SAVJET REDAKCIJE: Josip Adakovi. prof. dr. Vladimir Anti, Ljudevit Bauer (predsjedavajui), Nenad Brixy, prof. dr.

Adolf Dragievi, in. Vesna Gazdag, Igor Golik, prof. Marija Jurela, Borivoj Jurkovi, elimir Koevi, Ismet Voljevica, Ana upan-Bender. GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Borivoj Jurkovi. SIRIUS biblioteka znanstvene fantastike, izlazi svakog petog u mjesecu Izdava: RO Novinsko-izdavaka djelatnost SOUR-a Vjesnik n.sol.o. OOUR Informativno-revijalna izdanja n.sub.o. Redakcija Romani i stripovi, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4 Struni savjet Siriusa: Klub prijatelja znanstvene fantastike i fantastike Sfera Zavoda za kulturu i obrazovanje, Zagreb, Ivanigradska 42a Adresa urednitva: Sirius, Redakcija Romani i stripovi, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4, telefon: (041) 515-555 i 519-555 Tisak: RO tamparska djelatnost Vjesnik n.sol.o. OOUR-i Novinska rotacija n.sub.o. i TM n.sub. o., 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. Cijena pojedinom primjerku 40 dinara. Pretplata: za jednu godinu 480 dinara (s popustom 10% 432 dinara), za est mjeseci 240 dinara (s popustom 216 dinara). Samo unaprijed plaena pretplata osigurava popust od 10 posto. Pretplata se uplauje opom uplatnicom u korist rauna 30101833-1216 SOUR-a Vjesnik, Interna banka, s oznakom: za Sirius. UREDNIK: Borivoj Jurkovi. Recenzent domaih pria Darije oki i Krsto Maurani. Grafika oprema: Ivica Bartoli (naslovna strana) i Ljudevit Gaj Crte na naslovnoj stranici: Miroslav Sinovi Lektor: uro najder.

SIRIUS broj 73, srpanj 1982.

SADRAJ: Bertram Chandler: KRLETKA Robert Silverberg: VJETAR I KIA Slobodan Ivkov: SVEANO OTVARANJE Alain Doremieux: ENA-MODEL Dragan R. Filipovi: TRAGOM STARE PRIE Terry Carr: VIRRA ivko Prodanovi: KATASTROFA KRAJ ILI POETAK Alan E. Nourse: PRIJELAZ SVIJETLOM STRANOM Miran upan: KRUG Doris Vallejo: ZAVOENJE Ray Bradbury: USHER II Frank L. Calloway: MI Roger Zelazny: IGRA KRVI I PRAINE

str. 4 17 26 30 43 48 69 75 99 106 116 134 136

-1-

Rije urednika
Dragi itatelju! Vjerojatno ste dovoljno potkovani u enigmatici da se moete uspjeno probijati kroz labirinte tiskarskih greaka to ih naa korektura proputa korigirati u tekstovima i da ste posljednu reenicu posljednjeg odlomka na posljednjoj stranici posljednjeg broja SIRIUSA shvatili onako kako sam je ja napisao: A o Vaem pismu u kojem moje malo JA raskrinkavate kao poltrona VELIKOG ASIMOVA (i NJEGOVOG aljivog savjeta o pisanju sf pria porazgovarat emo za trideset dana... a ne onako kako je bila odtampana. Elem, tih je trideset dana prolo, ja sam sve to trideset puta prespavao, pa da sad porazgovaramo. Najprije, dio Vaeg dijela diskusije: Zaista nemam nita protiv Isaca Asimova, ali evo, stjecajem okolnosti, kao to me je jednom jedna loa priica tog autora (objavljena u SIRIUSU) navela da Vam piem, sad me na to navode njegove 'upute' sf-a istroenim temama o kojima ne treba vie pisati i koje ste ('upute') Vi, ini se, pripravni prihvatiti zdravo za gotovo. Shvatljiva je i Vaa i njegova elja za proirenjem svijeta ideja, ali ne bih se sloio s odbacivanjem tema... Zato bi sf, za ljubav Isaaca Asimova, trebalo da sama sebi sijee ruke i noge? Tvrdim da nema istroenih tema. Mnoge su ideje stoga hiljadostruko upotrebljive. Jedino to je tu vano jest: kako napisati! Smatrajte ovo pismo u obranu sf, jer smatram da nije ni malo bitno hoe li ta 'stra-

vina udovita' doi 'ba sa Zemlje' jo hiljadu puta, nego da je bitno da sakaenje sf ne doe iz njenih vlastitih redova! PS: Isaac Asimov se ba osilio kao zakonodatiac! Prvo, to ne smije robot, poslije, to ne smije pisac, uskoro e, valjda, to ne smije italac! Nije li to ve kompleks Velikog brata, Velikog uitelja naune fantastike? A sada i dio onoga to ja mislim o tome: 1. Nigdje nisam dao naslutiti da AsimovIjeve upute prihvaam zdravo za gotovo; napisao sam samo to da mi je Asimov nehotice pomogao da sistematiziram Vae prie to pristiu u SIRIUS. 2. Ono kako, koje ste i Vi sami napisali razmaknutim slovima, ne samo da prihvaam, nego i provodim od prvog broja SIRIUSA. Naime, to je ideja bradatija, mora biti vrhunskije obraena da bi mogla konkurirati za ulazak na stranice SIRIUSA, a kuko su autori domaih pria vie ili manje poetnici i prema tome nevjesti vrhunskoj obradi (koja je stvar rutine) a i te kako vjeti u smiljanju novih ideja (koje su stvar matovitosti) za NJIH je, a ne za Asimova ili mene, korisno da se laaju svjeih zamisli, ele li se probili u SIRIUS u zaista estokoj konkurenciji, kako kvalitativnoj, tako i koliinskoj. Moda je ba ovaj broj SIRIUSA karakteristian za to, jer ak tri prie u njemu potvruju ovaj moj kriterij. Sveano otvaranje je varijacija teme iz prie Rollerbali; slavni Bradbury je u prii Usher II priznao ak i naslovom da ga je nadahnuo glasoviti Pad kue Usher Edgara Allana Poea (ak je oivio i neke Poeove likove);

-2-

Zavoenje je stoljeima ponavljana pria o vampirima i nikad ne bi osvanula u SIRIUSU da nije izvrsno pisana (i to s onom s komponentom, sociopsiholokom, o eninim nastojanjima da se u ljubavi oslobodi potinjenesti mukarcu). 3. Kad je rije o kompleksima, onaj velikog brata gotovo da imam pomiljajui na to da Asimov u svom siriusu objavljuje SAMO DOMAE (u njegovom sluaju: amerike) prie, a onaj velikog uitelja sasvim sigurno imam i ne stidim se to to priznajem ovjek i kao esesovac i kao erudit zna o-ho-ho vie od mene i zato ne bih i nauio poneto od njega, umjesto da ponem otkrivati toplu vodu pod stare dane? 4. Da sam ja shvatio Asimovljave upute i moj komentar onako kako ste ih shvatili Vi, reagirao bih kao Vi.... Da Vi, dragi itatelju, niste jedini koji neke stvari iz emocionalnih razloga ne shvaate onakvima kakve jesu, svjedoim ja glavom, svojim vlastitim primjerom. Naime, u rije u prolom broju, razdragan vlastitim shvaanjem toka javne rasprave o izdanjima Redakcije Romani i stripovi (ba kao to ste vi bili razgnjevljeni svojim shvaanjem moga svaanja Asimovljevog shvaanja), napisao sam da su sudionici rasprave dali bezrezervnu podrku izdanjma Redakcije a poslije sam, itajui slubeni rezime te rasprave, proitao da je ona u cjelini pozitivno ocijenila dosadanji rad i ostvarenja Redakcije. I ne samo

to: ak sam, u nekoliko navrata, pogreno naveo i nazv drutvenog organa koji je organizirao tu raspravu i u kojem je ona odrana: to je Odbor za izdavaku djelatnost RK SSRNH (tu ve nije problem u emocijama nego u pogrenom itanju natpisa na vratima dvorane u kojoj je skup odran). Vi: ao mi je kad se 'rije urednika' svede samo na jednu stranicu; ona je kao susret sa starim prijateljem, kao to jednom ree jedan itatelji nije mi drago kad se skrauje na jednu stranicu. Ja: Ni meni to nije drago, ali... Vi: Rubrika dvanaest velianstvenih bila je izvanredna, teta to je zavrila. Moda u SIRIUSU neu vie itati izvanredne ivkovieve tekstove i jednako tako dobre Mikuliieve prie (iako, moram priznati njegovu Grudu nisam shvatio)? Ja: u SIRIUSU 75, 76 i 77 bit e objavljena Zivkovieva izvanredno zanimljiva i pouna studija to je sf, kako je nastala i kako se razvijala, a Damir Mikulii pie nekoliko novih pria specijalno za SIRIUS. Dakle, ba onako kako sam svojedobno i napisao: njima dvojici su. ba kao i Asimovu ili bilo kojem pripadniku ljudskog roda (ili svemircu, takoer!) irom otvorene stranice SIRIUSA uz samo jedan uvjet: kvaliteta! Malo pokajniki, a malo vie kvalitetno Va Borivoj Jurkovi

-3-

Bertram Chandler: The Cage

Preveo Zoran Milovi

Krletka

Biti zatvoren uvijek je neto poniavajue, bez obzira na to s kolikom dozom filozofske mirnoe sm zatvorenik prihvaa svoju osudu. Ve je dovoljno loe i kada te zatvori tvoja vlastita vrsta, ali u toj situaciji bar moe razgovarati s onima koji su te zatvorili, moe komunicirati, oni te mogu razumjeti. U krajnjem sluaju, ako zatreba, moe se pozvati i na ovjenost onih koji su te zatvorili. Ali ono to neizmjerno vie poniava jest kad se oni koji su te uhvatili i zatvorili odnose prema tebi kao prema evolucijski nerazvijenoj, nioj ivotinji, i kad to ine ne s namjerom da te ponize ve iz sasvim iskrenog uvjerenja. Ipak, drutvu iz istraivakog broda mogli bismo moda i oprostiti to preivjele iz meuzvjezdanog linijskog broda Polarna zvijezda nisu prepoznali kao razumna bia. Prolo je najmanje dvije stotine dana otkako su se spustili na ovaj bezimeni planet. Neplanirano slijetanje dolo je kao posljedica greke. Brodski Ehrenhaftovi generatori, grekom elektronskog regulatora, bili su optereeni znatno iznad normale i otpravili su brod izvan svih normalnih putnikih ruta u ovo neistraeno podruje svemira. Samo slijetanje proteklo je bez problema, no uskoro (jer nevolja nikad ne dolazi sama) pokvario se atomski reaktor i kapetan je naredio svome prvom oficiru Hawkinsu da evakuira sve putnike i one lanove posade koji nisu bili prijeko potrebni u borbi s opasnou, i da ih to je mogue vie udalji od broda. -4-

Hawkins i njegovi tienici prilino su se udaljili, kada se na nebu pojavio visok plamen osloboene energije ne odvie estoke eksplozije. Preivjeli su poeljeli da se okrenu i pogledaju, no Hawkins ih potjera naprijed, psujui ih i, s vremena na vrijeme, udarajui nogom u stranjicu. Na svu sreu, nalazili su se uz vjetar od mjesta eksplozije, i tako su izbjegli unitenje. Kada je postalo oito da su pirotehnike pojave zavrene, Hawkins se, zajedno s doktorom Boyleom, brodskim lijenikom, vratio na mjesto nesree. Dva su ovjeka, bojei se radioaktivnosti, bili vrlo oprezni i ostali su na sigurnoj udaljenosti od plitkog kratera koji se dimio, oznaujui mjesto na kojem se donedavno nalazio brod. Bilo im je sasvim jasno da je kapetan, zajedno sa svim oficirjma i tehniarima, sada samo siuan dio uarenog bijelog oblaka to je, poput gljive, izrastao i uronio u neproziran sloj niske naoblake. Kasnije je pedesetak mukaraca i ena, preivjelih s Polarne zvijezde, degeneriralo i promijenilo se. Nije to bio brz proces. Hawkins i Boyle,; uz pomo savjeta to su ga osnovali odgovorniji i razumniji putnici, ak su pokrenuli hrabru borbu za spaavanje. No bila je to beznadna borba, bez ikakvih ansi. Klima je bila sasvim nepogodna. Stalno je bilo vrue, uvijek iznad trideset stupnjeva Celzijusa. I vlano: topla kia siunih kapi sipila je neprekidno s neba, kvasei ih. Zrak je, ini se, bio prepun sitnih spora raznih gljiva. Imali su sreu to te gljve nisu napadale ivu organsku materiju, ve samo mrtve tvari, odjeu. U neto malo manjoj mjeri napadale su metale i proizvode od sintetikih vlakana, koje su neki od brodolomaca nosili na sebi. U ovakvoj bi situaciji opasnost izvana pomogla da se odri moral meu ljudima, no nije bilo nikakve vanjske opasnosti. Nisu postojale nikakva opasne ivotinje, samo neka nevelika stvorenja glatke koe, malo slina abama, koja su skakala preko vlanog bilja. U mnogobrojnim rijekama i rjeicama plivala su neka stvorenja nalik na ribe najrazliitijih veliina, od morskih pasa do punoglavaca, i sva su ona bila ratoborna. Nakon prvih nekoliko gladnih sati pokazalo se da hrana nee biti nikakav problem. Dobrovoljci su kuali velike, sone gljive to su rasle po deblima drvea nalik na golemu paprat i proglasili ih dobrima. Nakon petosatnog ekanja, dobrovoljci nisu ni umrli niti su se alili na bolove u elucu. I tako je ta gljiva postala glavnom hranom brodolomaca. U tjednima koji su slijedili pronaene su i druge -5-

vrste gljiva te razliito zrnje i korijenje i sve je to bilo jestivo. I tako se ne bi moglo rei da im je jelovnik bio previe jednolian. Unato toplini, koja je sve proimala, najvie im je nedostajala vatra. Da su je imali, mogli su jelovnik obogatiti i kuhanim stvorovima nalik na abe, a i onim ribama iz potoka. Neki od tvrdoglavijih kuali su te ivotinje i sirove, no ostali lanovi zajednice samo su ih gledali mrkim pogledima. S druge strane, vatra bi im pomogla da u dugim noima otjeraju tamu, i svojom bi stvarnom toplinom i svjetlom razbila iluziju hladnoe stvorenu neprestanim kapanjem kie sa svakog lista i svakog debla paprati. Kada su krenuli s broda, veina je preivjelih sa sobom imala depne upaljae, no oni su bili izgubljeni i propali jer su im se depovi, zajedno s ostalim dijelovima odjee raspali i nestali. U svakom sluaju, propali su svi pokuaji da se upali vatra, onih prvih dana, dok su upaljai jo biti ispravni. Na cijelom prokletom planetu opsovao je tada Hawkins ne postoji ni jedno jedino suho mjesto. Sada je paljenje vatre bilo potpuno onemogueno. ak i da je meu njima bio neki strunjak za stvaranje vatre trljanjem dvaju suhih tapia, u ovakvoj situaciji ne bi nikako uspio pronai materijal s kojim bi to mogao raditi. Na vrhu jednog nevelikog breuljka napravili su naselje. (to se breuljka tie, koliko su mogli otkriti, na planetu nije bilo planina.) Vrh breuljka bio je malo manje natopljen vodom, u usporedbi s okolnom ravnicom, a i tlo je bilo malo vre pod nogama. Uspjeli su otkinuti iroke listove s drvea koje je bilo nalik na paprat i izgraditi jednostavne, nezgrapne zaklone. No bilo je to vie zbog elje za koliko-toliko privatnim ivotom, nego zbog udobnosti koju bi mogla pruiti tako napravljena skrovita. S vidljivom beznadnou drali su se oblika drutvenog ureenja kakvo je postojalo na svijetu s kojeg su doli, i izabrali su savjet. Boyle, brodski lijenik, bio je predsjednik savjeta. Hawkins je, na svoje veliko iznenaenje, otkrio da je postao lan savjeta s veinom od samo dva glasa. Kada je malo razmislio, shvatio je da dobar dio putnik vjerojatno jo dri da su lanovi posade izravno odgovorni za stanje u kojem su se svi zajedno sada zatekli. Prvi sastanak savjeta bio je odran u kolibi ako bi se tako moglo rei koja je bila posebno napravljena upravo za takve sastanke. lanovi savjeta sakupili su se i unuli ukrug. Boyle, predsjednik, polako je ustao. Hawkins se nacerio. Usporeivao je -6-

lijenikovu golotinju s pompoznou s kojom je Boyle povezao poloaj predsjednika. Bilo je zanimljivo usporediti njegovo ponosno dranje i prljavu pojavu duge razbaruene sive kose i zamrene bujne sive brade. Dame i gospodo progovori Boyle. Hawkins pogleda po golim, blijedim tijelima, masnim, dugim kosama bez sjaja, dugim, prljavim noktima mukaraca i blijedim usnama ena. ini mi se da ni ja vie ne nalikujem na prvog oficira i dentlmena, pomisli. Dame i gospodo ponovi Boyle izabrani smo, kao to znate, kao predstavnici ljudske zajednice na ovom planetu. Predloio bih da na ovom prvom sastanku razmotrimo kakve su nam anse za opstanak, i to ne kao pojedincima nego kao vrsti... eljela bih pitati Hawkinsa kakve su anse da nas spasu povie jedna od dviju ena lanova savjeta, isuena usidjelica, istaknutih rebara i kraljenice. Slabe, gotovo nikakve odgovori Hawkins. Kao to znate, kada je ukljuen meuzvjezdani pogon, nije mogua nikakva komunikacija, ni s drugim brodovima, ni s planetnim stanicama. Kad smo iskoili iz pogona i poeli se sputati na planet, poslali smo poziv za pomo, no nismo znali rei gdje se nalazimo. Kad smo ve kod toga, mi ak ne znamo ni to da li je na poziv za pomo uope negdje primljen... Gospoice Taylor ree Boyle uvrijeeno moram vas podsjetiti da sam ja poteno izabran za predsjednika ovog savjeta. Kasnije e biti vremena za rasprave i diskusije... Kao to je veina od vas vjerojatno ve i pretpostavila, starost ovog planeta, govorei u smislu evolucije njegovih biolokih sistema, mogla bi se priblino usporediti sa starou Zemlje u doba karbona. Kao to znamo, jo ne postoje vrste koje bi mogle ugroziti nau vladavinu i premo. Do vremena kada se takve vrste budu pojavile, a bit e po svoj prilici vrlo sline golemim guterima koji su se na Zemlji pojavili u trijasu, mi emo biti ve dobro organizirani i s dugom tradicijom... to se nas tie, mi emo biti mrtvi! povie jedan lan savjeta. Da, mi emo biti mrtvi sloi se lijenik ali nai e potomci biti ivi. Na nama je da odluimo kako da im osiguramo to bolje uvjete za razvoj i napredak. Jezik koji emo im ostaviti u

-7-

nasljedstvo... Sada nije bitan jezik, doktore upade druga ena. Bila je to niska, mrava plavua otrih crta lica. Upravo je pitanje naih nasljednika i potomaka razlog zbog kojeg sam ja ovdje. Predstavljam ene koje jo mogu imati djecu. Ima nas, kao to znate, petnaest. Do sada su djevojke bile vrlo, vrlo oprezne. Ima razloga za to. Moete li vi, kao lijenik, jamiti, imajui na umu da nemate nikakvih lijekova ni instrumenata, poroaje bez opasnosti za ivot majki i djece? Moete li jamiti da e naa djeca imati dobre anse za opstanak? Boyle odbci svoju pompoznost. Bit u iskren ree. Kao to ste istakli, gospoice Hart, nemam ni lijekova ni instrumenata. Ali mogu vas uvjeriti da su vae anse da bez problema rodite mnogo vee nego to bi bile da ste kojim sluajem ivjeli na Zemlji, u recimo, osamnaestom stoljeu. I rei u vam zato. Koliko do sada znamo, na ovom planetu ne postoje mikroorganizmi koji bi mogli nakoditi ovjeku. Kada bi oni postojali, naa bi tijela do sada bila samo obine hrpe gnoja. Naravno, veina nas bi ve odavno bila mrtva, bilo zbog otrovanja ili drugih slinih razloga. Mislim da ovo predstavlja dobar odgovor na oba vaa pitanja. Nisam jo zavrila odvrati Mary Hart. Ima jo neto. Ovdje nas je pedeset i, troje mukaraca i ena. Deset je parova vjenano, dakle, njih moemo oduzeti. Ostalo nam je trideset troje ljudi, od kojih su dvadesetorica mukarci. Dvadeset mukaraca na trinaest ena (nismo li mi djevojke uvijek nesretne?). Nismo sve mlade, ali sve smo ene. Kako emo urediti te odnose? Monogamija? Poliandrija? Monogamija, naravno otrim glasom ree jedan visok, mrav mukarac. On je bio jedini od prisutnih koji je nosio odjeu ako bi se to moglo tako nazvati. Dronjci u raspadanju visili su mu oko struka, ne sluei ba osobito svrsi. U redu, onda ree djevojka monogamija. I meni se to vie svia. Ali upozoravam vas da e biti guve ako odaberemo takav nain. A u svakom ubojstvu koje bi dolo kao posljedica strasti i ljubomore ena bi isto tako lako mogla biti rtva kao i mukarac, a to je ono to ne elim. U tom sluaju, to predlaete? upita Boyle. Samo ovo, doktore. Kada na red doe enidba, ljubav

-8-

iskljuujemo. Ako se dva mukarca ele oeniti istom enom, tada neka se bore za nju. Jai dobiva enu i zadrava je. Prirodna selekcija... promrmlja lijenik. Slaem se s tom idejom... Svejedno, morat emo je staviti na glasanje. * * * Pod samim vrhom breuljka nalazila se plitka udubina prava prirodna arena. Oko njenog ruba sjedili su brodolomci. etvoro ih se nalazilo u areni. Jedan od njih bio je Boyle. Na svoje zadovoljstvo otkrio je da poloaj predsjednika savjeta ukljuuje i poloaj suca. I ostali su smatrali da je on najkompetentniji da prosudi kada je jedan od boraca u opasnosti da zadobije tee ozljede. Druga od etiri osobe u areni bila je Mary Hart. Negdje je pronala nazupanu biljicu kojom je poeljala svoju dugu kosu, a u ruci je drala vijenac utog cvijea kojim e okruniti pobjednika. Da li je rije razmiljao je Hawkins, sjedei s ostalim lanovima savjeta o udnji za ceremonijom vjenanja s dobre, stare Zemlje, ili je to vraanje u neto mnogo starije i mranije? Ba je prava teta to nam je ova prokleta plijesan unitila satove ree debeljko s Hawkinsove desne strane. Kad bi postojao neki nain da utvrdimo tono vrijeme, mogli bismo borbu organizirati po rundama i prirediti pravi profesionalni me. Hawkins kimnu. Pogleda etvorku u sreditu arene. Vidio je enu kako se epiri, vidio je napuhana starca i dvojicu mladih ljudi dugih sivih brada i sjajnih blijedih tijela. Obojicu je poznavao Fennet je bio stariji kadet na Polarnoj zvijezdi, a Clemens, sedam godina stariji od Fenneta, putovao je kao rudarski strunjak na granine svjetove. Kad bi postojalo neto u to bismo se mogli kladiti sretnim glasom poe debeljko kladio bih se na Clemensa. Taj va kadet nema ni pola posto anse da pobijedi. Uz to, on je navikao na sportsku i fer borbu, a za Clemensa se to ba i ne bi moglo rei. Fennet je ipak u boljem poloaju odvrati Hawkins. Dok je Clemens samo leao, spavao i derao, Fennet se pripremao i vjebao. Pogledajte samo koliko taj Clemens ima sala na sebi! Nema nita loe,u dobrom, zdravom mesu i miiima ree debeljko i pogladi se po nabreklom trbuhu. -9-

 Bez varanja i bez prljavtina! povie Boyle dolje u areni. I neka pobijedi bolji! Elegantnim korakom zakorai unatrag i stade pored Mary Hart. Dvojica mukaraca izgledali su zbunjeni i smeteni, dok su stajali i promatrali se sputenih ruku. inilo se kao da obojica ale to je dolo do ovakva raspleta situacije. Hajde! napokon povie Mary Hart. Zar me ne elite? Na ovom ete planetu doekati starost, a to vam nee biti ugodno ako uza se ne budete imali enu! Mary, u svakom sluaju, mogu priekati dok ti keri ne porastu! povie jedan od njezinih prijatelja. Ako ikada budem imala ker! povie ona. U ovakvoj situaciji zaista sumnjam! Hajde! Ponite! povikae glasovi sa svih strana. Hajde! Fennet prvi krenu u napad. Bojaljivo je koraknuo naprijed i desnom akom lagano udario Clemensa u nezatieno lice. Udarac oito nije bio jak, ali ini se prilino bolan. Clemens dodirnu nos, odmaknu ruku i pogleda toplu, crvenu krv. Zarei i nezgrapnim kretnjama krenu naprijed, pruajui ruke u namjeri da stegne i zadavi. Kadet odskoi unatrag i zada jo dva, ne odvie jaka udarca desnom rukom. Zato ga poteno ne opali? uzrujavao se debeljko. I da slomi sve kosti u aci, je li? Znate, oni ne nose rukavice odvrati Hawkins. Fennet je odluio da ne uzmie. vrsto je stao, malo rairivi noge, i uputio jo jedan udarac desnom akom. Ovaj put nije udario protivnika u lice ve u trbuh. Hawkinsa je iznenadila mirnoa s kojom je Clemens primao mnogobrojne udarce. ini se da je bio mnogo vri, no to bi se to moglo naslutiti prema njegovu izgledu. Kadet elegantno odskoi u stranu... i okliznu se o mokru travu. Clemens se svom teinom baci na njega; Hawkins je mogao uti glasno p..., dok je zrak izlazio iz mladievih plua. Clemensove snano ruke sklopie se oko mladieva tijela, steui ga. Fennet se podlo sagnu, a zatim hitro podie koljeno, ciljajui meu noge. Clemens se presavio od boli, ali je i dalje slijepom snagom stezao Fenneta. Jedna od njegovih ruku sada se ve omotala oko mladieva vrata, a druga je, prstiju svinutih u divljem gru, posezala - 10 -

prema kadetovim oima. Bez prljavtina! vikao je Boyle. Bez prljavtina! Bez podlosti! Lijenik pojuri prema njima i kleknu, steui objema rukama Clemensov zglavak. U tom trenutku neto natjera Hawkinsa da podigne pogled. Moda je to bio nekakav zvuk, mada je to malo vjerojatno gledaoci su se vladali kao podivljali navijai na profesionalnom boks-meu. Teko da bi se brodolomce moglo osuivati zbog ovakva ponaanja; bilo je to prvo pravo uzbuenje otkako su izgubili brod. Dakle, moda je to bio nekakav zvuk, to je manje vjerojatno, a moda se aktiviralo ono sedmo ulo, kakvo imaju svi dobri svemirski letai. Ono to je ugledao natjeralo ga je da povie iz svega glasa. Iznad arene lebdio je helikopter. Neka pojedinost u njegovu izgledu, neka neobina razliitost, kazivala mu je da stroj nije zemaljskog porijekla. Iz njegovog glatkog, svjetlucavog trbuha izleti mrea, oito napravljena od tankih, savitljivih, metalnih ica. Mrea obavi dvojicu ljudi, koji su se jo rvali na tlu te lijenika i Mary Hart. Hawkins otvori usta i bezglasno kriknu. Skoi na noge i pojuri u pomo svojim zarobljenim prijateljima. No mrea se micala kao da je iva. Svijala mu se oko zglavaka i glenjeva. Ostali brodolomci pojurie da mu pomognu. Dalje odavde! povie Hawkins. Bjeite! Dalja odavde! Tihi zuj rotora sljedei se trenutak pojaa i stroj se podie u zrak. Nevjerojatno brzo podigli su se u visinu i arena im je sada izgledala kao nevelik, blijedozeleni tanjur prepun siunih bijelih mravi koji su trali naokolo glavom bez obzira. Trenutak kasnije helikopter uleti u sloj niskih oblaka, izroni s gornje strane i nastavi let. Nije se moglo vidjeti nita osim blago uzburkane bjeline oblaka. Kada su se napokon spustili, Hawkinsa nije iznenadio golem srebrnast svemirski brod koji je stajao meu niskim drveem na jednom ravnom platou. ooo Svijet u kojem su se nali mogao bi se oznaiti kao poboljana kopija svijeta iz kojeg su doli, samo da nije bila rije o potpuno pogrenoj ljubaznosti onih koji su ih uhvatili. Krletka u kojoj su bila smjetena trojica mukaraca sa zadivljujuom je preciznou - 11 -

savreno predstavljala duplikat klimatskih uvjeta planeta na koji se bila spustila Polarna zvijezda. Taj njihov mikrosvijet zavravao je staklenom pregradom, a s vrha krletke, kroz mnogobrojne rupe, stalno je rominjala topla kiica. Nekoliko velikih, malodunih stabala paprati svojim su listovima inili kakvo-takvo skrovite i zatitu od izluujueg kapanja tople vode. Dva puta dnevno na stranjoj bi se strani krletke otvorila vrataca i bili bi ubaeni komadi gljiva, zadivljujui slinih onima na koje su se ve bili navikli. Na podu nalazila se jedna rupa, za koju su zatvorenici s pravom pretpostavili da slui u sanitarne svrhe. S njihove lijeve i desne strane nalazile su se druge krletke. U jednoj nalazila se Mary Hart sama. Mogli su je vidjeti, ona im je mogla mahati, pokazivati rukama, i to je bilo sve. U krletki s druge strane nalazila se neka neobina zvijer, koja je oblikom prilino podsjeala na jastoga, ali je donekle bila nalik i na lignje. S druge strane irokog prolaza mogli su vidjeti i druge krletke, ali nijednom nisu ugledali to je ili tko je u njima. Hawkins, Boyle i Fennet sjedili su na mokrom podu i kroz debelo staklo i reetke gledali prema biima koja su ih promatrala. Da su bar humanoidi uzdahnu lijenik. Da su bar isto graeni kao mi. Tada bismo mogli pokuati uspostaviti nekakav kontakt kretnjama i gestama. Tada bismo, moda, uspjeli uvjeriti da smo i mi inteligentna bia. to se toga tie, oni nisu ni istog oblika ni iste grae kao mi odvrati Hawkins. I mi bismo, da je situacija obrnuta, imali prilinih problema dok bismo shvatili da su ove estonoge bave, nalik na medvjede, bia isto tako inteligentna kao i mi, da su i oni mukarci, braa, ene... Okrenu se na drugu stranu i ree kadetu: Fennet, pokuaj jo jednom s Pitagorinim poukom. Mladi bez ikakve volje odlomi nekoliko grana s oblinjeg drveta, izlomi ih na sitnije komadie, a zatim kleknu i na vlanom podu poe slagati pravokutan trokut s kvadratima konstruiranim na svim trima strancima. Domoroci jedan prilino velik, jedan neto malo manji i jedan sasvim malen nezainteresirano su ih promatrali ravnim, tupim oima. Onaj najvei slavi vrh jednog od svojih pipaka u neto to bi se moglo nazvati depom nosili su odjeu i izvadi paketi obojen svijetlim bojama, pruajui ga onom malom biu. Ono razdere omota i stade vaditi nekakve svijetloplave - 12 -

