die, jedni se stide proklinjaju, ili se die vladanjem svojine predaka koji su davali primjer prostome narodu, kojijem ne upravlja vlast ni vladalac. No je s ovijem ovakvijem primjerom sam sebe narod osnaio da estito nagradi, a neestito nagrdi! Za ovo i ovakvo posnaivali su pojedini ljudi narodnu ud, te su dobroinstva u narod sjala, a nevaljalstva su alametom proerana vie od prostoga naroda, i da ju je tee ponijet, no e bi vlast i vladalac nevaljalstvo progonili, jer narod ne progoni za plau ni drugu sebinost i veliinu, no se tu daje bez pridavka svoje ime, kako e ga sebe ko naenut, zlo ili dobro! Narod prati rijei jednije ljui, pa ne gledaju jesu li to male rijei, no koliko su blizu istini i kakvijem duom miriu. Iz tije rijei vade primjer s obadvije strane, da se jednoj blie a jednoj dalje. 62. Pita knjaz uta: Ali si bolji ti al' Boina Radovanov, uto? Bolji Boina, gospodaru. Ada jesi li bolji ti ali Savo Perovanov? Bolji Savo, gospodaru. Ada jesi li bolji ti ali Mado Lazarev? to veli, gospodaru!? Bolji sam ja no stotina onakvije ka Mado. Ti si, uto, dobar bio dok bjee mlad. Nijesam, due mi, no su bolji drugi Kui bili od mene! A koji, uto? Pop oko Milai i Aso Maraev Uli. Kad go sam se s njima sastavio, bon sam se razdvojio. A zato, uto? Zato to se sve vie uvjerava da su bolji od mene! Ali od popa oka oae mi po malo obladit da mamim nadu sam sebe, e ga je knjiga i nauka pomogla; a da nije uio, moe bit da ne bi od mene bolji bio; ali za Asa Maraeva, koji ne bjee uio koliko ni ja, vide da ga nije nita pomoglo, do samo roenje bolji no ja da je. 63. Na sjednik Medunjani razgovarau se kakav je ko i ko je bolji od koga. U to ree Tomo Petrov: Od svije ljudi to sam dosad gleda bi rad bio da sam bolji i ljepi bez od Boine Stojanova, a od njega ne, tek da sam taman ka on. Jedni mu rekoe: Ti si, Tomo, ljepi i bolji od Boine. Tomo ree: Ne, bogme, no bolji Boina, no je Bezijovac, od nejaega brastva, a da je Popovi ka ja,

ondar ti bi vidio ko je bolji, ja ali Boina! 64. aka, ena vojvode ubra na Medun, nosila je burilo vode s Kofe. U selo, na kraj ulice, srete ura Martinova. Po obiaju toga vremena ene su zvale bliziku svojega mua evere ili brale, ako je postariji godinama, zvan ga striko. Kad je aka rekla: Dobro jutro! ne znam ali brale ali striko uro, on joj ree: Dobra ti srea! A to ije? Ovo jedan klas peeni. Pa to ga krije pod strukom od mene? Ja teke muno mi je da me gleda idui e ijem. A ja mislim e ti je a da mi da, pa ga stoga krije. Nije, due mi, no u ti dat ako e. Slomi od klasa, dade joj i ree: Sjedimo dok pozobjemo ova zrna, e ou da te neto pitam i da mi pravo kae. Kad si se udavala na Stijenu Pipersku, e se govori da su najbolji ljudi u nau zemlju, a sad si udata u Popovie, a i nama govore da smo dobri, ti zna nas i nji! Sad ou da mi pravo kae: ali smo bolji mi Popovii, ali Boovii? Ree aka: a e ti bit da ti pravo kaem, uro. Nee, due mi, pa i da e, ti za to ne mari; no ko ne moe podnijeti da mu se pravo kazuje, on neka crkne! No mi pravo kai, obraza ti! Ou, obraza mi, a to mi je lasno umjet da ti kaem! Vi ste Popovii i bolji i gori od Boovia. Ma kako moe bit to da smo mi i to i to, bolji i gori!? Evo ovako: u vas ima dobrije, kod cara da ga metne i da te ne boli zato si ga metnuo na mjesto koje ne zasluuje; a imate i da ga metne kod najgorega Ciganina i da ne boli dua e mu nijesi naa mjesto za njega dostojno. A u Boovie nema ka kod vas za cara ni Ciganina, no su oni u skup da ne zna koji je od koga bolji, e oni nikome ne priliu do sami sebe! Eto, to je to ste vi bolji i gori. 65. Krko Kasomov iz Fundine, Raovi, bio je narodni ljekar, odio je po narodu da vida ... Jednom kad je odio preko sela Vuksanlekia u Ote, iska je enama vode i one mu dale. On, poto je pio, reka je: Ova vi je voda vrua. ene mu posmijevajui se rekoe: Ako trai studenu vodu i vrue olovo, ajde u Fundinu, tamo e na oboje, a u nas nema toga. On se je inio ka i da ne zna e je to Fundina, jer ne bi dobro proa kad bi se znalo oklen je, pa je na drugo skrenuo govor i pita ene: e su vi ljudi? ene mu rekoe: Eto i na Medun u Popovie, ako pita za ljue (junake); (u arbanakom jeziku kae se za svaku muku prispjelu eljad, trima, tj. junaci). A ako pita za neku muku eljad nau, otili su da oru i ljebom sebe i nas rane. On, videi, kud su ene zabrazdile, ree im:

Ja sam bio jednom preko Meduna i pita ene Popovia: e su vi ljui?' A one rekoe: Eto i u Vuksanlekie! A vi kaete da su u Popovie! Ja ne znam koga u vjerovat! ene rekoe: Nas vjeruj, mi ti pravo kaemo; jer to i drugi znaju i govore, a ne mi same, koje bismo rade bile da su Vuksanlekii najbolji, kad su nai, ali ne moemo laat! 66. U prvo sam zabiljeio grozno ubistvo Miloa Miina, kojega svoji kumovi na svoju trpezu ubie, Mio Peov i epan Peov, kojega su svetili Popovii od Ivanovia, i desetina izginuli od ova dva brastva za to. Ali nijesam pomenuo jednu osvetu koja je kela da bude, i narod s nekom pobonou o njoj govori, a to kako su Jovan i Luka, braa ubijenoga Miloa, otili da ubiju Mia, ubicu Miloeva. Kad su mu doli na vrata od kue, nali su ga e sjedi kad ognja. Oni s praga od kue upale dvije puke u njega, koje plammue a ne uzdie da puknu i krvnika ubiju. Mio, kad vie dvije puke e omakoe u njegove prsi, nije se ktio uklonit, no je mirno gleda i reka: Naredi opet puku pa udri, Luka Miin; duan sam ti krv, vakat mi je da poginem i da ti platim! Neu ti kolecnut ispred puke, no udri bez brige! Luka, kad je to uo i vidio, reka mu je: Da ti je boa vjera umirismo se na te rijei; nee ve moja puka trait da pue na tebe, pa ti bogu odgovaraj to si zakla moga brata a tvoga kuma! Ovo se Luki i Jovanu uvelike meu narodom broji stoga kad ne ke Mio, njin krvnik, da se brani, ne kee ni oni njega ka svezana da ubiju, no jo oprostie brata da ga nikad za krv ne trae! U narod nije zaboravjeno niije zlo, ni dobroinstvo, no je svatko ostavio svome tragu poslije sebe ko je to inio. Ni male maane nijesu zaboravljene. 