UVOD POVIJEST ISTRAIVANJA LINOSTI Platon, Aristotel, Teofrast: linost = konzistentan nain ponaanja i postupanja pojedinaca.

Srednji vijek: linost = ljudska priroda. Hipokrat (4. st. pr. K.): zapoeo je medicinsku tradiciju linosti. Njegova je prva tipologija linosti: individualne razlike u karakteru i reagiranju tumai razlikama u dominantnoj tjelesnoj tekuini: krv, crna u, uta u, flegma (sluz), a te tekuine su takoer i osnova zdravlja i bolesti. Klinika medicina 18. i 19. stoljea: prouava simptomatologiju duevnih bolesti, klasificira ih i lijei. Philippe Pinel (18.st.) smatra da su poremeaji (psihoze) poremeaji u funkcioniranju mozga. Neuroze (blae od psihoza) se lijee sugestijom (utjecanje na neije ponaanje) tako da taj pojedinac nekritiki prihvaa postupke, savjete i vjerovanja. Iz sugestije se razvija hipnoza: Charcot (19. st), utjecao na Freuda. Freud je osniva moderne linosti; prva znaajna teorija linosti + terapeutski postupci. Vani lijenici tog doba bili su Kraeplin i Janet. Psihologija (tada filozofijski usmjerena) i medicina (fizikalno usmjerena) su bile nespojive; Freud ih je prvi pokuao spojiti i linosti dati znanstveni pristup. Darwin: teorija evolucije. Utjecaji filozofije: Platon, Aristotel, Toma Akvinski, Hobbes, Locke, Machiavelli, Bentham, Comte, Nietzche, Kierkegaard. Utjecaji kola: dinamika (Freud), gestaltistika (Wertheimer), refleksoloka (Pavlov), bihevioristika (Watson). Gestaltistika kola naglaava gestalt (njem.) = forma, oblik, figura, konfiguracija. Javlja se kao reakcija na Wundtov i Titchenerov strukturalizam (zasnovan na ideji nezavisnosti duha i tijela). Zagovara holistiki pristup u prouavanju ponaanja, jer je nemogue razumjeti sloene procese u ojeku ako ih pokuavamo ralaniti na neke elemente ili osjete. Refleksoloka i bihevioristika kola razvile su kao objektivnu znanost. Suvremena je u principu refleksolokobihevioristika. Ove kole su uvele eksperiment kao metodu prouavanja ljudskog ponaanja kao objektivne varijable, a linost su objanjavali uenjem. Utjecaji drugih usmjerenja: interkulturalna (utvrivanje kulturalne generalnosti podataka o linosti); kognitivna (vanost kognitivnih procesa za linost); motivacije (vani su specifini motivi pojedinca) DEFINICIJE LINOSTI Allport: Linost je dinamika organizacija onih psihofizikih sustava unutar pojedinca koji odreuju njegove specifine prilagodbe okolini. Bronnfennbrenner: Linost je sustav relativno trajnih dispozicija da se doivljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, ukljuujui i njega samog. Cattell: Linost je ono to dozvoljava predvianje neeg to e neka osoba uiniti u danoj situaciji. Ona se odnosi se na cjelokupno ponaanje pojedinca, kako javno, tako i ono ispod koe. Eysenck: Linost je vie ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizike konstitucije neke osobe koja odreuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini. Hilgard: Linost je ukupan zbroj obiljeja pojedinca i naina ponaanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni nain prilagoavanja tog pojedinca njegovoj okolini. Newcomb: Linost je organizacija predispozicija pojedinca za ponaanje. Moemo je istraivati jedino promatrajui ponaanje pojedinca u razliitim ulogama. Sullivan: Linost je relativno trajan obrazac ponovljivih meupersonalnih situacija koje obiljeavaju ljudski ivot. Za linosti je najvaniji podatak ponaanje pojedinca u razliitim situacijama, jer je to objektivno opaljivo pa omoguuje da linosti bude objektivna znanost. Teorije linosti se ne slau koliko je to ponaanje determinirano unutranjim (okolinskim) i vanjskim faktorima (osobine linosti). TEORIJE I ISTRAIVANJA Teorije postoje zbog nedostatka empirijskih podataka. Da bi bile dobre, moraju se podvrgnuti verifikaciji kroz istraivanja. Funkcije teorije: interpretacija postojeih injenica; inspiracija za empirijska istraivanja (heuristika vrijednost); prua operacione definicije. OBILJEJA TEORIJA LINOSTI Teorije se mogu razlikovati po smjetaju na kontinuumu izmeu polova sljedeih dimenzija: NOMOTETIKE IDIOGRAFIKE Promatra li se svakog pojedinca posebno ili kao lanove skupine? zasnivaju se na opim, zajednikim obiljejima svih ljudi zasnivaju se na promatranju pojedinca cilj im je stvaranje populacijskih normi ne usporeuju pojedinca s populacijom statistiki podaci kliniki podaci teko objanjava pojedinca ne govori o opim obiljejima svih ljudi RACIONALNOST IRACIONALNOST Kolika je vanost sposobnosti miljenja, predvianja, odluivanja, zakljuivanja i drugih svjesnih procesa u ponaanju ili usmjeravanju ponaanja? Allport; Kelly Freud linost se zasniva na intelektualnim procesima, ponaanje je ljudi su nesvjesni svojih mentalnih aktivnosti, svojih svjesno determinirano temeljnih obiljeja i determinanti ponaanja prouavanje kognitivnih funkcija (determinanti) ne prouavaju kognitivne funkcije

SLOBODA DETERMINIZAM Koliko je pojedinac slobodan da odluuje o sebi, da kontrolira svoje ponaanje? Rogers Freud, Pavlov, Skinner personalistike teorije personoloke teorije ovjek stvara samog sebe, daje znaenje stvarima oko sebe ovjek je potpuno determiniran sustav s malo ili nimalo mogunosti za autonomiju ovjek se barem djelomino moe osloboditi utjecaja ovjekovo ponaanje je potpuno uvjetovano okolinom okoline SUBJEKTIVNOST OBJEKTIVNOST Koliko je ponaanje ili linost pojedinca determinirano subjektivnim doivljajima? Rogers Skinner, Watson, Pavlov fenomenoloke teorije bihevioristike teorije ponaanje je formirano unutarnjim, subjektivnim svijetom ponaanje formiraju fizikalni ili fizioloki sustavi u ovjeku pojedinca koji su pod stalnim utjecajem okoline za razumijevanje ponaanja moramo poznavati subjektivne za razumijevanje ponaanja moramo poznavati objektivne, okolnosti pojedinca vanjske determinante sve je unutar samog ovjeka sve je izvan ovjeka HOLIZAM to je jedinica analize linosti? Rogers ponaanje se moe razumjeti prouavanjem pojedinaca kao cjelina jedinica ponaanja: cjelokupna linost objanjenje ponaanja: mogue je samo u kontekstu rastavljanje na dijelove vodi do artificijelnosti Pavlov, Skinner ponaanje se moe razumjeti jedino istraivanjem svakog fundamentalnog aspekta ponaanja zasebno, analitiki jedinica ponaanja: refleks; izolirano ponaanje objanjenje ponaanja: mogue je samo kroz izolirana ponaanja parcijalizacija dovodi do objektivnosti ELEMENTARIZAM

HOMEOSTAZA HETEROSTAZA Koji su temeljni motivi linosti i koja je njihova uloga ? Freud Maslow, Rogers temeljni motiv ponaanja: odravanje unutarnje ravnotee, temeljni motiv ponaanja: samoaktualizaciji, za to su redukcija nagona potrebni stalni podraaji linost su naueni oblici ponaanja, takvi koji smanjuju linost se neprestano formira traei si izazove nagon istraivanje broja, prirode i razliitosti baznih ljudskih orijentacija na ciljeve, budunost i nastojanja pojedinaca, nagona i mehanizama linosti za njihovo zadovoljavanje sredstva i putove samoaktualizacije SPOZNATLJIVOST NESPOZNATLJIVOST Moe li se linost spoznati znanstvenim metodama? Pavlov, Watson, Skinner, Cattell, Eysenck Rogers objektivistike teorije subjektivistike teorije bihevioristi, refleksolozi fenomenolozi potrebne su iskljuivo znanstvene metode potrebne su i znanstvene i neznanstvene metode pristup nastoji dati definitivne spoznaje pojedinca treba istraiti pristup daje hipoteze pojedinca treba razumjeti

REAKTIVNOST PROAKTIVNOST Gdje je uzrok ljudskog ponaanja, u pojedincu ili izvan njega? Pavlov, Watson, Skinner Freud, Allport, Maslow ovjek je reaktivno stvorenje ovjek je aktivno stvorenje ponaanje je reagiranje na vanjske podraaje ponaanje uzrokuju i usmjeravaju unutarnji procesi - termin dimenzija je relativan, zato to se razne dimenzije donekle preklapaju i korelirane su, zato se moe govoriti o kontinuumu ili ljestvici

S. FREUD: PSIHODINAMIKA TEORIJA LINOSTI

Ova teorija pojavila se u doba propasti strukturalizma i raanja biheviorizma, gestalta i Pavlovljeve objektivne . Nove ideje koje je donijela ova teorija: 1. ovjek je potpuno determinirano, nesvjesno bie, bez mogunosti slobodnog odluivanja. 2. ovjeka, kao prirodno bie, treba prouavati znanstvenim metodama. 3. Dinamika koncepcija linosti: pokretaka snaga su motivi, nagoni, instinkti, porivi, emocije i konflikti. 4. Istraivanje pojedinca mora obavljati netko drugi, zato to je sam pojedinac nesvjestan. Ova teorija je idiografska, holistika i univerzalna. Svaki pojedinac je poseban po organizaciji i meudjelovanju snaga koje ga tvore, ali te snage su same po sebi univerzalne svim ljudima. Razumijevanje pojedinca postie se samo dubinskom analizom, koja otkriva pokretake snage pojedinca i prave determinante njegovog manifestnog ponaanja RAZINE SVIJESTI Nesvjesno Linost je kao ledenjak: svjesno = onaj dio koji viri izvan vode (1/10), ostalo je nesvjesno. ovjek je nesvjesno bie koje ne moe upoznati samo sebe bez tue pomoi. Sluajnost ne postoji, sve je determinirano naim nesvjesnim, ono usmjeruje i oblikuje ljudsko ponaanje. Nikad se ne pojavljuje u pravom obliku, nego samo kroz simbole. Prijelaz odreenih sadraja iz nesvijesti u svijest moe ugroziti linost, jer je nesvjesni (podsvjesni) dio linosti nastao kao produkt obrane linosti. Ipak, desimbolizacija nekog iskustva znai ukidanje njegovog nesvjesnog djelovanja. Nesvjesno je temelj psihoanalitikog tumaenja. To je najdublji sloj ljudskoga. Ono obuhvaa: a) ideje, misli, pamenja koja su potisnuta iz svijesti u nesvjesno direktnim djelovanjem psihikih procesa i mehanizama, kako bi se linost zatitila od opasnih sadraja; b) nesvjesno znanje = informacije koje imamo, ali nikada nisu prole kroz nau svijest, pa nikada nisu bile nauene; c) iskustva koja imamo, ali ne moemo verbalizirati = predverbalna iskustva. Za analizu nesvjesnog vani su: 1. ale, pogreke i propusti: nesvjesno izraavanje seksualnih misli 2. podaci o tome to pojedinac kod drugih ne voli: mrnja je obrana od nesvjesnih tenji 3. podaci o ivotu: ovisnosti, repetitivna ponaanja su nesvjwesno samokanjavanje za neuspjehe 4. otpor: izbjegavanje tema, nerazumijevanje u razgovoru 5. slobodne asocijacije 6. snovi: najvanija metoda 7. umjetnika djela: prerueni, javni neurotski simptomi 8. neurotiki simptomi: razne somatizacije i slino Predsvjesno = podsvjesno To je onaj dio linosti koji u datom trenutku nije dostupan pamenju, ali to moe postati u bilo kojem asu, to je dostupno pamenje. Ono je most izmeu nesvjesnog i svjesnog. Svjesno To je sve ono ega smo u odreenom trenutku svjesni. Svijest prua iskrivljenu sliku realnosti, jer su njeni mehanizmi selekcioniranje i zatitno odabiranje. STRUKTURA LINOSTI Nakon 1920. Freud mijenja svoju koncepciju linosti (razine: nesvjesno, podsvjesno, svjesno). Sad postoje tri strukture (a ne razine) linosti: id, ego, superego. To nisu zasebne strukture, nego oznake za procese unutar linosti. Kad govorimo o Freudovoj topografiji linosti, mislimo na koncept nesvjesno-podsvjesno-svjesno, a kad govorimo o njegovoj strukturalnoj koncepciji: id-ego-superego. Ipak, one se mogu spojiti: id je u potpunosti nesvjesan, a ego i superego su na sve tri razine (veinom podsvjesnoj). Id To je uroena komponeneta linosti, njezin animalni, neorganizirani, neinhibirani dio. Njegov temelj su instinkti ili nagoni, a time je id rezervoar psihike enegrije za cijelu linost. Energiju za sebe crpi iz tjelesnih procesa.On je narcistiki, impulzivan, iracionalan, ne poznaje strah: direktno postie ciljeve. Id slobodno izraava temeljno naelo svih ljudskih bia: svaki porast energije izaziva neugodnu napetost, koju id odmah reducira tako to taj viak energije izbija. Po tome je naelo ugode (u smislu smanjenja napetosti), jedino naelo ida. Vika energije se rjeava pomou refleksnih akcija i primarnog procesa. Refleksne akcije su uroeni refleksni putovi u S koji neposredno smanjuju napetost. Primarni proces je psiholoka akcija koja tei ispunjenju elja. Stvaramo predodbu objekta koji e smanjiti napetost. Primjeri primarnog procesa su snovi, halucinacije, autistiko miljenje, djetinjasto miljenje voeno eljama. Predodbe su jedina realnost koju id poznaje; ne razlikuje realnost-nerealnost, predodbu-objekt, objektivnosubjektivno. Budui da primarni proces ne moe reducirati napetost, id nije dovoljan da bi nas odrao na ivotu. Ego Ego je za Freuda najslabija komponenta linosti. Nastao je iz ida i njegov je sastavni dio. On organizmu omoguuje kontakt s realnosti. Sjedite je intelektualnoga i izvrni organ linosti: odreuje nain reagiranja, usklauje zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. Stoga se on povodi za naelom realnosti. Ego nastoji privremeno suspendirati princip ugode, instinktivno djelovanje ida. To ini kroz sekundarni proces. To je kognitivni proces ouvanja napetosti koja proizlazi iz potrebe ida dok ne naemo realan i adekvatan objekt zadovoljenja nagona. Za razliku od ida, ego 1. razlikuje realnost i fikciju; 2. moe podnijeti odreeni stupanj napetosti; 3. sposoban je za promjenu pod utjecajem iskustva; 4. koristi realistiko miljenje ( miljenje zasnovano na eljama); 5. posjeduje kognitivne sposobnosti. Ego mora pomiriti zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. O idu ovisi kao o izvoru energije, a realnost mu je osnovni princip. Da bi mogao udovoljiti tim zahtjevima, ego treba imati integritet, kojeg gradi i uva od napada ida. Superego

Superego nije uroeni dio linosti, nego se razvija pod utjecajem socijalne okoline i drutva, tijekom procesa socijalizacije. On je unutarnji reprezentent drutva, njegovih nagrada i kazni. Ima dva dijela: savjest i ego-ideal. Savjest je razvijena pod utjecajem kazni. Kroz grinju savjesti i osjeaj krivnje, ona kanjava postupke koji nisu u skladu s drutvenim normama. Ego-ideal se razvija pod utjecajem nagrada. On postavlja ciljeve linosti te nagrauje pojedinca osjeajem ponosa i vlastite vrijednosti. Superego je potpuno razvijen tek kad moe zamijeniti roditelje i regulirati ponaanje. Naelo superega je naelo ideala, zbog ega se i on sukobljava s egom. Suvremeno gledite: id je bioloka, ego je psiholoka, a superego socijalna komponenta linosti. DINAMIKA I PROCESI U LINOSTI Freudova teorija je prva dinamika teorija linosti, pokuao opisati procese. On je smatrao da je ovjek energetski sustav, kao i svi drugi sustavi u prirodi, dakle mora funkcionirati po zakonu o ouvanju energije. Razlika ovjeka i ostalih sustava je forma energije kojom raspolae: ovjek ima psihiku energiju, koja prati iste zakone kao bilo koja druga energija. Ovaj sustav je monistiki, po tome to svo nae djelovanje ima jedan izvor prirodnu energiju, te materijalistiki, jer energiju dobijamo iz hrane. Instinkti ili nagoni Psihika energija u organizmu nastaje u idu djelovanjem instinkata. Instinkti su trajni uroeni unutranji izvori ekscitacije, koji pretvaraju fizioloku energiju organizma u psiholoku. Ako oni jako djeluju, to jako troi energiju organizma, zato djelovanje instinkta treba brzo ukloniti, tako da ga zadovoljimo. Zadovoljenje je mogue jedino kroz ponaanje. Dakle ponaanje je uzrokovano instinktima, koji vre selektivnu kontrolu nad ponaanjem i usmjeruju to ponaanje preko ida, ega i superega. Psiholoka reprezentacija nekog instinkta je elja, a tjelesni proces kojim se oituje instinkt je potreba. Kod svakog instinkta postoje: izvor, cilj, objekt i poriv. Izvor je tjelesni proces ekscitacije. Cilj je zadovoljenje potrebe. Objekt instinkta je ono to moe zadovoljiti potrebu, ali i cjelokupno ponaanje koje do toga dovodi. Poriv je jakost nekog instinkta. Izvori i cilj instinkata mogu se mijenjati tijekom sazrijevanja, iako su u biti stabilni. Objekt instinkta se pak znatno mijenja tijekom ivota. Jedan objekt moe zamjenjivati drugi. Kad je energija jednom trajno investirana u neki zamjenski objekt, to se zove derivat instinkta (npr. znanost umjesto seksa). To objanjava raznolikost i plastinost ljudskog ponaanja. Psihika energija se dakle javlja iz tjelesnih potreba i smanjuje se zadovoljenjem tih potreba. Taj ciklus se repetitivno ponavlja. Takav model funkcioniranja linosti zove se model reduciranja napetosti. Tako je cilj svakog instinkta regresivan, jer vraa linost u stanje mirovanja. Trajno investiranje psihike energije u neki objekt zove se kateksija. Ako je zadovoljenje nekog instinkta takvim objektom sprijeeno, zbog neke unutarnje ili vanjske barijere, dolazi do antikateksije. Kateksije i antikateksije su mehanizmi dinamike linosti. Svi instinkti se mogu svrstati u dvije kategorije: Eros i Tanatos. Oni su u mnogim ljuskim djelatnostima spojeni. Eros su nagoni ivota. Oni slue za odranje pojedinca i vrste, to su npr. glad, e, seks. Uz to se vee poseban oblik psihike energije, koji se zove libido. To su seksualni nagoni. Freud smatra da postoji vie seksualnih nagona, svaki se vee uz neku erogenu zonu (dio tijela ija stimulacija izaziva ugodu), a one su usta, spolni organi i anus. Tanatos su instinkti smrti. Oni su neminovni, ali se slabije primjeuju od instinkata ivota. To su npr. agresivnost, okrutnost, ubijanje. Oni nemaju posebnu energiju, kao to je za Eros libido. Oni isto tako nemaju jasnu somatsku osnovu, to je najslabiji dio Freudove teorije instinkata. Ipak, on tu tenju za smru objanjava naelom konstantnosti: sve ivo ima tendenciju vraanja u stanje mirovanja. Drugo naelo koje objanjava instinkte smrti je naelo entropije: svaki energetski sustav nastoji se vratiti u stanje mirovanja i ravnotee. Agresivne nagone on objanjava kao tenju samounitenju koja je usmjerena na neki vanjski objekt kao supstituciju nas samih. On se javlja kad instinkt za smru blokira instinkt za ivotom. Vanjska ekscitacija je manje vana od unutarnje (instinkata), jer se zahtjevima okoline lake prilagoavamo i moemo od njih pobjei. Razumijevanje vanjskih okolosti je vano jedino iznimno, npr. ako dolazi do jake izvanjske stimulacije dok ego jo nije razvijen. DINAMIKI ODNOSI U LINOSTI Psihika energija potjee ih onih dijelova tijela koji u ekscitirani te je time vezana iskljuivo uz id. On je troi po naelu ugode. Energija ida je vrlo fluidna, lako se seli s objekta na objekt. Ego i superego energiju priskrbljuju od ida. Ego dobija energiju putem procesa identifikacije. On se temelji na nenogunosti ida da razlikuje subjektivno od objektivnog. To razlikovanje se odvija putem egovog sekndarnog procesa. On kateksira energiju za realne objekte, te time sve vie energije dolazi u realnost, tj. u domenu ega. Ego troi tu energiju na: psiholoke procese; obuzdavanje ida putem antikateksija; razvoj obrambenih mehanizama spram ida i superega; integraciju svih triju podruja linosti. Superego takoer dobija energiju procesom identifikacije. Pritom su vani roditelji, jer su jedni od prvih objekata za koje se kateksira energija ida. Oni zadovoljavaju djetetove potrebe, ali i prenose na njega drutvene norme te ga nagrauju i kanjavaju. Tim procesom dijete ui postupke koji dovode do (ne)eljenih posljedica te se poinje ponaati u skladu sa zahtjevima drutva. Dogaaju se kateksije za ideale koje su mu usadili roditelji, te vrijenosti drutva postaju vrijednosti pojedinca. Superego antikateksijama nastoji sputati ego, a to je tetno za linost jer se superego ne povodi za naelom realnosti. RAZVOJ LINOSTI Razvoj linosti Freud izjednauje s psihoseksualnim razvojem = razvoj seksualnog instinkta. Razvojni stadiji su bioloki determinirani, nepromjenjivog slijeda i univerzalni. Razvoj linosti je pod utjecajem iskustava iz ranog djetinjstva i libida. Postoje etiri razvojna stadija linosti: oralni, analni, falusni i genitalni, a postoji jo i period latencije. U svakom stadiju je jedna erogena zona primarna. Najvanija su prva tri, predgenitalna, stadija, koji traju do pete godine ivota. Po njima su nazvani tipovi linosti, ovisno o tome za koju fazu su fiksirani. Na formiranje linosti utjee balans izmeu frustracije i prevelikog poputanja. Frustracija znai nedovoljno zadovoljenje neke djetetove psihoseksualne potrebe, a preveliko poputanje stvara djetetu osjeaj nekompetencije. U oba sluaja dolazi

do prevelikog investiranja libida, to se u odrasloj dobi vidi kroz rezidualno ponaanje iz one faze u kojoj se dogodio kurlus. Fiksacija je ostajanje na odreenom stadiju psihoseksualnog razvoja. Do fiksacije dolazi kad dijete dobije premalo ili previe zadovooljenja u nekoj razvojnoj fazi. Regresija znai vraanje na jedan raniji nivo razvoja. To je izazvano stresovima. Regresija je samo poseban sluaj fiksacije i one su komplementarne: to je neka fiksacija jaa, to je vjerojatnija regresija. Oralni stadij Prva godina ivota. Libido je koncentriran na oralno podruje. Kroz usta se dogaa zadovoljenje biolokih potreba i ugoda. Ta ugoda postaje kateksirana za sve objekte koji izazivaju uzbuenje oralne zone. Na temelju tih (ne)zadovoljenja dijete razvija osnove povjerenja ili nepovjerenja te veu ili manju zavisnost od okoline. Oralna faza zavrava kada prestane dojenje. Prije toga, u drugoj polovici prve godine, nastupa oralno-agresivna ili oralno-sadistika faza: dijete dobije zube i oralno zadovoljenje dobija grizenjem. Djeca koja u oralnoj fazi ne dobiju adekvatnu koliinu zadovoljenja (nego previe ili premalo), postaju oralno-pasivne linosti: optimistine, pune povjerenja, naivne, zavisne, pasivne, nezrele. Fiksacija za oralni stadij u odrasloj dobi: pesimizam, cinizam, dominacija. Analni stadij Druga i trea godina ivota. Sredite libida je analna zona. Ugoda se postie kontroliranjem isputanja izmeta. Okolina ui dijete koritenju wc-a, to zahtijeva od djeteta odgodu neposrednog zadovoljenja. Time jaaju funkcije ega i superega. Uenje wc-a je frustrativno. Ako dijete prejako tjeramo na zadravanje stolice, to se moe generalizirati te se kod osobe razvija analno-retentivni karakter: izrazita urednost ili neurednost, tvrdoglavost, ne podnose nejasnoe. Ako dijete ne uimo kontroli stolice dovoljno odluno, dijete e razviti analno-agresivni karakter: okrutnost, destruktivnost, agresivnost. Falusni stadij etvrta i peta godina ivota. Libido se koncentrira u seksualnim organima. Javljaju se Edipov i Elektrin kompleks, koji se onda u ovom razdoblju pokuavaju rijeiti. Rjeavanje ovih kompleksa dovodi do razvitka superega. Edipov kompleks javlja se kod djeaka. Oni ele seks sa svojom majkom pa je pokuavaju zavesti pokazivanjem penisa. Otac mu postaje suparnik, ali je svjestan da je otac nadmoan pa ga se poinje bojati, dolazi do tjeskobe kastracije. Djeak zato odustaje od elje za majkom. Oko sedme godine ivota se ovaj kompleks normalno represira te se djeak poinje identificirati s ocem-agresorom, ime indirektno i nesvjesno posjeduje svoju majku kao objekt ljubavi. Superego se razvija upravo kroz identifikaciju s ocem, jer se time usvajaju i drutvene norme koje otac posjeduje. Elektrin kompleks javlja se kod djevojica. Objekt kerine ljubavi je takoer majka. Djevojica otkriva da ona i majka nemaju penis, te se javlja zavist zbog penisa. Majku krivi da joj je oduzela penis te eli posjedovati svog oca, koji penis ima. Rjeenje ovog kompleksa je u tome da djevojica represira ove misli te prihavti ensku ulogu. Konano rijei taj kompleks tako da rodi sina, naravno, to je kompenzacija za njedostatak penisa. Ipak, kod ena ovaj kompleks nije tako snaan kao kod djeaka, jer otac predstavlja veu prijetnju nego majka. Zato se enama nikad ne razvije takva moralnost kao kod mukaraca. Fiksacija za falusni stadij se kod mukaraca oituje u pertjeranoj elji za uspjehom, a kod ena u promiskuitetnom ponaanju. Nerijeeni ovi kompleksi uzrokuju neurotske egobe, primarno impotenciju i frigidnost. Period latencije Od este godine do puberteta. Libido je sublimiran u neseksualne aktivnosti. Zato mnogi smatraju da to uope nije razvojna faza. Ipak, tada se dogaaju brojni utjecaji koje je Freud zanemario. Genitalni stadij Od poetka puberteta do smrti. Libido se opet javlja, kroz pojaani interes za drugi spol. Na poetku adolescencije postoji period homoseksualnosti, ali se to kasnije kateksira za suprotni spol. Kad dosegnemo taj puni genitalni razvoj, ostvarili smo puninu svoje linosti. Genitalni tip linosti je idealni tip linosti: socijalna i seksualna zrelost i odgovornost. Da bismo to bili, moramo preuzeti odgovornost za sebe. TEORIJA ANKSIOZNOSTI Iako po Freudu napetosti nastaju prvenstveno unutar organizma, one mogu nastati i zbog izvanjske stimulacije. Tjeskoba ili anksioznost nastaje zbog neugodnih i opasnih podraaja iz okoline. Tjeskoba je funkcija ega, koja nas upozorava na mogue izvore prijetnji. Postoji nekoliko vrsta anskioznosti. Primarna tjeskoba je vezana uz roenje, koje je veliki ok. Zbog tog odvajanja, sva druga odvajanja u ivotu praena su osjeajem tjeskobe. Tjeskoba izazvana roenjem prototip za sve ostale kasnije tjeskobe. Realistika ili objektivna tjeskoba je vrlo slina strahu, jer ima poznate i realne uzroke (npr. zmija), te nestaje kad se ukloni uzrok. Neurotika tjeskoba nastaje kad oslabe obrambeni mehanizmi ega, zbog opasnosti da ego nee biti u stanju kontrolirati id i izbijanje njegovih impulsa. Moralna tjeskoba se pojavljuje kad id uini neto nemoralno. Tada se ego boji kazne od superega. Njeno porijeklo je u djetinjstvu, kada su takvi inovi uzrokovali objektivnu tjeskobu od vanjske kazne. Socijalna tjeskoba je tip moralne tjeskobe izazvane mogunou ad pojedinac bude iskljuen iz drutva. OBRAMBENI MEHANIZMI LINOSTI ILI EGA Tjeskobe koje se ne mogu izbjei ili rijeiti uzrokuju traume. Da bi se one izbjegle, ego koristi obrambene mehanizme. Oni omoguuju egu da kontrolira id. To se dogaa na dva naina: blokiranjem, tako da se ti impulsi ne pojavljuju u ponaanju, ili iskrivljavanjem, tako da se njihova snaga pomakne i smanji. Svi obrambeni mehanizmi su nesvjesni, pa na razini svjesti predstavljaju samoobmanu, i iskrivljuju percepciju realnostitako da se tjeskoba koju izaziva realnost smanji. Represija je potiskivanje. Glavni obrambeni mehanizam ega. Osnovica za nastajanje drugih mehanizama. Zbog njega nismo svjesni izvora tjeskobe ili konflikata te se ne moemo sjetiti traumatskih doivljaja. Tako se oslobaamo tjekobe, ali ne i napetosti, jer nam se energija i dalje troi na funkcioniranje ovog mehanizma. To nas liava energije za konstruktivne aktivnosti, kreativnost i razvoj. Potisnuti impulsi se manifestiraju kroz snove, ale ili pogreke. Projekcija je pripisivanje drugima svojih neprihvatljivih osobina ili impulsa. Tako okrivljujemo druge za vlastite propuste. Npr. nisam proao ispit jer je profesor nepoten. Racionalizacija je nalaenje dobrih, prihvatljivih razloga, umjesto pravih razloga neuspjeha. Postoje dvije osnovne forme: kiselo groe je kad nam neto ne uspije, pa mi zakljuimo da nam to nije ni trebalo, a slatki limun je kad neto loe reinterpretiramo u neto to je jo bolje za nas od ovoga to nam nije uspjelo. Regresija je povlaenje na nii