komadie, stavljajui ih u prorez na svojoj gornjoj strani, prorez koji je oito sluio kao usta. Kada bi im bar bilo doputeno hraniti ivotinje uzdahnu Hawkins. Moram iskreno priznati da mi je ve muka od tih prokletih gljiva. Dakle, da razmotrimo situaciju ree Boyle. Napokon, nita nam drugo i ne preostaje. Iz naselja nas je oteo onaj helikopter, nas estoro. Prenijeli su nas u istraivaki brod, koji se ni u emu nije inio superiorniji naim meuzvjezdanim brodovima. Hawkinse, ti si nas uvjeravao da se njihov brod koristi za pogon Ehrenhaftovim generatorima ili neim vrlo nalik na to, je li tako? Tako je sloi se Hawkins. Na brodu su nas drali u zasebnim krletkama. Valja rei da s nama ne postupaju tako loe. Nema nikakvih nasilja, a hranu i vodu dobivamo u pravilnim vremenskim razmacima. Spustili smo se na ovaj udan i nepoznat planet, ali o njemu zasad ne znamo nita, jer nita nismo ni vidjeli. Iz brodskih krletki utjerali su nas, kao stoku, u one zatvorene kamione. Sve to znamo jest da su nas odvezli nekamo. Kamion je stao, vrata su se otvorila i nekoliko onih pokretnih medvjedolikih baava gurnulo je prema nama nekakve tapove s malim metalnim mreama na vrhu, nalik na onu kojoj su nas pokupili iz arene. Uhvatili su Clemensa i Taylorovu i izvukli ih. Nakon toga, Clemensa vie uope nismo vidjeli, a Taylorovu tek sutradan. Mi ostali proveli smo taj dan u zasebnim krletkama, a sutradan su nas prenijeli u ovaj... zooloki vrt... Mislite da su ih vivisecirali? upita Fennet. Moram priznati da mi se Clemens nikada nije odvie dopadao, ali ipak... Bojim se da jesu odvrati Boyle. Tako se uvijek radi s primjercima novih ivotinja. Nesrea je u tome to se na taj nain ne moe izmjeriti inteligencija... Prljave, surove ivotinje! povie mladi. Smiri se, sine posavjetova ga Havvkins. Ne moe ih kriviti to tako postupaju s nama. Mi smo vivisecirali ivotinje kuje su bile mnogo vie nalik na nas nego to smo mi na njih. Problem je u tome nastavi Boyle da ta stvorenja uvjerimo da smo i mi razumna bia. Kako biste definirali razumno bie? Kako bi uope ovjek definirao razumno stvorenje? Razumna su bia ona koja znaju Pitagorin pouak - 13 -

mrzovoljnim glasom odgovori kadet. Negdje sam proitao ree Hawkins da je ovjekova povijest zapravo povijest ivotinje koja je pronala vatru, zatim izumjela orue i nauiia se koristiti njime... U tom sluaju, hajdemo napraviti vatru predloi Boyle. Hajde da napravimo neka orua i sluimo se njima. Ne budite smijeni. Vrlo dobro znate da uza se nemamo nita to bi bilo umjetnog porijekla. Nemamo ak ni umjetnih zuba, ak ni metalnih plombi. ak i u tom sluaju... zastade, zamisli se i nastavi: Kada sam bio sasvim mlad, meu nama, kadetima u meuzvjezdanim brodovima, ponovo su oivjele stare, zaboravljene umjetnosti i vjetine. Smatrali smo se izravnim nasljednicima starih mornara s jedrenjaka i tako smo nauili upletati i izraivati konopce i uad, praviti mnogobrojne neobine vorove i tome slino. Tada je jednom od nas pala na pamet ideja da plelemo koare. Kadeturu smo provodili na putnikom brodu; koare smo izraivali u tajnosti, bojili ih kriavim bojama, a zatim prodavali putnicima, kao prave suvenire s izgubljenog planeta Arktura VI. Kada su stari kapetan i ostali oficiri otkrili to se zbiva, nastala je, blago reeno, prilino neugodna situacija. Na to ciljate? upita lijenik. Plest emo koare i time demonstrirati spretnost svojih ruku. Ja u vas nauiti kako se to radi. Hm, da... moglo bi upaliti... polagano ree Boyle. Da, stvarno bi moglo upaliti... No, s druge strane, nemojte zaboraviti da odreene ptice i ivotinje, prave sline stvari. Na primjer, na Zemlji, dabar izvanredno vjeto gradi brane, a ptica sjenica pravi posebno gnijezdo za svoju enku, kao dio rituala udvaranja... Glavni uvar zoolokog vrta mora da je znao za ivotinje ije je ponaanje bilo vrlo slino ponaanju ptica sjenica sa Zemlje. Nakon tri dana grozniavog pletenja koara, za to su im bile potrebne gotovo sve grane s postelja i papratnih stabala, u njihovu je krletku dovedena Mary Hart. Kad ju je prolo histerino zadovoljstvo to, napokon, moe s nekim razgovarati, ponovo je postala prilino mrzovoljna i ljutita. Dobro je, pospano pomisli Hawkins, to je Mary s njima. Jo nekoliko dana samice zacijelo bi je otjeralo u ludilo. No i sadanja je situacija imala svojih loih strana. Morao je osobito paziti na mladog

- 14 -

Fenneta, a ni stari jarac Boyle nije bio sasvim bezazlen. Mary zavriti. Hawkins se u trenutku sasvim razbudi. Mogao je vidjeti njezinu blijedu priliku u ovom svijetu nije bilo sasvim tamno ni usred noi i, na drugoj strani krletke, Fenneta i Boylea. urno skoi na noge i posrui prie djevojci. to se dogodilo? upita. Ne... Ne znam... Neto malo, s otrim kandama... Pretralo je preko mene... O ree Hawkins to je bio Joe. Joe? upita Mary zaprepateno. Ne znam tono to on, ili ona, jest. Mislim da je to sigurno on ree lijenik. A to je Joe? upita ona ponovo. Po svoj prilici lokalni ekvivalent naeg mia odgovori Bayle. Istina, nije mu odvie slian, ali... Dolazi odnekle iz poda, trai hranu. Pokuavamo ga pripitomiti... Podravate njegove okrutnosti? zavri Mary. Zahtijevam da odmah uinite neto. Otrujte ga, uhvatite ga, bilo to. Sada! Sutra odvrati Hawkins. Sada! ponovo zavriti Mary. Sutra vrstim glasom zakljui Havvkins. * * *

Pokazalo se da nije osobito teko uloviti Joea. Stavili su dvije plitke koare i namjestili ih u poloaj poluotvorene koljke. Unutra su stavili mamac velik soni komad gljive. Lukavo su namjestili da se koare sklope na najmanji pomak mamca. Hawkins, koji je leao budan na krevetu, zau jedva ujan zvuk pomicanja sistema granica i tupi udar i bilo mu je jasno da se klopka zatvorila. uo je Joeovo bijesno cviljenje i grebanje njegovih siunih kandi po vrstim stranama klopke. . Mary Hart je spavala. Hawkins je probudi. Uhvatili smo ga ree joj. Onda ga ubijte odvrati ona pospanim glasom.

- 15 -

Ali Joe nije bio ubijen. Trojica mukaraca bili su mu prilino odani. Kada je svanulo, prenijeli su ga u kavez koji je Hawkins napravio posebno za njega. ak se i djevojka smirila kad je ugledala neopasnu lopticu raznobojnog krzna kako bijesno skae gore-dolje u novom zatvoru. Bila je uporna u svojim pokuajima da hrani malenu ivotinjicu i kada joj je Joeov tanki pipak napokon uzeo iz ruke komad gljive, veselo je povikala. Tri dana sjajno su se zabavljali sa svojim mezimcem. etvrtog su dana bia koja su ih uhvatila ula u krletku, uspavala njezine stanovnike i odnijela Joea i Hawkinsa. Bojim se da nema nikakve nade ree Boyle. Proao je isto kao i... Preparirali su ga i postavili kao izloak u nekom muzeju promrmlja Fennet mranim glasom. Ne vjerujem ree djevojka. Nisu mogli uiniti takvo neto! Mogli su odvrati Boyle. I mogu. Iznenada se otvorie vrataca na stranjoj strani krletke. Prije nego to su se tri ljudska bia mogla povui, zau se poznat glas: U redu je, ne brinite! Iziite! U krletku ue Hawkins. Bio je svjee obrijan a njegovo je lice poelo ponovo poprimati svoju normalnu boju. Na sebi je imao kratke hlae izraene od nekog svijetlocrvenog materijala. Hajde, iziite ree ponovo. Nai se domaini iskreno ispriavaju i ve su nam priredili prostorije za boravak koje e nam vie odgovarati. im jedan od njihovih brodova bude spreman, otii emo pokupiti ostale preivjele s polarne zvijezde. ekaj, ne tako brzo ree Boyle. Objasni nam prvo malo situaciju, hoe li? to ih je uvjerilo da smo mi, ipak, razumna bia? Hawkinsovo se lice smrai. Samo razumna bia ree stavljaju druga bia u krletke.

- 16 -

Robert Silverberg: The Wind and the Rain

Prevela Vesna Parovi

Vjetar i kia

Planet se sam isti. To je vana injenica, koje se treba sjetiti kad postanemo previe samozadovoljni. Proces zalijeenja je prirodan i neizbjean. Djelovanje vjetra i kie, izmjenjivanje plime i oseke, snane rijeke to ispiru zaguena, smrdljiva jezera sve je to prirodan ritam, sve su to zdrave manifestacije sveopeg sklada. Naravno, i mi smo ovdje. inimo sve to moemo.da ubrzamo proces. No, mi smo samo pomono sredstvo, i znamo to. Ne smijemo preuveliavati vrijednost svoga rada. Laan ponos gori je od grijeha: to je glupost. Ne smijemo se zavaravati i smatrati da smo vani. Da i nismo ovdje, planet bi se ionako oporavio za 20 do 50 milijuna godina. Procijenjeno je da naa prisutnost skrauje to vrijeme za neto vie od polovine. * * * Nekontrolirano isputanje metana u atmosferu bilo je jedan od najozbiljnijih problema. Metan je plin bez boje i mirisa, ponekad poznat kao movarni plin. Njegovi su sastojci ugljik i vodik. Vei dio atmosfere Jupitera i Saturna sastoji se od metana. (Jupiter i Saturn nikad nisu bili pogodni za naseljavanje ljudskih bia). Mala koliina metana je uvijek bila prisutna u Zemljinoj atmosferi. Meutim, rast ljudske populacije uzrokovao je poveano isputanje metana. Dobar dio metana dopro je u atmosferu iz movara i ugljenokopa, kao i azijskih riinih polja gnojenih ljudskim ili ivotinjskim izmetom; metan je nusproizvod probavnog procesa. - 17 -

Viak metana odlazio je u nie dijelove stratosfere, 1550 kilometara iznad Zemljine povrine, gdje je nekad postojao sloj molekula ozona. Ozon, koji tvore tri atoma kisika, apsorbira tetno ultraljubiasto zraenje Sunca. Reagirajui sa slobodnim atomima kisika u stratosferi, nepoeljni je metan smanjio koliinu kisika za stvaranje ozona. tovie, reakcije s metanom u stratosferi dovele su do stvaranja vodene pare to je jo vie smanjilo koliinu ozona. To metanom inducirano smanjivanje ozona u stratosferi omoguilo je nekontrolirano bombardiranje Zemlje ultraljubiastim zrakama i time povealo uestalost raka koe. Poveanju koliine metana najvie je pridonijela flatulencija domaih ivotinja. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede SAD, potkraj dvadesetog stoljea domai su preivai proizvodili vie od 85 milijuna tona metana godinje. Pa ipak, nije uinjeno nita da se obuzda djelatnost tih opasnih bia. Zar vam se pomisao na svijet to su ga unitila stada prdljivih krava ne ini smijenom? Ljudima potkraj dvadesetog stoljea zacijelo nije bila smijena. Bilo kako bilo, izumre domaih preivaa ubrzo je ublailo djelovanje tog procesa. * * * Danas moramo ubaciti obojene tekuine u jednu od najveih rijeka. Taj je zadatak dodijeljen Edithi, Bruceu, Paulu, Elaini, Oliveru, Ronaldu i meni. Veina lanova ekipe vjeruje da je ta rijeka Mississippi, iako postoje neki dokazi da bi to mogao biti i Nil. Oliver, Bruce i Edith smatraju vjerojatnijim da je rije o Nilu, a ne o Mississippiju, no pokoravaju se miljenju veine. Rijeka je iroka i duboka, a boja joj je ovdje crna a ondje tamnozelena. Tekuine se kompjuterski mijeaju na istonoj obali rijeke, u velikoj tvornici koju je podigla jedna od prethodnih ekipa za sanaciju. Mi nadziremo ubacivanje tekuina u rijeku. Najprije ubacujemo crvenu, pa plavu, te utu; razliite su gustoe pa oblikuju paralelne trake koje teku mnogo stotina kilometara niz rijeku. Ne znamo jesu li te tekuine aktivna ljekovita sredstva to jest, tvari za otapanje krutih zagaivaa kojima je obloeno rijeno korito ili samo markeri koji omoguavaju kemijske analize rijeke orbitalnim sistemom satelita. Ne moramo ba znati to radimo, moramo se samo izriito drati dobivenih uputa. Elaine u ali govori o kupanju. Kako je to apsurdno! Ova je rijeka poznata po smrtonosnim ribama koje doslovce gule meso s kostiju kae Bruce. - 18 -

Svi se tome smijemo. Ribe? Ovdje? Koja bi riba mogla biti smrtonosnija od same rijeke? Ova bi voda izjela nae meso im bismo uli u nju, a vjerojatno otopila i nae kosti. Juer sam nadrljao pjesmu, bacio je u rijeku, i papir je odmah nestao. * * * Uveer eemo po obali i filozofiramo. Zalasci na ovoj obali uljepani su bogatim nijansama ljubiastog, zelenog, grimiznog i utog. Ponekad naroito uivamo kad osobito lijepa kombinacija atmosferskih plinova mijenja Sunevo svjetlo. Raspoloeni smo uvijek veselo i optimistiki. Nikad nas ne deprimira ono to nalazimo na ovom planetu. ak i opustoenost moe biti oblik umjetnosti, zar ne? Moda je to najznaajniji oblik umjetnosti, jer destruktivna umjetnost troi svoj medij, prodire svoje epistemoloke osnove, pa u tom uzvienom ponitavanju vraanju na poetke uvelike nadmauje, to se tie etike sloenosti, one oblike koji su samo produktivni. To jest, vie cijenim umjetnost koja mijenja od stvaralake umjetnosti. Jesam li jasan? Bilo kako bilo, budui da umjetnost oplemenjuje i zanosi duh onih koji je opaaju, mi smo oplemenjeni i zaneseni uvjetima na Zemlju Zavidimo onima koji su pridonijeli stvaranju ovih neobinih uvjeta. Znamo da smo mi sitne due nevane suvremene epohe; ne posjedujemo onu dinamiku rasko energije koja je omoguila naim precima da naine ovakvu pusto. Ovaj svijet je simfonija. Naravno, mogli biste tvrditi da je vie energije potrebno za obnovu planeta nego za njegovo unitenje, ali ne biste imali pravo. Ipak, iako nas nai svakodnevni zadaci umaraju i iscrpljuju, oni nas i stimuliraju i uzbuuju, jer obnavljajui ovaj svijet, matini svijet ovjeanstva, na neki nain sudjelujemo i u prvobitnom, velianstvenom procesu njegova unitenja. Hou rei, razrjeenje disonantnog akorda dio je same disonance. * * * Stigli smo do Tokija, glavnog grada otonog carstva Japana. Vidite li kako su maleni kosturi stanovnika? To je jedan od naina kojim moemo ustanoviti da je ovo Japan. Poznato je da su bili niska rasta. Edwardovi preci bili su Japanci. Niskog je stasa. (Edith tvrdi da bi mu koa morala biti uta, Njegova koa je poput nae. Zato nije uta?) Gle! uzvikuje Edward. Eto planine Fuji!

- 19 -

To je neobino lijepa planina, ovijena bijelim snijegom. Na njenim obroncima radi jedna od naih arheolokih ekipa, buei ispod snijega tunele da sakupi uzorke iz naslaga kemijskih ostataka, praine i pepela iz dvadesetog stoljea. Nekad je u podruju Tokija bilo vie od 75.000 tvornikih dimnjaka kae ponosno Edward koji su isputali stotine tona sumpora, duikova oksida, amonijaka i ugljinih plinova svaki dan. Ne bismo smjeli zaboraviti ni to da je ovaj grad imao vie od 1,500.000 automobila. Mnogi su automobili jo vidljivi, ali su krhki, izjedeni gotovo do kraja djelovanjem atmosfere. Kad ih dotaknemo, rue se u oblaiima sivog dima. Edward je dobro prouio svoje nasljee, pa nam pria: Gustoa ugljinog monoksida u zraku nerijetko je ovdje prelazila dopustive granice za 250 posto po toplom ljetnom vremenu. Zbog atmosferskih uvjeta Fuji se mogao vidjeti samo jednom svakih devet dana. Pa ipak, nitko nije oajavao. Doarava nam sliku svojih malih, marljivih utih predaka kako vedro i neumorno rintaju u zatrovanoj sredini. Japanci su, tvrdi Edward, mogli odravati pa ak i poveati svoj bruto nacionalni dohodak u vrijeme kad su ostali narodi ve poeli nazadovati u svjetskoj ekonomskoj borbi jer im se stanovnitvo smanjivalo zbog nepovoljnih ekolokih uvjeta. I tako dalje, i tako dalje. Nakon nekog vremena dosadi nam Edwardovo neprekidno hvalisanje. Ako se ne prestane hvalisati prijeti mu Oliver izloit emo te atmosferi. Ovdje imamo mnogo dosadnog i sumornog posla. Vodimo Paul i ja kopajui rovove golemim strojevima; slijede Oliver i Ronald koji sade sjeme. Gotovo odmah iz tla niu udni, uglati grmovi. Lie im je sjajno i plavo, a grane svinute. Jedan od grmova zgrabio je juer Elaine za vrat i moda bi je i ozbiljno ozlijedio da ga Bruce nije iupao. Nismo se uznemirili. Ovo je samo jedna faza u dugom, sporom procesu obnove. Bit e jo mnogo ovakvih incidenata. Jednog e dani na ovom mjestu cvasti trenje. Evo izrazitog primjera crnog humora naih drevnih predaka. U mjestu zvanom Richland, u tadanjoj saveznoj dravi Washington, nalazila se tvornica koja je proizvodila plutomj za nuklearno oruje. inili su to u ime nacionalne sigurnosti, to jest da poveaju i ojaaju sigurnost Sjedinjenih Drava, te stanovnitvu prue bezbrinost i nadu. U razmjerno kratkom vremenskom razdoblju ta je tvornica proizvela oko 55 milijuna galona koncentriranih radioaktivnih - 20 -

otpadaka. Taj materijal bio je tako intenzivno vru da bi mogao desetljeima spontano kljuati, a ostao bi virulentno toksian tisuama godina. Prisutnost tako opasnih otpadaka predstavljala je veliku ekoloku opasnost za znaajan dio Sjedinjenih Drava. Kako se, onda, osloboditi tih otpadaka? Pronaeno je ba duhovito rjeenje. Ureaji za proizvodnju bili su smjeteni u seizmiki nestabilnom podruju du potresnog pojasa koji opasuje Tihi ocean. Mjesto za uskladitavanje radioaktivnih otpadaka odabrano je nedaleko od ureaja, neposredno iznad rasjeda, to je nastao u snanom potresu pola stoljea ranije. Tu su sagradili 140 betonsko-elinih rezervoara neposredno ispod povrine i sedamdesetak metara iznad razine podzemne vode bazena rijeke Columbije, iz koje se gusto naseljena regija napajala vodom. U te su rezervoare izlijevali kipue radioaktivne otpatke: velianstven poklon buduim generacijama. Za samo nekoliko godina, poto su prvi put otkrili da rezervoari proputaju, ala je postala oita u svoj svojoj rafiniranosti. Neki su promatrai predvidjeli da e za manje od 1020 godina spojevi rezervoara pui od vruine, i tada e radioaktivni plinovi dospjeti u atmosferu, a radioaktivne tekuine u rijeku. Projektanti rezervoara su ipak tvrdili da su rezervoari tako vrsti da mogu izdrati najmanje jedno stoljee. Valja primijetiti da je to jedva jedan posta poznatog poluperioda materijala smjetenih u rezervoare. Zbog neredovitih zapisa, ne moemo odrediti koja je procjena bila blia istini. Nae dekontaminacijske ekipe moi e kroiti na zahvaena podruja za 800 do 1300 godina. Ova epizoda budi u meni golemo divljenje. Kako li su samo morali uivati nai preci, kakva li zdrava humora! * * *

Dobili smo dopust pa smo otili u planine Urugvaja da posjetimo jedno od posljednjih ljudskih naselja, moda i posljednjeg. Otkrila ga je jedna od sanacijskih ekipa prije nekoliko stotina godina i sauvala u prvotnom stanju, kao muzej za turiste koji e jednog dana poeleti da razgledaju matini svijet. Ulazi se kroz podugaak tunel od svjetlucave ruiaste opeke. Niz komora s nepropusnim vratima spreava prodiranje vanjskog zraka. Samo je selo, smjeteno izmeu dva krevita brijega, zatieno prozirnom sjajnom kupolom. Automatski ureaji odravaju konstantnu, blagu temperaturu. Tu je bilo tisuu stanovnika. Moemo ih razgledati na irokim trgovima, u restoranima i na rekreacijskim prostorima. Obiteljske skupine dre se zajed- 21 -

no, esto sa svojim kunim ljubimcima. Nekoliko ih nosi kiobrane. Svi su neobino dobro ouvani. Mnogi se smiju. Jo se ne zna zato su ti ljudi izginuli. Neki su umrli govorei, i znanstvenici su uloili dosta napora, iako zasad bez uspjeha, u otkrivanje i prevoenje rijei zamrznutih na njihovim usnama. Ne smijemo nikoga dotaknuti, ali smijemo im ui u kue i razgledati imovinu i razne potreptine. Posjet me ganuo do suza, kao i jo nekolicinu. Ovo su moda ba nai preci uzvikuje Ronald. No Bruce ga gleda prezirno: Pria gluposti. Nai su se preci morali izvui odavde mnogo prije no to su ovi ljudi ivjeli. Neposredno izavn naselja naao sam malu svjetlucavu kost, moda cjevanicu djeteta, moda dio pseeg repa. Smijem li je zadrati? pitam vodia, ali on me natjerava da poklonim kost muzeju. * * * Sauvana dokumentacija otkriva nam mnogo fascinirajuih pojedinosti. Na primjer, krasan primjer ironine suzdrljivosti prema ouvanju okoline. U oceanu uz obalu podruja, zvanog Kalifornija, rasle su silne ume golemih morskih algi, stanite neizmjerno sloene zajednice morskih bia. Na dnu oceana, na 30 metara dubine, izmeu rizoide kojima su se alge drale za dno, ivjeli su jeinci. Njima su se hranili krznati morski sisavci vidre. Ljudi su unitili vidre jer im je trebalo njihovo krzno. Zatim su alge poele umirati. Nestajale su ume na povrinama od mnogo etvornih kilometara, to je imalo ozbiljne privredne posljedice, budui da su alge bile vrijedna sirovina, kao i ivotinje koje su u njima ivjele. Istraivanja morskog dna pokazala su znatan porast broja jeinaca. Ne samo da su nestali njihovi prirodni neprijatelji, vidre, ve su se i hranili silnim koliinama organskih tvari to su kanalizacijom dospijevale u more. Milijuni jeinaca grickali su rizoide algi, iskorjenjujui time te goleme biljke i ubijajui ih. Kad je jedan tanker sluajno ispustio svoj teret u more, mnogo jeinaca je uniteno i alge su se poele oporavljati. Ali to se pokazalo vrlo nepraktinim nainom suzbijanja jeinaca. Predloeno je obnavljanje populacije vidri, ali nije bilo dovoljno ivih sisavaca. Kalifornijski preraivai algi rijeili su problem bacanjem ivog vapna sa lepova u more. To je bilo smrtonosno za jeince; poto su jeinci uniteni, presadili su zdrave alge iz drugih dijelova mora kao jezgre nove ume. Nakon nekog - 22 -

vremena jeinci su se oporavili i ponovo poeli jesti alge. Ponovo su bacali vapno. Jeinci su uniteni i zasaene su nove alge. Poslije se otkrilo da ivo vapno tetno djeluje na morsko dno, pa su poeli u more bacati druge kemikalije. Sve je to zahtijevalo fantastinu domiljatost i golemu potronju energije i sredstava. Edward misli da u tim djelatnostima ima neeg to neobino nalikuje na Japance. Ethel istie da nikad ne bi bilo problema s algama da Zemljani nisu najprije unitili vidre. Kako je Ethel naivna! Uope ne shvaa principe ironije. I poezija je zbunjuje. Edward vie ne eli spavati s Ethel. * * * U posljednjim stoljeima svoje ere Zemljani su uspjeli prekriti gotovo cijeli planet slojem betona i elika. Moramo dosta toga skinuti kako bi planet mogao poeti ponovo disati. Bilo bi lako i djelotvorno upotrijebiti eksplozive ili kiseline, ali nismo pretjerano zaokupljeni lakoom i djelotvornou; osim toga, eksplozivi ili kiseline mogli bi jo vie nakoditi okolini. Stoga upotrebljavamo velike strojeve koji ubacuju iljke u velike pukotine to su se pojavile u betonu. Kad jednom podignemo betonske ploe, brzo se mrve. Oblaci betonske praine lebde ulicama gradova, pokrivajui ostatke zgrada finim, istim pokrivaem sivobijelog praha. Dojam je njean i osvjeavajui. Paul je juer natuknuo da moda tetno utjeemo na okolinu diui svu tu prainu. Zamisao me prestraila i prijavio sam Paula voi nae ekipe. Premjestit e ga u drugu grupu. * * * Potkraj su svi na Zemlji nosili odijela za disanje, slina naima, ak i sloenija. Nalazimo ta odijela posvuda kao odbaene ljuture golemih kukaca. Najsloeniji tipovi bili su kompletni pojedinani stambeni objekti. Oito nije bilo potrebno naputati odijelo osim kod takvih ivotnih funkcija kao to su spolni odnos i raanje. Koliko nam je poznato, oklijevanje Zemljana da napuste zatitna odijela ak i za te funkcije silno je ubrzalo opadanje broja stanovnika pred kraj. * * * Vodimo filozofske razgovore. Bog je stvorio ovaj planet. Ne obazirui se na definiranje pojmova kao to su Bog i stvorio, pitamo se: zato se toliko trudio da napravi Zemlju, ako mu je namjera bila samo da je vrati u stanje nenastanjivosti? Da li je stvorio ovjeanstvo posebno u tu svrhu, ili je ovjek imao slobodne ruke da - 23 -

uini sve ono to je ovdje uinio? Da li je Bog stvorio ovjeanstvo samo zato da se osveti vlastitoj kreaciji? Zato bi se htio osvetiti vlastitoj kreaciji? Moda je pogreno razmiljati o unitenju Zemlje s moralnog ili etikog stajalita. Mislim da ga moramo promatrati s posve estetskog gledita, tj. kao samostalno umjetniko ostvarenje, poput foueti en tournant ili entrechat-dix, koje je samo sebi svrhom i ne zahtijeva nikakvo tumaenje. Jedino tako moemo shvatiti kako su Zemljani mogli s tolikom veselou pridonositi vlastitom guenju. * * * Moj slubeni boravak na Zemlji blii se kraju. Bio je to za mene fantastian doivljaj koji me izmijenio zauvijek. Moram biti zahvalan to su mi pruili priliku da vidim Zemlju gotovo onakvu kakvu su je znali Zemljani. Njene zarale potoke, korodirane panjake, ljubiasta neba, njene plavkaste bare. Ruevine, goli obronci, svijetlee rijeke. Uskoro e, zahvaljujui predanom radu sanacijskih ekipa poput nae, ovi povrinski ali prekrasni znaci smrti nestati. Zemlja e postati samo jo jedan svijet za turiste, objekt sentimentalne radoznalosti, ali bez jedinstvene osjeajne vrijednosti. Kako li e to biti bezizraajno: ponovno zelena i ugodna Zemlja, zato, zato? U svemiru ima dovoljno nastanjivih planeta! Da li su, znai, svi nai napori ovdje bili pogreka? Ponekad mislim da smo poli pogrenim putem kad smo se latili ovog projekta. No, s druge strane, odmah se podsjeam koliko smo, zapravo, u osnovi nebitni. Proces zalijeenja prirodan je i neizbjean. S nama ili bez nas, planet se isti. Vjetar i kia, plima i oseka. Mi tome samo pomaemo. * * * Douli smo da je na Tibetanskoj visoravni pronaena kolonija ivih Zemljana. Putujemo tamo da provjerimo je li to istina. Lebdei iznad prostrane, puste, crvenkaste visoravni, vidimo krupne tamne likove kako se polako kreu uokolo. Jesu li to Zemljani, u odijelima za disanje neobine konstrukcije? Sputamo se. lanovi drugih sanacijskih ekipa ve su sletjeli. Okruili su jedno od krupnih bia. Kree se u nesigurnom krugu, isputajui nerazgovijetne krikove i roktaje. Tada se zaustavlja, i tupo nas gleda, kao da nas hoe izazvati da ga zagrlimo. Ruimo ga; ono nijemo pokree svoje masivne udove, ali se ne moe podii. Nakon kratkog savjetovanja, odluujemo da ga rastavimo. Lako diemo vanjske ploe. Unutra nema niega osim mehanizama i spirala svjetlucave ice. Udovi se - 24 -

vie ne miu, iako se iznutra jo neko vrijeme uje kljocanje i um. Neobino smo impresionirani trajnou i elastinou ovih strojeva. Moda e u bliskoj budunosti takva bia posve zamijeniti njenije i krhkije oblike ivota na svim svjetovima, kao to je, ini se, bilo na Zemlji. * * * Vjetar. Kia. Plima i oseka. Sve tuge utjeu u more.
Objavljeno prema dogovoru s GPA Mnchen

