1

Prof. dr. sc. Ranko ugaj, dipl. ing. gra.

HIDROLOGIJA ZA AGROEKOLOGE

Sveuilite u Zagrebu, Agronomski fakultet Zagreb 2009.

Prof dr. sc. Ranko ugaj, dipl. ing. gra. HIDROLOGIJA ZA AGROEKOLOGE Sveuilite u Zagrebu Rudarsko - geoloko - naftni fakultet

Recenzenti: Prof. dr. sc. eljko Andrei, dipl. ing. fiz. Prof. dr. sc. Andrea Baani, dipl. ing. geol. Prof dr. sc. Davor Romi, dipl. ing. agr.

Raunalna obrada teksta: Ljiljana imec, dakt.

Slike u skriptama: Jasenka Gregorina, tehn. crt.

Grafiko ureenje: Indramani Sharma, dipl. ing. mat.

Sva prava pridrava autor Zagreb, lipanj, 2009.

PREDGOVOR

Ova skripta obuhvaaju materiju iz mehanike fluida te hidrologije podzemnih i povrinskih voda, za predmet Koritenje i zatita voda, koji se predaje na Agronomskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Za optimalno koritenje voda i za njihovu zatitu potrebno je poznavati osnove hidrologije u podruju podzemnih i povrinskih voda. Budui da je za ispravno shvaanje osnovnih fizikih svojstava otjecanja naroito vano poznavanje mehaike fluida, ona je na odgovarajui nain obraena u zasebnom poglavlju. Zbog sloenosti hidrolokih problema, potreban je interisciplinaran pristup njihovu izuavanju i rjeavanju. Ovdje su samo dane najosnovnije postavke i to vezano na podruje poljoprivrede. Zahvaljujui vrlo povoljnim klimatskim, hidrogeolokim, i hidrolokim znaajkama te srazmjerno malome broju stanovnika, u Hrvatskoj su prilike za koritenje vode vrlo povoljne. Raspoloive koliine vode predstavljaju 15.000 m3/stan./god. prosjeno od oborina, preko 7000 m3/stan./god. obnovljivih zaliha podzemnih voda i preko 30.000 m3/stan./god. Vode koja iz susjednih zemalja rijekama dotjee u Hrvatsku. Iz toga se moe zakljuiti da Hrvatska danas raspolae sa znaajnim koliinama vode. Ni ubudue stanje nee biti zabrinjavajue, uz neophodan uvjet da se vodom paljivo gospodari i sauva njezina odgovarajua kakvoa. Recenzentima, prof. dr. sc. eljku Andreiu i prof. dr. sc. Davoru Romiu zahvaljujem na paljivom pregledavanju rukopisa i na vrlo korisnim primjedbama. Za opremanje skripti zahvaljujem gospoama Ljiljani imec i Jasenki Gregorini te dipl. ing. mat. Indramaniju Sharmi. Posebno zahvaljujem recenzentici prof. dr. sc. Andreji Baani na pregledavanju cijeloga teksta, a naroito na temeljitoj recenziji poglavlja o podzemnoj vodi, koje je povezano s hidrologijom, ali nije specijalnost autora.

Ranko ugaj

SADRAJ
1 1.1 1.2 1.3 2 2.1 2.2 2.3 2.3.1 2.3.2 2.3.3 2.3.3.1 2.3.3.2 2.3.4 2.3.5 2.3.6 2.3.7 2.3.8 2.4 2.4.1 2.4.2 2.4.3 2.5 2.5.1 2.5.2 2.5.3 2.5.4 2.6 2.6.1 2.6.2 2.6.2.1 2.6.2.2 2.6.2.3 3 3.1 3.2 3.3 3.3.1 3.3.2 3.3.2.1 3.3.2.2 3.3.2.3 3.3.2.4 3.3.3 3.3.4 PODRUJE I PODJELA HIDROLOGIJE Definicija i podjela hidrologije Hidroloki ciklus i koliine vode na zemlji Openito o otjecanju vode u kru OSNOVNI POJMOVI U MEHANICI FLUIDA Uvod Osnovne mjerne jedinice u mehanici fluida Glavne fizike osobine tekuine Pojam i svojstva tekuine Gustoa Elastina svojstva tekuine Elastinost Stlaivost Viskoznost Tlak vodenih para Kapilarnost Tlak Anomalije vode Hidrostatika Raspodjela hidrostatikoga tlaka Raspodjela potencijalne energije u tekuini Sile hidrostatikoga tlaka na bone plohe Kinematika tekuine Vrste strujanja s kinematikoga stanovita Jednadba kontinuiteta Vrste stacionarnoga strujanja s kinematikoga stanovita Vrste strujanja s obzirom na strujnu sliku Dinamika tekuina Bernoullijeva jednadba za teenje realne tekuine pod tlakom Teenje vode u otvorenim koritima Jednoliko teenje Nejednoliko teenje Specifina energija presjeka, mirno i silovito teenje, kritina dubina PODZEMNA VODA Oblici pojavljivanja vode u tlu Darcyjev zakon Hidraulika teorija strujanja podzemnih voda Dupuitova teorija Vodozahvati podzemnih voda Vodozahvatna galerija Potpuni zdenci Nepotpuni zdenac Vrelna ploha u zdencu Odreivanje koeficijenta procjeivanja na terenu Prodiranje morske u slatku vodu 6 6 8 10 12 12 12 13 13 13 14 14 14 15 15 16 16 17 18 18 19 19 21 21 23 23 23 24 25 31 32 33 35 38 38 42 44 44 47 48 48 50 50 51 53

4 4.1 4.2 4.3 4.3.1 4.3.2 4.3.3 4.3.4 4.3.5 4.4 4.5 4.6 4.6.1 4.6.2 4.6.2.1 4.6.2.2 4.6.3 4.7 4.8 4.8.1 4.8.2 4.9 4.9.1 4.9.2 4.9.3 4.10 4.11 4.12 4.13 4.13.1 4.13.2 4.14 5

HIDROLOGIJA POVRINSKIH VODA Osnovni pojmovi Glavne karakteristike hidrolokih pojava Oborina Vrste oborina Mjerenje oborina Odreivanje srednje koliine oborine na slivu Godinji hod oborine ITP i PTP krivulje Sliv Otjecajni koeficijent i specifini dotok sa sliva Mjerenje razina i koliina vode Mjerenje razina vode Mjerenje koliina vode Mjerenje brzina u okomicama lamela u protjecajnom profilu Preljevi Mjerenje nagiba vodnoga lica Protona krivulja Procesi otjecanja Nivogram Hidrogram i njegovi sastavni dijelovi Velike vode Openito o velikim vodama Odreivanje velikih voda primjenom statistikih metoda Racionalna formula Male vode Hidroloka sua Bioloki minimum Nanos u vodotocima Postanak i vrste nanosa Pronos nanosa Jednadba hidroloke bilance vode u opem obliku LITERATURA

54 54 55 58 58 59 61 63 64 65 68 69 69 73 73 75 76 77 82 82 83 87 87 90 93 96 97 98 99 99 100 102 104

1
1.1

PODRUJE I PODJELA HIDROLOGIJE

Definicija i podjela hidrologije
Openito se hidrologija moe definirati na dva naina:

1. Hidrologija je znanost koja se bavi vodama iznad, na i ispod Zemljine povrine; pojavljivanjem, otjecanjem i raspodjelom vode u vremenu i prostoru; biolokim, kemijskim i fizikim svojstvima vode i djelovanjem vode na okoli, ukljuujui i utjecaj na iva bia. 2. Hidrologija je znanost koja se bavi procesima upravljanja, mijenjanja i nadopunjavanja vodnih zaliha na Zemljinoj povrini i tretira razliite faze u hidrolokome ciklusu. Ako se izuzmu bioloke i kemijske osobine vode, moe se postaviti definicija hidrologije u uem smislu: hidrologija je znanost koja prouava pojave vode na Zemlji i zakone njezina stalnoga kruenja. Unutar toga, hidroloka razmatranja najee se odnose na povrinsko otjecanje vode. Otjecanjem se naziva onaj dio oborina koji se pojavljuje kao vodotok. Povrinsko otjecanje definira se dovoenjem u vezu koliina vode s promjenama razina vode (odnos protoka vode prema vodostaju). Hidrologija se dijeli na pet osnovnih disciplina: 1. Hidrometeorologija je znanost o vodi u atmosferi. Ona povezuje probleme hidrologije i meteorologije u hidrolokome ciklusu, odnosno u kruenju vode u prirodi. 2. Potamologija je grana hidrologije koja prouava povrinske tokove i njihove vodne reime. Ona ukljuuje hidrodinamiku te elemente ispiranja (erozije) i taloenja nanosa u vodotocima. U potamologiji se posebno istiu hidrografija, koja opisuje povrinske vodene tokove i hidrometrija, odnosno tehnika mjerenja povrinskih i podzemnih voda. 3. Limnologija je znanost o jezerima i slatkim vodama stajaicama. U izuavanje voda koje miruju ukljueni su hidroloki fenomeni, a naroito su naglaene analize utjecaja na okoli. 4. Kriologija prouava vodu u njezinim vrstim oblicima, primjerice: led, tuu, snijeg i soliku. 5. Hidrologija podzemnih voda je grana hidrologije koja se bavi podzemnim vodama, njihovim pojavama i kretanjima u razliitim uvjetima u litosferi. Ova se interdisciplinarna znanost sastoji preteno od hidrologije i geologije, a bavi razliitim pojavama i ponaanjem vode u podzemlju. Koriste se jo i nazivi hidrogeologija, geohidrologija ili jednostavno podzemne vode, a rabe se ovisno o tome koji se vid prouavanja eli naglasiti (D. F. Lapidus, 1990.). Kod nas se najee koristi naziv hidrogeologija. Prema tome, hidrologija je znanost koja se bavi analizama i studijama brojnih utjecaja vode u vezi s njezinim gibanjem i djelovanjem na ivu i mrtvu prirodu. Ona prouava reime vode u atmosferi, na povrini i ispod povrine Zemlje, bez obzira na agregatno stanje vode. U to su ukljuena motrenja, opaanja, biljeenja pojedinih veliina u prirodi te razrade i analize tih podataka. Na temelju tih podataka i analiza izvode se mjerodavni zakljuci o raspoloivim vodnim koliinama i njihovoj raspodjeli u vremenu i prostoru. Zbog sloenosti hidrolokih problema potreban je interdisciplinarni pristup njihovu izuavanju i rjeavanju. Stoga velik doprinos hidrologiji daju sljedee znanstvene discipline: matematika, vjerojatnost i statistika, geologija, hidrogeologija, geografija, fizika, kemija, biologija, mehanika fluida, meteorologija, pedologija s poljoprivredom, umarstvo i informatika.

7 Budui da su oborine najvaniji faktor koji uzrokuje otjecanje, meteorologija je nezaobilazna znanstvena disciplina u hidrolokim analizama. Pedologija, poljoprivreda i umarstvo prvenstveno su vani zbog uvjeta otjecanja vode i stvaranja nanosa. Za odreivanje baza hidrolokih podataka te uporabe odgovarajuih hidrolokih programa i matematikih modela za simulacije otjecanja neophodna je primjena informatike. Poznavanje geoloke grae slivnoga podruja predstavlja preduvjet za donoenje zakljuaka o uvjetima otjecanja vode, dok je hidrogeologija neizostavna u prouavanju podzemne komponente otjecanja kod kruenja vode u prirodi. Zemljopisne su osobine openito znaajne u opisivanju slivnoga podruja i odreivanju mree vodotoka (hidrografska mrea). Na osnovi topografske slinosti, a uzimajui u razmatranje i ostale znaajke bitne za otjecanje vode prvenstveno geoloke i klimatoloke - mogue je izvoditi zakljuke o slinosti razliitih slivnih podruja u pogledu otjecanja vode. Na taj se nain moe ocijeniti ima li smisla hidroloke zakonitosti izvedene za sliv o kojemu postoji vie podataka primijeniti na podruja o kojima je prikupljeno malo hidrolokih podataka ili ih uope nema. Fizika pak, a posebice mehanika fluida, odnosno hidraulika, bitne su zbog prouavanja temeljnih zakonitosti otjecanja vode i nanosa u vodotocima, dok je u prouavanju kakvoe vode osobito znaajan doprinos kemije. Hidroloka istraivanja u novije vrijeme postaju vrlo opsena. Unutar hidrologije razvijaju se pojedina usmjerenja, a osnovna je podjela na parametarsku i stohastiku hidrologiju. Njihove definicije proizlaze iz samih naziva. Pod pojmom parametarska hidrologija (moe se jo rei i: odreena, iskustvena, deterministika, analitika ili dinamika hidrologija) podrazumijeva se nain analize hidrolokih procesa u kojemu se upotrebljava deterministiki pristup istraivanjima hidrolokih sustava uz koritenje razliitih parametara. Primjenom stohastike hidrologije (sinonimi su: vjerojatnosna i statistika hidrologija ili hidrologija sluajnih procesa), hidroloki procesi i pojave opisuju se i analiziraju metodama teorije vjerojatnosti i matematike statistike. Obzirom na bitna svojstva pojedinih podruja koja se razmatraju razvile su se posebne grane hidrologije, primjerice hidrologija kra, izuavana posebno i u naim uvjetima, gradska (urbana) hidrologija, hidrologija akumulacija i ekohidrologija. Hidrologija kra je grana hidrologije koja se bavi hidrologijom u krkim naslagama i slojevima s velikim podzemnim prolazima, koji omoguuju teenje znatnih koliina vode podzemljem. Gradska (urbana) hidrologija je grana hidrologije koja se bavi otjecanjem s naseljenih i gradskih podruja, iji se znatan dio sastoji iz meusobno bliskih nepristupanih povrina i ureenoga zemljita pod vegetacijom. Hidrologija akumulacija je grana hidrologije koja se bavi radom akumulacijskih jezera i njihovim utjecajem na vodni reim. Ekohidrologija (ekoloka hidrologija) je grana znanosti koja izuava kako hidroloki procesi, ukljuujui vrstu, koliinu, vremenski raspored i kretanje vode u vremenu, utjeu na ekoloke procese.

8 Primjena hidrologije oituje se u vodoopskrbi, iskoritavanju vodnih snaga, natapanju, odvodnji, zatiti od poplava, regulaciji rijeka, ureivanju plovnih putova i luka, bujiarstvu, ribarstvu, rekreaciji i svim ostalim elementima ivota koji su u vezi s vodama. Hidrologija se u sklopu ostalih znanosti ili kao zasebna znanost i vodoprivredna disciplina openito razvijala u trima osnovnim smjerovima (V. Jevevi, 1993.): 1. opisna (deskriptivna) hidrologija 2. korisnika (primijenjena) hidrologija 3. znanstvena hidrologija. Koritenje opisne hidrologije veoma je vano u primjeni rezultata obrada sa slivova za koje postoje mjerenja hidrolokih veliina na slivove bez izmjerenih podataka ili s premalo njih. Geoloka i morfoloka1 obiljeja, a kod krkih slivova se to osobito odnosi na rezultate geolokih, hidrogeolokih i morfolokih istraivakih radova, valja sustavno prikazivati na odgovarajui nain, da bi se na temelju tih analiza mogli donositi mjerodavni zakljuci o slinostima pojedinih podruja i mogunostima primjene izvedenih zakonitosti kojima se opisuje otjecanje. Korisnika ili primijenjena hidrologija usmjerava hidroloka istraivanja na rjeavanja praktinih problema. Ukoliko za razmatrani sliv postoje podaci o opaanjima i mjerenjima osnovnih hidrolokih veliina (vodostaji, protoci), na temelju njih se provode razliite hidroloke obrade i izvode odgovarajui zakljuci. Ako tih podataka nema ili ih je premalo, koriste se pravila i openite zakonitosti izvedene za slivove sa slinim glavnim obiljejima otjecanja, na kojima je bilo dovoljno pouzdanih izmjerenih podataka. U znanstvenoj hidrologiji primjenjuje se uobiajeni znanstveni pristup; donose se openiti zakljuci o hidrolokim fenomenima i izvode se zakonitosti koje je mogue primijeniti na druga, u hidrolokom smislu slina podruja. Ako se analiziraju veze izmeu karakteristinih hidrolokih parametara (veliine slivova, prosjeni i ekstremni protoci, njihova standardna odstupanja, koeficijenti varijacije i asimetrije, bruto i efektivne oborine i sl.) za jedno veliko slivno podruje, primjerice sliv Dunava ili vie slivova s nekim bitnim zajednikim obiljejima, primjerice za krke slivove u Hrvatskoj, onda se openiti zakljuci izvode za itavo razmatrano podruje ili regiju, a takve hidroloke analize zovu se regionalne hidroloke analize.

1.2

Hidroloki ciklus i koliine vode na Zemlji

Hidroloki ciklus je kruenje vode kroz atmosferu i na Zemljinoj povrini. To je slijed prelaenja vode iz atmosfere na Zemlju i njeno vraanje u atmosferu; isparavanje iz oceana, mora, jezera i rijeka te s kopna, pri emu dolazi do izraaja isparavanje vode iz biljaka. U oblacima dolazi do kondenzacije pa se stvaraju oborine koje padaju natrag u oceane i na kopno. U oceanima, morima, jezerima, vodenim tokovima i na kopnu voda se potom akumulira, te opet isparava. Hidroloki ciklus zbiva se u Zemljinu sustavu: u atmosferi (plinoviti omota oko Zemlje), hidrosferi (na povrini) i litosferi (tvrdi sastav Zemlje ispod hidrosfere). Voda prodire u Zemlju prosjeno do 1 km (u kru i do 2-3 km), a u atmosferu do 15 km, pa se itav proces zbiva u amplitudi od oko 16 km.

Morfologija je znanost o oblicima i promjenama oblika.

Slika 1.1

Hidroloki ciklus (V. T. Chow i dr. 1988.)

Na slici 1.1 shematski je prikazano kruenje vode u prirodi. Hidroloki ciklus je vaan za razumijevanje vodne bilance, odnosno vodnoga bilansa. Vodna bilanca je pregled raspoloive vode temeljen na naelu da tijekom odreena vremenskog intervala ukupni viak ili manjak vode u danome slivnom podruju ili vodnome objektu mora biti jednak zbroju ukupnoga gubitka ili vika vode i neto promijenjene zalihe vode u slivu ili vodnome objektu. U tablici 1.1 prikazane su pribline koliine vode na Zemlji, u atmosferi, hidrosferi i litosferi. Tablica 1.1 Koliine vode u hidrolokome ciklusu (D. R. Maidment i dr., 1993.)
Podruje Atmosfera (A) Para kao ekvivalent vode Hidrosfera (H) Oceani i mora Kopno: rijeke slatkovodna jezera slana jezera movare bioloka voda vlaga u tlu polarni led ostali led i snijeg Litosfera (L) Podzemna voda slatka Slana Slatka voda na Zemlji Ukupno vode na Zemlji Povrina (106 km2 ) 510,1 361,3 148,8 1,2 0,8 2,7 510,1 82,0 16,0 0,3 134,8 134,8 148,8 510,1 Koliina vode (103 km3 ) 12,90 1.338.000,00 2,12 91,00 85,40 11,47 1,12 16,50 24.023,50 340,60 Postotak ukupne vode 0,001 96,54 0,0002 0,0066 0,0062 0,0008 0,0001 0,0012 1,73 0,025 0,006 0,26 0,031 0,003 0,05 68,58 0,97 Postotak slatke vode 0,04

10.530,00 12.870,00 35.029,21 1.385.984,61

0,760 0,928 2,53 100,00

30,06 100,00

10

1.3

Openito o otjecanju vode u kru

Pri odreivanju volumena prirodnih podzemnih retencija2 vode u kru, hidroloka terenska mjerenja i analize njihovih rezultata mogu biti od velikoga znaaja. Naime, kada se primjenjuju suvremene analize sustava otjecanja vode, pristup se redovito sastoji od podjele procesa na tri osnovna dijela: ulaz vode u podzemni sustav - prolaenje kroz podzemlje - izlaz vode iz podzemlja. Ulaz vode u podzemni sustav upravljan je koliinom i rasporedom oborina u vremenu po slivnome podruju. Prolaz vode kroz sustav podzemnih pukotina najslabije je poznat dio procesa, a izlaz iz podzemnoga sustava redovito je najbolje poznat jer se vodne koliine nakon svojega izviranja na povrinu mogu razmjerno lako motriti i mjeriti. Na temelju tih mjerenja moe se primjenom odreenih hidrolokih postupaka, uz obuhvaanje podataka iz sunih i vlanih razdoblja, donositi pouzdane zakljuke o rezervama vode u podzemnom zaleu krkih izvorita. Kr je osobit reljef s posebnim - preteno podzemnim - tokom vode kroz topljive stijene: vapnenac, dolomit, sadru (gips), kredu i halit. Na Zemlji se 20 - 25 posto kopna nalazi pod krem. Kr u Hrvatskoj obuhvaa povrinu od oko 26.000 km2, gotovo cijeli juni dio Hrvatske, odnosno oko polovice njezinog ukupna teritorija.

Slika 1.2

Podruje Dinarskoga kra

Na slici 1.2 prikazano je podruje Dinarskoga kra, koji je nazvan po istoimenome planinskom masivu. Njegovo podruje obuhvaa dio Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crnu Goru. Prua se paralelno s obalom Jadranskoga mora u pojasu irine od 50 do 150 km na duini od 700 km, a ukupna mu je povrina oko 57.000 km2. Dinarskome krkom podruju pripadaju, osim Jabuke i Sveca, i svi otoci u Jadranskome moru.
2 Retencija je spremite za vodu iz kojega se voda nekontrolirano isputa, za razliku od akumulacije iz koje se voda isputa kontrolirano.

11

Prema F. Fritzu (1991.) za Dinarski kr sve je vie podataka da je dananji njegov reljef u geolokome smislu relativno mlad. Veina rijeka i ujezerenja u priobalju i uzdu rijeka nastala su u mlaem Pleistocenu i Holocenu. U razdoblju od zadnjega glacijala do danas okravanje priobalnoga terena odvija se neprekidno, ali s promjenom intenziteta okravanja ovisno o promjenama klimatskih prilika. Zbog toga itav posljednji ciklus okravanja - u razdoblju od oko 30.000 godina - treba tretirati kao recentno (skoranje) okravanje. Tektonika je najznaajniji initelj okravanja. Snani tektonski procesi u krtim karbonatnim stijenama stvorili su mnogo rasjeda i pukotina, koje omoguuju prodiranje vode u dublje zone. Tako je podzemlje pripremljeno za procese okravanja, tj. otapanja du pukotina i u njemu su uvjetovani glavni pravci i granice, odnosno dubine okravanja. Voda sa CO2 otapa kalcijev karbonat u vapnencu, pa se u njemu na povrini stvaraju izbrazdane udoline ili krape. Proirivanjem ili uruavanjem nastaju ljevkaste udubine koje se nazivaju ponikve, doci ili vrtae. Zavale du veih pukotina u kru nazivaju se uvalama, a najvee zavale s tekuicom i naplavljenim nanosom krka su polja. Bitno je obiljeje kra kapacitet podzemlja. U podzemlje ulazi oborinska voda koja padne na utjecajnu slivnu povrinu, a veliina podzemne retencije i propusna mo izvorita u najveoj mjeri upravljaju izlazom iz podzemnoga sustava, odnosno otjecanjem u povrinski vodotok (A. Stepinac, 1969.). Dimenzije pukotina kroz koje voda protjee ili se zadrava u krkome podzemlju, kreu se u vrlo velikom rasponu: od prostranih pilja, pa ak i podzemnih rijeka, do vrlo malih pukotina koje, ako su ispunjene pijeskom i glinom, mogu dugorono usporiti prolaz vode kroz podzemlje. U kru su esta pojava rijeke ponornice. Ponornica je tekuica to se gubi u ponorima krkoga terena. Kod njih se esto povrinski tokovi javljaju kao snana vrela, a mogu ponirati i nekoliko puta. U Hrvatskoj su najpoznatije ponornice Dobra, Mrenica, Lika i Gacka. Za ukupne godinje koliine vode karakteristino je da je, to se tie otjecanja oborina koje padnu na sliv, kr veliki prikuplja oborina. Zbog mogunosti brza poniranja vode u podzemlje povoljna je okolnost to su gubici uslijed isparavanja manji u krkim nego u nekrkim podrujima u Hrvatskoj, a i u Europi. to se tie gustoe povrinskih tokova, odnosno gustoe hidrografske mree, kr je izrazito siromaan. U njemu se najee pojavljuju glavni vodotoci s nekoliko glavnih aktivnih pritoka. Ako glavni vodotoci zavravaju u ponorima krkih polja, zbog ogranienih kapaciteta ponora redovito nastaju sezonske poplave takvih polja (primjerice rijeka Lika u Lipovu polju). Na slici 1.3 shematski je prikazan presjek kroz krki sustav s podzemnih provodnicima i retencijama.

Slika 1.3

Krki podzemni sustav

12

2
2.1

OSNOVNI POJMOVI U MEHANICI FLUIDA

Uvod

U ovome se poglavlju opisuju najosnovniji pojmovi iz mehanke fluida, u onolikoj mjeri koliko je to neophodno za temeljna shvaanja hidrologije povrinskih i podzemnih voda povezanih s agroekologijom. Poglavlje je usmjereno prvenstveno na vodu, koja se tretira kao izotropan (svojstva su mu neovisna od smjera gibanja), homogen (ista svojstva u svim tokama) i nestlaiv fluid. Mehanika fluida je grana fizike koja prouava oblike i zakone mehanikoga gibanja i relativnoga mirovanja tekuina (kapljevine i plinovi), te razrauje naine primjene tih zakona na razliita podruja tehnike, a naroito u hidrotehnici (primjerice: hidroenergetika, hidrologija, melioracije, plovni putevi, vodoopskrba, kanalizacija). Dok se u Newtonovoj klasinoj mehanici krutine (statika, kinematika i dinamika) prouava kretanje materijalne estice i elastina (statika) ravnotea sustava estica (greda, konzola itd.), u mehanici se fluida razmatra gibanje sustava estica. Materijalna toka je zamiljeno materijalno tijelo ija je masa pridodana toki. ''Mehanika fluida'' je najpravilniji naziv za tu znanost, koji se u svijetu najvie rabi. Postoje jo i nazivi hidraulika (od gr. hydor voda i aulos cijev) i hidromehanika. Od poetka znaajnijega razvoja mehanike fluida, dakle od 16. stoljea, izvode se teorijske osnove hidraulikih zakonitosti, a usporedo s njihovom primjenom razvija se i praktina hidraulika. Posebni i esto vrlo sloeni zahtjevi, prvenstveno kada se radi o projektiranju i izvedbama velikih hidrotehnikih graevina, uvjetovali su razvitak hidraulikih laboratorija u kojima se na fizikalnim modelima ispituju hidrotehniki problemi koje je vrlo teko, a esto i nemogue, rijeiti na temelju teorijskoga pristupa. Prema tome, u mehanici fluida su uzajamno povezani teorija, praksa, eksperimentiranje i matematiko modeliranje.

2.2

Osnovne mjerne jedinice u mehanici fluida

U Hrvatskoj je, kao i u veini zemalja u svijetu, zakonom odreena upotreba SI (Standard International) sustava mjernih jedinica (od 15.2.1962.). U mehanici fluida postoje tri osnovne veliine s pripadajuim dimenzijama, iz kojih se izvode ostale veliine: 1. duina: L (m) 2. vrijeme: T (s) 3. masa: M (kg) Od izvedenih fizikih veliina ovdje se navode samo najvanije: - brzina: [v ] =

[L] [T ]

(m/s)

ds v = s je put, a t vrijeme. dt

(2.1) (2.2) (2.3)

- ubrzanje ili akceleracija: - sila: [F ] = [M ][a ] (N)

[a ] = [L2]

[T ]

(m/s2) a =

dv dt

13 Izvedena jedinica za silu Newton (N) = (kg m/s2) je sila koja masi od jednoga kilograma daje ubrzanje od jednoga m/s2. - protok: [Q ] =

[L ]
3

[T ]

(m3/s)

(2.4)

Jedinica za protok je (m3/s), a za male protoke rabi se jo i litra u sekundi (l/s), pa ak i (cm3/s). Ostale izvedene jedinice koje se esto upotrebljavaju u mehanici fluida, a zanimljive su i hidrologiji (gustoa, kinematiki koeficijent viskoznosti, modul elastinosti, tlak i tlak vodenih para) opisane su u poglavlju 2.3.

2.3
2.3.1

Glavne fizike osobine tekuine

Pojam i svojstva tekuine

Tekuina ili fluid je maseno tijelo, ije se pojedine estice meusobno veoma lako pomiu, tako da moe tei, odnosno mijenjati svoj oblik i pri uinku neznatnih sila. U reolokom3 smislu tekuina (fluid) je tvar (materija) koja pri tangencijalnim (sminim) naponima neprekidno mijenja oblik, ma kako male bile sile koje su uzrokovale te napone. Prema tome, tekuina nema vlastiti oblik, nego poprima oblik posude u kojoj se nalazi. Tekuine se dijele na kapljevine i plinove (uzdunine). Kapljevina je fluid koji u otvorenoj posudi ne moe proizvoljno poveati svoj volumen, a plin je ekspanzivni fluid koji uvijek zauzima najvei mogui volumen koji mu je dostupan. Pritom su, za razliku od plinova, kapljevine kao i kruta tijela vrlo malo stlaive i ne zauzimaju itav raspoloivi volumen, tj. imaju slobodnu povrinu. Neki autori pod pojmom tekuine podrazumijevaju kapljevinu i ne upotrebljavaju taj struni izraz kao istoznanicu za fluid. Iako izmeu kapljevina i plinova postoje velike razlike u gustoi, s kinematikoga stajalita izmeu njih gotovo nema razlike. Primjerice, mehanizam strujanja vjetra u niim slojevima atmosfere i mehanizam strujanja u morima i jezerima naelno se ne razlikuju. Takoer je i za vrijeme kretanja tijela kroz kapljevine ili zrak slika strujanja gotovo ista (primjerice: opstrujavanje zraka oko avionskoga krila, vode oko stupa mosta i sl.). Kapljevine i plinovi, odnosno tekuine imaju svojstvo teenja i imaju odreenu elastinost (vrstou) na vlana i smina naprezanja, to je inae svojstvo krutih tijela. Svojstvo elastinosti stoga je kod tekuina redovito prikriveno izrazitijim svojstvom teenja.