razvojni stupanj. Obino je u smjeru onog stupnja za koji postoji fiksacija. Regresija je uzrok nejednakom razvoju svih osobina linosti. Reaktivna formacija je mehanizam koji je najblii svijesti. To je obrana od izraavanja neeljenih impulsa izraavanjem suprotnog. Prvo dolazi do represije neeljenog impulsa, a onda do svjesnog izraavanja suprotnog. Sublimacija je kanaliziranje nepoeljnih impulsa ida u neto drutveno poeljno. To je jedini zdravi obrambeni mehanizam, jer ne dolazi do inhibicije impulsa, nego do vezivanja tog impulsa za prihavtljive objekte. Cijela zapadna kultura je nastala sublimacijom. PSIHOPATOLOGIJA I TERAPIJA Osnova psihikih poremeaja su konflikti iz Edipovog i Elektrinog kompleksa, a poremeaji su rezultat njihovog neadekvatnog rjeavanja, tj. neadekvatnog zadovoljavanja nagona. Patoloka stanja su odraz zastoja u razvoju linosti. Frustracije dovode do fiksacija, a traume koje iz toga proizlaze vode do regresija. Regresija na analni stadij dovodi do opsesivno-kompulzivnih poremeaja, a na falusni stadij dovodi do histerinih i konverzivnih simptoma. U psihozama se radi o konfliktima koji dovode do infantilnog ponaanja, primitivnih obrambenih mehanizama i odbacivanja realnosti. U neurozama se za obranu od konflikata pretjerano sluimo obrambenim mehanizmima. Ne moe doi do zadovoljenja impulsa, te se zato javljaju tikovi, prisilne radnje, paralize i slino, kao simptomi nedovoljno obuzdanog ida. Kod perverzija dolazi do otvorenog infantilnog izraavanja i zadovoljavanja instinkata. Psihoanalitika terapija Koriste se postupci koji ukazuju na nesvjesno: slobodne asocijacije i analiza snova. Time se potisnuti sadraji dovode u svijest pojedinca, pa nestaje potreba za obranom, to rjeava problem. Linost se oslobaa dominacije ida. Dakle, u psihoanalitikoj terapiji odvija se razvoj. Pritom je vana transferencija: klijent prema terapeutu razvija emocije kakve je imao prema svojim roditeljima. Konana faza takvog odnosa je emocionalna reedukacija. Tijekom cijele terapije terapeut je pasivan. EMPIRIJSKA I ZNANSTVENA VALIDACIJA Problemi znanstvene validacije Freudove teorije: tekoe s operacionalizacijama; postdiktivni karakter Eksperimentalna istraivanja nesvjesnog McGinnies (1949.) je istraivao fenomen perceptivne obrane utvrdio da je minimalno vrijeme tahistoskopskog eksponiranja za prepoznavanje neutralnih rijei krae nego za tabu-rijei, za koje je i jaa EDR. Smatra da je to dokaz otpora svjesnom prepoznavanju. Eagle (1966.) je ispitanicima pokazivao slike s dominantnom figurom drveta i recesivnom figurom guske. Nakon toga su trebali nacrtati neku prirodnu scenu. Ispitanici nisu svjesno primijetili gusku, ali su je uklapali u svoje crtee. Dakle, nesvjesni podraaji djeluju na svjesne misli. Eksperimentalna istraivanja represije esto se koristi eksp. paradigma koja pokazuje da slabije pamtimo gradivo u zadacima u kojima nam je ugroen ego. Ti eksperimenti su dokaz postojanja represije. Glucksberg i King (1967.) su zadavali ispitanicima liste rijei. Kad su uz prhodno nauene rijei bili zadavani elektro-okovi, bilo je oteano kasnije dosjeanje. Oni tvrde da uparivanje rijei i oka stvara strah i uzrokuje potiskivanje, tj. motivirano zaboravljanje. Rosenzweig (1941.) je pokazao represiju za one zadatke koji nisu mogli biti izvreni, dakle kad je postojala prijetnja za ego. Fizioloki indikatori i sadraj snova Snovi imaju tri funkcije: ispunjavanje elja putem primarnog procesa, oslobaaju linost od nesvjesne napetosti i slue kao uvari sna. Pokazalo se da su REM-faze, tijekom kojih se sanja, ciklike i automatske, te nisu indikatori funkcija koje je Freud pretpostavio. Ipak, iz REM-a se ljudi tee bude, pa su u tom smislu snovi uvari sna. Poveanu neuralnu i autonomnu aktivaciju u REM-u freudovci interpretiraju kao izbijanje nesvjesne napetosti. Dodue, ljudi mogu dugo normalno funkcionirati bez REM-a (ne potvruje pretpostavku), ali onda nadoknauju REM (potvruje pretpostavku). Pritom mala kompenzacija znai fleksibilnu linost, a velika nefleksibilnu. Ispunjavanje elja kroz snove je nedokazivo. Neofreudovci smatraju da snovi i slue rjeavanju problema i planiranju, dakle imaju adaptativnu funkciju. Grieser (1972.) je davao ispitanicima da rjeavaju anagrame te je dodao i komponentu prijetnje egu. Nekima je dao da nakon rjeavanja spavaju i sanjaju, a neke je budio prije REM-a. Ovi koji su sanjali su se vie prisjeali nerijeenih zadataka, nego ovi koji nisu sanjali. To je bio dokaz hipoteze da snovi slue za oslobaanje od sadraja koji su opasnost za ego. Istraivanje Edipovog kompleksa i straha od kastracije Hall i Van de Castle (1965.) su pretpostavili da e u snovima mukaraca biti vie izraen strah od kastracije, a da e kod ena biti izraenija zavist zbog penisa i elja za kastriranjem. Ispitanici su biljeili snove, koji su onda interpretirani po dogovorenom kljuu. Hipoteza je potvrena. To je dokaz teorijske valjanosti pojmova kastracije i Edipovog kompleksa. Sarnoff i Corwin (1959.) istraivali hipotezu da je strah od smrti derivat straha od kastracije. Izmjerili su strah od smrti i od kastracije testovima. Nakon toga su ispitanicima pokazivali slike s visokim seksualnim arousalom ili s niskim, jer bi se s poveanjem seksualnog uzbuemnja trebao poveavati i strah od kastracije. Ispitanici koji su imali vei strah od kastracije su nakon izlaganja seksualnim sadrajima imali vei strah od smrti nego oni s niksim strahom od kastraciej. Dakle hipoteza je potvrena. Istraivanja humora i smijeha Freud misli da humor ima funkciju indirektnog zadovoljavanja zabranjenih impulsa. Smijeh je ugodan jer dovodi do naglog smanjenja unutarnje napetosti i naglog poveanja psihike energije koja je dotad bila zauzeta kontroliranjem tih impulsa. Tako ale prvo podiu napetost, a onda je naglo smanjuju. Singer (1966.) je postavio ove hipoteze: 1. poveanje inhibicije izraavanja agresivnih impulsa smanjuje uivanje u agresivnom humoru i 2. to je izraenije to je humor agresivniji. Inhibiciju je manipulirao pokazujui ispitanicima neutralne ili okrutne slike. Nakon toga su morali procjenjivati duhovitost ala razliitog stupnja agresivnosti. Ispitanicima koji su bili jae inhibirani (okrutne slike na poetku) su agresivne ale bile odbojnije. Shurcliff (1968.) je testirao hipotezu da vee emocionalno uzbuenje dovodi do veeg doivljaja smijenog (tj. jaeg oslobaanja napetosti). Tri skupine ispitanika je razliito jako zaplaio vezano uz takore. Oni su morali uvui ruku u kavez u

kojem nisu vidjeli takora i izvui ga van. Ipak, tamo je bila pliana igraka, a ne pravi takor. Oni ispitanici koji su bili vie zaplaeni smatrali su to to su izvukli igraku smjenijim nego manje zaplaeni ispitanici. Dakle stupanj humora proporcionalan je stupnju osloboena od napetosti. Projektivni testovi Temelje se na obrambenom mehanizmu projekcije i nain su izraavanja nesvjesnih emocija. To je mogue postii samo u nestrukturiranim situacijama, jer, strukturirajui ih, procijiramo u svojim odgovorima upravo te nesvjesne misli. Postoji nekoliko kategorija projektivnih testova: testovi asocijacija: daje se podraajna rije na koju odgovaramo prvom rijeju koja nam padne napamet testovi konstrukcije: daje se slika o kojoj moramo priati (npr. TAT) testovi dopunjavanja: treba zavriti zapoetu reenicu testovi izraavanja: crtanje sebe i osobe suptornog spola (nacrtaj ovjeka) testovi izbora: birramo sliku koja nam se najvie i najmanje svia (Szondijev test) Blum je smislio Blackyjev test psihoseksualnog razvoja. Ima 12 slika, svaka prikazuje neki stadij razovja linosti. Inae Blacky je pas koji je glavni lik tih crtea. Ispitanik mora o svakoj slici ispriati priu. Istraivanje utjecaja ranog iskustva Presudno je iskustvo tijekom prve tri godine ivota. Kagan i Moss (1962.) nali korelaciju osobina linosti djece od 3 i 10 godina i osobina linosti u odrasloj dobi. Ipak, korelacija je bila via za spolno prikladne osobine. To dokazuje vanost okoline za razvoj. Levy (1934.) je imao hipotezu da ugodu u oralnom stadiju stvara sisanje, a ne zadovoljavanje gladi. Psie hranio pomou boica s razliito velikim otvorom. Rezultati su dokazali da postoji potreba za sisanjem nezavisna od potrebe za jelom. Davis je 1940. dokazao da je potreba za sisanjem nauena. Istraivanja oralnog karaktera (Blum, Miller) su pokazala da oralno fiksirane osobe zaista imaju crte linosti kakve pretpostavlja Freud. Cohen (1953.) se bavio odnosom rane oralne prakse socijalizacije (npr. frustracija ili zadovoljenje nagona gladi kod djeteta) i naina ekonomskog kooperiranja u drutvu u odrasloj dobi. Ispitao 22 srutva. U drutvima gdje djeca nisu oralno frustrirana, prevladava kooperativni, a u drutvima gdje jesu oralno frustrirana, vlada kompetitivni ekonomski model. Dakle to je kros-kulturna potvrda psihoanalitikih pretpostavki. Harlow (1958.) je radio istraivanja vezana uz privrenost. Majmunie je preputao mehanikim surogat-majkama, jedna je bila presvuena krznom, a od druge je mogao dobiti hranu. Pokazalo se da je tjelesni dodir presudan za zdrav razvoj emocija, tj. da je primarno kod hranjenja zapravo zadovoljavanje te potrebe (suprotno psihoanalizi) te da male majmunice odrasle bez pravih majki postaju loe majke. Whitting i Child (1953.) istraivali odnos naina treniranja djeje higijene i narodnih obiaja lijeenja, u 75 drutava. Nali su da je nain socijalizacije u higijeni sukladan vjerovanjima o bolestima (oralna, analna ili seksulana objanjenja). To je zato to socijalizacijska anksioznost ovisi o nainu kanjavanja u pojedinom drutvu, a taj nain stcara fiksacije za odreene faze. Dakle, to je dokaz postojanja fiksacije. Goldman-Eislerov (1951.) faktorsko-analitiki eksperiment: dokazali da su osobine oralno zadovoljenog karaktera suprotne osobinama oralno nezadovoljenog karaktera tako to su analizom testova utvrdili jedan takav bipolarni faktor. Dokazali su da to ima veze s oralnom frustracijom, tj. dobi odvajanja od majinih prsiju. Timmons i Noblin (1963.) Blackyevim testom odredili oralne u analne karaktere ispitanika, a zatim su im zadali zadatak tijekom kojeg su bili instrumentalno uvjetovani. Uvjetovanje je bilo efektnije kod oralnih karaktera. H. EYSENCK: TEORIJA LINOSTI Temelji i ciljevi Eysenckove teorije: 1. faktorska analiza dimenzije linosti 2. eksperimentalna istraivanja dokaz djelovanja latentnih faktora 3. fizioloka tumaenja i procesi (Pavlov) fizioloka objanjenja utvrenih i dokazanih faktora linosti Linost je zbir aktualnih i potencijalnih obrazaca ponaanja organizma koji su determinirani naslijeem i okolinom; ona nastaje i razvija se kroz funkcionalnu interakciju etiri glavna sektora u koje su organizirani ovi obrasci ponaanja: kognitivni sektor (inteligencija), konativni sektor (karakter), afektivni sektor (temperament) i somatski sektor (konstitucija) (Eysenck). Dakle, istraivanje linosti kroz istraivanje ponaanja. STRUKTURA I ORGANIZACIJA LINOSTI Pomou velikog broja testova i faktorske analize utvrene su 4 razine linosti. Prva je razina specifinih rekacija: pojedinani postupci pojedinca u svakoj ivotnij situaciji; to su veze izmeu pojedinanih podraaja i pojedinanih odgovora (S-R veze). Druga je razina navika: ponaanja koja se opetovano javljaju u repertoaru ponaanja pojedinca u jednakim ili slinim situacijama. Trea je razina osobina linosti: one su determinirane korelacijama dviju ili vie navika. etvrta je razina tipa linosti: najgeneralniji aspekti linosti, izlueni iz osobina linosti. OSNOVNE DIMENZIJE I TIPOVI LINOSTI Osnovne dimenzije linosti su meusobno ortogonalne, bipolarne i kontinuirane. Introverzija-ekstraverzija (I-E faktor) Introverti su skloni distimiji: depresija, opsesivne tendencije, iritabilonst, glavobolje, tremor, somatska anksioznost. Ekstroverti su skloni histeriji: histerika konverzija, seksualne anomalije, histerini stavovi. Eysenckova introverzija i ekstraverzija se dobro slau s Jungovom: empirijska potvrda Jungove tipologije, te su donekle potvrda Kretschmerove i Sheldonove konstitucionalne tipologije. Iako Eysenck odbacuje Freuda, donekle poklapanje s njegovom mentalnom anatomijom: ekstravertima je dominantan id, a introvertima superego

Neuroticizam-stabilnost (N faktor) Neuroticizam ukljuuje neravnoteu AS, koji je prereaktivan, labilan. Dakle, neuroticizam je determiniran nasljednim faktorima. On je multifaktorski genetski determiniran, ali je izbijanje neuroze podlono interakciji izmeu hereditarnih faktora i koliine stresa kojoj je pojedinac izloen. Kliniki indikatori neuroticizma su: loe ili slabo organizirana linost, ovisnost, abnormalnost roditelja i loa obiteljska situacija, izoliranost i nepripadanje grupi, uski interesi, pomanjkanje energije. Uinak na testovima linosti pokazuje visoku sugestibilnost, usporenost, rigidnost, nedostatak upornosti u odnosu na prepreke i perseveracija. Samoocjene ukazuju na osjeaj inferiornosti, razdraljivost, uvredljivost, nervozu, autonomne simptome, nezadovoljstvo i osjetljivost. Konstitucionalna obiljeja neuroticizma su slaba fizika izdrljivost, slab vid u mraku i neadekvatna tjelesna konstitucija. INTROVERTIRAN EKSTRAVERTIRAN MELANKOLIK FLEGMATIK NEUROTIAN hirovit, tjeskoban, krut, staloen, pesimistian, aktivan, paljiv, promiljen, miroljubiv, obuzdan, oprezan, nedrutven, tih pouzdan, uravnoteen, spokojan KOLERIK SANGVINIK STABILAN osjetljiv, nemiran, agresivan, uzbudljiv, nestalan, drutven, pristupaan, govorljiv, prijemljiv, leeran, nagao, optimistian, aktivan ivahan, bezbrian, voa Psihoticizam (P faktor) Faktorska analiza rezultata na psihijatrijskim bolesnicima pokazala je jo jednu dimenziju: psihoticizam, koji je ortogonalan neuroticizmu i ekstraverziji. Osnovni indikatori psihoticizma: .60-.70 socijalna izoliranost, halucinacije, deluzije odnosa i veliine; .40-.60 deluzije krivice i nedostojnosti, impulzivnost, agresivnost, smetnje raspoloenja, sumnjiavost, smetnje miljenja i pamenja; .20-.40 depresivnost, suicidalnost, psihoze u obitelji, hiperaktivnost, uzbuenost, maninost Razlika psihotiara i neurotiara: neurotiki poremeaji odraz slabe kontrole nad emocijama, a psihotiki su poremeaji kognitivnih procesa. Time dimenzija psihoticizam-normalnost razlikuje zdrave od duevno bolesnih. Za dvije glavne funkcionalne psihoze (manino-depresivna i shizofrenija), te za kriminalitet i alkoholizam postoje dokazi o hereditarnosti, dok za neuroticizam ne postoje. Mukarci su malo vie ekstravertirani, ene su malo vie neurotine, ali: mukarci su puno vii na P-ljestvici od ena. FIZIOLOKA I GENETIKA OSNOVICA I-E DIMENZIJE Individualne razlike I-E posljedica su pobudljivosti S. Introverti imaju manje pobudljiv, a ekstraverti vie pobudljiv S. Eksperimenti nali malu ali znaajnu razliku u pobudljivosti somatskog S kod I i E. Neuroticizam ne moe dovesti u vezu s pobudljivou SS, nego samo AS. Genetika predispozicija djeluje preko labilnosti AS (povezano s pojaanim nagonima). Linost kao rezultat naslijea i okoline Genetiku osnovu linosti ini nain organizacije i funkcioniranja S (genotip linosti), a o okolini ovisi hoe li se ispuniti genetiki potencijal i u kojoj mjeri. UTJECAJ geni R1 R2 okolina interakcija konstitutivnih i okolnih varijabli R3 R4 RAZINA Teorijski konstrukt: balans ekscitacije i inhibicije (genetika konstitucija) Vidljive pojave: eksperimentalne Vidljive pojave: navike ponaanja (osobine linosti) Vidljive pojave: misaone navike (stavovi) MANIFESTACIJE/MJERE kulturno nepristrani testovi (trajanje paslika, budnost, lakoa uvjetovanja) npr. socijabilnost, impulzivnost, nadmonost, razina aktivnosti, bezbrinost npr. etnocentrizam, hedonizam, sklonost kanjavanju, militarizam, smionost

BIHEVIOR TERAPIJA Poremeaji prvog reda su neuroze. One proizlaze iz labilnosti AS i prevelike kondicionabilnosti SS. Poremeaji drugog reda su psihopatije, koje proizlaze iz konstitucionalne ekstraverzije: zbog nekondicionabilnosti vezane uz konstitucionalnu ekstraverziju, oni ne mogu stei socijalne norme. Oba tipa poremeaja su oblici ponaanja naueni putem klasinog kondicioniranja ili nepostojanjem kondicioniranja. Neuroze nisu bolesti koje trebamo izlijeiti, nego nauena ponaanja koja moramo oduiti. One su kondicionirane reakcije straha, tako da su podlone zakonima generalizacije podraaja i odgovora, ali i zakonima gaenja ili ekstinkcije, a to je osnova bihevioralne terapije. Sistematska desenzitizacija prema Wolpeu temelji se na principu reciprone inhibicije: ona se javlja u situaciji u kojoj pojava ili izazivanje jednog odgovora dovodi do slabljenja ili onemoguavanja simultanog pojavljivanja drugog, nepoeljnog odgovora. Relaksirane pacijente navodimo da zamiljaju ugroavajue objekte, ali da pritom ostanu relaksirani. Budui da nije mogue istovremeno se uzrujati i ostati relaksiran, oni uz te objekte prestanu vezati napetost.

CATTELLOVA FAKTORSKO-ANALITIKA TEORIJA LINOSTI ZNANOST

Tri metode istraivanja linosti: bivarijatna, multivarijatna i klinika PRISTUP... METODA ISTRAIVANJA... BROJ VARIJABLI... STVARNE SITUACIJE... OBJANJAVANJE LINOSTI TEORIJA LINOSTI Linost i osobine linosti Linost je ono to omoguuje predvianje to e neka osoba uiniti u odreenoj situaciji. Osobine linosti su najvanije strukturalne komponente linosti. Ima nekoliko podjela osobina linosti. Povrinske se manifestiraju kroz ponaanje vezano uz specifinu situaciju. One stvaraju prividnu vezu (kovariranje) meu razliitim ponaanjima. Izvorne se manifestiraju kroz konzistentno ponaanje u razliitim situacijama. One su odgovorne za stvarnu vezu (kovariranje) meu razliitim ponaanjima. Dinamike osobine pokreu pojednica na djelovanje u razliitim situacijama (npr. ciljevi koji su pojedincu vani). Sposobnosti se odnose na efikasnost djelovanja (npr. inteligencija). Osobine temperamenta su uroene osobine koje se odnose na emocionalni ivot pojedinca (npr. brzina, enerinost, emocionalna reaktivnost). Konstitucionalne su uroene, a okolinske steene. Trajne su dinamike osobine, sposobnosti i osobine temperamenta, a povremene su stanja, raspoloenja i uloge. Izvori podataka Cattell je krenuo od ove pretpostavke: ako postoje osobine (crte, faktori) linosti, i ako se mogu odrediti faktorskom analizom, onda e isti faktori biti utvreni iz razliitih vrsta podataka. Koristio je tri vrste podataka: L-podaci (life) su podaci iz ivota, ponaanje u stvarnim situacijama: uspjeh u koli ili odnosi s ljudima; Q-podaci (questionairre) su podaci iz upitnika, to su samoprocjene ispitanika; T-podaci (test) su podaci iz objektivnih testova. Izvorne osobine utvrene faktorskom analizom Faktore linosti traio je tako da je izluio faktore iz sve tri vrste podataka. Iz toga je naao 16 faktora linosti, prema pretpostavci o poklapanju podataka. Uinio je faktorsku analizu drugog i treeg reda. Faktora treeg reda bilo je tri i odragovarali su id, egu i superegu. Cattellova teorija linosti je mnogo sloenija od Eysenckove s obzirom na broj faktora linosti. Eylesnck je potpuno ispustio L i Q podatke. Po Cattellovim faktorima se ljude moe puno finije razlikovati, jer je za normalne ljude razlikovanje na samo tri osi (E, N i P) nediskriminativno. S druge strane, postoje slinosti izmeu Guilfordovih i Cattellovih faktora linosti, koje se najbolje mogu objasniti u terminima Eysenckovih faktora. Allportova koncepcija linosti razlikuje se od ove tri po tome to su njegove osobine linosti idiosinkratske, individualne i unikvitetne, te nisu matematiki definirane, dok su u ove tri teroije osobine matematiki i nomotetiki definirane. Ipak, da bismo iz nomotetskih osobina dobili idiosinkratske opise linosti, koristimo Cattellovu jednadbu specifikacije. Reagiranje pojedinca (R) je funkcija situacije (s) i izvornih osobina (T). Oblik jednadbe: R = s1T1 + s2T2 + ... + snTn. Jednadba pokazuje da svaka izvorna osobina djeluje nezavisno od drugih. Isto tako, R e biti velik ako je situacija prikladna, a osobina izraena. To je situacionistiko, tj. interakcionistiko gledite: bez situacije nema ponaanja. Isto tako, ponaanje moe vararati, a da struktula linosti bude nepromijenjena. Prigovor ovom modelu je to da odnos elemenata ne mora biti aditivan, nego bi mogao biti i nekakav drugaiji. DINAMIKA STRUKTURA I MOTIVACIJA LINOSTI Cattell razlikuje nekoliko vrsta dinamikih i motivacijskih komponenti. To su ergovi, stavovi, sentimenti i komponente motiva. Stavovi su manifestne varijable ija su osnova ergovi. To su temeljne konceptualne jedinice Cattellovog motivacijskog sustava. Oni usmjeruju akcije pojedinca i odreuju intenzitet interesa za neki objekt u nekoj situaciji. Dakle, stav je spremnost da se u nekoj situaciji djeluje na odgovarajui nain. Kod Cattella: motivi=stavovi. Ergovi su bioloki nagoni. To su konstitucionalne izvorne osobine, najveim dijelom determinirane naslijeem. Oni omoguuju instrumentalno ponaanje upravljanjem emocionalnih i perceptivnih procesa. Cattell je faktorskom analizom naao 11 ergova: seks, strah, isticanje, zatiivanje, senzualnost, znatielja, okupljanje, borbenost, konstruktivnost, moljenje, narcizam. Budui da su uroeni, oni su univerzalni svim kulturama, a ono to se meu kulturama razlikuje su objekti ergova. Engrami su agregati stavova koji su determinirani kulturom. Dijele se na sentimente i komplekse. Sentimenti su svjesne steene strukture stavova, a kompleksi su nesvjesne. Sentimenti se u velikoj mjeri razlikuju meu kulturama,ali utvreno je 5 koji su najboolje kros-kulturalno potvreni: sentiment o sebi, sentiment superega, religioznosti, karijere, ljubavi. Na osnovi ovih istraivanja stvorene su dvije baterije testova za mjerenje motivacije: Test analize motivacije MAT i SMAT (verzija MAT-a za studente). Faktorske komponente motivacije B Znanstveni Eksperiment (manipulacija ZV) Malo varijabli (jedna NV i jedna ZV) Zanemaruje ih (istrauje jednostavne fenomene) Simplistiki (samo onim varijablama koje moe manipulirati) K Neznanstveni Intuicija (nema manipulacije V) Puno varijabli (mnogo varijabli istodobno) Prouava ih (istrauje kompleksne, stvarne ivotne fenomene) Globalan (svim dostupnim varijablama) M Znanstveni Faktorska analiza (manipulacija vie V) Puno varijabli (mnogo varijabli istodobno) Prouava ih (istrauje kompleksne, stvarne ivotne fenomene) Globalan (svim dostupnim varijablama)