Za SIRIUS...
Nakon one gomile tromjesenih zaostataka ove rubrike kojom sam Vas, vjerujem, ugnjavio u prolom SIRIUSU, evo i malo kraeg raporta: onoga o priama to ste ih SIRIUSU poslali izmeu 1. i 30. travnja ove (!) godine (Usklinik se odnosi na Vae prie iz druge polovice prole godine, koje su i danas, jo neproitane i nedostupne kako SIRIUSU tako i meni, zarobljene kod prologodinjeg SIRIUSOVOG recenzenta Krste Maurania, u privatnom sfivotu predsjednika kluba SFera. Kakvog vola upregne u taljige tako e i na cilj stii kae na narod, skidajui time svu krivicu i sa SFere i sa Krste, a prebacujui je na mene jadnoga uprezatelja neumnoga). Dakle, evo najprije naslova vaih pria koje ozbiljno konkuriraju za mjesto na stranicama SIRIUSA: Buenje: ideja zanimljiva, fabula jo vie, stil malo okast, no ipak ne toliko da ga se ne bi moglo uglaati u redakciji. Sveano otvaranje je, kao to vidite, unato osnovnoj ideji a la Rollerball izborilo mjesto pod Sirijusom zahvaljujui aktualnosti, svojoj domaoj atmosferi i najvie autorovoj pismenosti. Tu negde meu nama: bilo bi odmah objavljivo, da tema nije poznata, a konstrukcija jo poznatija; priekat e, dakle iako je dobro napisano. Vrata Vam se malo presporo i prerazvueno otvaraju; inae dobar stil, naracija i (povremeno poovska) atmosfera. DOBAR STARI SVET: pria je izvrsna i bit e objavljena im mi javite tko ste (tj. svoje ime, prezime i adresu), pa ak i oko ste Vi napisati priu Resnina vrednost, jednu od rijetkih koja se moe svrstati u socijalnu sf (i u kojoj ste malo pretjerali u matematikim objanjenjima kako funkcionira taj kreditni drutveni sistem no to e se, nadam se, moi ispraviti redaktorskim zahvatima). Inae, SAVJET: PIITE SVOJIM JEZIKOM, RAZUMLJIVIJI Ml JE I PRIJEVOD S VAEG JEZIKA NEGO TEKST STO GA PIETE NA JEZIKU KOJI NE POZNAJETE DOVOLJNO On i no: nekoliko logikih sumnjivosti naruava lijepu osnovu zamisao i duhovitost prie Za... ali za ekanje... Pismo Arturu je (hvala Vam na iskrenosti!) odvie nedavno objavljeno u nas da bi se opet pojavilo u SIRIUSU! Priekajte koju godinicu, jer pria je zaista dobra! Grad se, unato simakovskom naslovu odlikuje dobrim, ponegdje i lepravim stilom i naracijom. Nastavak na 42. stranici

- 25 -

Slobodan Ivkov:

Sveano otvaranje
Slavlje ovde traje ve ceo dan. No, moe se slobodno rei da se od sumraka osea laki umor i zasienost ljudi bogatim programom. Dve stotine hiljada dua ve satima urla, igra, komea se, gazi i to, naravno, nije bez posledica. Ali takvo je svako Otvaranje i tu se vie nita ne moe menjati. Nestrpljivo oekivani sveani trenutak neke je razoarao, dok su drugi ravnoduno sluali govor i razgovarali meusobno. injenica je da je Predsjednik Svetske Organizacije zaista dugo govorio. Istini za volju, od prvog Otvaranja do danas dosta se toga dogodilo i zaista je imao o emu priati, pa mu to nije uzeto za veliko zlo. Da nije bio odvie dosadan videlo se i po reakcijama prisutne publike. Istina, doletela je iz gledalita jedna runa bomba ali prilino male snage, tako da je ukupan efekt bio gotovo nitavan polo su je ljudi iz obezbeenja odmah vratili u masu, to je na trenutak izazvalo izvesnu zbrku i pometnju. Sve govori u prilog hipotezi kako je ovaj incident pre adolescentska reakcija nekoliko frustriranih i nestanih namora, nego smiljena akcija uperena protiv ivota prvog oveka Organizacije. Uostalom, eksces je nitavan u odnosu na dobro znani pokuaj da se na prolom Otvaranju usred prostora za publiku izazove nuklearna eksplozija. Ili na pretprolom kada je, kao to znate, i dolo do nemilih dogaaja i takve eksplozije. Kada je Predsednik zavrio govor, agor slualaca se pojaao, pozdravljajui poetak viednevnog slavlja. Pod upaljenim svetlima masa je jo dosta dugo vikala, vikala, vikala... - 26 -

Zatim su, jedan po jedan, glasovi gubili razgovetnost i snagu. Na kraju se jo tu i tamo uo po koji uzvik. Pucanj, koji je odnekle odjeknuo, kao da je bio znak za nastanak opte tiine. Uskoro su se i svetla pogasila. Trenutno samo jo Mesec obasjava ovu pravougaonu livadu prekrivenu niskim ibljem i grmljem. Bie, ipak, da su mir i tiina kratko trajali poto se, izgleda, pokrenuo onaj grm na levoj strani... * * * Sluaj, Guzina, Markovi je budala; to sam oduvek tvrdio. Krenuti u napad sa desne strtme je krajnji idiotizam. Mora da imaju minsko polje tamo dole... * * * Da, to je, ipak, Jugosloven. U svakom sluaju samoubilaki poduhvat. Ali zato je ba tuda, i to sam, krenuo u napad na Irce? * * * Naivna im je taktika, Rory. Desno je bar pola naih ljudi zaduenih za odbranu. Njihova stvar, Seane. * * * Znao sam da e otii dovraga. Cuj, Markovi je sasvim dobro napredovao... Da, dok nije naiao, na icu i bombae... ta kae Glavni Kontrolor? Regularna smrt. Pazi, dolaze Irci... * * * ... Barry je iereetan nedaleko od vrata, Rory je poginuo na odbrambenom bedemu, a Kirkpatrick je upao u rupu sa koevima. Dosta smo igraa izgubili do sada... Da uloimo albu meunarodnom sudu? Na osnovu ega? Recimo, da su im koplja u rupi bila otrovana... ili... ili moda da koriste dum-dum metke. Zna ono: dehumanizacija sukoba, eskalacija brutalnosti... Bolje ne izazivati politike sukobe sa njihovom vladom...' * * * eljko, Markovieva smrt nam ruje bila potrebna... ta sada; Kapetane? I bez ovih rtava smo znali da njihove odbrambene snage ne - 27 -

moemo probiti individualnim akcijama. Znamo da prolaz mora postojati, a sledei koji e ga traiti bie Damjanovi, Javorek i Zabec... Pas mater... Nemoj tako... Ma, ja to njima... Hej, ljudi, da li je neko moda video Vitomira Sudarskog? Lalu? Ne. Izgubio se odmah na poetku... Kukavica! O dezerterima emo posle. A sada u napad... * * * Damjanovi pogoen u glavu pada bez reci. Javorek se jo uvek... * * * Svaka mu ast! Udavio je Irca golim rukama! ta je drugo mogao da radi? Imao je no u stomaku ve pet minuta. Samo, opet, hrabro je poginuo, nije da nije.. teta, odoe nam ve etvorica, a jo uvek se nismo ni pribliili njihovim Vratima. Kako je peti? Vuk? Sekira mu je odsekla desnu nogu, ali ima pravo na zamenu. Preivee ve nekako. * * * Puzao je dobrih pola sata preko leve strane. Prolo je oko dvadeset minuta kako je preao na protivniku teritoriju. Zastao je da se odmori. U mraku je opipao torbu. Rukom je prelazio po oblini na njoj. Bila je jo na svom mestu. Znoj mu je oblivao elo i vlaio ruku kojom je vrsto drao debelu i dugaku granu. Sve vreme ju je gurao ispred sebe i do sada mu je sedam puta spasla ivot. Tri jame, dva samosekaa, pa jedna sekira, mina i konopac. I sve to du samo pedesetak metara neprijateljske granine teritorije. Kako li je tek unutra? * * * Sukob je neizbean i, po svemu sudei, neemo jo dugo ekati na veliku bitku, ereenje ili bar ivahnije pukaranje. O sudbini Vitomira Sudarskog vam jo ne moemo dati precizne podatke... * * * Bilo je vreme da skrene na desno prema Vratima koja je tako srano branio neprijatelj, jer bi ga u suprotnom, pouzdano je to znao, - 28 -

Sporedni Kontrolor optuio za dezerterstvo i izlazak van poprita. Skide rukavice vlane od znoja. Otpi gutljaj iz flae. Drugi ga ve zagreja. Zatim se okrenu da jo jednom pogleda ostale. Obrie dlanom otvor flae, zaepi je i vrati u torbu. Bitka je ve poprimala znaajnije razmere. U vidokrugu su mu se nalazila desetorica boraca, po petorica sa svake strane. Uhvatili su se u kotac bez hladnog oruja koje je, uostalom, i bilo zabranjeno u ovoj fazi bitke. Pljutali su najraznovrsniji udarci, lomile se kosti, liptala krv. Samo, gdje su ostala petorica njegovih suboraca? Da nije bilo nekih izmena? Produio je bono prema Vratima... * * * Izvadio je loptast predmet iz torbe i bacio ga ispred sebe. Znao je da po esnaest metara sa svake strane vrata nije bilo minirano, a raunao je i na iznenaenja. Iskoio je iz buna i potrio iz sve snage. Vratar O'Neil ga nije oekivao i ostalo mu je samo da uz pretei uzvik potri u susret lopti. Ostali uesnici su zastali gledajui u pravcu vrata. Sudarski je zamahnuo levom nogom i... * * * Dvesta hiljada ljudi je zaurlalo. Negde meu njima je eksplodiralo nekoliko paklenih maina. Ali ta je to prema... * * * ... u ljudima je 4:4, ali je zato u golovima 1:0 za Jugoslaviju. Izgleda da su Jugosloveni uveli teorijsku inovaciju u zavrnici napada. Dok je glavnina frontalno napadala, jedan borac, bio je to koliko odavde vidimo Sudarski, kriom je proao levom stranom du aut-linije i kornera da bi iznenada, usred glavnog sudara igraa obe ekipe, utrao u esnaesterac i dao gol. Prvi gol postignut na trideset i sedmom prvenstvu sveta u fudbalu! Gde su granice, pitam se po ko zna koji put, dragi gledaoci? Gde su granice ljudskih mogunosti? Vreme nam istie i ostaje samo da vas obavestimo kako smo vam za sutra obezbedili direktan prenos utakmice Francuska SR Nemaka i SAD Kina, dok za 6. jul 2084. jo vodimo pregovore sa SSSR-om i Brazilom, jer imamo dva slobodna termina Dobar prijem i laku no.

- 29 -

Alain Dormieux: La femme modle

Prevela Jadranka Supi

ena-model

ovjek koji je uao u atelje modelara Hereba bio je visok i mrav. Na otrom licu oi su mu sjale udno. Zovem se Halder rekao je steui umjetniku ruku Axel Halder. Jedan mi je prijatelj priao o vama. Drago mi je, gospodine Halderu. Tko je on? Gil Orsel. Naruio je kod vas neto prije etiri mjeseca, i vrlo je zadovoljan vaim poslom. Doista promrmlja umjetnik, sjeam se. Bilo je to ovjekovjeenje sjeanja na jednu ljubav... ini mi se da se radilo o djevojci koja se utopila. Halder je doao do sredine ateljea, gledajui krhke, nedovrene androie od kojih su neki bili presvueni plastinom puti. Vi ste spasili moga prijatelja i pomogli mu da se odrva neurasteniji. Va model je bio toliko dobro napravljen da je zaboravio svoju tugu i doista se osjeao tako kao da je ta djevojka oivjela. To je samo iluzija ula ree Hereb samodopadno. I pri tom potrebno je da se aktivno ukljui i mata naruioca. Ponudio je posjetiocu da sjedne, a on se smjestio nasuprot. Vratimo se svrsi vaeg dolaska. Da li i vi oplakujete izgubljenu ljubav? Recimo radije da je rije o ljubavi koja se nikada nije ostvarila. Shvaate li razliku? - 30 -

 Shvaam. Patite zbog nekog i oseate se zakinuti. Ono to traite trebalo bi zamijeniti vau neostvarenu ljubav. Nazovite to kako hoete. Pretpostavimo da i ja elim sebi stvoriti iluziju i ivjeti od nje jer ne mogu podnijeti stvarnost. Hereb je ravnoduno sklopio prste. Dobro je poznavao te bogate neurastenike koji su ga salijetali u njegovu ateljeu, Njihove patnje bile su mu dobro znane i uklapale se u tok njegova ivota. - Vi, zacijelo, znate nastavio je da se modelirati po uzoru na neku ivu osobu moe samo pod izvjesnim... uvjetima. Ili model mora dati svoj pristanak, ili treba paziti da on nita ne sazna o... Znam prekinuo ga je Halder. U ovom sluaju modelirat ete bez znanja mlade ene. Vi takoer znate da vas, ako sazna, moe tuiti sudu, i da i ja mogu biti optuen i odgovarati pred zakonom. Ja sve to znam ree nestrpljivo Halder. Tada zavri modelar shvaate da je normalno da su zbog opasnosti kojoj se izlaem moje cijene... Novac ne predstavlja nikakav problem odgovori prezirno posjetilac Umjetnik, smijeei se, ustane. Dobro, gospodine Halderu, posao je zakljuen. Morate mi, naravno, dati podatke o osobi iju u vjernu kopiju morati napraviti. Donio sam vam jednu fotografiju ree urno Halder, otvarajui omotnicu koju je izvadio iz depa. Modelar uzme fotografiju, stavi je u aparat za projekcije i pritisne jednu tipku. Slika u boji, u tri dimenzije, smeokose mlade ene ispuni u prirodnoj veliini prostoriju. Hereb je zauo zviduk divljenja. Mlada ena je bila izuzetno lijepa. Gledala ih je s udaljenosti od nekoliko metara; bila je zavodljiva i doimala se da je spremna oivjeti na kraju tog ugrabljenog trenutka ivota. Oprostite ree Halder suha grla. Uvijek sam malo uzbuen, ak i pri pogledu na fotografiju. Vi to ne moete shvatiti. Shvaam vas i te kako. Tko ne bi bio oduevljen? Hereb nije priznao svome posjetiocu da je vie volio drutvo vlastitih ostvarenja nego ena od krvi i mesa koje su ga ve odavno ostavljale potpuno ravnodunim. - 31 -

Ponovo je pritisnuo jednu tipku i slika se rasprsnula kao mjehur od sapunice, raspala se u komadie iji su djelii titrali jo sekundu. Fotografija je vrlo jasna, upravo takva kakva mi treba nastavio je modelar. Ali, ona nije dovoljna. Potrebno mi je jo fotografija, snimljenih pod raznim kutovima. Isto tako morao bih znati tone dane menstruacije te ene. Takoer, potrebne su mi snimke njezina glasa, te to precizniji opis njezine prolosti i karaktera (izvjesne ispravke, u skladu s vaim eljama, mogu unijeti u taj karakter). to vie elemenata mi pruite, to ete biti zadovoljniji mojim poslom. Nisam mislio na sve to rekao je zbunjeno Halder. Nastojat u da... Siguran sam da ete skupiti sve to je potrebno. Taj e mi posao biti zadovoljstvo. estitam vam, gospodine Halderu, vaa prijateljica je neobino armantna. Halder je pocrvenio i zautio. Hereb je prekinuo neugodnu tiinu i nastavio: elite li da se dogovorimo za sljedei sastanak? Moete li doi idueg tjedna u isto vrijeme? Halder potvrdno kimne glavom. inilo se da mu se odjednom uri da ode. I ne trepnuvi uo je cijenu koju je traio Hereb i nije nita rekao kad je modelar objasnio: Taj iznos, naravno, treba platiti unaprijed. Dva mukarca oprostila su se i Halder je otiao urno, kao neki lopov. Kad je iziao, modelar se naas zamislio. Ponovo je pritisnuo tipku aparata za projekcije u kojem je ostala fotografija i nasmijao se kad se pojavila nedodirljiva slika mlade ene. ooo Cynthiju je trebalo moliti da doe na sastanak s Halderom. Napokon je pristala, poto je on sveano obeao da e je ostaviti na miru i da je vie nee obasipati svojim osjeajima. Pomisao da e uskoro u svome stanu imati drugu Cynthiju, sestru blizanku one koja je odbijala njegovu ljubav bila je dovoljan razlog da poloi oruje i stavi melem na ranu. Zakleo se da je rije o prijateljskom susretu (Cynthia je uivala da mukarcima bude PRIJATELJICA: Ali. dragi moj Axel. ja vas volim, govorila je katkad s ljubaznoru koja je vrijeala, kad bi joj zamjerio zbog njezine hladnoe). I obeavi joj to, bio je gotovo iskren. Cynthia, prava Cynthia, izgledala mu je - 32 -

odjednom bez privlanosti, dok mu se duh unapred obraao drugoj Cynthiji, koja jo nije postojala, koja e oh! posluna i pokorna biti podlona njegovim matanjima. Ipak, osjetio je poznati ok kad je Cyntia ula uputivi mu aroban osmijeh i pogled svojih prekrasnih crnih oiju. S naporom se nasmijeio i s hinjenom nemarnou prirodno je govorio nudei joj pie. Za ovaj sastanak s Cynthijom dobro je pripremio svoj stan. Znao je da su, im se pojavila Cynthia, nevidljive kamere poele snimati njezine kretnje, magnetofoni hvatati glas, a sintetizeri mjeriti, na distanci, dimenzije tijela. Ta misao i spoznaja da je zapravo prevario Cynthiju pomogli su mu da se opusti i da se sabere. Osjeajui se ugodno, uzeo ju je za ruku kad su prestali piti i odveo do malog stola na kojem je bila posluena hladna veera. Cynthia se udila kvaliteti jela i vina i uznemirena rezerviranim dranjem svoga domaina ivahno je priala. Njezin je govor, mislio je Halder, zapravo povran i to e Hereb svakako morati dotjerati. Na kraju veere, zbog djelovanja vina, ponovo je postao sentimentalan. Osjeao je da ga ponovo obuzima slabost, bio je bespomoan pred Cynthijinom neobinom ljepotom. Ona je to uoila i gnjevno se odmakla od njega: Alex, obeali ste mi! Njezin bijes otrijeznio je Haldera i pomisao na kamere koje su to snimale pomogla mu je da ne ispadne smijean. Ostatak veeri proao je sumorno. Cynthia se dosaivala, a Halderu vie nije uspijevalo da se oraspoloi. Laknulo mu je kad je odluila otii. Ukoeno ju je otpratio do vrata, hladno joj poljubio ruku i rekao kako mu je bilo pravo zadovoljstvo vidjeti je, mislei pri tome da se ona vie nee izlagati opasnosti da prekorai prag njegova stana, jer e tu biti njezina blizanka. Kad je ostao sam, otvorio je u zidu postavljene pretince i s izrazom pohote isprazio aparate koji su zabiljeili sve ono to je bilo uvod u njegovo najdrae blago. * * * Halder je gledao jo nezavren android koji je bio postavljen na stalku u ateljeu modelara. Lice je blistalo, ne zbog hladnog savrenstva vjetog oponaanja nego zbog ljepote koja je u sebi imala svu toplinu stvarnog lika. Slinost sa Cynthijom bila je tako oita da je Halder, uavi maloas u atelje, pomislio da e se onesvijestiti. Shvatio je da je Hereb zaista zasluio da ga zovu umjetnikom. - 33 -

Industrija modelarstva bila se razvila prije pedesetak godina, kad je napredak kibernetike omoguio izradu androida koji su izgledali potpuno jednako kao i ivi uzorci. Muterije prvih modelara uglavnom su bili ljudi koji su eljeli ovjekovjeiti draga, nestala bia i bili zadovoljni povrnom slinou. U toku godina modelarstvo se usavravalo, pa je od obine tehnike nastala umjetnost jednog Hereba koji je u svome radu ujedinjavao vjetinu inenjera i istananost kipara. Umjetnik je vjeto i sigurno, imajui ve dugogodinje iskustvo, na osnovi podataka to mu ih je dao Halder, stvorio, a da je nikada nije vidio, Cynthiju blizanku vjerniju od modela. Nedostajao joj je jo samo daak ivota. Haldera je, jo vie od savreno vjerna lica, uzbudilo nago tijelo; Cynthijina golotinja, koju Hereb nije morao vidjeti na fotografiji, da bi je tono predoio, u to je Halder bio uvjeren. Osmjelivi se, prstom je dotakao umjetnu put androida, gipku i meku na dodir. Koa je imala barunastu mekou prave koe i bila je ak zbog savreno usklaenih unutranjih kolanja topla. Uznemiren tim dodirom, Halder povue ruku. Nije se usudio pogledati modelara, kao da je bio zateen u nedoputenom poslu. Trgnuo ga je Herebov glas: Vae ponaanje mi dovoljno pokazuje da sam uspio. Vjerujte mi da sam i ja oduevljen. Usuujem se rei da je ovaj posao jedno od mojih remek-djela. Sada shvaate zato vam nisam elio nita pokazati u toku proteklih tjedana. Htio sam da vam priredim iznenaenje. Halder se utke sloio. Teko se oporavljao od toga oka. Kao to vidite nastavio je umjetnik nedostaje jo samo ono najvanije: iskra ivota. Svi ureaji, sve naprave su na mjestu. U dijelu predvienom za pamenje nalaze se svi podaci koje ste mi dali: Cynthia II e se sjeati, zavisno od toga to ste mi ispriali, svih dogaaja iz ivota Cynthije I. Blizanka e se kretati, gestikulirati, vladati i osjeati poput ive Cynthije, ali s jednom bitnom razlikom: bit e zaljubljena u vas. Halder se, zadrhtavi, okrenuo, kao da je pogled na android odjednom bio vie nego to je mogao podnijeti. Moram jo samo ukljuiti generatore govorio je Hereb neprirodnim glasom prije nego to zatvorim posljednji otvor. Sjednite i strpite se jo malo.

- 34 -

Modelar se uurbao oko svoga modela. Okrenuo je lea Halderu i djelomino zaklonio androida. Prolo je nekoliko minuta i Halder je osjetio da mu se lice ovlailo od znoja. Zatim je Hereb ustuknuo nekoliko koraka i promatrao svoje djelo. Da li ste zadovoljni, gospodine Halderu? Cynthia II sila je sa svoga postolja i krenula prema njemu provlaei ruku kroz kosu, a taj je pokret naslijedila od svoga uzorka. Glasom, koji je imao boju Cynthijina glasa (ali i neto vie: divnu, neopisivu blagost), povie: Oh, dobar dan, Alex! Toliko sam sretna to te vidim! * * * Sjedei u naslonjau, Halder je uporno promatrao Cynthiju koja je, ispruivi se lijeno u ljubiastoj kunoj haljini, rastreseno gledala emisiju na zidnoj televiziji. Njena muzika tiho je brujala u pravilnim akordima. Pod priguenim svjetlom Cynthijina je kosa imala rie odsjaje, a kuna joj je haljina do najsitnijih pojedinosti otkrivala obline tijela. Halder je osjetio kako u njemu raste elja. Najvie se udio i na to se jo nije bio navikao, iako je ve petnaest dana Cynthia ivjela s njim osjeajui da je rije o pravom enskom tijelu. Kretnje, glas, ak i nain razmiljanja mogao je izvoditi i najobiniji android, no to toplo, glatko tijelo, mirisna kosa, okus u podatnim ustima koja je vlaila slina za koju je teko bilo vjerovati da je umjetna, zbunjivalo ga je najvie. Nije potrebno ni spominjati savrenu ljubavnu ulogu. Androidi su, mislio je Halder, bili obdareni nepredvidivim savrenstvima. I budui da im se nikad ranije nije pribliio, osjeao je katkad u blizini Cynthijine blizanke nevjericu pomijeena sa zabrinutou. Cynthia se graciozno protegne i zijevne, prinosei ruku ustima, to je savreno odgovaralo ljudskoj kretnji. Dragi ree maznim glasom da li e doi u krevet? Halder uzdahne. Koliko je puta u svojim matanjima bio zamiljao slian prizor? Sada, kad se ponavljao svaki dan, bio mu je prirodan, gotovo banalan i postao je zbog toga nezadovoljan. Cynthia je ustala, kreui se gipko kao maka. Ponovo ju je poelio, doao do nje i zagrlio je. Njegovi prsti otkopali su joj kunu kaljinu, a ona je u tome uivala. Odveo ju je u krevet, a ona mu je vrsto ovila ruke oko vrata i svojim mu finim zubima grickala uho. * * * - 35 -

Mjesec dana poslije sluajno se naao u blizini prave Cynthije, koju je izbjegavao nakon posljednjeg susreta u stanu. Ona je bila uvijek ista, blistava, sigurna i, vie nego ikada, nedostina. Axel, to se dogaa? Vie vas ne viamo. Nedostajeta nam! Najradije bi je bio udario zbog tog tona. Istodobno je osjeao izvjesno zadovoljstvo, tajni ponos to je potanko ispituje pogledom, smatrajui pikantnim da od te ene koja ga ne cijeni, sve posjeduje, a da ona nita ne sumnja. Upornim, podrugljivim pogledom paljivo je promatrao lice ijeg je savrenog dvojnika tako dobro poznavao, i tijelo koje mu nije bilo nimalo strano. Cynthia je, ne shvativi, opazila ironiju u njegovim oima i ukrutila se u uvrijeenom dostojanstvu. Zato me tako gledate? Sagnuo je glavu s osjeajem krivnje. Gledao ju je drsko, intimnim i posjednikim pogledom, ne vie kao nesretan zaljubljenik nego kao sretan ljubavnik, tako da je to bilo zamalo kao priznanje koje ga je moglo i odati. Ali, Cynthia je bila daleko od toga da nasluti istinu. Zbunila ju je nagla promjena ponaanja inae tako eznutljivog udvaraa. Halderu se urilo da se od nje oprosti i neodreeno je obeao da e joj se javiti. Prava Cynthia mu je postala strana, a kod kue je imao neto bolje. Kad se vratio u stan, doekan odanou androida, nije mogao da ne primijeti: Koliko dokaza! Bila si manje strasna kad sam ti udvarao. Nesvjesno je to rekao i bio iznenaen besmislenou svojih rijei. Sintetiki kapci nevidljivo su trepnuli nad laskavim oima i Cynthia povie: Ali, dragi Axel, oduvijek sam bila zaljubljena u tebe! Oigledno, pomisli zlovoljno Halder, ona nita drugo i ne moe odgovoriti: mozak joj je tako programiran. Tada ga je prvi put razljutila lakoa njegova osvajanja. Bila mu je dosadna spoznaja da mu blizanka, budui je zbog toga i postojala, jedino moe pasti u zagrljaj. Rasren, shvatio je da ga poto je prvoj Cynthiji zamjerao da je nepristupana u blizanke smetala ljubaznost Bio bi je volio osvajati, pobijediti njezin otpor. teta, mislio je, trebao je traiti da Hereb napravi neki usporeni elektrini vod koji bi blizanki omoguavao da katkad uti i bude srameljiva, to je uvijek izazov koji - 36 -

muakarac treba svladati. Cynthia ga je stalno promatrala zaljubljenim pogledom. Sve je na njoj savreno, mislio je. ak suvie savreno: oko je bilo previe ljudsko, usne predrhtave, grudi preteperave. Ti vanjski znakovi strasti iznenaivali su svojim izgledom. Sjetio se Herebovih rijei kad ga je prvi put posjetio: Neophodno je da aktivno sudjeluje mata osobe. Moda je njegova mata bila suvie lucidna? Ali, Cynthia se ve trudila da pokvari tu lucidnost. Svukla se i njezino gipko tijelo njihalo se zavodniki, a svilena je kosa poput slapa padala na glatka, okrugla ramena. Bijele ruke su ga zagrlile, i ona se mazno, privila uz njega, dok mu je topli dah dodirivao obraze. Axel, ljubavi moja... Pred tako lakim ciljem, Halder vie nije brinuo za formu. Ipak, kad se malo kasnije odmaknuo od nje, sjetio se Herebove misli. Zato aliti za onim to je proputeno. Jo nije bilo prekasno. Hereb je bio govorio o popravcima koje se uvijek moglo izvesti. Odluio je da sutra ode k njemu. * * * Hereb je vjeto dotjerivao jedno ensko lice kad je zauo zvonjavu. Na ekranu to je bio povezan s ulaznim vratima vidio je sliku posjetioca. Prepoznao je Haldera i podigne obrve ne pokazavi da je iznenaen. Pritisne tipku koja mu je bila nadohvat ruke, oslobodi ulaz u atelje i briui ruke poe mu u susret. Gospodine Halderu, neu rei da mi je drago to vas vidim. Ali nadam se da ne dolazite zbog reklamacije. Bio bih alostan ako vam moj posao... Halder je kretnjom ruke kojim kao da je elio odgurnuti bujicu rijei naglo sjeo na stolicu. Nemam nikakva prigovora vaem poslu. Htio bih vas zamoliti da samo neto malo izmijenite. S nekoliko rijei objasnio je cilj svoga dolaska. Hereb nije mogao sakriti zrnce ironije. Drugim rijeima, vi se alite kako se to nekada govorilo da je mladenka prelijepa. Trebao sam shvatiti da ste malo mazohist. Halder mu nije zamjerio to se ruga. Moete li neto uiniti? upitao je sa zabrinutou u glasu. Ja mogu SVE uiniti, budite bez brige. Idem potraiti dosje vae Cynthije. - 37 -

Otiao je u susjednu prostoriju i Halder je uo kako je pritisnuo niz dugmeta. Nesvjesno, kao prvi put, preao je pogledom po ateljeu gdje su bili poloeni androidi u izradbi. Odjednom je naglo zadrhtao ne vjerujui svojim oima. Pribliio se. To nije bila varka ni sluajnost. U jednom kutu ateljea, napol sakrivena paravanom, nalazila se Cynthia. To nije bila kopija blizanke nego drugi android izraen prema njezinu stvarnom liku. Modelar koji je uao u atelje opazio je koliko se Hadler zaprepastio. Ah! Vidim da ste otkrili moju malu tajnu. Nadam se da mi neete zamjeriti. Doao je do paravana i maknuo ga. Vaa prijateljica mi se toliko svidjela da sam nainio jo jednu kopiju za moju osobnu upotrebu. To je ast, shvatite: ast za one naruioce iji su modeli najprivlaniji. Predstavljam vam Cynthiju III. Otvorenih usta, Halder nije mogao izustiti ni rijei. Sada nije ukljuena objasnio je Hereb. Odmah u je pokrenuti; to e vas zabavati. Dotaknuo je potiljak, prekriven tekom kosom. Cynthia III se.pomakne i nasmijei. Dragi ree pruajui ruke prema modelaru. Koliko sam sretna da te ponovo vidim! Tko je ovaj gospodin? upita pokazavi na Haldera. Shvaate ispriavao se Hereb bio sam prisiljen, to se MENE TIE, uprogramirati u nju podatke meni u prilog. Zar to nije zanimljiv rezultat? zavrio je i pomilovao Cynthiju, a ona ga je zagrlila oko vrata. to vam je gospodne Halderu? Izgledate bolesni. Stisnutih zuba, Halder jo nije izgovorio ni jednu rije. Uputio je umjetniku prijeteu gestu. Zatim ga je izdala sva snaga i on se, potpuno iznemogao, smirio. Izaao je i ne pogledavi Hereba koji ga je ispratio pogledom, a onda se okrenuo prema androidu, dok se ona njeno privila uz njega. Jesi li vidjela? Svi su isti, ti goropadnici. Odveo ju je prema leaju u drugom kutu ateljea.