67. Dva junaka moraka Milisav Mini i Veko Ilini, nadmeui se koji je bolji junak i ija su via junatva, ne mogui se pogodit, potrgnu noeve da se sijeku, i to da im bude svjedodba koji je bolji junak! Kad je dolo do udarca, reka je Veko: Nasladiemo Turke kolainske, kojijema smo dosta pakosti i oba injeli. Milisav ree: I mene neto grize da manem po tebe ka po Turinu, ali ne mogu trpjet kad nee da priznaje e sam bolji od tebe i vie zla Turcima uinio i njinije ivota izgubio i glava posjeka no ti. Onadar Veko ree: Da ne brojimo dosad ko je bolji bio, no da pravimo na Turke koji e po sad bolji bit, taj neka ostane da je bolji i prije bio! Ali ne ka dosad da i bijemo i sjeemo, no koji od nas prvi ufati iva Turina, bez rane, i dovede u pleme morako, taj neka bidne prije i poslije bolji! Na to Milisav pristade i zafali Veku govorei: Fala, Veko, brate, koji me izbavi od napasti, koja bjee sa mnom ovladala, te ne moga manut noem po tebe, ni moga trpjet da si bolji od mene. A sad mi je lasno okuat tu sreu na krvnika, pa osta ali poginuo, nee braa na mene prijekor i proklestvo baat zato se s tobom posjeko i nainjesmo ef Turcima. Tu se poljubie i oprostie, pa ojdoe u etovanje, jedan s jedne, drugi s druge strane Kolaina. Veko doe na kraj livade, e bjeu Turin i bula. Turin pobode kolac nasred livade i o njemu objesi veliku puku, kako moe brzo do do puke ako nevolja doe od krvnika, a no i malu puku ne ostavi no s njima iza pasa poe kosit livadu; a bula uva strau, da

vikne ako bi neprijatelj doa. Uto je oganj naloila da siguraje muu ruak. Uto iskoi zec ispred njega, on brzo ugrabi puku s kolca, ubi i odrije zeca, dade eni da ga za ruak vari. Kad doe vakat, ree bula: Gotov je ruak, a Turin ostavi kosu i sjede da rua. Smae plee od zeca, meso izjede a kost poe da gleda, na to streknu i ree: Ho! ho! Pita ga bula; to je Ree joj: Evo su me kauri iva, bez rane, ufatili. ena: Nijesu, ni-da-bog; nee to istina bit! Oe, turske mi vjere, a to e brzo znat! On poslije ojde da kosi. Veko s kraj livade viknu: eka Turine! Turin baci kosu, al ne ubi Veka malom pukom, ka to mogae to uinjet, no potra za velju puku, no ga Veko ufati prije no doe do nje, obali ga, uzme mu no i puku iza pasa. Ima je Veko neku druinu koju je namjestio ako mu drugi Turci bi udarili, ali Turaka ne bi, no ovoga povedoe u Morau, e se je pleme skupilo da vidi Turina i estita Veku. Uto je i Milisav doa i ne doveo Turina nijednoga, no pristade i estita Veku da je bolji od njega! A poslije vazda je Veku prvijenstvo dava, to Veko poslije nije ktio priznat da mu prima prvijenstvo, ni da je bolji od Milisava, govorei: On je u inad bolji, to smo se prijed nadmetali, no inad due nema. Ali oni su oba jednaki bili, koji su dosta junakoga spomena u narod ostavili, i to ne divjega i zvjerskoga junatva, no pitomoga, pobonosti puna i velikodunosti, i prema Turaka i svije neprijatelja, ka to je Veko svoga ufaenoga Turina, poto ga je petnaes dana kod sebe na svoju kuu gostio, pa ga je s oruem i zdravijem ivotom doma opravio. Ovi su dva moraka, a moga re srpska junaka jo na neka mjesta prema neprijatelja svoga velikodunost pokazali, koje im nije u narod zaboravljeno, no se o njima zbori. I ja sam togod o njima u prvo pomenuo o velikodunome junatvu ova dva Srbina. Iako im je u narod i maane u ovo to sad o njima zabiljei, jer meu naijem narodom ne smiju se takvi junaci zauzimat koji je bolji. Oni treba da ine dobra i da ne zbore o njemu! To je narodno da o njemu govori i raspolae, a rukoinac ne smije svoj rad uveliavat priom, nako da ga brlja. Takvi makara bi bio pred oi naroda koji svjedoi za sam sebe rijeima da je bolji od drugoga; takvome se je govorilo u narod: Boluje mu mozak; nema se rata na njega ljekar dovodit. Kod ovakvoga bonika koji sebe uzdie ljudi zabavu trae, kako te se proveselit, da im lake vrijeme proe s njegovijem bolesnijem bestilukom; kupe se oko njega po sela, ka u bijelu neelju, kad se ide u makare. 