Cattell istrauje koje su komponente svakog motiva i kakve vrste motiva postoje. Jedan stav ili motiv manifestira se kroz preferiranje odreenih tokova djelatnosti, kroz iskrivljeno vjerovanje u injenice koje potvruju taj stav, kroz prikupljanje takvih injenica i kroz uzbuenost AS kad je prisutan materijal relevantan za taj stav. Naao je sedam faktora (komponenti) motiva: alfa ili svjesni idbeta illi egogama ili superegodelta ili fizioloka reaktivnostepsilon ili represirani kompleksizeta ili konstitucionalne potrebeeta ili eskcitacijska komponenta podraaja. Ovi faktori ine dva faktora drugog reda: I faktor i U faktor. I faktor je integrirana, engramska komponenta. ine ga beta, gama i eta. U faktor je neintegrirana komponenta interesa, ine je alfa, epsilon i delta faktor. Dakle, I faktor ine svjesni motivi, a U faktor nesvjesni. Dinamika reetka Razliiti dinamiki utjecaji meusobno se nadopunjuju u izgradnji ponaanja. Neko ponaanja rezuktat je djelovanja razliitih stavova, ergova, sentimenata i engrama. Zbog toga Cattell djelovanje razliitih motivacijskih faktora prikazuje motivaciskom reetkom. Glavni sentiment, koji integrira linost je svoje ja. KONFLIKT I PRILAGOENJE Konlikt nastaje kad zadovoljenje jednog nagona dovodi do frustracije drugog. Intenzitet konflikta se moe kvantitativno izraziti pomou jednadbi specifikacije, odnosno dinamikog rauna. Na temelju MAT testa se utvruje saturacija I i U faktorom motivacije. Intenzitet konflikta (K) se obino rauna kao razlika ili kao omjer I i U faktora. Indeks stupnja prilagoenosti pojedinca situaciji rauna se kao 1-K. Postoje tri vrste konlikata. Prva su oni koji nastaju zbog takmienja razliitih dinamikih struktura, npr. konflikt potrebe za obitelji i potrebe za karijerom. Druga vrsta konflikta nastaje zbog razliitih razina komponentnih energija koje se takmie, npr. svjesna potreba za uspjehom i nesvjesna za neuspjehom. Trea nastaje zbog interakcije struktura i komponenti motivacije. STANJA, RASPOLOENJA I ULOGE Stanja, raspoloenja i uloge su prolazne, situacijske varijable, koje ipak snano djeluju na ponaanje. Zbog toga je linost promjenjiva i determinirana situacijom. Osobine linosti osiguravaju stabilnost tek donekle, ali ponaanje je rezultat zajednikog utjecaja situacijskih i osobinskih komponenti. Postojanje razlike izmeu osobine i stanja dobro je utvreno na primjeru anksioznosti: postoji i kao stanje, i kao osobina. FAKTORSKA STRUKTURA OKOLINE Podraaji iz okoline su primarne determinante kratkoronih promjena (socijalnog) ponaanja. Postoje tri gledita na odnos osobina linosti i okoline: transsituacionizam (situacijski faktori ne djeluju), situacionizam (linost ovisi o situaciji) i interacionizam (ponaanje je odraz interakcije situacije i karakteristika pojedinca). Cattell smatra da u situaciji treba razlikovati fokalne podraaje i pozadinkse uvjete. Fokalni podraaji su ono na to pojedinac neposredno reagira, a pozadinski uvjeti (ambijent i kontekst) formiraju stanje organizma. Tako su oni modulatori ponaanja. RAST I RAZVOJ LINOSTI Linost je rezultat utjecaja nasljea i okoline, prvenstveno uenja. Cattell je opiusao metode odreivanja kvantitativnog doprinosa nasljea i okoline linosti. Ta metoda je MAVA (multipla apstraktna analiza varijance). Ona se primjenjuje za istraivanja blizanaca i usvajanja. Isto tako, usporedbom ispitanika razliite dobi moemo utvrditi utjecaj jedih i drugih determinanti za svaku izvornu osobinu. Naeno je da su korelacije izmeu varijabli okoline i nasljea najee negativne. Cattell to objanjava zakonom prisile na biosocijalni prosjek. Dakle, okolina sistematski potiskuje izraavanje i razvoj genetikih razlika. Na razliite osobine linosti okolina i nasljee imaju razliito jak utjecaj (npr. na inteligenciju nasljee, a na neuroticizam okolina). Sve u svemu, Cattell kae da je 2/3 linosti determinirano okoloinom, a 1/3 nasljeem. Linost se formira prvenstveno do 7. godine, kasnije je samo nadogradnja i razvoj. Uenje Postoje tri tipa uenja koja utjkeu na formiranje linosti: klasino uvjetovanje, operantno uvjetovanje i integrativno uenje. Klasinim uvjetovanjem (Watson) se ue emocije, osim onih par uroenih. Instrumentalnim uvjetovanjem (Skinner) se najlake modificira ponaanje. Integrativno uenje je uenje takvog ponaanja pomou kojeg bivaju zadoivoljeni razliiti motivi koji postoje u nekoj situaciji, tj. takvo ponaanje koje e dovesti do maksimuma zadovoljenja za itavu linosdt, a ne samo za jedan nagon. Vanost zadovoljenja ukupne linosti oituje se postojanjem sentimenta o sebi, koji se tie cjelokupne linosti. Taj tip uenja je najvaniji za uenje linosti. On to uenje vidi kao uenje multidimenzionalnih promjena kao odgovor na multidimenzionalne situacije. PRIMJENA I VALIDACIJA Socijalna psihologija Izmeu grupa i pojedinaca postoji interakcija. Socijalne institucije djeluju na linost na tri naina: namjerno stvarajui drutveno poeljne karakteristike; nenamjerno stvarajui nepoeljne karakteristike; prilagoavanje pojedinca drutvu kroz samoaktivaciju. Odnos drutva i pojedinca prvenstveno je posredovan socijalnim ulogama. Za odnos meu grupama vane su dinamike karakteristike grupe, tj. sinergije grupe. Pojedine grupe imaju svoja obiljeja, iji sklop se zove sintalitet. Sintalitet je za grupu ono to je za pojedinca linost. Postoji 8 faktora sintaliteta: veliina, kulturni pritisak, prosvijeeno bogatstvo, promiljena marljivost, krepki i tvrdoglavi red buroaskog filistinizma (to god to znailo), budizam-mongolizam, kulturna integriranost i moral.

Multivarijatna psihopatologija

Osobine linosti djeluju kao modifikatori patolokih simptoma. Pritom je obrazac organizacije varijabli linosti vanioji za razumijevanje problema nego poznavanje statusa na pojedinanim varijablama. Porijeklo psihikih poremeaja je u naslijeenim konstitucijama koje pojedinca predisponiraju za konflikte i traume. Cattellov model konflikta kae da konflikt nastaje kad neki nagoni budu prvo aktivirani, a onda blokirani. Ako ne uspijemo probiti blokadu, moramo se odrei cilja. Tako nastaje konflikt, javlja se anksioznost, a onda i neurotski simptomi. Indeks konflikta moe se matematiki odrediti. Cattell psihopatologiji pristupa nomotetiki, a ne kliniki. Testira velik broj normalnih ispitanika, a onda ih usporeuje s pacijentima. H.A. MURRAY: MOTIVACIJSKA TEORIJA LINOSTI Murray smatra da se razlike izmeu linosti, kao i karakteristini obrasci svake linosti, razvijaju iz razlika u motivaciji, tj. ciljevima pojedinca. Prouavanje strukture potreba pojedinca znai i prouavanje njegove linosti. Ako znamo njegove potrebe, moemo predviati i kontrolirati ponaanje pojedinca. Potrebe su primarni uzrok ponaanja, a motivacija je dinamiki aspekt linosti zbog toga se ova teorija naziva motivacijskom teorijom linosti. Murray je smatrao da je adekvatan naziv za psihologiju linosti personologija. Personoloki pristup je idiografski. Njegov pristup je i holistiki, jer smatra da se pojedinano ponaanje moe razumjeti samo u odnosu na cjelokupno ponaanje pojedinca. Od ostalih holistikih pristupa Murrayev se razlikuje po tome to naglaava i vanost okoline ili situacije, to njegovu teoriju ini i teorijom polja. Murray daje jednaku vanost prolim iskustvima (djetinjstvu) pojedinca kao i sadanjim, to je zbog snanog Freudovog utjecaja. Kod svakog ovjeka postoje i nesvjesne motivirajue snage. Budui da je ovo teorija koja je zasnovana na motivaciji, ona je bioloki utemeljena. DEFINICIJA LINOSTI Murray kae da je linost hipotetski entitet, hipotetski konstrukt, a ne neto to ima realnu egzistenciju. Linost se bioloki moe definirati kao vladajui organ ili tijelu nadreena institucija. Kao takva, ona je locirana u mozgu. Bez mozga nema linosti. (Murray, 1951.) Dakle, linost je fizioloki determinirana procesima u mozgu. S obzirom na to, prouavajui ponaanje, kojim upravlja mozak, moemo zakljuivati o linosti. Ono to je mozak na biolokom planu, to je linost na nivou ponaanja. Sve varijable linosti mogu se reducirati na vladajue procese. To su fizioloki i neuroloki mehanizmi koji lee u osnovi funkcioniranja linosti. Razlika u ponaanju znai razliku u neurolokom funkcioniranju i obrnuto. Svi svjesni procesi su vladajui, ali nisu svi vladajui procesi svjesni. STRUKTURA LINOSTI Linost je za Murraya promjenjiv fenomen. Ipak, postoje ipak strukture koje su stabilne u vremenu i nune za razumijevanje ponaanja. One su, kao i kod Freuda id, ego i superego. Id je za Murraya sjedite primitivnih impulsa. On je spremite energije koje sadri uroene motive. Ti uroeni motivi mogu biti i impulsi prema dobru, a ne samo prema zlu, kako je Freud smatrao. Snaga ida i mogunost njegove kontrole varira meu pojedincima. Ego kod Murraya ima vie funkcija nego kod Freuda. On (1) kontrolira i inhibira neke impulse, ali uz to, (2) on vremenski rasporeuje i upravlja impulsima koji se pojavljuju u ponaanju. Kroz to, (3) ego je kljuan za prilagodbu pojedinca. Superego je rezultat utjecaja drutva, on je internalizirani sustav vrijednosti. Uz njega je vezan i ego-ideal. Vana je povezanost, odnosno ravnotea, izmeu superega i ego-ideala. Ako je superego dominantan, ovjek se potpuno rtvuje za druge, a ako su ego-ideal i superego potpuno razdvojeni, ljudi postaju antisocijalni. Ego i superego se razvijaju due nego po psihoanalitikom tumaenju. Najpovoljniji rezultat razvoja je benigni superego i sposoban ego, jer to omoguuje prihvatljivu ekspresiju ida. U svakom sluaju, linost je osnova identiteta pojedinca te mu omoguuje adaptaciju na okolinu. MOTIVACIJA LINOSTI U objanjenju motivacije linosti, tri su osnovna pojma: potreba, pritisak i tema. Potreba Potrebe su osnova Murrayeve teorije. One su najvanije strukturalne komponente linosti, ali i najvaniji pokretai linosti, tj. odreuju i dinamiku linosti. (Ne)prisutnost, trajanje i intenzitet potrebe te njihov sklop su osnova za objanjenje razlika meu ljudima. Definicija potrebe: Potreba je konstrukt koji predstavlja neku mozgovnu snagu koja organizira kognitivne, konativne i bihevioralne procese na taj nain da u odreenom smjeru transformira neku postojeu, nezadovoljavajuu situaciju. Potrebu mogu izazvati unutarnji procesi, ali je ee izazivaju pritisci iz okoline. Ona se manifestira tako da navodi organizam da trai, izbjegava ili reagira na odreene vrste pritisaka. Svaku potrebu prate karakteristini osjeaji. Potreba moe biti razliitog intenziteta i trajanja, ali ona obino traje i dovodi do odreenog smjera ponaanja koji mijenja poetne okolnosti tako da dolazi do ukidanja situacije koja jo zadovoljava ili utauje organizam. Potrebu treba razlikovati od aktona, tj. obrasca akcije koji je vezan za tu potrebu, koji iz nje proizlazi i koji dovodi do zadovoljenja te potrebe. Pojedini aktoni mogu biti u slubi razliitih potreba. Zbog toga nije uvijek mogue na temelju ponaanja zakljuivati o kojoj se potrebi radi. Neki Murrayevi razlozi zato je pojam potrebe nuan za psihologiju, tj. za razumijevanje linosti: Da bi organizam mogao ivjeti, moraju biti ispunjeni odreeni uvjeti. To znai da postoje odreene potrebe. Za njihovo zadovoljenje moemo se koristiti razliitim aktonima, koji sami po sebi nemaju intrinzinu vrijednost. Njima upravljaju potreba. Budui da su potrebe upravljajui procesi, one omoguuju kompleksna ponaanja (aktone), a to objanjava i perzistenciju ponaanja i nepojavljivanje ponaanja u nekim situacijama. Organizmi aktivno trae odreene objekte, a nisu samo aktivni onda kada su ti objekti prisutni. Nove situacije izazivaju slijed aktona sve dok se ne pronae onaj koji e donijeti eljeni efekt, a neka stanja ili promjene prekidaju neke aktone. Potreba objanjava razlike u intenzitetu i trajanju ponaanja. Konano, u organizmu se mogu utvrditi bioloki uzroci koji su stvarni uzroci ponaanja. Tipovi potreba

Po Murrayu postoje viscerogene (12 potreba) i psihogene (28) potrebe. Viscerogene ili fizioloke potrebe vezane su uz odreena stanja organizma, npr. potreba za zrakom, seksom, hranom... Te su potrebe univerzalne i primarne u odnosu na psihogene. Zna se kojim su podraajima izazvane. Psihogene potrebe su izvedene iz viscerogenih. Nisu vezane uz fiziologiju. Murray je tih 28 potreba podijelio u 5 glavnih kategorija: ambicija (npr. potreba za postignuem, za redom, za stjecanjem); obrana statusa i odravanje psiholoke distance (npr. kontriranje, obrana); reagiranje na ljudsku vlast i mo (npr. dominacija, slinost, agresija); privrenost meu ljudima (npr. udruivanje, odbacivanje, igra) i izmjena informacija (znanje i tumaenje). Te potrebe nisu uvijek nezavisne, jer se neki akton moe vezati uz vie potreba. Otvorene (manifestne) potrebe su one koje se u nekom drutvu mogu slobodno iskazivati. One se oituju motorikim ponaanjem. Latentne su one koje su inhibirane te su dio mate. One se ponekad iskazuju kroz neurotinost. Proaktivne potrebe su one koje nastaju nekom promjenom unutar osobe (npr. potreba za hranom), a reaktivne su one koje su pobuene podraajima iz okoline. Neke potrebe mogu pripadati u obje kategorije (npr. potreba za seksom). Fokalne potrebe su one koje su povezane sa samo malim brojem objekata iz okoline, a difuzne su povezane s velikim brojem ili svim objektima u okolini. Ako je neka potreba vezana uz neodgovarajui objekt, to je fiksacija. Efektne potrebe su one koje su vezane uz neposredne posljedice, modalne dovode do bar djelominog zadovoljenja tijekom izvoenja aktivnosti, a procesna aktivnost su ponaanja koja su sluajna i nefunkcionalna i zbivaju se od roenja (npr. gledanje, govor). One se dogaaju iz zadovoljstva. Interakcije meu potrebama U linosti postoji stalna interakcija meu potrebama, jer je ona dinamiki sustav. Najvaniji princip organizacije potreba u linosti je naelo hijerarhije. Hijerarhija potreba se formira prema urgentnosti potrebe. Isto tako, vano je poznavati i konflikte meu najvanijim potrebama. Konflikt meu potrebama nastaje kada zadovoljenje jedne potrebe onemoguuje zadovoljenje neke druge podjednako vane potrebe. Takvi konflikti uzrokuju napetost u linosti. Drugo naelo organizacije je naelo fuzije potreba. Do fuzije dolazi kada jedna akcija moe istovremeno zadovoljiti vie potreba. Trei nain organizacije je zamjenjivanje (subsidijacija). Zamjenska potreba je ona koja je manje ana, a njezino zadfovoljenje slui zadovoljenju neke jae potrebe. Procjena potreba se esto vri putem projektivnih testova, jer se tako moe indirerktno ispitati nesvjesna motivacija. Ipak, postoje i kriteriji za izravnu procjenu potrebe iz ponaanja: 1. konzistencija ponaanja; 2. obrazac aktivnosti; 3. selektivna percepcija i selsktivna reaktivnost; 4. izraavanje odreenih osjeaja; 5. manifestacije (ne)zadovoljstva uspjehom tj. neuspjehom. Pritisci Prouavajui linost, moramo uzeti u obzir i vanjske, okolinske determinante ponaanja. Upravo su pritisci okolinski utjecaji na zadovoljavanje potrebe. Budui da se neki pritisci u njegovom sustavu zovu isto kao i potrebe, Murray sve potrebe oznaava s n (need), a pritiske s p (press). Npr. n Dominacija p Dominacija. Murray razlikuje dvije skupine pritisaka: alfa-pritiske i beta-pritiske. Alfa-pritisci su realne osobe, stvari i situacije, onakve kekve jesu u realnosti. Beta-pritisci su okolina kakvom je doivljava pojedinac. Beta-pritisci su po Murrayu mnogo vaniji za pojedinca, jer zapravo reagiramo na osnovi naih percepcija i interpretacija. Izmeu alfa- i beta-pritisaka moe postojati podudarnost. Kod normalnih ljudi je ta podudarnost visoka. Ako je sukladnost niska, dolazi do deluzija. Odnosi izmeu potreba i pritisaka Na potrebu koja postoji u pojedincu moe djelovati gotovo svaki pritisak (i alfa i beta). Pritisci mogu olakavati ili oteavati zadovoljenje potrebe. U svakom sluaju, ponaanje proizlazi iz interakcije okoline i potreba pojedinca. Dogaaji Dogaaji su diskretne vremenske jedinice ponaanja. Oni se odnose na prolost (Povijest linosti je linost). Oni su integracija izmeu potreba i pritisaka koja je ostvarena u odreenom razdoblju. Eksterni dogaaji su oni koji su ostvareni manifestnim ponaanjem, a interni oni koji su ostvareni u mislima. Poklapanje internih i eksternih dogaaja je vano za mentalno zdravlje. Psihologija moe prouavati samo eksterne dogaaje. Tema Tema se takoer odnosi na integraciju potreba i pritisaka, ali u sadanjosti pojedinca. Epizoda ponaanja je tema u akciji. Sloenije interakcije potreba i pritisaka (kada ih je vie) prouavaju se pomou serijske teme. One predstavljaju sloenije sadanje odnose izmeu potreba i pritisaka koji lee u osnovi neijeg ponaanja. Ako se neke potrebe i pritisci trajno povezuju, stvara se integrat potrebe. To je dobro utvrena tematska dispozicija: to je potreba za nekom specifinom interakcijom s nekim objektom, ona se oituje traenjem tog objekta. Jedinstvena tema Najvanija tema kod svakog pojedinca je jedinstvena tema. To je obrazac odnosa izmeu potreba i pritisaka koji je nastao na osnovi iskustva u ranom djetinjstvu. Takva organizacija potreba i pritisaka je trajna i daje smisao i koherentnost ponaanju pojedinca, jer se ona u mnogim oblicima ponavlja kroz ivot. Jedinstvena tema je osnova linosti: ona ini pojedinca razliitim od svih drugih, odrava jedinstvo linosti te predstavlja nesvjesnu pokretaku snagu linosti. Vektorsko-vrijednosni sustav Usmjerenost ponaanja moe se najbolje prikazati vektorima usmjerenim veliinama. Vektori su za Murraya iroki fiziki ili psihiki pravci aktivnosti. Nae ponaanje je usmjereno prema nekim vrijednostima, koje se pokuavaju postii usmjerenim (vektorskim) ponaanjima. Sustav vektora i vrijednosti ini vektorsko-vrijednosni sustav osobe, u kojem su pojedini vektori povezani s pojedinim vrijednostima. GLAVNE FUNKCIJE LINOSTI Najvanija funkcija linosti je smanjenje napetosti potrebe, kao i kod Freuda. Za istraivaa je najvanije pitanje to je dovelo do napetosti. Linost slui i generiranju napetosti, jer sam proces reduciranja napetosti izaziva zadovoljenje. Zbog toga linost sama stvara (pozitivnu) napetost. Stanje bez napetosti poeljno je samo za neurotiare i psihotiare. Linost slui i za samoizraavanje, pri emu je jedini cilj stvaranje intrinzine ugode. Funkcija donoenja odluka je vana jer se tako izbjegavaju konflikti unutar linosti, kada trebamo odabrati izmeu konfliktnih ciljeva. Kontroliranje razine aspiracije omoguuje podudaranje izmeu razine aspiracije pojedinca i njegovih mogunosti, to uva linost od frustracije neuspjehom

i omoguuje maksimalizaciju zadovoljenja potreba. esta funkcija linosti je prilagoavanje socijalnim oekivanjima i normama. Pritom linost mora moi pronai balans izmeu previe i premalo prilagodbe socijalnim oekivanjima. DETERMINANTE I RAZVOJ LINOSTI Linost je za Murraya isto to i razvoj linosti. Ona se moe razumjeti samo ako znamo prolost linosti. Za razumijevanje i razvoj linosti su posebno vani interpersonalni ili dijadiki dogaaji, dakle interakcije s vanim drugim ljudima. Determinante (razvoja) linosti mogu se svrstati u tri kategorije: genetike, konstitutivne i sociokulturne determinante. Genetike determinante uvjetuju unaprijed odreene, univerzalne maturacijske procese i pojavljivanje era u ivotu pojedinca. Murray navodi tri velike ere: 1. djetinjstvo, adolescencija i rana odraslost (mladost); 2. srednje godine; 3. starost. U prvom razdoblju prevladavaju anaboliki procesi, rast i razovj strukturalnih i funkcionalnih obiljeja pojedinca. U drugom razdoblju se te strukture i funkcije mijenjaju, a vlada balans anabolikih i katabolikih procesa u organizmu. U treem razdoblju prevladavaju kataboliki procesi i opadanje funkcija. Na razvoj linosti utjeu i mozgovni centri za ugodu (hedoniki) i neugodu (anhedoniki), stvaranjem iskustava pomou kojih uimo. Ono to podrauje centre za ugodu i neugodu, Murray naziva (an)hedonikim generatorima. Retrospektivni generatori su takva prola iskustva, spektivni sadanja, a prospektivni su anticipacije buduih iskustava. Konstitutivne odrednice linosti ini cjelokupno fiziko ustrojstvo pojedinca. One utjeu na razvoj pojedinca tako to se aspekti linosti razvijaju ili ne razvijaju ovisno o tome je li to u skladu s konstitucijom. Na primjer, netko kronino bolestan vjerojatno nee razvijati one aspekte linosti koji su nuni za sport. Konstitutivne odrednice su sline genetikima, ali utjeu na odnos pojedinca s drugim ljudima, jer drugi ljudi reagiraju na njih. Ipak, ne moe se unaprijed rei kako e one utjecati to ovisi o okolini. Najvanija socijalno-kulturna determinanta je pripadnost grupi, odnosno utjecaji grupe i utjecaji uloge. Naime, pripadnost odreenoj grupi izlae pojedinca specifinim utjecajima. Zbog toga razliiti ljudi imaju razliite potrebe dakle i drugaiju linost. Uloge objanjavaju interindividualne razlike meu ljudima iz iste skupine. Osim ovih determinanti, postoje jo i situacijske determinante, sluajni dogaaji. Upravo zbog nepredvidivosti ovih dogaaja, oni su potpuno specifini za pojedinca. Jo jedan tip determinanti linosti su kompleksi. Za razliku od psihoanalitiara, Murray je smatrao da se kompleski mogu mjeriti: stvorio Test tematske apercepcije (TAT). Djeluju nesvjesno, jer su represirani. Nastaju zbog frustracije ugodnih iskustava u djetinjstvu prije nego se iskustva mogu jezino kodirati. Ima pet takvih iskustava i s njima povezanih kompleksa. Klaustralni kompleksi nastaju na temelju iskustava iz maternice, koja su prekinuta roenjem. Ima 3 podtipa: Jednostavni klaustralni kompleks je nesvjesna tenja za ponovnim uspostavljanjem intrauterinih uvjeta ivota: tenja prema zatvorenim prostorima, otpor promjenama, pasivnost, ovisnost. Kompleks straha od nepodrke: strah od otvorenih prostora, prirodnih katastrofa, gubitka podrke. Kompleks egresije ili izlaenja: potreba za autonomijom, promjenama, otvorenim prostorima, poduzetnost. Oralni kompleksi proizlaze iz doivljaja vezanih uz dojenje. Kompleks oralne sukorance: oralne aktivnosti + pasivnost, ovisnost. Oralni automatizmi sisanja, potreba za podrkom, inhibirana agresivnost. Kompleks oralne agresivnosti: oralna aktivnost + agresija. Oralni automatizmi grienja, agresivnost, izbjegavanje opasnosti, ambivalentnost prema autoritetima. Kompleks oralnog odbacivanja: gaenje prema oralnim aktivnostima. Povraanje, autonomija, ravnodunost, odbacivanje, izoliranost. Analni kompleksi proizlaze iz uenja toaletne discipline. Analni kompleks izbacivanja: agresivnost, autonomija, neurednost. Analni kompleks zadravanja: stidljivost, tvrdoglavost, red i istoa. Uretralni kompleks je kompleks Ikarusa. Tenja za besmrtnosti, kateksija za vatru, narcizam, nerealne ambicije. Kompleks kastracije ima manje znaenje za Murraya nego za Freuda: nije vezan uz nastanak neuroza. Nastaje zbog masturbacije u djetinjstvu. EMPIRIJSKA ISTRAIVANJA I METODE Veina istraivanja nije bila usmejrena na validaciju teorije, zato to Murray je dao opis linosti, a ne objanjenje te zato to je formulirao malo specifinih hipoteza. Osnovna karakteristika istraivanja ove teorije je idiografinost, to je odraz Murrayevog humanistikog pristupa linosti. On je htio detaljnu, multifacetnu analizu pojedinca. Predlagao je multiformni program procjene, koji se sastoji u tome da mali broj pojedinaca detaljno ispituje vie istraivaa, a onda istraivai imaju seriju sastanaka na kojima bi tumaili razlike meu pojedincima i objasnili razlike u ponaanju u stvarnom ivotu, jer mu je bilo jako stalo do ekoloke valjanosti. Murray je smatrao da je klinika procjena koju daje psiholog koji dobro zapaa tonija i relevantnija od rezultata na testovima. Ipak, koristio je dijagnostiki koncil: vie procjenjivaa. Istraivanje studenata na Harvardu Longitudinalna studija s mnogim eksperimentalnim i neeksperimentalnim metodama. Konzilijarno su istraivali su npr. autobiografije, dileme, predvianja, sposobnosti, pamenje neuspjeha. Tako su analizirali svakog od 50 studenata. Problem: ne moe se generalizirati jer je uzorak izrazito selekcioniran. Test tematske apercepcije Razvili su ga Morgan i Murray (1935). Bazira se na Murrayevoj pretpostavci o nesvjesnoj motivaciji: ljudi imaju manifestne potrebe, ali i latentne. Ako je latentna potreba jaka, onda se ona projicira na okolinu, to slui kao osnova projektivnih testova. TAT se sastoji od 20 crno-bijelih slika, na kojima likovi sudjeluju u nejasnim situacijama. Na temelju njih sudionik mora smisliti to zanimljiviju i dramatiniju priu. Ona mora govoriti o osjeajima i mislima likova te o njihovoj prolosti, sadanjosti i budunosti. Murray govori o imaginativnoj projekciji, to se donekle razlikuje od Freudove projekcije, jer su one za Murraya uvijek vezane iskljuivo uz neku sliku te mogu biti pozitivne (a ne uvijek negativne) i ne sasvim skrivene ispitaniku. Ocjenjivanje TAT-a je kvalitativno, provodi ga kliniki psiholog na temelju svog iskustva. Sadraj pria klasificira se u dva dijela: 1. onaj sadraj koji manifestira snage heroja prie (pokazuje potrebe pojedinca jer se on identificira s herojem) i 2. onaj koji proizlazi iz snaga okoline (pokazuje pritiske okoline). Najprije identificiramo jednostavne teme, koje su interakcija