- 38 -

 Ne smijem se ipak aliti jer od njih ivim. Cynthia ga vie nije sluala; aptala rnu je u uho rijei koje su ga nagnale da prasne u smijeh. * * * Cynthia je nemarno lakirala nokte na nogama kad se Halder vratio. Podigla je oi i neprirodni smijeak razvue joj usne. Radost to ga ponovo vidi ozarila joj je lice. Vratio si se! Toliko si mi nedostajao! Ustala je i neprirodnim korakom pola prema Halderu. Izgledala je uplaena kad ju je grubo odgurnuo. Usta su joj se zaokruila u savreno oponadnje alosnog zaprepatenja. to se dogaa, dragi? Ti si ljut? Halder je sjeo. Mirno je prekriio ruke i glasom koji je uspio kontrolirati i u kojem se jedva osjeao histerian bijes rekao: Moja draga Cynthia, trebalo mi je vremena da otkriem istinu o vama. ao mi je da to moram rei. vi ste najobinija uliarka. Otvorila je irom zauene oi. Axel, kako to moe rei? Dobro zna da volim samo tebe. Ha! ree smijui se divlje. Mila moja, moja ljubljena golubica, moja umiljata ljubavnica. To si ti, zar ne? Ali... trepnula je Axel... naravno. Ni na to drugo i ne mislim. Ne govorimo vie. elim... Pretvarala se da se eli svui i pozvala ga kretnjom. Ne odgovorivi, Halder ustane. inilo se da ga je odjednom bijes napustio. Krenuo je prema njoj prijeteim osmijehom Moram vam jo neto rei. Vi ste samo ROBOT: da li shvaate? I pitam se zato toliko brinem zbog obinog robota. Robot?? ponovila je ona. Ne. ja sam Cynthia i volim te, Axel, VOLIM... Pribliavala mu se kreui se izazovno. Njezine eznutljive oi, vlane usne, cijelo zaueno lice bilo je puno ljubavi i njenosti. Halder ustane i ponovo ga uhvati bijes. S jedne zbirke oruja na zidu uzme sablju koju je bio donio s nekog dalekog planeta. Cynthia mu se pribliila i on joj bez oklijevanja presijee vrat. Tijelo se, okrenuvi se, trzalo i umjetna glava pade na pod, otkrivajui unutarnje zupanike. Kapci su udarali pomamno, a usta su ponavljala udnim glasom: Volim te, volim te... volim te... - 39 -

Onda se tijelo potpuno smirilo. Halder ga pokupi i baci U otvor za smee a pozivni signal na teleekranu odjekne u trenutku kad je to dovravao. Uspostavio je vezu: bila je Cynthia. Axel, juer ste me tako grubo ostavili... a tjednima vas nisam vidjela. Vi me naputate, a znate da mi je stalo do vas. Sva je bila slatka kao med. Halder je shvatio: Cynthia ga je, potaknuta njegovom ravnodunou, eljela izazvati, osvojiti. A kad bude dobro nakljukan, preputen njezinoj milosti, ona e ponovo, neuhvatljiva, uzmaknuti. U njemu je planula mrnja. Sav bijes koji je malo prije osjetio prema androidu, prenio je sada na ivu Cynthiju. Izgledala mu je kao poguban simbol njegova vjenog poraza. Bit e mi drago da vas vidim, mila moja rekao je sladunjavim glasom. Ako elite, doite odmah. Ona pljesne rukama. Za trenutak u biti kod vas. Mislila sam na vas, Axel. Vjerujem da sam se runo vladala i morate mi oprostiti. Vi me oduevljavate promrmljao je sa smijekom i prekinuo vezu. Ponovo je sjeo a prije je pokupio sablju i glavu androida. Sablju je poloio kraj sebe, a glavu na koljena, promatrajui je zamiljeno. Prstima je slijedio liniju odsjeenog vrata. Vjerujem rekao je glasno da sam naao jedini nain da s tom enom razgovaram posljednji put. * * * Gotovo je prelazilo njegove snage da je ubije po DRUGI PUT. Ali sad se osjeao osloboen; konano se rijeio nje, oslobodio te neprestane opsesije. Leala je na sagu, kao sat ranije i android napravljen prema njezinu liku. Postojala je ipak jedna razlika: androidi nemaju krvi. Sada je mogao disati, biti slobodan, ne koprcati se vie u okovima iji je klju imala ona. Ubivi je, ubio je i svoju patnju. Cynthia ga vie nee moi dostii. Ostao je jo Herebov android ali vie nikada nee otii modelaru. Nije mu bilo vano to lana Cynthia tamo nastavlja ivjeti. Za njega je Cynthia zauvijek mrtva i to mu je dovoljno. Da bi se oslobodio ostataka, i da bi otklonio sve tragove, postupio - 40 -

je kao i malo prije. Posljednji put je pogledao lijepo oblikovanu glavu prije nego ju je bacio u odvod za smee. Uinio je isto i sa sagom na kojem je bilo tijelo. Kad je sve zavrio, osjetio je da vie nema snage. Morao je odmah otii negdje. Sutradan je krenuo na krstarenje i vratio se nakon tri mjeseca. Zrani auto doveo ga je do terase njegova stana u kojem se nita nije promijenilo. Nije bilo nikakva traga Cynthijine smrti. Halder se poeo smijati trljajui zadovoljno ruke. Obuzuo ga je divan osjeaj lakoe. Odluio je izii i lutati gradskim ulicama. Proljetni zrak ga je opijao kao blagi alkohol. Bio je sretan. Sve ene su mu izgledale lijepe, privlane, kao cvjetovi na koje e sletjeti leptir. Odjednom je zadrhtao. Ugledao je lutku-manekena u jednom izlogu. Njen pogled okrznuo je Haldera i srce mu je zalupalo. Pribliio se. Nema sumnje, to je bila Cynthia. NOVA Cynthia... ili Herebova? S naporom se okrenuo i udaljio dok mu je bilo na sljepooicama snano udaralo. Zbog probuenih uspomena oblio ga je hladan znoj. Malo dalje, jedna se ruka spusti na njegovu miicu. Pred kuom za uitke prila mu je neka ena apui mu u uho njene rijei. Podigao je oi i uguio u sebi krik. Nasmijeeno lice s oima koje obaevaju, s lanom mimikom bilo je Cynthijino lice .. Pobjegao je i prolazio kroz mnoge ulice, a mora ga nije naputala. Pretpostavljao je da je rije o tlapnji, jer sve te strane stvari nisu mogle biti realne. Vidio je treu, etvrtu Cynthiju, jo mnotvo Cynthia, sitne, velike ili u prirodnoj veliini, svuda oko njega, u crnom, u razliitim bojama, na na raznim mjestima, u izlozima, na televijskom ekranu, na plakatima. Mrska slika ponavljala se na sve strane, kao da ju je reflektirala neka prizma s bezbroj ploha. Lebdjela je u zraku, natapala zrak koji je Halder udisao s mukom, kao da e se uguiti. Vratio e u svoj stan malaksao, mislei da mora potraiti savjet lijenika jer je to vjerojatno, bio halucinantan delirij, jedan neobiano snaan oblik opsesije. Sjeo je da predahne i tada je, meu potom pristiglom za njegove odsutnosti, koju nije otvorio, ugledao pismo to ga je bio poslao Hereb. Otvorio je pismo i poeo itati: Dragi gospodine Halderu, Bit ete zacijelo iznenaeni kad saznate da mi je Vaa Cynthia bila od velike koristi. Vlada je nedavno donijela odluku kojim je doputena serijska proizvodnja - 41 -

androida u komercijalne i propagandne svrhe kakav god bio ivi model i bez njegova obaveznog pristanka. Dobio sam narudbu za jedan uzorak. Nakon dugog razmiljanja zakljuio sam da odabrati Cynthiju za tu povijesnu ulogu znai izraziti potovanje njezinoj ljepoti. inilo mi se da Vam je toliko stalo do nje, te sam uvjeren da e Vam biti drago vidjeti Cynthiju ne samo u svome domu nego svuda. Zar svijet naseljen Cynthijom i njezinim sestrama nije i najslai zemaljski pakao?

Za SIRIUS...
Nastavak sa 25. stranice dok, je Plavi signal takav da ga morate preraditi: prve stranice prie posveene su bratu glavnog lika, tako da se ni najvjetiji itatelj ne bi mogao domisliti koji je od njih dvojice zapravo protagonist Vae prie. Preradite to, a uz to i jo neke nedostatke. Ima i jeftinijih naina ubijanja nego to je to odvoenje u orbitu, a brod u orbiti ne mijenja brzinu poto se oslobca dijela tereta (kae recenzent). Plan je, kao i sve Vae prie (osim one jedne, nesretnice!) vrlo za, pogotovu to je, kao raritet, satirian! Nije li i previe za trideset dana? Gdje u, zaboga, objaviti tolike za prie? Proljee je oito, svojim ciklikim buenjem ivotnih sokova djelovalo pozitivno ne same na kvalitativnost nego i na produktivnost (kao to se moe vidjeti u rubrici nije za) domaih autora...

...nije za SIRIUS
Razlozi zbog kojih su Vam se prie nale u ovoj rubrici, a ne u onoj za vjerojatno Vam je ve poznat: u nekoliko prilika SIRIUS je objavljivao upute kako da piete svoju (prvu) sf priu a Vi se toga niste drali. Drali ste se onih sporadinih (i aljivih) upita: kako ne treba pisati sf priu i zato ste se i nali na ovom popisu: Presuda: ini mi se (nisam posve siguran u to, razuvjerite me oko grijeim!} da ste to napisali nezadovoljni spolom kojemu pripadate. Moda samo nesvjesno? Pria je, inae, dobro pisana! Goran D.: Pisali ste rukom a ne strojem, pa Vam je pria (kao i sve takve) zavrila u kou i prije itanja! Malo udna igra: ideja dobra, obrada konfuzna, zbrkana! Lovac: ve je previe (objavljenih) pria na temu izvanzemaljca koji lovi ljude kao trofeje. Zemljin kraj treba da bude poetak: imate dara, no mnogo, mnogo premalo iskustva. itajte, itajte i itajte pa ete izgraditi i stil, a i nauiti kako se i to se pie (Sunce: nova ne ide: 1000 Zemljana to bjee jo manje). Smiljajte novije teme! Povratak u matu je, kao i Neto nedefinirano posve nedefiniran. teta je to piete bezvezarije, jer znate pisati! Savjet: piite suvislo; osim toga: sf nije vjebalite stilskih vjebi! Falklandski otoki su bez veze; treba Vam estitati samo na brzini kojom ste (pokuali) postii aktualnost. Kasno, Iekivanje, Kraj: stil dobar, no (u prvoj prii) prastara tema o svemirskim trgovcima koji na Zemlii postaju bogovi, pogrene znanstvene pretpostavke (u drugoj prii) o tome kako pauk promatra neku drugu civilizaciju, te (u treoj prii) kombinacija greaka iz prve dvije Savjet: odabirite novije i znanstvenije motive i obradite ih svojim stilom, koji je dobor! Povratak: sve isto kao i za prethodne tri prie. Intermezzo je izvrsno konstruiran, ali bez vica; imote ga (u zagradama u pismu) i uaradile ga u priu (kao i neto bolje umjesto onih 3000). Kliker i kocke: u posljednjoj Nastavak na 47. stranici

- 42 -

Dragan R. Filipovi:

Tragom stare prie

Pritisnut tekom morom, nejasnim odjecima munog sna, Milo pomilova psa, opasa fieklije, zabaci puku na rame i poe. Suoivi se sa hladnim jutrom, strese se i, povivi se malo, uputi se prema kui pobratima Nenada. Dok se vukao uz kosu, obasjae ga zraci, najavljujui najnovije u nizu sunevih raanja. Napetost malo odmeknu, ali oseanje neumitnosti nekih razarajuih i podmuklih zbivanja nije nikako prolazilo. Najradije bi se vratio u krevet, u mekou i mirisnost zatitnike postelje, i leao u praiskonskoj sigurnosti doma, oklopu koji titi od haosa i iskuenja. A i Garo, meanac bezbrojnih seoskih jajara i poloara, nikad uven po hrabrosti i sranosti, ne mie se ni pedalj od gazdinih opanaka, slutei da ni on nije danas spokojan. Doe do brvnare sa prozorima veliine osrednjih pukarnica, sa drvenim kalkanima umesto stakala. Nenade! Ohoooj! odvrati mu glas sa tale. Okrenu se ba na vreme da spazi pobratima kako se vrstim, odmerenim kretnjama sputa niz, drvene merdevine uronjene u sveu i mirisnu balegu. Raspoloenje mu je bilo suprotno Miloevom: irok osmeh preko lica povranelog od sunca iskazivao je sigurnost. to si mi se to jutroske umusio? upita ga Nenad. Nita - 43 -

 Pobro, nemoj ti meni! Oi su ti zalojile, mrak ti je na licu! Sanjao sam noas strane stvari procedi Milo. Ne boj se! zagrli ga pobratim. Insan i sanja ono od ega strahuje. I Nenad uze puku i pooe prema umi. Ili su uskom stazom nekoliko koraka jedan od drugoga. irokim, runo klepanim opancima od jagnjee koe poravnavali su uznemirene grudvice zemlje, gazili travke koje sa zaboravile da im nije na stazi rasti. Miloa su i dalje obuzimali zlosluti. Gledao je u iroka lea ispred sebe i kleo svoju slabost: Eto, vazdan smo zajedno, a slinosti nemamo! On obre udovice, ene, pa i devojke, kako mu se prohte. Uzima ih drsko, pohotno, iako im je svojta negde u blizini. Vitonogu Lelu darao je dok je sa prozora mahala muu koji je prevrtao gnojivo u dolini. Otpozadi, ivotinjski. A ja enu nisam imao. Koliko sam ih hteo, koliko sam ih, sav uzdrhtao od vatre sveprodirue, dozivao iz gustih kukuruza! Nijedna me ne hte. ena hoe da bude oteta, skoro na silu uzeta... Valjda sa sebe teret da sapere. U mrane ume pune prikaza, na groblja krcata vampira, on odlazi, ne ja. Bojim se mraka, dubine i visine. Zvuka. Jefta Vodeniara, upokojenog davno, koji, kesei se zubima kao vilama, plai kockare, pijance i kurvare to iz mehane pored starog oraha u selo dolaze. Sebe se sama plaim! Nenadov nagli potez rukom presee mu razmiljanja. Zastae. Kroz vazduh, izbrazdan mirisima ume, oseali su se neki drhtaji, dotad neoseani. Miloeve grudi zaigrae suzbijajui jecaje, istinske krike preplaene due. Pretopio je ovde! proguna namrgoeni Nenad. I stvarno, u tom delu ume bilo je toplije no igde. Videe i biljke, ivlje i brojnije nego to bi to trebalo da bude u martu. Prema zavijutku jaruge sve je bilo vee i zelenije. Nenad se uputi ka tom zavijutku davi Milou znak da ga prati. A on, nutrine pune maraca, ve se video u paklenom trku do sela, do ljudi i normalnih okolnosti. Ipak. poslua ga. Kako su se peli uz jarugu bilo je sve toplije, drvee razlistalije, vibracije primetnije i pune upozorenja. Iza stene zastae, ukopani u

- 44 -

travu do kolena. Na proirenju je stajala metalna kula irei oko sebe toplotu i mir. Po travi su skakutali zeevi i srne, privueni hranom, retkom za to doba godine. Izmeu njih su etale prilike obuene u blistava odela. Milo jeknu i kljoknu na kolena: Vampiri! Tada ih i prikaze primetie. Okrenue se i mahnue im, pozivajui ih da priu. Nenad poe, a Milo vrisnu kao vepar zdruzganih muda, skoi izobliena lica i stuti se praen vernim, takoe kukavikim Garom. Padao je, lomio iblje, sav izgreban i ugruvan. Kao bez due utra u kuu i viknu: Ubie pobra! Seljani, okupljeni oko peenih krompira i starog sira, poee da zapomau. ene zavritae, svaka iz svog a istog razloga. Milo pobee u svoju brvnaru, ni sa kim ne progovarajui. Metani, predvoeni iskusnim lovcem Dragoljubom, pratili su im trag i nali mesto gde Nenadov nestaje, okruen mnotvom pliih i sitnijih. Tlo je bilo spaljeno. Vratie se u selo krstei se i pljujui preko ramena. I dugo posle toga se nagaalo to je sa njim bilo: ene su tvrdile da ga je odvela gorska vila, nikad zajaena, eljna mlada tela; starci su pominjali samozapaljenje, nastalo zbog buktavih elja i stremljenja; mukarci priahu da ga je sam Repati odneo da mu slui, da mu, onemoao, dri svecu dok zle ene obleava. Milo je utao i drao se. ooo Prole su godine. Milo sedi pod strejom i sue brkove gledajui enu kako posluje po dvoritu. Sumrak je i njenoj debeljukastoj, pomalo kobiljoj figuri, davao poeljnost. Strahovi su ga odavno napustili, ali i ostavili prazninu za sobom. Sada je uvek bio pijan, orao je i spavao na njivi i eni. I to je sve. Iznenada nebo zapara svetlost jaa od svih gromova i spusti se u umu. U svest mu se vrati i uma, i lov sa pobratimom, veito potiskivana pitanja, ali i strahovi. Ipak, ustade i krene kroz drvee. Najverovatnije mu je pomogao - 45 -

viak alkohola u krvi. Gazio je oprezno. inilo mu se da ponovo gazi ne samo istim putem ve i u istom trenu, predvoen pobratimom. Doe do jaruge i proirenja u njoj. Izviri i vide ono to je i oekivao: metalnu kupolu, prikaze i Nenada sa njima. Nenade! pozva ga bojaljivo. Brate! uzviknu Nenad i potra ka njemu irom rairenih ruku. Brate moj! Mnoge su godine prole otkad smo se ovde rastali! Sav presreean povede ga ka kupoli na kojoj su se palila svetla. Milo je iao spokojno, bez otpora, imajui sve vreme utisak da posmatra dogaaje koji se zbivaju nekom drugom. Mali stvorovi ga okruie dotiui ga prijateljski i svi zajedno uoe. Oseao se kao govee puteno u kuu. Sve mu je bilo novo i nepoznato. Brojne sijalice igrale su mu pred oima obasja/aj ui nepoznate maine, stakla sa pominim slikama, gvozdene stolice sa mekim naslonima. Prenu ga dodir ruke na ramenu. Miloe poe Nenad ovi ljudi nisu odavde. Dolaze izdaleka, od zvezda. Ovo im je kua, svemirska laa, to leti u nebo i roni do dna mora! Hrana za godine putovanja staje im u torbicu, sve imaju i sve znaju. Daleko na nebu, u njihovom zaviaju, sve je vrsto i bezblatno, ljudi zdravi i nezavidni! Poi sa nama, Miloe! Postoji svet i izvan naeg sela! A Milo je tek poinjao da se kravi i poima pobratimovo kazivanje. Mucao je neto, bulaznei o neobranim ljivama i krukama jeribasnama, nekao se i trzao licem. Gledao jezive slike, ilustraciju Nenadovih rei i traio vremena da se odlui. Rastae se kasno u no uz obavezu da e ponovo doi i utati o svemu. I svake je noi Milo dolazio, uvek znanjem bogatiji a znatieljniji. Nenad je proricao ta e biti sa njihovim narodom, pominjui neke ekonomske zakone, nagovetavao godine gladi i ratova, zvao ga da ve jednom krenu. Ali Milo nije smeo. ena Miloeva, iako svesna njegovih valerskih sposobnosti, posumnja i navali na njega da joj oda gde to noi provodi. Uzalud se branio i branio; ena je ta koja ume iz mukarca da iscedi ono to joj treba. Kada je sve saznala, prekrsti se i uuta. Koji sat docnije, svestan da je prekrio obeanje, Milo se obue i utee u no. I dok se opratao sa pobratimom i novopeenim - 46 -

prijateljima, u jarugu nahrupie seljaci sa vilama i glogovim koevima, urlajui pesme koje teraju avole, duhove i neisti. Svi sem Miloa utrae u kulu. Na zvuk paljenja motora seljaci se razbeae kud koji i kula se, uz urnebesnu tutnjavu, podie i nesta u nebo. ooo Moba za tren prekinu komuanje i svi pogledae u Miloa oekujui da pone. On spusti pogled sa nonog neba. Jedne noi me poseti mrtvi pobratim... Prui mi ruku i odvede me u umu, gde su nas ekale gorske vile. I sedeli smo tako, okrueni igrom i pesmom, a on mi je priao ta je bilo i ta e biti... Seljanke su mrcale i obarale oi, a seljani prstom pripreivali previe samouverenoj deci, ukazujui im kakva ih sudbina moe zadesiti. Milo die glavu ka svodu izbodenom zvezdama. Zato sam opet bio kukavica?

...nije za SIRIUS
Nastavak sa 42. stranice etvrtini prie ponestalo Vam je nadahnua, pa ste sve zavrili u stilu bezveznog tosa. teta! Sparno popodne: sve ste pokvarili sa est posljednjih redaka! Zvezdane race: ne prepriavajte stare... teme (zamalo rekoh: prie). Putovanje u beskraj je stilski, atmosferom i psihologijom prilino u redu, no ima u sebi i nekoliko besmislica, jedna od njih je dosizanje kraja univerzuma (svemir se iri brzinom blizu svjetlosne, dakle bre od putnika), zatim, istraivanje bez plana za povratak jo je besmislenije. Sretni bog: greka je u zamisli dvije tako razliite vrste u prirodi ne bi se mogle uspjeno sparivati. Zeleno svjetlo: Nematovito, neoriginalno, odvie denikenovski promaena tema kao i pisac. To ste napisali sami, a na recenzentu i meni je samo da Vam zapljeemo to ste nam pomogli da Vam ne moramo to rei sami. Edina monost je da to napiete shvatljivije. Tako je sve poelo... i to odlino, no svretak je posve ofucan, i preradite li ga, spasit ete (inae dobru!) priu; promijenite joj i naslov! Akordi su posve konfuzni. Savjeti: vie jasnoe u izlaganju radnje! Poetinost teksta ne smije mu ubijati jasnoul Teupini posjeti: opet, dobro opisane pogrene stvori; uz to: mijeanje uzroka s posljedicama. Drama jednog... bit e dobra pojednostavite li joj stil, makar i na raun poetinosti (moe i bez makar B. J.). Stil Vam je odve kitnjast, pa mjestimice nerazumljiv i neprecizan u izrazu. Pokuajte sve to ispraviti i ponovo poslati priul San: samo jedan mali savjet da ne piete ve napisane prie. A ako Vam je ideja izvorna, tada Vam svaka ast; realizirajte prvu iduu takvu koja Vam padne na um Planete. Oprostite, ali: poetniki; poetnike besmislice, poetniki stil. Spaavanje (dupini to govore naki i spaavaju pilota), Klice (iz kojih se ljudi pretvaraju u bilje) i Gastarbajter (s izvrsnim poetkom ali i bez ikakva kraja) idu u isti ko: moj, uredniki. To je, eto, sve. Virei iz koa (svog), zatrpan Vaim, na alost, nije-zapriama mogu Vas samo najsrdanije pozdraviti: Va B. J.

- 47 -

Terry Carr: Virra

Preveo arko Vodineli

Virra

Ja hodam; naputam svoju obitelj, prolazim kraj svojih roaka dan za danom i jedva da ima vremena za razgovor. Uskoro u ih ostaviti za sobom. Bit u sam u poljima, gdje se korijenje ne dodiruje. Izlazim na sumranu istinu koja je nastala kad je Monden pao i za sobom povukao jo tri lana obitelji. Morden je bio jedan od najstarijih, gorostas koji je zaklanjao Sunce na trideset metara unaokolo. Munja ga je ranila; zatim se nakon niza godina sruio. On nije mrtav. Mladi udovi izbijaju mu sa strane, dok se svi ostali raspadaju i pokriva ih led. Svu je svoju krv usmjerio u te nove udove. Dok obilazim njegovo korijenje, opaam da su dva korijena jo na svojim mjestima, da ga jo hrane. Posrnuh preko jednoga od njih, pod zemljom. Tko je to? upita Morden pospano. Tko si ti? Wesk. Ja sam Wesk. (Uasno ga se bojim. Otkako se sjeam, govorili su mi da e Morden uguiti Sunce ako ga razljutim). Jesi li toliko dijete, Wesk, da ne moe osjetiti kad je korijenje u blizini? Njegov je glas kao zimska krv, polagan i teak. Nisam. Oprostite to sam vas uznemirio. urio sam, i ja vas se... bojim. Mordenov smijeh zatrese njegove malobrojne listove. - 48 -

 No, ako nisi mlad, onda ba nisi razuman. Kako bi ti netko tako tur kao ja mogao nauditi? Leim postrance i hvatam podnevno Sunce u sjeni ostalih lanova obitelji. Kako roaci sve vie izrastaju nada mnom, oduzimaju mi ak i podnevnu svjetlost. I dalje idem oko njega. Sada sam paljiviji dok provlaim svoje korijenje kroz tlo. Dodirujem samo povrinu, jedva prodirui kroz krhki led to pokriva zemlju ak i ljeti. Samo prolazim kaem. Neu krasti tvoje sunce. Kamo ide? Ima li vie sunca negdje u blizini? Ne kaem no bila je jedna koja je nosila sunce sa sobom. Nju traim. Ba! Nitko ne nosi sunce; tvoje se korijenje napaja u spilji, tvoje su misli izgladnjele. Sada sam gotovo obiao Mordena i postajem odvaniji. No vidio sam je u prolazu. Kretala se tako brzo! Bila je malena i nije mogla dosegnuti sunce, ali je nosila svjetlost u svojim listovima. Zove se Virra. Morden se sumorno nasmija i od toga je moje korijenje zadrhtalo. Zastadoh i ponovo prionuh uz tlo. Znai brzi jo ive ree podrugljivo. uvaj ih se dijete; oni su ostaci prolosti. Bolje da lovi kukce. Udaljavam se iz brazda u kojima se napaja njegovo korijenje, ali oklijevam i koristim priliku da se nahranim u njegovu tlu. Sunce je sada visoko i grane rasteem uvis. Energija me omamljuje i postajem nerazborit. Kukci jedino postoje u priama za djecu rekoh izazovno. Morden neoekivano brzo, pomakne jedan od svojih udova prema meni, zaustavi suneve zrake i ja se naoh u sjeni. Insekti su postojali ree. Vidio sam jednoga u vrijeme svog drugoga goda. Stvor je jedva bio velik poput pupoljka, ali je letio bre od pogleda. Zatim je pao i uginuo. Vjerujem da je to bio posljednji. Ako ga nisi mogao vidjeti, kako si mogao znati za njega? upitah, odmiui se. U blizini se nalazilo mjesto objasjano sunevom svjetlou. Ponovo je do mene prodro njegov smijeh od kojega korijenje podrhtava, no sada sam se udaljio i vie me ne moe uzdrmati. - 49 -

 Vidio sam ga kad je pao. Zatim sam ga pojeo. U meni se probudi znatielja. Kako je izgledao? Je li istina da kukci uope nisu imali listova, da su bili bez udova? Bio je ruan. Tlo se namreka oko mojega korijenja; je li to Morden zadrhtao? Pretraivao je moje lie u potrazi za cvjetovima i njegov je dodir bio odvratan. Jednom smo se, zna, razmnoavali pomou arenog lia i mirisa, poput legendarnih kurtizana. Tada su nam trebali kukci koji su raznosili nae sjeme, ali nam vie ne trebaju. Gunao je, poput mnogih staraca. Oni vole govoriti o prolosti, a ini se da ih posebno zabavljaju neobine prie. Upijam sunce i kaem mu s potovanjem: Kako je strano to te je takva stvar dotaknula. Da, ali kukac nije dobio nita od mene, ni od bilo koga. Sruio se, svi se oni rue, i nae se isto sjeme nahranilo zemljom koju su oni obogatili. Mordenov se glas poinje gubiti jer sunce prolazi. On ree sanjivo: Ona o kojoj govori je poput kukaca, stvorova to se brzo kreu, stranaca koji naruavaju mir. Oni e uskoro nestati. Nastavljam se kretati i ne elim u to vjerovati. Virra je za mene bila previe lijepa da bih mogao zamisliti njezinu smrt. Sjeam se dana kad je prola pokraj mene, kreui se tako brzo da je ve bila gotovo iezla prije nego to sam joj se uspio obratiti. Sitnija od mladice, kretala se sigurno i ljupko, pri emu su njezini gipki, liem obasuti udovi izbjegavali bilo kakav dodir s nama ostalima. ekaj povikah za njom. to si ti? Ja sam Virra ree ona. I ne mogu ekati. Vraam se u polje, gdje gorostasi ne kradu sunce. Mi ne krademo! povikah; no ona je ve bila gotovo izvan dosega moga glasa. Kretala se poput udova to pleu na vjetru, pri emu je njezino siuno korijenje doticalo tlo tako njeno da je izgledala kao hrpa uskovitlanog lia. Ali bila je svijetla od sunca koje je u sebi sadravala. ekaj opet sam povikao. elim razgovarati s tobom, elim te upoznati! Onda doi u polje. I tako sada hodam, otputio sam se daleko, dalje nego to je to itko - 50 -

u mojoj obitelji uinio. Jo sam mlad; mogu to uiniti. Ve sam proao Mordena, koji je utihnuo u svojoj sjeni. Put je lagan jer je obitelj svake godine sve malobrojnija. Uvijek ima izmeu nas mnogo prostora i jedino mi se tijela palih predaka, to se raspadaju, ispreavaju na putu. Lako ih zaobilazim jer se njihovo korijenje odavno izgubilo u zemlji. Paprat koja ne posjeduje duh ne prua mi otpor u mom napredovanju. Ni s kim ne govorim tri dana. Brzo prolazim pored staraca koji stoje drijemajui na suncu, crpei hranu iz tla ispod leda. Zastanem sat vremena tu i tamo kad naiem na nepotroeno sunce. Ima ga dovoljno da obnovim svoju energiju, ali moje korijenje postaje krhko i istroeno od tolike izloenosti zraku i opaam da u tragovima korijenja ostavljam svoju sr. Moda e ovaj put biti tei nego to sam mislio. Dolazim na mjesto gdje stoji Querca. Prostor iz kojega ona crpi hranu iri se desetke metara od njezina stabla. Ona je stara i nedavno su joj otpali irovi. Oni ocrtavaju moj put. Neki su prodrli kroz povrinu tla i moda e proklijati. No sada sam pun bojazni zato to moje vlastito korijenje krvari. Zato ne obilazim njezino podruje. Zaustavljam se tek sat vremena na suncu prije nego to jurnem u njezinu sjenu. Preao sam tek malo vie od polovice sjene kad me ona opazi. Tko je to? zaguna. Vidim da si mlad zar nema obzira? Uplaen, izlanuh: Jesi li vidjela jednu kako je prola nosei sunevu svjetlost u svojim listovima? Uspijem jo nekoliko puta zakoraknuti svojim korijenjem, a onda zaujem smijeh Querce (ona ispusti jo zelen ir). Zatim ree: Zar misli grm? Zadrhtah od prezira u njezinu glasu i dograbih podzemno kamenje da se uvrstim. Ne poznajem njezinu obitelj, znam jedino da ivi u polju. to je grm? Nita, grm nije nita. Od paprati ima vie koristi, ona nas barem hrani kad umre. Ali taj... grm... ima razum. Zove se Virra. Querca tromo pokrene svoje korijenje, prodirui u mekanu, - 51 -

svjeu zemlju. Grmlje nema pamenja. Ono nema potrebe da se sjea jer brzo umire. Kakve svrhe ima ako taj stvor ima razum, a ne moe se sjeati? Zapljusnu me zabrinutost i zastadoh u prolazu kroz Quercinu ledenu sjenu. Hoe rei da me se ona nee sjeati kad je naem? Ha! Sjeati se? Querca se polagano obavi oko mene, prepleui svoje krhke grane s mojim mladim granama. Nehotice uzmaknuh pred dodirom suhih, ostarjelih listova. Grmlje nema ni prolosti ni budunosti. Ono je istjerano iz obitelji i mora ivjeti samo u otvorenom polju. Ono izraste i umre gotovo u jednom naem snu. Ali ona je uistinu mislila pribliavam se rubu Quercine sjene i postajem odvaan. ak su joj misli bile pune sunca i nije ga uvala kao to to ine starci u naoj obitelji. Tono ree Querca. Grmlje odbacuje svoje misli i nikad ih vie ponovo ne misli. Njezini se udovi uzdiu iznad mojih dok se izvlaim ispod nje. Ono rasipa prolost isto kao to rasipa sunce. Sunce je staro; nije uvijek bilo tako maleno kao to je danas. Dunost nam je da njegovu energiju mudro troimo, ali grmlje o tome ne vodi brigu. Pitat u je o rasipanju sunca kaem i naposljetku izlazim iz Quercine sjene. Paljivo silazim niz padinu posutu razmrvljenim ostacima drevnih piedaka. No moramo li govoriti toliko o prolosti? Querca se od toga razljuti. Da, moramo govoriti o prolosti jer smo iscrpli Sunce! Bili smo toliko razliiti: bia koja su trala i trala, spaljujui sunce u nama sve dok se nije gotovo ugasilo. Grmlje je jo takvo; ono je neprijatelj! Ona spusti divovsku granu. Kako se ti zove? Ja sam Wesk. Ti me ne poznaje. Znat u te u budunosti obea Querca. Njezine su rijei poput mraza, ali ja se nastavljam kretati. Izaao sam iz Quercine sjene i oslobodio se njezina glasa. Nastavljam preko suncem iaranog obronka. Starci iz nae obitelji samo me poprate pogledom. Ima ih manje nego dosad i razmaknutiji su. Dolazim do ruba obitelji, do poetka polja. Tu se nalaze udna bia koja se rijetko viaju u dubljoj umi. - 52 -

Vitka zelena tijela uzdiu se iz tla. Visoka su samo nekoliko centimetara i nemaju udova. Stabla su im ujedno i lie. U tome su nalik na paprat, ali su mnogo jednostavniji stvorovi. U drevnim priama zovu se trave i to je dobro ime, kao i svako drugo, jer, kao ni paprat, ni one ne mogu misliti ni rei nam svoje ime. Ovdje su i pustinjaci, oni koji su otili preko ruba obitelji i koji su misli usmjerili samo na sebe. Oni nairoko rasprostiru svoje goleme udove i naslauju se energijom crvenog Sunca. No njihovo se korijenje hrani tankom ilovaom trava. U obitelji se pria da se pustinjaci jednog dana moraju vratiti na nae tlo, ele li preivjeti. Moje se korijenje spotie preko korijenja nekog pustinjakog stabla koje lei ispod povrine tla. Budim ga iz jutarnjeg sna. Odlazi guna stablo, jo u polusnu. Tko god da si. Za tren se upitam hoe li se ono ikad moi vratiti obitelji jer sam osjetio kako mu je korijenje ilavo. Ime mi je Wesk. Jesi li vidio grm koji je nedavno posjetio umsku obitelj? Nisam. Odlazi. Ono jo vie rairi svoje udove, nadajui se da e me tako ponukati da odem u potrazi za suncem. Zove se Virra kaem, posluno brzajui prema rubu pustinjakove sjene. Nemam nikakve veze s grmljem. Ni s kim nemam veze. Onda zbogom kaem dok ponovo izlazim na sunce i neka tvoje misli o samom sebi budu plodonosne. Izrekao sam to kao uvredu, razljuen odbijanjem, i dok odlazim, osjeam zadovoljstvo. No je dola i prola prije no to sam na svojem putu naiao na jo jednoga pustinjaka. On stoji sam na malenom breuljku to ga njegovo korijenje dri na okupu i iz toga zakljuujem da je star. Zaobilazim njegovo hladno korijenje koje je neobino iroko i kaem: Traim grm po imenu Virra. Ako zna gdje je, reci mi i bre u nastaviti put. Osjeam kako mu se korijenje polagano kree dok se budi. Virra? kae pospano uvijek Virra. Poinje dizati svoje udove prema jutarnjem suncu. Nastavi svojim putem i nai e Virru.