2.3.2

Gustoa Gustoa je fizika veliina koja pokazuje raspodjelu mase tekuine M u volumenu V:

M (kg/m3) (2.5) V Ako je njezina gustoa u svim tokama ista tekuina je homogena. Gustoa vode, ovisno o njezinoj temperaturi se vrlo lagano mijenja. U hidrotehnici se temperatura vode obino mijenja u granicama od 0 do 35oC, pa se za praktine izraune moe uzeti da je gustoa vode stalna i jednaka: v = 1000 kg/m3

Gustoa mora iznosi od 1020 do 1030 kg/m3, a u posebnim sluajevima (za velik salinitet mora) 1050 kg/m . Gustoa nafte kree se unutar granica od 650 do 850 kg/m3, a gustoa ive iznosi 13.600 kg/m3. Gustoa zraka iznosi 1,293 kg/m3 (na morskoj povrini pri atmosferskom tlaku).
3
3

Reologija je znanost koja se bavi problemima napona i promjena oblika deformacija.

14 Uz pojam gustoe tekuine treba navesti i pojam specifine teine tekuine koja je opisana osnovnim jedinicama MKS sustava mjera za razliku od gustoe , opisane jedinicama odreenima prema postojeem zakonskom SI sustavu mjera. Specifina teina je fizika veliina koja prikazuje raspodjelu teine G u volumenu V. G (2.6) = (N/m3) V Izmeu specifine teine i gustoe postoji sljedei odnos: =g (2.7)

(2.8)

gdje je g = 9,81 m/s2 ubrzanje sile tee (gravitacija).

2.3.3

Elastina svojstva tekuina

2.3.3.1 Elastinost Elastinost ili elasticitet je svojstvo tijela da mijenja svoj oblik pod utjecajem neke sile, a nakon prestanka njezina djelovanja poprimi prijanji oblik. Modul elastinosti E tekuine dobije se iz formule: E = c2 (kg/ms2) (kgm-1 s-2) (2.9) gdje c oznaava brzinu irenja zvuka, vibracija i stiljivih efekata kroz tekuinu, a gustou tekuine. Za vodu pri temperaturi od 20oC modul elastinosti je E = 21,08 108 kg/ms2, a brzina irenja zvuka c = 1452 m/s. (Brzina irenja zvuka kroz zrak je c = 330 m/s).

2.3.3.2 Stlaivost Stlaivost (stiljivost, kompresibilnost) tekuina odreena je koeficijentom volumne dilatacije , kojim je definirana relativna promjena volumena tekuine V pri promjeni normalnoga tlaka p za jedinicu tlaka, na osnovi izraza: 1 dV (m2/N) (2.10) s = V dp Stlaivost kapljevina vrlo je mala u usporedbi sa stlaivou plinova, a vrlo velika u usporedbi sa stlaivou vrstih tijela (npr. stlaivost vode je oko 100 puta vea od stlaivosti elika). Stlaivost tekuine neizostavan je imbenik u objanjavanju onih hidraulikih pojava u kojima je brzina gibanja tekuine istoga reda veliine kao i brzina irenja zvuka (M. Fancev, 1982.). Elastina svojstva tekuine uzimaju se u obzir, primjerice, za vrijeme zatvaranja i otvaranja zatvaraa u cijevnim vodovima pod tlakom, pri emu dolazi do pojave koja se naziva hidrauliki udar (vodni udar), tj. do nagla poveanja ili nagla smanjenja tlaka zbog promjene brzine tekuine. Za veinu hidraulikih pojava, pri kojima su brzine gibanja tekuine i njihove promjene male u odnosu na brzinu irenja zvuka kroz tekuinu, u izraunima se ne uzima u obzir elastina svojstva. U takvim se sluajevima slobodno pretpostavlja da je tekuina nestlaiva. Ta je pretpostavka realna i kada se radi o primjeni hidraulikih postupaka u hidrologiji (primjerice: mjerenja brzina i protoka vode).

15

2.3.4

Viskoznost

Viskoznost ili unutarnje trenje je svojstvo tekuine da prua otpor promjenama oblika. Tekuina pri posminim deformacijama prua otpor zbog djelovanja kohezije4 i meusobne izmjene kinetike energije molekula. Viskoznost poveanjem temperature opada zbog smanjenja kohezije. Kod plinova poveanjem temperature viskoznost raste, jer zbog znatno manje zbijenosti molekula nego kod kapljevina poveanjem temperature raste kinetika energija molekula (V. Jovi, 1977.). Kada se u tekuini promatraju dva neizmjerno bliska sloja, meusobno udaljena za dy, iji gradijent brzina je dv, onda je tangencijalni napon izmeu tih slojeva:

dv dy

(kgm/s2)

(2.11)

gdje je dinamiki faktor proporcionalnosti koji se jo naziva i dinamikim koeficijentom viskoznosti. Ukoliko se dinamiki koeficijent viskoznosti podijeli s gustoom dobije se kinematiki koeficijent viskoznosti: (m2/s) (2.12) = Koji je tako nazvan zbog svoje dimenzije (m2/s), koja sadri samo kinematike veliine. U praktinim inenjerskim izraunima moe se usvojiti da veliina kinematikoga koeficijenta viskoznosti ovisi samo o temperaturi tekuine; pa su za razliite temperature vode tv veliine dane u tablici 1.1. Osim u propisanoj jedinici (m2/s) radi jednostavnijega se pisanja kinematiki koeficijent viskoznosti moe zadati u (cm2/s). Jedinica (cm2/s) naziva se jo i Stokes prema fiziaru G. G. Stokesu. 1 St (Stokes) = 1 (cm2/s) = 10-4 (m2/s) Za vodu temperature 10oC = 1,3 l 10-6 m2/s = 0,0131 St Svaka tekuina ima odreenu viskoznost. Primjerice, alkohol je slabo viskozan, voda ima veu viskoznost od alkohola, a bitumen je vrlo viskozan znatno vie nego voda. esto puta je, radi pojednostavljivanja, odreene hidraulike pojave potrebno tretirati bez utjecaja viskoznosti. U takvim se sluajevima pretpostavlja da tekuina ne prima posmina naprezanja uslijed djelovanja sila. Takva tekuina, za koju se pretpostavlja da nema viskoznosti, zove se neviskozna tekuina i valja je razlikovati od viskozne tekuine. U nekim se sluajevima uvodi pojam idealne tekuine, kojoj su, prema I. I. Agroskinu i dr. (1973.), svojstveni nestlaivost, pomanjkanje otpora kidanju i nepostojanje viskoznosti. Vano je znati da idealna tekuina u stvarnosti ne postoji, ali kod mnogih hidraulikih izrauna, tamo gdje je to mogue, pretpostavka da je tekuina idealna znatno pojednostavljuje izraun. Ovo pojednostavljenje je mogue uz uvjet da su rezultati takvoga izrauna dovoljno toni da bi se mogli praktino primijeniti.

2.3.5

Tlak vodenih para

Kapljevine imaju sposobnost rastvaranja i primanja plinova pri dodiru s njima. Prema Henryevu zakonu koliina upijenoga plina na odreenoj temperaturi je proporcionalna tlaku kapljevine i u odnosu na volumen ostaje stalna. Voda u prirodnom stanju uvijek sadri odreenu koliinu rastvorenoga zraka u normalnim uvjetima (prirodna temperatura i atmosferski tlak zraka) ta koliina iznosi oko dva posto. Smanji li se tlak, dio rastvorenoga zraka izdvaja se iz vode, a to je smanjenje tlaka vee to burnije se zrak izdvaja, pri emu dolazi i do isparavanja vode. Ovisno o temperaturi i tlaku, kapljevine, pa prema tome i voda, isparavaju zbog kinetike energije
4

Kohezija je meumolekularna sila koja dri na okupu estice iste tvari.

16 molekula. Iznad povrine kapljevine oblikuje se tlak vodenih para. Za hidrologiju je zanimljiva veliina tlaka vodenih para u Meyerovoj iskustvenoj (empirijskoj) formuli za proraun mjesenih isparavanja sa slobodne povrine vode. Pri opisivanju pojma tlaka vodenih para zanimljivo je navesti jednu pojavu. Naime, ako u odreenim uvjetima toka vode tlak u nekoj toki padne na tlak vodenih para, dolazi do isparavanja vode na tome mjestu. Mjehuri pare noen tokom vode dolazi tada do podruja veih tlakova gdje se naglo zgunjava (pretvara u kapljevinu), uslijed ega dolazi do nagle promjene gustoe i vrlo velike i nagle promjene tlaka (udar tlaka ak do 1000 N/cm2, odnosno 104 bar). Ovaj tlani udar oteuje i najvre metale, stvarajui u njima mala udubljenja i ta se pojava naziva kavitacija (V. Jovi, 1977.). Za vodu pri atmosferskom tlaku i razliitim temperaturama tv tlak vodenih para pv dan je u tablici 2.1.

2.3.6

Kapilarnost

Slobodna povrina tekuine, tj. povrina kapljevine u dodiru s plinom ili granica dviju kapljevina koje se ne mijeaju, u stanju je jednolike povrinske napetosti. Prema tome, na spoju dviju tekuina javlja se poseban sluaj ravnotee djelovanja kohezijskih sila. Povrinska se napetost odreuje silom zatezanja i djeluje na jedinicu duljine opsega koji omeuje slobodnu povrinu. Ta se sila zove povrinski napon i ovisna je samo o prirodi tekuine i njezinoj temperaturi. S poveanjem temperature, vrijednosti se smanjuje. Za vodu koja je u dodiru sa zrakom na temperaturi od 20oC povrinski je napon = 0,0726 N/m. Za ivu je pri 20oC = 0,540 N/m gotovo 7,5 puta vei od povrinskoga napona za vodu. Sposobnost kapljevine da se u cijevima maloga promjera i procijepima die ili sputa pod djelovanjem sila povrinske napetosti zove se kapilarnost. Pri 20oC visina dizanja ili kapilarna elevacija h za vodu u staklenoj cijevi promjera d je: 4 4 0,0726 (m2) (2.13) hd = = = 3,0 10 5 g 1000 9,81 gdje su dimenzije povrinskoga napona (kapilarne konstante) (kg m/s2/m) (kg/s2) 1 N = 1 kg m/s2), gustoe (kg/m3) i gravitacije g (m/s2). 30 (mm) (2.14) h= d Za ivu se na isti nain moe odrediti kapilarno sputanje ili kapilarna depresija: 10,15 (mm) (2.15) h= d

2.3.7

Tlak Tlak ili pritisak p definira se kao srednja vrijednost normalnih napona u nekoj toki:

p =n =

dFn (Pa) dA

(2.16)

gdje je n normalni napon, Fn komponenta sile F okomita na podlogu, a A povrina na koju sila F djeluje. Prema SI sustavu mjera tlak se izraava u Pascalima (Pa) ili barima (bar). Odnos izmeu tih jedinica je: 1 bar = 105 Pa. U odnosu na MKS sustav mjera je: 1 Pa = 1 N/m2, A ranije (prije uvoenja SI sustava mjera) se tlak izraavao u: - tehnikim atmosferama: 1 at = 0,981 bar; 1 at = 1 kp/cm2 - fizikalnim atmosferama: 1 Atm = 1,033 at. Kada je tekuina u stanju mirovanja normalni naponi u svim smjerovima imaju jednak intenzitet.

17 Nema negativnoga tlaka; tekuina ga ne moe primiti pa dolazi do prekida toka. esto se veliine tlaka u nekoj toki promatra kao relativna vrijednost najee u odnosu na tlak u atmosferi (atmosferski tlak). Tada se tlak koji je nii od atmosferskoga naziva podtlak. U tablici 2.1 prikazana su osnovna fizika svojstva vode pri razliitim temperaturama.

Tablica 2.1

Fizika svojstva vode (prema . ivi, 1969.)

TEMPERATURA GUSTOA VODE

KINEMATIKA VISKOZNOST

DINAMIKA VISKOZNOST

TLAK VODENIH PARA

POVRINSKA NAPETOST

MODUL ELASTINOSTI

BRZINA ZVUKA

t C 0 4 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100
o

taps K 273,15 277,15 283,15 293,15 303,15 313,15 323,15 333,15 343,15 353,15 363,15 373,15

kg/m3 999,8 1000 999,6 998,1 995,5 992 998 983 978 972 966 958

10-6 m2/s 1,78 1,564 1,31 1,01 0,81 0,67 0,56 0,48 0,42 0,36 0,32 0,29

10-3 kg/ms 1,78 1,564 1,31 1,01 0,81 0,66 0,55 0,47 0,41 0,35 0,31 0,28

pv Pa=N/m2 610 806 1220 2340 4220 7350 12400 20100 31500 47900 70500 101000

N/m 0,0761 0,075 0,074 0,073 0,071 0,069 0,068 0,066 0,064 0,063 0,061 0,059

E 109 Pa 1,95 1,99 2,04 2,10 2,15 2,18 2,20 2,21 ~2,21 ~2,21 ~2,2 ~2,2

c m/s 1397 1412 1429 1451 1468 1482 1492 1500 ~1506 ~1510 ~1512 ~1512

2.3.8

Anomalije vode

Voda se, ni ista ni u prirodi, ne pojavljuje samo kao jednostavan spoj H2O, nego kao smjesa razliitih asociranih molekula (H2O)8, (H2O2), (H2O)2 i molekula H2O. Zbog razliitih osobina tih molekula voda posjeduje osobita svojstva, tj. odreene anomalije, od kojih se ovdje navode sljedee: 1. 2. 3. 4. Pri smrzavanju se volumen vode poveava oko 10 posto, a pri hlaenju od 4 do 0oC volumen vode se poveava, a gustoa smanjuje. Poveanjem tlaka do 2000 at (1962 bar), temperatura smrzavanja vode se smanjuje (a ne poveava). Sposobnost vode da u sebe primi toplinu veoma je velika u usporedbi s drugim tijelima, a najnia je kod temperature od oko 40oC. Voda moe agresivno djelovati na razliite materijale. To je naroito neugodno kad je rije o hidrotehnikim postrojenjima za iskoritavanje vode. Pojava razjedanja metala i betona djelovanjem vode naziva se korozija. Suspendirane (lebdee) estice i razliite otopljene soli u vodi uzrokuju pojavu inkrustacije, odnosno oblaganja ili dobivanje kore.

5.

18

2.4

Hidrostatika

U hidrostatikim se problemima ne pojavljuju sile trenja, jer tekuina ne struji nego miruje, a ne pojavljuje se niti sila inercije. Hidrostatika je poseban sluaj hidrodinamike. Pritom je mirno stanje mase tekuine samo poseban sluaj kretanja s brzinom v = 0 u odnosu na proizvoljno odabran koordinatni sustav, koji se smatra nepokretnim. Prema tome, hidrostatiki su zakoni samo poseban sluaj zakona o kretanju tekuina. Hidrostatika razmatra zakone tlaka i njegovu raspodjelu po tekuini koja miruje u odnosu na stijenke posude u kojoj se nalazi.

2.4.1

Raspodjela hidrostatikoga tlaka

U hidrostatikim razmatranjima u polju sile tee za tekuinu se moe pretpostaviti da je nestlaiva i homogena (gustoa = const.).

Slika 2.1

Hidrostatiki tlak p u (a) horizontalnoj i (b) vertikalnoj ravnini

Ako se u tekuini pretpostavi valjak diferencijalno male povrine baze (sluaj a na slici 2.1), sile hidrostatikoga tlaka koje djeluju na plat valjka meusobno se ponitavaju. Uz pretpostavku ravnotee u horizontalnom smjeru je: p1dA p2dA = 0 (2.17) gdje su p1 i p2 tlakovi u horizontalnoj ravnini, a dA je diferencijal povrine na koju ti tlakovi djeluju. Iz jednadbe (2.17) slijedi: p1 = p2 = const. Prema tome, u horizontalnoj ravnini hidrostatiki tlak ima jednaku veliinu. Takva ravnina naziva se plohom jednakoga tlaka. U homogenoj tekuini koja miruje, sve toke u nekoj horizontalnoj ravnini imaju jednak tlak (npr. slobodna vodna povrina). Kada se radi o hidrostatikome tlaku homogene, nestlaive tekuine u vertikalnoj ravnini (sluaj b na slici 2.1), sile svih tlakova okomitih na plat valjka s osnovicom povrine dA daju rezultatnu veliine nula. U skladu s pretpostavkom da je tekuina unutar uspravnoga valjka u ravnotei, zbroj svih vertikalnih sila mora biti:

19 p g h d A + p N' d A p N d A = 0 (2.18) p N = p N' + g h (2.19) Izraz (2.19) predstavlja temeljnu (osnovnu) jednadbu hidrostatike. Ako je tekuina u dodiru sa zrakom (atmosferom) onda je u temeljnoj jednadbi hidrostatike (2.19) pN' = po (po je atmosferski tlak) i izraz (2.19) postaje jednadba za odreivanje apsolutnoga tlaka: pN = po + g h (2.20) gdje je pN apsolutni tlak. Kada se poe od pretpostavke da je atmosferski tlak po jednak nuli, onda je relativni tlak p: p=gh (2.21) Izraz (2.21) je jednadba pravca u koordinatnome sustavu gdje je koeficijent smjera g, pa prema tome vrijednost tlaka raste linearno s poveanjem dubine. Za tekuinu u mirovanju vrijedi Pascalov zakon: Svaka promjena tlaka u bilo kojoj toki tekuine u mirovanju prenosi se na ostale toke u tekuini u jednakom iznosu, pri emu se njezina ravnotea ne remeti. Prema definiciji tlaka kao normalnoga prosjenog napona, sile tlaka djeluju uvijek okomito na vrstu konturu. Tlak se u svim smjerovima rasprostire jednakim intenzitetom (brzinom irenja stiljivih efekata pogl. 2.3.7).

2.4.2

Raspodjela potencijalne energije u tekuini

Ukoliko je visinom z definiran poloaj toke u tekuini u odnosu na neku odabranu ravninu, moe se openito napisati: p + g z = const. (2.22) Podijeli li se izraz (2.22) s konstantom g dobije se tzv. visinski oblik: p (m) (2.23) z+ = const. g u kojem svi lanovi imaju dimenziju duljine L (m). Za dvije proizvoljne estice tekuine se zakon raspodjele hidrostatikoga tlaka moe izraziti kao zbroj dviju visina:
z1 + p1

= z2 +

p2

(m)

(2.24)

Openito oznake u izrazu (2.24) prikazane su na slici 2.2. Izrazima (2.23) i (2.24) je definirana raspodjela potencijalne energije estica idealne tekuine u mirovanju.

Slika 2.2

Skica oznaka za temeljnu jednadbu hidrostatike u obliku (2.24).

2.4.3

Sile hidrostatikoga tlaka na bone plohe

Slika hidrostatikoga tlaka uvijek je usmjerena okomito na promatranu povrinu jer tekuina u stanju mirovanja nije sposobna preuzeti tangencijalne napone.

20 Izraunavanje sile tlaka na neku plohu provodi se rastavljanjem krivuljnoga (ili plonoga) integrala na komponente u skladu s oznakama na slici 2.3.

Slika 2.3

Rastavljanje sile hidrostatikoga tlaka dF na komponente

Veliina hidrostatikoga tlaka p u homogenoj tekuini gustoe u polju sile tee definirana je kao relativni tlak prema izrazu (2.22). Veliina koncentrirane sile F kojom se definira djelovanje hidrostatikoga tlaka p na razmatranu plohu povrine A je: F=pA (2.25) U odreivanju ukupne sile odrediti e se njezine horizontalna i vertikalna komponenta. Na diferencijalno malu povrinu dA djeluje sila dF: dF = p dA (2.26) Horizontalna komponenta sile hidrostatikoga tlaka je: FH = F sin (2.27) iz ega proizlazi dFH = dF sin = p dA sin = p dAy = g h dAy (2.28) Jednako je za vertikalnu komponentu sile hidrostatikoga tlaka: dFv = g h dAx (2.29) Ukupna horizontalna i vertikalna komponenta sile hidrostatikoga tlaka dobiju se integriranjem komponenti koje djeluju na diferencijalno malim povrinama (od poetka C do kraja plohe D). Za karakteristian presjek u ravnini horizontalna komponenta sile je:
D

FH =

ghdA
C x

(2.30)

Vertikalna komponenta sile hidrostatikoga tlaka je:

D

Fv =

ghdA
C

(2.31)

Ukupna koncentrirana sila (rezultanta) F koja u ravninskom sluaju zamjenjuje djelovanje hidrostatikoga tlaka je:
2 F = FH + FV2

(2.32)

Komponente sila mogue je izraunati na temelju dijagrama tlaka komponenata sila. Postupak vrijedi za ravne i zakrivljene plohe pri bilo kakvoj raspodjeli tlaka po konturi. Hvatite djelovanja pojedinih komponenti sila odreeno je teitem dijagrama tlaka. To se jednostavno moe pokazati postavljanjem uvjeta jednakosti momenta rezultante i momenta elementarnih komponenti. Ovako definirano hvatite je samo zamiljen pojam, prikladan za odreivanje momenata sila preko poloaja i veliine rezultante. Stvarno djelovanje sila rasporeeno je po plohi kako to pokazuje dijagram raspodjele tlaka.

21

2.5 Kinematika tekuina

U kinematici tekuina ispituju se kretanja geometrijskih oblika, pri emu se zanemaruju materijalnost tijela i uzroci kretanja. Geometrijsko mjesto toaka kroz koje je prostrujila estica tekuine zove se staza, trajektorija ili putanja. Odreivanjem trenutnoga smjera gibanja estica dobija se polje brzina, a smjerovi vektora polja brzina prikazuju se specifinim crtama koje se zovu strujnice. Brzinsko se polje moe prostorno i vremenski mijenjati. Strujnice ili polje brzina moe se snimiti kratkim osvjetljenjem oznaenih estica, a trag koji ostane na filmu je trenutni smjer gibanja (slika 2.4a). Strujnice koje dodiruju neku zatvorenu plohu A (slika 2.4b) zatvaraju strujnu cijev. Vektor brzine je uvijek tangenta na strujnicu, pa zbog toga ne postoji poprean tok na strujnu cijev.

Slika 2.4

Brzinsko polje strujnice i strujna cijev

U mehanici se fluida strujanje tekuine prikazuje kao skup elementarnih strujnih cijevi estica koje se kreu razliitim brzinama. Vano je napomenuti da se u jednostavnim sluajevima toka a takvih u praktinim izraunima ima znatan broj u razmatranje moe uzeti samo jedna strujna cijev. U kinematici se tokovi dijele na tri vrste: 1. teenje sa slobodnom povrinom (npr. kanal, rijeka) 2. teenje pod tlakom (npr. cijev kroz koju pod tlakom struji tekuina) 3. hidrauliko strujanje (npr. mlazevi ogranieni samo kapljevinom ili zranom sredinom) Temeljni pojmovi u vezi s teenjem su: 1. Protjecajni ili ivi presjek, koji se definira postavljanjem zahtjeva da u svim tokama povrine neke plohe strujnice budu okomite na nju. Povrina A ivoga presjeka vodotoka je:
A = dA
A

(m2)

(2.33)

2.

Protok Q kroz protjecajni presjek vodotoka. On je jednak sumi protoka elementarnih strujnica koje presjecaju povrinu protjecajnoga presjeka:
Q = dQ = vdA
A A

(m3/s)

(2.34)

3.

Srednja brzina toka v, koja je u razmatranom ivom presjeku vodotoka: Q (m/s) v= A

(2.35)

2.5.1

Vrste strujanja s kinematikoga stanovita Gledano s kinematikoga stanovita, postoje dvije vrste strujanja: Stacionarno strujanje. Ono tijekom vremena ne mijenja strujnu sliku. Prema tome, svi su parametri toka u svakoj toki prostora konstantni po vremenu. U stacionarnome strujanju trajektorije i strujnice postaju

1.

22 jedinstvene krivulje, koje se zovu strujnice. Za vrijeme strujanja praktiki je nemogue pratiti gibanje svake estice tekuine kao materijalne toke, pa se zbog toga primjenjuje stalni koordinatni sustav. Na taj se nain promatraju promjene u stalnoj toki s koordinatama (x, y, z). Meu njima se razlikuju promjene nastale uslijed prostorne promjenjivosti polja brzina i promjene zbog vremenske promjenljivosti polja. Za stacionarno strujanje se brzine u smjeru osi x, y i z mogu mijenjati samo prostorno, pa su pojedine komponente brzine funkcije koordinata: vx = vx (x, y, z) (2.36a) vy = vy (x, y, z) (2.36b) vz = vz (x, y, z) (2.36c) Nema promjene brzine v u vremenu t: v (2.37) =0 t niti promjene tlaka p u vremenu t: p (2.38) =0 t 2. Nestacionarno strujanje. To je strujanje ija se strujna slika mijenja tijekom vremena. Za nestacionarno strujanje polje brzina je u opem sluaju definirano kao: vx = vx (x, y, z, t) (2.39a) vy = vy (x, y, z, t) (2.39b) vz = vz (x, y, z, t) (2.39c) Ubrzanje ili akceleracija definirana je kao promjena brzine u vremenu:
dv dt Openito je vektor ubrzanja po smjerovima: a=

(2.40)

a = ax i + a y j + az k

(2.41)

a vektor brzine po smjerovima:

v = vx i + v y j + vz k

(2.42)

Totalni diferencijal veliine vx je definiran u skladu s izrazom (2.39a).

dv x = v x v v v dx + x dy + x dz + x dt x y z t

(2.43)

Ako se izraz (2.43) podijeli s dt (uz uvjet dt je razliito od nule), dobije se:
dv x v x dx v x dy v x dz v x = + + + dt x dt y dt z dt t

(2.44)

Promjena brzine u vremenu

dv x = a x (komponenta ubrzanja u smjeru x), a dt

dx dy dz = vx ; = vy i = v z su komponente brzine v po pojedinim smjerovima, pa se nakon sreivanja dt dt dt

dobije:
ax = dv x v x v v v = + vx x + v y x + x dt t x y z

(2.45)

v x v v v je x komponenta lokalnoga ubrzanja, a v x x + v y x + v z x je x komponenta prijenosnoga t x y z

ubrzanja. Na isti se nain dobiju komponente ubrzanja u smjerovima y i z. Lokalno ubrzanje je ubrzanje nastalo uslijed vremenskih promjena brzinskoga polja, a konvektivno ili

23 prijenosno ubrzanje je ubrzanje koje nastaje uslijed prostorne promjenljivosti polja brzina.

2.5.2

Jednadba kontinuiteta

U razmatranome trenutku homogena, nestlaiva tekuina ulazi i izlazi samo kroz protjecajni (ivi) presjek elementarne strujne cijevi, a bonoga protjecanja nema. Masa tekuine koja je ula u razmatrani volument strujne cijevi kroz ulazni presjek jednaka je masi tekuine koja je iz razmatranog volumena izila kroz izlazni presjek. Jednadba kontinuiteta pri strujanju nestlaive, homogene i izotropne tekuine za stacionarno se teenje pie u obliku:
Q = A1v1 = A2 v 2 = ... = Ai v i

(2.46)

2.5.3

Vrste stacionarnoga strujanja s kinematikoga stanovita Stacionarno se strujanje s kinematikog stanovita moe podijeliti u dvije grupe: Jednoliko teenje, tijekom kojega sustav strujnica tvori familiju meusobno paralelnih pravaca. Oblik i povrina protjecajnoga presjeka A su nepromjenljivi, iz ega slijedi da je srednja brzina v = const. Du pravolinijskoga toka tekuine. Nejednoliko teenje, tijekom kojega strujnice zauzimaju meusobna razliite poloaje, a povrine protjecajnih presjeka A i brzine v mijenjaju se du toka.

1.

2.

Iz grupe nejednolikoga teenja izdvaja se teenje s postupnim promjenama tijekom kojega su strujnice neznatno zakrivljene, a povrine protjecajnih presjeka i brzine se du toka lagano mijenjaju. U hidrotehnici se najee radi o sluajevima jednolikoga teenja i teenja s postupnim promjenama, pa se kod vodotoka ukoliko se posebno ne napomene podrazumijevaju tokovi sa spomenutim osobinama (I. I. Agroskin i dr., 1973.). Kod protjecajnih presjeka vodotoka je uz njegovu povrinu, potrebno voditi rauna o jo jednoj geometrijskoj osobini, a to je omoeni obod O, odnosno duljina linije po kojoj protjecajni presjek dodiruje korito vodotoka.
Odnos povrine protjecajnoga presjeka A i omoenoga oboda O naziva se hidrauliki radijus R, a njegova veliina utjee na propusnu mo protjecajnoga presjeka. A (m) (2.47) R= O

2.5.4

Vrste strujanja s obzirom na strujnu sliku Strujanje tekuine moe se podijeliti na:

1.

Laminarno teenje (lat. lamina = sloj), kad tekuina struji u meusobno paralelnim slojevima. To strujanje moe biti stacionarno i nestacionarno, a javlja se kada su brzine teenja male (primjerice teenje podzemnih voda u aluviju, teenje malim brzinama u cijevima, teenje tekuina s velikom viskoznou). Turbulentno teenje. Ako su sile poremeaja vee od sila viskoznosti, stvaraju se vrtlozi (slika 2.5). estice tekuine se kreu bez reda i mijeaju se uslijed pulzacije (nagle promjene veliina i smjerova)

2.

24

brzina. Turbulentno teenje je nestacionarno, ali kad se razmatraju srednje brzine u protjecajnim presjecima, moe se (uz takvu pretpostavku) nestacionarno teenje razmatrati kao stacionarno.

Slika 2.5

Stvaranje virova

2.6 Dinamika tekuina

U dinamici tekuina, osim promjena estica s obzirom na prostor i vrijeme kao i u kinematici tekuina razmatra se i utjecaj sila koje na estice tekuine izazivaju te promjene. Mehanika energija moe se pojaviti u trima oblicima: a) u obliku energije poloaja b) u obliku energije napona c) u obliku kinetike energije. Unutranjim i vanjskim trenjem viskozne tekuine jedan se dio mehanike energije pretvara u toplinsku energiju koja je disipirana (izgubljena). Budui da se disipirana energija ne moe opet pretvoriti u neku od vrsta mehanike energije, naziva ju se gubitak mehanike energije. Pojam gubitka mehanike energije nije u suprotnosti s openito poznatim zakonom o odravanju energije. U dinamici tekuina postoje dvije vrste dinamikih jednadbi kojima je opisano gibanje tekuina: 1. Eulerove dinamike jednadbe, koje matematiki izraavaju openito gibanje nestlaive, viskozne i neviskozne tekuine. Navier-Stokesove jednadbe, koje matematiki opisuju trodimenzionalno gibanje nehomogene, stlaive i viskozne tekuine. (Naziv po L. M. H. Navieru i G. G. Stokesu.).