izmeu potreba i pritisaka u jednoj prii. Kompleksne teme se javljaju u nekoliko pria, a dovode nas do jedinstvene teme, ije nam je pronalaenje cilj, jer one pokazuju neke ope potrebe sudionika dakle njegove osobine linosti. U analizi pria Murray razlikuje dvije razine funkcioniranja. Funkcioniranje na prvoj razini su stvarni postupci i verbalno ponaanje, vezani uz manifestne potrebe. Funkcioniranje na drugoj razini su ideje, fantazije i planovi TAT nam otkirva tu drugu, latentnu razinu. Ocjenjivanje manifestnih potreba Manifestne potrebe mogu se utvrivati objektivnim postupcima. Postoji etiri kriterija za ocjenu i mjerenje intenziteta manifestnih potreba: 1. frekvencija odreenih postupaka; 2. trajanje odreene akcije; 3. intenzitet akcije; 4. spremnost na akciju (preko latencije odgovora i adekvatnosti objekta kojeg koristi za zadovoljenje). Potreba za postizanjem McClelland i Atkinson su utvrdili da se TAT moe koristiti za mjerenje jaine motiva. Ljude su liavali vode i hrane i gledali kako to utjee na njihove odgovore u TAT-u. Nali su da na osnovi toga mogu mjeriti intenzitet motiva i odreivati trajanje deprivacije. To je bilo vezano uz istraivanje viscerogenih motiva. Nakon toga su TAT koristili za mjerenje psihogenog motiva za postizanjem. Utvrdili su kategorije pomou kojih se ispitanici mogu s obzirom na taj motiv diferencirati. Dalje su istraivali porijeklo tog motiva s obzirom na razliite varijable i pokazali da taj motiv nastaje ranim vjebanjem neovisnosti, pod utjecajem roditelja koji postavljaju zahtjevne ciljeve, ali i pruaju iskustvo emocionalnog zadovoljenja prilikom uspjeha. Pojedinac koji ima izraen motiv za uspjehom mora imati iskustva s maksimiziranjem dobiti i lien straha od neuspjeha. Istraivali su motiv iza uspjehom kao pokazatelj budueg ekonomskog rasta zemlje. Nali su korelaciju od +.53 izmeu motiva za postiaznjem na velikom uzorku djece i kasnijeg ekonomskog rasta. McClelland i sur. su razvili teoriju o stjecanju motiva, u kojoj tvrde da su svi motivi, pa ak i biotiki, naueni. Osim potrebe za postizanjem, Murrayeva teorija je potakla istraivanja motiva vladanja nad drugima i motiva pridruivanja. Mjerni instrumenti koji su proizali iz Murrayeve teorije su Edwardsov upitnik o osobnim preferencijama (Personal Preference Schedule, EPPS, 1953) i Sternov indeks aktivnosti (1958). E. ERIKSON: PSIHOSOCIJALNA TEORIJA LINOSTI Erikson je predstavnik ego-psihologije. Ona je proizala iz klasine psihoanalize, ali smatra da je za razvoj i dinamiku linosti najvaniji ego, a ne id. Eriksonova psihologija linosti ima cjeloivotnu perspektivu. Ego je glavni sustav linosti. Uroen je i prisutan od poetka, a energiju za svoje procese dobiva iz neiskoritene seksualne i agresivne energije, neovisno o idu. On je aktivna i autonomna struktura linosti, odluujua za socijalnu adaptaciju. On trai objekte u realnosti i s njima uspostavlja kontakt. Pritom razvoj pojedinca treba gledati u sklopu cjelokupne socijalne matrice u kojoj se nalazi. Konflikti u egu mogu biti posljedica njegovih vlastitih ciljeva, ne moraju biti zbog sukoba s idom ili superegom. Nastaju zbog iskustava koja ima pojedinac u odnosu prema okolini, a ne zbog nagona. Konflikti se mogu rijeiti na dobrobit pojedinca, tako da se ostvari daljnji razvoj pojedinca. Pritom je potrebno poznavati naine na koje su se krize rjeavale. Usporedba Freud Erikson: 1. Ego je glavni sustav linosti. 2. Ego je autonomna struktura linosti, neovisna od ida. 3. Pojedinac je racionalan, a njegov razvoj u velikoj mjeri ovisi o okolini. 4. Obuhvaa cijeli ivot. 5. Najvaniji period je adolescencija, a ne djetinjstvo. 6. Konflikt moe biti rijeen na dobrobit pojedinca. 7. Svaki je pojedinac u svojoj osnovi dobar. 8. Problemi koji nastanu u razvoju mogu se rjeavati kasnije, nisu nepovratno usaeni u nas. NAELO EPIGENEZE Ova teorija linosti je od svih najvie razvojna razvoj linosti predstavlja samu linost. Erikson je pretpostavio stupnjevit razvoj linosti, pri emu ima 8 tih psihosocijalnih stadija. Njihovo je pojavljivanje odreeno naelom epigeneze, to znai: 1.) linost se razvija predeterminiranim koracima, uz sve veu spremnost pojedinca da bude u interakciji sa sve veim socijalnim radijusom. 2.) drutvo se tako konstituira da zadovoljava i potie takav redoslijed mogunosti za interakciju i pravu brzinu i redoslijed tog sve veeg obuhvaanja. Budui da su razvojni stadiji genetiki determinirani, svaki se javlja u odreeno i optimalno vrijeme. Ipak, svaki stadij moe utjecati i na kasnije stadije. Kada se svi stadiji javljaju u prirodnoj sekvenci i uspijevaju sazrijeti, tada linost postie svoj puni razvoj i funkcionalnost. Svaki stadij prati karakteristina kriza, koja nastaje kao posljedica fizioloke maturacije organizma i socijalnih zahtjeva. Pojedinci se razlikuju jer na razliite naine rjeavaju krizu dakle krize imaju najveu vanost za linost. Razvoj je kroz krize usmjeren na proirivanje meuljudskih kontakata. Kako bi posljedica krize za pojedinca bilo zadovoljenje, njegove egofunkcije se moraju stalno razvijati. Zato su krize ono to omoguuje razvoj. Svaka kriza ima i pozitvnu i negativnu stranu. Uspjeno rjeavanje kriza omoguuje pojedincu razvoj novih komponenti linosti i napredak, a neuspjeno rjeavanje kriza to onemoguuje. Uspjeh ili neuspjeh u nekoj fazi ipak nam ne govori o tome kakav e biti ishod neke druge faze. Ipak, da bi mogli na zdrav nain rjeavati nove krize, one stare moraju biti na adekvatan nain rijeene. Erikson vidi faze kao stepenice, koje se nastavljaju jedna na drugu.

Epigenetiko naelo razvoja kae da je uspjenost rjeavanja krize to je vea, a kriza manje izraena i opasna, to su ranije krize uspjenije rijeene i to su bolje razvijene njima sukladne vrline. PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ LINOSTI On se temelji na razrjeavanju kriza. Tempo prelaska iz stadija u stadij je individualan. Djelovanje ranijih faza u sadanjem ivotu pojedinca se dogaa jer su one integrirane u linost. Za svaki stadij vaan je nain ritualizacije obrazac odvijanja interakcija meu pojedincima ui nekoj sredini. Svrha ritualizacije je stvaranje djelotvornog lana odreene drutvene sredine. Ako su ritualizacije previe rigidne, to se moe pretvoriti u ritualizam. PRVI STADIJ: TEMELJNO POVJERENJE TEMELJNO NEPOVJERENJE On se dogaa tijekom prve godine ivota. Kriza se odnosi na stvaranje temeljnog (ne)povjerenja prema okolini. To znai da okolinu vidimo kao sigurnu i stabilnu, a ljude kao pouzdane zatitnike, to stvara veinom nesvjesnu unutranju sigurnost kod djeteta. To je preduvjet za razvoj zdrave linosti. Temeljno povjerenje se razvija pod utjecajem kvalitete brige koju dijete dobiva od majke. Time dijete stvara povjerenje u odrasle oko sebe. Dijete mora razviti i povjerenje u samog sebe: da moe samo zadovoljiti neke svoje potrebe. Ova kriza je vana zato to kroz nju dijete takoer ui u kojim situacijama u ivotu treba osjeati povjerenje u ljude, a u kojima ne. Kriza nastaje kada se uz temeljno povjerenje razvija i temeljno nepovjerenje. To se dogaa ako dijete ne dobiva adekvatnu brigu, ili ako se se roditelji ne slau oko naina brige za njega, ili ako je djetetova obitelj neprilagoena okolini. Ova kriza se nikada ne moe trajno razrijeiti pa se javlja i tijekom drugih stadija. Rjeenja kriza povjerenja u kasnijim stadijima e preslikavati rjeenje te krize u ovom stadiju. Ako je situacija povjerenja u ovom stadiju vie nego situacija nepovjerenja, javlja se vrlina nada, koja je openito temeljna vrlina te nam omoguuje snagu i napredak u tekim situacijama u ivotu. Ritualizacija tijekom ovog stadija je numinozna ritualizacija. Ona se tie toga kako majka obraa panju na svoje dijete. Ako nema adekvatnih ritualizacija, nastaje osjeaj otuenosti, a neodgovarajua forma ovih ritualizacija izaziva idolizam u odrasloj dobi. Neuspjeh u stvaranju povjerenja moe dovesti do shizofrenije u odrasloj dobi. DRUGI STADIJ: AUTONOMIJA PONIENJE I SUMNJA Obuhvaa drugu i treu godinu ivota. Tada dijete postaje sposobno samostalno se kretati i istraivati svoju okolinu. To stvara psihosocijalnu situaciju u kojoj drugi ljudi mogu tu njegovu aktivnost ograniavati ili poticati, to dovodi do krize. Ukoliko okolina potie djetetovu samostalnost, ono se tijekom ovog stadija ui samokontroli i autonomiji, to je osnovica za kasnije samopouzdanje i osjeaj slobodne volje. Vrlina koja se javlja pri pozitivnom rjeenju ove krize je volja, to nam omoguuje samostalnost u odluivanju. Ako su roditelji pretjerano zatitniki i/ili nedovoljno podravajui, ne dolazi do adekvatnog rjeenja ove krize, te se razvija krivnja, sram i nesamostalnost. Drutvena institucija koja je vezana uz ovu fazu su drutvena pravila i zakoni, jer uimo samokontrolu. U ovom periodu takoer poinjemo razlikovati ono to nam je slino od onoga to nam je razliito, to je osnovica za kasnije socijalne predrasude. Rituali koji se dogaaju u ovoj fazi su rituali razboritosti, a iz izopaenih rituala se kasnije javlja legalizam. Neuspjeh u stjecanju autonomije moe dovesti do opsesivnokompulzivnih neuroza i psihoza. TREI STADIJ: INICIJATIVA KRIVNJA Dogaa se od 4. godine ivota do polaska u kolu, kao Freudova falusna faza. Erikson se slae s Freudom u tome da je u osnovi ove krize Edipov kompleks, ali smatra da je vie socijalnog nego spolnog karaktera.Poveava se vlast djeteta nad okolinom, ali se javlja i drutveni pritisak za veom odgovornosti, to stvara krizu. Na razrjeenje krize utjee to kako roditelji reagiraju na inicijative djeteta poticanje inicijativnosti dovodi do pozitivnog ishoda. Tako dijete stjee vrlinu svrhe, jer je poticano na cilju usmjereno ponaanje. Socijalna institucija koja je u skladu s tim stadijem je ekonomija, jer ekonomska produktivnost u odrasloj dobi ovisi o tome koliko je dijete postalo sklono inicijativi. Ritualizacija koja se javlja u ovo doba jest dramatika ritualizacija, kroz igranje uloga. Potencijalni negativni aspekt ove ritualizacije je pretvaranje. Neuspjeh ove faze dovodi do histerija i neuroza. ETVRTI STADIJ: PRODUKTIVNOST INFERIORNOST Traje od 6. do 11. godine. To je kod Freuda faza latencije. Dijete pod utjecajem kolovanja ui nove vjetine (npr. itanje) te razvija deduktivno miljenje. Ta kriza se rjeava kako dijete savladava rjeavanje problema u svojoj okolini koristei nove alate koje dobiva od drutva, kao i svoje vlastite sposobnosti. Ako to potie njegova ua okolina, ali i drutveni sustav, javlja se vrlina kompetentnost. Na drutvenom planu, dijete stjee tehnoloki etos drutva, jer poinje sve vie koristiti odreena sredstva i vjetine (alate) koje je drutvo razvilo. Osim tehnoloke kompetentnosti, u tom razdoblju pojedinac dolazi i do sve vee psihosocijalne kompetentnosti. Ritualizacija koja se javlja je formalna ritualizacija, kroz koju dijete metodiki ui izvravati pojedine zadatke. Iskrivljeni ritualizam koji se moe javiti je formalizam, ponavljanje praznih i besmislenih rituala. PETI STADIJ: IDENTITET KONFUZIJA IDENTITETA Javlja se na poetku adolescencije, traje od 13. do 20. godine. Kriza nastaje zato to tada pojedinac treba sve svoje osobine integrirati u jednu cjelinu te postati socijalno adaptirani lan drutva razviti svoj psihosocijalni identitet. Pritom vanu ulogu ima ego. Da bi se kriza rijeila, vano je rjeavanje seksualnih konflikata, pronalaenje adekvatnih ideala i role-modela i uspjena rjeenja ranijih stadija. Identitet se s vremenom moe mijenjati, nestati, ili se izgraditi tek kasnije. Ako je kriza razrijeena, nastaje vrlina vjernost sebi. Ritualizacija koja se javlja tijekom adolescencije je ideologija solidarnost uvjerenja nastalih kroz integraciju prethodnih faza. Isktrivljeni ritualizam je totoalizam opsjednutost jednom idejom. ESTI STADIJ: INTIMNOST IZOLACIJA Javlja se izmeu 20. i 25. godine, paralelno sa zavretkom obrazovanja i zasnivanjem obitelji. Intimnost je za Eriksona ne samo spolna zrelost, ve i spremnost zajednikog stvaranja i dijeljenja identiteta s partnerom. To nije mogue ako nije uspostavljen vrst osjeaj identiteta. Ako se kriza rijei, nastaje vrlina ljubav. Ritualizacija koja se javlja je udruivanje, dakle zajednitvo. Iskvareni oblik toga je elitizam. SEDMI STADIJ: PLODNOST STAGNACIJA Dogaa se izmeu 25. i 65. godine. Tada ljudi moraju svojoj djeci osiguravati budunost. Iz orijentacije prema dobrobiti drutva, stvaralatva i plodonosnosti proizlazi psihosocijalna vrlina briga, elja da se vlastito iskustvo podijeli s drugima.

Ritualizacija koja se javlja je generativna ili plodonosna. To je ritualizacija prenoenja svog znanja i brige na mlae generacije. Iskrivljeni oblik je autoritizam. OSMI STADIJ: INTEGRITET OAJANJE Dogaa se prema kraju ivota. Dolazi do retrospekcije i evaluacije toga to smo u ivotu postigli. Kriza se tie toga hoemo li u svom dosadanjem ivotu pronai red i smisao, jesmo li imali ispunjen ivot. Ako jesmo, ovjek je smiren i zadovoljan, a ako ne, onda se koristi represijom i projekcijom odgovornosti za neuspjehe. Vrlina koja se javlja je mudrost. Ritualizacija je integralna ritualizacijaI postupanje u skladu sa steenom mudrou. Iskrivljen oblik je sapijentizam, glumljena mudrost. ULOGA EGA Razvoj linosti je za Eriksona razvoj ega. Ego nije odreen samo biolokim faktorima, nego i svojom uom i irom drutvenom okolinom. Ego nije submisivan idu i superegu, nego je samostalan i kreativan. On sjedinjuje unutarnje i vanjske faktore. Ego se moe uvijek oporaviti to je temelj psihoterapije. Ego-identitet treba biti zasnovan na tri temelja: faktualnost (baratanje objektivnim injenicama); realnost (vizionarska slika svijeta zasnovana na realnosti); aktualnost (elja za postizanjem univerzalnih ciljeva ovjeanstva). etvrti temelj su sluajne okolnosti. Zdrav ego ima osjeaj zajednikog identiteta ljudi. PSIHOHISTORIJA To je prouavanje individalnog i kolektivnog ivota kombiniranim metodama psihoanalize i povijesti. Psihohistorijska istraivanja temelje se na izjavama i zapisima iz pojedineva ivota (to su obino poznate osobe). Njih onda analiziramo s obzirom na to u kojoj fazi ivota je osoba dala izjavu, to se tada dogaalo u svijetu itd. Za vjerodostojan prikaz linosti potrebno je da poznamo cjeklokupnudrutvenu situaciju u kojoj je ta osoba ivjela. Svaka psihohistorija je subjektivna i relativna, jer istraiva u njoj bar djelomino projicira samog sebe. Psihohistorija je komplementarna psihoanalizi: psihoanaliza moe odgovoriti na pitanje zato je dolo do raspada neke linosti, a psihohistorija zato pojedinci uspiju ostati jake linosti usprkos problemima. Erikson je pokazao da su se te jake linosti oslobaale trauma iz djetinjstva i rjeavale su psihosocijalne krize, a ne psihoseksualne. ZNANSTVENA VALIDACIJA Problemi validacije Eriksonove teorije nastaju zbog nedostatka adekvatnih mjernih instrumenata, zbog neodreenosti konstrukata (pogotovo odnos izmeu organizmikih i okolinskih faktora moe li se to operacionalizirati?). Ipak, ovo jest znanstvena teorija, jer poiva na objektivnim unutarnjim i vanjskim elementima razvoja, a ne na apstraktnim intrapsihikim procesima (kao Freud ili Jung). Linost je definirana psihosocijalno, a ne intrapsihiki. Utjecaj ponaanja majke Veina ovih istraivanja izvedena je neovisno o Eriksonovoj teoriji, ali podravaju njegove zakljuke: djeci je nuna majinska briga i toplina da bi razvila temeljno povjerenje. Kod djece koja ne dobivaju dovoljno adekvatne panje ne razvija se privrenost, niti prema majci, niti kasnije u ivotu. Djeca koja dobivaju dovoljno panje u djetinjstvu razvijaju potrebu za privrenou i socijalnom panjom, koja je prisutna i u odrasloj dobi dakle krize u djetinjstvu mogu ostaviti posljedice na kasnije ponaanje. Istraivanja identiteta ili konfuzije ega Bronson (1959) je ispitivao Eriksonov koncept ego-identiteta. Provjeravao je odnos izmeu 4 karakteristike linosti koje su vane za formiranje ego-identiteta i jaine identiteta. Hipoteze: Ljudi koji imaju ego-identitet e (za razliku od ljudi koji nemaju) biti 1. sigurniji izmeu svog prolog i sadanjeg znaenja; 2. imati manji stupanj unutarnje napetosti; 3. biti sigurniji u svoja istaknuta obiljeja; 4. imati stabilnija shvaanja o samom sebi tokom vremena. Sve te katakteristike e biti pozitivno korelirane. Bronson je prikupio podatke metodama intervjua i semantikog diferencijala te onda meusobno korelirao ove 4 mjere snage ego-identiteta. Sve interkorelacije su bile znaajne i pozitivne, veliine 0.47-0.71, to je potvrdilo taj dio Eriksonove teorije i dokazalo da je identitet ega mjerljiv konstrukt. Stupanj identifikacije s majkom Dingnan (1965) ispitivao Eriksonovu pretpostavku da je bilo preslaba, bilo prejaka identifikacija s majkom tetna. Dingnanova hipoteza je bila da e djevojke koje imaju srednju jainu identifikacije s majkom imati najjai ego-identitet. Stupanj identifikacije s majkom se mjerio metodom semantikog diferencijala kroz dva mjerenja: djevojke su prvi puta procjenjivale pojmove prema vlastitom stavu, a drugi puta onako kako misle da bi njihova majka odgovorila. Majke su takoer procjenjivale. Tako je dobivena subjektivna i objektivna mjera identifikacije majke i keri. Zatim je ljestvicom izmjeren ego-identitet djevojaka, koji je onda usporeen s podacima o identifikaciji s majkom. Naeno je da je ego identitet djevojaka to jai, to je vea subjektivno procijenjena slinost majka-ker, a da objektivna slinost nije korelirana s jainom ego-identiteta. Epigenetski utjecaji na krizu identiteta Waterman (1970) je istraivao Eriksonovu hipotezu da je kriza identiteta u adolescenciji povezana s ranijim krizama i njihovim uspjenim rjeenjima (u skladu s naelom epigeneze). Izmjerili su jainu ego-identiteta (intervju), zatim autonomiju (preko lokusa kontrole) i temeljno povjerenje. Pokazalo se da je ego-identitet pozitivno koreliran s autonomijom, a nije koreliran s ovako mjerenim povjerenjem. Onda su Waterman i sur. za drugo istraivanje razvili mjere rijeenosti kriza prije krize identiteta. Korelirali su dakle egoidentitet s povjerenjem, autonomijom, inicijativom i revnosti. Dobili su pozitivne korelacije, najviu za identitet-povjerenje (0.43), a najniu na identitet-revnost (0.24), to je sve u svemu potvrdilo Eriksonovo naelo epigeneze.

Druga istraivanja O adolescenciji. Osnovno pitanje koje se postavlja je Tko sam ja?, a rjeava se u interakcijji sa socijalnom okolinom. Kriza identiteta je to jaa, to je drutvo kompleksnije i to vie ima izbora koje mladi ovjek moe (mora) uiniti. Najea podruja krize identiteta su izbor zanimanja, pripadnost socijalnim skiupinama, ljubav, odnosi s roditeljima i upotreba droga. Zbog ovoga se Eriksonova teorija se moe smatrati i teorijom socijalizacije. O Freudu. Erikson smatra da je superego bioloka datost, a Freud da je rezultat drutvenog utjecaja. Erikson smatra da ideologije pomau mentalnom zdravlju, a Freud da us znak neuroze. Identitet se ne moe izvesti iz djeje seksualnosti. Pojam o sebi je za Eriksona vaan, a za Freuda ne postoji. Po Eriksonu drutvo podrava individualni razvoj, a po Freudu ga drutvo onemoguava. O samoj teoriji. Teorija je univerzalno koncipirana (vrijedi za veinu ljudi, cjeloivotna je i uzima u obzir i kulturalne faktore). W. H. SHELDON: KONSTITUCIONALNA TEORIJA LINOSTI Konstitucionalna psihologija istrauje: 1. postoje li veze izmeu tjelesnih osobina i osobina linosti pojedinca i 2. koje su tjelesne karakteristike povezane s kojim karakteristikama linosti. Uloga teorije je u takvim istraivanjima malena, jer se temelje na objektivnim podacima. Pristup je induktivan: podaci teorija, a ne obrnuto. Osnova psihe je mozak, tj. psihiki procesi su determinirani fiziolokim procesima organizma. Zato se moe oekivati da razlike u fiziolokom funkcioniranju dovode do razlika u psiholokom funkcioniranju. Ekstremni primjeri za to su npr. Downov sindrom, fenilketonurija, nasljedna shizofrenija. Razlozi mogue povezanosti konstitucije (izgleda) su: 1. Izgled dovodi do odreenih reakcija okoline na pojedinca, koje pak dovode do formiranja linosti. Npr. lijepe ljude mnogi hvale zbog ljepote pa ona postaje dio njihovog identiteta. 2. Okolina paralelno utjee na razvoj odreene tjelesne konstitucije i odreenih osobina linosti. Npr. prebrina majka e initi dijete i debelim i nesamostalnim. 3. Pojedinci razliite konstitucije na razliit nain doivljavaju svoju okolinu. To je bioloka povezanost grae tijela i linosti. Konstitucija uvjetuje nagrade i kazne koje su uinkovite za pojedinca. Takoer definira i mogunosti pojedinca, a time i njegova iskustva. 4. Paralelni utjecaj genetike na razvoj tjelesne konstitucije i linosti. To je pleiotropski efekt gena: isti geni utjeu na vie osobina. DISKREDITIRANE METODE Laika metoda: narodna vjerovanja (visoko elo = pamet) nemaju znanstvene vrijednosti. Laici zakljuuju o pojedincu na temelju fizikog izgleda i ponaanja jer su ti podaci najdostupniji, a onda fiziki izgled povezuju s ponaanjem. Fiziognomija je znanstveno utvrivala povezanost crta lica i osobina linosti. Njen najvei problem je to to nije nita utvrdila. Frenologija: Gall i Spurzheim su na osnovi oblika lubanje zakljuivali o linosti. Smatrali su da osobine linosti imaju svoje tone lokalizacije u mozgu te da razvijenost osobina ovisi o razvijenosti mozgovnih centara. Mozgovni centri kako se razvijaju, tako izobliuju lubanju: udubine u lubanji znae slabu razvijenost osobine koja se tamo u mozgu nalazi, a izboine znae dobru razvijenost te osobine. To je propalo jer ne postoji stroga lokalizacija osobina u mozgu i zato to razvijenost mozgovnih podruja ne utjee na oblik lubanje. Hipokratova tipologija linosti daje tjelesnu tipologiju i tipologiju temperamenta. Postoje 4 vrste tjelesnih sokova: crna u, uta u, krv i sluz, a kod svakoga dominira jedna vrsta, to dovodi do razlika u temperamentu. Zato postoje 4 temperamenta: sangvinik (krv), flegmatik (sluz), melankolik (crna u), kolerik (uta u). To nije ba upalilo, ali je bilo utjecajno (Galen, 2. st., Wundt, 19. st.). KRETCHMEROVA KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA LINOSTI Kretchmer je bio njemaki psihijatar koji je prvi publicirao svoja istraivanja o odnosu tjelesne konstitucije i psihikih bolesti. To je poetak konstitucionalne psihologije i biolokog pristupa prouavanju linosti. On je htio prvo stvoriti jedan sustav kategorizacije tjelesnih karakteristika. Zato je napravio detaljan Inventar tjelesnih karakteristika i pomou njega ispitao 400 psihijatrijskih pacijenata. Zakljuio je da postoje tri tipa konstitucije: asteniki (leptosomni), atletski i pikniki te mijeani tip, displastiki. Astenici su mravi, bez miia, visoki i uski, suhe i blijede koe. Atleti imaju dobro razvijene miie, srednje su visine i vrste grae. Piknici su debeli, okrugli, niski i oputeni. Ovi tipovi grae vrijede samo za mukarce, jer su samo mukarci bili ispitanici. Sljedee je Kretchmer htio utvrditi korelaciju izmeu tjelesne grae i psihikih bolesti (manino-depresivne psihoze i shizofrenije). Pokazalo se da su shizofrenici obino atletske ili astenine grae, a veina manino-depresivinih je piknike konstitucije. Kretchmer nije ispitao povezanost konstitucije tijela i normalnog ponaanja. Glavni nedostatak Kretchmerovog istraivanja je bilo to to je Sheldon kasnije dokazao da se samo 27% ljudi moe nedvosmisleno svrstati u ove kategorije. Drugo je to to nije kontrolirao dob ispitanika u istraivanju bolesti. Naime, shizofrenija se javlja obino u ranijoj dobi nego manino-depresivna psihoza, pa je time vea vjerojatnost da e shizofrenici biti atletske ili astenine grae, a manino-depresivni piknike. Eysenck je pokazao da manina depresija (kod normalnih ljudi ciklotimija) i shizofrenija (kod normalnih shizotimija) nisu polovi iste dimenzije, u kojoj bi normalnost bila u sredini. Zato je besmislena njegova takva podjela duevnih bolesti. Kasnija istraivanja nisu potvrdila Kretchmerove rezultate, niti kod bolesnika, niti kod normalnih ljudi.

KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA W. H. SHELDONA Za Sheldona su fiziko i psihiko nedjeljivi, zbog biolokih i naslijeenih faktora. U osnovi ponaanja su bioloke determinante fizika struktura organizma odgovorna je za fenomene ponaanja. Od svih biolokih faktora, Sheldona je najvie zanimala tjelesna konstitucija. Pojam konstitucionalnog ima dva znaenja: 1) to su genetiki potencijali i intrauterini utjecaji; 2) tjelesna konstitucija, fiksni i nepromjenjivi aspekti pojedinca (npr. morfologija, fiziologija). Da bi se bavio konstitucionalnom psihologijom, Sheldon je morao 1) razviti sustav klasifikacije tjelesnih konstitucija (strukturalnog, statikog aspekta), 2) razviti sustav klasifikacije temperamenta (funkcionalni, dinamiki aspekt ovjeka) i 3) utvrditi povezanost izmeu statikih i dinamikih aspekata. Konstitucionalna psihologija je prouavanje psiholokih aspekata ljudskog ponaanja u povezanosti s morfologijom i fiziologijom tijela. Tjelesne dimenzije Sheldon je, odreivanjem konstitucija, elio doi do saznanja o djelovanju genetikih determinanti ponaanja. Genetika i bioloka, hipotetska, struktura su morfogenotip, a manifestno tjelesno ustrojstvo, ali i ponaanje, su fenotip. Procjena morfogenotipa postie se somatotipijom procjenom i mjerenjem fenotipa. Sheldon je, utvrujui somatotipove, doao do samo tri osnovne varijable tjelesne konstitucije to su primarne komponente tjelesne konstitucije. Endomorfna graa su mali i debeli, u njima dominiraju probavni organi (viscera) koji su se razvili iz endoderma. Mezomorfija znai vrstu, kockastu, snanu, sportsku grau. Dijelovi organizma koji su istaknuti kod mezomorfa (koa, ile) razvili su se iz mezoderma. Ektomorfna graa je tanka i visoka, povrina tijela je velika u odnosu na tjelesnu masu. Imaju vei omjer ivanog sustava u odnosu na ostatak tijela, a to je ivano tkivo se razvija iz ektoderma. Sheldonova podjela je slina Kretschmerovoj: endomorfija piknici, mezomorfija atleti, ektomorfija astenici. Sekundarne komponente tjelesne konstitucije su displazija, ginandromorfija i finoa grae. Displazija je konstitucija s elementima svih triju primarnih komponenti. Sheldon je utvrdio da je kod psihotiara ona ea i izraenija nego kod zdravih. Ginandromorfija je zastupljenost tjelesnih komponenti suprotnog spola, pogotovo kod hermafrodita (ma ne bi ovjek vjerovao...). Finoa grae je estetski utisak, dakle ljepota. To je najtee mjeriti. Postupak somatotipije je objektiviziran kada je Sheldon stvorio Atlas mukaraca (1954), koji opisuje mjerenje 17 obiljeja, vezanih uz glavu, prsa, trbuh, ruke i noge. Tako mjerei, izvjebani mjerai koreliraju 0.90. Somatotip nije isto to i fenotip, nego je to opis fenotipa neke osobe na temelju kojeg se moe zakljuivati o morfogenotipu te osobe. Fenotip nije pouzdan indikator morfogenotipa jer je podloniji utjecajima okoline. Somatotip se odreuje ocjenjivanjem triju glavnih komponenti konstitucije (endomorfija, mezomorfija, ektomorfija). Svaka komponenta dobiva ocjenu od 1 do 7, a one zajedno ine trigram koji ukazuje na konstituciju. Uvijek se zapisuju redoslijedom endomorfija-mezomorfija-ektomorfija. Npr. ektomorf e biti prikazan trigramom 1-1-7. Sheldon je ukupno naao 267 somatotipova. Sheldon je istraivao gotovo samo na mukarcima. Za ene pretpostavlja da imaju podjednak broj somatotipova, ali da nisu jednako esto zastupljeni. ea je endomorfija+ektomorfija, a rjea mezomorfija+endomorfija. Ali to su samo spekulacije. Primarne komponente temperamenta Temperament = dinamiki aspekti ovjeka = linost. Sheldon je navie bio zainteresiran za one aspekte u kojima se manifestira motivacija pojedinca. Pretpostavio je da razliita manifestna ponaanja imaju u podlozi manji borj latentnih faktora. Sastavio je listu od 650 primarnih osobina linosti (temperamenta), iz kojih je na kraju izluio 60 reprezentativnih osobina. Onda je na osnovu interkorelacija meu njima izluio 3 klastera, po 20 osobina u svakom. U prvom klasteru (viscerotonija) su bile osobine kao to su sklonost komforu, druenju, dubok san, uivanje u hrani, tolerantnost, spora reaktivnost. Utrobni organi su mu u osnovi. U drugom klasteru (somatotonija) su bile npr. samosvjesnost, fizika aktivnost, hrabrost, dominantnost, potreba za opasnosti i energetinost. U treem klasteru (cerebrotonija) su bile npr. suzdranost, lo san, potreba za samoom i otpornost na navike. Ti klasteri su primarne komponente temperamenta. Uz njih jo postoje i sekundarne komponente. Povezanost tjelesnih komponenti i komponenti temperamenta Nakon to je utvrdio primarne komponente konstitucije i temperamenta, Sheldon je raunao korelacije izmeu tih 6 varijabli. Utvreno je da je svaka komponenta tjelesne konstitucije povezana sa samo jednom komponentom temperamenta: endomorfija-viscerotonija (.79), mezomorfija-somatotonija (.82), ektomorfija-cerebrotonija (0.83), s niskim negativnim korelacijama ostalih parova temperament-konstitucija. Dakle, moglo se zakljuiti da izmeu tjelesne konstitucije i psiholoke konstitucije postoji povezanost. S obzirom na veliinu korelacija, Sheldon je zakljuio da su u podlozi konstitucije i temperamenta isti, zajedniki faktori bioloki, tj. genetiki faktori. Korelacije izmeu razliitih tipova konstitucije su bile niske i negativne, to znai da su tipovi meusobno nezavisni, isto kao i razliiti tipovi temperamenta. Dakle, atributi koji ine jednu od tri komponente konstitucije/temperamenta razliiti su od komponenti koje ine druge dvije komponente. RAZVOJ LINOSTI Iskustva i doivljaji pojedinca utjeu na njegov razvoj, ali nastaju pod utjecajem biolokih predispozicija. Ipak, bioloki potencijali ne preodreuju razvoj u potpunosti, nego samo predstavljaju granice razvoja, a da li e se potencijali izraziti, ovisi o okolini. No, nikakva okolina ne moe dovesti do razvoja neke osobine za koju nema genetikog potencijala. Na pojedinca, osim iskustva i okoline, mogu djelovati i nesvjesni faktori. Sheldon nesvjesne faktore definira kao funkcioniranje samog organizma oni su nesvjesni jer ljudi ne znaju koji fizioloki procesi u njihovom organizmu utjeu na njihovo ponaanje. To se moe osvijestiti jedino obrazovanjem i informiranjem o tim fiziolokim komponentama ponaanja. Utvrivanjem somatotipa zapravo dopiremo do nesvjesnog.

DRUGA ISTRAIVANJA I PROVJERE Odnos izmeu tjelesnih komponenti i temperamenta Najvea metodoloka zamjerka Sheldonovim istraivanjima je to da je on sam radio i somatotipiju i ocjenu temperamenta, tako da je mogao nesvjesno svojoj teoriji ii na ruku. Komponente somatotipa i temperamenta su bile meusobno sline, pa je moda zato postojala korelacija. Lubin (1950.) je pokazao da mnogi Sheldonovi koeficijenti nisu matematiki mogui. Korelacije izmeu komponenti somatotipa i pripadajuih temperamenata su vie nego to omoguuju koeficijenti pouzdanosti mjerenja. Sheldon tvrdi da je prouavao stabilna ponaanja, pa je pouzdanost visoka, a korelacije izmeu temperamenta i konstitucije su visoke jer su oboje bioloki determinirani. Child je 1950. replicirao Sheldonova istraivanja i naao mnogo nie korelacije komponenti somatotipa i temperamenta (+0.13, +0.38, +0.27), ali one ipak pokazuju da su konstitucija i temperament donekle povezani. Neke druge studije nale su da povezanosti nema. Izuzetak je Coffinovo istraivanje, gdje su naene korelacije izmeu 0.31 i 0.76, ali u tom istraivanju su mukarci i ene inili jedan uzorak, pa se tome mogu pripisati korelacije. Kada se to odvojilo, opet su bile vrlo niske korelacije (<0.10). Ekman i Humphreys su na temelju korelacija pokazali da su dovoljne dvije dimenzije somatotipije za objanjenje Sheldonovih podataka. Adcock (1950.) i Guilford (1959.) su faktorskom analizom dokazali da dvije komponentne nisu jedinstvene. Osim toga, otkrili su neke sasvim druge komponente nego Sheldon. Tjelesna konstitucija i mentalni poremeaji Time su se bavili Sheldon i Wittman. Sheldon je razvio tri kontinuuma/dimenzije/komponente psihopatologije, umjesto kategorijalnih psihijatrijskih dijagnoza. Prva komponenta je afektivna, odgovara psihijatrijskoj kategoriji maninodepresivne psihoze. Druga komponenta je paranoidna (slino kategoriji paranoidne psihoze), a trea je heboidna (kao hebefrena shizofrenija). Svaka od komponenti predstavlja poremeaj neke komponente temperamenta: afektivna cerebrotonija, paranoidna viscerotonija, heboidna somatotonija. Sheldon je somatotipizirao puno pacijenata i korelirao njihove somatotipove s komponentama psihopatologije. Najvee korelacije su naene izmeu odgovarajuih komponenti somatotipa i psihopatologije (endomorfija-afektivna, mezomorfijaparanoidna, ektomorfija-heboidna. No te korelacije nisu tako visoke kao za povezanost temperamanta i konstitucije i mnogo su sloenije, nije svaka komponenta psihopatologije povezana samo s jednom komponentom somatotipa. Karakteristike somatotipa i delinkventno ponaanje Sheldon je utvrdio da se somatotipi adolescenata nedelinkvenata grupiraju oko srednjeg somatotipa (4-4-4), a onda se jednako ire prema sva tri ekstremna somatotipa. Kod delinkvenata se somatotipi grupiraju na endomorfno-mezomorfnom kraju, gotovo da i nema ektomorfnih (15%), a najvie je mezomorfnih (60%). Pojedine podgrupe delinkvenata se meusobno razlikuju po somatotipu. Te nalaze potvrdili su i drugi istraivai, npr. Glueck i Glueck. Sheldonova zasluga Iako povezanost konstitucije i temperamenta nije jasno utvrena, a svakako nije onolika koliku je on pretpostavljao, vano je da je upozorio na djelovanje biolokih i nasljednih utjecaja na ponaanje. KURT LEWIN: TOPOLOKA TEORIJA LINOSTI Topoloka teorija je najvaniji doprinos getaltistike kole psihologiji linosti. Ona se temelji na osnovnom naelu gestaltpsihologije, a to je naelo polja i sila u polju: mnoge pojave u percepciji, budui da je naa percepcija netona, mogu se objasniti samo ako se uzme u obzir perceptivnog polja (npr. perceptivne varke). Taj princip je Lewin prenio u psihologiju linosti: linost ttreba prouavati u njezinom polju (kontekstu, okolini). Polje je definirano kao totalitet injenica koje koegzistiraju i koj su zamiljene kao meuzavisne. Osnovna postavka topoloke teorije linosti je da su cjelokupna linost i svi oblici manifestiranja linosti funkcija polja koje postoji u asu kad se ponaanje dogaa. Da bi se mogla prouavati, psiholoka realnost se mora izraziti matematikim, topolokim prikazima polja u kojem se pojedinac nalazi. Osim sila u polju, na ljudsko ponaanje djeluju jo i unutarnje snage organizma, npr. elje, potrebe, vrijednosti. TOPOLOKA STRUKTURA LINOSTI I NJEZINA POLJA Osnovni element u polju je sama linost (L). Ona se u polju moe prikazati bilo kakvim zatvorenim likom, ije granice predstavljaju granice linosti. Sve to je unutar lika je linost, a sve to je izvan lika je ne-linost. Dakle, linost je odijeljena od okoline, ali se nalazi u njoj. ne-L ne-L L ne-L ne-L Psiholoku realnost pojedinca ini stalna interakcija izmeu linosti i okoline (L i ne-L). Psiholoki prostor pojedinca je onaj dio okoline s kojim je pojedinac u interakciji, u kojem nastaje psiholoka realnost. On obuhvaa fiziki svijet i nefizike aspekte (druge linosti). Psiholoka okolina i sama linost ine ivotni prostor. U ivotnom prostoru se nalaze sve injenice koje mogu utjecati na ponaanje pojedinca u odreenom asu. Zato je ponaanje uvijek funkcija ivotnog prostora. Izvan ivotnog prostora je nepsiholoki prostor. Svi ovi elementi polja su meusobno razdvojeni propusnim (permeabilnim) membranama, to omoguuje komunikaciju meu elementima.

nepsiholoki prostor

Psiholoka okolina

Linost Psiholoka okolina ivotni prostor

nepsiholoki prostor

ivotni prostor je odijeljen od ostatka fizikog svijeta, od onog dijela okoline koji ne utjee na ponaanje pojedinca. Ipak, uz granicu ivotnog prostora nalazi se dio fizikog svijeta koji, iako nije dio ivotnog prostora, moe materijalno utjecati na psiholoku okolinu pojedinca i izazvati promjene u njoj. Taj dio vanjskog prostora zove se vanjska ljuska ivotnog prostora. Fizika zbivanja iz vanjske ljuske ivotnog prostora ne mogu nikako direktno utjecati na linost, nego samo preko psiholoke okoline. Linost je funkcija svoje psiholoke okoline: L = f (O), kao to je i psiholoka okolina funkcija linosti: O = f (L), a ivotni prostor (linost + psiholoka okolina) je funkcija utjecaja s vanjske ljuske: = f (V). Linost je uvijek rezultat interakcije pojedinca i okoline u odreenom trenutku dakle njegova psihologija nema vremensku dimenziju, atemporalna je. Podruja linosti i njezine psiholoke okoline I linost i psiholoka okolina su strukturirani, podijeljeni su na ogroman broj podruja. Ta podruja ipak nisu meusobno izolirana, nego su povezana i meuzavisna. U linosti postoje dva osnovna dijela: unutarnji (sredinji) i vanjski dio. Unutarnji dio je tzv. unutarnje ili osobno podruje (U), koje je potpuno okrueno vanjskim dijelom, perceptivno-motornim podruje (P-M). Tako perceptivno-motorno podruje povezuje sredinji dio linosti i okolinu, izmeu kojih ne postoji direktan dodir. Unutarnji dio linosti je podijeljen na manja podruja ili stanice. Postoje dvije vrste takvih stanica: sredinje stanice (s) i periferne stanice (p), koje se nalaze na opni prema P-M podruju. P-M podruje nije jasno odvojeno na perceptivno i motorno podruje, a takoer nisu izdiferencirani na stanice, jer Lewin smatra da ona djeluju kao sustavi. Psiholoka okolina je takoer podijeljena na manja podruja. Pritom su sva polja u okolini ravnopravna i ne dijele se na vanjska i unutarnja, kao kod same linosti. Dakle, za svaku linost se moe utvrditi i nacrtati topoloki prikaz njezinog ivotnog prostora: diferencijacije u samoj linosti i u njezinoj psiholokoj okolini, to nam onda omoguuje razumijevanje ponaanja osobe u datom momentu. injenice i dogaaji ivotni prostor pojedinca poprima svoju strukturu pod utjecajem injenica i dogaaja. injenica je svaka stvar koja se moe zapaziti (empirijske ili fenomenoloke injenice), ili o kojoj se moe posredno zakljuiti na temelju neega to smo opazili (hipotetike ili dinamike injenice). Svako izdifrencirano podruje unutar ivotnog prostora sadri samo jednu injenicu. Ipak, injenice iz jednog podruja su dostupne i injenicama iz drugog podruja zbog toga one mogu doi u interakciju, a interakcije injenica su dogaaji. Da bi nastao dogaaj, komunikacija izmeu razliitih podruja mora ispunjavati tri uvjeta: 1. konkretnost: injenice moraju imati svoje podruje u ivotnom prostoru u tom asu, dakle potencijalne injenice ne mogu izazvati dogaaje. 2. suvremenost: samo prisutne injenice mogu izazvati prisutno ponaanje, dakle iskustva iz prolosti ne mogu utjecati na ponaanje, ukoliko se nisu trajno ouvala u ivotnom prostoru pojedinca. 3. neposredna povezanost: izmeu dva podruja ivotnog prostora Meuutjecaji u ivotnom prostoru Jaina komunikacije izmeu razliitih podruja linosti ovisi o tri aspekta: 1. permeabilnost opni to su one propusnije, to je komunikacija vea. 2. priroda medija koji ispunjava podruje to je on fluidniji, komunikacija je vea. 3. udaljenost podruja to su dva podruja blia, to je komunikacija meu njima vea. Broj podruja ovisi o psiholokih injenicama koje postoje u odreenom asu, to znai da se neprekidno stvaraju i nestaju. Postoji nekoliko vrsta injenica. Psiholoke injenice utjeu na itav ivotni prostor. Osim toga postoje i personalne ili osobne injenice, kojima je ispunjena linost (npr. glad, e), a koje su zapravo potrebe. injenice koje postoje u psiholokoj okolini zovu se valencije. Na strukturu linosti u velikoj mjeri utjee propusnost vanjske ljuske. Ukoliko je vanjska ljuska nedovoljno propusna, bit emo zarobljeni u svojoj psiholokoj okolini, u koju nee moi ulaziti novi sadraji iz nepsiholokog prostora. To je npr. kod shizofrenije, kae Lewin. Strukturiranost neke linosti takoer se moe izraziti i u terminima permeabilnosti, rigidnosti i udaljenosti pojedinih podruja u odreenom trenutku. Budui da utjecaji iz nepsiholokog prostora nuno utjeu na psiholoki prostor time ga konstantno mijenjajui, Lewin smatra da su nepotrebne i nerealne sve koncepcije linosti koje se temelje na trajnim obiljejima kao to su crte linosti, navike itd. Poloaj linosti u psiholokoj okolini Poloaj linosti u psiholokoj okolini je vaan ukoliko je ta okolina izdiferencirana, budui da ona podruja koja su blia linosti imaju na nju vei utjecaj. Taj poloaj linosti u ivotnom prostoru je odreen psiholokim prisustvom. Zato ona moe mijenjati svoj poloaj u ivotnom prostoru (psiholokoj okolini) bez mijenjanja poloaja u fizikoj okolini.

Takvo premjetanje iz jednog podruja u drugo zove se lokomocija. Lokomocija je dogaaj. Postoji nekoliko vrsta lokomocije: psiholoka (u ivotnom prostoru), fizika, socijalna, intelektualna. Ona je to laka to su dva podruja blia jedno drugom. Staza koju prelazi linost pri lokomociji ovisi o strukturnim karakteristikama psiholoke okoline: broju podruja, njihovom rasporedu, rigidnosti, propusnosti opni... Odnosi izmeu pojedinih podruja ivotnog prostora odreuju se prema lakoi kojom se linost premjeta iz jednog podruja u drugo. Ostale dimenzije ivotnog prostora Osim linosti i psiholoke okoline, imamo jo dvije dimenzije. Jedna od njih je vremenska dimenzija. Iako prolost ili budunost pojedinca ne mogu utjecati na dogaaje u sadanjosti, ipak stavovi, oekivanja, sjeanja itd. mogu utjecati na dogaaje i na ponaanje jer su i sami u sadanjosti. Dakle, sadanjost ukljuuje i psiholoku prolost i psiholoku budunost. No, ta dimenzija je nestalna kao i ostale dimenzije. Druga od ostalih dimenzija je dimenzija realnosti. Stupanj realnosti je vezan uz lokomociju. Psiholoka lokomocija je pol nerealnosti, a fizika je pol realnosti. Izmeu ta dva pola postoje i meustupnjevi: npr. planiranje da emo negdje ii je negdje izmeu realnosti i nerealnosti. Lokomocija je to laka to je stupanj realnosti manji, jer je tada najvea propustljivost i fluentnost podruja. MOTIVACIJA I DINAMIKA U osnovi Lewinovog koncepta motivacije je princip ravnotee. Dinamika linosti poinje kada se poremeti stanje ravnotee meu strukturama linosti, odnosno kada se jave razlike u napetosti razliitih podruja. Poremeaj takve ravnotee napetosti je poetak jednog motivacijskog ciklusa. Napetost je stanje linosti koje se javlja u jednom od njenih unutarnjih podruja u odnosu prema ostalim unutarnjim podujima. Onda se dogaa da se napetost iz sustava u kojem je ima vie iri u okolna podruja u kojima je napetost nia. Takvo irenje napetosti u susjedna podruja predstavlja psiholoki proces npr. emociju, misao, percept. On traje dok se opet ne uspostavi ravnotea napetosti. Stanja napetosti u pojedinim dijelovima linosti su relativno nezavisna: napetost u nekom podruju moe rasti dok se u drugom smanjuje. Naime, irenje napetosti iz sustava u sustav (smjer irenja) ovisi o vie faktora: 1. razlika izmeu napetosti susjednih podruja, 2. karakteristike opne njezina debljina; raliita propusnost prema razliitim susjednim podrujima; 3. kvaliteta medija rigidnost ili fluidnost. Niti jedan sustav pojedinano, niti linost u cjelini ne moe biti bez napetosti! Ravnotea ne znai nestanak napetosti, nego samo izjednaenost napetosti meu pojedinim dijelovima linosti. Zato dvije osobe u stanju ravnotee mogu imati sasvim razliitu ukupnu napetost. Linost je za Lewina jedan sustav pokretan psihikom energijom, kao i kod Freuda. Ona nastaje kada doe do neravnotee, odnosno do napetosti. Taj poremeaj napetosti moe biti uzrokovan bilo vanjskom stimulacijom, bilo unutarnjom stimulacijom. Koncept unutarnje stimulacije je najblii fiziolokom ili organskom uzroku, koje Lewin inae ne spominje. Potrebe su za Lewina isto to i nagon, motiv, elja, poriv u psihologiji motivacije openito. One su fizioloka stanja, kao to su glad, e, seksualna elja, a mogu biti izazvana intrinzino ili ekstrinzino. Potrebe utjecati na linost, ali ne izravno, nego samo preko psihike energije. Za svaku potrebu u psiholokom smislu mogu postojati tri stanja: nedostajanje, zasienost i prezasienost. Za Lewina identificiranje konkretnih potreba (kao kod Murraya) nije od presudne vanosti one su jedino vane kad predstavljaju uzrok poremeaja napetosti u linosti. Uostalom, za njega su potrebe vrlo specifina, individualna stvar pa je njihov broj nemjerljiv. Zbog te individualnosti potreba, u nekim sluajevima nastaju kvazipotrebe: dok je potreba unutarnje stanje, kvazipotreba je vrlo specifina namjera zadovoljenja potrebe npr. zadovoljiti glad nekim posebnim jelom. Kvazipotrebe su produkt socijalnih utjecaja. Valencija, snaga, vektori Dok su napetost i energija svojstva sustava unutar linosti, valencija, snaga i vektori su koncepti vezani uz psiholoku okolinu. Valencija je vrijednost koju za pojedinca ima pojedino podruje psiholoke okoline. Postoje samo dvije vrste valencija: pozitivne i negativne. Pozitivne valencije imaju podruja u okolini koja sadre neto to e smanjiti napetost u linosti. Negativne valencije imaju podruja koja sadre neke objekte koji poveavaju nepatost u linosti, npr. predstavljaju opasnost. Podruja pozitivne valencije privlae, a negativne odbijaju linost. Valencija nekog podruja, i intenzitet valencije, ovisi o potrebama linosti, ali i o drugim, okolinskim faktorima. Da bi dolo do lokomocije linosti u skladu s nekom valencijom, potrebno je da na linost djeluju snage ili vektori koji postoje u psiholokoj okolini pojedinca. Svaki vektor ima veliinu i smjer te djeluje na neku toku u linosti, te time uvjetuje lokomociju. Veliina i smjer vektora ovisi o veliini i smjeru valencije nekog podruja, o tome koliko je to podruje udaljeno od linosti te o vektorima drugih podruja. Linost je obino pod utjecajem veeg broja vektora iz okoline. Zbog toga je lokomocija linosti obino zapravo rezultanta vie razliitih vektora. Ako moemo nacrtati vektore koji na pojedinu linost djeluju u odreenom asu, moemo predvidjeti njezinu lokomociju u psiholokom polju. Promjene u psiholokoj okolini linosti Lewin zove restrukturiranjem psiholoke okoline. Do toga dolazi zbog promjena u napetosti u samoj linosti, zbog lokomocije ili zbog kognitivnih procesa. Kognitivno restrukturiranje odvija se kognitivnim procesima percepcija, miljenje, rezoniranje, pamenje, dosjeanje, zaboravljanje i dr. Promjene u psiholokoj okolini koje predstavljaju restrukturiranje okoline su promjene jaine i smjera vektora, promjene propustljivosti mea, promjene u mediju koji ispunja neko podruje okoline i promjene u valenciji pojedinih podruja psiholoke okoline.

Stanje ravnotee Ravnotea je ono stanje linosti u kojem je napetost svih podrja linosti izjednaena, to se postie difuzijom napetosti iz jednog sustava u druge. Ali ako energija ostaje zarobljena u linosti, doi e do poveanja napetosti cijelog sustava linosti. Energija iz unutarnjih sustava pritiskat e vanjska podruja linosti (perceptivno-motorni stratum) te e se oitovati u psihomotornom nemiru (osobito kod male djece). Osim difuzijom, ravnotea u linosti moe se postii i lokomocijom. U tom smislu postoji nekoliko vrsta lokomocije. Lokomocija u odgovarajuem smjeru je ona koja dovodi linost u podruje koje sadri ciljni objekt. Zamjenska lokomocija je zamjena ciljeva ako postoje dvije meusobno zavisne potrebe, zadovoljenje jedne od njih moe smanjiti napetost koja postoji zbog druge potrebe. Imaginarna lokomocija dogaa se ako ne moemo zadovoljiti neku potrebu pa samo zamiljamo zadovoljenje, to samo po sebi moe dovesti do ugode. RAZVOJ I DIFERENCIJACIJA LINOSTI Razvoj linosti je za Lewina diferencijacija linosti i njezine psiholoke okoline. Odraslima je i jedno i drugo diferenciranije i organiziranije nego djeci. Zbog vee diferenciranosti linosti se odraslih sustavi napetosti mogu formirati na mnogo vie naina nego kod djece, a zbog vee izdiferenciranosti okoline na linost djeluju kompleksniji motivacijski sustavi. Pritom kod mentalno retardirane djece postoji manja diferenciranost nego kod normalne. Postoji 4 dimenzije diferenciranosti. Prve dvije su gore navedene (dif. linosti i dif. psiholoke okoline). Trea dimenzija je realnost-nerealnost, a etvrta je vremenska. Vea diferenciranost na dimenziji realnost-nerealnost znai bolje razlikovanje zbilje i istine od fantazije i neistine. Vremenska dimenzija tie se podjele vremena na prolost, sadanjost i budunost, to je kod odraslih izraenije, stupnjevanije i vanije nego kod djece. Osim promjene u broju polja linosti i njene okoline, dolazi i do promjene kvalitete granica meu poljima te promjene kvalitete medija kojima su polja ispunjena. Mee djeteta su slabije nego mee odraslih, to znai da je dijete mnogo ukljuenije u svoju psiholoku okolinu, dakle valencije i vektori iz okoline jae utjeu na dijete. Budui da su mee unutar linosti djeteta propustljivije, njegova podruja linosti su vie meuzavisna, dakle elje i motivi su lake meusobno zamjenjivi. Uz diferencijaciju linosti i okoline, dogaaju se jo neke promjene. Organizacijska meuzavisnost se odnosi na meusobno djelovanje pojedinih podruja u linosti. Kod malog djeteta postoji velika meuzavosnost podruja linosti svako podruje moe djelovati na svako drugo podruje, a napetost esto izbija kroz motoriku aktivnost. U toku razvoja irenje napetosti kroz sustave postaje organizirano: neka podruja imaju prednost u irenju napetosti mogu iriti napetost u druga podruja, a da se ipak ne izjednae s njima. Tako unutarnja podruja mogu podvri pod svoju kontrolu vanjska podruja i usmjeravati njihovo djelovanje (motoriku, percepciju). Stvara se hijerarhija subordinacija (hijerarhija dominacija) pojedinih podruja, to odraslima omoguuje stvaranje planova. Po Lewinu razvoj nije pravocrtan i jednolik. Postoji i mogunost regresije. Razlikuje dva tipa regresije: regresiju i retrogresiju. Retrogresija je ponovno javlajnje ranijih oblika ponaanja koja su ve postojala kod tog pojedinca. Regresija je vraanje ponaanja na primitivniju razinu, bez obzira je li takvo ponaanje kod pojedinca ve postojalo. Empitijsko istraivanje regresije temelji se na utvrivanju dobnih normi za odreeno ponaanje. Lewin je eksperimnetalno pokazao da frustracija moe dovesti do regresije. Razvoj linosti je retzultat strukturalnih i dinamikih faktora ivotnog prostora djeteta. Lewinova koncepcija razvoja je isto psiholoka, a ne ukljuuje bioloke faktore, jer oni ne pripadaju niti linosti niti psiholokoj okolini. Takoer nema osobite razvojne stadije. Znaajnije promjene javljaju se u dobi od tri godine i u adolescenciji, a izmeu ta dva perioda postoji relativna stabilnost. Zbog toga Lewin smatra da koritenje razvojnih ljestvica nije opravdano razvoj treba promatrati kroz diferencijacu i integraciju. Ispitivanje uvjeta koji dovode do razvojnih promjena je vanije od deskripcije karakteristika pojedine razvojne faze. Za Lewina kondicioniranje nema nikakvu vanost, budui da je razvoj rezultat gore navedenih promjena i kognitivnog restrukturiranja. Povezivanje podataka i doivljaja dogaa se ne zbog kondicioniranja (vremenske povezanosti dogaaja), nego zato to pripadaju istom sustavu napetosti. Nagrada i kazna vane su samo zato to proizvode trenutne promjene u strukturi polja pojedinca te se dakle ne stvaraju trajne veze. Razvoj ima dvije strane: unutarnuju i vanjsku. Unutarnju stranu razvoja ine promjene u organizaciji, integraciji i diferencijaciji linosti i psiholokom polju, a vanjsku (vidljivu) stranu ine promjene u ponaanju. Promjene u ponaanju tiojekom razvoja ukljuuju promjene u raznolikosti, organiziranosti, poveanju podrja i stupnju realnosti ponaanja. One su objektivne i dostupne opaanju, dakle mogu se empirijski i eksperimentalno utvrivati. Sve promjene u ponaanju odraz su poveanja integriteta i jedinstva linosti. EMPIRIJSKA ISTRAIVANJA Zeigarniin efekt na podruju pamenja Napetost u nekom dinamikom sustavu linosti traje sve dok se linost ne premjesti u podruje koje predstavlja cilj njezine aktivnosti. Na osnovu te koncepcije, Zeigarnik je postavila hipotezu da e se u pamenju bolje i due zadrati oni problemi koje pojedinac nije uspio rijeiti nego oni koje je uspio rijeiti. Provjera: ispitanici su neke zadatke imali prilike rijeiti do kraja, a u nekima su prekinuti prije kraja. Pretpostavilo se da je napetost nastala zadavanjem zadatka nestala za one zadatke koji su rijeeni, a da nije nestala za nerijeene zadatke, jer ciljno podrje nije dostignuto. Ispitanici su se kasnije morali dosjeati svih zadataka. Rezultati su izraeni Zeigarniinim kvocjentom: ZK=(broj nerijeenih kojih se prisjetio)/(broj rijeenih kojih se prisjetio). Prema hipotezi, taj kvocjent bi morao biti vei od jedan. Zeigarnik je dobila kvocjent 1.9, dakle ispitanici su se dosjeali gotovo 2x vie zadataka koje nisu rijeili. Budui da su se ispitanici sjeali i nekih rijeenih zadataka, oito djeluju jo neki faktori, koji podjednako djeluju na dosjeanje i rijeenih i nerijeenih zadataka. Ti faktori su inducirani uputom Zeigarnik je pretpostavila da varirajui uputu variramo i snagu tih zajednikih faktora, to je i potvrdila daljnjim eksperimentima: kada je motivacija izazvana prekinutim zadacima velika i kada se ti zadaci nalaze na kraju serije, ZK je vei. Dakle, potvrena je situaciona seterminiranost pamenja, tj. utjcaj polja i situacije na dosjeanje.