68. U Kue bjee neki Mirko Markov sa Ubala, pa bi se okupili Ubijani oko njega da im pria uda o svojoj veliini! Pa ga vjeto poneki zapita: Ma, striko Mirko, sve ni lijepo pria, stoga se i kupimo u sveane dane oko tebe da ni pria, ka ti to umije! Ali jednu rabotu nijesi ni po tvojski kaza: koji je Ku najbolji bio u tvoje vrijeme? On, ka s neke visine, protrijebi grlo i ree: Ej, dijete, mlogo je Kua dobrije bilo u moje vrijeme, ali govorilo se je za mene i Puniu Radosavova s Meduna da smo..., ali ne izgovori najbolji no pametno njegovski

navede da se samo kae ono to nije on dovrga! Drugi ga pita: Ada, striko Mirko, ve vidimo za stare dosta si ni kaza, no za sadanje bi li zna iji su sinovi najbolji u Kue? Mirko: A, bogme, dijete, veljaju ga nekoj eci mojoj. Ne oe re upravo vele da su moji sinovi najbolji, no toliko samo navede kako ga veljaju. Ovoliko pomenu radi primjera, a neu vie o njegovoj bolesti nabrajat, koju mu narod i poslije smrti nabraja njemu i drugijema nekijema faliama, te slue narodu za smije i prijekor! A mlogijema se i za malu prigovorku ree: Ovi je bon od Mirko ve bolesti; poeo se je falit ka on! Tako se spominje u narod jo koji Mirkov drug, ali ovo su sitni falie. No se s tijem i najbolji junaci mogu natrunjit, da im narod maanu nae, ka Veko Ilini i Milisav Mini! Takvi su ukor pretrpjeli i kajali se u to se naoe da sami sebe ponize i da se ta rije od nji uje: bolji sam ja! Koji bi moga znat kako su ta dva junaka crvenjela od tije rijei, taj se bolje bi umio uvat da ne ree u ijed tu rije, pa i da e mu ute da to neuljudno ree, ka to su oni jedan drugome govorili runoga, ali da se ne izgovori: ja sam bolji! Drugo se oae lake zaboravit i s malo kajanja popravit. Zato se valja ugledat na nji i na druge koji su se u ijed uitali da se kaju, a neki i bez ijeda trune sami sebi pred oi naroda! Uzapti jezik, ne ini da se kaje, ne izgovara': bolji sam ja, no pusti neka istina govori; ako ima to, imae ko to nabrajat! Ovoliko pomenu za one koji imaju to uvat i natrunjit od svoga rada; a onaj to nema zasluge neka se fali i sluzi kao makara, i to je od pree jednome dijelu naroda, koji na skuptine poslije gusala i junakije pjesama idu kod njega da produe vrijeme, i tu nau zabave, dokle im san ali to drugo odoli. Ka najvee potenje narod smatra onijem ljudima koji o potenju i dobroinstvu drugije govori a svoje zaboravlja, ka da ga ni bilo nije, iako da bi ozbiljno pitanje bilo koje treba kad ljudi trae znat isto. Jedni ne mogu sluat ni druge da govore o njinome potenju e oni sluaju, koliko za to runo da im se govori. On takvi trai da mu se napomene druga dobra da ini, a ne da mu se prva povtoravaju priom, koja mu se ka lackava uveliavaju ka neko udo; to je dobroincu obino, a ne udnovato. * No ja to go naredno piem, sve je skueno i ukraeno, jer nemaa kole mladije godina, ni