2.

Rjeenje Eulerove jednadbe za specifine karakteristike toka jest Bernoullijeva jednadba, koja se moe rabiti za idealnu i realnu tekuinu. Primjenjuje se u rjeavanju mnogih problema u mehanici fluida, ukoliko ih se moe svesti na jednodimenzionalne. Pod jednodimenzionalnou se podrazumijeva strujnica u osi cijevi s karakteristikama strujanja u pojedinim presjecima. Eulerove i Navier-Stokesove diferencijalne jednadbe za trodimenzionalno gibanje tekuine opisane su u strunoj literaturi (M. Fancev, 1982.). Njih je mogue integrirati samo u posebnim sluajevima. Nasuprot tome, primjenom Bernoullijeve jednadbe rjeava se preteni dio problema iz mehanike fluida (uz uvjet da ih se moe svesti na jednodimenzionalne).

25

2.6.1

Bernoullijeva jednadba za teenje realne tekuine pod tlakom

Ovdje se ne daje izvod Bernoullijeve jednadbe, nego se polazi od njezina ''visinskoga oblika'', koji se najee rabi u hidrotehnici. Pritom treba imati na umu da se Bernoullijeva jednadba moe primijeniti u sluajevima kada se strujanje tekuine moe tretirati kao jednodimenzionalno: strujnica u osi cijevi sa srednjom profilskom brzinom. Realna tekuina struji tako da se du njezina toka pojavljuju otpori teenju. Jedna se vrsta otpora teenju javlja uslijed unutarnjega trenja ili zbog trenja po vrstoj podlozi (stijenka cijevi), a druga vrsta otpora nastaje uslijed otpora oblika preko kojega ili uz koji tekuina struji.

Slika 2.6

Komponente energije za dvije toke strujnice realne tekuine

''Visinski oblik'' Bernoullijeve jednadbe omoguuje uvid u energetsku bilancu du toka tekuine. Kod viskozne (realne) tekuine u obzir treba uzeti da viskoznost izaziva unutarnje trenje, a trenjem se mehanika energija pretvara u toplinsku energiju, koja se disipira. ''Visinski oblik'' Bernoullijeve jednadbe za poprene presjeke 1-1 i 2-2 je, prema prikazu uzdunoga presjeka cijevi u kojoj struji tekuina gustoe pod tlakom:
2 p1 v1 p v2 + = z 2 + 2 + 2 + H g 2 g g 2 g

z1 +

(2.48)

gdje je: z p g
v2 2g

- geodetska visina (poloaj strujnice, odnosno osi cijevi u odnosu na geodetski horizont) - tlana visina (dubina toke ispod slobodne povrine; sila tea uzrokuje stvaranje tlaka p) - brzinska visina (visina s koje bi tijelo u zrakopraznom prostoru palo i dobilo brzinu v) - visina energetskoga horizonta (koja se za idealnu tekuinu ne mijenja od presjeka po presjeka) - gubici mehanike energije. Tlana ili piezometarska visina h moe se definirati u odnosu na geodetski horizont i u tom je sluaju: p (m) (2.49) h= z+ g

H H

to je ona visina do koje bi se voda digla u piezometru (cjevici za mjerenje tlaka). Potrebno je naglasiti da u viskoznoj (realnoj, stvarnoj) tekuini energetska visina uvijek mora opadati u smjeru strujanja, bez obzira na to kakve su meusobne promjene triju oblika mehanike energije.

26 Energetski gubici mogu biti dvojaki: linijski - gubici uslijed trenja na dionici izmeu dvaju karakteristinih presjeka lokalni - gubici na mjestima nagle promjene protjecajnoga presjeka ili nagla skretanja toka fluida.

1. 2.

Za izraun gubitka energetske visine nastao trenjem tijekom teenja u cijevi pod tlakom izmeu presjeka 1-1 i 2-2 (slika 2.6), koristi se poznata Darcy Weisbachova formula:
L v2 D 2g

H =

(2.50)

gdje je L razmak izmeu presjeka 1-1 i 2-2, D promjer cijevi, v srednja brzina tekuine u cijevi, a koeficijent otpora strujanju.

Darcy-Weissbachov koeficijent otpora strujanju najee ovisi o Reynoldsovu broju Re. O. Reynolds je dokazao da struktura strujanja fluida ovisi o bezdimenzionalnome odnosu: vD Re= (2.51)

gdje je v (m/s) srednja brzina, D (m) promjer cijevi, v (m2/s) kinematiki koeficijent viskoznosti. Teenje vode u cijevima je za Re < 2320 laminarno, a za Re > 2320 turbulentno. Ovo vrijedi za praktine sluajeve, dok je u specijalnim laboratorijskim uvjetima mogue postii laminarno strujanje i do Re = 150.000. Svaki se lokalni gubitak energije moe izraziti kao:

H l =

v2 2g

(2.52)

gdje je koeficijent lokalnoga gubitka energije. Svi gubici energije (linijski i lokalni) mogu se izraziti kao umnoak koeficijenta gubitka energije i brzinske visine
v2 . Za gubitke nastale trenjem je: 2g L D

tr =

(2.53)

gdje je L duina cijevi, D promjer cijevi, a Darcy-Weisbachov koeficijent otpora strujanju odreuje se na temelju odgovarajuega dijagrama. U praksi se najee za odreivanje koeficijenta rabi Moodyjev dijagram (slika 2.7), u kojemu su sintetizirana ranija Nikuradzeova iskustva s umjetnom hrapavou, te Colebrookova, Whiteova i iskustva ostalih istraivaa sa stvarnom hrapavou (H. Rouse, 1949.). Za laminarno strujanje koeficijent otpora strujanju je:

64 Re

(2.54)

27

Slika 2.7

Moodijev dijagram za proraune otpora u cijevima (L. F. Moody, 1944.)

H za laminarno strujanje prema Hagen-Poiseuilleovu L

Gubitak energije po jedinici duljine cjevovoda zakonu glasi: H 32 = v L g D2

(2.55)

28 gdje je g gravitacija; kinematiki koeficijent viskoznosti, D promjer cjevovoda, a v srednja brzina toka. Na slici 2.8 prikazane su promjene veliina brzina u smjeru toka u cijevima pod tlakom za laminarni i turbulentni reim teenja, te profili brzina u cijevi za iste reime teenja.

Slika 2.8

Raspodjela brzina u cijevima krunoga poprenog presjeka za laminarno i turbulentno strujanje

Kod laminarnoga strujanja je smjer vektora brzine vezan uz smjer strujnice, a kod turbulentnoga (slobodnog) strujanja vektor brzine u nekoj toki mijenja veliinu i smjer. Ako je strujanje u cijevi turbulentno koeficijent otpora strujanja

openito ovisi o dvama parametrima:

(2.56)

= f

, Re D

gdje je apsolutna hrapavost cijevi (mm), skicirana na slici 2.9, a

je relativna hrapavost cijevi.

Slika 2.9

Prikaz apsolutne hrapavosti cijevi

1.

U skladu s izrazom (1.56) razlikuju se tri tipa turbulentnoga strujanja: Turbulentno-glatki: = f (Re). Na Moodyjevu dijagramu na slici 2.7 ovaj je reim strujanja definiran najniom krivuljom

(u praksi je relativna hrapavost nia od 0,000001).

, Re . Na Moodyjevu dijagramu na slici 2.7 turbulentno-prijelazni reim D

2.

Turbulentno-prijelazni: = f odreen je krivuljama jo nisu horizontalne.

izmeu krivulje za turbulentno-glatki reim i crtkane linije do koje krivulje

3.

Turbulentno-hrapavi: = f sasvim horizontalnim linijama

. Na Moodyjevu dijagramu na slici 2.7 ovaj je reim odreen gotovo D

. Za veinu cijevi pod tlakom je teenje u turbulentno-hrapavom reimu,

29 pa se Moodyjev dijagram najee koristi uz pretpostavku turbulentno-hrapavoga reima teenja. Nakon izraunavanja brzina u cijevima provjeri se na temelju vrijednosti Reynoldsova broja ispravnost pretpostavljena tipa turbulentnoga strujanja.

Slika 2.10

Koeficijenti lokalnoga gubitka otpora

Osim otpora toku koji se kod strujanja realne tekuine pojavljuje zbog viskoznosti ili uslijed trenja po vrstoj podlozi, postoje lokalni otpori zbog oblika preko kojih ili uz koje struji tekuina. Lokalni gubici mehanike energije H (nastali uslijed lokalnih otpora strujanju tekuine) takoer se izraavaju pomou Darcy-Weisbachove formule (2.50) u obliku (2.53):

30

H l =

v2 2g

gdje je koeficijent lokalnoga gubitka energije koji je ovisan o obliku i o Reynoldsovu broju Re. U praksi se pokazalo kako je za izraune dovoljno tono uzeti da ovisi samo o obliku presjeku toka. Na slici 2.10 prikazane su veliine koeficijenta lokalnoga gubitaka energije u razliitim praktinim sluajevima.

Slika 2.11

Karakteristini grafiki prikazi linije energije, tlane linije i gubitaka energije za teenje pod tlakom (V. Jovi, 1977.)

Karakteristini opi grafiki prikazi linije energije, tlane linije i pripadni gubici energije su na slici 2.11: a) linijski gubici, b) lokalni gubitak, c) energetska i tlana (piezometarska) linija za teenje pod tlakom u cjevovodu razliitih protjecajnih presjeka. Za tlani sustav na slici 2.11c energetska visina H je:

31
2 vo + 2g

H=

li

v i2 + 2g

Li v i2 Di 2 g

(2.57)

li je koeficijent lokalnoga gubitka energije ovisan o promjeni oblika. Ukoliko je poznata geometrija cjevovoda (promjeri cijevi) i barem jedna srednja profilska brzina, mogue je na osnovi jednadbe kontinuiteta (2.46) izraunati sve ostale srednje profilske brzine: Q = v1A1 = v2A2 = = viAi

2.6.2

Teenje vode u otvorenim koritima

Za teenje vode u otvorenim koritima sa slobodnim vodnim licem vrijedi Bernoullijeva jednadba za realnu tekuinu, pa ga je na toj osnovi mogue usporediti s teenjem pod tlakom, kao to je prikazano na slici 2.12. Za razliku od strujanja u cijevima pri otvorenim tokovima, tlana (piezometarska) linija jednaka je liniji vodnoga lica.

Slika 2.12

Usporedba Bernoullijeve jednadbe za teenje pod tlakom (a) i teenje sa slobodnim vodnim licem (b)

Za teenje pod tlakom (sluaj (a) na slici 2.12) i za teenje sa slobodnim vodnim licem (sluaj (b) na slici 2.12) moe se napisati Bernoullijeva jednadba: sluaj a) sluaj b)

z1 +

p1 v12 p v2 + = z 2 + 2 + 2 + H g 2 g g 2 g
2 v1 v2 = z 2 + h2 + 2 + H 2g 2g

(2.48)

z1 + h1 +

(2.58)

Usporedi li se teenje pod tlakom (a) i teenje sa slobodnim vodnim licem (b) na osnovi izraza (2.48) iz poglavlja 2.6.1 i (2.58), ona su na prvi pogled vrlo slina. No tome ni u kojem sluaju nije tako, i to iz sljedeega bitnog razloga: Dok u tlanim sustavima za jednu te istu cijev u turbulentno-hrapavom reimu teenja koeficijent hrapavosti ostaje nepromijenjen bez obzira na veliinu tlaka, u otvorenim tokovima koeficijent hrapavosti ovisi o poloaju vodnoga lica, odnosno o dubinama vodotoka h. Prema tome, teenje sa slobodnim vodnim licem je znatno sloenije od teenja pod tlakom.

32

2.6.2.1

Jednoliko teenje

Jednoliko, a i nejednoliko teenje openito su opisani u poglavlju 2.5.1, ''Vrste stacionarnoga strujanja s kinematikoga stanovita''. Jednoliko teenje je teenje pri kojemu su hidrodinamike osobine du toka jednake: u sluaju teenja sa slobodnim vodnim licem nagib linije energije Ie jednak je nagibu vodnoga lica Io i nagibu dna I (slika 2.12b). Za konstantni protok Q srednje profilske brzine su jednake, pa iz toga slijedi da su protjecajni popreni presjeci korita jednaki. Dubina vodotoka koja odgovara jednolikom teenju u njemu zove se normalna dubina i oznaava s ho. Prema oznakama na slici 2.12 (b):

z1 z 2 z = L L h h 2 ' h ' - nagib vodnoga lica je I o = 1' = (gdje je h1' = h1 + z1 ; h2 = h2 + z 2 ) L L H H 2 h = - nagib linije energije po jedinici duine toka je: I e = 1 L L I = Io = Ie v1 = v2 = v Q = const. A1 = A2 = A Ako se osrednje povrine protjecajnih presjeka i omoeni obodi presjeka 1-1 i 2-2 dobije se osrednjeni hidrauliki radijus:
nagib dna je: I =

O Srednja profilska brzina je:

R=

(2.59)

v = C RI e
1/2

(m/s)

(2.60)

gdje je C (m /s) Chezyjev koeficijent. Izraz (2.60) naziva se Chezyjevom formulom za brzinu u otvorenom vodotoku, a naziv je dobila po A. Chezyju, koji ju je izveo 1769. godine na temelju iskustva i mjerenja na rijekama u Francuskoj. Chezyjev koeficijent ne oznaava konstantu za pojedini vodotok kao to se na poetku smatralo nego je vrlo sloena funkcija na koju bitan utjecaj imaju relativna hrapavost i veliina Reynoldsova broja. Budui da se pokazalo kako Chezyjev koeficijent nije konstanta, taj se problem nastojalo rijeiti jednostavnijim funkcijama. Od niza izvedenih formula (npr.: Ganguillet-Kutterova formula iz 1969., Bazinova formula iz 1897., Forchheimerova formula iz 1923. god. i sl.) vrlo dobru aproksimaciju Chezyjeva koeficijenta u razvijenu turbulentno-hrapavom reimu teenja daju Manningova (iz 1891. godine) i Stricklerova formula (po A. Strickleru). U skladu s njihovom definicijom Chezyjev koeficijent C je:

C=

1 1/ 6 R = KR1 / 6 n

(m1/2/s)

(2.61)

gdje je: n (s/m1/3) Manningov koeficijent hrapavosti K (m1/3/s) Stricklerov koeficijent glatkosti. Tako Manningova formula za srednju brzinu glasi: 1 1 v = R2/3Ie/ 2 (m/s) n a Stricklerova formula za srednju brzinu je:
1 v = KR 2 / 3 I e / 2

(2.62)

(m/s)

(2.63)

U tablici 2.2 dane su vrijednosti Manningova koeficijenta hrapavosti n i Stricklerova koeficijenta glatkosti K

33

za nekoliko razliitih povrina preko kojih protjee voda.

Tablica 2.2

Manningovi (n) i Stricklerovi (K) koeficijenti (D. Cari, 1952.) 1 n (m1/3/s) 111 100 75 70 35 25 i manje K=

Kategorija

Vrsta podloge

n (s/m1/3)

I. II. IV. VI. XIII. XVI.

Osobito glatke povrine Briljivo blanjane daske, najbolje zaglaena cementna buka Obloga od opeke, cijevi za vodu Betonirani kanali, neiste cijevi Zemljani kanali Kanali u vrlo loem stanju

0,009 0,010 0,013 0,014 0,0275 0,04 i vie

Chezyjevu (2.60) i Darcy-Weisbachovu formulu (2.50) mogue je povezati tako da se obje formule izraze preko nagiba energetske linije Ie. Iz Darcy-Weisbachove formule:
H = L v2 D 2g

Dobije se: Ie = H 1 v2 = L D 2g (2.64)

Za okruglu punu cijev hidrauliki radijus je: A D R= = O 4 pa se iz Chezyjeve formule dobije: v2 4v 2 = 2 C2R C2 D C D 4 Izrazi (2.64) i (2.65) se izjednae: Ie = = v2

(2.65)

1 v2 4v 2 = 2 D 2g C D 8g

i nakon sreivanja dolazi se do veze izmeu Chezyjeva koeficijenta C i koeficijenta otpora strujanju :
C=

(2.66)

2.6.2.2

Nejednoliko teenje

Nejednoliko teenje u otvorenim tokovima je promjenljivo teenje. Srednje profilske brzine i povrine protjecajnih presjeka su razliite. Vodno se lice du toka neprekidno mijenja. Vodostaj se du toka moe i poveavati, ali linija energije u svakom sluaju opada du toka. Kada je teenje nejednoliko, dva su osnovna oblika krivulje slobodne vodne povrine: 1. Krivulja uspora (uspor), koja nastaje pri postupnome porastu dubine du osi vodotoka (slika 2.13a) 2. Krivulja depresije (depresija), koja nastaje pri postupnome opadanju dubine du osi vodotoka (slika 2.13b).

Nejednoliko se teenje izraunava po odsjecima L koji su tako kratki da za njih vrijede Chezyjeve postavke

34

o pravilnosti korita. U praktinim se izraunima uzima da je Chezyjev koeficijent C = const. za pojedinu duu dionicu vodotoka ili za cijeli vodotok.

Slika 2.13

Uspor (a) i depresija (b)

Odreivanje visina vodnoga lica kod nejednolikoga se teenja provodi poev od jednoga presjeka s poznatim vodostajem h i poznatim protokom Q. Izraun vodostaja u ostalim presjecima provodi se iterativno pomou Bernoullijeve jednadbe. Na slici 2.14 prikazana su dva dovoljno bliza presjeka, 1-1 i 2-2, na koje se odnose tumaenja izrauna nejednolikoga teenja. Izraun se provodi tako da se pretpostavi vodostaj u uzvodnome (ili u nizvodnome) presjeku, te se pomou njega izraunavaju ostali hidrauliki parametri.

Slika 2.14

Skica presjeka izmeu kojih se pretpostavi jednoliko teenje I = Io = Ie

Za presjeke 1-1 i 2-2 postavi se Bernoullijeva jednadba:

h1 +
2 v1 v2 = h 2 + 2 + H 2g 2g

(2.67)

Srednja brzina izmeu presjeka 1-1 i 2-2 na osnovi Manningove formule (2.62) je:
v=

1 3 2 R I e gdje je R srednji hidrauliki radijus n

A + A2 1 A +A R= = 2 = 1 2 O O +O2 O + O2 1 1 2 A

(2.59)

35

Nagib energije Ie je: H L Pa je prema tome gubitak mehanike energije H izmeu presjeka 1-1 i 2-2: Ie =
2

H =

n2 v
4 R3

(2.68)

Bernoullijeva jednadba (2.67) moe se pisati na sljedei nain:

3

v v2 v2 h1 + 1 = h2 + 2 + n 2 4 L 2g 2g R3 Srednja brzina

(m)

(2.67a)

v izmeu presjeka 1-1 i 2-2 je:

(2.69)

v=

v1 + v 2 2

U izraunima za nejednoliko teenje mogu nastupiti dva tipa problema: 1.

tip problema zadan je vodostaj u nizvodnome presjeku 2-2, pa treba izraunati uzvodni vodostaj h1:
2 2 v 2 v1 + H 2g 2g

h1 = h2 +

(m)

(2.70)

2.

tip problema zadan je vodostaj u uzvodnome presjeku 1-1, pa treba izraunati nizvodni vodostaj h2:

h2 = h1 +

2 v1 v2 2 + H 2g 2g

(m)

(2.71)

2.6.2.3

Specifina energija presjeka, mirno i silovito teenje, kritina dubina

Specifina energija Ho (energija jedinice teine fluida), odreena s obzirom na horizontalnu ravninu kroz najniu toku presjeka je:

Ho= h+

v2 2g

(m)

(2.72)

gdje h dubina, v srednja profilska brzina. Ukoliko je primjerice zadan protok kroz profil koji se ne mijenja (kod projektiranja kanala), onda se s promjenama uzdunoga nagiba nuno mijenjaju dubine vodotoka. Za razliite dubine h raunaju se prema izrazu (2.72) odgovarajue vrijednosti specifine energije presjeka Ho. Nakon toga se crta krivulja specifine energije presjeka Ho = f (h), kako je to prikazano na slici 2.15.

36

Slika 2.15

Krivulja specifine energije presjeka Ho = f (h)

Dubina kod koje je specifina energija presjeka najmanja Hmin , naziva se kritinom dubinom hc. Prema tome, minimalna specifina energija presjeka Hmin je : H min = hc + v2 2g (m) (2.73)

Gornji dio krivulje specifine energije presjeka sa slike 2.15 prikazuje porast energije Ho za h > hc, a donji dio za vrijednosti h < hc pokazuje smanjenje energije Ho s porastom dubine vodotoka. Radi toga se kod otvorenih vodotoka razlikuju tri stanja: 1.
mirni tok, pri kojemu su dubine vee od kritine dubine (h > hc); u mirnome toku poveanje specifine energije presjeka nastaje uslijed poveanja potencijalne energije, uz istodobno smanjenje kinetike energije kritini tok, pri kojemu je u vodotoku kritina dubina hc, a kroz presjek voda tee kritinom brzinom vc siloviti (burni) tok, pri kojemu su dubine manje od kritine dubine (h < hc); kod silovitoga toka porast specifine energije presjeka nastaje zbog poveanja njegove kinetike energije, a istodobno se potencijalna energija smanjuje.

2. 3.

Osim radi ocjenjivanja stanja toka, kritinu je dubinu potrebno odrediti i zbog razliitih hidraulikih izrauna koji se rabe za pojedina stanja u vodotoku. Prema definiciji, kritina dubina je ona dubina za koju specifina energija presjeka postaje minimalna: Za kritino teenje vrijedi:

Q2 B
3 gAc

=1

(2.74) Q2 B , kada se ne radi smo o kritinom teenju, naziva se parametrom g A3

Bezdimenzionalna veliina

kinetinosti vodotoka i oznaava se s k. U izrazu (2.74) Q je protok kroz protjecajni profil, B irina vodnoga lica u protjecajnom profilu, g gravitacija, a A povrina protjecajnoga profila.

Ukoliko su u izraz (2.74) uvrsti teenje dobije:

2 vc =1 g hc

Q Ac 2 = hc (kritina dubina) i 2 = v c (kritina brzina), onda se za kritino B Ac

(2.75)

37

Izraz
Fr=

v2 naziva se Froudeovim brojem (po W. Froudeu) i oznaava simbolom Fr: g hsr v2 g h sr

(2.76)

U SAD-u se rabi oznaka F r = F, pa iz toga proizlazi:

F= v g h sr ;

(2.77)

Za pravokutni protjecajni presjek je: v ; (A = B h) (slika 2.16) Fr= gh Parametar kinetinosti k zapravo je jedan od oblika Froudeova broja. Iz izraza za Froudeov broj (2.76) ili (2.77) slijedi jo jedan jednostavan kriterij za ocjenjivanje stanja toka, jer je: - za mirni (rijeni) tok: F r < 1 - za kritini tok: - za siloviti tok:
Fr =1 Fr >1

Slika 2.16

Pravokutni protjecajni presjek

Na kraju je vano napomenuti da se nagib vodotoka kod kojega je normalna dubina jednaka kritinoj dubini zove kritini nagib i oznaava simbolom Ic. Ako je nagib vodotoka I < Ic, tok je miran, a ako je I > Ic, tok je silovit (buran).

38

3
3.1

PODZEMNA VODA
Oblici pojavljivanja vode u tlu

Voda se pojavljuje u tlu u tri osnovna oblika kao adhezijska5, kapilarna i gravitacijska voda kako je prikazano na slici 3.1

Slika 3.1

Razliiti oblici pojavljivanja vode u tlu

Na slici 3.1 dane su sljedee oznake: po je atmosferski tlak; h (m) dubina gravitacijske vode; p = g h (N/m2) hidrostatiki tlak podzemne vode, gdje je = 1000 kg/m3 gustoa vode; g = 9,81 m/s2 gravitacija; RPV je oznaka za razinu podzemne vode. U kapilarnoj se zoni javlja podtlak, odnosno tlak manji od atmosferskoga tlaka po, pa dolazi do kapilarnoga dizanja vode. U skladu sa slikom 3.1 definiranu su oblici pojavljivanja vode u tlu:
Higroskopska vlaga, ili higroskopska voda, nastaje kondenzacijom vodene pare na esticama tla. Kada suho tlo doe u doticaj s vlanim zrakom, njegove estice upijaju vlagu i volumen tla se poveava, sve dok se ne postigne maksimalan higroskopski uinak. Pod tim uvjetima pjeskovito tlo moe poveati svoj volumen oko 1 posto u odnosu na suho stanje. Za muljevito tlo, to poveanje iznosi oko 7 posto, a za ilovae ak do 17 posto. Smatra se da se higroskopska voda moe gibati u tlu samo ako se pretvori u paru. Pelikularna (membranska) voda se stvara na esticama tla uslijed djelovanja molekularne sile adhezije . Pelikularna se voda vrlo vrsto dri uz estice tla i od njih ju je mogue odvojiti akceleracijom koja je 70.000 puta vea od gravitacije. Prema tome, gravitacija nema nikakav utjecaj na gibanje pelikularne vode. Pelikularna voda moe postupno tei od guega prema rjeem, odnosno tanjemu sloju i smrzava se pri temperaturi od -1.5C, a iezava pri suenju tla. (Kapilarna je voda opisana u poglavlju 2.3.6.)
5

Gravitacijska voda je podzemna voda u podruju zasienja (saturacije).

Maksimalna koliina vode koju tlo neodreeno vrijeme moe zadrati usprkos djelovanju gravitacije naziva se zemljini kapacitet i oznaava kao F (ista se oznaka rabi za oborinu koja se infiltrira u tlo). Koliina vode koja je potrebna da se sadraj vlage u zemljitu dovede do zadovoljenja zemljinoga kapaciteta je tzv. deficit vlage zemljita i oznaava se simbolom dv. Za vrijeme kie svaki postojei deficit vlanosti tla u nekoj toki mora biti potpuno namiren, a tek se nakon toga moe zapoeti proces obnove, odnosno doprinos podzemnoj vodi. Pri intenzivnu koritenju
5

Adhezija je sila kojom se privlae molekule dvaju raznorodnih tijela kada su ona u tijesnu dodiru.

39

podzemne vode, u veini sluajeva njezino obnavljanje u prirodnim uvjetima traje vrlo dugo. U normalnim uvjetima razina podzemne vode prema izlazu iz podzemlja (prema rijekama, jezerima, morima) opada vie ili manje jednoliko. Gibanje je podzemne vode obino vrlo polagano, a brzine teenja ovise o sastavu tla i hidraulikom gradijentu. Gradijent je postupna promjena neke veliine po njenoj jedininoj vrijednosti; razlika zranoga tlaka izmeu dvije toke iste nadmorske visine. Zbog toga su doprinosi podzemne vode rijenome toku nakon oborina redovito vrlo spori. Prema D. K. Toddu (1967.) hidrologija podzemnih voda se moe definirati kao znanost koja prouava dogaanje, raspodjelu i kretanje vode ispod povrine terena. Osim to se podzemna voda u velikoj mjeri koristi kao prirodno dobro otjecanje vode podzemljem vana je faza u hidrolokom ciklusu. Najvei dio trajnih (perenijalnih) vodotoka vuku porijeklo od podpovrinske vode, dok velik dio povremenih vodotoka moe perkolirati ispod povrine. Prema tome kod razmatranja povrinske vode ne smije se zanemariti podzemna. Hidrologija podzemnih voda usmjerena je na rezerve vode u podzemlju i na njezino kretanje ispod povrine terena. Teenje podzemne vode tijesno je povezano s geolokom graom, pa je radi toga za shvaanje hidrologije podzemne vode, uz poznavanje hidraulike, potrebno i razumijevanje geologije. Prema Leksikonu graevinarstva (2002.) filtracija ili procjeivanje je strujanje podzemne vode kroz zasieno porozno tlo, a vodonosni sloj ili vodonosnik je propusna stijena kroz koju se voda giba s lakoom u smislu dotoka vode u zdenac za potrebe zahvaanja vode. Na slici 3.2 shematski su prikazani osnovni tipovi vodonosnih slojeva.

Slika 3.2

Tipovi vodonosnih slojeva (prema R. S. Gupti, 1989.)

U otvorenom vodonosnom sloju razlikuju se tri karakteristina podruja: adhezijsko (vlana zona), kapilarno i podruje gravitacijske ili temeljne vode. Navedena su podruja prikazana na slici 3.1., a u teoriji filtracije se razmatraju procesi u podruju gravitacijske ili temeljne vode, u kojem prevladavaju gravitacijske sile. Radi toga je to podruje zasieno vodom, pa tlak raste s dubinom po linearnom zakonu. Piezometarska visina u nekoj toki na dubini h ispod vodnoga lica je (kao i u izrazu (2.23)):
h= z+ p = const. g

(m)

(3.1)

gdje je z (m) visina toke od geodetskoga horizonta, p (N/m2) tlak u razmatranoj toki, = 1000 kg/m3 gustoa vode i g = 9,81 m/s2 gravitacija.

40

Na slici 3.2 vodno lice je definirano kao ploha na kojoj je tlak jednak atmosferskom: p = 0. To je ploha do koje se die voda u ubuenom piezometru. Piezometar je buotina koja slui za opaanje potencijala (piezometarske visine) u onom vodonosnom sloju u kojem piezometar ima ugraen filter (A. Baani, 2006). Voda struji kroz poroznu sredinu, a poroznost je postotak upljina u nekom volumenu tla. Poroznost tla ovisi od oblika veliine i homogenosti estica tla te njihova meusobna rasporeda. Razlikuju se dvije osnovne vrste poroznosti: 1. Apsolutna ili geomehanika poroznost: Vp (3.2) n= V gdje je Vp volumen pora, a V ukupni volumen. 2. Aktivna ili efektivna poroznost:
Vv (3.3) V gdje je Vv volumen vode, a V ukupni volumen. Na slici 3.3a prikazana je geomehanika poroznost n za dva idealizirana sluaja i za stvarno stanje u prirodi, a na slici 3.3b aktivna poroznost za dva razliita sluaja: natapanje i dreniranje.