Kasnija istraivanja Zeigarniinog efekta pokazalqa su da na njega djeluje i efekt ego-ukljuenja. Ako nerijeeni zadaci predstavljaju osobni neuspjeh (npr. kae se ispitanicima da mjere inteligenciju), onda ZK moe biti i manji od 1 bolje se prisjeaju rijeenih nego nerijeenih zadataka. Neki to vide kao eksperimentalnu potvrdu Freudovog mehanizma represije. Tendencija vraanja na zadatak Koncepciju da se napetost ne gubi dok nije ostvaren cilj ispitivala je i Ovsianikina vezano uz tendenciju ponovnog vraanja na prekinuti zaddatak. Ovisanikina je postavila hipotezu da e pojedinci koji su prekinuti u rjeavanju pokazivati veu tendenciju vraanja na te zadatke nego na one koje su zavrili. Provjera: ispitanici su bili sluajno prekinuti u rjeavanju zadataka, a kasnije su bili ostavljeni sami u prostoriji da rade to hoe. 100% ispitanika se vratilo na zadatak. Kada su bili prekinuti namjerno, 82% se vraalo na zadatak. I ovdje je prisutan efekt ego-ukljuenja. Zeigarniin i Ovsianikin efekt su istraivani i s obzirom na vrijeme. Lewin je smatrao da e tijekom vremena napetost pasti, tako da e i efekti biti manji, to je eksperimentalno potvreno. Uz to, oba efekta ovise i o stupnju fluidnosti linosti, tj. strukturalnim odnosima unutar linosti linost je fluidnija kada je mlaa, inteligentnija, emocionalno uzbuenija, mlaa... Zeigarnik je pokazala da stanja fluidnosti pogoduju gubljenju napetosti u sustavima, tj. slabijem prisjeanju nerijeenih zadataka. Zamjenska aktivnost Lewin smatra da se napetost iz jednog podruja iri na ona podruja linosti na koja se moe najlake iriti; prema kojima su membrane tanje i propusnije. Provjera: djetetu damo da sagradi kuu od kocaka (napetost) i prije nego to je dovrilo prekinemo ga (onemoguavamo smanjenje napetosti) i damo mu plastelin da napravi ivotinju (novo podruje napetosti) te mu dopustimo da dovri taj zadatak. Nakon toga damo mu opet kocke. Ako se vrati na raniji zadatak (kua od kocaka), znai da naknadna aktivnost (ivotinja od plastelina) nije uspjela raspriti napetost od prvog zadatka. Ako se dijete ne vrati prvom zadatku, znai da je druga aktivnost posluila kao supstitucijska aktivnost. U ovakvim eksperimentima imamo uvijek i kontrolnu skupinu djece koja nisu imala supstitucijsku aktivnost. Ovakvi eksperimenti potakli su brojne eksperimente supstitucije. U njima se ispituje ili vraanje na zadatak ili prisjeanje zadatka koji je prekinut. Lissner i sur. (1933) su tako utvrdili da je zamjenska vrijednost neke aktivnosti: 1. to vea to je ta aktivnost slinija originalnoj aktivnosti; 2. to vea to je vremenski bliza originalnoj aktivnosti; 3. ovisi o karakteru originalne aktivnosti. Tako za intelektualne zadatke supstitucija moe biti govor, a kod zadataka realizacije (npr. izgradnje neeg) i kod zadataka iji je cilj pokazivanje neega nekoj drugoj osobi, supstitucija takoer mora biti realizacija, tj. konkretno djelovanje, a ne govor ili miljenje. Nemaju zamjensku vrijednost: 1. one aktivnosti koje se svode na zamiljanje moguih rjeenja; 2. one koje oito kre zahtjeve zadatka; 3. koje ne slue istoj svrsi (kuica za mamu kuica za tatu); 4. ako netko drugi zavri zadatak, osobito ako je rije o natjecanju. Lewin je postavio hipotezu da su kod MR djece opne unutar linosti tvre i manje propusne nego kod drugih, pa se tenzija iz jednog podruja tee iri na ostala podruja i tako izjednaava. Dakle, zadaci slini prekinutom zadatku nee imati supstitucijsku vrijednost. Kipke je to i potvrdio. Istraivanja sacijacije Sacijacija = zasienje. U stanju zasienja neko podruje stjee negativnu valenciju. Karsten je to ispitivao tako da je ispitanicima neprekidno zadavao jednu te istu aktivnost. Registrirao je koji se simptomi javljaju kod stanja prezasienosti: 1. vei broj pogreaka; 2. dezintegracija aktivnosti; 3. gubi se smisao aktivnosti; 4. aktivnost postaje odbojna, to se generalizira na sline aktivnosti (kosacijacija); 5. valencija zadataka koji su razliiti od ovog postaje vea; 6. emocionalne reakcije i ekspolzije; 7. umor; 8. spontane varijacije unutar zadatka, ali i one brzo dovode od zasienja; 9. zadatak se pokuava uiniti perifernim, koncentira se na neto drugo tijeko izvoenja zadatka. To se dogaa samo ako je zadatak bez cilja. Ako se ista aktivnost predoi kao svrhovita i cilju usmjerena, nee doi do sacijacije. Dakle, sacijacija ovisi o psiholokom okviru. Kounim je utvrdio da brzina nastanka sacijacije ovisi o: 1. prirodi aktivnosti (za sloenije aktivnosti kasnije dolazi do sacijacije); 2. veliini jedinica unutar aktivnosti (vee jedinice kasnije); 3. stupnju centralnosti aktivnosti za pojedinca (centralnije kasnije); 4. stanju linosti pojedinca (rigidnije kasnije); 5. starosti pojedinca (stariji kasnije); 6. inteligenciji (manje inteligentni kasnije). Sacijacija se prema Lewinovoj teoriji objanjava na sljedei nain. Ponavljanje neke aktivnosti smanjuje napetost u nekom sustavu linosti. S vremenom to moe smanjiti napetost u tom podruju ispod razine napetosti ostalih podruja. Zato naputamo tu aktivnost i orijentiramo se na aktivnosti koje su povezane s podrujima ija je napetost sada vea, dakle one koje su razliite od prve aktivnosti. Analiza konfliktnih situacija Lewin je utvrdio da postoje tri tipa konflikta: 1. konflikt istovremenog privlaenja: u situaciji u kojoj postoje dvije pozitivne valencije jednake snage ili privlanosti, ali meusobno iskljuive; 2. konflikt dvostrukog odbijanja: u situaciji u kojoj postoje dvije negativne valencije iste snage, od kojih je jedna neminovna; 3. konflikt istovremenog privlaenja i odbijanja: u situaciji u kojoj cilj ima istovremeno i pozitivnu i negativnu valenciju. Svi ti konflikti mogu se prikazati pomou vektora: 1. + L + 2. - L 3. L +

Razina aspiracija Razina aspiracije je teina postizanja cilja kojem pojedinac tei. Ona se moe utvrditi jedino ako postoji raspon u teini ciljeva koji su pojedincu dostupni i kad postoje varijacije u valencijama vezanim uz pojedine ciljeve. Lewinova teorija razine aspiracije kae da je valencija nekog nivoa teine (V) jednaka produktu valencije postizanja uspjeha (Vu) i subjektivne vjerojatnosti postizanja takvog uspjeha (Su) od koje je oduzeta vrijednost umnoka valencije neuspjeha (Vn) i subjektivne vjerojatnosti tog neuspjeha (Sn): V = (Vu * Su) (Vn * Sn). Subjektivni probabiliteti uvjetovani su prethodnim iskustvom. to utjee na razinu aspiracije? Kultura: zapadnjaci e uvijek razinu aspiracije postavljati iznad trenutne razine postignua; grupa: aspiracije pojedinca biti e sline aspiracijama grupe kojoj pripada; slika o sebi, nain percipiranja drugih, modeli. Svi ovi faktori stvaraju skale vrijednosti kod pojedinca koje mu olakavaju odreivanje relativne privlanosti razliitih toaka na kontinuumu teine. Na temelju ovoga, Atkinson je stvorio teoriju motivacije koja se temelji na motivu postizanja. Ta teorija eli objasniti: 1. determinante onih aktivnosti koje su motivirane postizanjem uspjeha; 2. determinante pojedinih aspekata takvih uspjehu orijentiranih ponaanja: npr. usmjerenost, veliina i trajnost. Atkinson smatra da je motivacija za postizanjem uspjeha rezultat dviju suprotnih tendencija: Tu (tendencija za postizanjem uspjeha) i Tn (tendencija za izbjegavanjem neuspjeha). Tu je funkcija umnoka motiva postizanja uspjeha (Mu), subjektivne vjerojatnosti uspjeha (Su) i poticajne vrijednosti uspjeha (Pu). Tn je funkcija umnoka motiva izbjegavanja neuspjeha (Mn), subjektivne vjerojatnosti neuspjeha (Sn) i negativne poticajne vrijednosti izbjegavanja neuspjeha (Pn). Tu = Mu * Su * Pu Tn = Mn * Sn * Pn

Prema ovome, Lewinov pojam pozitivne i negativne valencije je: V+ = Mu * Pu V- = Mn * Pn Ali Atkinson uvodi dvije nove pretpostavke: Pu = Su Pu Pn = Su Na taj je nain u njegovoj teoriji tonije utvren odnos izmeu percipirane teine nekog cilja i poticajne vrijednosti uspjeha i neuspjeha. Ekoloka psihologija Ekoloka psihologija prouava sve uvjete i utjecaje koji djeluju na ponaanje pojedinca, a osobito utjecaj fizikalnih faktora. Ona se razvila na temelju istraivanja u okviru Lewinove teorije. Naime, topoloka teorija govori da na ivotni prostor djeluju i sva fizikalna zbivanja u vanjskoj ljusci, dakle ta teorija daje veliku vanost nepsiholokim faktorima u ivotnom prostoru. Escalona je 2954. pokazao da na formiranje i strukturu psiholoke okoline i linosti djeteta utjeu: razliiti konstitutivni faktori koji dijete ine osjetljivijim ili manje osjetljivim na fizikalne podraaje; fizika aktivnost; sposobnost kontroliranja napetosti. Kritike Lewinove teorije 1. Neadekvatna upotreba matematikih i fizikalnih pojmova. 2. Mnogi pojmovi se ne mogu adekvatno operacionalizirati i izmjeriti. 3. Njegov sustav je atemporalan: ne uzima u obzir prolost pojedinca i uzroni utjecaj prolosti na sadanje ponaanje. Ali taj prigovor nije valjan jer je Lewin ekswperimentalno dokazao primjenjivost svoje teorije na razvojnu psihologiju. 4. Lewinovi pojmovi ne sadre nova znanja ili nove informacije o ponaanju koje nastoje objasniti, tako da neki smatraju da eksperimenti potaknuti tom teorijom nisu u izravnoj vezi da osnovama te teorije. Ali niti jedan od ovih prigovora ne dri vodu. G. W. ALLPORT: PERSONOLOKA TEORIJA LINOSTI Allportova teorija je jedna od prvih humanistikih teorija ona gleda na pojedinca kao na neto jedinstveno i prouava ga holistiki. Ona je i jedna od prvih personalistikih teorija linosti: njihov je cilj objasniti linost svakog pojedinca i na osnovu toga predviati postupke tog pojedinca i njegov individualni razvoj. Uz Allporta, personoloke teorije su jo i Murrayeva, Rogersova, Kellyjeva i Maslowljeva. Allportova teorija linosti nastala je kao odgovor na psihoanalizu i biheviorizam. Umjesto nesvjesnog, Allpoert je naglaavao svjesnu motivaciju; budunost, a ne prolost, je smatrao kljuem za razumijevanje sadanjih postupaka; umjesto opih karakteristika na velikom uzorku, istraivao je pojedinca; uz kvantitativne metode istraivanja koristio je i kvalitativne. Problem definiranja linosti Do Allporta su postojala tri glavna naina gledanja na linost. 1. Bihevioristi su smatrali da linost ne postoji; 2. Neki drugi psiholozi linosti (sociolozi?) su smatrali da linost postoji samo kao percepcija druge osobe, opis tueg ponaanja; 3. Psihoanaliza je smatrala da linost postoji, ali da pojedinac nije nje svjestan. Allport je za razliku od njih zakljuio da linost stvarno postoji unutar pojedinca i da je on nje svjestan. Linost je dinamika organizacija onih psihofizikih sustava koji odreuju njegovo karakteristino ponaanje i miljenje. Iz ove

definicije vidimo da Allport vidi linost kao neto to se stalno mijenja i razvija (dinamika organizacija); to je pod utjecajem psiholokih i fizikih faktora (psihofiziki sustavi); to utjee na i usmjerava ponaanje (odreuje); to je za svakog pojedinca individualno i specifino (karakteristino); to se izraava u svemu to pojedinac ini (ponaanje i miljenje). Allport postavlja razliku izmeu linost, temperamenta i karaktera. Karakter je etiki pojam, linost procijenjena u skladu s nekim vrijednosnim sustavom. Temperament je osnovica linosti, slino kao i tijelo. Odreen je nasljeem te time postavlja granice razvoja linosti, a utjee prvenstveno na emocionalne aspekte ponaanja. ASPEKTI TEORIJE LINOSTI Allport je za svoju teoriju postavo okvir koja obiljeja mora imati valjana teorija linosti? 1. Mora smatrati da je linost usredotoena u organizmu. Dakle, nisu valjane postavke po kojima je linost izvan pojedinca, npr. determinirana interpersonalnim odnosima, kao to je to u teoriji uloga. Allport naime smatra da unutranji faktori pojedinca objanjavaju njegovo ponaanje. 2. Mora smatrati organizam punim, a ne praznim. To je suprotno klasinom biheviorizmu, koji smatra da je organizam prazan, i da je ponaanje voeno iskljuivo vanjskim podraajima. Allport smatra da su unutarnje determinante vanije. Naime, ako pretpostavimo da je linost dinamika struktura, ona mora neto sadravati da bi se mogla mijenjati. 3. Mora smatrati motivaciju normalnom injenicom sadanje strukture i funkcija, a ne jednostavno posljedicom ranijih iskustava. Po Allportu, motivacija nije odraz prijanjih stanja napetosti iz djetinjstva, a ponaanje nije reakcija na davne motive (kao kod Freuda). Ponaanje je voeno motivima iz sadanjosti i okrenuto prema budunosti. 4. Mora za analizu linosti koristiti jedinice koje omoguuju ivu sintezu. Analiza mora biti takva da pokazuje sliku cjelovite linosti kao dinamike organizacije, pristup treba biti holistiki. Zato smatra da jedinica analize u teorijama linosti mora biti osobina = sustav generaliziranih akcionih tendencija. 5. Mora uzeti u obzir fenomen svijesti o sebi. Allport kae da to nije centralni problem teorija linosti, ali da to jednostavno trebamo uzeti u obzir. STRUKTURA I DINAMIKA LINOSTI Osobine linosti su jedinice za analizu linosti, ali i osnovne dinamike (motivacione) jedinice. Tako je struktura i dinamika linosti sadrana i objanjena osobinama linosti. Osobina linosti je neuropsihika struktura koja posjeduje mogunost da mnoge podraaje uini funkcionalno ekvivalentnim i da podstakne i vodi ekvivalentne (smislene i konzistentne) oblike adaptivnog i ekspresivnog ponaanja. Dakle, one su predispozicija da se na razliite vrste podraaja reagira na slian (ekvivalentan) nain. Naime obradom razliitih podraaja upravljaju osobine linosti, ime razliiti podraaji dobivaju jednako funkcionalno znaenje za pojedinca (odnosno izazovu neko isto ponaanje - npr. neku emociju). Tako e npr. netko tko ima liberalnost kao osobinu linosti osjeati ljutnju i prema nacionalistima, i prema ovinistima, i prema protivnicima abortusa... Dakle, neka osobina linosti ini to da razliite podraaje slino percipiramo pa da u skladu s tim na njih i slino reagiramo. U raznolikom ponaanju moemo utvrditi utjecaj neke, jedne te iste, osobine. Sr Allportove teorije o organizaciji i funkcioniranju linosti je upravo to da osobine slue integraciji i organizaciji. Osobine su trajna i generalizirana obiljeja pojedinca, to dovodi do toga da je i ponaanje konzistentno i nevezano uz situaciju. Ipak, to ne znai da situacija nema nikakav utjecaj na ponaanje: neke situacije izazivaju odreene osobine, to rezultira odreenim ponaanjem. No osobine se ne javljaju samo pod utjecajem vanjskog podraaja, nego one tjeraju pojedinca na aktivnost pojedinac pod utjcajem svojih osobina trai one situacije u kojima e svoje osobine moi izraziti. Osobine i situacije su u interakciji, a rezultat toga je ponaanje. U tome se Allport razlikuje od Skinnera, koji misli da su ponaanja samo reakcije na okolinu. Allport je naveo 8 osnovnih kriterija za definiranje neke osobine linosti: 1. Osobina mora imati vie od samo nominalne egzistencije. To mora biti realna akciona tendencija, a ne puko ime ili konstrukt. 2. Osobine se razlikuju od navika. Iako su navike takoer trajne akcione tendencije, osobine su openitije od navika. Osobine se pojavljuju u nizu razliitih situacija, a ne samo u specifinima, kao navike. Dakle, radi se o osobini onda kada je ponaanje konzistentno iako su situacije razliite. No, osobine mogu nastati od navika. 3. Osobine su dinamike determinante ponaanja. One uzrokuju ponaanje, dakle djeluju kao motivatori. 4. Postojanje neke osobine moe se empirijski utvrditi. Podaci o osobinama dobivaju promatranjem ponaanja. 5. Svaka osobina je samo relativno nezavisna od ostalih. To znai dvije stvari: prvo, da meu razliitim osobinama ne postoje nepremostive granice; drugo, da se osobine donekle meusobno preklapaju. To preklapanje moemo utvrditi raunanjem korelacija. Ono to dovodi do tih korelacija je injenica da organizam reagira na dogaaje kao cjelina. 6. Osobina nije sinonim za neki moralni ili socijalni sud o pojedincu. Naime, personologija prouala linost, a ne karakter. 7. Neka se osobina moe promatrati u odnosu prema pojedincu i njegovoj linosti, a moe se promatrati i u odnosu na populaciju. Moemo utvrivati postojanje, izraenost i ulogu neke osobine u pojedinevom ivotu, ili moemo utvrditi rasprostranjenost neke osobine u populaciji. 8. Postupci ili navike koji su nekonzistentni s nekom osobinom nisu dokaz da takva osobina ne postoji.

Naime, ponaanje moe biti determinirano situacijom, a ne osobinom (npr. ostavili smo iza sebe nered jer nam se urilo, a ne zato to smo neuredni). Drugo, mogue je postojanje kontradiktornih osobina u pojedincu, koje ne moraju biti jednako snane. Tree, pojedinci se razlikuju po tome koliko su njihove osobine integrirane nekome su neke osobine centralne, a nekome neke druge. Ope i individualne osobine Allport razlikuje osobine s obzirom na populaciju i s obzirom na pojedinca. Ope osobine (dimenzionalne, nomotetike) su vezane uz populaciju. One su prisutne kod svih ljudi ili veine. Zove ih dimenzijama zato to moemo usporeivati ljude s obzirom na to koliko je kod svakog od njih neka opa osobina izraena. Veina tih osobina je normalno distribuirana. Ope osobine postoje zato to su svi ljudi izloeni nekim slinim utjecajima iz okoline. Individualne osobine (personalne dispozicije, morfogenetike osobine) su izraene u tome to su opa osobina izraene kod svakog pojedinca na drugaiji, za njega specifian nain. Tu specifinost nije mogue utvrditi nomotetikim istraivanjima, i pojedinci se po njima ne mogu usporeivati. One su jedinstvene i odreuju pojedinca kao linost i kao razliitog od ostalih. Da bismo prouili neiju linost, moramo prouavati upravo individualne osobine, npr. na osnovi pisama, dnevnika i sl. Dakle, ekstraverzija se kao opa osobina moe prouavati na populaciji, ali se kao individualna osobina moe prouavati samo kod pojedinca. Tipovi osobina ili dispozicija Allport je naao da se sve osobine ne javljaju s jednakom generalnou: neke se u ponaanju pojedinca pojavljuju ee nego druge, imaju vei utjecaj na njegovo ponaanje i vanije su za prouavanje linosti. Stoga je Allport prema generalnosti podijelio osobine u tri kategorije: kardinalne, centralne i sekundarne osobne dispozicije. Kardinalne osobine ili dispozicije su one osobine koje se javljaju u (gotovo) svim aktivnostima pojedinca pa se one najlake otkrivaju. To je kod pojedinca jedna osobina koja proima njegovo ponaanje. Allport smatra da malo ljudi ima kardinalnu osobinu. Primjer takvih ljudi je npr. majka Tereza (predanost pomaganju siromanima). Centralne osobine su manje openite kod pojedinca, manje vode njegovo cjelokupno ponaanje. Ipak, one jesu sredinje toke oko kojih se formira linost. Broj centralnih osobina koje pojedinac moe imati je razliit. Allport je na studentima naao da njih 90% za svoje prijatelje navodi izmeu 3 i 10 osobina, prosjeno 7. Zakljuio je da broj centralnih dispozicija koje opisuju pojedinca ne prelazi 10. Primjer generalnosti takvih osobina je npr. opis nekoga kao marljivog, socijabilnog... Sekundarne osobine ili dispozicije su najmanje generalne, odnosno najmanje izraene u ponaanju. Dakle, one manje pridonose konzistenciji ponaanja pa su i manje bitne za opisivanje linosti. One su vie pod utjecajem situacijskih faktora. Sekundarne karakteristike su najbrojnije, a da bi ih se otkrilo potrebno je intimno poznavanje pojedinca. To su neke preferencije i navike (npr. prehrambene navike). Ostale vrste determinirajuih tendencija To su navike i stavovi. Navike su vrlo specifine i vezane su samo uz uzak spektar situacija. Stavovi su vezani za odreene objekte, a osobine nisu. Ako broj objekata na koje se odnosi neki stav naraste, on postaje sliniji dispoziciji. Oni mogu biti specifini ili generalni, a osobine su uvijek generalne i nevezane uz neki objekt ili situaciju. Najvanija razlika izmeu stava i osobine je to da stav podrazumijeva evaluaciju nekog objekta stava, a dispozicija ne. Tipovi linosti Allport razlikuje tipove od osobina. Osobine su dispozicione tendencije i realno postoje u pojedincu, a tip linosti je opis kojeg daju promatrai, dakle konstrukt. Osim toga, osobine su jedinstvena obiljeja pojedinca, a tipovi to ne mogu biti. Namjere ili intencije Za razumijevanje pojedinca vane su i njegove namjere. Allport je naime bio uvjeren da je linost pojedinca lake razumjeti u odnosu na njegovu budunost nego na prolost (suprotno Freudu). Pojedineve elje, ambicije i planovi su klju za razumijevanje njegovog ponaanja u sadanjosti. Pretpostavka ovoga jest to da je pojedinca svjestan svojih elja i namjera. PROPRIUM Linost svakog pojedinca je karakterizirana jedinstvom, osobitou, integracijom i konzistencijom. Dakle, osobine, navike, stavovi i namjere su kod svakoga organizirani na poseban nain. Takav sveobuhvatan konstrukt kojim se posebnost pojedinca moe izraziti Allport zove proprium. Proprium je ono to neke druge teorije zovu ego (Freud) ili svoje ja (Rogers). Proprium je vlastito ja, ono to se doivljava kao toplo i centralno, kao vano. To je ja kao subjektivno iskustvo. Proprium je pozitivna, kreativna, rastu usmjerena i pokretaka osobina ljudske prirode (slino kao kod Rogersa). On obuhvaa sve komponente linosti, ali nije neki odvojeni dio linosti. Proprium se izraava putem odreenih funkcija. Allport ih naziva funkcijama propriuma. One nisu uroene, nego se postupno razvijaju. Njihova sinteza stvara moje ja kao subjektivnu sliku o sebi. U toku razvoja funkcije propriuma se javljaju sljedeim redoslijedom: 1. Osjet tjelesnog ja: temelj samosvijesti za cijeli ivot.

2. 3. 4. 5. 6.

Osjeaj vlastitog identiteta: vidimo sebe kao stvarnog i kao razliitog od okoline. Razvija se s vremenom, nakon to djeca ponu govoriti. Najjae je vezan uz osobno ime. Osjeaj samopotovanja ili ponosa: vrednovanje samog sebe. Naroito izraeno u dobi od dvije-tri godine, kada je dijete jako samovoljno i negativistiko. Kasnije se to oituje kroz natjecanje. Osjeaj poveavanja ili ekstenzije: jedan dio okoline vidimo poinjemo smatrati svojim, npr. moja mama, moja lopta te one postaju dio naeg propriuma. To se poinje dogaati tijekom tijekom tree godine ivota. Predodba o sebi: uviamo da nae ja ima i drugu stranu, onu koju vide drugi, ali jo nismo sposobni zamisliti sebe onakvog kakvi bi htjeli biti. Doivljavanje sebe kao racionalnog stvorenja: izmeu este i dvanaeste godine otkrivamo svoje intelektualne sposobnosti, ali smo jo izrazito konformistini u socijalnim i moralnim pitanjima.

7.

Usvajanje ciljeva kojima pojedinac tei i koji usmjeruju njegov dalji ivot : konani stupanj razvoja propriuma, dogaa se tijekom adolescencije. Pritom je izbor zanimanja najvanije pitanje. Ciljevi koje si tada postavljamo povezuju na ivot u jednu cjelinu daju nam konzistenciju, intencionalnost i usmjerenost te osjeaj svrhovitosti.