raspoloenja sadanje starosti; no tek togo da napomenem sinovima mojije drugova, koji su po naije sela i planina, e ako bi se i s ovoliko primjera posluio i uvjerio. Prosti narod pazi i ivi dobroinstvo u njega, te mu ostaje potomstvu; a dobri e se i s ovoliko primjera i prigovora pomo da je bri na potenje i dobroinstvo, a dalji se od nevaljaloga, koje moe mlogi i ka nektei dobit sebe i svome potomstvu pristojit, da mu se potomstvo stidi, a njemu duu i kosti proklinja zato se je prevario i urei se u nevaljalstvo upustio. Toga dosta! Sad da gledamo po naije sela i plemena u Brda i Crnu Goru, tako i u Arbaniju, takvije porodica gledamo kako se o njima govori. Jedni proklinjaju i grobove e su im kosti njinije starije, pa i koji su dobra injeli i s nevaljalijem ga trunili, pa i nektei da je nevaljalstvo prisvojio, muno mu se prata, a ve koji tetu otmice ini, toga ne samo svoji blinji potomci to ga psuju i kunu no od daljnjega i blinjega zaslugu prima. Ali ja u poslije za ovakvo, ako mognem, produit; a sad malo primjera od ovoga poetka da pomenem, koliko put da vi kaem o emu bi ima da vi piem ako mognem.

69. A sad imalo primjera o enidbi neprilinoj, koju narod nabraja, jednu vrstu alei, a jednu proklinjui. Evo prvi kojega narod ali, jer je kao nektei uinjena teta. Boo Ilin, sin vojvode Ilije Radonjia, Petrovia s Kosora za kojega e istorija i narodnje pjesme kazat kakav je bio i to je radio a Boo, njegov sin oglaeni, za kojega se je govorilo arbanakijem jezikom u pjesme njine: Bolji je Bo-Ilija, no cijela Skenderija; no takvome Bou evo kakva mu se teta dogodi. U Skadar se oglasi ljepotom srpska evojka i Turci, po svome obiaju, kee da ju poture. evojka vikne: Ima li brata rianina da me odbrani? Boo Ilin se je namjerio u Skadar, ne znam kako je Turcima ugrabio evojku, budui je davno bilo, teke je dovede u Kue i vjena ju za enu. Rodila mu je sina, Stefa Boova, a Stefo je rodio Boinu, koji ima sad sinove, koji njemu prilie i njegovome ocu Stefu. Njinome edu i praedovima Bou i Iliji nijedan ne prilica, no se uvrgoe na majku, koja je bila, po narodnoj prii, od nekakve slabe porodice, te narod i sad ali kako se promijeni i oslabi junaka krv vojvode Ilije i njegova sina Boa, na kojega se promijeni, te njegovi ne prilie njemu no drugoj porodici Petrovia evo trei pas; evo i sad to gledamo. Narod je Boa vie alio no mu maanu naodio zato to se je njegova junaka krv u slabu prelila. Tako narod ali, a malo vie kori Boova brastvenika i glasovitoga junaka Vukia Popova, koji se oeni iz sela Pavliia, od jedne slabe porodice, koja mu rodi porod po majinoj krvi, a ne po oinoj, te se i sad moe ut od unuka Vukievije e proklinju duu i kosti, govorei da je njegova krivica to smo mi njegovi potomci ovako zli i nesretni vie od nae brae! Zato narod o tome govori i za primjer mu slui da bolje pazi od kakve mu se krvi valja enit. Jer, kad zbog enidbe oslabi krv vojvode Ilije i njegovije potomaka Boa i Vukia Popova, kako nee oslabit i uprav se niim povr ija druga! Kad oslabi krv Petrovia, koja je manje svake slabosti imala u nae krajeve no druga krv, kao to danas narod zna i govori o Petroviima i drugijem ko je od koga bolji i