Slika 3.3

Geometrijska i aktivna poroznost

Aktivna poroznost najee je manja od apsolutne poroznosti i ona ovisi o nizu imbenika, primjerice: je li se radi o navodnjavanju ili odvodnjavanju, o brzini kretanja vode u tlu, o vlanosti tla. Prema tome aktivna je poroznost vrlo sloena funkcija koja se odreuje eksperimentalno. Pri opisivanju osnovnih pojmova potrebno je, s obzirom na tlo kroz koje struji voda, jo navesti: Ukoliko filtracijska svojstva tla ne ovise od smjera gibanja podzemne vode tlo je izotropno, a u protivnom je tlo anizotropno. Tlo je homogeno ako su filtracijska svojstva tla ista u svim njegovim tokama, a u protivnom je tlo - nehomogeno. Poroznost moe biti meuzrnska, pukotinska i disolucijska.
Meuzrnska (primarna) poroznost stijene nastaje u isto vrijeme kada se stijena stvara, (taloi, konsolidira, litificira, kristalizira, ili metamorfozira). Pukotinska (sekundarna) poroznost nastaje pucanjem ve formirane stijene kao posljedica djelovanja tektonskih sila na stijenu.

41 Disolucijska (tercijarna) poroznost nastaje otapanjem ve formirane stijene cirkulacijom otopina kroz pukotine.

Dogovorene granine vrijednosti izmeu glavnih skupina zrna dane su u tablici 3.1.
Tablica 3.1 Granine vrijednosti izmeu glavnih skupina zrna (A. Atterberg, 1905.)

Blokovi ljunak krupni srednji sitni krupni srednji sitni krupni srednji sitni

pijesak

prah glina

d > 60 mm 20 60 26 0,6 2 0,6 2 0,2 0,6 0,06 0,2 0,02 0,06 0,006 0,02 0,002 0,006 d < 0,002 mm

Vano je napomenuti da je O. E. Meinzer (1923.) definirao podpovrinsku vodu kao sve vode koje se pojavljuju ispod Zemljine povrine, a pod podzemnom vodom podrazumijeva vodu u zasienoj (saturiranoj) zoni. Ista znaenja tih pojmova usvojena su i u hidrolokom rjeniku UNESCO-a i WMO-a (1992.). Sastav tla odreuje se sijanjem kroz nekoliko sita sa sve manjim veliinama otvora, a na temelju mehanike analize tih podataka konstruira se granulometrijska krivulja (granulometrijski dijagram) kako je prikazano na slici 3.4.

Slika 3.4

Granulometrijska krivulja (prema A. M. Latienkov i B. J. Lobaev, 1950.)

Na granulometrijskom dijagramu na apcisnoj su osi oznaene veliine promjera zrna u (mm), a na ordinatnoj osi ukupna teina svih estica tla (u postocima) iji je promjer manji od dane veliine, nanesene na apcisnoj osi. Promjer onih zrna, kojih u tlu ima manje od 10 posto teine, zove se stvarni ili efektivni promjer d10. Ova je veliina znaajna za filtriranje vode kroz tlo. Promjer zrna kojih u tlu ima manje od 60 posto oznaava se s d60 i naziva se promjer dominantnoga zrna. Koeficijent jednolinosti Cu definiran je odnosom: d C u = 60 (3.4) d10 Podzemna se voda kree kroz propusni sloj koji se nalazi na praktiki nepropusnom, odnosno

42

vododrivom podinskom sloju. Ukoliko takav sloj ima nagib javlja se slobodno kretanje (bez tlaka) podzemne vode s vodnim licem na kojem je tlak jednak atmosferskom. Ukoliko se vodonosni sloj nalazi izmeu dva praktiki nepropusna sloja izmeu njih se podzemna voda kree pod tlakom. Zdenac se u takvom sloju puni podzemnom vodom pod tlakom. Pri dovoljnom tlaku voda moe sama istjecati na povrinu tla i u tom sluaju se naziva arteka voda. Sluajevi otjecanja podzemne vode sa slobodnim vodnim licem i pod tlakom prikazani su na slici 3.2. Teenje podzemne vode moe biti jednoliko i nejednoliko, a njegovo razmatranje se provodi jednakim pristupom kao i za povrinske tokove. U hidrogeologiji nisu, do sada, utvrene jedinstvene definicije propusne, slabopropusne i nepropusne stijene. Prihvatljivo je da se kao propusna stijena, vodonosni sloj ili vodonosnik usvoji podruje u podzemlju iz kojega ima smisla kroz zdence uzimati vodu za vodoopskrbu. U sjevernoj Hrvatskoj glavni su vodonosnici aluvijalno ljunkovito pjeskovite taloine kvartarne starosti, dok su u junoj Hrvatskoj glavni vodonosnici raspucali i okreni vapnenci, najee kredne starosti. U skladu s tim je prihvatljivo da se pod slabopropusnim slojem podrazumijeva sloj ili stijena iz koje se voda ne moe crpiti u koliinama koje zadovoljavaju vodoopskrbu. Kroz takve se slojeve voda moe procjeivati iz jednoga vodonosnog sloja u drugi. Nepropusni sloj je sloj ili stijena koja ne proputa zamjetnu koliinu vode (A. Baani, 2006.).

3.2

Darcyjev zakon

Sredinom 19. stoljea francuski hidrauliar H. P. G. Darcy izveo je, na osnovi provedenih ispitivanja, osnovni zakon filtracije koji se naziva Darcyjev zakon. Darcyjev je ureaj imao oblik cilindrine posude ispunjene ispitivanim poroznim materijalom kako je prikazano na slici 3.5. Na povrinu poroznoga materijala Darcy je nalijevao vodu, kojoj je odravao stalnu razinu, a na donjoj je razini bila reetka kroz koju je procijeena voda otjecala u menzuru. U kontrolnim presjecima 1-1 i 2-2 bili su postavljeni piezometri za mjerenje potencijala.

Slika 3.5

Shematski prikaz Darcyjeva ureaja

Radi jednostavnijega izvoenja moe se Darcyjev pokus opisati kako je prikazano na slici 3.6. Na filtracijski tok u presjecima 1-1 i 2-2, prikazanim na slikama 3.5 i 3.6, moe se primijeniti Bernoullijeva jednadba (2.48):
z1 +
2 p1 v1 p v2 + = z 2 + 2 + 2 + H g 2 g g 2 g

43

Slika 3.6

Teenje kroz poroznu sredinu za izvoenje Darcyjevoga zakona

Osim to su brzine v1 i v2 vrlo male, pa je onda i njihova kvadrirana vrijednost podijeljena s dvostrukom vrijednosti gravitacije zanemarivo mala u odnosu na tlane visine 2-2 jednake brzinske visine
p1 p i 2 , ukoliko su povrine presjeka 1-1 i g g

2 v1 v2 i 2 se ponitavaju pa izraz (2.48) poprima oblik: 2g 2g

p p z1 + 1 z 2 + 2 = H g g

(3.5)

Promjena filtracijskog tlaka H moe se svesti na jedinicu duine, pa je hidrauliki gradijent: H I= (3.6) L Nakon to je izmjerio protok filtrirane vode i podijelio protok s povrinom protjecajnoga presjeka A, Darcy je definirao linearnu ovisnost izmeu srednje brzine filtracije v =
Q i nagiba I: A

v=kI (3.7) Izraz (3.7) predstavlja Darcyjev zakon ili Darcyjev obrazac, a koeficijent k je hidraulika vodljivost, ili koeficijent procjeivanja ili koeficijent filtracije. Za brzinu filtracije Darcy nije uzeo stvarnu brzinu teenja vode kroz pore zemljita, nego srednju brzinu, koja se rauna u odnosu na cijelu povrinu A (ukljuivi pore i estice). Prema tome filtracijski je protok: Q=kAI (3.8) Hidraulika vodljivost k kao to se vidi iz izraza (3.7) predstavlja brzinu procjeivanja pri nagibu I = 1. Brzina teenja u poroznom je materijalu vrlo mala, pa je kretanje podzemnih voda najee laminarno. Samo pri kretanju vode s velikim brzinama kroz ljunak i kamenje, teenje podzemne vode je turbulentno, a za takove sluajeve ne vrijedi Darcyjev zakon.
Hidraulika vodljivost k ovisi o vrsti tla. Dimenzija koeficijenta procjeivanja jednaka je dimenziji brzine. Prema tome koeficijent procjeivanja se moe promatrati kao brzinu procjeivanja kod jedininoga gradijenta piezometarske linije.

44

Napominje se da koeficijent procjeivanja ovisi, osim o materijalu, i o vrsti tekuine koja se procjeuje. Primjerice koeficijent procjeivanja za ulje razlikuje se od koeficijenta procjeivanja za vodu. Uobiajene vrijednosti koeficijenta procjeivanja vode za razliite vrste tla dane su u tablici 3.2.
Tablica 3.2

Karakteristine veliine koeficijenta procjeivanja vode k za razliite vrste tla (Domenico, P. A., Schwartz, F. W., 1998.)
Sediment ljunak Hidraulika vodljivost k (m/s) 310-4 - 310-2

Krupnozrni pijesak Srednjezrnati pijesak Sitnozrnati pijesak Prah (silt), les glina

910-7 - 610-3 910-7 - 510-4 210-7 - 210-4 110-9 - 210-5 110-11 - 4.710-9

U laboratorijskim uvjetima u homogenom, izotropnom materijalu koeficijent procjeivanja je lako odrediti. U prirodnim uvjetima u tlu redovito postoje primjese razliitih frakcija, a i utjecaj zbijenosti pa se, radi toga, hidraulika vodljivost k odreuje na osnovi pokusa na terenu (poglavlje 3.3.3).

3.3
3.3.1

Hidraulika teorija strujanja podzemnih voda

Dupuitova teorija

esto se puta strujanje podzemne vode moe tretirati kao horizontalno, odnosno kao strujanje kod kojega je vertikalna komponenta brzine vz zanemarivo mala. Temeljna pretpostavka da je strujanje vode u vodonosnom sloju horizontalno naziva se Dupuitovom teorijom. Dupuitova se teorija (koji puta se rabi izraz pretpostavka) moe primijeniti u prostranim podrujima, a ne vrijedi na nekim uim prostorima gdje su strujnice kose, pa se vertikalnu komponentu brzine ne moe zanemariti. To su, primjerice, podruja uz vodotoke i nepotpuni zdenci koji nisu izvedeni do praktiki nepropusnoga sloja.

Na slici 3.7 shematski je prikazano podruje podzemlja u kojem voda struji prema potpunom zdencu izvedenom do praktiki nepropusnoga sloja. Strujanje vode prema zdencu je praktiki horizontalno pa vrijedi Dupuitova teorija, a tokovi s vertikalnim komponentama brzina su lokalnoga karaktera (u podruju prihranjivanja vodonosnoga sloja iz vodotoka).

Slika 3.7

Strujanje vode u irokom prostranstvu (prema V. Jovi, 2006.)

45

U opem se sluaju gibanja estica tekuine translatira, deformira i rotira. Ako rotacijsko gibanje u tekuini ne postoji, odnosno pojedine se estice u tekuini samo translatiraju i deformiraju, takvo se strujanje zove potencijalno ili bezvrtlono. Na slici 3.8 prikazan je detalj podzemnoga strujanja vode sa slobodnim vodnim licem u vodonosnom sloju debljine M. Dvije linije razliitih tlakova ekvipotencijale odreene su visinskom razlikom tlakova h, a nalaze se na meusobnoj udaljenosti l. Ekvipotencijala je linija jednakoga potencijala, odnosno linija u dvodimenzionalnom bezvrtlonom toku tekuine kod koje sve toke imaju istu vrijednost brzinskoga potencijala. One su okomite na rubove koji ih ograniavaju, u sluaju na slici 3.8 to su vodno lice i povrina nepropusnoga sloja.

Slika 3.8

Strujanje u vodonosnom sloju izmeu dvije ekvipotencijala

Uz opisane oznake h, l i M na slici 3.8 oznaena je piezometarska visina h (visina od geodetskoga horizonta do slobodne razine podzemne vode) i srednja brzina strujanja vode vsr. U skladu s Darcyjevim zakonom, uz usvojeni pozitivni smjer prema gore, srednja brzina strujanja podzemne vode je:
h l

v sr = k

(3.9)

Ukoliko se strujanje podzemne vode razmatra po jednom metru irine (m'), onda je specifini protok:
q = kM

h l

(m3/s/m')

(3.10)

Procjedne znaajke vodonosnoga sloja se s geolokoga stajalita postanka slojeva, po vertikali mogu u odreenoj mjeri razlikovati. Obino se moe odijeliti slojeve s razliitim hidraulikim vodljivostima k. Primjerice to su slojevi pijeska, pijeska s glinom, pijeska sa ljunkom, ljunka i sl. U sluajevima kada strujanje podzemne vode prevladava u horizontalnom smjeru, moe se kod blaih promjena slojeva smatrati da je piezometarska visina po vertikali konstantna. S obzirom na razliite hidraulike vodljivosti k u pojedinim slojevima postoje razliite brzine procjeivanja, ako je prikazano na slici 3.9.

46

Slika 3.9

Strujanje u uslojenom nehomogenom tlu

U skladu s izrazom za brzinu strujanja podzemne vode (3.9) za i-ti je sloj: h (m/s) (3.11) vi = k i l Specifini je protok u i-tom sloju: h qi = vi mi = -ki mi (m3/s/m') (3.12) l gdje je ki koeficijent propusnosti i-toga sloja, vi srednja brzina strujanja u i-tom sloju i mi debljina i-toga sloja. Ukupni specifini protok q kroz vodnosni sloj debljine M, odnosno kroz svih n slojeva:

q = qi = k i mi
i =1 i =1

n h 3 h (m /s/m') = k i mi l i =1 l

(3.13)

Prosjena hidraulika vodljivost u horizontalnom smjeru je:

k m
i

k=

i =1 n

(m/s)
i

(3.14)

m
i =1

Prema tome uz ovakvu pretpostavku da se procjeivanje odvija u homogenom tlu moe se izraunati prosjena (ekvivalentna) hidraulika vodljivost, odnosno nehomogeno tlo se u izraunima tretira kao homogeno. Ukoliko se, zajedno s ekvipotencijalama, definiraju i linije strujanja tekuine strujnice koje su po svojem poloaju okomite na ekvipotencijale, dobije se strujna mrea. Strujna mrea je mrea meusobno okomitih krivulja ekvipotencijalnih linija i strujnica, koja se koristi za prikaz ravninskoga, potencijalnog strujanja. Na slici 3.10 prikazana je strujna mrea za protjecanje vode kroz homogeni vodonosni sloj ispod temeljne ploe. Protjecanje je ostvareno jer postoji razlika u tlakovima:
H = hmax - hmin

(3.15)

47

Slika 3.10

Priblina strujna mrea (primjer iz V. Jovi, 2006.)

Za jednostavne sluajeve kakav je prikazan na slici 3.10 mogue je strujnu mreu konstruirati upisivanjem krunica u likove izmeu strujnica i ekvipotencijala koji su priblino kvadratnoga oblika. Ukupni protok vode koji protjee ispod temelja na slici 3.10 jednak je zbroju djelominih protoka Q koji protjeu kroz svaku strujnu cijev. (Strujne cijevi esto se nazivaju strujnicama, kao i linije strujnice, pa pritom treba imati na umu da se tada naziv strujnica odnosi zapravo na strujnu cijev kroz koju struji koliina Q.) Iz nacrtanih ekvipotencijala, za sluaj upisanih krunica u strujnoj mrei, odredi se broj u jednakih (ekvidistrantnih) razmaka, tako da je pad potencijala izmeu dviju ekvipotencijala jednak:
H (m) (3.16) n Procjedna brzina u strujnici moe se priblino izraunati u skladu s Darcyjevim zakonom, a u skladu s izrazom (3.9): h H v=k =k (m/s) (3.17) l nl gdje je k (m/s) hidraulika vodljivost. Protok u strujnoj cijevi je: H b (m3/s) (3.18) Q = v b = k n l h =

Za kvadratinu strujnu mreu vrijedi b/l = 1, pa ako je m ukupan broj strujnica, onda je ukupni specifini protok procjeivanja (po metru irine):
Q' =

Q = mQ = n kH
m
1

(m3/s/m')

(3.19)

Ukoliko se eli dobiti ukupni protok Q ispod temelja, specifini protok Q' treba pomnoiti sa irinom temelja B. Q = B Q' (m3/s) (3.20)

3.3.2

Vodozahvati podzemnih voda

Podzemne se vode, za njihovo dalje koritenje, zahvaaju vodozahvatnim graevinama. Ukoliko vodozahvatna graevina u cijelosti do vodonepropusnoga sloja prolazi kroz vodonosni sloj, naziva se potpuni vodozahvat. U takvom se sluaju hidrauliki izraun moe temeljiti na Dupuitovoj teoriji.

48

3.3.2.1

Vodozahvatna galerija

Na slici 3.11 prikazano je strujanje vode sa slobodnim vodnim licem prema galeriji duine B. Ukupni je dotok u galeriju dvostran i iznosi: Q = 2qB (m3/s) (3.21) gdje je q (m3/s/m') specifini protok koji je jednak: dh q = kh (m3/s/m') (3.22) dl gdje su, za razliku od konanih vrijednosti h i l , uvedene diferencijalne veliine dh i dl. Prema tome diferencijalni oblik protoka prema galeriji je:

Q = 2 Bkh

dh dl

(3.23)

Izraz (3.23) integrira se odvajanjem varijabli: Q dl = 2 B k h dh

Q dl = 2 Bk hdh
o ho

(3.24) (3.25)

Ho

Nakon integracije i uvrtenja granica dobije se izraz za protok:

2 2 H o ho B (3.26) L gdje je Ho dubina podzemne vode (do nepropusne podloge) izvan utjecaja galerije, a ho dubina vode u

Q=k

galeriji.

Slika 3.11

Vodozahvatna galerija

3.3.2.2

Potpuni zdenci

Zdenac u koji voda dotjee po cijeloj debljini vodonosnoga sloja naziva se potpuni zdenac. Pritom se razlikuju dva sluaja: voda u zdenac dotjee sa slobodnim vodnim licem ili pod tlakom.
Potpuni zdenac sa slobodnim vodnim licem Na slici 3.12 prikazano je strujanje vode prema potpunom zdencu sa slobodnom vodnom povrinom. Strujanje je osnosimetrino, pa je radi toga, dotok u zdenac Q odreen specifinim protokom q na opsegu krunice polumjera r: dh (3.26) Q = 2rq = 2rkh dr a)

49

Slika 3.12

Potpuni zdenac sa slobodnim vodnim licem

Separacijom varijabli iz (3.26) dobije se: dr Q = 2khdh r Integracijom od ruba zdenca ro do udaljenosti neporemeenoga vodostaja R:
Q

(3.27)

ro

dr = 2k hdh r

Ho

(3.28)

ho

Dobije se crpni protok zdenca:

Q = k
2 2 H o ho R ln ro

(3.29)

Snienje razine vode u zdencu So (u odnosu na stanje prije crpljenja) je:

2 S o = H o ho = H o H o

Q R ln k ro

(3.30)

Udaljenost R na kojoj je snienje podzemne vode jednako nuli naziva se radijus djelovanja zdenca. Orijentacijske vrijednosti radijusa djelovanja zdenca R za razliite materijale dane su u tablici 3.3..
Tablica 3.3

Radijus djelovanja zdenca R

Tlo fini do srednji pijesak srednji do grubi pijesak ljunak krupni ljunak R (m) 25 100 100 500 400 1500 1500 - 3000

b)

Potpuni zdenac pod tlakom Presjek kroz potpuni zdenac u vodonosnom sloju pod tlakom prikazan je na slici 3.13. Strujanje je osno simetrino, pa je protok Q odreen specifinim protokom q na opsegu krunice polumjera r:
Q = 2rq = 2rkM dh dr

(3.31)

50

Slika 3.13

Potpuni zdenac pod tlakom

Separacijom varijabli i integracijom od ruba zdenca do neporemeenoga vodostaja (na udaljenosti radijusa djelovanja zdenca R):
o dr Q = 2kM dh r ro ho

(3.32)

dobije se dotok u zdenac (crpni protok zdenca):

Q = 2kM H o ho R ln ro

(3.33)

Snienje razine vode u zdencu So u odnosu na piezometarsku razinu Ho udaljenu od zdenca za radijus djelovanja zdenca R jednaka je:

S o = H o ho =

Q R ln 2kM r0

(3.34)

Prema tome za strujanje podzemne vode sa slobodnim vodnim licem (sluaj a) veza izmeu protoka i snienja u zdencu (3.30) je nelinearna, dok je za zdence pod tlakom (sluaj b) ta veza linearna (3.34).

3.3.2.3

Nepotpuni zdenac

Nepotpuni zdenac (slika 3.2) svojim perforiranim dijelom (kroz koji u zdenac ulazi voda iz vodonosnoga sloja) ne dopire do dna vodonosnika. U okolini zdenca radijusa r = 1,5 M, gdje je M debljina vodonosnoga sloja, ne vrijedi Dupuitova pretpostavka, jer postoji strujanje vode prema zdencu s izrazitim vertikalnim komponentama. Te vertikalne komponente nisu zanemarive i radi toga je hidrauliki izraun vrlo sloen. Za izraun dotoka u nepotpuni zdenac ovisno o dubini zdenca u vodonosnom sloju - koriste se razliite iskustvene formule iz literature (primjerice I. I. Agroskin i dr., 1973.).

3.3.2.4

Vrelna ploha u zdencu

Vrelna ploha u zdencu je ploha na koju prokapljuje voda iznad razine vode u zdencu. Javlja se praktiki redovito kod procjeivanja sa slobodnim vodnim licem. Ovdje se razmatra sluaj vrelne plohe u zdencu, a u praksi se ona esto javlja na nizvodnoj strani nasipa ili brane kroz koje se procjeuje voda ili na obalama kod

51

kojih podzemna voda struji prema vodotoku, a razina joj je iznad razine vode u vodotoku. Pri crpljenju vode poveava se snienje razine u zdencu, smanjuju se protjecajni presjeci u blizini zdenca i poveavaju brzine. Brzine procjeivanja ne mogu biti velike, pa se vodostaj uz zdenac bitno ne sniava. Radi toga se na obodu zdenca, izmeu stvarnoga vodnog lica i razine vode u zdencu, pojavljuje vrelna ploha kako je prikazano na presjeku zdenca i vodonosnika na slici 3.14. Dupuitova teorija daje dobru aproksimaciju vodnoga lica samo u podruju gdje su brzine procjeivanja horizontalne. to se ide blie prema zdencu Dupuitovo se rjeenje sve vie razlikuje od stvarnoga vodnog lica i ono predstavlja piezometarsku plohu po dnu vodnosnonoga sloja (uz nepropusnu podlogu). Pokazalo se je da Dupuitova teorija ipak daje stvarni dotok vode u zdenac za odreene dubine zdenca ho i dubine podzemne vode kod neporemeenoga stanja Ho (na udaljenosti radijusa djelovanja zdenca R). Dupuitova teorija, meutim ne daje i vodostaje uz zdenac za vea snienja razine vode u zdencu so = Ho ho. Vrelne se plohe odreuju na osnovi formule izvedene na temelju mnogih teorijskih i eksperimentalnih radova razliitih istraivaa (V. Jovi, 2006.):
Q Q 2 (0,73 log k 0,5) + ho ho k ro

ho =

(3.35)

(Oznake u formuli (3.35) u skladu su s oznakama na slici 3.14)

Slika 3.14

Vrelna ploha u zdencu

3.3.3

Odreivanje hidraulike vodljivosti na terenu

Ukoliko se za pojedino podruje, koje vodom prihranjuje zdenac, moe usvojiti da za njega vrijedi Dupuitova teorija, onda je za njega mogue definirati koeficijent procjeivanja k na osnovi poznatih dubina u svega dvije toke (piezometra) h1 i h2 i poznatoga dotoka vode Q u zdenac. Na slici 3.15 prikazan je presjek kroz vodonosni sloj kada su zdenac i oba piezometra u istoj ravnini. To nije neophodno, piezometri mogu biti slobodno smjeteni u prostoru, na razliitim stranama od zdenca, bitno je da za razmatrani vodonosni sloj vrijedi Dupuitova teorija (da su vektori brzina procjeivanja horizontalni). U skladu s Darcyjevim zakonom brzina pocjeivanja v je:

52
Q Q dh = =k A 2rh dr Nakon separacije varijabli: Q dr = hdh 2k r i integracije: v=

(3.36)

(3.37)

Slika 3.15
r

Presjek kroz potpuni zdenac s poznatim dubinama u dvije toke prostora piezometri P1 i P2
h

Q 2 dr 2 = hdh 2k r h1 r1
dobije se:
r h 2 h12 Q ln 2 = 2 2k r1 2

(3.38)

(3.39)

pa je iz (3.39) koeficijent procjeivanja: r Q ln 2 r1 k= 2 (h2 h12 )

(3.40)

Za stvarni sluaj prema prikazu na slici 3.15, uz izmjerene vrijednosti Q = 100 l/s; r1 = 10,0 m; r2 = 30,0 m; h1 = 8,0 m; h2 = 9,5 m, je hidraulika vodljivost k na osnovi izraza (3.40) je: r 30,0 Q ln 2 0,100 ln r1 10,0 = 0,0013 m/s = 0,13 cm/s k= = 2 (h2 h12 ) 3,14(9,5 2 8,0 2 ) Dubinu vode u zdencu za vrijeme crpljenja dobije se na osnovi izraza (3.40) u koji treba za r2 uvrstiti radijus djelovanja zdenca R, za r1 polumjer zdenca ro, a za dubinu h2 dubinu podzemne vode Ho na udaljenosti R od zdenca. Prema tome je dubina vode u zdencu za vrijeme crpljenja:
2 kH o Q ln

ho =

R ro

(3.41)

U razmatranom je sluaju Ho = 14,2 m; R = 380 m i Ro = 0,5 m, pa je dubina vode u zdencu:

53
2 kH o Q ln

ho =

R ro

0,0013 14,2 2 0,100 ln = 0,0013

380 0,5

= 6,3 m

3.3.4

Prodiranje morske u slatku vodu

U sluajevima uz more, prvenstveno kod otoka, u propusnom podzemlju slatka se voda nalazi iznad slane, morske vode. Budui da je morska voda (gustoe = 1025 kg/m3) gua od slatke vode, voda u jednoliko propusnom podzemlju okrugloga otoka, pojavljuje se kao to je prikazano na slici 3.16a. Lee slatke vode koje plutaju po slanoj vodi poznate su pod imenom Ghyben Herzbergove lee, nazvane tako prema W. Badon Ghybenu i A. Herzbergu, koji su, neovisno jedan o drugome, otkrili taj princip. Prema Ghyben Herzbergovu zakonu za svaku jedinicu slatke vode ispod razine mora potrebno je oko 1/40 jedinica slatke vode iznad razine mora, kako bi se odrala hidrostatika ravnotea. Meutim, stvarna hidrostatika ravnotea ne javlja se kod nagnute vodne plohe, budui da mora uslijediti teenje. Stoga je vjerojatno da e se pojaviti procjedne slatke vode sa slobodnim vodnim licem koje e tei prema moru, a biti e i mijeanja slane i slatke vode u podruju njihova dodira. Povrinska promjenljiva crpljenja vode iz zdenca te djelovanje plime i oseke takoer naruavaju hidrostatiku ravnoteu. U stvarnoj situaciji hidrodinamika ravnotea odreuje oblik povrine dodira slatke i slane vode. Kod vrlo malih brzina navedeni omjer slatke i slane vode 1/40 realno moe biti prva aproksimacija, ali se esto rabe prikladnije, sloenije metode analize (D. D. Todd, 1967., V. Jovi, 2006.). Kada se stoac depresije oblikuje oko zdenca iz kojega se crpi slatka voda, u njoj e se, na kraju zdenca, pojaviti obrnuti stoac slane vode kako je prikazano na slici 3.16b. U tom se sluaju moe dogoditi da se iscrpi slatka voda i u zdencu se podigne slana morska voda, ovisno o lokalnim prilikama. Za izbjegavanje ovoga uinka obino se za uzimanje slatke vode koriste horizontalni zdenci.

Slika 3.16

Odnosi slane i slatke vode na granici obale i mora (prema R. K. Linsley i dr., 1988.)

54

4
4.1

HIDROLOGIJA POVRINSKIH VODA

Osnovni pojmovi

Hidrologija povrinskih voda ili potamologija je grana hidrologije koja prouava povrinske tokove i njihove hidroloke reime, ukljuujui rijenu dinamiku, te pojave erozije i pronosa nanosa. Hidroloki ili vodni reim su varijacije (razliitosti, promjene) u stanju i karakteristikama vodnoga toka koje se u vremenu i prostoru redovito ponavljaju i koje prolaze kroz faze, npr. sezonske.

Vodni reim openito je sve to se s vodom zbiva na odreenome slivu: povrinsko otjecanje po slivu i u vodotoku, isparavanje, procjeivanje u gornje povrinske slojeve litosfere, prokapljivanje do podzemnih vodonosnih slojeva, te poniranje i podzemno otjecanje u poroznoj sredini ili podzemnim vodotocima. Podzemni vodotoci u kojima voda tee sa slobodnim vodnim licem ili pod tlakom jedno su od glavnih obiljeja krkih podruja. Otjecanje je dio oborine koji se pojavljuje kao vodotok. Dio oborine pale na sliv koji sudjeluje u otjecanju naziva se efektivnom ili neto oborinom, ili oborinom koja otjee. Protok je koliina vode to prolazi kroz popreni presjek vodotoka u jedinici vremena. Prema odabranoj jedinici vremena razlikuju se sekundni, minutni, satni i dnevni protok. Za vee koliine vode obino se rabi jedinica (m3/s), a za male protoke (l/s). Popreni presjek vodotoka ili, krae, presjek ili profil vodotoka je presjek okomit na os teenja vodotoka u kojemu se provode hidroloka istraivanja. U nekim se hidrolokim analizama unaprijed odreuje tzv. reperni protok, koji predstavlja temeljni protok iznad ili ispod kojega se promatra otjecanje (npr. pri analizama velikih i malih voda). Jedan od temeljnih pojmova kojima se opisuje otjecanje je srednja voda ili prosjeni protok, koji se definira kao aritmetika sredina protoka iz dugogodinjega razdoblja. Srednji godinji protok je aritmetika sredina srednjih dnevnih protoka razmatrane godine, a srednji mjeseni protok je aritmetika sredina srednjih dnevnih protoka razmatranoga mjeseca. Prosjeni mjeseni protok je aritmetika sredina svih srednjih mjesenih protoka za razmatrani mjesec u razdoblju obrade protoka. Ako se u nekom profilu vodotoka eli provoditi redovita motrenja (vodostaji) i mjerenja hidrolokih veliina (protoci, temperatura vode, pronos nanosa), potrebno je osnovati hidroloku stanicu. Hidroloka stanica je mjesto gdje se obavljaju motrenja i mjerenja hidrolokih veliina. Najjednostavnija hidroloka stanica je vodokaz s kojega se vodostaji obino oitavaju jedanput dnevno (u Hrvatskoj u 730 ujutro) i ti se podaci prihvaaju kao srednji dnevni vodostaji6, te izvanredno vie puta dnevno (za vrijeme pojavljivanja velikih voda). Za neprekidano biljeenje vodostaja rabi se limnigraf, a neprekidani zapis vodostaja na limnigrafskoj traci naziva se limnigramom. Hidroloki se podaci mogu obraivati u kalendarskim (od 1.1. do 31.12.) ili hidrolokim godinama. Hidroloka godina je neprekidno 12-mjeseno razdoblje, odabrano na takav nain da su sve promjene na poetku i na kraju hidroloke godine minimalne. U njoj se odigravaju svi hidroloki fenomeni koji su u vezi s promjenama. Na taj se nain dobiva predodba o vodostaju od najniega do najviega, odnosno protoku u godini. Hidroloka godina poinje 1. listopada ili 1. studenoga, ovisno o tome jesu li najnii vodostaji u rujnu ili listopadu, a nakon toga se poinju pojavljivati vee vode. Jedno od osnovnih svojstava hidrolokih pojava je ciklinost, odnosno ponavljanje u ciklusima ili serijama. Primjerice, za rijeku Liku suna se razdoblja, reda veliine desetak godina, ponavljaju priblino svakih 40 godina.
6

U novije se vrijeme vodostaje nastoji oitavati dvaput dnevno (jutarnji i veernji vodostaj), pa njihov prosjek predstavlja srednji dnevni vodostaj.