- 53 -

Krv se u meni uzburka i pourim naprijed kroz niske trave, omamljen jakim poljskim suncem. Ovdje ima stijenja i oblutaka, mnogo vie nego u obitelji. Neki od njih izviruju iz tla, kao da mogu crpsti ivot iz sunca. Dolazim do nekog malog stvora, bia od lia poput Virre, no starog tek jedno ljeto. Tragam za grmom po imenu Virra kaem, nadajui se da e me mladi stvor razumjeti. Ja sam grm kae stvor. Ja sam Virra. Ne. Nisi ti ona Virra; ti si premalen, i muko si. Onda kreni dalje u polje kae on i nai e svoju Virru. Odlazim, urim se sada kad se pribliavam kraju svoga putovanja, ali je jnladi grm prebrz za mene. to si ti? pita on. Ja sam Wesk. Drvo. Kamenje i ljunak u tlu urezuju mi se u korijenje, a led s povrine prodire dublje nego u tlo moje obitelji, ali ja urno nastavljam put, troei obilje energije koju daje Sunce na otvorenom prostoru. Ovdje puu i snani vjetrovi i oni mi kovitlaju lie, iako svaki list pokuavam usmjeriti prema Suncu. Drvo? upita mladi grm. Pa zar drvee hoda? Drskost! Kaem mu s mirnim ponosom: Drvee je plemstvo svijeta; mi radimo to god elimo. Nastojim se udaljiti od tog neupuenog stvora, ali mi je korijenje ponovo umorno i ranjavo od tvrdog tla. Grm ide za mnom i zapanjuje me njegova okretnost. Jesi li ti uistinu drvo? Pita me. Da, sigurno jesi... tako si velik! Jesi li stariji od stijenja? Pokuavam da se ne obazirem na nj i koraam naprijed u tiini. Opaam s trakom ponosa, da je trag, koji u tlu ostavlja moje korijenje, dubok i jasan... znak gorostasa koji mono koraa po zemlji. Grm se pomaknu ispred mene i zaustavi se. Jesi li? Jesi li stariji od stijenja? Stijene nisu ljudi odreem, mijenjajui smjer kretanja, da ga zaobiem. Stijene su mrtve. On se iznenada nasmija, pri emu su mu se zatresli smijeni siuni listovi. - 54 -

 Znai da su oni stariji! Svatko zna da su stare stvari mrtve, a jedino mlae jo ive. Promatra me kritiki dok ga pokuavam obii. Ali ti se kree tako sporo! Jesi li bolestan, ili se sve drvee kree poput invalida? Kroza me prostruji bijes. Lie mi zadrhti i rairim svoje najdue udove da ga pokrijem sjenom. Odlazi! ini se da mu to ne smeta i opaam da i on, kao i Virra koju traim, moe pohraniti Sunce u svojim listovima. On se ak okree i slijedi me dok prolazim. Starci su i zlovoljni kae. uo sam da su oni uistinu stari ljudi, udesna bia od mesa, bili toliko nezadovoljni svijetom, da su podigli svoje korijenje... ako su ga imali, i odletjeli u oblake. Zacereka se. No kad su oblaci nestali, ni njih vie nije bilo. Ja nisam bie od mesa. Neki od njih su otili, kao to kae, a oni koji su ostali, umrli su ili su postali drvee. Prema tome, vidi koji su od nas udesniji; oni su se pretvorili u nas. Sada se kreem bre, jer je podnevno sunce razmekalo tlo, no jo nisam dovoljno brz da se rijeim grma. On se jo jednom pokrenuo i zastao ispred mene. Nije lijepo to kae takve stvari o biima od mesa. Ona su bila tako divna; kretala su se poput zimskih vjetrova, a misli su im bile velianstvene. Ne smije govoriti loe o njima! Pusti me da proem! gunam i korijenjem tako silovito uskomeam tlo, da je grm potisnut unatrag. Bijesan sam. Kradom posegnem za njegovim korijenjem, uhvatim jedan i smirujem ga svojom nadmonom snagom. Primaknem mu se, hotei ga obaviti svojim udovima, da ga tako prisilim da zaspe. No on ini neto nezamislivo. Odvaja se od svoga zarobljenoga korijena, namjerno ga lomei, i urno tapka izvan dosega mojih udova. Zaustavlja se na suncu, malo povie na breuljku i vidim da mu udovi trepere. (Udovi! Nisu vei od iblja!) Dugo gledamo jedan drugoga i on najzad progovara: Dobro onda... odlazi! Ionako mi dosauje svojom sporou... Jo ga neko vrijeme promatram, pitajui se mogu li ga nekako dosegnuti prije no to mi ponovo pebjegne. Ali, on bi osjetio moje golemo korijenje kako se probija prema njemu pod zemljom; no moj bijes ionako jenjava on je, najzad samo zloesto dijete. Bez rijei - 55 -

kreem dalje, uranjajui korijenjem duboko kroz ledenu povrinu, upijajui oskudne ivotne sokove koji se nalaze u tom kamenitom tlu. Korijenje mi krvari i boli me, ali ne obraam panju na to, zadravajui dostojanstvo. Izgubio sam ga iz vida negdje iza sebe, prije no to je pala no. Odluio sam da te noi spavam. Proli su dani otkako sam se zadnji put odmarao, a bez obiteljske zatite oko sebe, smrznuo sam se od poljskih vjetrova. Osim toga, grmlje je tako maleno; u mraku bih mogao proi pokraj Virre, a da ju ne opazim. Ujutro, kad blijede zrake sunca dodirnu moje najvie listove, probudim se osvjeen, iako mi korijenje gori od bolova kad ga oslobodim od leda i nastavim hodati. Bol se pretvara u sumornu nelagodu. Hodam dok sunce ne dodirne moj goli trup, a zatim opaam da me netko slijedi. Ne, to netko tri za mnom. To je grm, vei od onoga to sam ga juer sreo, i ensko je. Draesna je; ponosno dri svoje siuno lie na jutarnjem povjetarcu i ljupko koraa pored moga dubokoga traga. Za tren me pretjee jer sam zastao da je priekam. Lagano se smjesta u tlo pokraj mene, ali ne u moju sjenu. Promatram je. Sjeam se boje i oblika njezinog lia. Njezine grane trepere od suzdranog uzbuenja, ba kao i Virrine. Svjetlost u njezinim listovima je velianstvena; svaki je list minijaturno zeleno sunce. Zovem se Virra kae ona. Jesi li mene traio? Njezin je glas u mojem sjeanju i poznat i stran. Jesam li zaboravio kakav je zvuk njezina glasa ili se ona izmijenila otkako sam je vidio u svojoj obitelji? Na koncu, vrijeme sigurno prolazi bre za ta bia koja se brzo kreu. Vjerujem da tragam za tobom otkad sam se rodio kaem joj. Ali nisam to znao dok te nisam ugledao. Ona se nasmije i utanje njezina lia postane glazba. Ali ti si drvo. Mora da si tako star! Ne, imam samo petnaest godova. Petnaest? Ponovo njezin utavi smijeh. Onda ivi dvostruko vie od mene. Kako si me mogao traiti prije nego to sam se rodila? Krv pulsira kroz moje ile; hvata me vrtoglavica. Valjda sam vjerovao u tebe prije nego to sam te uope ugledao. - 56 -

Njezino se lie za trenutak umiri. Zatim ree neobino priguenim glasom: Moe li onda drvee vidjeti budunost? Ne, ali mi sanjamo. Imamo vremena za razmiljanje, a nema toliko mnogo stvari na svijetu o kojima bi se moglo razmiljati. Zato razmiljamo o stvarima koje ne postoje. To su snovi? Snovi na javi. Mislim o stvarima za koje bih volio da postoje, o ljudima punim svjetla i radosti, kao to si ti. Zastanem, zbunjen. No ini se da mi ne zamjera zbog prisnosti; umjesto toga, uzdie svoje lie prema Suncu i okree se preda mnom, epirei se. Jesam li tako lijepa kao u tvojim snovima? Jo ljepa. Nikad ne bih bio mogao zamisliti tvoj hod, tako lagaan i siguran. Ti me zapanjuje. Ona se smije, a zvuk njezina smijeha je poput lake kie u mojim najviim granama. Ti si luckast kae. Je li sve drvee poput tebe? Ne, ne moe biti; drvee koje sam vidjela nije ak htjelo ni govoriti sa mnom. Moja obitelj smatra da sam neodgovoran priznajem. Vidim da se ti slae s njom. Ne! Ona se prestaje kretati i sada preda mnom mirno stoji. Vidim kako njezino njeno korijenje uranja u zemlju, traei siguran oslonac. Mislim da si ti udesan. Moe misliti o stvarima koje nikad nisi vidio! Kako zanosni mora da su tvoji razgovori s obitelji! Na alost, nisu. Nitko iz obitelji ne pria mi nikad o svojim snovima. Oni mi kau da mislim samo o onome to je stvarno ako nije stvarno sada, onda barem u prolosti. Uzdiem, prisjeajui se kako su moji stariji strogi prema meni. Oni tako esto govore o stvarima iz prolosti... To su njihovi snovi, ali ne i moji. Onda su tvoji snovi stvarniji od njihovih kae ona, razveseljena. Sanjao si o meni i evo me pred tobom. Da, ovdje si. Preplavljuje me radost jer shvaam da sam je zbilja pronaao, konano smo zajedno. Vjetrovi s otvorenog polja pokreu moje listove i ini se da se tlo oko moga korijenja mie... Ne, ne mie se tlo; Virra je ispruila jedan svoj tanani korijen i - 57 -

dodirnula jedan od mojih. Njezin dodir lagan je poput milovanja; oklijevajui posegnem za njom. Ona naglo zgrabi moj korijen i snano ga povue. Ustuknem. vie od zbunjenosti nego od boli, i njezin korijen isklizne. Naglo uzmie, pri emu se uje meko utanje njezina smijeha. Tako si jak! Nikad prije nisam dotaknula drvo, no trebalo je da znam da si jak! Zbunjen sam naglom promjenom njezina raspoloenja. Ti mi se ruga? O, ne! Toliko sam siuna pokraj tebe, ne bih se usudila! No svejedno, ti si divan i mudar i sigurna sam da si njean, vidim to po tvome hodu tako je miran i dostojanstven. Kako bih ti se mogla rugati? Njezini su udovi mirni dok govori, kao da sam neki starac iz njezine obitelji. Osjeam neku udnu nelagodu zbog toga. Ja sam obino drvo kaem. Mi smo ponosna obitelj, ali u tebi vidim uda koja su za mene nova. Moja obitelj potjee od ljudi od mesa, ali vjerojatno i tvoja. Sigurno je da su ljudi koji su odluili postati drvee i grmlje bili razliite vrste, no nae je nasljee isto... Nastojim se oprijeti ponosu svoje obitelji; molim te, ne dovodi me u iskuenje laskanjem. (No prisjeam se prezirnog prijekora koji sam juer uputio onom zloestom grmu. Je li ova skromnost primjerenija?) Novi trzaj moga korijenja prekida mi misli. Virra se ponovo priuljala pod zemljom; zgrabila me i iznenada povukla. Ona lagano odskakuta prije no to sam uspio reagirati i njezin je smijeh sada poput potoka. Ali ti si tako ozbiljan! povikne. Zar ne zna da ne smije biti ozbiljan s grmljem? Zastane. Ima li ti ime? Moje korijenje uskomea kamenje ispod mene, ali promrmljam: Wesk. Zove se Wesk? Onda ne budi tako tmuran, Wesk. Sada nisi u umi, nego na suncu! Budi sretan sa mnom... o, molim te. U njezinu je glasu prisutno toliko molbe da moram reagirati, iako sam zbunjen i sumnjiav. to treba da radim? - 58 -

 Igraj se sa mnom! Ona poinje plesati oko mene, pri emu joj korijenje gotovo ne dotie ledeno tlo. U mislima su mi irovi to odskau nizbrdo. Gledam je zapanjen. Mora da su se tako kretali hitri ljudi od mesa kad je Sunce bilo mlado. (U mislima ujem Quercin glas: Oni rasipaju sunce, ali ih nije briga.) to da inim? pitam je. Ona i dalje krui oko mene. Misli li da me moe uhvatiti? Ne, nikad te ne bih mogao uhvatiti. Sjeam se mladoga grma od juer. A i kad bih te mogao uhvatiti, ne bih te uspio zadrati. Ona se primie blie; sada zapravo stoji dijelom u mojoj sjeni. Ali ti si tako pametan, Wesk. Zna toliko mnogo. Pokuava li me prevariti? Znam da vi, drvee, imate tako duboke misli da mogu prodrijeti u stijene. Teko kaem joj, ali shvaam njezinu aluziju i kriom sputam svoje udove dok mi se ona pribliava. Sada se nalazi potpuno u mojoj sjeni i moda bih je mogao zaskoiti prije no to se uspije povui. Opet mi laska, Virra. Da uistinu misli da sam tako mudar, ne bi izazvala moju mudrost. Ona i dalje ide naprijed, kreui se lagano preko moga korijenja. Ne miem korijene, da jo ne pokua pobjei. Nastavljam sputati udove i oni se sada pribliavaju tlu. ini se da ona to ne opaa jer joj je glas bezbrian dok govori: Samo se igramo, Wesk. To je igra... sigurno, ak se i drvee ponekad igra. Ne, nikada. Mene su nauili da u svim stvarima budem ozbiljan. Moje su grane sada potpuno sputene, a lie mi lei rasprostrto po tlu iza nje. Uhvaena je u zamku. Nikad se ne bi mogla probiti van. Onda te mogu nauiti raznim igrama! povika i iznenada pojuri naprijed, jedva dotiui vrke moga korijenja dok prolazi kraj moga stabla. Dodiruje me njezino svijetlo lie. Zaleti se prema rubu moje sjene na drugoj strani i iako sputam svoje ostale udove to bre mogu, ona dopire do sunca prije no to je uspijevam uhvatiti. Ona zastaje treperei dok moji udovi sa zakanjenjem udaraju o tlo, a moje se grane i listovi rue u travu. Ostavljam ih tamo, a ona - 59 -

prasne u smijeh. Posramljen sam zato to sam se dao prevariti tako lako. Kad sam ponovo podigao udove, donekle sam se smirio. Virra se prestala smijati, ah je radosna plesala amo-tamo. Kaem joj: Ipak si mi se rugala, sada vidim. Ne, ne, o ne! Ti jesi pametan, inae se nikad ne bi sjetio da me onako uhvati, jer se nikad prije nisi igrao na takav nain! A ja sam navikla na igre, zna, pa sam se dosjetila to bi ti mogao uiniti. I ti si pametna, Virro, iako si se pretvarala da nisi. Ona opazi sjetu u mome glasu, pa odmah ree: Oboje smo se posluili lukastvima, no ja sam bila prva... bila je to, naposljetku, moja igra. Hej, ne ljuti se na mene. Bila je to igra. Igre pruaju vie veselja onima koji se uspjeno igraju kaem. No, dakako da je zabavnije pobijediti! Ali uope ne bi bilo zabavno ako ne bi mogao izgubiti. Ona nestano zauti svojim liem prema meni. Kladim se da vi, drvee, uope nikada ne riskirate. Samo sjedite tako u svojoj umi i nastojite preivjeti. A zato? To je takvo rasipanje! Njezine me rijei potresaju. Ima pravo. Toliki mnogi meu nama ne ine nita drugo, ve samo sanjaju o prolosti, nastojei ivjeti dulje u budunosti time se samo jo vie udaljavamo od vremena drevnih radosti. ini se udno, no sve to sam u ivotu nauio, suprotno je onomu to ona kae. Opaam da je stala ravno na moj najdulji korijen i oprezno, seui dublje u stjenovito poljsko tlo, pruam korijen dok ne dopre iza nje. Nisam siguran zato nastavljam tu igru. Moda zato da njoj ugodim. Ali obeao sam Querci da u pitati Virru zato rasipa sunce. Ako je uvuem u razgovor, moda nee opaziti da je pokuavam uhvatiti. Ne bi me smjela optuivati zbog rasipanja kaem jer ti sagorijeva Sunevu energiju svakodnevno, svakog sata. Sunce umire; to sigurno zna. Moja obitelj skuplja njegovu energiju i ako budemo dugo ivjeli, moda emo sauvati plodove Sunca stoljeima nakon pojave konane tame. To u Virri izazva smijeh od koga joj se zatrese lie. Moda Sunce umire, ali mi emo umrijeti mnogo prije. Je li bitno to e se dogoditi kad proteknu vjekovi? - 60 -

Ne odgovaram joj odmah; podiem vrh svoga korijena prema povrini. Ona moju utnju shvaa kao slaganje i nastavlja: Ti misli o drevnoj prolosti, o umrlim danima, i misli o budunosti, o danima koji moda nikad nee doi. Misli li ikad o sadanjem trenutku? U njezinu je glasu prisutno neobino uzbuenje. Dok joj je panja skrenuta na razgovor, tiho lomim ledenu zemlju svojim korijenom i iznenada posegnem za njezinim krhkim trupom. U posljednjem trenu ona opazi kako je nastojim uhvatiti i pokua odskoiti, ali je hvatam i drim je vrsto. Ona se previja u mom stisku, ali sam prejak za nju. A od svojega se trupa ne moe odvojiti. Za trenutak se smiruje iako je i dalje vrsto drim. U tiini koja slijedi kaem joj: Moemo mi misliti i o sadanjosti. Kao to vidi. Ona tiho kae: Dobro, uhvatio si me. Ti jesi pametan, Wesk, upravo kao to sam rekla. Ovaj si put ti pobijedio. A sada me pusti. Ne. I dalje e te drati, pa u neprestano biti pobjednik. Njezino tijelo drhti od suzdrane energije. Osjeam kako drim zauvijek zarobljen ivot. Ali napetost naglo prestaje ona se potpuno oputa. Ti zbilja ne zna uope nita o igrama, zar ne? kae ona. Ne moe pobijediti prianjajui uz neto. Kad bi to bilo mogue, ba bi mogao loviti i kamenje. Ne kae vie nita. I dalje je drim, ali ona se vie ne pokuava micati. Konano poputam stisak i povlaim svoj korijen u hladnu zemlju. Iznenada postajem mrzovoljan. emu onda pobjeda? Vrijeme nagriza sve, ini se. Prolost je udovite to nas posvuda slijedi. Glas joj je njean: Ima pravo; naa je prolost golema, vea od svega ostalog na svijetu. No dok se kreemo, ne moe nas sustii. Dakle, jedino moemo bjeati od nje. Ta je pomisao led to prodire do moga korijenja. No njezino se raspoloenje ponovo mijenja. O, ne, Wesk, moemo se kretati tolikim pravcima koji ne - 61 -

znae bjeanje! Da ti pokaem! Poinje plesati. Ve sam prije vidio kako to radi, ljupki pokreti korijenja i udova, listovi se njiu iako vjetra nema. Kad je prolazila kroz moju umsku obitelj, ovako se kretala. Tada sam osjetio da je to neto udesno i moda sam zbog toga poao ga njom toliko daleko. Plee vrtei se oko mene i ja je promatram sa strahopotovanjem. Pomalo poinjem opaati pravilnost u njezinim kretnjama, figure koje se ponavljaju, lagano poniranje njezinih grana, pa ak i kao neki zvuk u njezinu liu to uti, ali jo neto zar ona to pjeva svojim tijelom? Vraa se na poetak svoga plesa i zastaje. Vidi? Evo me opet ovdje, ali prolost je iezla. Ona me lovi, ali me nikad nee sustii. Kao da se moje grane svijaju iako znam da miruju. Vjetrovi polja ine se topli. Tako si draesna, promrmljam. Da li ljepota, dakle, hipnotizira prolost? Ne, nije tako. Zar ne vidi, Wesk? Plesanje je lijepo, ako to eli tako nazvati; ono je srea. Moe li i ti plesati? No, pa naravno da moe! Hajde, zaplei sa mnom, dragi Wesk! Ne mogu. Ja sam prespor. Ali moe. Budi otmjen, budi dostojanstven, nije vano. Naprosto se krei i budi sretan. Pokazat u ti. Ona ponovo poinje plesati, ovaj put lagano, eznutljivo. Njezine siune grane njiu se njene poput grana velikih skupljaa sunca. Njezino korijenje miluje mrazom pokriveno tlo. Promatram je i njezini ritmovi prodiru u moje srce. Oklijevajui, i ja poinjem plesati. Zakoraim prema njoj. Jo jedan korak, drugim korijenom. Ledena zemlja me zadrava, no ne osvrem se na to. Oponaam njezine kretnje. Osjeam se glupavo i nespretno, ali se u meni iri radost. Eto! kae ona. Vidi! Ona napravi puni krug na tlu, ostavivi pri tom siune tragove na mjestima gdje je dodirnula tlo. Moe li to uiniti? Pokuavam; grevito i s velikim naporom izvlaim korijenje iz tla i okreem se. Vjetrovi hrle kroz moje grane i zbunjuju me jer se ini da istovremeno dolaze iz svih pravaca. Moram stati jer sam iscrpen i omamljen vrtoglavicom. Sputam jedan dugaki korijen - 62 -

ravno u tlo, da povratim snagu, nadajui se da ona to nee opaziti. Otkrivam da se smijem. To je potpuno stran osjeaj, a ipak prekrasan. Zemlja oko mene podrhtava, a led na povrini raspada se u tisuu siunih bora. Pa ti moe plesati. Znala sam da moe! Virrane se grane diu uvis. Smaragdno svjetlo njezinih listova izdvaja se iz sve tamnijeg crvenila predveernjeg neba. Ali ne dugo kaem klonulo. O, da! Moe plesati kad god zaeli i koliko god zaeli!! Grijei. Ja nisam korijen koji pije rosu s povrine tla i pohranjuje Sunevo svjetlo u svojim listovima. Moje korijenje boli i krvari i vie ne mogu podizati svoje grane prema Suncu. Stojim nepokretan. Dokrajen sam i vjetrovi ponovo postaju hladni. Virra opaa kako su mi udovi klonuli i prestaje plesati. Sunce je gotovo zalo; vie od njega ionako ne mogu crpsti energiju. Ona mi se pribliava, kreui se lagano, kao i uvijek, pokraj moga korijenja. Uvlaim korijene u tlo da bih joj olakao prolaz, a zatim prodirem prema toplijoj zemlji ispod povrine. Ubrzo imam vrst oslonac. Sunce je potpuno zalo. Virra stoji na samom poetku moga korijenja, a svoje je malene grane obavila oko moga debla. Ti si vrlo hrabar kae. Nisam znala da drvee jo moe biti hrabro. Osjeam kako joj korijenje prodire u tlo i obavija se oko mojega. Iz njega se iri toplina. Mogu plesati kaem zadivljen. Iako znam da to inim loe. Bit e bolje kad bude malo vjebao. No je ledena. Ako budem jo plesao, bit e to moja smrt kaem joj. Njezini su listovi sada jo jedini izvor svjetla. Ona ih i dalje obavija oko mene i upijam iz njih energije koliko mogu. Da li me ona namjerno hrani? Moja obitelj bi to nazvala ludou. Nikad ne bih izazvala tvoju smrt kae mi blago. Neodoljivo padam u san od iscrpljenosti i hladnoe, ali joj uspijevam rei: Volim te. Zatim uistinu usnem. Niega nisam svjestan do sljedeeg jutra, kada se polagano budim i svoje udove podiem prema Suncu. Miem - 63 -

korijenje dok se slobaam smrznute zemlje i otkrivam da je Virra otila. Isprva strpljivo ekam da se vrati, uvjeren da je samo otila nekamo, potaknuta nekim nepredvidljivim grmskim hirom. Moda i jest, ali se ne vraa, iako ekam uvren korijenjem i pijem, irei udove i skupljajui energiju da opet mogu plessjti ako ona to zaeli. Crveni sunev disk dostie zenit i poinje se sputati, ali ostajem tamo gdje me je ostavila. Donekle sam zahvalan to imam na raspolaganju ovo vrijeme da se mogu oporaviti i ojaati. Sjeam se njezina smijeha i kako je plesala i igrala se sa mnom. Povremeno mi se ini da sanjam. Kad je Sunce zalo, spusito sam udove, obavijajui ih to vre oko sebe, zadravajui toplinu to dulje. U tami, jo traei Virru pogledom, poinjem se prisjeati stvari to ih je ona kazala: Jesam li tako lijepa kao to si sanjao?... Ali ti si tako ozbiljan! Zar ne zna da ne smije biti ozbiljan s grmljem?... Ne moe pobijediti prianjajui uz neto. Kad bi to bilo mogue, ba bi mogao loviti i kamenje... Traim pogledom svjetlo njezinih listova, ali nje nema. No postaje hladnija i ja padam u san. Ujutro se rano budim i vidim jedan grm u blizini. Sunevo svjetlo je jo slabo, ali nazirem siune svjetlucave listove. Vratila si se! uzviknem. Ne. Ta jedna jedina rije sleuje me jae od leda jer to nije njezin glas. Nisam te nikad prije vidjela kae grm. to radi ovdje vani tako daleko? Pa ti si drvo! Ljutito eksplodiram na tu.... optubu iako ne znam zato. Drvee vlada svijetom! Mi smo konani proizvod cijele povijesti, najvia bia! Tresem se tako silovito da krhotine leda otpadaju s mojih udova i mrvi se zemlja oko mene. Grm se hitro odmie od mene. . Smijean si kao i ostali. Kako si doao ovamo? Hodao sam! Drvee moe hodati, mi moemo ak i plesati. Moemo to god hoemo! Krv mi se uzburkala, nadirui u moj trup i udove. To izaziva bol, iako noni mraz otpada s njih. Stresam svoje listove prema grmu iako to ba nije posve hotimino. - 64 -