gori. Ali je sada rije o enidbi, za em narod govori i razgae, kakvo je potomstvo ostavio mlogi koji se od slabe krvi oenio, ka to je toga najvie u nae Kue bilo, a to zbog toga to se nijesu Drekalovii enili izmeu sebe, te se u narod govori da im je i to veliki dio pomoglo u oni svratak svoga potenja da panu s one visine na koju im je svatko oko nji zavidio i lakomio, ka to e se u istoriju ve kazat njino za nji prvo lijepo i potlanje runo koje je u prvo reeno. A sad je, ka to reko, prigovor samo o enidbi, jer se u prvo vrijeme lakomile i udavale se i turske bule u Kue, i Kui se s njima enili, kao Turo Radov s druinom. A poslije bilo je Kua koje narod kauje da su se i Cigankama enili, kao uro Derepi s Moma i Perko Tolev s Ubala, koje narod sve potanko izjanjuje, kako je ta enidba bila i kudijen se ta krv iri, ka i sve drugo to valja i ne valja od devet edova, to se ono kae. Narod prati i nabraja to je ije, pa bilo manje ili vie, koje ja ne mogu ove duit. No ko eli o tome znat i radit da manje toga u narod biva, neka se okrene narodu, na svaki pepeljak e ut e se o tome i takvome govori, netko alei se a netko rugajui se. * Ovo se tebe povie od drugoga tie, mladi Kuu, koji se bidne rodio da smije i umije istinu govorit i svoje pleme od poroka uvat i branit!

Evo zato se tebe vie od drugoga tie: zato to je tvoje kuko pleme s visine u nizinu palo, vie no druga plemena, za koje e lasno znat i u narod sve na. A koliko e mu valjat, sebe i narodu, to neka te bog naui i pokrijepi, a ja da ti ovoliko samo preporuim, na amanet: da ne dangubi u nadu krijevnja i tajanja maane svoga plemena, no neka si mu dobrotvor da mu eli valjalo i nevaljalo prinijet; neka se kadi po bojoj pravdi i svojoj zasluzi na ono to je ko zaradio. Jer s tijem si uesnik u sreu i napredak svoga plemena, teke mu ini riansku i ovjeansku dunost, bez koje bi narod sebe ivotinji pribliio i sebe ponizio! Ti e, mladiu, viet koliko je nji da se na. mene ale zato im maane ne krijem! Toga ima sad kod mene na svaku stranu koji se ale na mene, no i ja se njima alim na mene zato nijesam ima, prilike da prijed ponem pisat, pa da im mogu u. vie i ljepe vrline i maane objavit. A zato to e lasno znat oni kojemu je potrebito da zna. Treba injet to koristi narodnome napretku i bojoj, pravdi, a ne ef neznalici, krijui mu ru neprilinu. Pazite, koji budete vrli, trudoljubivi sinovi mojije drugova i bogougodni izmeari svoga od davno muenoga naroda. Ne propustite svoju dunost; ne uinite da ste se zaludu rodili svojemu narodu i svojoj dunosti. Ne tedite nikome istinu; iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomaga da se mnoe dobre, a umaljuju rave. Viite! Viite! koliko je Kua, mojije brata Drekalovia, kojijema je krivo od mene zato sam uinio da se ene izmeu sebe, ka to pravilo rianako zapovijeda, a nije im krivo na sebe e se ene od onije i onakvije koje smo ukratko prije kao mostru od nji vieli, koji nete na ovoliko kaevanja ostat. No u ja mloge valjale i nevaljale zasluge nae od zaborava izbavit i tebe ostavit, koje te posluit onome to bidne roeni sin mojije drugova, da i moe povtoravat i umnoavat ono to e takvi viet da valja za njega i njegov narod i ast!