55

4.2

Glavne karakteristike hidrolokih pojava

Osnovni dijelovi hidrolokoga procesa su: ulaz vode - odziv sredine kroz koju voda prolazi (akumuliranje) - izlaz. Otjecanje vode je vrlo sloena prirodna pojava i zbog toga se u hidrolokim analizama primjenjuju i deterministiki (odreeni) i stohastiki (sluajni, probabilistiki) pristupi. Deterministiko-stohastiki proces je metoda analize hidrolokih procesa koja se koristi deterministikim pristupom kako bi se ispitalo odgovore hidrolokih sustava pomou razliitih parametara te stohastikim pristupom koji hidroloke procese i fenomene opisuje i analizira pomou metoda teorije vjerojatnosti. Deterministiki procesi u hidrologiji rezultat su zakonitosti mehanike fluida i fizikih zakona. Ovi se procesi odnose na hidroloke pojave koje se opisuju ogranienim brojem varijabli i mogu se jednoznano povezati funkcionalnim vezama (npr. protona krivulja je funkcionalna veza izmeu vodostaja i protoka). Stohastiki procesi u hidrologiji odreeni su zakonima sluajnosti (npr. oborine, otjecanje i sl.). Zajednika primjena deterministikih i stohastikih procesa najbolje opisuje prirodne hidroloke procese i neophodna je za dobivanje pouzdanih znanstvenih i praktinih informacija vanih za planiranje, koritenje, odravanje i kontrolu raspoloivih voda. Zbog vrlo velika broja razliitih utjecaja na postanak hidrolokih veliina kojima se opisuje otjecanje, one se mogu prihvatiti kao sluajne promjenljive veliine (sluajne varijable). Hidroloki podaci za ispitivanje osobina sluajnih varijabli dijele se na etiri vrste: 1. Historijski ili kronoloki podaci za neprekidne (kontinuirane) ili prekidne (diskretne) vremenske nizove (serije). lanovi vremenskih (kronolokih) nizova imaju postupan vremenski slijed, a dobivaju se na temelju izravnih motrenja i mjerenja na terenu. U tu vrstu spada veina podataka koji se u hidrologiji obrauju. Kao primjer neprekidne varijable, na slici 4.1 prikazan je hidrogram srednjih dnevnih protoka rijeke Omble u profilu Komolac u razdoblju od 1. svibnja do 31. listopada 1981. godine. (Hidrogram je grafiki prikaz protoka u vremenu.)

Slika 4.1

Primjer neprekidne varijable: hidrogram srednjih dnevnih protoka Omble u profilu Komolac (1.5.-31.10.1981.)

U hidrolokoj se praksi neprekidne varijable esto tretiraju kao prekidne - razlaganjem na intervale i grupiranjem. Primjerice, srednji dnevni protoci dobivaju se na temelju protone krivulje iz srednjih dnevnih

56

vodostaja koji se, pak dobivaju osrednjavanjem dnevnih limnigrama. Srednje veliine mogu se prikazivati kao stepeniasti dijagrami - to je obzirom na njihovu osrednjenost ispravno. Mogu se prikazivati i kao prekidne varijable, ali esto ih se prikazuje kao neprekidnu varijablu. Na taj se nain zorno prikazuje i istie neko vano svojstvo hidrolokoga niza, a to je u sluaju hidrograma na slici 4.1 prvenstveno varijabilnost srednjih dnevnih protoka Omble u razmatranome razdoblju. Na slici 4.2 je niz maksimalnih mjesenih protoka abranke u profilu Zamost II prikazan kao prekidna varijabla. Niz na slici 4.2 poinje s 1957.-om godinom, a na ordinati je oznaen i reperni protok iznad ije se vrijednosti od 55,0 m3/s usvajaju protoci za izraunavanje maksimalnih protoka razliitih povratnih razdoblja.

Slika 4.2

Primjer prekidne varijable: maksimalni mjeseni protoci abranke u profilu Zamost II

U praksi se esto puta prekidne varijable tretiraju kao neprekidne. U takvim se sluajevima vrijednostima prekidne varijable pridruuje odgovarajua funkcija, primjerice raspodjela vjerojatnosti koju se izvodi na temelju prekidnih izraunskih podataka (slika 4.3).

57

Slika 4.3

Primjer prekidne varijable prikazane kao neprekidne: krivulje raspodjele maksimalnih godinjih protoka abranke u profilu Zamost II i rnoga potoka (Slovenija) u profilu rni potok

2. Podaci mjereni du tokova ili povrinski (u prostoru). Du tokova se moe mjeriti pronos rijenoga nanosa i koncentracija nekoga obiljeivaa ili zagaenja. Primjer povrinskoga mjerenja je mjerenje razine podzemnih voda u piezometrima na odreenoj povrini terena. Ova je mjerenja po potrebi mogue ponavljati, ali pritom su novana sredstva obino ograniavajui imbenik. 3. Laboratorijski ili terenski eksperimentalni podaci. Simuliranje otjecanja na fizikalnim modelima slivova u laboratorijskim uvjetima rijetko kada ima smisla provoditi. Simulacije na hidrolokim modelima u laboratoriju provode se slino kao i na hidraulikima fizikim modelima. Pritom valja imati na umu da je u laboratorijskim uvjetima vrlo teko - a esto i nemogue - simulacijama na modelu ak i maloga sliva obuhvatiti sve uvjete otjecanja koji prirodno mogu nastati, a bitni su za odreivanje mjerodavnih parametara. Osim u laboratoriju, i na terenu je mogue organizirati opsena meteoroloka i hidroloka motrenja i mjerenja na malim - eksperimentalnim slivovima. Eksperimentalni se slivovi odabiru kao reprezentativni izmeu slivova nekoga podruja i na njima se najee nastoji definirati odnos oborine - otjecanje velikih voda. 4. Simultana (istovremena) mjerenja. Simultana mjerenja protoka vode najee se provode du vodotoka, kako bi se ustanovilo promjene protoka du toka. Ova su mjerenja naroito vana za ustanovljavanje gubitaka vode iz korita krkih vodotoka koji teku u podzemlje. Dravni hidrometeoroloki zavod RH sustavno je provodio simultana mjerenja protoka vode u karakteristinim profilima pojedinih vanijih krkih vodotoka u Hrvatskoj: Lokvarki, Gornjoj Dobri, Zrmanji, Gacki, Lici, Krki i Cetini. Od 1951. do danas u svijetu je prikupljeno obilje opaenih i izmjerenih meteorolokih i hidrolokih veliina koje predstavljaju sigurnu osnovu za izvoenje openitih zakljuaka. U pojedinima nerazvijenim podrujima jo uvijek se ne provodi dovoljno pouzdanih hidrolokih istraivaih radova, pa zbog toga nije mogue do kraja izbjei ni iskustveni pristup ni racionalizaciju. Ipak, takvih je podruja sve manje, a naglim razvojem hidrometrijskih instrumenata te metoda i naina mjerenja dolo se do vrlo velika broja osnovnih hidrolokih podataka. U novije vrijeme te se podatke sustavno pohranjuje u baze podataka, a daljnja primjena

58

elektronikih raunala oituje se u sve veem razvoju i primjeni razliitih matematikih modela za simulacije otjecanja. Za rezultate hidrolokih izrauna openito je karakteristino da uglavnom nisu vrste veliine, nego ih najee treba shvatiti kao pokazatelje koji variraju unutar odreenih granica. Primjerice, srednji godinji protoci rijeke Cetine u profilu Vinali u razdoblju od 1951. do 1990. imaju prosjenu vrijednost od 12,5 m3/s, ali njihove su veliine razliite za pojedine godine (slika 4.4). To se svojstvo opisuje koeficijentom varijacije srednjih godinjih protoka, koji je u ovome sluaju cv = 0,22. Osim toga, ve i sami ulazni izraunski podaci dobiveni na temelju mjerenja na terenu redovito variraju oko neke prosjene zakonitosti, primjerice veliine protoka vode za razliite vodostaje ili jo vie veliine pronosa nanosa u odnosu na protok vode, a esto se puta o pronosu i koliinama nanosa moe zakljuivati tek orijentacijski.

Slika 4.4

Hidrogram srednjih godinjih protoka Cetine u profile Vinali u razdoblju od 1951. do 1990. godine.

4.3
4.3.1

Oborina
Vrste oborina

Oborina ili padalina je tekui ili vrsti proizvod kondenzacije vodene pare koji pada iz oblaka ili se iz zraka taloi na tlo. Oborine se dijele na horizontalne i vertikalne. Horizontalne oborine se pojavljuju u obliku inja, mraza, magle i rose. Iako horizontalne oborine nisu zanimljive za otjecanje vode u vodotocima, one u odreenim uvjetima mogu biti zanimljive za vodoopskrbu. Rosa je najznaajnija horizontalna oborina koja je izvor vode i u sunim se predjelima njezine godinje koliine kreu od 10 do 150 mm. Za mjerenje rose postoje posebni instrumenti. Mjerenja u vedskoj su pokazala da godinje koliine rose mogu iznositi i do 20 posto godinjih oborina. Zanimljiva je sitna jednolika kia, promjera kapi do 0,5 mm, brzine padanja kapi v < 0,7 m/s. Ukoliko dugo traje, moe utjecati na otjecanje. Za otjecanje vode vana je kia iji je promjer kapi vei od 0,5 mm. Takva se kia po intenzitetu dijeli na tri vrste: a) slaba kia: satni intenzitet do 2,5 mm b) umjerena kia: intenzitet od 2,5 do 8,0 mm/sat c) jaka kia: intenzitet preko 8,0 mm/ sat.

59

Tua se dijeli na dvije vrste: a) mala tua: promjer zrna do 5 mm b) tua: promjer zrna preko 5 mm. Tua ima nepravilan oblik do veliine kokojega jajeta. Javlja se u kasno proljee ili u ljeti s velikim olujama. Nikada nije uzrokovana niskim temperaturama zraka neposredno iznad tla. Zamrznuta oborina koja nastaje kada kia pada na tlo ija je temperatura ispod ledita naziva se poledica. Susnjeica nastaje kada se kapi kie prolazei kroz hladan zrak smrzavaju i pretvaraju u led, a na tlo padaju kao vlane ledene kuglice promjera od 1 do 4 mm.

4.3.2 Mjerenje oborina

Meteoroloke se veliine motre i mjere na klimatolokim stanicama. Klimatolokih ili meteorolokih stanica ovisno o njihovoj opremljenosti ima sedam vrsta: meteoroloki opservatorij, glavna, referentna, planinska i obina klimatoloka stanica, te stanica za posebne namjene i kiomjerna stanica. Koliina izmjerene oborine koja padne na tlo iskazuje se u milimetrima (mm) koji zapravo predstavljaju litre na etvorni metar (l/m2)7. Glavni instrumenti za mjerenje oborina su: kiomjer, ombrograf ili pluviograf i totalizator. Kiomjer je opi naziv za bilo koji ureaj kojim se mjeri koliina pale oborine. U uem se smislu naziv kiomjer odnosi na ureaj za mjerenje dnevne koliine oborina. Oborina se mjeri jedanput dnevno - ujutro u 7 sati izmjeri se koliina od prethodnoga dana.

Slika 4.5

Shematski prikaz Hellmannova kiomjera (O. Bonacci, 1994.)

Ombrograf je zajedniki naziv za instrumente koji biljee koliinu i trajanje tekue i krute oborine. Za biljeenje tekue oborine rabi se pluviograf, a za krute nifograf. No u praksi se vrlo esto pod pojmom ombrograf podrazumijeva instrument za mjerenje tekue oborine, odnosno pluviograf. Velik je broj razliitih tipova kiomjera, a svaki se kiomjer sastoji iz triju osnovnih dijelova: lijevka, posude za oborinu i menzure za mjerenje oborine. U Hrvatskoj se najvie rabi Hellmannov kiomjer, iji je presjek shematski prikazan na slici 4.5. Promjer gornjega dijela lijevka Hellmannova kiomjera je 160 mm, tako da povrina ulaza za oborinu iznosi 200 cm2. Standardizirana menzura ima milimetarsku podjelu, a svaka oznaka na menzuri predstavlja 1 mm oborine u prirodi. Ovim se kiomjerom ne mogu mjeriti koliine oborine manje od 0,1 mm, a u prirodi 0,1 mm
7

Zbog toga to se l/m2 izraavaju kao mm esto se puta umjesto koliina kae visina oborine. Ovakav nesporazum nastaje kada se uslijed kraenja izgubi smisao izvorne jedinice.

60

predstavlja samo tragove oborine. Uobiajeno je da se kiomjer (mjereno od ulaza lijevka) postavi 1 m iznad tla. Za mjerenje oborine u nepristupanim, naroito planinskim krajevima rabi se totalizator (slika 4.6).

Slika 4.6

Totalizator (I. Penzar i B. Penzar, 1989.)

Slika 4.7

Ombrograf (pluviograf) i pluviografska traka (O. Bonacci, 1994.)

Otvor totalizatora povrine 200 cm2 pogodan je za Europu, a za tropske su predjele pogodniji vei otvori povrine do 2000 cm2.

61

Dok je kod totalizatora zbog rijetkih mjerenja oborine (reda veliine nekoliko mjeseci) nemogue oitati intenzitet oborine (npr. visinu oborine u minuti ili satu), kod ombrografa (pluviografa) je to mogue utvrditi u svakom asu. Ombrograf je ureaj za automatsko biljeenje oborine na papirnatoj traci namotanoj na bubanj koji pokree satni mehanizam (slika 4.7), a danas se moe biljeiti i na ipu, odnosno suvremenome mediju. Ombrograf mora raditi i kada nema kie. U vertikalne oborine spadaju i snjene pahuljice i snjene kuglice. Ovisno o gustoi snijega, mogue je da 1 cm visine snijega daje od 0,5 do 2,0 mm tekue oborine. U praktinim se izraunima, ako nije poznata gustoa snijega, za vodeni ekvivalent snijega prosjeno uzima da 1 cm snijega daje 1,0 mm tekue oborine. Kod oborine pale u obliku snijega visina snijega mjeri se ravnalom ili snjegomjerom. Snjegomjer je letva (podjela na 1 cm) s koje se oitava visina snijega, a postavlja se u trima stalnim poloajima (slika 4.8). Sadraj vode u snijegu odreuje se vaganjem, a uzorak snijega uzima se specijalnom upljom vadilicom.

Slika 4.8

Snjegomjer i poloaj triju stalnih snjegomjera

4.3.3

Odreivanje srednje koliine oborine na slivu

Koliina oborine na slivu VA je umnoak povrine sliva A i srednje visine oborine P koja padne na sliv. Povrina sliva A je u (km2), a koliina oborine P u (mm), pa je volumen kie VA: VA = A106 P10-3 VA = AP103 (m3) (4.1) Uz koliinu oborine P (mm), vana veliina za izraune u kojima se koriste oborinski podaci je intenzitet oborine i, koji se definira kao kvocijent koliine oborine P u odreenome vremenu t: dP P i= ; i= (4.2) dt t

Za intenzitet oborine najee se rabe sljedee jedinice: (mm/min), (mm/sat) i (mm/dan). Za odreivanje srednje koliine oborine na slivu koriste se razliite metode (O. Bonacci, 1994.): 1. metoda aritmetike sredine 2. metoda Thiessenovih poligona 3. metoda trokuta 4. metoda izohijeta 5. hipsometrijska metoda 6. metoda izbora teina pomou izohijeta 7. metoda postotaka srednje viegodinje oborine 8. Spreen metoda 9. Sacramento metoda.

62

Ovdje su ukratko opisane metoda aritmetike sredine, metoda Thiessenovih poligona i metoda izohijeta. Ukoliko na nekom slivu postoji n stanica za mjerenje koliina oborine, veliina prosjene oborine na slivu P odreena metodom aritmetike sredine dobije se kao prosjek koliina oborina svih stanica na tom slivu:
n

P=

P
i=1

(4.3)

Kada se primjenjuje Thiessenova metoda, za svaku se kiomjernu stanicu odredi njezino utjecajno podruje (poligon) u slivu tako da se stranice poligona definiraju kao simetrale spojnica pojedinih stanica. Takvim se postupkom odreuju utjecajni poligoni oko svih stanica na slivu (slika 4.9a). Za definiranje poligona stanica na rubnim dijelovima sliva ukljuene su i kiomjerne stanice izvan sliva. Za n stanica na slivu srednja oborina P na slivu povrine A je:

P=

P1 A1 + P 2 A2 + ... + P n An = A1 + A2 + ...+ An
n

P A
i i =1

(4.4)

(A =

A )
i i=1

gdje su Pi i Ai koliina oborine i povrina utjecajnoga poligona i-te kiomjerne stanice. Ova je metoda pogodna za koritenje pri nejednolikoj raspodjeli kiomjernih stanica u prostoru i u ravniarskim podrujima bez izraenije promjene topografskih i meteorolokih faktora (A. H. Thiessen, 1911.).
Metoda izohijeta je nain odreivanja linija jednakih koliina oborine - izohijeta, na osnovi vrijednosti u pojedinim kiomjernim stanicama linearnom ili subjektivnom interpolacijom. Izohijete se uvijek crtaju za cijele vrijednosti: npr. svakih 50, 100, 200, pa i 500 mm, tako da se interpoliraju izmeu vrijednosti oborine na stanicama na slivu (slika 4.9b). Pritom jednostavna linerarna interpolacija moe dati neprirodno izlomljene izohijete. Subjektivna interpolacija se ee upotrebljava i pri njezinoj se primjeni vodi rauna o topografskim uvjetima, udaljenosti od mora i ostalim podacima o kojima ovise veliine oborina.

Tonost ovoga postupka ovisi o gustoi mree kiomjernih stanica, podacima vezanim uz promjene veliina oborine i iskustvu obraivaa. Srednja oborina P na slivu povrine A je:

P=

P1 + P 2 P2 + P 3 1 P n + P n+1 1 = A1 + A2 + ...+ A + A2 + ...+ An 2 2 A1 An

P
1

i + P i+1

Ai

(4.5)

gdje su Pi i Pi+1 izohijete (npr. ako je razmak izmeu izohijeta 100 mm Pi = 800 mm, a Pi+1 = 900 mm), a Ai je povrina sliva izmeu izohijeta.

63

Na slici 4.9 prikazane su Thiessenova metoda i metoda izohijeta odreivanja srednjih oborina na slivu.

Slika 4.9

Thiessenova metoda (a) i metoda izohijeta (b)

4.3.4

Godinji hod oborine

Na meteorolokim se stanicama redovito mjere dnevne koliine oborine. Zbrajanjem dnevnih koliina oborine dobiju se mjesene koliine, a njihovim zbrajanjem godinje koliine. Niz od 12 mjesenih koliina daje godinji hod oborine. Ako ga se rauna kao prosjek iz dugogodinjih mjerenja, onda je to srednji godinji hod oborine. Na slici 4.10 dano je nekoliko karakteristinih srednjih godinjih hodova oborine za Hrvatsku. Prema tipu godinjega hoda oborine Hrvatska se moe podijeliti na dva glavna podruja: I. Juni dio Hrvatske, koji najmanje kie ima ljeti. II. Sjeverni dio Hrvatske, koji najmanju mjesenu koliinu oborine ima u hladnome razdoblju (I. Penzar i B. Penzar, 1989.). Prema tome, na slici 4.10 pokazani su karakteristini sluajevi dvaju pluviometrikih sustava: maritimnoga - I i kontinentalnoga - II.

Slika 4.10 Glavni tipovi godinjega hoda oborine u Hrvatskoj (I. Penzar i B. Penzar, 1989.)

64 4.3.5 ITP i PTP krivulje

ITP krivulja je krivulja koja prikazuje vjerojatnost pojavljivanja razliitih kratkotrajnih intenziteta oborine za razliita trajanja oborina na danoj lokaciji. ITP je kratica pojma intenzitet oborine - trajanje oborine ponavljanje oborine. ITP krivulje predstavljaju familiju krivulja u kojoj svaka krivulja ima odgovarajue povratno razdoblje, na apscisi je trajanje kie (redovito je skala od 5 min do 24 sata), a na ordinati intenzitet kie. Zbog dimenzija trajanja i intenziteta kie pri crtanju ITP krivulja za osi koordinatnoge sustava vrlo je pogodno koristiti logaritamsko mjerilo. Uz ITP krivulje postoje i PTP krivulje, koje se od ITP krivulja razlikuju po tome to se na ordinatu umjesto intenziteta oborine i nanose koliine oborine P. PTP krivulja prikazuje vjerojatnost pojavljivanje razliitih koliina oborina za razliita trajanja oborina na danoj lokaciji. PTP krivulja ili klimatska funkcija vjerojatnosti odreena je izrazom: P = a tk n (4.6) gdje je: P (mm) - oborina; tk (min) - trajanje kie; a i n su parametri koji se odreuju po metodi najmanjih kvadrata. S istim oznakama, izraz na ITP krivulju kojom je definiran intenzitet oborine i (mm/min), je: i = a tk n-1 (4.7) PTP krivulje definiraju se za razliita povratna razdoblja i mogu posluiti kao drugaiji prikaz ITP krivulja. (Ranije su, u skladu sa simbolom H za koliinu oborina, PTP krivulje bile oznaavane kao HTP krivulje.) Na slici 4.11 prikazane su PTP i ITP krivulje za meteoroloku stanicu Sisak

Slika 4.11 PTP i ITP krivulje za meteoroloku stanicu Sisak u razdoblju 1951.-1978. (O. Bonacci, 1994.)

65

ITP krivulje jedna su od osnovnih podloga za odreivanje velikih voda razliitih povratnih razdoblja s malih slivova (primjerica racionalna formula).

4.4 Sliv
Sliv je podruje ije povrinsko otjecanje ima odljev vode. U iremu smislu sliv predstavlja sve one kopnene povrine s kojih vodne mase ulaze u oceane, mora ili jezera. U uem smislu, sliv je povrina s koje se voda slijeva prema glavnome sabirau (recipijentu) - vodotoku. Vodne koliine se promatraju u odreenoj toki - protjecajnome profilu razmatranoga vodotoka. Sliv je odreen razvodnicom (vododjelnicom), koja moe biti topografska ili hidroloka. Razvodnica je granina linija koja dijeli susjedne slivove. Topografska razvodnica je granina linija koja u geoloki povoljnim uvjetima dijeli susjedne slivove po najviim tokama terena, a odreuje se na topografskoj karti na temelju poloaja slojnica. Veliina sliva je povrina s koje voda dotjee u vodotok. Povrina se sliva odreuje na temelju topografske karte digitaliziranjem ili planimetriranjem. U geoloki nepovoljnim uvjetima, primjerice u kru, razvodnica vrlo esto ne ovisi samo o topografiji, ve prvenstveno o geolokim i hidrogeolokim uvjetima. Takva hidroloka ili hidrogeoloka razvodnica obino nije stalna, ve se njezin poloaj mijenja ovisno o razinama podzemnih vodostaja. U takvim se sluajevima razmatra utjecajni sliv koji se odnosi na podzemno i povrinsko otjecanje. U kru se moe razlikovati izravni (neposredni) i ukupni utjecajni sliv. Na slici 4.12 prikazan je sluaj u kojem se topografska i hidroloka razvodnica ne poklapaju. U geoloki se povoljnim uvjetima hidroloka i topografska razvodnica mogu djelomino razlikovati, ali njihove konane povrine ne razlikuju se bitno. Odnos topografske i hidroloke razvodnice prikazan je na slici 4.14.

Slika 4.12

Topografska i hidroloka razvodnica

Slika 4.13

Odnos topografske i hidroloke razvodnice (D. Srebrenovi, 1986.)

Hidroloka, odnosno hidrogeoloka razvodnica podzemnoga teenja ograniava sliv koji se ne moe odrediti na temelju razmatranja slojnica na karti. Na slici 4.14 prikazan je tipian sluaj utjecajnoga sliva u kru, gdje se topografska i hidroloka razvodnica bitno razlikuju.

66

Slika 4.14

Utjecajni sliv

Budui da odreivanje veliine utjecajnoga sliva u kru moe biti dodatno oteano injenicom da hidroloka razvodnica nije stalna nego ovisna o razinama vode u podzemlju, razvodnica krkih slivova smatra se tek priblino odreenom. Nain odreivanja hidroloke razvodnice vrlo je sloen, pa je u analizi osim geolokih podloga potrebno koristiti i rezultate hidrogeolokih istraivakih radova. Pod time se podrazumijeva koritenje rezultata istraivakih radova na osnovi koritenja razliitih obiljeivaa (trasera) kemijskih, razliitih boja ili radioaktivnih pokazivaa - koji se ubacuju na mjesta poniranja vode, a potom se prati njihovo pojavljivanje na izvorima i u vodotocima. Na otjecanje sa sliva bitno utjeu sljedei imbenici: a) zemljopisni: veliina i oblik sliva, nagib i reljef terena te gustoa rijene mree b) geoloki: sastav zemljita s gledita propusnosti i sadraj vode u podzemlju c) bioloki: vrste raslinja, a posebice zastupljenost umskih kultura na slivu d) klimatski: oborine, temperatura, vlanost zraka, vjetar, isparavanje i evapotranspiracija e) antropoloki (tehniki): ovjekov utjecaj na promjene vodnoga reima. Na slici 4.15 prikazano je nekoliko karakteristinih sluajeva razliitih oborinskih (oblik hijetograma i raspodjela oborina po slivu) i fizikih inilaca (oblik sliva i gustoa vodotoka na slivu), koji utjeu na oblik hidrograma vodnoga vala u protjecajnome profilu vodotoka. U hidrolokim se obradama esto govori o malim ili velikim slivovima. Na pitanje koji se sliv smatra malim, a koji velikim nije jednostavno odgovoriti. Neki autori, kao graninu spominju povrinu od 1000 km2, a ee se naziv mali sliv odnosi na slivove veliine do 400 km2. Mali se sliv u hidrolokome smislu ne smije odreivati iskljuivo na temelju veliine povrine, ve se u obzir treba uzeti i druge osobine bitne za otjecanje vode. Bitno je svojstvo malih slivova da oborine koje su uzrokovale pojavljivanje velikih voda redovito padaju na cijeli sliv. Iako njihovi intenziteti nisu svugdje na slivu jednaki, ipak u otjecanju sudjeluje cijeli sliv. U sluajevima velikih slivova dogaa se da oborine jakih intenziteta, koje izazivaju pojave velikih voda, padnu samo na dio sliva, pa u otjecanju ne sudjeluje itava slivna povrina. to je oblik sliva blii krugu, to je koeficijent koncentriranosti sliva K blii jedinici. Za sliv iste povrine, a izduena oblika, sa znatno manjim koeficijentom koncentriranosti, mogunost da oborina pokrije cijeli sliv je manja. Slivovi s veim koeficijentom koncentriranosti mogu imati veu povrinu nego izdueni slivovi, a da svejedno budu tretirani kao mali slivovi.

67

Slika 4.15

Karakteristini zemljopisni i klimatski utjecaji na oblik hidrograma otjecanja sa sliva (E. avlek, 1992.)

Oblici slivova mogu biti razliiti i oni utjeu na veliinu i trajanje hidrograma vodnih valova. Tako, primjerice, postoje izdueni, lepezasti, okrugli sliv i sl. O obliku sliva ovisi koncentracija vode, pa se zbog toga utjecaj oblika sliva opisuje koeficijentom koncentriranosti sliva. Za odreivanje koeficijenta koncentriranosti sliva K postoje razliite formule, nazvane po svojim autorima, a neke od njih su: - prema D. Srebrenoviu: - prema R. E. Hortonu: - prema H. Graveliusu: K= 2A OU (4.8) (4.9)

K= K=

A L2 0,28 O

(4.10) A0,5 U formulama (4.8), (4.9) i (4.10) koritene su sljedee oznake: A (km2) je veliina sliva, O (km) opseg sliva, U (km) udaljenost teita sliva od protjecajnoga profila i L (km) duljina vodotoka (slika 4.16).

Slika 4.16

Skica sliva s osnovnim elementima za definiranje koeficijenta koncentriranosti

68

Uzduni nagib vodotoka ili, krae, nagib vodotoka, odreuje se na temelju geodetske snimke uzdunoga presjeka vodotoka, a moe se definirati na vie naina. Uzduni presjek vodotoka ili profil vodotoka je prikaz (tablini ili grafiki) dionice ili cijeloga vodotoka du osi protjecanja, dan u nadmorskim ili relativnim visinama.

Slika 4.17

Grafika predodba nagiba vodotoka

U skladu s oznakama na slici 4.17, nagib vodotoka S se moe definirati na sljedee naine: 1. 2. 3.
S max = H Lv

(m/km), () (m/km), ()

(4.11) (4.12)

S=

H_

Lv
priblina formula (prema M. S. Bensonu, 1959.):

S=

H 0,85 L H 0,1L 0,75 Lv

(m/km), ()

(4.13)

gdje je HXL apsolutna visina vodotoka na indeksom oznaenoj udaljenosti od ua (x = 0,10; x = 0,85), a Lv ukupna duljina vodotoka.