Grm mi se smije. Velik je kao virra; ak i ensko poput nje. Ali u njezinu je smijehu poruga. Ako zna plesati, pokai mi. Oh, ba bih te htjela vidjeti kako plee! Hoe li i stijenje nakon tebe zaplesati? Ja pleem samo za Virru. Moj je glas hladan poput jutarnjeg vjetra. Ja sam Virra. Plei za mene. Razbijenjen, pokuavam skoiti za grmom, podiui odjednom tri korijena sa zemlje. Udaram nespretno. Kamenje i krhotine leda lete unaokolo. Grm se jo vie povlai, a ja se upliem u vlastito korijenje koje je doprlo toliko duboko da moram zastati kako bih se ispetljao. I ti to naziva plesom? Pruam svoje slobodne korijenje prema njoj, ali je ona predaleko. Uhvatio bih je i rastrgao, svukao joj lie, uguio je svojim listovima i zgrnuo led sa zemlje da je zatrpam: Ti nisi Virra! Gdje je ona? Ali moj glas ne moe zagrmjeti i zaprijetiti kako bih to elio; on preklinje. Grm se ponovo smije. Dakako da sam Virra. Svi smo mi Virra. Neto me acnu. Nije to led, ali je isto tako hladno. Mladi grm to sam ga najprije sreo rekao je isto da je on Virra. to hoe rei? pitam, jo se upinjui da oslobodim svoje duboko usaeno korijenje. Ona stoji neobino mirno i njezin je glas, kad ponovo progovori, blai. Ti ne zna, zar ne? Sve se grmlje zove Virra zato da se brinemo za imena? Zbunjen sam, iako mi neto u meni govori da je trebalo da to znam. ivot grmlja je tako kratak. Ono se stalno kree pa nema svoga tla. Ono ne prianja ni uz to, ak ni uz imena. Ni uz ljubav. A ponajmanje voli mene. Silim se da govorim. Bila je jedna od vas koja mi je dola i razveselila me. Ali ona je otila i moram je nai. Poljski vjetrovi i dalje jure mimo nas. Grm upita: Kad je to bilo? - 65 -

 Prije dva dana. Ni toliko. Smaragdni sjaj njezina lia blista poput Virrinoga lia prave Virre. Onda je nikad nee sustii. ak i glas ove Virre nalik je sada njezinome. Svijet je nestvaran ovdje, u ovom velikom otvorenom polju; nita nije onako kako bi trebalo da bude. Konano oslobaam svoje preostalo korijenje sada mogu hodati, a ne znam u kojem pravcu da krenem da je.traim. Zbunjen i ispunjen strahom, tragam za siunim tragovima Virrinog korijenja. Ali tlo je pokriveno mrazom. Bez nade, kaem: Mora znati kamo je Virra otila. Kai mi. Kako bih znala? Ne znam ak ni o kojoj Vini govori; mi smo nalik jedni na druge. Ona oklijeva, opazivi da mi lie podrhatva. No svejedno, mora da je do sada odmakla toliko daleko da je nikada nee pronai. Hou! Silina moga uzvika uplai grm i ona pobjegne. Za tren je iezla iza nekog niskog breuljka. Gledam je kako nestaje kao da u njoj gubim svaku nadu, jer shvaam da ima pravo. Nikad ne bih mogao prestii Virru, ak i da znam kuda moram ii. Okreem svoje udove prema studenom Suncu i razmatram svoj poloaj. Imam samo dvije mogunosti: Ili e se Virra vratiti, ili se moram nadati da u je pronai tragajui za njom u polju naslijepo. Nijedna mogunost nije vjerojatna, ali neto moram uiniti. I tako poinjem. Kreem se kroz vjetrovita polja, posuta kamenjem i komadima leda. Tragam za Virr'om dok tmurno crveno Sunce izlazi i zalazi, izlazi i zalazi, vie puta nego to elim brojiti. Nemam odreen pravac. Okreem se lijevo ili desno kad me pogaa beznae i nastavljam dalje iako jedino nalazim beeutne trave, stijene i pustu zemlju. Povremeno susreem neki putujui grm Traim grm koji se zove Virra. Jesi li ti Virra? Svi smo mi Virre! Idem dalje, bez nade, a ipak se nadam. Nekoliko se puta vraam na mjesto gdje sam stajao kad je Virra otila. No nje tamo nikad nema i nema drugih tragova, osim dubokih

- 66 -

brazda moga vlastitog korijenja, Svaki put pomislim: ona e ih vidjeti ako doe i moi e me nai. Ali nje nikad nema, i iako sjeanje drvea see dalje od sjeanja svih drugih bia na svijetu, poinjem zaboravljati kako je Virra izgledala. Njezino je lie bilo svjetlozeleno, to je istina, ali kakve tono boje? Njezin je smijeh odzvanjao ivotnou, ali kako je zapravo zvuao? Neega se dobro sjeam. Posljednje rijei koje mi je uputila bile su: Nikada ne bih izazvala tvoju smrt. Tada sam vjerovao da je to izjava ljubavi, ali vjerojatno je to bilo neto drugo. Kad sam naputao obitelj, ljeto je bilo na vrhuncu, a sada osjeam kako se zemlja hladi na sve veim dubinama, dok Sunce potamnjuje, pribliavajui se zimi. Svaki se dan sve tee kreem, ali ipak idem dalje. Korijenje mi je otvrdnulo, izbrazdano kamenjem, a sada je prekriveno neim to je gotovo potpuno nalik na koru. Kreem se sve sporije. Jednog sam se dana naao na rubu umske obitelji. Pustinjaci stoje bez rijei i ja ih ne uznemiravam. Moda su ve u svojem zimskom snu. Iza njih je tama i toplina stotina lanova moje obitelji, skutrenih zajedno. Prisjeam se kako se tlo pomie u obitelji, jer ga nae korijenje neprestano pokree. Jo jednom se osvrem na veliko prazno polje, ispunjeno vjetrovima i strancima. Moja je dua potpuno utihnula dok paljivo koraam pod sjenu nepokretnog pustinjaka, zaobilazim je i odmiem u umu. Bolno se kreem od jednog do drugog osunanog dijela ume. Drvee postaje sve brojnije i blie jedno drugome i nakon nekog vremena poinjem razaznavati njihove maglovite snove, ali se ne osvrem na njih. Onda se zauje glas: Dakle, jesi li je naao? To je Querca, koja je obeala da e me se sjeati kada ponovo doem. Ostarjela, slavna Querea, koja me je nekad ispunjavala strahom. Sada ne osjeam nita. Da, naao sam je. Quercino krhko lie zauti. Stvorenje koje ubija Sunce. Kako je to objasnila? Zastajem i pruam svoje korijenje duboko u zemlju. Hotimino crpim vodu iz tla koje Querca posjeduje jo od vremena prije moga - 67 -

roenja. Ona je prestara da se buni, ili je moda nepomina zbog dolaska zime. Ona kae da je Suneva energija za ivot i za radost. Kae da je rasipamo ako je ne troimo. Osjeam kako Quercin prezir pokree tlo, ali prije no to uspije zaustiti, dodajem: Vjerujem da ima pravo. Zato si se onda vratio? Nema naina da objasnim to se dogodilo: Izgubio sam je kaem. Shvaam. Dakako. Nastupa muk, kao to je to uobiajeno u obitelji dok traje zima. Naposljetku Querca upita: Kakvo je tamo tlo? Bogato i meko, kao ovdje? Od njezinih rijei moje se korijenje pomie u dubokoj ilovai. Tamo ima kamenja. Zemlja je posvuda suha ispod leda. Ba kao to sam mislila kae Querca. Nee jo dugo ivjeti. Ali dok budu tamo, uistinu e ivjeti! Querca prigui smijeh u svome korijenju prije no to je uspjela spustiti svoje lie. Kada doe kraj, nee vie biti grmlja kae ona. Mi emo sve naslijediti. Iznenada me preplavljuju osjeaji i proe nekoliko trenutaka dok shvatim to se zbiva: osjeam saaljenje prema Querci. Izvlaim korijenje iz njezine zemlje i okreem se prema polju. Paljivo se udaljavam i kaem joj: Neka onda doe kraj. I sada se ponovo kreem prema rubu obitelji. Nai u sebi mjesto izvan ume, iza pustinje, moda u blizini poljskog stijenja. Ako Virra neka Virra doe do mene, opet u zaplesati.
Objavljeno prema dogovoru s GPA Mnchen

- 68 -

ivko Prodanovi:

Katastrofa kraj ili poetak

U malom, zadimljenom, pomalo turobnom, ali na svoj nain luksuznom klupskom baru poznati se lijenik Jonathc Q. Torn lagano klatio na visokom barskom stolcu i ispijao vie-ne-pitaj-koju aicu votke. Bez leda i limuna i bez ikakve oitije namjere da te veeri odustane od pia prije nego to dokraji bocu, ve dobrano naetu. Witt Edwardson, neuredni i bradati pripadnik novinarskog stalea, najblii Jonathonov prijatelj i odlian poznavalac njegovih principijelnih antialkoholiarskih stavova, s iskrenim je veseljiem i vrlo paljvo promatrao to pranjenje tek natoene ae. Bravo! Bravo! Moje skrene estitke i duboko potovanje. Kao da vidim sebe u najboljim danima. Ali ovo je mnogo bolje. Medicina pije, izlijeeni pacijent iz sveg srca zlobno likuje! Zavei, ti neobrijana novinarska bavo nad bavama! Zavei, popij neto i crkni. Ho! Ho-ho. Uvrijeeni Eskulap im malo gurne nos u vatrenu vodu, im popije malo samom sebi zabranjene tekuine, naglo mijenja karakter. Odluno prelazi u analitiare ljudske ispiuturske vjetine i odmah dijeli packe. Strano je kada sveci i lijenici piju! Jonathon je samo zakolutao oima, neobavezno se zagledao u neodreenu toku iza barmenovih lea, a ovaj je spremno dohvatio bocu i bez pitanja natoio jo jednu au. - 69 -

 U prvom redu, uope te nisam razumio to blebee, a u drugom redu, pijem jer mi je tako lake Logika treerazrednog pijanca. Ne. Logika mladog, uspjenog akuera, vlasnika najbolje i najmodernije klinike za poroaje u cijelom Londonu koji ve tri tjedna nije imao nijedan poroaj na svojoj klinici. A ve mjesecima nijedna ljupka mlada dama nije dola k meni radi utvrivanja trudnoe. Moja klinika kao da vie ne postoji. Hm, to mi je prvi glas. Da te nije netko uzeo na zub? Onako, iza tvojih lea, ocrnio te, oklevetao, pa je tvoja dobro stojea klijentela potraila drugog lijenika? Zna i sam kako to ide. To sam i ja pomislio. Ne, provjerio sam svaku, pa i najmanju, mogunost. to se tie mog dobrog glasa, sve je u redu. Ne moe biti bolje. Meutim, bilo kako bilo, nitko vie ne dolazi k meni. Ti i ne sluti koliko stoji odravanje jedne takve klinike. Ako se ovako nastavi, ja sam propao. Ovako i onako ve sam dobro naet, a ne vidim uzrok. U znak najdubljeg suosjeanja i ja u popiti jednu votku s tobom. A mogu i preko svojih novina uiniti neto za tebe. Nekoliko reportaa, zanimljivo napisanih, i sve e biti u najboljem redu. Za to vrijeme paljivo ih je promatrao neki besprijekorno odjeveni ovjeuljak. Ledeno stisnutih usana pristupio je prijateljima votke i ravno u votkom razvodnjene oi Jonathona Q. Torna zabio pogled koji je obeavao samo najtee samrtne muke, a moda i jo poneto. Ti podla, licemjerna, pohlepna... .... svinjo! Witt je mirno nastavio, s osmijehom mjerei ovjeuljka od glave do pete. Vi se ne mijeajte, razgovaram s ovim. To je razgovor? Kazali ste: svinja. Nisam, ali sam tako mislio. Prokleta, pohlepna svinja. Prilino teka optuba. No, prijane, istresi sve to ima, pa se lijepo izgubi. Uostalom, sumnjam da je neto vano kada si nastupio tako sveano. Witt, da li sam te ikada upoznao sa svojim kolegom Chatiesom Smithom? Zajedno smo studirali. Witt se lagano nakloni, ali cijenjeni kolega sa Jonathonova studija, Charles Smith, nije vie obraao panju na njega.

- 70 -

 uj, Joe, to nije poteno to radi. A to to ja radim? I to jo nepoteno... Zna i sam. Molim te, moe li bez tih okoliavajuih gluposti, izmotavanja i pripremnih reenica? Govori kratko i jasno. to se dogaa? to je? U redu. Kratko i jasno. Zar ti nije dosta tvojih razmaenih pacijenata, pa mora krasti i tue, ak i moje, pacijente svoga kolege sa studija? Charlie, ne razumijem ni jednu jedinu tvoju rije. Poni iz poetka i objasni mi u emu je stvar. Uini to paljivo, jer ti si, kao to vidim, trijezan, to bi se teko moglo kazati za mene. Pa, kada ve eli, kazat u ti. Ti i tvoja prokleta snobovska klinika preoteli ste mi sve moje pacijente. Do posljednjega! Charles Smith bio je na rubu plaa. Ostao sam bez pacijenata. Ma to mi kae! A ja ti velim da ve tri tjedna nisam imao nijedan jedini poroaj na svojoj klinici. Sasvim bi lijepo mogao zakljuiti da ti meni krade pacijente. to? Zavitlava. Nikada nisam bio ozbiljniji. Sada ja nita ne razumijem. Dakle, ti tvrdi da tri tjedna nisi imao nijedan poroaj na svojoj klinici. Upravo to. Doi sutra k meni i pregledaj kartone. Ne, hvala, vjerujem ti. A emu sva ta komedija? Iskreno da ti kaem, ni ja ve desetak dana nisam imao nijednu pacijenticu. Kao da su propale u zemlju. ak ni umiljenu trudnicu. Kao da se u Engleskoj te stvari vie ne rade. Witt se pokuao nasmijati, ali mu to nije uspjelo. Novinarski mu je instinkt kazao da se tu dogaa neto ozbiljnije, vanije od svega to je dosad uo ili vidio. Trojica mukaraca zbunjeno su promatrala uenje na vlastitim licima. Barmen, kao da sve shvaa, brzo je natoio tri votke. Popili su ih, a zatim ivo raspravljajui utonuli u bunilo jednog dobrog, sluajnog pijanstva, ne uspijevajui dokuiti to se zbiva. * * * To bunilo trajalo je mnogo due i nije bilo samo njihova Bilo je na tisue takvih ili slinih razgovora tih dana u svim krajevima svijeta. Uskoro nita nije moglo sprijeiti lavinu najvee senzacije - 71 -

svih vremena ene su prestala raati. Na cijeloj kugli Zemljinoj, bez izuzetka, nijedna ena nije vie ostajala trudna. Negdje se taj prekid dogodio tjedan dana ranije, negdje tjedan kasnije, ali je konana posljedica uvijek bila ista: na Zemlji su prestali porodi. * * * Preskoimo prvo vrijeme oka, kad se saznala tragina istina, te vrijeme kada je svijet bio na rubu rata, kao i uobiajene optube na relacijama Zapad-Istok, Sjever-Jug. Preskoimo vrijeme senzacionalnih lanaka i alarmantnih televizijskih izvjetaja, najrazliitijih teorija, maginih lijekova, luakih proroanstava, hipoteza, savjetovanja, kongresa, te vrijeme kada je zajednika nesrea konano prekinula sve sukobe i optube; zanemarimo i bezuspjena stalna zasjedanja Ujedinjenih naroda. I tako smo stitgli u panikom rastrojeni svijet nekoliko godina kasnije. Svijet koji vie nije imao smisla jer je polako umirao. To je postala surova istina. Ljudi su starjeli, umirali, a nitko vie nije dolazio na njihova mjesta. Na svijet, koji je jo ivio po inerciji vlastitog postojanja, ali nije znao zato. Na svijet, koji je odjednom postao isprazan, tih, miran, bez osmijeha zamiljen, bolno uvuen a vrtlog vlastitog nemira. Na svijet koji je nestajao, izvjesno i bez pomoi, naglo gurnut u postojanje bez nade. * * * Vratimo se u klupski bar. Za ankom sjede trojica prijatelja. Joe, Witt i Charlie. Tu je i votka. Prije osam godina... Da, prije osam godina... A ja sam pomislio... Svata smo tada mislili. Prije osam godina. To je poelo. Upravo u ovo vrijeme. Charlie bojaljivo pogleda prijatelja. Nikada nisam vjerovao u boga. Dapae, uvijek sam se rugao onima koji su vjerovali. Smatrao sam ih neznalicama, crkvenim moljcima, budalama koje ne mogu shvatiti da u svijetu znanosti i tehnike dvadesetog stoljea nema mjesta za te izmiljotine. A sada... sada mislim da moda imaju pravo oni koji kau da nas je stigla boja kazna...

- 72 -

 Glupost. Bog bi izabrao efikasniji nain da se osveti jadnom ovjeku-mravu. Puhne i nema ga vie, kao da ga nikada nije ni bilo. to ima od toga da eka kako e ovjeanstvo polagano crkavati? Jonathon se umijea: Dobro, Charlie, a to ako boga nema? Onda mi ti, dragi kolega, objasni to je To. Nemom pojma. Otkud bih znao. Da znam, ne bih uvao za sebe ono to znam. I umrijet e,a nee saznati. Vjerojatno. I drugi e, netko prije, netko kasnije. Svi smo u istom loncu. Valja se pomiriti s tim. Sada je vrijeme u kojem postoji samo jedno: ili e ovjeanstvo pronai uzrok ovoj katastrofalnoj nesrei i tada uspjeti da je ukloni, ili e nestati. Zauvijek. Nema tree mogunosti. Charlie se gorko nasmjei. Sumnjam da emo doznati to je To. Tolike su godine ve prole, a stotinama, tisua znanstvenika iz cijelog svijeta nije uspjelo pronai ni djeli naznake koja bi objanjavala i najmanju mogunost. Prvi put u povijesti ovjeanstva ulae se vie novaca u znanstvena istraivanja nego u sve ostale djelatnosti, prvi put rije znanstvenika ne nailazi na dravne granice, milijuni ljudi istrauju samo To, a rezultat svega je jedno golemo nita. Kaem vam, To je kazna... Glupost! Bogomoljaka sljeparija! U prirodi postoje samo prirodni zakoni. Ovo je izvan svih zakona prirode koje mi znamo, ali nema razloga i pomisliti da je odgovor negdje izvan tih zakona uope. Zato ne bi bilo razloga? Mi smo izgubili igru. Moda. Ipak, ostaje nam jo mnogo godina do posljednjeg ovjeka. Svakako. A kada umre i taj posljednji ovjek, tko e nam kazati kako je glasio prirodni zakon o ovjeku? I kako je To dolo na svijet? Iz neba, iz svemira... Jonathon Q Torn naglo problijedi u licu. ila kucavica stade luaki udarati. Tako je! Sve se u prirodi kree unutar prirodnih zakona. A prekinuti prirodni put, evolucijsko kretanje ljudske vrste preko noi moe samo netko tko znao mnogo o prirodi ovjeka i prirodi samoj... Netko tko je toliko razuman da zna sve o nama i da zna vie od nas. ovjek je postao prijetnja prirodi, svemu ivom na vlastitom planetu. Zar nije nuklearno oruje postalo prijetnja svoj prirodi samog - 73 -

planeta? Zar nije ovjek postao suprotan svemu to je stvorila priroda? Bez pesimizma: da. Eto, vidi i sam: kazna... Charlie, ostavi se toga. Mi smo sami postali opasni za prirodu Zemlje, vlastitog planeta, za Sunev sistem i tko bi znao kakva smo sve prijetnja s naim suludim arsenalima nuklearnog oruja. Da ne priao o ostalom. Iz jednog dijela svemira javlja se opasnost. Mi! A netko je... Upravo to. Netko je, ne bog ili bogtepitaj kakvo boanstvo, ve netko nadmono razuman i dovoljno sposoban da nas onemogui, prekinuo prirodni slijed reprodukcije ljudi da bi zatitio prirodu i vjerojatno jo mnogo toga. Moda i samog sebe. Ako je toliko superioran zato nas nije jednostavno umlatio? To bar ne bi bilo teko. I kao to kae prijatelj Charlie, potpuno zaslueno. I to imam na umu. Ako je taj netko, odnosno ta razumna bia, toliko visoko razvijen da moe prekinuti reprodukcijski ciklus, onda je logino pretpostaviti da se nalazi na takvom stupnju razvoja na kojem se vie ne ubija kao kod nas. Moda i nikada nisu ubijali druga bia. ovjeka je trebalo zaustaviti. Kako, a da se ne bude ubojica, kao ta je ovjek? Rjeenje je jednostavno: zaustaviti ovjekov reprodukcijski ciklus prije nego to ovjek postane previe moan, jer kako bi tek tada unitavao sve oko sebe. Dakle, ova katastrofa... Ona je ili kazna ili opomena. Ako je kazna, tada je stigao kraj ljudskom rodu, ako je opomena, moda je poetak neeg novog.. * * * Trojica prijatelja sa zebnjom i nadom promatraju kroz otvoreni prozor londonskog klupskog bara nebo. Ono je posuto tisuama zvijezda. Da li e ikada doznati istinu?

- 74 -

Alan E. Nourse: Brightside Crossing

Preveo Zoran Milovi

Prijelaz Svijetlom stranom

James Baron nije bio oduevljen kada je, ulazei te veeri u Crveni lav, uo da e imati posjetioca. Nije podnosio tajne, ni male ni velike, a, uz to, sada je bilo neodlonijih stvari o kojima je valjalo razmiljati. Pa ipak, dok je dolazio s ulice, vratar mu je dao znak da zastane i rekao: Tisuu puta oprostite, gospodine Barone. Neki ovjek, nije rekao kako se zove, kazao je da biste ga eljeli vidjeti. Vratit e se do osam sati. Baron je bubnjao prstima po stolu i promatrao tihu i mirnu prostoriju. Obini ljudi, oni s ulice, nisu imali pristup u Crveni lav: bili su zamoljeni, ljubazno ali i odluno. Gostiju je bilo svega nekoliko. Preko puta. s desne strane, bila je grupa koju je Baron samo povrno poznavao penjai na Ande. ili bar dvoiica od njih. S druge strane, u blizini vrata, prepozna starog Balmera, koji je na mapi zabiljeio prvi prolaz do sredita Vulkanskog kratera na Veneri. Na njegov smijeak Baron uzvrati kimanjem glave, zatim se ponovo nasloni i stade ekati. Nemirnim kretnjama odavao je svoju nestrpljivost da - 75 -

vidi tog nametljivca koji je zahtijevao njegovo vrijeme, niim to ne opravdavajui. U tom trenutku jedan onizak, prosijed ovjek prie Baronovu stolu i sjede pokraj njega. Nije bio visok, no njegova je pojava odavala ilavu osobu. Na licu mu se nije moglo proitati koliko mu je godina moglo mu je biti trideset, ali isto tako i tisuu no izgledao je umorno i neizmjerno runo. Obrazi su mu bili izborani i smei, prekriveni oiljcima, od kojih neki nisu jo ni zacijeljeli. Drago mi je to ste me priekali. uo sam da namjeravate pokuati Svijetlom stranom ree stranac. Baron se za trenutak zagleda u njega, a zatim odvrati hladnim glasom: Vidim da ste u stanju itati tele-novosti. Da, vijest je tona. Cilj nam je Prijelaz svijetlom stranom. U perihelu? Naravno. A u koje drugo vrijeme? Prosijedi je ovjek nekoliko trenutaka bezizraajno promatrao Baronovo lice, a zatim polagano ree: Ne, bojim se da vam Prijelaz Svijetlom stranom nee uspjeti. Samo trenutak. Tko ste vi, ako smijem znati? upita Baron. Zovem se Claney ree stranac. Nekoliko je trenutaka vladala tiina. Zatim: Claney? Peter Claney? Tono tako. Baronove su oi bile irom otvorene od uzbuenja. U glasu mu vie nije bilo ni traga bijesu. ovjee, ta gdje ste se skrivali sve ovo vrijeme? Ve mjesecima pokuavamo uspostaviti s vama vezu! Znam. Nadao sam se da ete me prestati traiti i da ete odbaciti cijelu stvar. Prestati traiti! Baron se nagnu preko stola. Prijatelju, izgubili smo nadu da emo vas pronai ali nijednog vas trenutka nismo prestali traiti. Evo, uzmite pie. Toliko je toga to nam moete rei. Prsti su mu drhtali od uzbuenja. Peter Claney zatrese glavom: Ne mogu vam rei nita to biste eljeli uti. Ali, morate. Vi ste jedini Zemljanin koji je krenuo Prijelazom preko Svijetle strane i preivio! Ona pria koju ste ispriali novinarima, to je nita. Nama su potrebni detalji. Gdje vas je izdala - 76 -

oprema? Gdje ste krivo proraunali? Koja su najtea i najopasnija mjesta? Baron uperi prst u Claneyevo lice: Ovo, na primjer, ovo s koom? Zbog ega? to nije bilo u redu s vaim staklima? to nije bilo u redu s filtrima? Moramo znati sve te stvari. Ako nam kaete, uspjet emo ondje gdje vama nije uspjelo... elite znati zato nam nije uspjelo? upita Claney. Naravno da elimo znati. Moramo znati. Stvar je jednostavna. Nije nam uspjelo zbog toga jer je to nemogue. Nismo mogli mi, a ni vi neete uspjeti. Nijedno ljudsko bie nikada nee prijei Svijetlu stranu i preivjeti. ak ni ako budu pokuavali stoljeima. Glupost izjavi Baron. Mi emo uspjeti. Claney slegnu ramenima. Bio sam tamo. Znam o emu govorim. Moete kriviti opremu ili ljude greaka ima i u jednom i u drugom ali mi jednostavno nismo znali sa ime smo se borili. Taj nas je planet porazio, zajedno sa Suncem. Unitit e i vas, takoer, samo ako pokuate. Nikada ree Baron. Da vam ispriam ree Peter Claney. * * * Svijetla strana zanimala me jo od onih dana do kojih mi dopire sjeanje poeo je Claney. ini mi se da mi je bilo deset godina kada su Wyatt i Carpenter pokuali onaj posljednji put bilo je to 2082, ako me sjeanje ne vara. Pratio sam izvjetaje s istim onim zanimanjem s kojim sam oekivao tri-V serije, a kada su jednostavno nestali bio sam strano tuan i potiten. Sada znam da su njih dvojica bili obian par budala. Krenuli su bez potrebne opreme, praktiki bez ikakva znanja o uvjetima koji vladaju na povrini, bez ikakvih karata. Ali onda nita o tome nisam znao i za mene je njihova propast predstavljala stranu tragediju. Nakon toga, pratio sam Sandersonov rad, tamo gore, u Sumrak Labu. i Svijetla je strana polako ula u mene i moju krv. No, ideja da se pokua Prijelaz bila je Toma Mikute. Jeste li ikada uli za Toma Mikutu? Ne vjerujem da ste uli. Ne, nije Japanac ve Amerikanac poljskog porijekla. Bio je major u Meuplanetarnoj slubi. Nekoliko je godina radio kod njih, a kada je napustio tu slubu, estavio je sebi taj in, i po njemu su ga svi i znali. Dok je bio u toj slubi, radio je s Armstrongom na Marsu. Dobar - 77 -

dio istraivanja i kartografiranja za koloniju njegovo je djelo. Prvi sam ga put sreo na Veneri; proveli smo pet godina tamo gore, bavei se jednim od najneugodnijih i najteih istraivanja nakon Matto Grossa. Poslije toga, on je krenuo u Vulkanski krater, utirui put Balmerovim istraivanjima nekoliko godina kasnije. Major mi se oduvijek dopadao. Bio je snaan, miran i hladnokrvan, od one vrste ljudi kojima uvijek uspijeva ocijeniti situaciju malo prije od drugih i, kad se nau u stisci, uvijek znaju to treba initi. U ovoj igri suvie mnogo ljudi ima samo ivce i sreu, ali ne i sposobnost procjenjivanja. Major je imao i jedno i drugo. Bio je, kao linost, od onih koji su u stanju uzeti posadu sastavljenu od divljih ljudi i srediti ih da djeluju kao dobro podmazani stroj, kroz tisue kilometara praume na Veneri. Volio sam ga i vjerovao sam mu. Kasnije je sa mnom ponovo uspostavio vezu ovdje, u New Yorku. Isprva je sve izgledalo kao sluajan susret. Proveli smo veer ovdje, kod Crvenog lava. Razgovarali smo o starim vremenima; ispriao mi je o radu na Vulkanu, i o tome kako je bio sa Sendersonom, gore, u Sumrak Labu na Merkuru, govorio je kako su mu oduvijek bila mnogo draa vrela putovanja od onih hladnih, a onda me upitao to sam ja radio nakon Venere i kakvi su mi planovi u tom trenutku. Nemam nekih osobitih planova rekao sam mu. Zato pita? Ponovo me pogledao. Koliko si teak, Peter? Rekoh mu, ezdeset pet-est kilograma. Sasvim u redu. Vrue putovanje ree i naceri se. U svakom sluaju, moglo bi, i bit e opasno. Kako podnosi toplinu? Ti bi bar trebao znati odgovor na to pitanje rekoh. Venera ba ne nalikuje mnogo na hladnjak. Ne, mislim na pravu vrelinu. U lom sam trenutku poeo shvaati to mu je na usnu. Planira putovanje. Tono. Jedno vrelo putovanje ponovo se naceri. Uz to i opasno. Kakvo putovanje? Svijetla strana Merkura ree Major.

- 78 -

Polako zazvidah: U afelu? On zabaci glavu i odvrati: Zbog ega pokuati Prijelaz u afelu? to si onda napravio? est i pol tisua kilometara po krvnikoj vrelini, i sve to samo zato da bi doao neki aljivdija, iskoristio tvoje podatke i oteo ti slavu, prelazei etrdeset etiri dana kasnije u perihelu? Ne, hvala. elim Svijetlu stranu bez ikakvih slinih gluposti: ustrom se kretnjom nagnuo prema meni i nastavio: elim prijei u perihelu i elim Prijelaz povrinom. Ako je ovjek u stanju uiniti tako neto, Merkur je njegov. Dok se to ne ostvari, Merkur je niiji. elim Merkur ali potrebna mi je pomo da bih u tome uspio. I ja sam tisuu puta mislio o tome, ali nikada se nisam usudio ni pokuati. Isto kao to nije pokuao i nitko drugi, jo od vremena kada su nestali Wyatt i Carpenter. Merkur se oko svoje osi okree u istom vremenu koje mu je potrebno za jedan krug oko Sunca, to znai da je Svijetla strana sve vrijeme okrenuta Sunevim zrakama. To ini Svijetlu stranu Merkura u perihelu najvrelijim mjestom u Sunevu sistemu, s jednim jedinim izuzetkom: povrinom samog Sunca. Bit e to pakleni put. Svega je nekoliko ljudi uope saznalo koliko paklen, ali se nijedan nije vratio da ispria o tome. Bio je to pravi Prijelaz pakla, ali netko e ga jednoga dana ipak prijei. elio sam da meu lim ljudima budem i ja. Sumrak Lab, u blizini sjevernog Merkurovog pola, bio je prirodno mjesto odakle je valjalo krenuti. Baza nije bila osobito velika: uzletite za rakete, laboratoriji i prostorije za Sandersonovu posadu, ukopane duboko u tlo i toranj sa solarnim teleskopom, koji je Sanderson izgradio jo prije desetak godina. Sumrak Lab nije bio osobito zainteresiran za Svijetlu stranu jer, naravno, Sunce je bilo Sandersonova beba, a Merkur je odabrao kao Suncu najblii komad stijene na kojem je mogao podii svoj opservatorij. Uz to, izabrao je vrlo pogodno mjesto. Na Merkuru temperatura Svijetle strane dosie 380 stupnjeva Celzijusa u perihelu, dok je Tamna strana na manje-vie konstantnih minus 230 stupnjeva. Nijedan ureaj s ljudskom posadom ne bi bio u stanju stalno podnositi bilo koji od ova dva ekstrema. No, s Merkurovom rozetom, zona sumraka izmeu Svijetle i Tamne strane nudi temperature blie onima na kojima se moe preivjeti.