DODATAK PRIMJERIMA OJSTVA I JUNATVA 1. Neesov Paa od Pei doa je preko Arbanije na Korita Ocka i krenuo u Kue. Na Korita kod njega su bili glavari kuki i arbanaki, i paa i je pita: ija je ena najljepa u ovu okolinu? Oni su mu odgovorili: Najljepa je ena tvoga pobratima, Marka enova. Marko je bio iz Zatrijepa, pobratim istoga pae. Govori se da su glavari to rekli mislei da paa nee zatraivat enu svoga pobratima. No paa je prizva Marka i pita ga oe li mu dat enu. Marko je reka da e prije dat glavu no enu. Onda mu je paa saveza ruke, pa pobio no ruicom u ledinu vr'om navie, priveo je pobratima prstima ina vr' noa, i tako, pribijajui ga paini ljui, sve ga paa pita: Reci da e mi dat enu. Marko nije stio to re, a paine sluge su ga pribijali tako dok mu je no izaa proz prsi ozad meu plea, i tako izdanuo. Tada je paa posla da mu dovedu tu enu iz Zatrijepa. Kad su ljui doli i kazali Marici za pogibiju njenog mua, ona je ka vesela krenula k pai. Kad je dola na Korita, rekla je glavarima kukijema: Ne plaite za Marka, no kupite vojsku i udrite sjutra ujutro na Turke; a ja ojdo kod pae i noas u ga zaklat. Ta ma je bio obiaj u Arbaniju da svaka ena dobije na vjenanje po jedan noi mali, koji e vazda, danom i noom, pri sebi nosit. Ta je ena s tijem istijem noiem zaklala pau pod ator ponoi, pa poranila prije zore i kazala strai:

Mene je posla paa da ojdem na jedno mesto, no je reka da pazite da ga ne probudite budite dok dobro dan oskoi, jer nije spava noas. Tako je pola i ponijela painu glavu meu Kuima. Onda su Kui udarili na Turke u Korita i sve i pobili. 2. Nikola Vujadinovi s Moma, idui na boj na vr Doljana, kod sela Kosora naa je pri putu dvoje ece e se zagovaraju u jednu prinu. Po njinome izgledu vidio je da su islabila, i sjetio se da je to od gladi. Metnuo je ruku u pag da im da peenicu mesa koju je nosio. Uto je promislio: a-da ako nuda danas doe u boj mene ali drugu, zlo u uinjet ako ju dam, pa proe i ne dadne im. Uvee, kad se vrnuo iz boja, otia je istijem putem da da eci to meso. No kad je doa na prinu e i je ostavio, oboje nae jedno do drugoga mrtvo. Cijelog ivota nije moga prealit to komadom mesa, iako je onda bio skup, ne spase dva ivota. 3. Paa Alilagi pozva Drekalovie kod sebe i ree im da se potpiu ara caru da daju, pa da im se doputi doma da se vraaju. Kui odgovore da se nete potpisat da ara daju, govorei: Mi smo izgoreli i poginuli za ta ara da ga ne dajemo. Paa im je reka: Ajte doma, zdogovorite se, pa sjutra doite da 'mi kaete. Oni sjutradan dooe i govore isto ka jue. Paa im ree: Valja davat caru carevo, druga ne moe biti, no ajte i sjutra doite da mi kaete. Oni dooe sjutradan. Paa njima i oni pai sve jedan govor. uro Tolev, barjaktar, govorio je: Ne daje narod kuki ara, pa ako se nigda na svoje vraat nee, no e opet bjeat po svijetu. Paa sve jedno: Nema vi doma vraanja, to neete caru davat ara; uvjerite narod, pa doite da mi kaete. Ovaj pain dogovor s narodom traja je pet-est dana. Paa sve ee ara trai, jer se nada da se tome narodu dosadilo po tuemu svijetu skitat. No esti dan dooe mu svi Kui i njine ene, koje su vikale izglasa: Znadi, pao, ne damo ara, ni evojka ako ni ostat nee. Doma se vraat neemo. Ljui su zborili ka i prvije dana. Paa, a tako i oni koji su s njim bili, udili se jarosti enskoj: ispred saraja paina sijevaju viui ka zvjerad, psujui Turke i svoje mueve, brau i sinove, sve to im je na um moglo do, govorei: Ginite, ne podaraite se, ili dajte puke nama enama, puste vi ostale. 