4.5

Otjecajni koeficijent i specifini dotok sa sliva

Koeficijent otjecanja c je odnos efektivne (neto) oborine Pe i oborine koja padne na sliv (bruto oborine) P:

c = Pe (4.14) P Koeficijent otjecanja sa sliva predstavlja postotak otjecanja u odnosu na bruto koliinu oborine koja padne na neko slivno podruje. Za srednji protok je: QT (4.15) PA gdje je Q (m3/s) srednji protok (mjeseni, godinji, viegodinji), T (s) trajanje srednjega protoka, P (m) oborina koja padne na sliv, a A (m2) povrina sliva. c=

69

Specifini dotok ili specifino otjecanje q je vrijednost protoka Q vode u protjecajnome profilu vodotoka podijeljena s povrinom sliva do tog profila A. Q (m3/s/km2), (l/s/km2) (4.16) q= A Mogu se razlikovati prosjeni i ekstremni (maksimalni i minimalni) specifini dotoci sa sliva. Specifini dotoci su parametri pogodni za meusobnu usporedbu otjecanja u profilima du vodotoka ili usporedbu otjecanja s razliitih slivova. Postoji li na slivu nekog vodotoka nekoliko hidrolokih stanica (barem tri), mogue je konstruirati krivulju specifinih dotoka u ovisnosti o veliini sliva q = f (A). Najuzvodniji dio sliva je najbogatiji vodom pa, iako protoci vode du vodotoka (s poveanjem sliva) redovito rastu, veliine specifinih dotoka prema nizvodnome dijelu trebaju opadati (slika 4.18) - ukoliko voda nije dodana u vodotok u nizvodnome dijelu ili izgubljena iz njega u uzvodnome dijelu.

Slika 4.18

Krivulja specifinih dotoka

Uz sliku 4.18 se napominje da su A1, A2 i A3 povrine sliva do odgovarajuih vodokaznih profila. Za slivove sa slinim otjecanjem mogue je krivulju specifinih dotoka sa sliva kojemu postoji vie podataka koristiti na slivu o kojemu postoji manje podataka ili ih uope nema. Na temelju krivulja specifinih dotoka mogue je odrediti specifini dotok, odnosno odgovarajui protok na bilo kojemu dijelu vodotoka koji je obuhvaen krivuljom q = f(A). Zakonitost opadanja specifinih dotoka du vodotoka nije linearna, pa je zbog toga pogreno odreivati srednje protoke na temelju odnosa povrina sliva: Q1 : Q2 = A1 : A2 (4.17)

4.6

Mjerenje razina i koliina vode

Mjerenja povrinskih voda redovito se provode u hidrometrijskim profilima. Hidrometrijski profil je popreni profil u kojemu se dobivaju podaci o vodi u rijekama, jezerima ili akumulacijskim jezerima i retencijama na temelju jednoga ili vie elemenata: vodostaja, otjecanja vode, pronoenja nanosa, temperature i drugih fizikih svojstava vode, karakteristika ledenoga pokrivaa i kemijskih svojstava vode.

4.6.1

Mjerenje razina vode

Razina je vode odreena vodostajem. Vodostaj je okomita udaljenost vodene povrine vodotoka, jezera, akumulacijskoga ili retencijskoga jezera (ili piezometra) od pretpostavljene mjere (kota nule vodokaza).

70

Vodostaje se moe biljeiti na dva naina: 1. prekidno (nekontinuirano) na vodokazu 2. neprekidno (kontinuirano, permanentno) na limnigrafu. Vodokaz, odnosno vodokazna letva, je stupnjevana skala koja se koristi kako bi se oznaila razina vodene povrine u vodotocima, vodnim spremnicima itd. Na vodokazu se vodostaji oitavaju povremeno. Ukoliko ih se oitava jedanput dnevno, oitavanja treba provoditi redovito i u isto vrijeme (u Hrvatskoj u 7,30 ujutro). U vrijeme pojavljivanja velikih voda vodostaji se mogu oitavati i ee, primjerice svakih pola sata ili svaki sat, i ta se oitavanja nazivaju izvanrednim oitavanjima. Vodokaz je najjednostavniji ureaj za mjerenje razine vode. Izrauje se od drveta, lijevanoga eljeza, elinoga lima ili plastike. Najea je podjela na vodokaznoj letvi dvocentimetarska. Brojevi upisani na vodokazu oznaavaju decimetre, a tonost oitavanja vodostaja je 1 cm. Na slici 4.19a prikazan je dio tipina vodokaza koji se rabi kod nas. Vodokaz moe biti postavljen vertikalno - na jednome stupu - te stepenasto (slika 4.19b) i koso (slika 4.19c). Kada se osniva vodokazna stanica, najprije se geodetski snimi protjecajni profil vodotoka u koji se postavlja vodokaz, nakon toga se postave jedan ili, po potrebi, vie stupova - nosaa i tek se onda na njih postavljaju mjerila. Poetak - kotu nule vodokaza - potrebno je definirati u prostoru, odnosno odrediti nadmorsku visinu "0" na vodokazu. Svaki vodokaz mora imati svoju stalnu geodetsku toku koja ima tono odreenu nadmorsku visinu, odreenu preko preciznog nivelmana. Stalna je geodetska toka uvrena preko elinoga klina s glavom ubetoniranom u vrst nepomini predmet (stijena, upornjak mosta, obalni zid, zgrada). Takva vrsta toka osigurava tono obnavljanje kote nule vodokaza ako se vodokaz uniti. Na slici 4.19c prikazan je kosi vodokaz koji se moe izvesti ako je na kosoj obali izvedena ravna obloga. Ukoliko na pokosu u blizini vodomjernoga profila nema zapreka, mogue je u obalu ubetonirati kosu vodokaznu letvu koja mora biti dobro zatiena od udara plivajuih predmeta. Za oitavanje vodostaja u cm potrebno je podjelu na kosome vodokazu poveati koeficijentom 1/sin, gdje je kut vodokaza prema horizontali. No vodokazna motrenja imaju i nekoliko vrlo ozbiljnih nedostataka. To se prvenstveno odnosi na oitavanja s vodokaza jedanput dnevno, koja se prihvaaju kao srednji dnevni vodostaji. Takav podatak, naroito kada se radi o malim vodotocima, moe zbog moguih naglih promjena vodostaja tijekom dana znaajno odstupati od stvarnih srednjih vrijednosti. Osim toga, na vodokazu se vrlo esto ne stigne oitati maksimalan vodostaj, nego se zabiljei nia vrijednost, pa se na taj nain dobiju potcijenjene podloge za izraun velikih voda. Konano, vodokazna oitavanja ovise o savjesnosti motritelja, pa i s te strane moe doi do pogrenih podataka. Zbog navedenih se razloga vodostaje nastoji pratiti neprekidno, to omoguuje uporaba automatskih registratora ili limnigrafa.

71

Slika 4.19

Vodokazi - esti metar (a), stepeniasti (b) i kosi (c)

Limnigraf je instrument koji neprekidno biljei razine vode tijekom vremena - automatski registrator vodostaja. Na slici 4.20 shematski je prikazan standardni mehaniki limnigraf s plovkom privrenim za elinu icu koja preko odgovarajuega sustava zupanika i opruge pomie pero po papirnatoj traci na bubnju. Satni mehanizam okree bubanj s papirom brzinom od 2 mm/sat. Papirnata se traka mijenja nakon svakoga punog okreta - svakih osam dana. Ovisno o tipu limnigrafa, bubanj moe biti smjeten vertikalno ili horizontalno. Promjer plovka za mjerenje povrinskih voda u rasponu je od 75 do 150 mm, a promjer plovka za podzemne vode je 40 mm. Za mjerenja u otvorenim tokovima plovak je smjeten u zdencu ili u zatitnoj cijevi (pogodno za ugradnju na uspravnoj obali ili stupu mosta), kako je prikazano na slici 4.21. Prijenosni mehanizam i bubanj s trakom zatieni su odgovarajuom kutijom. Ovisno o veliinama zupanika, standardna mjerila biljeenja vodostaja na limnigrafskoj traci su 1:5 (za amplitudu vodostaja do 1,25 m), 1:10, 1:20 i 1:25 (mjeri amplitudu vodostaja do 6,25 m). Napominje se da je pri ombrografu prenoenje koliina palih oborina u mjerilu 1:1. esto se rabe limnigrafi kod kojih se traka premotava s jednoga na drugi valjak. Takav je, primjerice, limnigraf SEBA, tipa Delta, ija je traka duljine 16 m. Trajanje biljeenja vodostaja moe se odrediti od 32 dana do tri mjeseca. Mijenjanjem zupanika mogu se regulirati mjerila biljeenja vodostaja od 1:5 do 1:50. U novije se vrijeme rabe i elektronski limnigrafi od kojih je limnigraf OTT tipa THALIMEDES. Ovaj tip limnigrafa ima sustav plovak - protuuteg, a promjene razine vode preko plovka pokreu potenciometar. Napon s klizaa potenciometra se analogno-digitalnim pretvornikom pretvara u numeriki podatak koji prikazuje vodostaj. U unaprijed odreenim vremenskim razmacima izmjeren vodostaj pohranjuje se u

72

poluvodiku memoriju. Prikupljeni podaci prebacuju se u prijenosno raunalo preko za to predviena prikljuka. Napominje se da na isti nain promjene razine vode biljei i OTT-ov tlani elektronski limnigraf tipa ORPHIMEDES. Na kraju je vano napomenuti da se instrument za neprekidno biljeenje razina mora naziva mareograf i ne razlikuje se od limnigrafa.

Slika 4.20

Shematski prikaz limnigrafa

Slika 4.21

Limnigraf s plovkom u zdencu (a) i s plovkom u cijevi (b) (S. Jovanovi i dr., 1977.)

73

4.6.2 Mjerenje koliina vode Metode mjerenja povrinskoga otjecanja vode razvile su se u razliitim oblicima, a ovdje se ukratko navodi samo odreivanje protoka mjerenjem brzina vode (mjerenje brzina teenja u pojedinim lamelama rijenoga profila, iz ega se kasnije izrauna odgovarajui protok vode) i mjerenje protoka preljevnim graevinama.

4.6.2.1 Mjerenje brzina u okomicama lamela u protjecajnom profilu Raspodjela brzina u protjecajnim profilima otvorenih vodotoka redovito nije pravilna. Na slici 4.22 prikazane su, prema V. T. Chowu (1986.), linije jednakih brzina za karakteristine poprene profile otvorenih vodotoka: trokutni, trapezni i prirodni neregulirani profil. Linije jednakih brzina nazivaju se izotahe. Na slici 4.22 prikazani su i profili brzina po okomici za dva razliita sluaja: za glatku podlogu i za hrapavu podlogu.

Slika 4.22

Tipine izotahe za trokutni (a), trapezni (b) i prirodni neregulirani (c) profil vodotoka i profili brzina u okomici za glatku i hrapavu podlogu (prema V. T. Chowu, 1986.)

Mjerenje brzina u okomicama protjecajnoga profila provodi se pomou hidrometrijskoga krila. To se mjerenje temelji na pretpostavci da izmeu brzine vode i broja okretaja propelera krila postoji funkcionalna zakonitost. Shematski prikazi dvaju osnovnih oblika hidrometrijskih krila dani su na slici 4.23. Glavni su dijelovi hidrometrijskoga krila: propeler, osovina, tijelo krila, spojni mehanizam s brojilom i stabilizator krila. Krilo se moe nalaziti na motki vodilici, a moe biti i plivajue, s utegom radi stabiliziranja. Promjeri propelera su od 3 do 30 cm. Na dubinama manjim od 80 cm mjerenje brzine krilom na motki provodi se tako da se s krilom stoji u vodi. Na veim dubinama krilom se mjeri iz amca; ako su brzine vode manje od 1,50 m/s, krilo moe biti na motki, a kada su brzine vode vee od 1,50 m/s, mjeri se plivajuim krilom s utegom (L. A. Ott, 1948.). Kada se brzine mjere hidrometrijskim krilom, najprije se protjecajni profil geodetski snimi, a nakon toga ga se podijeli na lamele u ijim se okomicama (u sredini pojedinih lamela) mjeri brzina vode. Broj okomica odreuje se na temelju posebne analize hidrometrijskoga profila, a ovisi o obliku i veliini profila, te

74

o hidraulikim uvjetima. U velikim je i nepravilnim profilima sa sloenim uvjetima protjecanja vode potrebno predvidjeti vei broj okomica nego u pravilnim profilima s mirnijim reimom otjecanja. Na temelju vlastitoga iskustva i strune literature S. Jovanovi i dr. (1977.) iznijeli su orijentacijski broj okomica u kojima se mjeri brzina vode u ovisnosti o irini hidrometrijskoga profila, ovdje dan u tablici 4.1.

Slika 4.23

Hidrometrijska krila: krilo s propelerom (a) i krilo s vijencima aica (b) (M. P. Wanielista, 1990.)

Na slici 4.24a prikazan je hidrometrijski profil podijeljen na lamele, s odgovarajuim okomicama I, II, III, itd. u sredinama pojedinih lamela. Povrine lamela su A1 , A2 ... Ai , ...An i njihov je zbroj jednak ukupnoj povrini protjecajnoga profila A.

Slika 4.24

Hidrometrijski profil s okomicama za mjerenje brzine vode (a) i poloaji hidrometrijskoga krila na okomici (b)

75

Tablica 4.1

Broj okomica za mjerenje brzina vode u hidrometrijskome profilu pri razliitim irinama vodnoga lica (S. Jovanovi i dr., 1977.) irina vodnog lica u profilu B (m) do 50 50 - 100 100 - 200 200 - 500 500 - 1000 preko 1000

Redni broj 1 2 3 4 5 6

Broj okomica za mjerenje brzine do 6 7-9 10 - 13 14 - 17 18 - 21 22 - 25

Najei poloaji hidrometrijskoga krila u kojima se mjeri brzina vode oznaeni su na primjeru pet mjerenja u okomici na slici 4.24b. Brzina na povrini vode vp mjeri se tako da se hidrometrijsko krilo postavi na dubinu od pola promjera propelera D/2, a brzina vode pri dnu mjeri se na dubini od 10 cm od osi krila do dna. Broj toaka na okomici protjecajnoga profila u kojima se mjere brzine vode ovisi o dubini vode. U tablici 4.2 prikazano je koliko se mjerenja po okomici preporua provesti ovisno o dubini, na kojemu mjestu okomice ih se preporua provesti i kako se proraunava srednja brzina vode na svakoj pojedinoj okomici. Tablica 4.2 Broj mjerenja jedno dva tri tri pet Proraun srednje brzine u okomici hidrometrijskoga profila Dubina vode H (m) 0,30 - 0,60 0,60 - 3,0 3,0 - 6,0 3,0 - 6,0 > 6,0 Srednja brzina vode u okomici vo

Mjesto mjerenja (od povrine vode) 0,6H 0,2H i 0,8H 0,2H; 0,6H i 0,8H povrina; 0,5H; dno povrina; 0,2H; 0,6H; 0,8 H; dno

vo= v0,6 vo= 0,5(v0,2 + v0,8) vo= 0,25 (v0,2+2 v0,6 + v0,8) vo= 0,3 vp+0,5 v0,5+0,2 vo vo= 0,1 (vp+3 v0,2+3 v0,6 +2 v0,8+vo)

Protok kroz hidrometrijski profil na osnovi srednjih brzina u okomicama moe se odrediti iz jednadbe protoka:

v +v v1 + v 2 + ...+ k Ai i i+1 + ...+ k An v n (4.18) 2 2 U skladu sa slikom 4.24a, v1, v2, vi, i vn su srednje brzine u prvoj, drugoj, i-toj i zadnjoj okomici, A1 , A2 , Ai i An povrine lamela u ijim su sredinama okomice na mjerenje brzine, a k je prijelazni koeficijent za usklaivanje brzina sa stvarnom slikom izotaha (izotahe su linije jednakih brzina). Ukoliko nema podataka, moe se uzeti da je k = 0,90. Q = k Ao v1 + k A1

4.6.2.2

Preljevi Preljevi su pregrade preko kojih se prelijeva voda ili druge tekuine. Preljevi se dijele na tri

grupe: a) otrobridni preljevi

76

b) pravilni preljevi praktinoga profila c) preljevi sa irokim pragom. Dio vodotoka uzvodno od preljeva naziva se gornjom vodom, a nizvodni dio donjom vodom. Preljev je potopljen ako donja voda ima utjecaj na veliinu protoka. U tom je sluaju razina donje vode via od krune preljeva (kruna preljeva je gornji - najvii dio preljeva). Na slici 4.25 prikazani su osnovni oblici preljeva.

Slika 4.25

Oblici preljeva: a) otrobridni preljev; b) potopljeni otrobridni preljev; c) preljev praktinoga profila; d) preljev preko iroka praga.

Visina preljevnoga mlaza Hp je visina od krune preljeva do horizontalne razine vode ispred preljeva, odnosno do gornje vode, a p je visina preljevne graevine. Preljev se tretira kao velik otvor koji nije ogranien s gornje strane. Osnovni izraz za protok preko preljeva u koritu pravokutnoga poprenog presjeka bez bonoga suenja (kontrakcije) preljevnoga mlaza je Polenijeva formula8:

Q = m B 2g H 3 / 2 p

(4.19)

gdje je m koeficijent prelijevanja i za pojedine oblike preljeva m ima razliite vrijednosti, B je irina vodnoga lica preljeva, g je gravitacija, a Hp je visina preljevnoga mlaza. Za preljev praktinoga profila (slika 4.25c) moe se za pribline izraune usvojiti m = 0,50, ali se, kao i za ostale tipove preljeva, za odreivanje koeficijenta prelijevanja m preporua koristiti obrasce iz literature primjerice: V. T. Chow (1986.), V. Jovi (2006.), R. ugaj (2000.). Ako postoji utjecaj bonoga suenja, onda desnu stranu izraza (4.19) treba pomnoiti s koeficijentom bonoga suenja, ije su vrijednosti od 0,90 do 0,95.

4.6.3 Mjerenje nagiba vodnoga lica Mjerenje nagiba vodnoga lica ima smisla provoditi ukoliko se za teenje na dijelu vodotoka na kojemu se mjeri moe usvojiti da je jednoliko. Za jednoliko su teenje nagib dna vodotoka, nagib vodnoga lica i nagib linije energije jednaki, pa se izmjereni nagib vodnoga lica moe usvojiti kao nagib linije energije. Izmjereni nagib vodnoga lica, odnosno preko njega definiran nagib linije energije, dopuna je mjerenju brzina vode hidrometrijskim krilom. Na osnovi poznate geometrije protjecajnoga profila, te izmjerenoga nagiba i srednje brzine vode, mogue je izraunati hrapavost korita. Prema tome, ukoliko se pri stacionarnome stanju u vodotoku uz mjerenje brzine vode redovito izmjeri i nagib vodnoga lica, mogue je teorijsko izraunavanje protoka.

Giovanni Poleni (1683. - 1761.), matematiar, astronom, fiziar, inenjer i arheolog. Jedan od najslavnijih profesora na univerzitetu u Padovi. Naroito se bavio mehanikom fluida (strujanjem vode u rijekama i dinamikim tlakom vode) i problemima navigacije.

77

Za mjerenje nagiba vodnoga lica potrebni su nivelacijski instrument i vodomjerne letve. Ako se pad mjeri u odreenome razdoblju, letve se uvruju i preciznim niveliranjem se odrede njihove kote nule. Nagib se mjeri oitavanjem vodostaja, najprije na letvi u presjeku A-A, a odmah nakon toga na letvi u presjeku B-B, kako je prikazano na slici 4.26.

Slika 4.26

Mjerenje nagiba vodnoga lica

Uz pretpostavku jednolikoga teenja izmjerena razlika u razinama vode izmeu presjeka A-A i B-B H, podijeljena s razmakom izmeu presjeka A-A i B-B L, daje nagib vodnoga lica I = H, koji je jednak nagibu linije energije Ie. Prema tome na osnovi Manningove formule (2.62) mogue je definirati koeficijent hrapavosti n:
n= R 2 / 3I 1 / 2 v

(s/m1/3)

(4.20)

Vano je napomenuti da je za ovaj postupak, na osnovi geodetski snimljenih poprenih presjeka vodotoka A-A i B-B, potrebno za osrednjeni hidrauliki radijus R odrediti povrine protjecajnih profila i omoene obode u presjecima A-A i B-B.

4.7

Protona krivulja

Protona krivulja, krivulja protoka ili konsumpcijska krivulja je odnos izmeu vodostaja i protoka u protjecajnome profilu vodotoka, koji se moe izraziti u obliku jednadbe, krivulje ili tablice (jedne ili vie njih). Opi izraz za odreivanje protone krivulje je: Q = f (H) (4.21) 3 gdje je H (m) vodostaj; a Q (m /s), (l/s) protok. Za definiranje protone krivulje potrebno je poznavati (izmjeriti) neki minimalan broj protoka pri razliitim vodostajima. Protona krivulja je vrlo vana zakonitost u hidrologiji, na osnovi koje se iz poznatih (zabiljeenih) vodostaja odreuju odgovarajui protoci vode. O protonoj krivulji ovisi realnost srednjih dotoka (dnevnih, dekadnih, mjesenih, godinjih) i prosjeka cijeloga razdoblja motrenja vodostaja, te maksimalnih i minimalnih protoka. Pri otjecanju vode u prirodnim je uvjetima redovito izraena nestacionarnost. Na slici 4.27 prikazano je stvaranje petlje protone krivulje za vrijeme velikoga vodnog vala. Za vrijeme podizanja vodnoga vala nagib vodnoga lica je strm, a brzina vode raste, pa zbog toga raste i

78

protok. Za vrijeme opadanja (recesije), nagib vodnoga lica je blai nego kada val raste; brzina vode je manja, pa je za vodostaj jednak onome kada val raste protok znatno manji. Prema tome, nagib vodnoga lica za vrijeme podizanja vodnoga vala vei je od nagiba vodnoga lica pri osrednjenome stanju: I'o > Io (toka A na slici 4.27). Za vrijeme opadanja (recesije) vodnoga vala, nagib vodnoga lica je manji nego pri osrednjenome stanju: I'o < Io (toka C na slici 4.27). Prema tome, nagibi vodnoga lica izmjereni za vrijeme porasta ili opadanja vodostaja ne odgovaraju nagibu linije energije pri osrednjenomu stanju. Na toj se osnovi ne moe realno definirati hrapavost korita pri osrednjenomu stanju u vodotoku (po Chezyju ili Manningu), pa zbog toga nije mogue hidrauliki odrediti protonu krivulju.

Slika 4.27

Stvaranje petlje za vrijeme velikoga vodnog vala

Unutar petlje moe nastati neogranieno mnogo protjecanja. Stoga je potrebno odrediti teinicu sustava krivulja (petlji) i to je protona krivulja Q = f (H). Na slici 4.28a prikazana je protona krivulja kao teinica vodnih petlji, a na slici 4.28b je protona krivulja konstruirana kao prosjena krivulja na osnovi izmjerenih protoka - vodomjerenja9. Pri razmatranju podataka dobivenih mjerenjem protoka vode vano je ustanoviti je li vodostaj u trenutku mjerenja bio u porastu, mirovanju (to je najpovoljnije) ili opadanju.

Slika 4.28
9

Protona krivulja kao rezultat vodnih petlji (a) i izravno povuena protona krivulja (b)

Vodomjerenjem se odreuje protok vode kroz hidrometrijski profil. U sklopu vodomjerenja treba za odreeni vodostaj izmjeriti brzine vode u protjecajnome profilu i na temelju njih odrediti srednju profilsku brzinu. Umnoak srednje profilske brzine i povrine protjecajnoga profila predstavlja protok vode kroz protjecajni profil.

79

Uz mjerenja protoka uobiajene su oznake: za vodostaj u porastu za vodostaj u mirovanju (stagniranju) za vodostaj u opadanju. Izmjereni protoci redovito imaju vea rasipavanja oko osrednjene krivulje u podruju malih i velikih voda, nego u podruju srednjih voda (slika 4.29).

Slika 4.29

Rasipavanje vodomjerenja oko protone krivulje

Naini predoavanja protonih krivulja mogu biti:

Grafiko odreivanje

U sluaju da postoji dovoljan broj izmjerenih protoka pri razliitim vodostajima, tako da rasipavanje toaka nije veliko, moe se izvui teinica izmeu tih toaka. Takva se krivulja moe prihvatiti ako su mjerenja obuhvatila cijelu amplitudu vodostaja - od najniega do najviega zabiljeenog vodostaja (slika 4.28b). Priblian grafiki nain odreivanja protone krivulje ne rabi se esto, jer je uobiajeno pretpostaviti analitiki oblik i izraunati krivulju iz izmjerenih parova vrijednosti (H, Q) metodom najmanjih kvadrata. Tako odreena krivulja redovito se prikazuje grafiki, zajedno s izraunskim podacima.

II

Analitiko odreivanje

Analitiki se protona krivulja moe definirati najee za dva oblika: 1. analitiki oblik (kvadratna parabola): Pretpostavi se da je protok Q funkcija vodostaja H i parametara a, b, c, ... n : Q = f (H, a, b, c, ... n) (4.22) razvijanjem (4.22) u red dobije se: Q = a + bH + cH2 + dH3 +...+ nHm (4.23) U izrazu (4.23) etvrti lan i svi lanovi iza njega su vrlo mali, pa ih se zbog toga moe zanemariti. Tako se dobije 1. oblik protone krivulje (parabola):

80

Q = a + bH + cH2 2. analitiki oblik (y = axb): Openito se pretpostavi oblik: Q=aVb gdje je V dubina vode, a a i b su parametri.

H (m);

Q (m3/s)

(4.24)

(4.25)

S obzirom na poloaj nule vodokaza, u profilu vodotoka mogu se pojaviti tri karakteristina sluaja, koji su prikazani na slici 4.30.

Slika 4.30

Poloaj nule vodokaza u profilu vodotoka

Ako se nula vodokaza poklapa s dnom profila, dubina vode V jednaka je vodostaju H pa u tom sluaju vrijedi oblik:

Q = a Hb

(4.26)

Ukoliko se nula vodokaza ne poklapa s dnom profila nego je od dna udaljena za razmak B, openito je: (4.27) Q = a (H B)b ako je nula vodokaza iznad rijenoga dna: Q = a (H+B)b ako je nula vodokaza ispod rijenoga dna: Q = a (H-B)b

(4.27a)

(4.27b)

Za analitiko odreivanje nepoznatih parametara a, b i c protone krivulje Q = f(H) na osnovi izmjerenih podataka H i Q najee se koristi metoda najmanjih kvadrata. Pri izabiranju analitikoga izraza za protonu krivulju (1. ili 2. oblik) prednost ima oblik koji se bolje prilagoava izraunskim podacima (vodomjerenjima). Nepoznate parametre treba odrediti tako da je (Q - Qi )2 = minimum, kako je prikazano na slici 4.31. Protona krivulja Q = a (H B)b nacrtana u log-log koordinatnome sustavu, je pravac: log Q = log a + b log (H B) (4.28)

Protona krivulja oblika Q = a (H + B)b u linearnome je koordinatnom sustavu prikazana na slici 4.32, a u log-log koordinatnome sustavu na slici 4.33.

81

Slika 4.31

Odreivanje protone krivulje metodom najmanjih kvadrata

Slika 4.32

Protona krivulja abranke u profilu Zamost II oblika Q = a (H B)b u linearnome koordinatnom sustavu

Slika 4.33

Protona krivulja abranke u profilu Zamost II oblika Q = a (H B)b u log-log koordinatnom sustavu (c=logQ - loga), d = log (H B)

82

U odreenim hidraulikim uvjetima, kada se u hidrometrijskome profilu stvori uspor uslijed nizvodnoga djelovanja, protonu se krivulju ne moe jednoznano definirati. Na slici 4.34 prikazani su primjeri protonih krivulja u hidrometrijskome profilu koji se nalazi uzvodno od ponora, a do njega djeluje uspor krkoga podzemlja. U sluaju kada je razina vode u podzemlju niska, protonu je krivulju mogue realno definirati. No kada je kapacitet ponora premalen ili kada se razine podzemne vode dovoljno dignu, stvaraju se odreeni uspori koji djeluju na konsumpcijski odnos u uzvodnome hidrometrijskom profilu. Tada se protona krivulja ne moe jednoznano odrediti i poprima razliite oblike (crtkano na slici 4.34).

Slika 4.34

Protona krivulja u hidrometrijskome profilu krkoga vodotoka uzvodno od ponora

4.8

Procesi otjecanja

4.8.1 Nivogram Za poznavanje varijabilnosti otjecanja vode u vodotocima vano je poznavati imbenike koji utjeu na glavne hidroloke parametre. Stoga je osnovno polazite hidrolokih obrada i analiza poznavanje podataka o oborinama, isparavanju, transpiraciji, vlazi u zemljitu, infiltraciji i sl. Procese otjecanja i njihova bitna obiljeja najbolje prikazuju nivogrami i hidrogrami. Oni vizuelan i stvarni prikaz promjena teenja daju kronolokim redom. Nivogram ili hod vodostaja je osnovni hidroloki grafikon koji prikazuje vodostaje u ovisnosti o vremenu. Nivogramom se takoer smatra neprekidno biljeenje vodostaja to ga zapisuje poseban ureaj za biljeenje razina vode ili podizanje (elevaciju) slobodnoga vodenog objekta u odnosu na postavljenu razinu. Jednokratno itanje vodostaja s vodokaza prikazuje se kao srednji dnevni vodostaj (kada nema drugih vrijednosti). Kada je biljeenje vodostaja na limnigrafu neprekidno, nakon obrade limnigrafskih traka definira se srednje dnevne vodostaje i nivogram se crta u obliku srednjih dnevnih vodostaja. Neprekinuti zabiljeeni vodostaji na limnigrafskoj traci nazivaju se limnigram. Kada se za grafiki prikaz usvoji neprekinute vodostaje, dobije se neprekinuti ili kontinuirani nivogram (slika 4.35).

83

Slika 4.35

Nivogram velikoga vodnog vala Miljai Jaruge u profilu Poljak (sjeveroistono od Zadra).