- 79 -

Sanderson je svoj laboratorij podigao u blizini pola, gdje je zona iroka nekih osam kilometara i gdje temperatura varira svega od 25 do 30 stupnjeva. Solarni je teleskop bio u stanju podnijeti takvu razliku temperatura, a dobru i jasnu sliku Sunca imali su u toku 70 od ukupno 88 dana, koliko je planetu potrebno da jedanput obie oko svoje matine zvijezde. Kada smo stigli u Lab, zavravajui posljednje pripreme, Major je raunao da Sanderson zna i o Merkuru bar djeli od onoga koliko zna o Suncu. I nije se prevario. Sanderson nam je, dodue, rekao da smo zacijelo poludjeli, no pomogao nam je koliko je god mogao. S Jackom Stoneom, treim lanom nae grupe, koji je sa zalihama i opremom stigao nekoliko dana prije nas, proveo je skoro taj cijeli tjedan ukratko ga informirajui o situaciji. Jadni nas je Jack doekao na uzletitu gotovo plaui: Sanderson mu je tako mrano prikazao Svijetlu stranu. Stone je bio prilino mlad jedva dvadeset i pet godina, no bio je s majorom u Vulkanu i molio ga je da se i on pridrui ovom putovanju. Imam udan osjeaj da Jacka, zapravo nisu mnogo zanimala istraivanja, ve je o Mikuti razmiljao kao o nekakvom boanstvu, slijedei ga svuda poput mladog psia. Meni to nije bilo bitno, sve dok je on sam znao zbog ega se uputa u sve ovo. U ovoj se igri ne pita ljude zato to ine lako postanu strano smeteni i nesigurni, i nitko vam nije u stanju dati neki razumni odgovor. U svakom sluaju, Stone je iz Laba posudio trojicu ljudi i, kada smo stigli, zalihe i oprema bili su prireeni i spremni za provjeru i testiranje. Stvari smo sredili na najbolji mogui nain. S prilinim fondom tri-V novac i neto gotovine koju je Major uspio dobiti od vlade omoguilo nam je da nabavimo novu i dobru opremu. Mikuta je sam izradio nacrt opreme i sam ju je testirao, uz prilinu pomo Sandersona. Imali smo etvoro lakih kola, buba, od kojih su troja bili lagani modeli s velikim, oblim, izbrazdanim gumama i specijalnim odvojenim ureajem za olovno hlaenje, koje je prikupljalo suvinu toplinu. Uz njih, etvrto je vozilo bio specijalan traktor za osobito teke zadatke, ija je glavna dunost bila vua saonica. Major je radio na njima s veseljem djeteta u cirkusu. Zatim ree: Jesi li uo ita od McIversa?

- 80 -

 Tko je on? elio je Stone znati. On e s nama. Dobar je to ovjek dolje, kod kue, proslavio se planinarenjem. Major se okrenu prema meni Ti si za njega, vjerojatno, uo. O Tedu McIversu sluao sam mnogo pria i moram rei da nisam bio odvie sretan kada sam uo da e i on s nama. Tip koji se ne boji ni vraga, je li? rekoh. Moda. On je ovjek koji ima sree i sposobnosti. I jedno i drugo bit e nam potrebno. Jesi li ikada radio s njim? upitah. Nisam. Zabrinut si? Ne ba zabrinut.... No, Svijetla strana nije mjesto na kojem moe raunati na sreu. Major se nasmija. Mislim da o McIversu ne bismo trebali brinuti. Kada sam mu govorio o naoj namjeri i putovanju, sasvim smo se dobro razumjeli. Uz to, jedan drugom bit emo suvie potrebni, a da bismo se zamarali slinim, nepotrebnim razmiljanjima. Okrenu se natrag popisu zaliha i ree. U meuvremenu, hajde da popiemo i spremimo ove stvari. Morat emo veoma paziti na teinu vozila. Ostalo nam je samo malo vremena. Sanderson kae da bismo trebali krenuti za tri dana. Dva dana kasnije, McIvers se jo nije pojavio. Major o tome nije mnogo govorio, no Stone i ja smo postali malo nervozni. Drugi smo dan proveli prouavajui zemljopisne karte Svijetle strane koje su do tada bile napravljene. I najbolje dostupne karte bile su vrlo loe. Snimci su nainjeni s tako velike visine da su detalji nestajali u zamagljenim mrljama; mogli su se uoiti samo najvei planinski lanci, krateri i rasjedi, to je bilo sve. Pa ipak, moglo ih se iskoristiti, bar za, planiranje vjerojatno najpogodnije okvirne rute naeg prijelaza. Ovaj gorski lanac ovdje ree major dok smo jedan pored drugog stajali nagnuti nad stolom, prouavajui kartu u velikoj je mjeri tektonski neaktivan, kako kae Sanderson. No ovi prema jugu i zapadu mogli bi biti aktivni. Seizmografska istraivanja govore o prilinoj aktivnosti u tom podruju, koja postaje sve ozbiljnija to se vie pribliavamo ekvatoru. Nije rije samo o vulkanskoj aktivnosti ve i o uzdizanjima ispod same povrine. - 81 -

 Sanderson mi je rekao da je tamo, vjerojatno, konstantna povrinska aktivnost doda Stone. Pa, nesigurno jest, u to nema sumnje. No jedini nain da se to izbjegne jest putovanje preko pola, na drugu stranu, no time bismo izgubili nekoliko dana a opet ne bismo bili sigurni da je na zapadu povrinska aktivnost manja. S druge strane, vee bismo potrese moda mogli izbjei ako naemo prolaz kroz ovaj lanac, a onda otro skrenemo na istok... upozorio nas je major. inilo se to vie razmatramo problem, da smo sve dalje od njegova rjeenja. Dobro smo znali da na Svijetloj strani postoje aktivni vulkani bilo ih je i na Tamnoj, no tamo je povrinska aktivnost bila mnogo mirnija i lokalizirana samo na odreena podruja. Uz to, na Svijetloj je strani isto tako bilo problema i s atmosferom. Postojala je atmosfera i stalan atmosferski protok sa Svijetle na Tamnu stranu. Nije toga bilo mnogo: laki su plinovi dosegli prvu kozmiku brzinu i nestali sa Svjetle strane prije mnogo tisua godina, no bilo je ugljinog dioksida, duika i tragova ostalih teih plinova. Osim toga, bilo je napretek sumpornih para, isto kao i ugljinog disulfida i sumpornog dioksida. Atmosferska se plima kretala prema Tamnoj strani i tamo se kondenzirala, donosei sa sobom dovoljno vulkanskog pepela po kojem je Sanderson bio u stanju procijeniti dubinu i prirodu povrinskih uzdizanja na Svijetloj strani. Stvar je bila u tome da je trebalo pronai putove i prolaze koji bi bili to dalje od ovakvih podruja uzdizanja. No, i najkompletnije dostupne analize pokazale su da smo jedva malo zagrebali povrinu svog planeta. Jedini nain da se sazna to se doista dogaa bilo je nai se tamo i u to vrijeme. Napokon, treega dana. teretnom raketom koja je stigla s Venere doao je i McIvers. Za nekoliko je sati zakasnio na onaj brod kojim smo stigli major Mikuta i ja, a onda je pourio na Veneru, u nadi da e uspjeti nai nekakav prijevoz dovdje. Nije izgledao odvie potiten zbog propusta, kao da je ovo njegov uobiajeni nain za sreivanje stvari u posljednji trenutak, i nije mogao razumjeti zbog ega su svi toliko uzbueni. Bio je McIvers visok, snaan ovjek duge, prerano posivjele valovite kose, s oima kakve via u planinara napol' zatvorene, pospane, gotovo ravnodune, ali sposobne da se u trenutku razbude i uzbune. I nikada nije bio miran; stalno je bio u pokretu, stalno je neto radio s rukama, ili je priao, ili je jednostavno hodao naokolo. - 82 -

Bilo je oigledno da major nema namjeru potezati pitanje njegova dolaska. Jo je bilo stvari koje je valjalo uiniti, i sat kasnije posljednji put sme provjeravali naa odijela. Te veeri Stone i McIvers postadoe pravi, prisni prijatelji. Sve je bilo spremno za rani polazak sutra ujutro. * * * A to je ree Baron, ispijajui posljednje kapi pia i dajui znak konobaru za jo jednu rundu bila vaa prva velika greka. Peter Claney podie obrve i upita: McIvers? Naravno. Claney slegnu ramenima i preleti pogledom preko malih, tihih stolova. Na mjestima kao to je ovo nae se mnogo bizarnih linosti ree. Neki od najboljih ljudi na prvi pogled ne doimaju se osobito pouzdano. U tom trenutku na veliki problem nije bila linost kao takva. Najvie nas je brinula oprema, a zatim pravac putovanja. Baron kimnu glavom, odobravajui: Kakve ste vrst odijela imali? Najbolje izolirana odijela ikada napravljena ree Claney. Svako je imalo unutranju podstavu od modificirane staklene vune, ime je izbjegnuta nespretnost odijela s azbestnom izolacijom. Jedinice za hlaenje i spremita s kisikom uzimali smo sa saonica i mijenjali svakih osam sati. Vanjski je pokrov bio obloen monomolekularnim reflektirajuim slojem kroma. Na Sunevoj smo svjetlosti blistali poput okienih jelki. Uz to, izmeu vanjskog i unutranjeg dijela postojao je meuprostor irok oko centimetar, a pod poveanim pritiskom. Naravno, i alarmni termoelementi, jer uz temperaturu od 380 stupnjeva ne bi trebalo odvie vremena pa da se pretvorimo u pepeo, ako bi odijela negdje iznevjerila. A to je bilo s bubama? Naravno, i one su bile izolirane, no, to se zatite tie, na njih nije valjalo odvie raunati. Niste raunali na njih! uzviknu Baron. Zbog ega? Znali smo da emo vrlo mnogo vremena provesti izvan njih. Omoguavale su nam veu pokretljivost i sluile kao spremite instrumenata i zaliha, no bilo je jasno da emo mnogo rada, to se

- 83 -

samog napredovanja tie, morati obaviti pjeice. Claney se s gorinom nasmijei i nastavi: A to je znailo da se samo dva i pol centimetra staklenih niti i centimetar slobodnog prostora pod pritiskom nalazi izmeu nas i povrinske temperature na kojoj je olovo teklo kao voda a cink gotovo dosizao toku taljenja, temperature na kojoj su sumporni bazeni, premda u sjenci, kljuali poput zobene kae iznad logorske vatre. Baron obliza usne. Prsti su mu udarali po hladnom, mokrom staklu. Nastavite ree napetim glasom. Krenuli ste po planu? O, da, odvrati Claney krenuli smo po planu; to je bilo u redu. Rije je o tome da nismo sasvim zavrili po planu, to je sve. No stii u i do toga. Smjesti se, oslonivi se na naslon, i nastavi: * * * Sa Sumraka krenuli smo na jugoistok: do centra Svijetle strane trebalo nam je trideset dana. Uspije li nam u prosjeku prevaliti stotinjak kilometara na dan, mogli bismo se nai na ekvatoru tono u perihelu, u toki u kojoj je Merkur najblii Suncu to je Centar inilo najvrelijim dijelom planeta u najvrelijem trenutku u kojem se moe nai. Kada smo krenuli, Sunce je ve bilo iznad horizonta, golemo i uto, dvostruko vee nego to izgleda sa Zemlje. Svakog e dana to Sunce postajati sve vee i sve bjelje i svakim e danom povrina postajati sve vrelija i vrelija. No kada jednom dosegnemo Centar, posao e biti samo napol zavren jo e pred nama biti put od 3200 kilometara prema suprotnoj strani zone sumraka. Sanderson e nas ekati na drugoj strani, s izviakim brodom laboratorija, otprilike ezdeset dana od polaska iz Sumrak Laba. To je bio plan, okvirno. Na nama je bilo da prijeemo tih stotinu kilometara na dan, bez obzira na to koliko vrelo postalo, bez obzira na to kojim podrujem i kakvim terenom moramo proi: Vraanje i traenje drugih putova bilo bi opasno i oduzelo bi nam dragocjeno vrijeme. Odlaganja bi nas mogla stajati ivota, to smo svi znali. Major je razjasnio posljednje detalje sat prije nego to smo krenuli. Peter, ti e uzeti prvu bubu, onu malu koju smo olakali i uredili za tebe; bit e prethodnica. Stone i ja nalazit emo ti se sa - 84 -

strane, pedesetak metara iza tebe. McIvers, tvoj e posao biti vua saonica, tako da e na zadatak biti da bi to preciznije odredimo pravac kretanja. Peterov je posao da u svakom trenutku odabere put kojim emo krenuti. Bude li ikakve sumnje u sigurnost puta, svi emo ga istraiti pjeke, a tek onda emo krenuti bubama. Je li jasno? McIvers i Stone izmijenjae poglede. Jack i ja smo razmiljali o tome da izmijenimo uloge ree McIlvers. I on bi bio u stanju raditi sa saonicama. S druge strane, meni bi to omoguilo malo vie pokretljivosti. Major otro pogleda Stonea. Jack, pristaje li na to? Ne smeta mi. Mac je elio... slegnu Stone ramenima. McIvers naini nevini gest rukama i ree: Nije vano. Rije je jednostavno o tome da se bolje osjeam kada se kreem. ini li to neku razliku? Pretpostavljam da ne ini ree major. Znai, ti e sa mnom ii iza Petera, sa strane. U redu? Naravno, naravno odgovori McIvers, poteui prstom donju usnu. A tko e kao prethodnica ii u istraivanje? Pa, zvualo je kao da u ja presjekoh ga. Vodea buba mora biti to laka. To je tono. Peterova je buba ogoljena do kraja. Ostao je samo okvir i kotai ree Mikuta kimnuvi glavom. Ja sam mislio na samu prethodnicu pri napredovanju. ree McIvers. Potreban je netko tko e biti vie ispred najmanje est do osam kilometara i koji e otkrivati velike pukotine i aktivne promjene tla, zar ne? Zagleda se u majora i nastavi: Hou rei. kako moemo znati u kakvu vrstu nevolje srljamo, ako pred sobom nemamo nekog tko e izviati. Upravo za to nam slue karte odvrati major otrim glasom. Karte! Ja govorim o preciznom i detaljnom istraivanju. Nema potrebe da brinemo oko veih topografskih elemenata. Male pukotine, one koje se na kartama ne mogu vidjeti, to je ono to nas moe stajati ivota. Uzbuenim kretnjama poravna karte i nastavi: - 85 -

 Gledaj, da ja uzmem bubu i krenem naprijed u izvianje, osam, moda i punih esnaest kilometara ispred vas. Naravno, mogu ostati na dobrom, vrstom tlu, ali ipak paljivo istraiti podruje i radiom javiti Peteru gdje treba izbjei pukotine. A onda... Nema kockanja upade major. Ali, zato ne? Mogli bismo utedjeti dane i dane! odvrati McIvers. Ne zanima me to bismo mogli utedjeti. Ostajemo zajedno. Kada stignemo do Centra, elim da sa mnom budu ivi ljudi, a ne mrtvaci. To znai da emo u svakom trenutku jedan drugome biti u vidnom polju. Svaki alpinist zna da je sigurniji u grupi nego sam: u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. McIvers se zagleda u njega, dok su mu obrazi bili crveni od bijesa. Napokon mrzovoljno kimnu glavom i promrmlja: U redu, ako ti tako kae. Da, tako kaem i tako mislim. Ne elim nikakve gluposti. Do Centra emo stii svi zajedno, i Prijelaz emo zavriti svi zajedno. Razumije li?' McIvers kimnu. Mikuta se okrenu prema Stoneu i meni. I nas dvojica kimnusmo u znak slaganja. U redu zakljui major polagano. Sada, kada je svima sve jasno, mogli bismo krenuti. Bilo je vrelo. Ako s tog putovanja zaboravim sve ostalo, nikada neu zaboraviti golemo uto Sunce kako sja na nas, bez prekida, postajui sve vrelije i vrelije, sa svakim kilometrom koji smo preli. Znali smo da e prvih nekoliko dana biti najlake a, uz to, bili smo odmoreni i svjei kada smo krenuli du dugakog, nazupanog gorskog klanca koji se protezao prema jugoistoku od Sumrak Laba. Ja sam iao prvi; iza sebe, preko ramena, mogao sam vidjeti majora i McIversa kako mile za mnom, dok iroke, okrugle gume njihovih buba s lakoom prolaze neravnim dnom klanca. Iza njih Stone je vukao saonice. ak i pri gravitaciji koja je iznosila samo jednu treinu Zemljine, traktor je uz dosta napora vukao saonice, sve dok povrine skija nisu zagrizle u pahuljastu vulkansku prainu i pepeo to su pokrivali dolinu. Prvih tridesetak kilometara ak smo imali i put koji smo mogli slijediti. Oi su mi bile zalijepljene za sliku koju je davao veliki polaroidni - 86 -

dalekozor, otkrivajui tragove koje su na rubu Svijetle strane ostavile ranije istraivake grupe. No nekoliko sati kasnije protutnjali smo pored Sandersonovog isturenog istraivakog opservatorija, i tragovi nestadoe. Nalazili smo se na djevianskom, netaknutom teritoriju, a Sunce je ve poinjalo gristi. Tih prvih dana nismo toliko osjeali tu vrelinu. Vidjeli smo je. Jedinice za hlaenje osvjeavale su nam kou s ugodnih 23 stupnja, odravanih u odijelu, no nae su oi gledale bljetavo Sunce i sprene ute stijene kako promiu pokraj nas, i neke su se nervne staze, na neki nain, zavrtjele u spirali. Znojili smo se kao da se nalazimo u superpregrijanoj penici. Vozili smo osam sati, a spavali pet. Kada je dolo vrijeme za spavanje, namjestili smo bube u etverokut, prebacili preko njih lagani aluminijski titnik protiv Sunevih zraka, i optuili se po praini i kamenju. titnik je uspijevao smanjiti temperaturu za nekih 30 do 35 stupnjeva; i to je ipak bilo neto. A zatim smo s prednjih saonica uzimali hranu, sisajui je iz tuba: proteine, ugljikohidrate, masnu elatinu, vitamine. Major je odluno i strogo odmjeravao vodu, jer inae bismo pili preko svake mjere i za tjedan dana zaradili upalu. Bili smo stalno, bez prestanka edni. Upitajte psihologe i psihijatre zbog ega. Oni bi vam mogli dati mnogo zanimljivih razloga, ali sve to smo mi znali, ili o emu smo marili, bilo je to da se stvar dogodila upravo tako. Kao posljedica takve situacije prvih nekoliko odmorita nismo ni oka sklopili. Oi su nam gorjele unato filtrima, imali smo teke glavobolje, no ni jedno ni drugo nismo mogli otjerati snom. Sjedili smo i gledali jedan drugoga. Onda bi McIvers rekao kako bi silno prijalo jedno pivo i to bi nas do kraja otjeralo u aut. U tim trenucima priklali bismo i vlastite bake za jednu ledeno-hladnu bocu piva. Nakon nekoliko perioda vonje, poeo sam gotovo sasvim ovladavati svojim vozilom. Sve smo vie ulazili u pusto, prema kojoj se Dolina smrti na Zemlji inila poput japanskog ruinjaka. Prostrane, Suncem isprene raspukline, rastvorene na dnu klanca, sa crnim stijenama to stre s obiju strana; zrak je bio ispunjen jedva vidljivom ukastom izmaglicom sumpora i sumpornih plinova. Bilo je vrelo; jalova, mrtva, paklena rupa, mjesto koje nije stvoreno ni za jednog ovjeka, no izazov je bio toliko snaan da si ga gotovo mogao osjetiti. Nitko prije nas nije proao ovim podrujem i - 87 -

pobjegao iv. Oni koji su pokuali, okrutno su kanjeni, ali to je tlo jo bilo ovdje, i moralo je biti pobijeeno i prijeeno. Ne na lagan nain. Moralo je biti pobijeeno na najtei mogui nain: povrinom, kroz sve ono to je moglo baciti na nas, u najtee mogue vrijeme. A opet, znali smo da se ak i ovo tlo moe pobijediti i pokoriti prije, osim, Sunca. Ranije smo se borili s apsolutnom hladnoom i pobijedili smo. No nikada se nismo borili s ovakvom vrelinom i pobijedili. Jedina jo tea vrelina u Sunevu sistemu bila je povrina samog Sunca. Svijetla je strana bila vrijedna ovog pokuaja. Mi emo dobiti nju, ili e ona dobiti nas. Takva je bila pogodba. Tih prvih nekoliko perioda vonje mnogo sam novog nauio o Merkuru. Klanac je pomalo prestajao i nakon nekih stotinu i pedesetak kilometara preli smo na padinu gorskog lanca, prekrivenu nepravilnim, nazupanim kraterima, koja se protezala prema jugu i istoku. Jo od prvog sputanja na Merkur, prije etrdeset godina, taj lanac nije pokazivao nikakve znakove aktivnosti, no iza njega ekalo nas je podruje aktivnih vulkana. Iz kratera pokraj kojih smo prolazili stalno se dizao ut dim, a strane su im bile zaodjenute mrtvakim plastom debelog sloja pepela. Vjetar nismo mogli otkriti, no znali smo da postoji vru, sumporast povjetarac, koji je u golemim kontinentalnim plimama prelazio povrinom planeta. Ipak, nije ga bilo dovoljno za neku vidljiviju eroziju. Krateri su izrastali iz nazupanih klanaca; golema, visoko uzdignuta koplja stijenja i kra. Ispod njih bile su prostrane ute visoravni, zadimljene i itave od plinova ispod povrine. Nad svime je leala siva praina silikati i soli, kamen plavac, vapnenac i granitni pepeo, sve je to ispunjavalo pukotine i rascjepe, nudei meku, podmuklu i varavu povrinu irokim gi.mama naih buba. Nauio sam itati tlo, otkrivati prekrivene pukotine po blagom ulekhuu u praini; nauio sam zapaati rasjekline koje smo bili u stanju prijei, i razlikovati ih od nepremostivih usjeka. S vremena na vrijeme, bube bi mirovale, dok bismo nas etvorica pjeke krenuli u istraivanje prolaza, meusobno povezani laganim bakrenim kablom, kopajui, napredujui, jo malo kopajui, sve dok ne bismo postali sasvim sigurni da e povrina moi izdrati naa vozila. Bio je to krvav posao; spavali smo od iscrpljenosti. No ilo je bez problema. U poetku. Suvie lagano, inilo mi se, a oito su i ostali mislili isto. - 88 -

McIversov nemir poeo nam je ii na ivce. Suvie je priao, bilo da smo se odmarali, ili vozili: duhovite primjedbe, dosjetke, glupi vicevi, toliko ponavljani da im je brada bila ve do koljena. Tu i tamo bi skrenuo s pravca i odvezao se malo u stranu, nikada daleko, ali svaki put malo dalje. Jack Stone vladao se sasvim drukije; sa svakim zaustavljanjem postajao je sve tii, sve odvojeniji, sve zabrinutiji. To mi se nije svialo, no raunao sam da e ga to proi nakon nekog vremena. I ja sam bio dovoljno zabrinut; jednostavno, bolje mi je uspijevalo da to prikrijem. Svakim je kilometrom Sunce postajalo sve vee i sve svjetlije i vie na nebu i vrelije. Bez ultraljubiastih zaslona i tamnih filtara oslijepjeli bismo; onako kao to su nas oi stalno peckale a koa na licu svrbjela i treperila na kraju svakog naeg osmosatnog putovanja. No bio je potreban jedan od onih McIversovih pokrajnih izleta pa da nai, ve dovoljno istroeni ivci dobiju odluujui udarac. Odvezao se du jednog od pokrajnih ogranaka naeg kanjona, koji je skretao prema zapadu od pravca napredovanja, i ve nam je gotovo nestao iz vida u oblaku pepela, kada iznenada zausmo otar krik u slualicama. Dok mi je srce bubnjalo u grlu, okrenuo sam bubu i pogledao kroz dalekozor, zapazivi ga kako stoji na vozilu i mahnito nam mae. Major i ja smo skrenuli s rute, drndavo pojurivi niz klanac za njim, najbre to su nam bube doputale, dok su nam glavom jurile tisue stranih slika... Nali smo ga kako nepomino stoji i pokazuje du klanca i, prvi put, uti, nemajui to da nam kae. Bila je to olupina jedne bube, staromodnog modela s jednom gusjenicom, od one vrste koja se ne upotrebljava ve godinama. Bila je vrsto uklijetena u raspuklini jedne velike stijene, slomljene osovine, irom rastvorene sredinje oplate, napola pokopana u rasjeklini. Nekoliko metara dalje nalazila su se dva izolirana odijela, s bijelim kostima to su sjale kroz prednji vizir kaciga. Doovdje su Wyatt i Carpenter stigli na svom Prijelazu Svijetlom siranom. * * * Za vrijeme petog razdoblja vonje, teren se polako poeo mijenjati. Izgledao je isto, ali tu i tamo osjetilo bi se da je drugaiji.

- 89 -

Dvaput sam osjetio kako mi se gume okreu i zauo zavijajui protest motora. A onda, sasvim iznenada buba se jako zaljuljala i stala; snano sam ponovo pokrenuo motor, no nita se nije dogodilo. Mogao sam vidjeti mutnosivu tvar kako se penje uz iroke kotae, debela i postojana, letei naokolo u komadiima koji su se puili, dok su se kotai okretali uzalud. Znao sam to se dogodilo kad su me gume izdale i, nekoliko minuta kasnije, privezali su me za traktor i izvukli iz blata. Tvar je izgledala savreno slina blatu, no radilo se o rupi ispunjenoj rastaljenim olovom, to se puilo ispod mekog sloja pepela koji ga je sakrivao. Nakon toga, mnogo sam opreznije odabirao put kojim smo se kretali. Ulazili smo u podruje nedavnih povrinskih aktivnosti; povrina je doista bila varava i na svakom nas je koraku mogla izdati. Uhvatio sam samoga sebe u elji da je major ipak odobrio McIversovu ideju o prethodnom izvianju terena; opasnije za pojedinca, moda, ali vozio sam naslijepo, a to mi se nije dopadalo. Jedna kriva procjena i svi smo mogli propasti, ali ja nisam mnogo mislio na svoje suputnike. Bio sam zabrinut zbog sebe, vrlo zabrinut. Nastavio sam razmiljati; bolje da ode McIvers nego ja. Nije bilo u redu to sam tako razmiljao, i znao sam to, ali nisam mogao istjerati tu misao iz glave. Bilo je to iscrpljujuih osam sati, i gotovo da i nismo spavali. A onda, ponovo u bube. Kretali smo se jo polaganije, probijajui se prostranom zaravni izmiui mrei zjapeih povrinskih rasjeklina. Vijugali smo naprijed-naatrag, u naporu da vozila odrimo na vrstoj kamenoj povrini. Nisam mogao vidjeti daleko naprijed zbog ute izmaglice to se dizala iz rasjeklina, tako da sam se gotovo naao nad njom, u trenutku kada sam u posljednji trenutak ugledao otar rez ispred sebe, tamo gdje je povrina padala dva metra s one strane dubokog usjeka. Naglo uzviknuh, zaustavljajui ostale, a zatim okrenuh bubu i postrance se pribliih raspuklini, gledajui prema dolje. Bila je duboka i iroka. Krenuh dvadesetak metara nalijevo, a zatim ponovo nadesno. Postojalo je samo jedno mjesto koje je izgledalo kao mogui prijelaz: dugaak, uski greben sive tvari, to je poput rampe leao preko jednog dijela rasjekline. ak i dok sam ga promatrao, osjetio sam kako ispod mene podrhtava povrinska kora i ugledah kako se greben pomie nekoliko desetaka centimetara u stranu. - 90 -

U uima mi zazvua Mikutin glas: Kako ti se sve to ini, Peter? Ne znam. Ova kora kao da se nalazi na koturaljkama odgovorih. A to je s onim grebenom? Oklijevao sam. Bojim ga se, majore. Bit e najbolje da se okrenemo i potraimo prijelaz na drugoj strani. U slualicama zauh grmljavinu gnuanja i MeIversova buba pojuri naprijed. Prola je pokraj mene, hvatajui brzinu, s McIversom, koji je za volanom izgledao kao voza na trkama. Obiao me i pojurio ravno prema sivom grebenu. Uzvik mi zaslade u grlu; zauh kako major hvata dah i urlie: Mac, budalo blesava, zaustavi tu stvar! a trenutak kasnije MeIversova je buba ve bila na grebenu, drndavo jurei, nalik na udovite. Greben se zatrese kada gume udarie u nj; za jedan uasan trenutak inilo se kako se izmie ispod vozila, no bubaje ve bila na drugoj strani, obavijena oblakom praine, i ja zauh McIversov glas, kako radosno vie: Doite, vi spori puevi. Pridrat u vas! Kroz slualice zaue se rijei koje nije pristojno zapisati i major proe pokraj mene, natjera bubu na groben i polako prijee na drugu stranu. Peter, kreni polako. Pomozi Jacku sa saonicama ree major glasom koji je bio napet kao ica. Deset minuta kasnije svi smo bili na drugoj strani usjekline. Major provjeri vozila, a zatim se bijesno okrenu prema McIversu: Jo samo jedan takav trik... Jo samo jedan takav trik i zavezat u te za prvi kamen i ostaviti! Razumije li me? Jo samo jednom ... McIversov je glas bio pun protesta: Ako stvar prepustimo Claneyu, ostat emo ovdje zauvijek! Pa svaka bi slijepa budala bila u stanju vidjeti da taj greben moe podnijeti nau teinu. Vidio sam da se pomie povikah. U redu, u redu, znai da te vid jo dobro slui. emu sva ova guva? Preli smo prijeko, nismo li? Sve to kaem jest da treba - 91 -

imati malo ivaca i s vremena na vrijeme ih koristiti namjeravamo li ikada prijei preko ovog prokletog vrelog pakla. Potrebno nam je takoer i malo procjene presijee Mikuta. U redu, hajdemo dalje. Ali, ako misli da sam se alio kad sam ti ono rekao, samo me pokuaj iskuati. Priekao je nekoliko trenutaka, da njegove rijei ponu djelovati, a onda potjera bubu ponovo na stranu. Kada smo stali, incident se vie nije spominjao, no dok sam se pripremao za spavanje, priao mi je major. Peter, zabrinut sam rekao je polagano. McIvers? Ne brini. Nije on tako nesmotren kako izgleda, samo je nestrpljiv. Kasnimo ve vie od stotinu i pedeset kilometara, a kreemo se strano sporo. Za posljednje vonje proli smo tek neto vie od ezdeset kilometara. Razumljivo je to. Ne mislim na McIversa. Mislim na malog zatrese glavom Mikuta. Jack? to je s njim? Pogledaj. Stone se tresao. Nalazio se s druge strane, pokraj traktora, podalje od nas, i jednostavno je leao na leima, ali nije spavao. Cijelo mu se tijelo grilo. Vidio sam kako snano stee komad stijene. Prioh mu i sjedoh do njega. Hoe li da ti donesem vode? upitao sam ga. Nije odgovorio. I dalje se. tresao. Hej, mome rekoh. U emu je problem? Vrelo je odgovori on polako, iskaljavajui rije po rije. Naravno da je vrelo, ali nemoj da te to zabrinjava. Jo smo zaista u dobrom stanju. Nismo presijee. Ako mene pita, u trulom smo stanju. Neemo uspjeti, jesi li svjestan toga? Ta e nas poludjela budala sigurno ubiti... Iznenada je poeo jecati kao dijete. Uplaen sam... Nisam trebao doi ovamo... Bojim se. Koga li sam avola pokuao dokazati dolaskom ovamo? Jesam li nekakav junak, to li? Kaem ti da sam uplaen... Sluaj rekoh. Mikuta je uplaen, ja sam uplaen. Pa to? Uspjet e nam, ne brini za to. I nitko ne pokuava biti junak. Nitko, samo junak Stone odvrati s gorinom u glasu. - 92 -