MOTIVACIJA Linost je za Allporta dinamiki sustav pa smatra da svaka teorija linosti mora kao osnovicu uzeti analizu i objanjenje motivacije. Pritom se moraju zadovoljiti ovi sljedei uvjeti: 1. suvremenost motiva ono to pojedinca motivira su sadanje, a ne prole situacije; 2. pluralizam postoji vei broj motiva (a ne kao kod Freuda samo eros i tanatost, kod humanista samoaktualizacija); 3. dinamika snaga ljudska ponaanja su usmjerena prema budunosti, zato je najvanije pitanje o linosti koji su vai planovi?; 4. konkretna posebnost motiva svakog pojedinca motivaciji pojedinca ima smisla pristupati jedino idiografski. Funkcionalna autonomija Funkcionalna autonomija motiva je princip/teorija koji je Allport postavio za objanjavanje specifine strukturei organizacije motiva pojedinca. Taj princip kae da neka odreena aktivnost koja je bila u funciji zadovoljenja nekog motiva moe postati cilj samoj sebi. Tako ona postaje autonomna u odnosu na izvorni motiv kojem je sluila. Pritom su motivi odraslih funkcionalno autonomni u odnosu na prola iskustva. Primjer funkcionalne autonomije motiva je stari moreplovac: on je plovio kako bi zadovoljio svoje motive za hranom, odjeom i sl., a kada je otiao u mirovinu je nastavio ploviti, iako mu to vie nije bilo potrebno za samoodranje plovidba jem postala sama sebi svrhom. Najvei kritiar teorije o funkcionalnoj autonomiji je bio Bertocci (1940). On postavlja sljedea pitanja: postoji li bilo koje ponaanje koje se ponavljalo toliko puta da bi to bilo dovoljno da postane funkcionalno autonomno? Da li se funkcionalna autonomija oekuje za sve vrste ponaanja? to bi dovelo do anarhije u ponaamnju pojedinca. Zato je Allport poeo razlikovati dvije vrste funkcionalne autonomije: perseverativnu i proprijatnu. Perseverativna funkcionalna autonomija se odnosi na reverberatorne (odravajue) mehanizme i na mehanizme povratne sprege (feedbacka) u ivanom sustavu. Oni objanjavaju uroena ponaanja i rutinsko zadovoljavanje bazinih motiva (spavanje u isto vrijeme i sl.). Proprijatna ili svojstvena funkcionalna autonomija oznaava ponaanja karakteristina za linost. Ona se objanjava nastajanjem interesa, vrijednosti, stavova, namjera. Nuna je za integraciju linosti odraslih, za ivotnu zrelost i rast. Allport zrelu linost definira putem funkcionalne autonomije. Neka je linoast zrela onoliko koliko je njezino ponaanje funkcionalno autonomno, odnosno manje vezano uz temeljne motive. Proprijatna funkcionalna autonomija objanjava kako moe doi do kontinuiteta ponaanja i bez koritenja bihevioristikih principa kao to su nagrada i kazna. Isto tako, objanjava ne samo uzroke ponaanja, nego i pojedineve ciljeve te njegovu percepciju svijeta na temelju tih motiva. To je dakle humanistiko shvaanje ovjeka. Proces stvaranja funkcionalno autonomne linosti pod utjecajem je triju naela: 1. naelo organizacija razina energije: autonomija propriuma je mogua jer pojedinac raspolae veom koliinom energije od one koja mu je nuna za zadovoljenje temeljnih potreba. Taj viak energije izlazi kroz te druge, a ne samo rutinske, aktivnosti. 2. naelo kompetencije i vladanja: bitno obiljeje ljudske prirode je to da ima kontrolu nad okolinom i da iz nje izvlai znaenje te tako usmjerava svoje aspiracije. Dakle, svaka aktivnost koja poveava kompetenciju pojedinca postaje funkcionalno autonomna. 3. naelo proprijatnog oblikovanja: funkcionalna autonomija se pojavljuje zato to je zahtijeva struktura vlastitog ja ovjeka ovjek prirodno tei unifikaciji svog ivota, pa je zato nae ponaanje proaktivno, intencionalno i unikvitetno (posebno). Ono na to Allport nije odgovorio vezano uz funkcionalnu autonomiju je sljedee: odakle funkcionalna autonomija? Kakav je odnos izmeu djetinjstva i funkcionalno autonomnih potiva odraslog ovjeka? Ako nema veze, zato su neka razvojna iskustva vanija od drugih? Funkcionalnom autonomijom Allport objanjava specifinu i individualnu organizaciju motiva svakog pojedinca. Pritom oito smatra da su motivi razliitih ljudi tek malo ili nimalo slini. MENTALNO ZDRAVA OSOBA Zdrava linost je za Allporta zrela linost. Ta postavka je ujedno poetak svih kasnijih tendencija da se pozitivi atributi ovjeka postave kao temelj prouavanja linosti. Razvoj zdrave linosti je aktivan proces u kojem pojedinac prihvaa odgovornost za svoj ivot i u toku kojega se pojedinac razvija na svoj jedinstveni nain. Zrelost linosti je cjeloivotni proces proces nastajanja. Osnovna obiljeja mentalnog zdravlja: 1. proiren osjeaj vlastitog ja: takve osobe nisu okupirane samim sobom, nego su ukljuene u mnoge druge aktivnosti koje trae ego-ukljuenje i predanost, kao to su hobiji, drugi ljudi i slino. 2. emocionalna sigurnost i zadovoljstvo samim sobom: mogu otrpjeti frustrativne situacije i vlastite nedostatke. Prihvaaju sebe kao osobu i slobodno izraavaju osjeaje, pri emu ne ugroavaju doborobit drugih. 3. topla povezanost vlastitog ja s drugima: posjeduju kapacitet za intimnost i suosjeanje dakle osjeaju istinsku ljubav prema ljudima i toleriraju razlike izmeu sebe i drugih. 4. realne, a ne subjektivne percepcije, vjetine i predanost: u punom su kontaktu s relanou. Imaju vjetine za rjeavanje problema. Trajno su predani radu. 5. sposobnost objektifikacije sebe i za humor o sebi: mogu same sebe izvana prouavati; mogu razlikovati stvarnog sebe od onoga kakvi bi eljeli biti i od toga kakvim ga drugi vide. 6. jedinstvena ivotna filozofija: sve u ivotu vide na smislen nain, imaju razvijen sustav vrijednosti i dominantni ivotni cilj. Allport smatra da se esto radi o religijskim vrijednostima.

Svi ljudi ne postiu punu zrelost linosti i nikada je nee postii, ali na temelju ovih kriterija se moe utvrditi u kojoj smo mjeri i u kojim aspektima zreli. EMPIRIJSKA ISTRAIVANJA I VALIDACIJA Ova je teorija potakla vrlo mali broj istraivanja ima slabu heuristiku vrijednost. Ali potakla je istraivanja u drugim podrujima psihologije. Idiografska istraivanja Idiografski = morfogenetiki = individualno. Nomotetski = dimenzionalno = ope, univerzalno. Idiografski pristup omoguuje utvrivanje posebnosti svake osobe, a nomotetski usporedbu meu ljudima. Idiografska istraivanja vezana su uz studije ekspresivnog ponaanja, analizu sadraja pisama i strukturalna istraivanja linosti. Za strukturalna istraivanja Allport preporua individualizirane upitnike, Q-metodologiju, ljestvice usidrene na ispitaniku, Kellyjev test konstrukata i dr. Najvanije za idiografski pristup je to da se zasniva na postupcima osobe koju prouava, a ne na mjernim instrumentima koji, zato to su utemeljeni na opim osobinama, unaprijed diktiraju deskripciju. Direktno i indirektno mjerenje linosti U Allportovo doba je bio uvrijeen stav da se linost moe istraivati samo indirektno, npr. projektivnim tehnikama. To je bilo pod utjecajem psihoanalize, koja je smatrala da glavnina linosti nije dostupna svijesti. Zbog toga su se direktne tehnike malo koristile. Allport je ipak smatrao da se u psihologiji mogu i moraju koristiti i direktna istraivanja, jer je smatrao da je linost svjesna. Direktne tehnike se trebaju koristiti za istraivanje normalnih pojedinaca. Oni e u indirektnom i direktnom mjerenju dati sline rezultate (za razliku od neurotika - dakle za utvrivanje neuroze treba usporediti direktne i indirektne rezultate). Treba koristiti direktne metode jer one daju cjelovitiju sliku motivacijske strukture pojedinca. Istraivanje osjeaja inferiornosti McKee i Sherriffs (1957) su istraivali osjeaj inferiornosti kod studenata. Rezultati su pokazali da je osjeaj inferiornosti zastupljeniji kod ena nego kod mukaraca. Pritom je kod ena bila najizraeniji osjeaj intelektualne inferiornosti, a kod mukaraca socijalne. Religija i predrasude Allport je istraivao odnos religioznosti etnikih predrasuda. Smatrao je da je religija snano vodi ivote mnogih ljudi. Jedno drugo istraivanje je pokazalo da su etnike predrasude mnogo ee kod onih koji idu u crkvu, to je paradoksalno, jer veina religija propovijeda ljubav prema blinjem i toleranciju. Stoga je Allport postavio hipotezu da postoje dvije kontrasne religijske orijentacije: ekstrinzina i intrinzina. Ekstrinzino religiozni koriste religiju za zadovoljenje drugih, a ne vjerskih potreba npr. komfor, socijalni status dakle radi se o funkcionalnoj autonomiji religijske orijentacije. Kod intrinzino religioznih je vjera sama po sebi vrhunska vrijednost. Konstruirao je upitnik za mjerenje te dvije orijentacije: ispitanik se morao odluiti za jednu od dvije, intrinzine i ekstrinzine, izjave. Rezultati su pokazali da kod svih vjeroispovjesti postoji pozitivna korelacija predrasuda i ekstrinzine orijentacije religiji. S druge strane, sve korelacije izemu intrinzine religijske orijentacije i predrasuda su bile negativne. Najvie predrasuda su imale osobe s mjeovitom religijskom orijentacijom, to je Allport objasnio time da za njih religija ima samo socijalnu poeljnost. Idiografska studija pisama Analizirao je tzv. Jennyina pisma. Prvi put je 39 sudaca italo pisma i na temelju toga prosuivalo Jennyinu linost. Dobili su tako 198 pridjeva, koji su se mogli kategorizirati u 8 klastera. Baldwin je kasnije proveo detaljniji postupak, analizu personalne strukture. Procjenjivai su morali odrediti koliko se puta u pismima javlja odreena tema te je tako utvrdio klastere pojedinih Jennyinih misli. Takva je kvantitativna analiza sadraja potvrdila postojanje 8 centralnih osobina, kako je dobio i Allport. Paige je proveo kvantitiativnu, kompjutersku analizu tih pisama, neovisnu o sucima te je rezultate podvrgnuo faktorskoj analizi. Faktorska analiza pokazala je da postoji 8 temeljnih faktora/osobina, vrlo slinih prethodno naenima. Razlike izmeu Paigeovih i prethodnih nalaza Allport objanjava prednostima idiografskog pristupa, koji moe zahvatiti linost bolje od nomotetskog. Istraivanja ekspresivnog ponaanja Allport u svakom ponaanju razlikuje dvije komponente: funkcionalnu (adaptivnost ponaanja u okolini) i stilistiku (idiosinkratian nain izvravanja odreene radnje). Stilistike komponente ponaanja mogu nam govoriti o centralnim osobinama pojedinca. Allport i Vernon su proveli istraivanje ekspresivnosti u kretnjama, kako bi utvrdili konzistentnost raznih ekspresivnih pokreta. Primijenili su niz objektivnih1 i subjektivnih2 mjera te utvrdili koeficijent konzistencije, koji je pokazao da je veina ekspresivnih oblika ponaanja konzistentna i da predstavlja stabilne karakteristike ponaanja. Takoer je utvrena pozitivna korelacija izmeu razliitih vrsta ekspresivnog ponaanja. Autori su zakljuili da postoji centralni (generalni) integrativni faktor koji stvara konzistenciju u stilu ponaanja bez obzira na vrstu ponaanja. Pokazalo se da postoje 3 klastera ekspresivnog ponaanja: 1. prostorni faktor, interpretiran kao motorna ekspanzivnost; 2. centrifugalni faktor, interpretiran kao ekstraverzija ekspresivnih radnji, suprotno od motorike pedanterije; 3. faktor naglaavanja, interpretiran kao tendencija pojedinca da ini emfatike (naglaavajue?) pokrete. Izvrena je i kvalitativna analiza, koja je pokazala da subjektivne procjene linosti nisu u suprotnosti s objektivnima. Npr. procjenjivai su mogli rukopis i glas neto bolje od sluajnog pogaanja spojiti s karakteristikama linosti. Sve u svemu, Allport je zakljuio da iako korespondencija izmeu razliitih ekspresija nije potpuna, postoji odreeni stupanj konzistencije izmeu kretnji. Prouavanje vrijednosnih tipova

Npr. brzina hoda, duina koraka, snaga rukovanja, crtanje likova, procjenjivanje veliina, rukopis, miina napetost, brzina itanja i dr. 2 Intenzitet glasa pri govoru, fluentnost govora, koliina kretnji kod govora i istoa izgleda.

Allport je smatrao da je ljestvica vrijednosti jedno od vanih osnova linosti, jer unosi red i smisao u ivot pojedinca. Zato su Allport, Vernon i Lindzey napravili test za ispitivanje vrijednosti, temeljen na Sprangerovom modelu. Ima 6 osnovnih tipova vrijednosne orijentacije, a nitko ne pripada samo jednom tipu: Teorijski tip vrijednost: otkrivanje istine; kognitivno usmjerenje - prouava fundamentalne slinosti i razlike, bez uplitanja ljepote ili korisnosti. Racionalni, kritini, empirijski usmjereni, znanstvenici i filozofi. Vani su im interesi i namjere, a ne uspjesi. eli postii red i sistematizaciju svog znanja. Ekonomski tip vrijednost: korisnost; usmjeren na potrebe tijela; zanima ga stjecanje imovine, mijea ljepotu i rasko; vana je primjenjivost tehnolozi i inenjeri. Estetski tip vrijednost: forma, oblik, harmonija; ljepota = istina; zainteresirani za linosti drugih, ali ne i za njihovu dobrobit; individualistini i nezavisni. Socijalni tip vrijednost: filantropija; uljudni, nesebini; ljubav je temelj odnosa. Politiki tip vrijednost: vlast. Religiozni tip vrijednost: traenje jedinstva u kozmosu; dva podtipa: 1. imanentni mistik (smisao religije: participiranje u ivotu), 2. transcendentni mistici (povlaenje iz ivota). Svaki pojedinac moe biti okarakteriziran obrascem vrijednosti, a ne samo dominantnim vrijednostima, te je test vrijednosti zapravo test linosti. Allport je primijetio da je Sprangerova tipologija vrijednosti preoptimistina ne predvia ovjeka bez vrijednosti, hedoniste, sebine tipove... Metrijske karakteristike ovih testova su prihvatljive. Koristi se u profesionalnoj orijentaciji i selekciji. ABRAHAM MASLOW: HUMANISTIKA TEORIJA LINOSTI Maslowljeva teorija linosti jedna je od teorija koje su utemeljile humanistiku psiholoku kolu. Humanistika psihologija (HP) javila se kao reakcija na psihoanalizu i biheviorizam kao tada dominantna usmjerenja u psihologiji. Odbacila je psihoanalitiku pretpostavku o tome da je ovjek zlo, iracionalno i nesvjesno bie voeno nagonima, kao i bihevioristiko odbacivanje prouavanja neopaljivih determinanti ljudskog ponaanja i gledanje na ovjeka kao pasivnog sudionika svoje okoline. HP pak smatra da je ovjek posebno bie, koje se ne moe usporediti sa ivotinjama te da psihologija mora nastojati tumaiti specifinosti ljudske prirode. Njezini principi povezani su s Rogersovom teorijom linosti, egzistencijalistikim teorijama linosti i fenomenolokom teorijama linosti. S egzistencijalizmom je povezuje koncept da je svaki ovjek svjesno bie i odgovorno bie, odgovorno za svoju sudbinu, a ne ogranieno na genetike ili okolinske faktore. S fenomenologijom je povezuje njezino prvenstveno zanimanje za unutarnje iskustvo svakog ovjeka i njegov doivljajni svijet. HP smatra da je ovjek bie koje se neprestano mijenja i razvija. Cilj ili svrha ivota je aktualizacija ljudskih potencijala, tj. samoaktualizacija. Ta potreba je prirodna, a ako ovjek ne postie samoaktualizaciju, to je zbog toga to ga neto izvana sprjeava u tome da ivi svoj autentian ivot. SAMOAKTUALIZACIJA Maslowljeva teorija linosti moe se nazvati i teorijom o samoaktualizaciji. Ona je nastala prouavanjem zdravih, razvijenih linosti, a ne ivotinja (kao biheviorizam) ili bolesnih pojedinaca (kao psihoanaliza). Potreba za samoaktualizacijom je prirodna, univerzalna ljudska potreba. Samoaktualizacija je proces razvoja, u tom smislu da ona znai tenju za napretkom i rastom. Uz to je i cilj ljudskog razvoja, kao stanje u kojem ovjek osjea da ivi pun ivot i da su njegovi potencijali iskoriteni i razvijeni. Samoaktualizacija se postie zadovoljavanjem odreenih motiva, tj. potreba. Zato je Maslowljeva teorija potreba temelj njegove teorije linosti. Tri su temeljne pretpostavke teorije o samoaktualizaciji: 1. ovjek posjeduje svoju vlastitu unutranju prirodu, koja je dijelom specifina za svakog pojedinca, a djelom je univerzalna. Ona je u svojoj biti dobra, ili bar neutralna. 2. Aktualizacija ljudske prirode se dogaa rastom iznutra, a ne oblikovanjem izvana, i dovodi do zdravog, punog, normalnog i poeljnog razvoja. 3. Psihopatologiju uzrokuje iskrivljavanje tih temeljnih principa ljudske prirode. To znai da se ljudi prirodno razvijaju po principima samoaktualizacije i u smjeru samoaktualizacije, a da okolina jednostavno treba biti dobrohotna koja omoguava slobodu pojedinca. Osim procesa i motiva samoaktualizacije, psihologija treba imati na umu to da je ovjek cjelovito i integrirano bie pa ga treba prouavati holistiki. Uz to, ovjek je i inherentno kreativno bie, bez obzira na koji nain se ta kreativnost ispoljava, a ono to moe potisnuti tu opeljudsku karakteristiku je nepovoljna okolina. TEORIJA O HIJERARHIJI MOTIVA Maslow tvrdi da je za svakog ovjeka prirodno postojanje ciljeva koje nastoji zadovoljiti, a koji se stalno mijenjaju. Zato je za razumijevanje linosti pojedinca najvanije poznavanje njegovih motivacijskih procesa. To je zbog toga to ostvarivanje njegovih individualnih ciljeva donosi nagradu pojedincu i ini njegov ivot vrijednim. SAMOAKTUALIZACIJA POTOVANJE PRIPADANJE I LJUBAV SIGURNOST FIZIOLOKE POTREBE

Meu ciljevima postoji odreena hijerarhija, jer svi nemaju jednaku vrijednost za pojedinca, nego su neki motivi prioritetniji od drugih. Tek kad je bar donekle zadovoljena potreba nie razine, moe se napredovati ka zadovoljavanju potreba vie razine. Ova hijerarhija jednaka je za sve ljude. Ipak, to je potreba via u hijerarhiji, to je ona vie ljudska, i to vie se ljudi razlikuju u toj potrebi i nainu njezina zadovoljavanja. Isto tako, to su potrebe pojedinca vie u hijerarhiji potreba, to je pojedinac psiholoki razvijeniji i zreliji. Fizioloke potrebe imaju vitalnu vanost, a ukljuuju potrebu za hranom, vodom, kisikom, spavanjem, seksom, zatitom od ekstremnih temperatura, izluivanjem i senzornom stimulacijom. Ukoliko te potrebe nisu zadovoljene, ovjekovo ponaanje postaje sve slinije ivotinjskom. Potrebe za sigurnou ukljuuju potrebu za stalnou, redom, strukturom i predvidljivou. One su najbolje izraene kod male djece, a kasnije u ivotu se oituju i kao potreba za financijskom sigurnou te kroz religijske potrebe. Potrebe za pripadanjem i ljubavlju tiu se potrebe pojedinca da nae svoje mjesto meu drugim ljudima, koji ga prihvaaju i vole. To se odnosi na pronalaenje intimnog partnera, stvaranje obitelji i pripadanje odreenim skupinama. Potrebe za potovanjem ukljuuju potrebe za potovanjem od strane drugih ljudi i za samopotovanjem. Potreba za samopotovanjem je potreba da se ovjek osjea kompetentnim i vrijednim. Potrebe za potovanjem od drugih su potrebe za reputacijom, statusom, priznanjem, divljenjem i slino, a za njezino ispunjavanje je osobito vano dobivanje zasluenih priznanja. Maslow smatra da razlike u tome koliko je pojedinac imao prilike zadovoljiti te potrebe stvaraju vrlo vane razlike meu pojedincima i njihovim potencijalima za uspjenost. Potrebe za samoaktualizacijom predstavljaju vrh ljudskih potreba, a njihovo zadovoljenje znai da je pojedinac razvijen u punini svoje ljudske prirode. Do stanja potpune samoaktualizacije je zapravo nemogue doi, tako da to uvijek ostaje potreba i cilj. Samoaktualizacija se postie na individualne naine to je stupanj u hijerarhiji potreba u kojem postoje najvee specifine razlike meu ljudima. Ipak, ono to je svima zajedniko jest to da samoaktualizirane linosti postaju sve ono to su imale potencijala postati. Maslow smatra da je mali broj ljudi samoaktualiziran zato to je drutvo osnovna prepreka u spoznavanju i ostvarivanju svojih potencijala. MOTIVI NEDOSTATKA I MOTIVI RASTA Prema Maslowu postoje dvije vrste motiva motivi nedostatka i motivi rasta. Oba tipa potreba su uroeni i instinktivni. U skladu s dominantnim tipom motiva, Maslow razlikuje D-motivirane osobe i B-motivirane osobe. Motivi nedostatka ili D motivi su potrebe nieg reda u Maslowljevoj hijerarhiji: fizioloke potrebe i potrebe za sigurnou. Njihovo pojavljivanje prati poveanje napetosti u organizmu, a njihovo zadovoljenje smanjuje napetost. Motivi rasta ili B motivi ili metapotrebe su motivi koji su povezani sa samoaktualizacijskim ciljevima. Njihova je svrha obogaivanje naih ivota, tako da njihov cilj njihovog zadovoljenja nije smanjivanje napetosti, nego su te potrebe ekspanzivne. Njihova hijerarhija nije tako kruta kao kod biolokih motiva, one su meusobno zamjenjive. EMPIRIJSKA ISTRAIVANJA I PROVJERA Istraivanja samoaktualiziranih osoba Maslow je u svoju analizu ukljuio 49 poznatih ljudi koji su za njega bili utjelovljenje psiholokog zdravlja tj. samoaktualizacije. Za svakog ispitanika su prikupljeni holistiki kvalitativni podaci. Tako je naao obiljeja za koja je smatrao da pripadaju samoaktualiziranim osobama. Osnovni uvjet je bio to da su im zadovoljene potrebe niih razina. Osim toga, te osobe su pokazale sljedee osobine: efikasna percepcija realnosti prihvaanje sebe, drugih i prirode spontanost, jednostavnost i prirodnost usredotoenost na probleme potreba za samoom i privatnou nezavisnost od kulture i okoline u kojoj ive stalna svjeina i zamjeivanje oceanski osjeaji izvorna elja za pomaganjem ljudskom rodu duboke veze s malim brojem pojedinaca demokratinost sposobnost otrog razlikovanja sredstava od cilja smisao za filozofski humor stvaralatvo odolijvanje kulturi

Te osobe ipak nisu liene i nedostataka, nego su destruktivna stanja u kojima se svi ponekad nau kod njih rjea i manje ih koe. Postoje znaajni metodoloki problemi Maslowljevog istraivanja. Osobine koje je istraivao odraavaju njegov osobni set vrijednosti, a ne samoaktualizaciju samu po sebi. Isto tako, uzorak je pristan i nejasan. Zamjera mu se i to to je njegovo istraivanje imalo deskriptivne, a ne eksplanatorne ciljeve (nisu postavljene hipoteze), to varijable nisu operacionalizirane, a podaci oskudni. Istraivanje hijerarhije potreba Empirijska provjera je potvrdila da su D motivi primarniji i utjecajniji nego B motivi. Postojanje hijerarhije B motiva je donekle potvreno, ali ne longitudinalnim studijama. Graham i Balloun su dokazali da postoji negativna korelacija izmeu razine zadovoljenja potrebe i elje za zadovoljenjem, to znai da to nam je neka potreba slabije zadovoljena, to nam je snanija motivacija da je zadovoljimo. Isto tako, potvrdili su da je poredak vanosti potreba sukladan Maslowljevoj hijerarhiji. Upitnik o osobnoj orijentaciji Shostrom je konstruirao Upitnik o osobnoj orijentaciji, kao valjan i pouzdan instrument za mjerenje samoaktualizacije. Ima dvije osnovne mjere: mjeru vremenske kompetencije i mjeru unutarnje podrke. Uz to, taj instrument ima niz podljestvica za razne aspekte koncepta samoaktualizacije. Pokazalo se da se taj upitnik moe koristiti kao mjera mentalnog zdravlja. CARL ROGERS: FENOMENOLOKA TEORIJA LINOSTI Rogers je stvorio svoju teoriju na osnovi svog dugogodinjeg klinikog rada. Pritom je njegova teorija linosti najprije sluila tumaenju njegovog koncepta psihoterapije (terapija orijentirana na klijenta). Rogers je ustanovio da je ovjek u svojoj biti svrhovito bie (da ima ciljeve kojima tei), konstruktivno, realistino, pouzdano i pozitivno stvorenje. Njegovi ciljevi su samoaktualizacija, postizanje zrelosti i socijalnost prema kojima ima svoju vlastitu, unutranju orijentaciju. Ljudi koji djeluju destruktivno to ine iz unutranjeg straha, a ne zato to u njima postoje unutarnji destruktivni nagoni. Rogers na ovjeka gleda optimistiki: u svakom ovjeku postoje priroeni unutarnji preduvjeti za zdrav i krativan razvoj linosti, a samo vanjski utjecaji to mogu omesti. Time je Rogersova koncepcija jedan od temelja humanistike psihologije. ROGERSOV FENOMENOLOKI STAV Rogersova teorija je fenomenoloka zato to smatra da jedino to postoji za pojedinca u odreenom trenu je njegova osobna percepcija i interpretacija realnosti, a ne i objektivna realnost. Zato u psihologiji jedino ima smisla prouavati jedino psiholoku realnost, dakle pojedineve konstrukte realnosti, koje Rogers naziva fenomenalnim poljem. Drugog pojedinca moemo prouavati jedino ako koristimo okvir referencije dakle fenomenalno polje tog pojedinca. Postoje tri vrste spoznaja ili znanja. Prva je subjektivno znanje, kad neto znamo na temelju naeg vlastitog unutarnjeg referentnog okvira. Druga vrsta je objektivno znanje, kada nae subjektivno znanje provjerimo izvana. Tree je interpersonalno znanje, kada empatijom ulazimo u doivljajni svijet drugoga. Tu vrstu spoznaje Rogers zove fenomenolokom spoznajom i smatra je, kao i ostale dvije vrste spoznaje, legitimnim dijelom znanstvene psihologije. Rogers je imao mnoga neslaganja sa Skinnerom. Obojica su se slagali u tome da psihologija treba biti znanost s ciljem razumijevanja, predvianja i kontrole. Rogers ipak smatra da znanost ne moe i ne smije nastojati kontrolirati na taj nain da umanjuje mogunost slobodnog subjektivnog izbora. tovie, psihoterapija treba jaati slobodu volje klijenata, a ne uiti ih ispravnim ponaanjima (Skinner). Osnovna razlika izmeu Skinnera i Rogersa u tome to odreuje ponaanje pojedinca: objektivne podraajne situacije (Skinner) ili interpretacije (Rogers). U sklopu fenomenoloke pozicije Rogers smatra da gledanje na linost mora biti holistiko, dakle cjelovito. Isto tako, ono je ahistorijsko prolost pojedinca je vana jedino kroz njegove dananje interpretacije prolog iskustva. STRUKTURA LINOSTI Rogers se ba nije bavio strukturom linosti, nego procesima linosti. Osnovni strukturalni aspekti u linosti su organizam i pojam o sebi. Organizam je sjedite cjelokupnog iskustva pojedinca, koje ini njegovo fenomenalno polje. To je dakle ukupni sustav percepcija i znaenja pojedinca. Postoji svjesni i nesvjesni dio fenomenalnog polja. Svjesni dio je onaj koji je simboliziran, a nesvjesni nije. Svjesno iskustvo ovjek usporeuje s vanjskim svijetom i tako testira svoje percepcije kao hipoteze. To je ono to bi trebao raditi netko tko ima cjelovitu linost biti potpuno otvoren prema podacima. Rogers ipak priznaje da veina ljudi nije takva. Pojam o sebi znai za ljude vlastito ja. Ono nastaje diferencijacijom iz fenomenalnog polja, kao shvaanje koje pojedinac ima o sebi. Vani elementi toga su svijest o postojanju (ja jesam) i svijest o funkciji (ja mogu). Vlastito ja ne ini nita osobito, ne kontrolira ponaanje to je samo simbolizacija dijela ukupnog iskustva pojedinca i kao takva je uvijek dostupna svijesti. Svaki pojedinac ima jo i pojam o idealnom ja. To je ono kakav bi pojedinac htio biti. Potpuni razvoj pojedinca je mogu ako su usklaene subjektivna i objektivna realnost te pojam o sebi i stvarno iskustvo pojedinca. PROCESI I DINAMIKA LINOSTI Linost se stalno mijenja, pri emu je ovjek stalno usmjeren prema naprijed. Osnovna tendencija linosti je tendencija aktualiziranju, to je jedini stvarni motiv pojedinca. Svi ostali motivi (glad, seks...) su zapravo tek dio tog osnovnog motiva. Motiv za aktualizaciju je bioloka injenica, a ne psiholoka tendencija. On omoguava rast i jaanje organizma, daje pokretaku snagu za te procese te slui kao kriterij za vrednovanje svih iskustava kao pozitivnih ili negativnih. Svrha tog motiva nije samo smanjivanje napetosti, ve i poveanje napetosti, kako bi se moglo napredovati. Ova tendencija je zajednika svim ivim biima.