4. Pejo (Stanojev, vojvoda bratonoki), kad je bio vakat da se godinji ara kupi po narodu, odio je na daljna mjesta sam sa svojim ljuima i ara uzima, a stare ljue koji ne mogu na daleko odit slao je na blinja mjesta sa svojim ocem Stanojem, te su ara kupili. Tako jedne godine Stanoje s druinom kupio je po Bratonoiima. S njim je bio i njegov brat od strica, Janko Jovanov. Kad su doli u selo Klopot kod jedne stare babe, koja je rekla da im nema to za ara dat, oni su, smijejui se, traili proz praznu kuu i za gredom. Pod tavan od kue nau jedan komadi zaaane i zarane male puke, kojom su, rugajui se, omicali da pukne, najprije u zemlju, a poslije jedan drugome u elo, da

provaju koji e odrat da ne trepne okom kad puka u elo vrti. I poto se tako na promjenu obidoe, raunajui ko je manje ali vie trapnuo, uze provat Janko Stanoju, svome bratu od strica, oe li trepnut kad mu u elo omakne. No puka zagrmi ka top i ubi Stanoja posred ela. Janko je znava da kod Peja molba ne pomaga, no se mora ginut. Ostavi kuu i familiju, pa utee. Krio se proz tursku zemlju za sedam godina, bojei se da ga Pejo i tamo ne nae. Takve su dogaaje ljudi svoji odili i mirili, ali Peju ko da smije o tome pomenut! No, kad se napuni sedam godina, Janku se uini da je bolje jednom poginut no se ovako krit i skitat, te uoi sv. Nikole doe po noi u Bratonoie i primae se kui Pejovoj, koja je bila puna gosti, u Peja na krsno ime. Janko iza kue baci kamen na kuu i uinje znak da jest netko. Pejo uje i ree eni svojoj: Izljei, eto netko, pa ga je stra ili sram, no ga dovedi u kuu, ko je da je. ena izljee, nae Janka, koji joj ree: Idi u kuu i ne kai da si koga viela. ena se vrnu i ree da nema nikoga. Janko opet bai kamen na kuu ka prijed. Pejo opet eni ka prijed: Dovedi nepoznatoga u kuu! ena izljee, a Janko joj ree: Idi u kuu, jo jednom, pa treom doi. ena uljee u kuu i ree: Nema nikoga. Janko baci i trei kamen. Pejo ijetko na enu: Izlazi! Eto netko! ena ree: Ja ga ne naodim! Pejo pridade rije i ree: Koji si to to zove kamenom na kuu? Ulazi, ne boj se, da ti je boja vjera, ako si i Janko Jovanov, koji mi je oca ubio! Onadar Pejova ena iskoi iz kue kod Janka, te mu sveza ruke za plea, a no za vrat, po tadanjem obiaju, s tijem vie da bi Pejovu jarost umekala. Pa uljee ena, a Janko za njom meu goste. Svak se iznenadi, a Pejo ka pomamljen od uda, gledajui pred sobom Janka e je elom na zemlju panuo pred Pejove noge, a po drugoj gleda na svoju sablju koja mu je na direku objeena stajala. Sve u kui onijemilo. Ne smije se samovoljnome Peju rije progovorit to se bi drugome progovorila. No Pejova ena ree: A to razmilja i na sablju gleda? Zar si prega da s krvlju rianskom krsno ime proslavi?! I jo mu je govorila rijei koje su Peja ka' grom probijale. I kako bi da bi... Pejo Janka ne posjee, tek mu naredi da skupi dvadeset kmetova koji te sudit da mu oca parama miri. (Kraj)