4.8.2 Hidrogram i njegovi sastavni dijelovi Hidrogram ili hod protoka je grafiki prikaz protoka vode u ovisnosti o vremenu, a dobije se kada se iz zabiljeenih vodostaja preko protone krivulje odrede odgovarajui protoci vode. Na slici 4.36 prikazan je hidrogram otjecanja. Uz hidrogram vodnoga vala esto se prikazuje i hijetogram (grafiki prikaz koliina ili intenziteta oborina u vremenu) koji je izazvao otjecanje vode definirano hidrogramom. Uz prikaz hidrograma na slici 4.36 valja imati na umu da kroz razmatrani profil vodotoka protjee samo izravni dotok od oborine koja je pala na sliv, a nema dotoka vode iz podzemlja.

Slika 4.36

Hidrogram i hijetogram: tk je trajanje kie; Tk trajanje efektivne kie; tp vrijeme zakanjenja; Qmax vrni (maksimalni) protok; Tb vremenska baza hidrograma; Tp vrijeme podizanja hidrograma; Tr vrijeme recesije (opadanja) hidrograma (u nekima se sluajevima za vrijeme zakanjenja uzima razmak od teita hijetograma do teita hidrograma t'p)

84

U skladu sa svojom definicijom kao prikaza protoka u vremenu hidrogramom se mogu prikazati razliiti protoci u razliitim vremenima: primjerice srednji dnevni, maksimalni mjeseni i srednji godinji protoci (slika 4.1, 4.2 i 4.4 u poglavlju 4.2.). U ovom se poglavlju razmatra hidrogram vodnoga vala i razdvajanje na njegove glavne sastavne dijelove. Razdvajanje, separacija ili analiza hidrograma je razdvajanje izravnoga (povrinskog) od podzemnoga dotoka. Dotjecanje vode u vodotok sastoji se iz dvaju glavnih dijelova: izravnoga dotoka, kada voda tee do korita po povrini terena, i baznoga (temeljnog) dotoka, koji dolazi u korito tekui ispod povrine terena. Bazni se dotok sastoji od potpovrinskoga dotoka iz pliih zona i podzemnoga dotoka iz dubljih zona u tlu. Potpovrinski tok vode je onaj dio vode koji se infiltrira kroz povrinu tla i tee gornjim horizontima tla dok ga ne preuzme korito vodotoka ili dok ne izae na povrinu na nekome drugom mjestu, niem od mjesta infiltracije. Potpovrinska komponenta otjecanja svojstvena je svim slivovima, a ovisi o strukturi tla. U podrujima gdje tlo u zoni aeracije sadri dovoljno vlage, tako da je mogu prolaz gravitacijske vode prema dolje, dio oborine dospijeva do razine podzemne vode. Dotok iz podzemne vode stie do korita najsporije od svih komponenti, no njegov se doprinos vodotoku ne smije zanemariti. Razlikuju se tri tipa strujanja vode iz podzemlja u vodotok i obrnuto, koja su prikazana na slici 4.37: 1. efluentni tok je strujanje vode iz podzemlja u vodotok 2. influentni tok je strujanje vode iz vodotoka u podzemlje 3. normalni tok nastaje kada se za niskih vodostaja vodotok prihranjuje iz podzemlja, a za srednjih i visokih vodostaja voda iz vodotoka struji u podzemlje.

Vodotoci s efluentnim strujanjem openito imaju razmjerno bogate male vode i razmjerno malenu razliku izmeu niskih i srednjih protoka. U vodotocima s influentnim strujanjem razlike izmeu srednjih i velikih voda su znatno vee nego u vodotocima s efluentnim strujanjem. Influentno strujanje se javlja kada je razina podzemne vode nia od razine vode u vodotoku (hidrogram na slici 4.38), a za efluentno strujanje razina podzemne vode mora biti via od vodostaja u vodotoku. U razliitim se hidrolokim profilima hidrogrami otjecanja redovito meusobno znaajno razlikuju, pa ih je zbog toga potrebno obraditi i analizirati za svaki profil posebno. Kada se hidrogramom prikazuju vodni valovi u znatno kraemu vremenu nego to je godina, esto je potrebno odvojiti izravni (povrinski) dotok u vodotok od baznoga (potpovrinskog i podzemnog) dotoka. Hidrogram je openito sastavljen iz dijelova, kako je prikazano na slici 4.38. Pritom su najvei intenziteti kie za vrijeme podizanja vodnoga vala, a kia moe trajati i neto due od trajanja protoka definiranoga vrhom hidrograma. Hidrogram je grafiki prikaz protoka vode u odnosu na vrijeme. Prikazuje koliine vode koje otjeu vodotokom prije, za vrijeme i poslije kie. Sastavljen je od jedne do etiriju bitnih komponenata, ovisno o tome kakvi su uvjeti otjecanja na slivu. Komponente hidrograma su: a) b) c) d) povrinski (izravni) dotok meudotok (potpovrinski) podzemni dotok oborina pala na korito vodotoka.

85

U nekim sluajevima javlja se jo jedna - dodatna komponenta: oborina kondenzirana na slivu (snijeg). Naglo otapanje snijega, pogotovo ako je u kombinaciji s jakim kiama, moe izazvati velike vodne valove (npr. na rijeci Lici). S praktine strane konstruiranje hidrograma ne predstavlja problem budui da su vodostaji zabiljeeni na limnigrafskoj traci kao zapis, limnigram, i iz njega se dobije odgovarajui nivogram, koji je na osnovi protone krivulje jednostavno pretvoriti u hidrogram. No kada treba odrediti pojedine komponente hidrograma, posebno je sloeno odreivanje baznoga dotoka. Osnovni elementi hidrograma su uspon, kruna i recesija (opadanje). Oblik hidrograma ovisi o trajanju kie, podruju sliva zahvaena kiom, promjenljivosti intenziteta kie i obliku sliva. Vremensku bazu hidrograma Tb definira vrijeme od poetka porasta hidrograma do vremena kada je povrinsko otjecanje gotovo jednako nuli.

Slika 4.37

Tipovi strujanja iz vodotoka u podzemlje i iz podzemlja u vodotok

86

Slika 4.38

Glavni dijelovi hidrograma otjecanja

esto je puta potrebno odvojiti povrinski (izravni) dotok od baznoga (podzemnog) dotoka hidrograma ili odrediti trajanje hidrograma vodnoga vala (vremensku bazu hidrograma) Tb. Pritom su u izravni dotok prikljueni oborina koja padne na korito vodotoka i brzi potpovrinski dotok, a ostalo je bazni ili podzemni dotok. Osnovni je problem odrediti vrijeme kada prestaje povrinski dotok, odnosno toku C na hidrogramu na slici 4.39. Preporua se sljedei postupak: Nakon konstruiranja stvarnoga hidrograma potrebno je odvojiti izravni (povrinski) od baznoga dotoka. Na slici 4.39 prikazan je sluaj kad se toka C na hidrogramu, u kojoj prestaje izravni dotok, definira na temelju diskontinuiteta krivulje recesije. Diskontinuitet se dobro uoava, kada se taj dio hidrograma nacrta u log-normalnome mjerilu (gore desno na slici 4.39). Pretpostavi se granica povrinskoga i baznoga dotoka od toke A do toke B kao produljeni dotok do toke A - prije nego to je poeo povrinski dotok. Toka B se nalazi na ordinati vrnoga protoka i od nje se pa do toke C - u kojoj prestaje povrinski dotok - granica izmeu povrinskoga i baznoga dotoka odreuje kao i od A do B - pravocrtno (S. Prohaska i dr., 1996.).

Slika 4.39

Odvajanje povrinskoga od baznoga dotoka

87

Vrijeme podizanja vodnoga vala Tp je vrijeme od poetka izravnoga dotoka iz oborine do vrnoga (maksimalnog) protoka vodnoga vala, a vrijeme recesije ili opadanja vodnoga vala Tr je vrijeme od vrnoga (maksimalnog) protoka vodnog vala do kraja vodnoga vala (slike 4.36 i 4.39). Vremenska baza ili trajanje hidrograma je prema tome: Tb = Tp + Tr (4.29) Vrijeme podizanja hidrograma Tp razlikuje se od vremena koncentracije sliva Tc , koje predstavlja vrijeme potrebno da voda stigne od najudaljenije toke sliva do protjecajnoga profila vodotoka. Redovito je: Tc < Tp (4.30) Prema L. D. Sokolovskom (1968.) je: (4.31) Tp = k Tc koeficijent za kratke pljuskove iznosi k 1,0, a za duge kie k = 1,30 - 1,60. Ako je poznata brzina putovanja vode du glavnoga vodotoka v (m/s), vrijeme koncentracije je:

Lv v gdje je Lv (m) duljina vodotoka. Tc=

(s)

(4.32)

Prema tome kada nema povrinskoga dotoka iz oborina, vodotok se napaja vodom iz podzemlja tada postoji samo bazni dotok, a dok nema novih oborina hidrogram je redovito neprekidno u opadanju. Oborine koje padnu na sliv uzrokuju porast ordinata hidrograma, a ordinate hidrograma predstavljaju bazni i izravni dotok zajedno. Kada hidrogram predstavlja bazni i izravni dotok, osnovni problem postoje definiranje vremena trajanja izravnoga dotoka i razdvajanje baznoga od izravnoga dotoka.

4.9

Velike vode

4.9.1 Openito o velikim vodama Prema UNESCO-vu i WMO-vu rjeniku hidrolokih pojmova (1992.) velika voda se moe definirati na tri naina: 1. kao povienje - obino naglo - vode u vodotoku do najvie vrijednosti, od koje razina vode poinje polagano opadati. 2. kao velik tok vode mjeren visinom vodostaja ili veliinom protoka. 3. kao rastua plima. Pod pojmom velika voda podrazumijevaju se pojave oznaene maksimalnim ordinatama nivograma ili hidrograma velikih vodnih valova, koje se oituju kao naglo izdizanje vodostaja ili protoka tijekom vremena. Oblici i volumeni velikih vodnih valova takoer su vrlo vani hidroloki pokazatelji, a izravno su povezani s maksimalnim vodostajima i protocima. Velika voda je ekstremna pojava definirana vodostajem, sekundnim protjecanjem ili volumenom u odreenome vremenskom razdoblju opaanja ili je utvrena kao vjerojatnost pojavljivanja u odreenima vremenskim razdobljima. Vrlo je pogodan pokazatelj velikih voda, pogotovo ako se usporeuju ekstremna otjecanja s raznih slivova, maksimalni specifini dotok s jednoga km2 sliva qM. On je odreen omjerom izmeu maksimalnoga protoka QM i povrine sliva A.

QM (m3/s/km2) (4.33) A Maksimalni specifini dotok qM opada s porastom povrine sliva, i to ne linearno nego po nekom eksponencijalnom zakonu. Ta zakonitost se redovito prikazuje grafiki, tako da se na dijagram A - qM nanesu vrijednosti qM za odgovarajui A i na toj osnovi definira krivulja maksimalnih specifinih dotoka, kako je prikazano na slici 4.18. qM =

88

Uzroci nastajanja velikih voda u rijenome toku su: jake kie, topljenje snijega ili obje te pojave zajedno. Uz ove, pojave velike vode mogu biti uzrokovane i iznimnim dogaajima na slivu koji mogu biti izazvani razliitim iniocima: odronom zemlje u umjetna ili prirodna jezera, ruenjem brana ili nasipa, nepravilnim rukovanjem evakuacijskim ureajima, otvaranjem barijera nastalim prikupljanjem leda ili naplavljenoga drveta itd. Veliki odroni zemlje u punu ili djelomino puno akumulacijsko jezero mogu uvjetovati prelijevanje preko brane ili ruenje brane i time izazvati katastrofalne poplave u nizvodnome podruju. Pojavama velikih voda pogoduju odgovarajui geoloki sastav sliva (nepropusnost), topografski uvjeti (velik koeficijent koncentriranosti sliva i veliki nagibi sliva) i stupanj obratenosti (slaba obratenost sliva). Stanje zemljita takoer ima velik utjecaj na veliinu velikih voda. Zaleenim zemljitem, kao i tlom zasienim vodom, velik dio pale kie otjee u vodotok. Suho zemljite, naprotiv, upija palu oborinu i na taj nain u velikoj mjeri smanjuje povrinsko otjecanje. Ovdje treba izuzeti sluaj kada jak ljetni pljusak padne na suh teren i prve velike kapi stvore na zemlji koru, preko koje nesmetano otjee ostala voda. Na velike vode znatno utjee i promjena (transformiranje) vodnoga vala u uzvodnim retencijama - ako one postoje na slivu - i spljotenje (transformaciju), vodnoga vala du rijenoga toka. I akumulacijska jezera imaju znaajan utjecaj na velike vode. Pravilnim radom akumulacijska jezera mogu smanjiti veliine velikih voda, pa ak i broj njihova pojavljivanja. Ako se njima nepaljivo rukuje ili ako njihovo djelovanje na odreenome slivu nije meusobno usklaeno, moe doi do pojavljivanja nepovoljnih velikih voda sa tetnim posljedicama.

Bilo radi obrane od poplave, dimenzioniranja hidrotehnikih, odnosno drugih objekata, ili rasporeivanja vodnih koliina, potrebno je znati koje se velike vode moe oekivati u budunosti. Zbog toga je nuno sa to veom sigurnou odrediti veliine buduih velikih voda i to prvenstveno u prirodnu, neporemeenu stanju, a nakon toga ih razliitim postupcima definirati za budue - izgraeno stanje. Velike vode iji su uzrok neki iznimni dogaaji, primjerice ruenje brane, obrauju se prije svega hidrauliki, na fizikim modelima, ili, uz odreene aproksimacije, na matematikim modelima. Ovdje se razmatraju samo one velike vode koje se mogu svrstati u iskljuivo hidroloke pojave, a to su velike vode koje su uzrokovane oborinama palim na sliv, te uvjetima teenja ili slijevanja sa sliva. Budue velike vode odreuju se prema podacima iz prolosti na temelju ovih etiriju osnovnih pristupa: 1. 2. 3. 4. Usvajanjem jedne najvee zabiljeene velike vode ili nekoliko njih. Odreivanjem velikih voda razliita reda pojave metodama matematike statistike na osnovi niza opaenih velikih voda. Odreivanjem velikih voda iz oborine na osnovi zajednikih meteorolokih i hidrolokih motrenja. Ovdje je ukljueno odreivanje velikih voda metodom jedininoga hidrograma i metodom izokrona. Upotrebom razliitih iskustvenih (empirijskih) formula.

Prvi nain odreivanja velikih voda ne iskljuuje mogunost da budua velika voda bude vea od najvee zabiljeene. Bez obzira na to koliko se dugo na nekome slivu vre motrenja velikih voda, to nikako ne iskljuuje mogunost pojavljivanja neke znatno vee velike vode u budunosti. Zato ne treba najveu zabiljeenu vodu usvajati kao mjerodavnu, ve ona treba biti ukljuena u izraune prema drugaijim osnovnim pristupima, a ujedno moe posluiti i za usporedbu i provjeru rezultata dobivenih prema ostalima metodama.

89

Rezultat statistikih obrada su velike vode razliitih povratnih razdoblja, a to su parametri koji se zahtijevaju od dananjih hidrolokih obrada. Ovim se pristupom redovito odreuju mjerodavne velike vode, ukoliko su na raspolaganju dovoljno pouzdani nizovi podataka dobiveni motrenjem i mjerenjem hidrolokih veliina. Trei i etvrti se nain redovito koriste mogunou ukljuivanja matematike statistike. Pri uporabi metode izokrona i metode jedininoga hidrograma oborine se obrauju statistiki, a razvojem iskustvenih izraza dolo se do formula za velike vode razliitih povratnih razdoblja. Pri odreivanju mjerodavnih velikih voda moe se naii na dva pojma: najvea mogua voda i (znatno ee koriten pojam) velike vode razliitih povratnih razdoblja. U ranijemu razdoblju hidrologije, dok se u toj znanstvenoj disciplini jo nisu primjenjivale metode matematike statistike, od hidrolokih se obrada trailo davanje najveih moguih velikih voda. Njih je bilo mogue odrediti kao najveu zabiljeenu veliku vodu, to svakako ne iskljuuje pojavu jo vee vode u budunosti pa je u osnovi neispravno, ili su najvee mogue velike vode bile odreivane na osnovi tadanjih jednostavnih iskustvenih formula. Vrijednosti velikih voda istoga sliva, kada ih se odreuje na temelju nekoliko razliitih iskustvenih formula, redovito se meusobno vrlo razlikuju. Iskustvene formule vrijede najee samo za podruje za koje su izvedene, a izbor najpogodnije formule je otean i time to ih ima vrlo mnogo. Upravo glavni nedostatak iskustvenih formula, a to je injenica da one openito ne mogu obuhvatiti sve mnogobrojne imbenike vane za otjecanje, pokazuje da je ispravno pretpostaviti da su velike vode sluajne pojave. Uz uvjet da su pojavljivanja velikih voda meusobno neovisna, primjena metoda matematike statistike za odreivanje velikih voda razliitih povratnih razdoblja u punoj je mjeri opravdana. Prema tome, najispravnije je velike vode odrediti kao rijetke pojave razliitih povratnih razdoblja. Stupanj sigurnosti kojim se definira velika voda mjerodavna za dimenzioniranje danih tehnikih zahvata obino se odreuje ili propisuje na temelju ocjenjivanja. Pravilnije bi, meutim, bilo da se mjerodavna velika voda odreuje ekonomskim raunom, usporedbom teta uzrokovanih velikim vodama s trokovima koje zahtijeva zatita od tih voda. Kako su ti rauni ponekad nepouzdani, primjenjuje se ocjena stupnja sigurnosti, koji je razliit za razliite objekte ili zahvate u slivu pa se prognoze odnose na prirodno (neporemeeno) stanje. injenica koja nije zanemariva, a smeta usvojenoj definiciji, je da se vodni reimi polagano tijekom vremena ili naglo uslijed nekoga zahvata mijenjaju, to oteava ili remeti prognoze velikih voda. Puno opravdanje ima pristup da se, kada je to mogue, velike vode odrede razliitim metodama, a potom njihove vrijednosti meusobno usporede. U iznimnim sluajevima, kada je potrebna apsolutno sigurna zatita od velikih voda, odreuje se najvea vjerojatna mogua poplava - PMF (kratica od engl. probable (possible) maximum flood). To je najvea poplava koju se moe oekivati uzimajui u obzir sve glavne imbenike mjesta, meteorologije, hidrologije i terena. Najvea se mogua poplava redovito uzima kao mjerodavna podloga za dimenzioniranje objekata nuklearnih elektrana, ako su one smjetene uz vodotok. Uz PMF pojavljuje se i najvea vjerojatna mogua oborina - PMP (engl. probable (possible) maximum precipitation), a predstavlja koliinu oborina koja je statistika (fizikalna) gornja granica za dano trajanje (vremensko razdoblje) na nekome odreenom slivu. PMP esto slui kao podloga za izraunavanje najvee vjerojatne mogue poplave (PMF). PMF je mogue odrediti deterministikim ili stohastikim pristupom (D. Srebrenovi, 1986.).

90

Uz pojam velike vode vezani su i pojmovi poplave, poplavnoga vala i povodnja. Poplava je pojava velike vode na povrini Zemlje nakon to ona izae iz odreenoga korita. Poplavni val je veliki vodni val (jednostruk ili viestruk) u vrijeme trajanja poplave. Povodanj je pojava velike vode koja prelazi granice korita povrinskih voda ili uobiajene gornje razine podzemnih voda. U daljnjem se tekstu ukratko opisuje statistika obrada velikih voda s primjerom Gumbelove raspodjele i racionalna formula koja se u praksi najee rabi za odreivanje maksimalnih protoka razliitih povratnih razdoblja za male slivove.

4.9.2 Odreivanje velikih voda primjenom statistikih metoda Izraun velikih voda primjenom statistikih metoda predstavlja odreivanje mjerodavne funkcije raspodjele na temelju ulaznih izraunskih podataka dobivenim hidrolokim motrenjima i mjerenjima. Funkcija raspodjele ili funkcija raspodjele vjerojatnosti pojavljivanja sluajne promjenljive veliine je nain na koji su uestalosti lanova neke populacije raspodijeljene prema vrijednostima varijabli koje prikazuju. U hidrologiji se funkcije raspodjele najvie primjenjuju pri definiranju veliina velikih i malih voda razliitih povratnih razdoblja, koje se odreuju na osnovi mjerodavne funkcije raspodjele ekstrapolacijom za razliita povratna razdoblja (npr. 2-, 5-, 10-, 25-, 100-, 1000-, 10.000-godinji maksimalni protok). Grafiki prikaz funkcije raspodjele naziva se krivuljom raspodjele. Na osnovi lanova niza izraunskih podataka poredanih po veliini, odreenom se teorijskom krivuljom raspodjele definira krivulja trajanja. Za velike vode najee se obrauju maksimalni godinji protoci i volumeni maksimalnih vodnih valova (s obzirom na vrni protok ili najvei volumen), a mogu se obraivati i maksimalni protoci iznad nekoga repernog protoka, te maksimalni vodostaji. Velike se vode rijetka reda pojavljivanja odreuju na temelju ekstrapolacije krivulje raspodjele i zbog toga je potrebno definirati mjerodavnu krivulju raspodjele. Nakon izraunavanja, krivulje se raspodjele grafiki prikazuju na papiru vjerojatnosti (slika 4.3 u poglavlju 4.2). Za analizu raspodjele u hidrologiji se rabi velik broj jedno-, dvo- ili vieparametarskih krivulja raspodjele, Gaussova (normalna), logaritamsko-normalna (Galtonova) i Gumbelova raspodjela te raspodjela Pearson 3. Izraun krivulje raspodjele opisan je na primjeru niza maksimalnih godinjih protoka rijeke abranke u profilu Zamost II iz razdoblja od 1954. do 1985. godine, koji je prikazan na slici 4.40.

Slika 4.40

Maksimalni godinji protoci abranke u profilu Zamost II u razdoblju od 1954. do 1985.

91

Nakon provedenih ispitivanja neovisnosti, homogenosti i stacionarnosti, ustanovljeno je da se na lanove niza mogu primijeniti statistike metode. Osnovni statistiki parametri razmatranoga niza su: - prosjek niza: - standardno odstupanje: - koeficijent varijacije: - koeficijent asimetrije:
3 Q M = 86,3 m /s

= 35,2 m3/s cvM = 0,41 csM = 0,80

Nakon to se maksimalni godinji protoci abranke u profilu Zamost II poredaju po veliini, definira se vjerojatnost pojavljivanja svakoga pojedinog lana. U ovome je sluaju usvojena vjerojatnost pojavljivanja po N. N. egodajevu (4.34). Prema tome je vjerojatnost pojavljivanja prvoga lana (najveega maksimalnog godinjeg protoka u razmatranome nizu):

p=

m 0,3 n + 0,4

(4.34)

gdje je m lan niza koji dolazi po redosljedu, a n broj lanova niza. Vjerojatnost pojavljivanja prvoga lana (najveega maksimalnog godinjeg protoka u razmatranom nizu) je: m - 0,3 1 0,3 = = 0,0216 = 2,16% n + 0,4 32 + 0,4

p=

vjerojatnost pojavljivanja drugoga lana niza po veliini je: 2 0,3 = 0,0525 = 5,25 %, itd. 32 + 0,4

p=

lanovi niza s odgovarajuim vjerojatnostima pojavljivanja prikazani su na papiru vjerojatnosti u poglavlju 4.2, na slici 4.3, na kojoj je i krivulja raspodjele (opisana u nastavku teksta).

Nakon to su izraunani osnovni statistiki parametri, pristupa se izraunavanju maksimalnih godinjih protoka razliitih povratnih razdoblja prema odabranoj krivulji raspodjele (u ovom primjeru Gumbelovoj).
Gumbelova raspodjela je nesimetrina i dvoparametarska. Prema Gumbelu je na primjeru maksimalnih godinjih protoka vjerojatnost pojavljivanja definirana eksponencijalnom funkcijom:

p( QM ) = ae-a( QM -Q* ) e-e

-a( Q M -Q* )

(4.35)

gdje su Q* i a parametri Gumbelove raspodjele. Q* je mod Gumbelove krivulje i definiran je izrazom:

0,577 a (4.36)

Q* = Q M -

U izrazu (4.36), Q M = 86,3 m3/s je prosjean maksimalni godinji protok, veliina 0,577 je Eulerova konstanta, a parametar a je definiran izrazom: 1 = 0,780 a

(4.37)

92

gdje je u razmatranome primjeru standardno odstupanje = 35,2 m3/s. Prema tome, u obradi maksimalnih 1 godinjih protoka abranke u profilu Zamost II veliine parametara Gumbelove raspodjele su: = 27,5 m3/s, a Q* = 86,3 - 0,577 27,5 = 70,5 m3/s. Ako se uzme: z = a (QM - Q*) (4.38) i uvrsti u izraz za uestalost, dobije se:

p( Q

)=

ae -z e -e

-z

(4.39)

Prema tome je vjerojatnost:

p1( Q ) = e-e
M

-z

(4.40)

zato to je:

p1(Q

)= 1 -

p( Q

(4.41)
)i

Gumbel je u tablici dao odnos p1(Q temelju izraza:

z, pa se protoci razliita reda pojavljivanja mogu odrediti na

Q Mp = Q* +

1 z a

(4.42)

Izraun se provodi tabelarno, kao to je prikazano u tablici 4.3.

Tablica 4.3

Izraun maksimalnih godinjih protoka razliitih povratnih razdoblja abranke u profilu Zamost II prema Gumbelovoj raspodjeli
Vjerojatnost pojavljivanja p (%)

Povratno razdoblje (god.)

p1

1 z a

Qmp (m3/s)

10.000 1000 100 50 25 10 5 2 1,25 1,1111 1,0417 1,0204 1,0101 1,0010 1,0001

0,01 0,1 1 2 4 10 20 50 80 90 96 98 99 99,9 99,99

0,9999 0,999 0,99 0,98 0,96 0,90 0,80 0,50 0,20 0,10 0,04 0,02 0,01 0,001 0,0001

9,21 6,91 4,60 3,91 3,20 2,25 1,50 0,37 -0,48 -0,83 -1,15 -1,35 -1,53 -1,94 -2,20

253,3 190 126,5 107,5 88,0 61,9 41,3 10,2 -13,2 -22,8 -31,6 -37,1 -42,1 -53,4 -60,5

324 261 197 178 159 132 112 80,7 57,3 47,7 38,9 33,4 28,4 17,2 10,0

93

4.9.3 Racionalna formula Iskustvena ili empirijska formula (za izraunavanje velikih voda) je formula koja izraava maksimum (najveu vrijednost) protoka kao funkcije veliine sliva i drugih imbenika bitnih za otjecanje. Osim maksimalnih protoka - za koje je izvedeno najvie iskustvenih izraza - na taj se nain moe izraunavati i neke druge hidroloke parametre, primjerice prosjeni protok (na osnovi odnosa efektivne i bruto oborine) i pronos lebdeega (suspendiranog) nanosa.

Formula koja se u svijetu najee rabi za definiranje maksimalnih protoka razliitih povratnih razdoblja je racionalna formula. a) Racionalna formula ili racionalna metoda je formula za izraunavanje maksimalnih protoka s malih slivova kao umnoka slivne povrine, maksimalna kinog intenziteta i racionalnoga koeficijenta. Osnovna postavka racionalne metode jest da za vrijeme olujnih oborina jednolika intenziteta i jednolike raspodjele na slivu dolazi do maksimalna protoka vodnoga vala u trenutku kada cijela povrina sliva sudjeluje u postanku hidrograma. Pod tim se vremenom podrazumijeva vrijeme koncentracije Tc , odnosno vrijeme potrebno da voda s najudaljenije toke sliva stigne do mjesta gdje se izraunava protok ili do izlaznoga profila. Racionalna je formula definirana izrazom: QM = C i A

(4.43)

gdje je QM maksimalni (vrni) protok, C racionalni koeficijent, i intenzitet kie, a A povrina sliva. Ako se uzmu jedinice QM (m3/s), i (mm/sat) i A (km2), onda racionalna formula ima oblik: QM = 0,278 C i A (4.44)

QM (m3/s), A (km2) i i (mm/min) je: QM = = 16,67 C i A

(4.45)

Mjerodavan intenzitet oborine i je funkcija vremena koncentracije Tc i povratnoga razdoblja p: i = i (Tc, p) (4.46) Prema tome za definiranje mjerodavnih intenziteta oborine razliitih povratnih razdoblja rabe se ITP krivulje prema izrazu (4.7):
n i = at k 1

a za trajanje kie tk uvrtava se vrijeme koncentracije Tc. Vrijeme koncentracije Tc moe se raunati prema iskustvenome izrazu koji je dao Z. P. Kirpich (1940.):

Tc = 0,00032 L0,77Smax-0,385

(sati)

(4.47)

gdje je L (m) najvea duljina putovanja vode, nagib Smax = H/L, a H (m) je visinska razlika izmeu najvie toke na slivu i protjecajnoga profila. U hidrolokoj literaturi postoji velik broj razliitih formula za odreivanje vremena koncentracije, ovisno o glavnim znaajkama razmatranih slivova (prvenstveno su to veliina i nagibi sliva).