31

RAZVOJ LINOSTI Razvoj linosti je za Rogersa jedan kontinuiran, a ne skokovit proces; on nema faze. Prvi proces u razvoju djece je proces organizmikog vrednovanja: olakava li to-i-to aktualizaciju? Napredak razvoja znai sve veu diferencijaciju, irenje, poveavanje autonomije, socijalizacije i samoaktualizacije. S vremenom se sve vie razvija potreba za pozitivnom panjom znaajnih drugih. To je sekundarni (naueni) motiv. Ukoliko znaajni drugi djetetu daju uvjetnu pozitivnu panju, stvara se nepodudarnost izmeu vlastitog ja (koje se razvija iz procesa organizmikog vrednovanja) i iskustva (koje usmjerava ponaanje prema tuem referentnom okviru). Zbog toga sazrijevanje znai osloboenje od ove nepodudarnosti, dakle uspostavljanje ivotu u skladu s vlasititm referentnim okvirom. S druge strane bezuvjetno prihvaanje je neophodno za razvoj zrele linosti. Pozitivna panja drugih stvara potrebu za pozitivnom panjom prema samom sebi. Ta potreba za samopotovanjem osigurava razvoj prema samostalnoj linosti, tj. prema ponaanje u skladu s pojmom o sebi. DOIVLJAVANJE PRIJETNJE I OBRANA Pojam o sebi je kriterij prema kojem vrednujemo svako iskustvo. To znai da je doivljavanje selektivno i da je svijest pojedinca potpuno subjektivna. Iskustvo koje je nepodudarno pojmu o sebi ne mora biti percipirano u svijesti i simbolizirano, ve moe biti subliminalno percipirano. Takvo iskustvo onda uzrokuje tjeskobu, koja je znak da je struktura linosti u opasnosti da bude dezorganizirana. Postoje dva osnovna naina obrane linosti od prijeteeg iskustva. Jedan je perceptivna distorzija. Ona se moe oitovati na vie naina: kroz racionalizaciju, projekciju ili reaktivnu formaciju. Drugi mehanizam obrane linosti je negacija. POTPUNO FUNKCIONIRAJUA OSOBA Osnovna Rogersova postavka je da je dobar ivot usmjerenje, proces, a ne stanje. Osnovna karakterista takve osobe je to da je subjektivmo iskustvo u skladu s vanjskom realnou, a ne cenzurirano kako bi se zatitila linost. Potpuno funkcionirajua osoba ima nekoliko osnovnih karakteristika:

otvorenost iskustvu: nikakvo iskustvo nije prijetnja njihovoj linosti, pa svako iskustvo prolaze svjesno i bez obrane egzistencijalno ivljenje: linost se gradi kroz proces ivljenja, iznutra, a ne unaprijed izvana organizmiko povjerenje: donoenje odluka na temelju vlastitog iskustva sloboda doivljavanja: osjeaj da sam gradi svoj ivot i ima odgovornost za njega kreativnost

DEZORGANIZACIJA LINOSTI I PATOLOGIJA LINOSTI Zdrava linost moe asimilirati vlastito iskustvo i doivljaje u strukturu i cjelinu vlastite linosti. Dezorganizirana linost je ona koja to ne moe, ve se brani od vlastitog ugroavajueg iskustva. Rogers smatra da je odreena koliina dezorganizacije normalna, ali ne takva koja bi onemoguila trajno normalno funkcioniranje. Rogers ne vjeruje u klasine psihopatoloke kategorije kao to su neuroza i psihoza, niti u diferencijalne dijagnoze. Smatra da psihiki poremeaji proizlaze iz velikog nepodudaranja pojma o sebi i iskustva. Neuroza nastaje kada je ta nepodudarnost velika, ali obrambeni mehanizmi jo uvijek nepodudarna iskustva uspijevaju udaljiti iz svijesti. Psihoza nastaje kada svi zatitni procesi nestanu, te je linost u potpunosti izloena nepodudarnosti pojma o sebi i iskustva, koje je, zbog nepostojanja obrambenih mehanizama, simbolizirano u svijesti. PSIHOLOKA TERAPIJA USMJERENA NA KLIJENTA Nepodudarnost pojma o sebi i iskustva moe se smanjiti procesom reintegracije linosti, ukoliko su obrambeni mehanizmi jo uvijek aktivni. To je proces koji je suprotan procesima obrane linosti. U ozbiljnim sluajevima se moe postii samo uz pomo druge osobe, a ukoliko je nesuklad pojma o sebi i iskustva mali, to moemo postii i tako da budemo sami sa sobom. Rogers je zakljuio da je najkorisnija i kljuna komponenta bilo kojeg tipa psihoterapije odnos izmeu klijenta i savjetovatelja. Njegovo polazite je bilo da psihoterapeut ne treba raditi nita osobito, budui da svaki klijent posjeduje vlastitu sposobnost mijenjanja svoje linosti i ponaanja. Terapeut u ovom tipu terapije je vie pomaga rasta nego iscjelitelj. Prva etapa razvoja Rogersove nedirektivne terapije bila je to da terapeut doslovno ne smije raditi nita (postavljati pitanja, interpretirati...), nego samo koristiti reflektiranje i razjanjavanje. Pretpostavka je bila da klijent ima nerealnu i nejasnu sliku o sebi, koju mu savjetovatelj treba pomoi razbistriti. Druga etapa dala je aktivniju ulogu terapeutu, ija je glavna zadaa postala shvatiti klijenta iz klijentovog vlastitog referentnog okvira. Pritom kljunu ulogu ima empatija. Trea etapa stavila je vei naglasak na stvaranje terapijske atmosfere. Rogers je formulirao 6 uvjeta za uspjeh nedirektivne terapije: 1. Klijent i terapeut su u meusobnom psiholokom kontaktu. 2. Klijent je u stanju nekongruencije, to ga ini tjeskobnim. 3. Terapeut je u svom odnosu s klijentom integrirana i kongruentna linost. 4. Terapeut ima bezuvjetno pozitivno uvaavanje za klijenta. 5. Terapeut empatiki razumije unutarnji referentni okvir klijenta. 6. Terapeut klijentu priopava i pokazuje svoje bezuvjetno uvaavanje.

KARAKTERISTINE METODE I ISTRAIVANJA Rogers se smatra utemeljiteljem znanstvenog prouavanja i evaluacije procesa savjetovanja. Njegova istraivanja su se temeljila na analizi sadraja snimkaka terapijskih razgovora. Pokazalo se da se tijekom terapije poveava broj pozitivnih izjava o sebi, a smanjuje broj negativnih i ambivalentnih, to potvruje Rogersovu pretpostavku da terapija donosi promjene pojma o sebi. Skale procjene razvijene kako bi se mogla istraivati ova vrsta terapije koristile su se prvenstveno za procjenu odnosa terapeuta i klijenta, kao i za mjerenje promjena klijenata tijekom terapije.

32

Q-sort tehnika se najee koristi za ispitivanje odnosa idealnog ja i realnog ja. Razvio ju je Stephenson, a sastoji se u tome da klijent mora snop kartica koje sadre izjave o njegovom ja razvrstavati u prisilnu distribuciju, i to dvaput: jednom za percipirano realno ja i jednom za idealno ja. Podudaranje tih dijelova njegovog pojma o sebi govori o uspjenosti psihoterapije. Faktori koji mogu naruiti valjanost istraivanja uspjenosti ove terapije tiu se postojanja obrambenih mehanizama klijenata te davanja socijalno poeljnih odgovora, zbog ega se prikazuju boljima nego to jesu. Rogersovu hipotezu da se pojedinci ponaaju u skladu sa svojim pojmom o sebi provjerili su Aronson i Mettee. Sudionicima su privremeno lano spustili ili podigli samopotovanje. Zatim su ih stavili su situaciju u kojoj su mogli naizgled neopazice varati. Pokazalo se da su sudionici sa snienim samopotovanjem varali ee nego sudionici s povienim. Vezano uz Rogersovo vienje razvojnih procesa u djetinjstvu, iroko su potvrene njegove hipoteze o tome da je vana kongruencija izmeu djeteta i znaajnih drugih u njegovoj okolini. Pokazalo se da je roditeljsko prihvaanje djeteta povezano s djetetovim samopoimanjem. Coopersmith je u svom istraivanju utvrdio da samopotovanje svakako ima korelate u ponaanju te da postoje tri faktora roditeljskog ponaanja koje stvara djecu bogatu samopotovanjem: bezuvjetno prihvaannje djece, jasno definirane i dosljedno provedene granice te puno potovanje i sloboda pojedinca unutar zadanih granica. G. A. KELLY: KOGNITIVNA TEORIJA LINOSTI Kellyjeva teorija o personalnim konstruktima spada u klinike teorije linosti ona je holistika i idiografska. Ono to je razlikuje od ostalih klinikih teorija (Freudove, Rogersove) je to to je kognitivna teorija linosti. Ona naglaava vanost razlika koje postoje meu ljudima u percipiranju podraaja, u njihovom interpretiranju (koje je pod utjecajem ve postojeih kognitivnih struktura kod pojedinca) i u reagiranju na podraaj. Dakle, ponaanje je svjesno. Kelly je zakljuio kako ne postoji apsolutna ili objektivna istinitost, jer su doivljaji pojedinca smisleni jedino u kontekstu naina na koji je taj pojedinac te fenomene (doivljaje) konstruirao. Zato je Kelly odbacio konstrukte kao to su motivacija, ego, nagon, nesvjesno i dr. te uveo nove koncepte. U skladu sa njegovim kognitivistikim uvjerenjem, Kelly smatra da je svaki ovjek po svojoj prirodi znanstvenik: zapaa pojedine dogaaje, razlike i slinosti meu njima i na osnovi toga stvara pojmove ili konstrukte pomou kojih pokuava predviati pojave. Pojedinci se razlikuju upravo po svojim konstruktima. Ovakvo postavljanje ljudske linosti ima nekoliko konzekvenci. Prvo, ljudi su uvijek orijentirani prema budunosti, a ne prolosti. Drugo, ovjek sam konstruira svoju okolinu, a ne samo reagira na nju. Tree, pojedinac moe mijenjati svoje konstrukte, svoje interpretacije i tako i samog sebe dakle ivot je proces konstruiranja i reprezentiranja realnosti. Kelly koncipira ovjeka kao bie koje je istovremeno slobodno i determinirano: slobodno stvarati konstrukte, ali onda vezano uz njih. ovjekova sloboda ovisi o tome koliko je sposoban mijenjati jednom stvorene konstrukte. KONSTUKTIVNI ALTERNATIVIZAM Konstruktivni alternativizam je filozofska pozicija Kellyjeve teorije. To je shvaanje da se objektivna realnost ili apsolutna istina ne mogu utvrditi. Dogaaji se mogu razumjeti jedino ako se konstruiraju, dakle ako postoje njihove reprezentacije, a budui da uvijek postoje razliiti konstrukti, biramo izmeu njih. Kelly na osnovi konstruktivnog alternativizma kritizira dotadanje psiholoke teorije kao dogmatske, jer njihove postavke ne postoje objektivno, nego samo u glavama teoretiara. Kelly je protiv reifikacije (shvaanja da svaki pojam oznaava neto stvarno) i dogmatizacije. Zagovara slobodu subjektivnog miljenja u znanosti, koje je potrebno jer omoguuje slobodno postavljanje hipoteza. Kelly smatra da postoje tri osnovna naina konstrukcije i provjere hipoteza u znanosti: 1. hipotetiko-deduktivna metoda: hipoteze se izvode iz teorije i eksperimentalno provjeravaju; 2. induktivno-hipotetika metoda: hipoteze se izvode iz pojedinanih sluajeva, klinike prakse; 3. statistika mrea: hipoteze se grade na temelju statistikih istraivanja, teorije i hipoteze se minimiziraju, kao to je sluaj kod faktorske analize. Hipotetsko-deduktivni postupak moe biti rigidan i dovesti do vrlo ogranienih zakljuaka. Kliniki postupak moe zahvatiti ira podruja ponaanja, ali mora biti verificiran eksperimentom. Statistiko istraivanje dovodi do objektivnih podataka, ali ne i do novih ideja. Teorije su prema Kellyju provizorne ili pokusne formulacije kojima je svrha da poveu brojne i razliite podatke koji su zabiljeeni ili koji se oekuju. Kod svake teorije treba razlikovati njezino podruje pogodnosti i njezin fokus ili arite pogodnosti. Podruje pogodnosti neke teorije ine granice fenomena koje pokriva. Fokus pogodnosti neke teorije su toke unutar te teorije u kojima ona najbolje funkcionira. Kellyjeva koncepcija znanosti ima bitne implikacije. Prvo, pokazuje da je rasprava jesu li injenice psiholoke ili fizioloke bespotrebna, jer injenice ne postoje, ve su to konstrukti. Drugo, zalae se protiv opracionalizma u suvremenoj znanosti, jer bi to moglo dovesti do reduciranja pojmova na stvari, a ne na reprezentacije. Tree, zakljuuje da je klinika metoda najkorisnija, zato to dovodi do postavljanja hipoteza. Sve u svemu, Kelly smatra da bi psiholozi trebali manje misliti u konkretnim terminima i postavljati vie hipoteza. STRUKTURA LINOSTI Sr Kellyjeve teorije linosti je nain na koji svaki pojedinac percipira i interpretira svijet. Kljuni pojam te teorije je pojam personalnog konstrukta: to su misli kojima pojedinci poprauju i interpretiraju svoje osobno iskustvo i stvara svoj subjektivni svijet. Osobni konstrukti omoguuju ovjeku da promjene u svojoj okolini interpretira na relativno konzistentan nain i da pridaje smisao pojavama i dogaajima. Svaka osoba ima konstrukte koji su razliiti od svih drugih, zato ne postoji dvoje ljudi koji bi iste dogaaje interpretirali na isti nain. Nema istinite ili ispravne interpretacije, sve su jednako odgovarajue, ali na razini pojedinca.

33

Personalni konstrukti nastaju kroz proces konstruiranja. Taj proces zapoinje kada pojedinac zapazi neki opi tok dogaaja i pokua te dogaaje interpretirati. U toku svog osobnog iskustva on prepoznaje odreeni obrazac ponavljanja svog iskustva. On svom iskustvu pridaje odreeno znaenje i obrazac tumaenja, to mu omoguuje generalizaciju vlastitog iskustva kao i njegovo sreivanje i smislenost. Bez osobnih konstrukata bi iskustvo bilo neiterpretabilno, nesustavno, nekonzistentno i besmisleno. No, najvanija odlika personalnih konstrukata je to da omoguuju predvianje buduih dogaaja, jer na njihovom temelju moemo stvarati oekivanja. Predvianje buduih dogaaja je u formi hipoteza pojedinac oekuje da je njegov sadanji konstrukt dobro anticipirati neki budui dogaaj. Ukoliko se to ne dogodi, dolazi do revizije ili eliminacije konstrukta. Dakle, valjanost konstrukta testira se prema njegovoj prediktivnoj efikasnosti. Osobni konstrukti su bipolarni, predstavljaju dihotomije. Tako Kelly pretpostavlja i da je ljudsko miljenje u osnovi dihotomno, crno-bijelo. Primjeri konstrukata su dobar-lo, lijep-ruan, pametan-glup. Kognitivni proces precipiranja slinosti i razlika dovodi do izgradnje osobnih konstrukata. Za formiranje jednog konstrukta potrebna su tri elementa, pri emu su dva slina, a jedan je od njih razliit, npr. Ana i Ivana su dobre, a Nina je loa. Tako svaki konstrukt ima pol slinosti i pol kontrasta svaki konstrukt predstavlja jednu dimenziju izmeu ta dva pola. Bez kontrastnog pola ne bi bilo mogue predviati budue dogaaje. Svaki dogaaj mora biti smjeten na jedan ili na drugi pol. Pol koji je primijenjen za neki dogaaj naziva se emergentni pol, a onaj koji nije primijenjen naziva se implicitni pol. Polovi mogu biti sasvim svojstveni pojedincu, npr. dobar-lo, dobar-lakouman, dobar-glup pa zato moramo znati kako izgledaju polovi pojedinca, jer tek tako moemo shvatiti okvir u kojem pojedinac interpretira svijet. Cilj je teorije o osobnim konstruktima utvrditi na koji nain pojedinac interpretira ili anticipira svoje iskustvo u terminima slinosti i kontrasta. Konstrukti nisu definirani rijeima kojima se oznaavaju: mnogi konstrukti su predverbalni, ne mogu se imenovati rijeima, a postoje i konstrukti koji se isto zovu, ali su razliito efikasni. Osobine konstrukata Konsrtukti imaju osobine koje Kelly naziva formalnim osobinama. To su 1. podruje primjenjivosti konstrukta obuhvaa sve dogaaje na koje se moe neki konstrukt primijeniti. 2. fokus ili arite primjene podruje ili toka u kojoj je takav konstrukt najkorisniji za tumaenje nekih dogaaja. Tako netko konstruktom poten-nepoten tumai suzdravanje od krae, a nekome drugom je fokus tog konstrukta na npr. izvravanju posla. Dakle, fokus primjene konstrukta je specifian za pojedinca. 3. permeabilnost konstrukata permeabilni su oni konstrukti koji doputaju da novi elementi ulaze u njihovo podruje primjenjivosti, a nepermeabilni su oni koji to ne doputaju, tj. koji su zatvoreni za interpretaciju novih iskustava. Svaki je konstrukt po definiciji nepermeabilan s obzirom na elemente izvan njegova podruja primjene. Tipovi osobnih konstrukata Konstrukti se razlikuju po tome koliko neki osobni konstrukt ima kontrole nad svojim elementima. Po tome postoje tri tipa konstrukata. Preventivni konstrukti imaju takvu kontrolu nad svojim elementima da oni pripadaju samo u okvir tog konstrukta i ne mogu biti lanovi drugih konstrukata. To je esto kod etnikih oznaka. Ovakvi konstrukti karakteristini su za miljenja rigidnih osoba. Oni ne doputaju reinterpretaciju. Konstelatorni konstrukti doputaju svojim elementima daistovremeno pripadaju razliitim okvirima, ali su broj i skupina konstrukata kojima takav element moe pripadati fiksni. Dakle, ako jedan element potpada pod neki konstelatorni konstrukt, onda su fiksirani i drugi konstrukti kojima taj element moe pripadati. To je tipino za stereotipno miljenje i takoer ne doputaju alternativna objanjenja. Propozicionalni konstrukti su kontradiktorni prethodnima, jer omoguuju otvorenost novim iskustvima i mijenjanje svojih pogleda. Takvi konstrukti su najpoeljniji, ali kada bismo samo njih imali, jako bismo teko donosili zakljuke. DINAMIKA I PROCESI U LINOSTI Dinamika i procesi u linosti, kao i promjene linosti, dogaaju se u skladu s Osnovnim postulatom te teorije i u skladu s 11 Pouaka. Osnovni postulat i Pouci su temelj Kellyjeve teorije. Osnovni postulat Procesi u nekoj linosti su psiholoki kanalizirani nainima na koje ta linost anticipira dogaaje. 1. Pouak o konstruiranju Svaka osoba anticipira dogaaje tako da konstruira njihove replikacije (ponavljanja). Dakle, replikacija dogaaja omoguuje njihovu interpretaciju. 2. Pouak o individualitetu Linosti se razlikuju jedna od druge po nainu kako interpretiraju ili konstruiraju dogaaje. Dakle, ljudi se razlikuju zato to se razlikuju njihovi konstrukti ili interpretacije dogaaja. ak i kada misle da mogu govoriti o istim stvarima, zapravo ne mogu. 3. Pouak o dihotomiji Sustav konstrukata neke linosti sastoji se od jednog konanog broja dihotomnih konstrukata. Dakle, ljudsko miljenje je po svojoj prirodi dihotomno. Na viem nivou apstrakcije neki konstrukt moe postati neki drugi konstrukt, ali opet dihotomni: npr. crno-bijelo postaje sivo manje sivo, dakle dihotomija, ali omoguuje gradaciju. 4. Pouak o podruju primjene konstrukta Neki je konstrukt pogodan za anticipaciju samo jednog konanog broja dogaaja. Dakle, pojedinac ne moe doivjeti ono za to nema pripremljene konstrukte ili interpretacije, pa ih ne moe interpretirati. 5. Pouak o organizaciji U svrhu anticipacije dogaaja svaka osoba stvara jedan sustav konstrukata kojim su odreeni ordinalni odnosi meu konstruktima. Dakle, ljudi se ne razlikuju samo po konstruktima, nego i po njihovoj hijerarhiji. Takva organizacija omoguuje beskonfliktno prelaenje s jednih konstrukata na druge. Poznavati neku linost znai poznavati njezinu organizaciju konstrukata. Sustav konstrukata je stabilniji nego pojedinani konstrukti, ali se takoer moe mijenjati. Mjerilo uspjenosti organizacije konstrukata je efikasnost u predvianju na temelju nje. Viu razinu u hijerarhiji imaju oni konstrukti koji omoguuju bolje predvianje. 6. Pouak o izboru

34

Pojedinac odabire za sebe onu alternativu u nekom dihotomiziranom konstruktu s kojom pretpostavlja da e ostvariti veu elaboraciju svog sustava. Ovaj pouak odreuje koji e pol konstrukta biti koriten za interpretaciju. Elaboracija sustava konstrukata moe biti spontana ili namjerna, a odvijati se na dva naina: definicijom i ekstenzijom. Definicija konstrukta poveava njegovu preciznost, a time i efikasnost u predvianju. Kada to elimo, onda emo odabrati onaj pol konstrukta koji je ee dovodio do tonih predvianja. Ako predvianje bude tono, onda taj konstrukt postaje jo bolje istraen ili definiran. Ekstenzija nekog konstrukta znai poveanje podruja njegove primjenjivosti, tj. primjenu na nove dogaaje. Ako elimo ekspanziju nekog konstrukta, odabrat emo onu alternativu koja ima veu vjerojatnost da ukljui i neki novi dogaaj. Tu se konstrukt koristi za predvianje nekog dogaaja koji ima malo slinosti sa ve doivljenima ili za reinterpretaciju. Dakle, vjerojatnost tonog predvianja je smanjena, ali ako se pokae tonim, onda je podruje primjene konstrukta proireno. Kelly ne kae kada e se koristiti koja strategija, ali moemo pretpostaviti sljedee. Kada se neki konstrukt pokazuje efikasnim, postojat e tendencija njegovog stalnog koritenja, dakle ekstenzije, a kada je neki konstrukt slab u anticipaciji, postojat e strategija (re)definiranja konstrukta. 7. Pouak o iskustvu Sustav konstrukata neke linosti mijenja se u skladu s uspjehom s kojim on konstruira ponavljanje dogaaja. Na osnovi konstrukata stvaramo hipoteze koje anticipiraju dogaaje. Ako se za neki sustav utvrdi da je koristan u predikciji, on se zadrava, a ako nije koristan, on se revidira ili odbacuje. Dakle, sustav konstrukata se mijenja onda kada je pojedinac izloen novim iskustvima koja nisu konformna njegovom dotadanjem sustavu konstrukata. Iskustvo neke osobe je rekonstrukcija njezinih promjena konstrukata pod utjecajem zbivanja. Dakle, ako neki niz dogaaja ne utjee na sustav konstrukata, on nije iskustvo. 8. Pouak o promjenljivosti konstrukata Varijacije u sustavu konstrukata neke osobe ograniene su permeabilnou konstrukata unutar ijeg podruja primjene te varijacije lee. Permeabilnost je primjenjivost konstrukta na interpretaciju novih zbivanja. Da bi dolo do promjene, mora postojati konstrukt o promjeni. 9. Pouak o zajednitvu i slinosti Netko moe igrati neku ulogu u socijalnom procesu u koji je ukljuena neka druga osoba jedino u tolikoj mjeri u kolikoj moe konstruirati interpretativne procese te druge osobe. Dakle, socijalni procesi postoje tek onda kad je jedna osoba sposobna razumjeti psiholoke procese druge i u mogunosti da predvia i razumije sadanje i budue ponaanje drugoga. Uloga je za Kellyja obrazac ponaanja koji proizlazi iz neijeg razumijevanja kako drugi, s kojima surauje na nekakvom zadatku, misle. Svatko u ivotu ima razne uloge, ali neke uloge su srne uloge njih pojedinac vrlo esto igra i one su kod njega pravilo. Njihova je vanost u tome to pomou njih osoba odrava sebe kao jedno integralno bie. 10. Pouak o fragmentiranju Pojedinac moe sukcesivno uoptrebljavati razliite podsustave konstrukata koji su meusobno inkopatibilni. Ali ako se koriste istovremeno, moe doi do poremeaja u ponaanju. DRUGI PROCESI U LINOSTI Definicija linosti Linost je prema Kellyju naa apstrakcija aktivnosti neke osobe i naa naknadna generalizacija te apstrakcije na sva pitanja njezinih odnosa s drugim osobama, kao i na sve drugo to moe izgledati znaajnim. Dakle, linost ne postoji kao poseban entitet. Isto tako, ona je sutinski vezana uz meuljudske odnose neke osobe. Moglo bi se rei da je linost za Kellyja sustav konstrukata te osobe. Motivacija Pojam motivacije je za Kellyja nepotreban, zato to taj pojam pretpostavlja da su ljudi po prirodi inertni i da djeluju samo onda kada na njih djeluje neka sila. Teorije motivacije dijeli na dvije skupine: 1. gurajue teorije, koje koriste pojmove kao to su nagoni, motivi, potrebe, dakle pokretake snage koje djeluju iz samog organizma i 2. vukue teorije, koje koriste konstrukte kao to su svrhe, vrijednosti, potrebe, dakle pokretake snage koje djeluju iz okoline na organizam. No Kelly misli da ljudska aktivnost proizlazi iz injenice da su iva bia. Usmjerenje ponaanja objanjava procesom kanalizacije kojeg spominje u Osnovnom postulatu. Isto tako, smatra da je za razumijevanje usmjerenosti aktivnosti vanija vremenska dimenzija nego prostorna. Tjeskoba ili anksioznost Tjeskoba je vezana uz Pouak o podruju primjene konstrukta. Ona se javlja kada pojedinac ne moe anticipirati neki dogaaj, jer mu to konstrukti s kojima raspolae to ne omoguuju. Zbog toga osjea strah, iji izvor takoer ne moe utvrditi, jer mu nedostaje toka referencije. To je dakle kognitivno objanjenje anksioznosti. Psiholoka terapija se sastoji u tome da pojedinac stekne nove konstrukte pomou kojih e lake predviati budue dogaaje i da se njegovi sadanji konstrukti uine permeabilnijima.
Agresija Proizlazi iz Pouka o elaboraciji konstrukata. Prema Kellyjevom shvaanju, postoje dvije vrste agresije. Jedna obuhvaa neprijateljstvo i napad, a druga obuhvaa promjene koje se dogaaju aktivnom elaboracijom. Kellyjeva teorija bavi se ovom drugom vrstom. Kae da tijekom aktivnog nastojanja da se elaborira vlastiti sustav pojedinac esto zanemaruje tue interese. Osjeaj ugroenosti je svijest o tome da je neminovna vea promjena u sustavu konstrukata te osobe. Neprijateljstvo Ukoliko se pokae da je neka anticipacija netona, pojedinac moe napraviti tri stvari. Prvo, moe odustati od ponovnog testiranja tog konstrukta, odbaciti ga ilil revidirati. Drugo, moe ponovno testirati isti konstrukt, pretpostavljajui da je prethodna provjera bila neispravna. Tree, moe smatrati da je konstrukt u redu i pokuati promijeniti sam dogaaj tako da se pone poklapati s konstruktom. Takav postupak je neprijateljstvo. Pritom je teta koja bude nanesena drugim osobama sluajna, motivirana eljom da se potvrde vlastita predvianja, a ne osvetom. Krivnja Doivljaj krivnje javlja se onda kada pojedinac svojim ponaanjem odstupa od svoje srne uloge, dakle nevezano uz etike ili kulturne standarde. Kod Kellyja je jedinstveno to da su sve te fenomenoloke definicije (linosti, neprijateljstva...) liene vrijednosnih sudova. Pojedinca se treba pokuati shvatiti na temelju njegovih, a ne naih konstrukata.

35

36

37