94

Ukoliko se vrijeme koncentracije povezuje s brzinom teenja u vodotoku, ono e se skraivati s poveanjem brzine, a ta brzina e se poveavti s poveanjem maksimalnih protoka, odnosno produljenjem povratnih razdoblja. Za vrijeme koncentracije se u skladu s (4.32) priblino moe uzeti: L Tc= v gdje je L (m) duljina glavnoga vodotoka od razvodnice sliva do izlaznoga profila, a v (m/s) je brzina vode u vodotoku. Ako o vodotoku za iji izraun se rabi racionalna formula nema dovoljno podataka za izraunavanje brzine prema Chezyjevoj, Manningovoj ili Stricklerovoj formuli,a to je redovit sluaj na malim, neizuenim slivovima, onda se brzina otjecanja moe izraunati prema izrazu koji je dao I. I. Herheulidze (1947):
v p = (1,6 + 1,10 log p ) 4 S max

(m/s)

(4.48)

p (god.) je povratno razdoblje, a prema izrazu (4.11) Smax = H/L, gdje je H (m) visinska razlika izmeu najvie toke na slivu i protjecajnoga profila, a L (m) je duljina vodotoka, kako je prikazano na slici 4.17. Za racionalni koeficijent C mogu se uzeti prosjene vrijednosti na osnovi topografskih uvjeta i vegetacije razliitih vrsta tla na slivu, iznesene u tablici 4.4. Vrijednosti racionalnih koeficijenata u tablici 4.4 preuzete su iz strune literature (V. T. Chow i dr., 1988.).
Tablica 4.4

Vrijednosti racionalnoga koeficijenta C za razliita povratna razdoblja (V. T. Chow i dr., 1988.)
Povratno razdoblje (godine)

Karakteristike 2 5 pokrova i nagibi Izgraena podruja Asfalt 0.73 0.77 Beton/krov 0.75 0.80 Zelene povrine (groblja, parkovi, itd.) 0 2% 0.32 0.34 27% 0.37 0.40 Vie od 7 % 0.40 0.43 Trava pokriva od 50 70 % povrine 02% 0.25 0.28 27% 0.33 0.36 Vie od 7 % 0.37 0.40 Trava pokriva vie od 75 % povrine 02% 0.21 0.23 27% 0.29 0.32 Vie od 7 % 0.34 0.37 Neizgraena podruja 02% 0.31 0.34 27% 0.35 0.38 Vie od 7 % 0.39 0.42 Livade 02% 0.25 0.28 27% 0.33 0.36 Vie od 7 % 0.37 0.40 ume 02% 0.22 0.25 27% 0.31 0.34 Vie od 7 % 0.35 0.39

10

25

50

100

500

0.81 0.83 0.37 0.43 0.45 0.30 0.38 0.42 0.25 0.35 0.40 0.36 0.41 0.44 0.30 0.38 0.42 0.28 0.36 0.41

0.86 0.88 0.40 0.46 0.49 0.34 0.42 0.46 0.29 0.39 0.44 0.40 0.44 0.48 0.34 0.42 0.46 0.31 0.40 0.45

0.90 0.92 0.44 0.49 0.52 0.37 0.45 0.49 0.32 0.42 0.47 0.43 0.48 0.51 0.37 0.45 0.49 0.35 0.43 0.48

0.95 0.97 0.47 0.53 0.55 0.41 0.49 0.53 0.36 0.46 0.51 0.47 0.51 0.54 0.41 0.49 0.53 0.39 0.47 0.52

1.00 1.00 0.58 0.61 0.62 0.53 0.58 0.60 0.48 0.56 0.58 0.57 0.60 0.61 0.53 0.58 0.60 0.48 0.56 0.58

95

Izraunavanje maksimalnoga protoka 100-godinjeg povratnog razdoblja prema racionalnoj formuli opisano je na primjeru malena umskog sliva jednoga potoka u Gorskome kotaru blizu Delnica. Situacija sliva prikazana je na slici 4.41. Na temelju topografske podloge u mjerilu 1:5000 - koja je dostatna za tako malen sliv - odreena je veliina sliva A = 0,125 km2; duljina vodotoka L = 695 m i pad vodotoka Smax , koji je, prema (4.11):
H H max - H min 848 753 = = = 0,137 = 13,7% L L 695

S max =

Za razmatrano je podruje poznata ITP krivulja 100-godinjega povratnog razdoblja:

i100 = 107,4t k 0, 272

(mm/sat)

(4.49)

Brzina otjecanja 100-godinje velike vode je prema Herheulidzeovom izrazu (4.48):

v100 = (1,60 + 1,10 log p) 4 S max = (1,60 + 1,1 log 100) 4 0,137 = 2,31 m/s

Slika 4.41

Situacija sliva potoka kod Delnica

Vrijeme koncentracije 100-godinje velike vode je prema (4.32):

Tc100 = L 6,95 = 300 s = 0,084 sata = v100 2,31

Mjerodavni 100-godinji intenzitet kie je prema (4.49):

i100 = 107,4Tc0, 272 = 107,4 0,084 0, 272 = 210 mm/sat 100

Veliina racionalnoga koeficijenta iz tablice 4.3 za poumljeni sliv nagiba veeg od 7% je C100 = 0,52. Prema tome za 100-godinji maksimalni protok je C100 = 0,52; i100 = 210 mm/sat; A = 0,125 km2 pa je:

96

Q M 100 = 0,278 0,52 210 0,125 = 3,80 m3/s Ukoliko bi se vrijeme koncentracije raunalo prema Kirpichovu izrazu (4.47) bilo bi: Tc' = 0,00032 695 0,77 0,137 0,385 = 0,106 sati, Pa bi mjerodavni intenzitet bio:
' i100 = 107,4 0,106 0,272 = 198 mm/sat

U tom je sluaju 100-godinji maksimalni protok:

' Q M 100 = 0,278 0,52 198 0,125 = 3,58 m3/s

Razlika QM100 i Q'M100 iznosi svega 5,8 posto u odnosu na vei protok, kojega bi se sa stajalita vee sigurnosti usvojilo kao mjerodavnoga. Na kraju se napominje da se na osnovi racionalne metode moe odrediti samo maksimalni (vrni) protok hidrograma. Hidrogrami velikih vodnih valova za neizuene slivove (bez ili s premalo podataka od hidrolokih motrenja i mjerenja) odreuju se na osnovi teorijskih hidrograma vodnih valova, primjerice prema H. Krepsu, R. D. Goodrichu ili D. Srebrenoviu. Ovdje se navedeni teorijski hidrogrami ne opisuju, a zainteresirane se upuuje na literaturu: D. Srebrenovi (1986.) i R. ugaj (2000. i 2006.).

4.10 Male vode

Prema UNESCO-vu i WMO-vu rjeniku hidrolokih pojmova (1986.), mala voda moe se definirati na dva naina: 1. kao stanje oseke, kada je razina vode najnia za bilo koji plimni ciklus 2. kao najnia razina (protok) dostignuta u vodotoku ili jezeru. Izraunavanje vjerojatnosti pojavljivanja malih voda na osnovi metoda matematike statistike provodi se na isti nain kao i izraunavanje velikih voda razliitih povratnih razdoblja - samo se veliine malih voda smanjuju s produljenjem povratnoga razdoblja. Najee se minimalni godinji protoci razliitih povratnih razdoblja raunaju na temelju nizova minimalnih godinjih protoka. Ukoliko nizovi zadovoljavaju kriterije za statistiku obradu, koji su navedeni u poglavlju 4.9.2, mogue je definirati minimalne godinje protoke razliitih povratnih razdoblja prema krivuljama raspodjela. Male se vode mogu razmatrati i prema pojedinim malovodnim razdobljima; primjerice od lipnja do rujna ili prema sunim mjesecima. Analize malih voda mogu se provoditi i pentadno ili dekadno (s prosjenim najniim petodnevnim ili desetodnevnim protocima).
esto puta se razmatraju trajanja malovodnih razdoblja koja su ispod nekoga repernog minimalnog protoka, a u nekim sluajevima i trajanja presuivanja korita vodotoka (naroito u kru). Reperni protok je temeljni protok iznad ili ispod kojega se promatra otjecanje, a najee se rabi pri analizama velikih i malih voda (kako je navedeno u poglavlju 4.1).

Rezultati analiza malih voda slue kao temeljna hidroloka podloga za razliite korisnike voda, a posebno su znaajni za prostorno planiranje, snabdijevanje naselja i industrije vodom, za energetiku, poljoprivredu, rijeni i kanalski promet, za zatitu voda, turizam, specijalne potrebe i sl.

97

4.11

Hidroloka sua

Prema Meunarodnome hidrolokom rjeniku (UNESCO/WMO, 1992.) sua je razdoblje izrazito suha vremena dovoljno duga trajanja da nedostatak oborina ozbiljno promijeni hidroloku ravnoteu. Prema Priruniku za hidroloku praksu (WMO, 1993.) sua je produeni nedostatak, izraeni manjak ili loa raspodjela oborina.
Hidroloka sua je razdoblje nenormalno suha vremena koje traje dovoljno dugo da moe uzrokovati manjak vode, to se oituje u razinama vodotoka i jezera ispod normale, manjku (deficitu) vlanosti tla i smanjenju razina podzemne vode.

Jedinice koje se u literaturi rabe za oznaavanje sue su godina i mjesec. Najee se rabi godina, ali na osnovi mjeseci se o sui moe preciznije zakljuivati. Pojam je sue razliit za pojedina geografska podruja koja imaju razliite vrste klime. Primjerice, na otoku Baliju u Indoneziji sua je svako razdoblje bez oborine koje traje due od est dana, a u Libiji se o sui govori tek kada prou dvije godine bez pojavljivanja oborine. Pod malovodnim razdobljem, a ujedno i suom, pri otvorenim vodotocima podrazumijeva se razdoblje u kojemu su prirodni protoci vode manji od onih koji su potrebni odreenim korisnicima (D. Trnini, 1998.). Jedan od glavnih problema koji se stvaraju djelovanjem sue je sniavanje razina podzemnih voda. Mali slivovi s malim podzemnim rezervoarima (retencijama) isprazne se uslijed sue za nekoliko mjeseci ili tijekom jedne godine. Na velikim slivovima (primjerice sliv Save u podruju Zagreba) pranjenja podzemnih retencijskih prostora uslijed sue mnogo su sporija nego na malim slivovima i traju godinama.
esto se hidroloka sua definira kao volumenski manjak vode u vodotoku ispod nekoga repernog protoka QR , uzimajui u obzir trajanje sue t i volumenski manjak male vode Dv, kako je prikazano na slici 4.42.

Slika 4.42

Hidrogram male vode s osnovnim veliinama (D. Trnini, 1998.)

98

Na slici 4.42 koritene su oznake:

t1 - vrijeme poetka male vode t2 - vrijeme zavretka male vode Tv - trajanje male vode (ukupan broj uzastopnih dana u kojima je protok vode manji od repernoga protoka QR) Dv - manjak male vode danoga trajanja Tv , definiran izrazom:
t2

Dv = Q R T R Qt dt
t1

(4.50)

Izraz (4.50) vrijedi za protok Qt < QR. Najvei godinji manjak vode oznaava se s Dvmax Prema podacima koje daje B. apka (1994.) od teta uslijed elementarnih nepogoda u Hrvatskoj u razdoblju od 1980. do 1993. godine najvei dio spada u tete uslijed sua - preko 40 posto. U odnosu na tete uslijed poplava, tete uslijed sua su 7,3 puta vee. U razmatranome razdoblju od 1980. do 1993. godine najvee su tete uslijed sua bile 1990. godine, a iznosile su 849,5 106 USD ili 70,5 posto svih teta te godine, koje su, iznosei 1120,5 106 USD, bile najvee u Hrvatskoj u tom razdoblju. tete uslijed poplava u 1990. godini iznosile su 9,04 106 USD ili 0,80 posto ukupnih teta, a omjer teta uslijed sua i teta uslijed poplava te godine u Hrvatskoj bio je 94 : 1. Hidrologiji su najzanimljivije strukturne mjere u borbi protiv sue, jer se one odnose na koritenje voda tijekom sue. Pritom se zajedniki tretiraju povrinske i podzemne vode, te umjetni spremnici vode. Kao mogue mjere smanjivanja teta uslijed hidrolokih sua mogu se provoditi oplemenjivanje ili poveavanje povrinskih voda, kao i podzemnih malih voda. Prva mjera je osiguravanje odreenoga volumena vode u postojeima akumulacijskim jezerima i izgradnja novih akumulacijskih jezera. Druga je mogunost prebacivanje vode iz jednoga u drugi sliv. Primjerice, u razdobljima sue moglo bi se u sliv Save prebacivati vodu iz Kupe i Une. No najpovoljnije rjeenje predstavlja prebacivanje vode iz Drave koja ima kino-ledenjaki vodni reim, pa je vodom najbogatija u kasno proljee i ljeti, kada ostali vodotoci imaju najmanju vodnost.

4.12 Bioloki minimum

Bioloki minimum je protok vode koji se mora isputati nizvodno od zahvata u vodotok, a da se ne poremeti ekoloki sustav.

Odreivanje biolokoga minimuma, odnosno minimalnih koliina vode koje e tei nizvodno od zahvata vode u vodotoku, openito je vrlo sloen problem. Pristup njegovu rjeavanju ne smije biti administrativan ili bez poznavanja veliina minimalnih protoka. Naime, u takvu se sluaju ne uvaavaju osnovna bioloka svojstva vodotoka, pa on s gledita zatite prirodnih vrijednosti nije prihvatljiv. S. Mieti (1995.) navodi da su najvaniji kriteriji za definiranje biolokoga minimuma veliina i raspodjela protoka vode, osobine stanita, godinja dinamika fizikalno-kemijskih i biolokih svojstava vode, prijanji nain koritenja vode, koliina i kakvoa vode u pritocima, katastar oneiivaa, te procjena utjecaja predviena zahvata na fizikalno-kemijske i bioloke parametre u vodotoku. Osnovne postavke su da kakvoa vode u razdoblju minimalnih protoka ne smije biti pogorana u

99

odnosu na ranije stanje, a njezina koliina, nakon to se zadovolje svi vodoprivredni zahtjevi, mora osigurati sve uvjete za razvoj sveukupnoga ranijeg ivog svijeta (prije zahvata). Prema tome, odreivanje biolokoga minimuma je vrlo sloen postupak, jer je osim hidrolokih obrada i analiza, kojima treba dovoljno pouzdano definirati vodni reim malih voda, potrebno uvaavati i bioekoloke i ostale zahtjeve, a oni se znatno razlikuju od sluaja do sluaja. Zbog toga je vrlo teko odrediti openite kriterije koji bi uvaavali osnovne fizikalno-kemijske i bioloke parametre u vodotocima. Bioloki minimum ne mora biti jednak u pojedinim mjesecima ili sezonama. U donoenju odluke o njegovoj veliini trebali bi sudjelovati strunjaci razliitih specijalnosti: hidrolozi, hidrauliari, biolozi, ekolozi, ihtiolozi, kemiari, urbanisti i specijalisti ostalih zainteresiranih struka.

U Hrvatskoj za sada (do 2009. godine) ne postoje odgovarajui propisi, pa se veliina biolokoga minimuma esto predlae na temelju hidroloke obrade raspoloivih podataka dobivenih motrenjem i mjerenjem. Pritom se usvaja ranije preporuena definicija biolokoga minimuma na temelju koje treba u prirodnome koritu vodotoka zadrati sve koliine vode do prosjene minimalne koliine u vodotoku: Qo = MNQ. (MNQ je prosjeni minimalni godinji protok, definiran kao aritmetika sredina minimalnih godinjih protoka u razmatranome razdoblju.). U nekim se europskim zemljama bioloki minimum Qo definira kao zadrani dotok u vodotoku Qo (engl. reserved flow). Veliine MNQ za Hrvatsku uglavnom su vee od Qo odreene prema razliitim pristupima u europskim zemljama. Ova injenica ukazuje na odreenu sigurnost da predloene vrijednosti biolokih minimuma na temelju hidrolokoga pristupa nisu preskromno odreene u usporedbi s europskim iskustvima. Prema tome se moe zakljuiti da ovakav hidroloki pristup predstavlja pouzdanu podlogu za definiranje biolokoga minimuma na temelju sloenoga multidisciplinarnog pristupa, kao to je bilo naglaeno na poetku ovoga poglavlja.

4.13
4.13.1

Nanos u vodotocima
Postanak i vrste nanosa

Nanos je materijal vodom donesen s mjesta odakle potjee na mjesto taloenja. U vodotocima se nanos prema nainu gibanja dijeli na lebdei ili suspendirani i vueni - po dnu korita.

U hidrolokim je obradama i analizama uz poznavanje vodnih reima pojedinih vodotoka od velike vanosti i definiranje pronosa i koliina nanosa. To je posebno vano za projektiranje akumulacijskih jezera, jer njihov vijek trajanja vrlo esto ovisi o koliinama nanosa koji vodotokom dolazi u akumulaciju. Naini ienja nanosa iz akumulacijskih jezera jo uvijek nisu dovoljno proueni i poznati. Trajanje plovnih, natapnih, drenanih i ostalih kanala, uz ostale imbenike, ovisi i o koliinama nanosa koji se u njima zadrava. Nanos po svome sastavu moe biti: anorganski (uglavnom petrografski sastav), organski (preteno od drvne i lisnate materije) i kemijski (ostatak razliitih kemijskih procesa u industriji). Anorganski rijeni nanos, koji se opisuje u ovome poglavlju, nastaje tijekom erozije u slivu. Razlikuju se povrinska i dubinska erozija. Do povrinske erozije dolazi uslijed povrinskoga otjecanja pale oborine i na taj nain nastaje lebdei nanos. Dubinska erozija pojavljuje se za pojaana povrinskoga otjecanja, kada se

100

stvaraju vododerine i bujice, a u tome procesu uglavnom nastaje vueni nanos. Vueni je nanos znatno krupniji od lebdeega, a njegove se estice du rijenoga toka kreu kotrljanjem (vuenjem) po rijenome dnu ili skokovima (saltacijom). Podjela nanosa na lebdei i vueni je uvjetna, jer odreivanje koji dio nanosa lebdi u vodi, a koji se kree po dnu ovisi o hidraulikim uvjetima u toku. Priblino se moe usvojiti da od ukupne koliine nanosa u vodotoku prosjeno oko 85 do 95 posto otpada na lebdei, a 5 do 15 posto na vueni nanos (D. Mukatirovi, 1979.). Stupanj i jaina erozije ovise o jaini oborina, nagibima sliva, znaajkama vegetacije i poduzetim mjerama za zatitu od erozije. Neureene bujice u nekoherentnome materijalu naroito doprinose donoenju nanosa u vodotoke, a izravni utjecaj na koliine nanosa imaju poloaj (topografski) sliva, te njegov geoloki sastav i obratenost. Na slici 4.42 shematski je prikazano kako nanos dolazi u vodotok.

Slika 4.43

Transport estica tla nizvodno uslijed prskanja kinih kapi (a) (W. D. Ellison, 1944.) i uzduni profil tipine vododerine (b) (R. K. Linsley i dr., 1988.)

4.13.2

Pronos nanosa

Rezultati mjerenja pronosa lebdeega nanosa redovito znatno odstupaju od prosjenih zakonitostia esto puta se niti ne provode. Prosjeno godinje ispiranje lebdeega nanosa sa sliva ovisi o mnogim imbenicima, kao to su: klima, topografija, vrste tla, obratenost i obraenost zemljita te prisutnost prirodnih i umjetnih retencijskih prostora. Na slici 4.44 prikazana je priblina krivulja specifinih dotoka nanosa za razliita podruja u ovisnosti o prosjenim godinjim oborinama. G. Fleming (1969.) je, na osnovi podataka dobivenih mjerenjem lebdeega nanosa na 250 slivova iz cijeloga svijeta, izveo jednostavnu zakonitost za srednju godinju koliinu nanosa Qs u ovisnosti o srednjemu godinjem protoku vode Q (m3/s), za razliite vrste vegetacije na slivu:

Qs = a Qn

(t/god.)

(4.51)

a i n su parametri ije su vrijednosti dane u tablici 4.5.

101

Pri koritenju formule (4.51) mogua su odstupanja od 50 posto. Na slivovima na kojima mjerenja pronosa i koliine nanosa nisu provedena formula (4.51) moe posluiti u procjeni reda veliine godinjih koliina nanosa. Ako je mogue, takvu procjenu treba usporediti s podacima dobivenim na temelju provedenih motrenja i mjerenja lebdeega nanosa na slinim slivovima u toj regiji. Primjerice, za sliv rijeke abranke, koji je najveim dijelom obraten bjelogorinom i crnogorinom umom, u profilu Zamost II, uz srednju vodu Q = 3,75 m3/s je, prema (4.51), srednja godinja koliina lebdeega nanosa koji proe kroz profil:

Qs = a Qn = 4000 3,751,02 = 15.400 t

Slika 4.44

Prosjeno godinje ispiranje nanosa sa sliva u ovisnosti o prosjenim godinjim oborinama (W. B. Langbein i S. A. Schum, 1958.) Vrijednosti parametara n i a u Flemingovoj formuli (4.41)

Tablica 4.5

Biljni pokrov

mijeane bjelogorine i crnogorine ume crnogorine ume i visoka trava kratka trava i grmlje pustinja i grmlje

1,02 0,82 0,65 0,72

4.000 59.000 177.000 446.000

102

Ukoliko na slinim slivovima u regiji mjerenja nanosa nisu provedena, pa zbog toga nije mogue usporediti rezultate izraunane po formuli s podacima dobivenim mjerenjima, preporuljivo je usvojiti veliine koje omoguuju veu sigurnost. Pronos nanosa prema formuli (4.51) treba, u skladu s moguim odstupanjima od 50 posto, poveati 50 posto, pa je prema tome koliina lebdeega nanosa:

Q's = 1,50 15.400 =23.100 t/god. (Ukoliko se u tekstu ne naglasi da je rije o godinjoj koliini nanosa, jedinica za Qs je t/god.).
U ovome se sluaju moe usvojiti da je u ukupnome nanosu 10 posto vuenoga nanosa. Prema tome, ukupnoga je nanosa:

Qu = 1,10 Q's = 1,10 23.100 = 25.410 t/god

Povrina sliva abranke do profila Zamost II je A = 106 km2, pa je prema tome prosjeno specifino ispiranje nanosa sa sliva: (specifini dotok nanosa):
Qu 25.410 = 240 t/km2/god. = A 106

qu =

Pronos i koliinu vuenoga nanosa u prirodnome vodotoku tee je mjeriti nego lebdei nanos, pa je zbog toga podataka o vuenome nanosu znatno manje nego podataka o lebdeem. Ranije iskustvene formule za pronos vuenoga nanosa (A. Schoklitsch, E. Meyer-Peter) osnivaju se samo na pokusima, a novije formule, primjerice Einsteinova dijelom imaju i teorijsku osnovu (R. ugaj, 2000).

4.14 Jednadba hidroloke bilance vode u opem obliku

Vodna bilanca je pregled raspoloive vode temeljen na naelu da tijekom odreenoga vremenskog intervala ukupan viak vode u danome slivnom podruju ili vodnome objektu mora biti jednak zbroju ukupnoga gubitka vode i neto promjene zaliha vode u slivu ili vodnome objektu.

Hidroloki ciklus opisuje ukupni tijek kruenja i raspodjele vode u atmosferi na tlu i ispod tla. Otjecanje je onaj dio hidrolokoga ciklusa koji opisuje raspodjelu vode i njezine promjene od trenutka kada oborina padne na tlo i dospije u vodotok ili se evapotranspiracijom vrati u atmosferu. Jednadba bilance hidrolokoga ciklusa moe se pisati u obliku:

P = Qo + I + E V / A( t o ,t)

(4.52)

gdje su:

P Qo I = Qi + Ie + m Qi

- bruto oborina - povrinsko otjecanje - infiltracija - potpovrinsko otjecanje

103

Ie Qp m = Ez + T Ez T E V

- efektivna infiltracija (Ie ---> Qp) - podzemno otjecanje - zemljina vlaga - isparavanje iz zemljita - transpiracija iz biljaka - isparavanje s povrine terena, s lia i vegetacije, i s vodne povrine - promjena volumena vode u slivu (podzemne vode i u povrinskim tokovima)

Jedinice u jednadbi vodne bilance mogu biti (m3/s), (mm/s), (m3), (mm) itd. - napisana jednadba najee je dana u (mm) ili (m3).

Slika 4.45

Komponente jednadbe hidroloke bilance vode (S. Jovanovi, 1975.)

Jednadba vodne bilance se uvijek odnosi na odreenu slivnu povrinu A i neko vremensko razdoblje (to , t). Opisane veliine iz jednadbe vodne bilance prikazane su na slici 4.45.

104

5 LITERATURA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Agroskin, I. I., Dmitrijev, G. T., Pikalov, F. I. (1973.) - Hidraulika, Tehnika knjiga, Zagreb, 331 str. Atterberg, A. (1905.) - Die rationelle Klasifikation der Sande und Kiese, Chem. Zeitschr., 29 str. Baani, A. (2006.) Hidrogeologija I, Sveuilite u Zagrebu, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, Zagreb, 198 str. Benson, M. S. (1959.) - Channel Slope Factor in Flood Frequency Analyses, Proc. ASCE, J. Hydraulics Div., Vol. 85, No HY4, 1-9. Bonacci, O. (1994. - Oborine; glavna ulazna veliina u hidroloki ciklus, Geoing, Split, Sveuilita u Splitu i Osijeku, 341 str. Cari, D. (1952.) - Tehnika hidraulika, Graevinskia knjiga, Beograd, 338 str. Chow, V. T. (1986.) - Open-Channel Hydraulics, McGraw-Hill, Singapore, 680 str. Chow, V. T., Maidment, D. R., Mays, L. W. (1988.) - Applied Hydrology, McGraw-Hill, Singapore, 572 str. apka, B. (1994.) - 1990. - 2000.: Meunarodna dekada ublaavanja posljedica prirodnih katastrofa, Izvanredne meteoroloke i hidroloke prilike 1993. u Hrvatskoj, Vol. 17, str. 1-3.

10. avlek, E. (1992.) - Osnove hidrologije, Geodetski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 145 str. 11. Darcy, H. (1856.) - Les fountaines publiques de la ville de Dijon, V. Dalmont, Paris. 12. Domenico, P. A., Schwartz, F. W. (1998) - Physical and Chemical Hydrogeology, John Wiley & Sons, 506 str. 13. Fancev, M. (1982.) - Mehanika fluida, Tehnika enciklopedija, Svezak 8, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, str. 67-173. 14. Fleming, G. (1969.) - Design Curves for Suspende Load Estimation, Proc. Inst. Civ. Eng., Vol. 43, 1-9. 15. Fritz. F. (1991.) - Utjecaj recentnog okravanja na zahvaanje voda, Geoloki vjesnik 44, Zagreb, str. 281-288. 16. Gupta, R. S. (1989.) - Hydrology and Hydraulic Systems, Prentice Hall, New Jersey, 379 str. 17. Herheulidze, I. I. (1947.) Ovranie i selevie vinosi, Seljhozir, Moskva, 214 str. 18. Jevevi, V. (1993.) - Tendencije u hidrolokim istraivanjima i njihova primjena u 21. vijeku, Vodoprivreda Vol. 25, br. 3-4, str. 127-140. 19. Jovanovi, S. (1975.) - Parametarska hidrologija, Seminar o obradi hidrolokih podataka, Izola, 213 str. 20. Jovanovi, S., Bonacci, O., Aneli, M. (1977.) - Hidrometrija, Graevinski fakultet univerziteta u Beogradu, 80 str. 21. Jovi, V. (1977.) - Hidromehanika, saeci predavanja na Fakultetu graevinskih znanosti Sveuilita u Zagrebu, 110 str. 22. Jovi, V. (2006.) Osnove hidromehanike, Element, Zagreb, 752 str. 23. Kirpich, Z. P. (1940.) - Time of Concentration of Small Agricultural Watersheds, Civil Eng. (N.Y.), Vol. 10, No 6, 362. 24. Langbein, W. B., Schum, S. A. (1958.) - Yield of Sediment in Relation to Mean Annual Precipitation, Trans. Am. Geophys. Union, Vol. 39, 1076-1084. 25. Lapidus, D. F. (1990.) - Collins Dictionary of Geology, Collins, London, 565 str. 26. Latienkov, A. M., Lobaev, B. J. (1950.) Hidraulika, Nauna knjiga, Beograd, 328 str. 27. Linsley, R. K., Kohler, M. A., Paulhus, J. L. H. (1988.) - Hydrology for Engineers, McGraw-Hill, Singapore, 492 str.

105

28. Maidment, D. R. i dr. (1993.) - Handbook of Hydrology, McGraw-Hill, New York, 1422 str. 29. Manning, R. (1891.) - On the Flow of Water in Open Channels and Pipes, Trans. Inst. Civil. Engrs. Ireland, Dublin, Vol. 20, str. 161-207. 30. Meinzer, O. E. (1923.) Outline of Groundwater Hydrology, Water Supply Paper 494, U. S. Geological Survey, Weshington D. C. (reprint 1960.). 31. Mieti, S. (1995.) - Pristup utvrivanju minimalnih koliina vode za potrebe biolokog minimuma, Okrugli stol Uloga hidrologije u strukturi gospodarstva Hrvatske, Zagreb, Zbornik radova, str. 99-103. 32. Moody, L. F. (1944) - Friction Factors for Pipe Flow, Trans. ASME, Vol. 66, 671-674. 33. Mukatirovi, D. (1979.) - Regulacija reka, 2. izdanje, Graevinski fakultet, Beograd, 430 str. 34. Ott, L. A. (1948.) - Instrumenti praktine hidrometrije, Uprava hidrometeoroloke slu_be pri vladi N.R. Hrvatske, Zagreb, 98 str. 35. Penzar, I., Penzar, B. (1989.) - Agroklimatologija, kolska knjiga, Zagreb, 274 str. 36. Prohaska, S., Petkovi, T., Risti, S. (1996.) Praktikum iz hidrologije, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, Beograd, 344 str. 37. Rouse, H. (1949.) - Engineering Hydraulics, J. Wiley & Sons, 817 str. 38. Sokolovskij, D. L. (1968.) - Renoj stok, Gidrometeoizdat, 3. izd. Leningrad, 187 str. 39. Srebrenovi, D. (1986.) - Primjenjena hidrologija, Tehnika knjiga, Zagreb, 509 str. 40. Stepinac, A. (1969.) - Otjecanje u dinarskom kru, Kr Jugoslavije, knjiga 6, JAZU, Zagreb, str. 207-235. 41. Thiessen, A. H. (1911.) - Precipitation for Large Areas, Monthly Weather Rew., Vol. 39, 1082-1084. 42. Todd, D. K. (1967.) Ground Water Hydrology, John Willey & Sons, Inc., New York, 336 str. 43. Trnini, D. (1998.) - Regionalna analiza malih voda u otvorenim vodotocima Hrvatske, Hrvatske vode, Vol. 6, br. 24, str. 233-245. 44. Wanielista, M. P. (1990.) - Hydrology and Water Quantity Control, John Wiley and Sons, New York, 565 str. 45. ivi, . (1969.) Hidraulika, Zadaci i vjebe, Sveuilite u Zagrebu, Graevinski fakultet (rukopis). 46. ugaj, R. (2000) Hidrologija, Sveuilite u Zagrebu, Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, Zagreb, 407 str. 47. ugaj, R. (2006.) Hidrogrami velikih vodnih valova, Seminar Odvodnja oborinskih i otpadnih voda uvjet odrivog razvoja, Zbornik radova (ur. B. Tuar), Drutvo graevinskih inenjera Zagreb, 65-86. 48. Guide to Hydrological Practices, WMO, No. 168, Geneve. 49. Leksikon graevinarstva (ur. V. Simovi), Masmedia, Zagreb, 2002., 1091 str. 50. International Glossary of Hydrology, 2nd edition, UNESCO and WMO, Paris, Geneve, 1992., 413 str.