Pribrao se i ukoeno, jedva primjetno, nasmijeio. Straan junak, ha? Uspjet e nam rekoh. Naravno odgovori on napokon. Oprosti. Bit e sve u redu. Otiao sam na drugu stranu, no priekao sam dok se nije sasvim smirio. Zatim sam pokuao spavati, no nije mi ba najbolje uspijevalo. I dalje sam mislio o onom grebenu. im sam ga pogledao, bilo mi je jasno od ega je napravljen; uplja kouljica od cinka, od one vrste na koju nas je Sanderson osobito upozorio. Prostrana povrina gotovo istog cinka koji je, bijel od vreline, sasvim nedavno izbaen iz unutranjosti planeta, ekajui da ga kisik i sumpor sasvim izbue i unite. O cinku sam znao da na ovim temperaturama postaje lomljiv poput stakla. Samo okuaj sreu, kao to je to uinio McIvers, i cijela e povrina pui poput suhe borove daske. No nije bila McIversova greka to se to nije dogodilo. etiri sata kasnije bili smo ponovo za volanima. Teko da smo uope napredovali. Nazupana je povrina bila gotovo neprolazna. Velike su stijene strale posvuda po platou; grebeni su se rasipali im bi ih gume moje bube dotakle; dugaki, otvoreni kanjoni pretvarali su se u movare olova ili rupe pune sumpora. Desetak sam puta morao izlaziti iz bube i provjeravati nesigurno podruje vlastitim nogama i specijalnim tapom. Svaki put kada sam pjeke krenuo naprijed, za mnom bi pojurio McIvers, trei poput kolarca na sajmu, a onda bi se ponovo penjao u bubu, crvenoga lica i zadihan, da bismo pokrenuli vozila jo dva ili tri kilometra naprijed. Vrijeme nas je poelo dobro pritiskati, i McIvers mi ni trenutka nije doputao da to zaboravim. U dosadanjih est razdoblja vonje preli smo svega oko 510 kilometara, tako da smo se nali 160, ako ne i vie kilometara u zaostatku iza plana. Nee nam uspjeti alio bi se McIvers bijesnim glasom. Dok mi stignemo do Centra, Sunce e ve proi perihel i stii do afela... alim, ali ne mogu bre odvratio sam mu. Postajao sam sve bjenji. Znao sam to eli, ali se nisam usudio da mu to i dam. Bio sam dovoljno uplaen tjeranjem bube po ovim grebenima, ak - 93 -

i ako sam znao da odluku donosim ja. Stavimo li njega na elo, neemo preivjeti ni osam sati. U svakom sluaju, ak ako bi vozila i izdrala, nai ivci zacijelo ne bi. Jack Stone podie pogled s velikih aluminijskih karata i ree: Jo stotinu i pedeset kilometara i naii emo na pristojnu stazu. Moda bismo tu razdaljinu mogli prijei za nekoliko dana. Major se sloi, no McIvers nije mogao suzdrati svoje nestrpljenje. Nastavi promatrati Sunce, kao da ima neto osobno protiv njega. Krutim koracima poe hodati tamo-amo ispod rairenog titnika. To e biti ba dobro ree. to e rei, ako ikada dospijemo tako daleko. Nismo se obazirali na tu primjedbu, no dok smo se pripremali za novi polazak, priao mi je major i tihim glasom rekao: Peter, taj e se momak raspuknuti ako se ne budemo bre kretali. to se god bude dogodilo, ne elim da se on nade na elu. Ipak, ima pravo kad kae da se moramo bre kretati. Budi i dalje paljiv, ali i riskiraj malo. U redu? Pokuat u rekoh. Bilo je to nemogue i Mikuta je to znao. Kretali smo se nizbrdo, dugakom padinom to se uzdizala i svijala pod nama kao da je ispod nje neki rastaljeni sloj; padina je bila izlomljena prostranim raspuklinama, napol prekrivenim prainom i tankom cinkovom korom, nalik na golemi ledenjak od kamena i metala. Temperatura je dosizala 278 stupnjeva i rasla je i dalje. To nije bilo mjesto na kojem se trebalo kretati jurei. Ipak sam pokuao. Krenuo sam preko desetak klimavih prijelaza, polako sam se probijao do ravnih grebena cinka, uspeo se, a onda projurio na drugu stranu. Neko je vrijeme stvar izgledala jednostavna i dobro smo napredovali. Izili smo na ravnu povrinu to se protezala u daljinu i pojurili naprijed. A onda sam iznenada hitro nagazio na konicu, i buba se trznula i zaustavila u oblaku praine. Otiao sam suvie daleko. Nali smo se na prostranoj, ravnoj plahti sive tvari, koja se doimala vrstom, sve dok iznenada nisam krajikom oka zapazio pukotinu ispod nas. Kada sam se zaustavio, poda mnom se zanjihao jedan pokretan, visei greben. Ve idueg trenutka u uhu zaujem McIversov glas: U emu je sada problem, Claney? - 94 -

 Povucite se! povikao sam. Ne moe nas drati! Odavde izgleda sasvim vrsto. eli li raspravljati o tome? Suvie je tanko, puknut e. Krenite natrag! Polako sam krenuo natrag du grebena. Zauo sam McIversa kako kune, a onda sam ugledao kako njegova buba polako mili povrinom naprijed. Ovaj put nije to bilo brzo, niti neoprezno, nego polako, s laganim oblakom praine za sobom. Samo sam gledao i osjeao kako mi krv navire u glavu. Izgledalo je toliko vrelo da sam jedva disao dok je polako prolazio pored mene, sve dalje i dalje... ini mi se da sam prvo osjetio kako se otvara, a tek onda ugledao. Moja buba bolesno je zateturala i na povrini pojavila se dugaka crna raspuklina proirujui se sve vie. A onda se greben poeo uzdizati. Zauo sam krik, dok se McIversova buba podizala sve vie i vie, a onda se sjurila u rastvorenu rasjeklinu, praena grmljavinom raspuknutog stijenja i razmrskanog metala. ini mi se da sam cijelu minutu samo ostajao i gledao. Nisam se mogao pomaknuti sve dok nisam uo Jacka Stonea kako jei, a majora kako vie: Claney! Nisam mogao vidjeti... to se dogodilo? Puklo je pod njim, eto to se dogodilo zagrmio sam. estoko sam pokrenuo motor i polako se poeo pribliavati svjee izlomljenom rubu grebena. Rasjeklina je zjapila preda mnom; nisam vidio ni traga vozilu. Praina se jo u valovima zasljepljujui dizala iz dubine. Stajali smo i zurili dolje, sva trojica. Na trenutak uspio sam ugledati Stoneovo lice kroz vizir njegove kacige. Nije bilo lijepo. Pa... ree major tekim glasom to je to. Izgleda rekoh, osjeajui izraz Stoneova lica. ekajte ree Stone. uo sam neto. I uo je. Bio je to glas u slualicama, jedva ujan. Mac! pozva Major. Mac, moe li me uti? Da, da. Mogu vas uti glas je bio vrlo slab. Jesi li dobro? Ne znam. Slomljena noga, ini mi se. Tako je... vrue. Nastade duga stanka. Onda: ini mi se da se hladnjak pokvario. - 95 -

Major me pogleda na trenutak, a onda se okrenu Stoneu: Brzo, dohvati ue s drugih saonica. Ziv e se ispei ako ga ne izvuemo odande. Peter, ti e me spustiti dolje. Upotrijebi vitlo na traktoru. Spustio sam ga; ostao je dolje svega nekoliko trenutaka. Kada sam ga izvukao, lice mu je bilo iskrivljeno. Jo je iv dahtao je od napora. Ipak, nee jo dugo. Oklijevao je svega trenutak; a onda ree,: Moramo pokuati. Ne dopada mi se taj greben rekoh. Pomakao se dvaput otkako sam uzmaknuo. Zato se ne povuemo i spustimo mu ue? Ne bi bilo dobro. Buba je unitena, a on je u njoj. Bit e nam potrebno svjetlo, a jedan od vas poi e sa mnom da mi pomogne. Pogledao je prvo mene, a onda jednim dugim pogledom promotrio Stonea. Peter, bit e bolje da ti krene sa mnom. ekajte ree Stone. Lice mu je bilo mrtvaki, blijedo. Pusti me da ja poem s tobom. Peter je laki. Nisam ni ja tako teak. Pusti me da siem dolje. U redu, ako tako eli ree Mikuta i prui mu svjetiljku. Peter, provjeri kuke i polako nas spusti dolje. Ako uoi bilo kakvu opasnost, bilo to, otpusti konopac, oslobodi se i makni se dalje odavde, razumije li? Cio bi greben mogao potonuti. * * * Sretno. Kimnuh glavom. Krenuli su preko ruba grebena. Sputao sam ue malo-pomalo, sve dok se nije odmotalo sedamdeset metara i olabavilo. Kako izgleda? povikao sam. Loe odgovori major. Morat emo brzo raditi. Cijela ova strana rasjekline moe se uruiti svakog trenutka. Spusti nas jo malo. Minute su prolazile u tiini. Pokuao sam ih opustiti, ali mi nije uspijevalo. A onda sam osjetio kako se tlo uzdie a traktor ljulja na stranu. Zauh majorov povik: Rui se, Peter! Povuci se, natrag! Pokrenuo sam traktor unatrag; ruke su mi se trzale na kontrolnim ureajima, dok se traktor - 96 -

tutnjei udaljavao od ruba rasjekline. Ue je puklo i namotalo se na vitlo poput slomljene opruge sata. Sada se ve sva povrina ispod mene estoko tresla; pepeo se podizao u golemim, sivim oblacima. A onda, uz grmljavinu, cijela se jedna strana rasjekline zanjie i skliznu u stranu. Nekoliko se sekundi njihala amo-tamo nad rubom, a onda se, ruei se, surva u rasjeklinu, odsijecajui pokrajni zid mamutski golemim rezom. Dok su se praina i plameni jezici pomaljali iz zadimljene raspukline, s trzajem zaustaviti traktor. Nestali su sva trojica; i McIvers i major i Jack Stone pokopani pod tisuama tona stijenja, cinka i rastaljenog olova. Nije postojala nikakva nada da e im itko ikada pronai kosti. Peter Claney se nasloni, iskapi pie i, trljajui svoje lice puno brazgotina, pogleda u Barona. Polagano, Baronova aka, kojom je snano stezao naslon za ruku, opusti se. Vi ste se vratili. Claney kimnu glavom. Naravno, ja sam se vratio. Imao sam traktor i saonice. Imao sam sedam dana vonje natrag pod tim golemim utim Suncem. Imao sam mnogo vremena za razmiljanje. Uzeli ste sa sobom pogrenog ovjeka ree Baron. To je bila vaa greka. Da ste krenuli bez njega, uspjeli biste. Nikada zatrese Clanev glavom. To sam i ja mislio prvog dana povratka: da je sve to McIversova greka, da njega treba kriviti. Ali to nije istina. Bio je neobuzdan, nemiran i imao je mnogo ivaca. Ali njegova je procjena bila pogrena! Nije mogla biti razboritija. Morali smo se drati plana, ak i po cijenu da nas to ubije, jer da ga se nismo dralj sasvim bismo sigurno bili mrtvi. Ali ovjek kao to je on... ovjek kao to je McIvers bio je potreban. Zar ne shvaate? Udaralo nas je Sunce, udarala nas je povrina planeta. Moda smo bili osueni na propast ve prvog dana kad smo krenuli. Claney se nagnu preko stola, dok mu se u oima nazirala molba za razumijevanjem. Mi to nismo shvaali, ali to je jednostavno istina. Postoje mjesta na koja ovjek ne moe ii, uvjeti koje ovjek nije u stanju - 97 -

podnijeti. Ostali su morali umrijeti da bi se to napokon shvatilo. Ja sam imao sree, vratio sam se. Ali pokuavam vam rei ono to sam otkrio: da nitko nikada nee osvojiti Prijelaz Svijetlom stranom. Mi hoemo odvrati Baron. Nee to biti izlet, ali uspjet emo. Dobro, pretpostavimo da ete uspjeti iznenada ree Claney. Pretpostavimo da ja uope nemam pravo, pretpostavimo da ete vi stvarno uspjeti. to nakon toga? to dolazi nakon toga? Sunce odgovori Baron. Claney polako kimnu glavom. Da. To e biti to, nee li? smijao se. Zbogom, Barone. Jako zgodan razgovor i tome slino. Hvala to ste me sasluali. Dok se podizao od stola, Baron ga uhvati za zglavak. Samo jo jedno pitanje, Claney. Zbog ega ste doli ovamo? Da bih vas pokuao uvjeriti da ne odete u smrt odvrati Clanev. Vi ste laljivac ree mu Earon. Jedan dugi trenutak Claney ga je mirno promatrao, a zatim se slomljeno spusti u stolicu. U blijedoplavim oima mogao se vidjeti poraz, i jo neto. No? Peter Claney rairi ruke u bespomonoj gesti. Kada polazite, Barone? elim krenuti s vama.

- 98 -

Miran upan:

Krug

Sunce je ve bilo visoko na nebu kad je Guala izaao iz peine. Zastao je pred ulazom, protegao se, snano zijevnuo i naslonio na stijenu. Topli sunevi zraci potpuno su ga razbudili i on je pomislio na obilan i ukusan doruak. Gotovo instinktivno potraio je koplje i sjekiru i laganim se koracima uputio nizbrdo. Njegova je peina bila visoko u planini tako da je mogao promatrati cijelo podruje ispod sebe. Bio je na sigurnom, iako se nije sjeao niti se mogao sjetiti onog ega bi se zapravo, morao, bojati. Ali, svejedno, sigurnost je sigurnost glad je glad, a to je osjetio i Guala kad se poeo sputati u dolinu. Mislio je na vepra kojeg je ve nekoliko puta ovuda lovio ali bezuspjeno. Tlo je postajalo sve ravnije i Guala je prestao trati da ne uplai divlja. Nisku je travu zamijenila visoka paprat, idealno sklonite i za ovjeka i za divlja. Koraao je oprezno i visoko dizao noge da sluajno ne slomi kakvu suhu granicu i time oda svoju prisutnost. Izmeu paprati poelo se pojavljivati drvee i sada je znao da od vepra nee biti nita jer se on najradije zadrava u gustom zelenilu ili grmlju. I zato e se morati uhvatiti ukotac s nekom veom ivotinjom, a Guali to nije bilo osobito drago. Dakako, on nije bio kukavica, ali je svaki rizik bio preopasan i besmislen. Zato bi ljudi i dalje umirali kad ih je tako malo? uma se i dalje irila i Guala je ve pomislio na povratak kad su ga neki nejasni umovi odvratili od te namjere. Zaustavio se i gotovo prestao disati. Oslukivao je. Vjetar je oko njegovih uiju pronosio glasove i Guala se trudio da uhvati smisao tih umova to su se mijeali s pjevom ptica. Priblino im je odredio pravac i oprezno je otpuzao tamo. - 99 -

Vrlo je paljivo razmicao paprat, kretao se vrlo polako i oslukivao. Odjednom je jasno zauo govor, ali mu je ponovo vjetar zapuhao oko uiju. Nastavio je puzati dok nije stigao do zida gustog grmlja. Opet je uo govor, sudei po glasovima, mukarca i ene. Muki mu je glas bio poznat ali si time nije razbijao glavu. Glas je govorio strogo i odluno kao da silom eli uvjeriti enu: Ne razumijem o emu govori! Guala je poloio sjekiru pokraj sebe, pruio se jo dalje i prstima odmaknuo nekoliko listova grma kako bi imao bolji pregled. Ugledao je proplanak i dvoje ljudi kako sjede na tlu, jedno nasuprot drugom, i gledaju se. Mukarac je imao jednaki kombinezon kao i on i bio mu okrenut leima, ali on ga nije osobito zanimao jer Guala nije mogao skinuti pogled sa ene. Bila je to najljepa ena koju je ikada vidio. Duga svijetla kosa joj je pada na grudi a osim uske trake oko bokova ena na sebi nije imala nikakve odjee. Prekrasno lice dopunjavalo je savreno skladno tijelo. Guala je buljio u obline i u trenu se strasno uspalio. Prodiraoju je oima i gotovo obamro u svome skrovitu. Doao si odande? ena je pokazala rukom prema sjeveru. I to ima ondje? pitao je mukarac, a Guali se ton njegova glasa nije svidio. Tamo je Grad! to je to Grad? Nastala je tiina. Oboje je buljilo jedno u drugo i utjelo. Pobjegao si iz Grada, zar ne? Oi su joj zablistale kao da oekuju priznanje. Nikad nisam bio u Gradu. Guala je smatrao prisutnost tog mukarca potpuno nepotrebnom i poeo ga je mrziti. Lae. Djevojka je to rekla mirno i ne trepnuvi okom. uj, zar je vano odakle sam doao? Meni je vano! Opet tiina. Lijepa si. Mukarac je ustao i pokuao je zagrliti ali Guala je ve skoio iz grmlja i sjekirom raspolio ovjeku glavu. Dok je taj padao na tlo sav u krvi, Guali se uinilo da ga odnekud poznaje, ali se time nije dugo bavio jer je djevojka u strahu pobjegla. No to za njega nije predstavljalo problem: bio je dobar trka i ubrzo ju je dostigao. - 100 -

 Mene se ne mora bojati, nita ti neu uiniti rekao je jo u trku i pri tom nastojao da mu glas zvui to ugodnije. Ona je jo drhtala, a kad ga je pogledala, kriknula je i pala u paprat. Guala je neko vrijeme zaueno stajao, a zatim ju je njeno podigao i odnio u peinu. Bila je lagana kao pero i Guali se inilo da bi je mogao nositi cijeli ivot a da se ne umori. Svjei i hladni zrak u peini brzo ju je osvijestio. Napol se digla i pogled joj je bjeao od njega po peini prema izlazu. Guala je shvaao njezin strah. Ako eli, moe otii... Gledala ga je i nije rekla ni rijei. Moe ostati ovdje ako ti se svia. Mora je na neki nain nagovoriti da ostane, mislio je Guala. ivot bi bio potpuno drugaiji ako bi ostala. Ti... ti si ga ubio? Dakle, to je mui. Guala je grozniavo traio izlaz iz situacije, opravdanje. Poeo se znojiti. Napao te je i ja sam bio tamo... branio sam te... Nema smisla. Moda je pogrijeio, moda se prenaglio. Guala, zapravo, nije znao kakvu je greku napravio, a jo manje to sada valja uiniti. Gledali su jedno u drugo upitnim pogledom. Jesi li ga voljela? tiho je pitao i osjetio neku zbunjenost. Ali, moda i nije pogrijeio, kopkalo ga je neto. Nisam. Glas joj se nije promijenio, ali je Guali bilo mnogo lake. Sada bi je mogao poeti osvajati. Oprosti to se jo nisam predstavio. Ja sam Guala. A ti? Lijepa djevojka mora imati i lijepo ime, mislio je i ekao odgovor. Djevojka se vladala kao da je razgovor ne zanima. Ja nemam imena. Guala se zaudio ravnodunom odgovoru. A kako te onda zovu? A tko? Pa ljudi, mi... Ne poznajem nijednog ovjeka. A onaj tip? Sreli smo se posve sluajno. To je da poludi. Guali se takav razgovor nije sviao i malo se - 101 -

ozlovoljio. Bio je uvjeren da djevojka neto taji, a ako ne taji, onda debelo lae. Pogledao je djevojino tijelo i u trenutku odluio da prekine takav razgovor. Unato usamljenosti, bio je mukarac. Ustao je i otiao na ulaz peine da se odmori. Sunce je bilo negdje u zenitu. Djevojka je dola za njim i sjela na kamen nasuprot njemu. U njoj je bilo neto tajnovito, prijetee a ipak divno, a pogled joj je sve vie topio Gualovu iznenadnu srdbu. A on je to znao, i te kako dobro znao. I ostalo mu je jo vrlo malo vremena da neto od nje dozna prije nego potpuno nestane Njegove ljutitosti i prije nego je podigne u naruaj i odnese u peinu gdje e se duboko u no ljubiti. Guala je sve to dobro znao, ali je morao od nje doznati jo neto. Pitao ju je kao najprirodniju stvar: Gdje je Grad? Glava joj se stresla, a kad ga je pogledala, oi su joj svijetljele kao u make. Guala je naslutio nekakvu opasnost. Pogledao je u kut gdje je obino stavljao sjekiru. Tamo je vie nije bilo. Naglo se okrenuo kad je uo smijeh. Djevojka je sjedila na stijeni i suludo se smijala. Dakle i ti... ha, ha... Dakako, jasno, i ti si pobjegao iz Grada samo to se toga vie ne sjea... ha, ha... Drhtala je i smijala se. Sigurno je luda, mislio je Guala i poeo se bojati. Ali ega? Djevojka je ustala, pruila ruke i smijui se krenula prema Guali koji je problijedivi gledao u nju i drhtao cijelim tijelom. Pogledao je njezine svijetlocrvene oi i vrisnuo kad se sjetio da joj je malo prije usporeivao plave oi s bojom neba. Jurnuo je preko kamenja i poeo trati po obronku. Nije se obazirao a osjeao se kao da ga netko progoni. Srce mu je divlje udaralo i njegovo je muklo kucanje osjeao po cijelom tijelu, u glavi, u grudima, u rukama. Vrijeme vie uope nije bilo vano. Trao je kao lud i vie nije ni gledao kuda tri. Uskoro se umorio, zatim je stao i prvi se put osvrnuo. Vidio je samo umu i nekoliko majmuna koji su ga budalasto gledali ba kao i on njih. Iscrpljen, sjeo je u travu i pokuao se sabrati. to se dogodilo? Zato je pobjegao? Pred kim? Zato toliki strah? Moda pred istinom. Pred istinom ili pred prividom? Da li on uope ivi ili su sve to snovi, duga i muna mora? Poeo je misliti, sjeati se, ali nije uspijevao u tome. Jedan od majmuna poeo mu je bacati na glavu lie i pri tom se oigledno zabavljao. Guala je Ijutito ustao, uzeo kamen i bacio ga u ivotinju koja se prestraeno sakrila. Pogledao je oko sebe. Gusto - 102 -

izraslo drvee ispreplelo se s visokom crvenkastom travom, krupnom paprati, lijanama i velikim liem koje je jedva proputalo suneve zrake. uo je riku zvjeradi, uplaeno cviljenje i bijeg manjih ivotinja, pjev ptica. Iz razmiljanja ga je trgla lavina lia odozgo. Oigledno je onaj majmun doveo ostale pa su svi zajedno tresli grane i strahovito vritali. Guala je ispod drveta vikao: Proklete ivotinje, kad biste znale... kad biste se koristile svojim mozgom i za neto drugo a ne samo za ludosti... Stao je usred reenice. Pogledao je majmune, neki su mu uzvratili pogled, a zatim divljinu oko sebe, pa svoju odjeu i polako je poeo shvaati razliku. Uvijek je mislio da je on dio te sredine, prirode, da se tu rodio, pa ipak... Pogledao je svoj plavi kombinezon, smee cipele, svijetao pojas. Neto takvo nema nijedno ivo bie u umi. I djevojka je, zapravo, bila gola. A ako on nije stanovnik ume, ako je doao iz nekog drugog kraja? Guala se na tu misao uhvatio za glavu, naslonio na drvo i polako se sputao niz njega dok nije sjeo na tlo. Ako nije iz ove ume, onda je doao iz susjedne, iako se nije mogao sjetiti kad bi to bilo. A ako je doao iz Grada? Guala se naprezao i odjea mu je ve bila sva mokra od znoja. Da, bilo je neto slino, neka svijetlea kupola, dodue, jo sva u magli, i Gualin se mozak sve jae otvarao sjeao se. Pred oima mu se poeo odvijali film prolosti, film uasa i patnje, unitenja i smrti; film koji nije snimio nijedan redatelj nego samo ovjeanstvo. Kroz maglu je gledao bljeskove, vatrene kugle, start raketa, ruenje kua i bijeg ljudi; gledao je pomicanje zemlje, poplave, potpuno unitenje. Zatim je sve utihnulo. Posvuda se valjala gusta siva magla i zakrivala sunce. Samo je malo ljudi preivjelo. Okupili su se i osnovali Grad. ivi fosili nisu bili sposobni za tee zadatke i zato su Gradom upravljali umjetni mozgovi. Sve je bilo automatsko, ljudi su ivjeli bezbrino i uz pomo mnogobrojnih operacija polako se oporavljali. ivot se nastavio jo oko sto godina. Ali radijacija je ostavila posljedice. Fauna i flora na Zemlji potpuno su se promijenile. Nastale su mutacije svih oblika i vrsta, pa i ovjeka, i s vremenom postale otporne na radioaktivnost. Zemljin se magnetizam sve vie mijenjao u neke spirale i elipse, pojavljivali su se sve ee vremenski pomaci. Zbog toga je svako kretanje izvan Grada bilo najstroe zabranjeno, ali Guala je ipak otiao. Bio je relativno mlad, otprilike 150 godina, i htio je vidjeti kako izgleda stvarni svijet. Upoznao ga je i preivio. Polako se sjetio i drugih - 103 -

pojedinosti samo se nije mogao sjetiti gdje je izgubio pamenje. I to sada? rekao je naglas Guala i pogledao prema kronjama traei majmune koji su nestali tko zna gdje. Vjerojatno im je ponestalo lia. Sjetio se djevojke u peini. Moda je mutant. Ali to sada i nije toliko vano. Vano je da zna tko je i otkud je doao. Odluio je da se pokua vratiti u Grad. Morat e se mnogo truditi da mu povjeruju, a nadao se da e mu to uspjeti. Djevojci nee rei nita, ona to ionako ne bi razumjela. Polako je ustao, otresao lie sa sebe i krenuo s proplanka kad je iznenada pred sobom ugledao djevojku. Bila je jednako arobna kao i prije. Priao joj je, zagrlio i poljubio. Nije se branila. Priznaj da si bio u Gradu. Svi su doli odande pa i ti, druge mogunosti nema. Govorila je tiho i odluno. Gualu je ta igra zabavljala jer je znao da sada on ima adute u rukama. Uhvatio ju je oko pasa i njeno poloio na travu a sam je sjeo uz nju. Ne razumijem o emu govori. Doao si iz onog pravca! pruila je ruku prema sjeveru. I ta ima tamo? pitao je Guala i pravio se istodobno zauen i znatieljan. Tamo je Grad! u njezinu se glasu osjeala srdba. Moda je samo mutant, mislio je Guala, ali je tu neugodnu misao odmah otjerao iz glave. I dalje je blefirao. to je to Grad? Pobjegao si iz Grada, zar ne? Oi su joj se svijetlile kao da oekuje priznanje. Nikad nisam bio u Gradu. Gualu je cijela stvar ve poela zabavljati. Ipak, usprkos svemu, neto nije bilo u redu. Iako tu, na toj livadi, jo nikad nije razgovarao s tom djevojkom, ipak mu se inilo sve poznatim. Lae. Njezina je vanjtina ostala nepromijenjena. uj, zar je vano odakle sam doao... Nije dovrio reenicu. Za mene je vano! Neto nije u redu. Gdje je ve sve to vidio? Lijepa si! Moda e je smiriti njenou. Ustao je i pokuao zagrliti, a tada je iza sebe uo krik. Naglo se okrenuo ali je bilo prekasno. Vidio je nekog drugog sebe kako zamahuje sjekirom - 104 -

prema njegovoj glavi. To je, dakle, to. Jo prije nego mu je sjekira pala na sljepooieu, opsovao je: Prokleti Zemljin magnetizam... (Izvorni naslov: KROG Sa slovenskog: K. Poljak)

- 105 -

Doris Vallejo: Seduction

Preveo arko Vodineli

Zavoenje

Osluhni dragoga moga! Euo ga, dolazi, prelijee planine, preskae breuljke. Dragi je moj kao srnda, kao mladi jelen. Evo ga pred naim zidom, gleda kroz prozor, zaviruje kroz reetke. Dragi moj progovori i ree mi: Ustani, ljubljena moja, ljepoto moja, dodi. (Pjesma nad pjesmama, 2:8 10) ini se da je najnovija pria Doris Vallejo dostojna da joj Pjesma nad pjesmama poslui kao uvod. U oba djela rije je o ljubavnicima, pomalo udesnima. Potpuno je tono da svi ljubavnici pomalo nadilaze ivot, kao da se iskupljuju maginom smru. Ljubavnik moe biti bilo tko, bilo to, ali ljubavnik nikad nije od ovoga svijeta. Da ljubavnik bude vampir... Zato ne? ak i ljubav obinog smrtnika pretvara krv u led, a srce u sunja. Jedne noi u moju je sobu uao vampir. Probudila sam se i ugledala ga kako lei kraj mene. Prije toga je padala topla kia, a ja sam ostavila prozor otvoren kako bih je bolje ula. Moda je doao da se skloni od kie. Ili je moda mene traio. Vjerojatno to nikad neu saznati. Ako ga upitam, kako da znam da e mi rei istinu.

- 106 -

Izgledao je kao da spava. Oi su mu bile zatvorene. Njegove usne, jedva otvorene kao da oekuju poljubac, otkrivale su dva srebrnasta onjaka. Ruka mi nehotice poe prema grlu. Osjetih slab bol i ugledah dvije siune ranice od uboda. To me na udan nain utjeilo. Mislila sam da je kod mene potraio zaklon od nevremena, no doao je zbog mene. Ne spavam ree, ali nije otvorio oi. Njegovo lice, obasjano svjetlom zvijezda, kao da je bilo izrezbareno u sedefu, kao skupocjeni kip. Nagnuh se nada nj, u iskuenju da poljubim te savrene usne, koje kao da su me poticale na to. Zavaravala sam se da on spava, da su one tihe rijei, izgovorene gotovo kao upozorenje, samo besmisleni zvukovi koje je promrmljao u snu. No nisam ga poljubila. Njegova divna crna kosa talasala mu se poput sjenki oko glave. Nosio je bijelu svilenu koulju s dubokim izrezom. Jasni obrisi njegovih prsa ravnomjerno su se dizali i sputali pod priljubljenom tkaninom. Njegova crna pelerina leala je prebaena preko moje stolice. S njezinih nabora cerilo se prema meni nakazno lice neke sablasti. Privia mi se, rekoh sama sebi. Nema nikakve sablasti na pelerini. Spava, pomislih. Moram iskoristiti ovaj trenutak. Upravo sada moram, kako to nalau legende o vampirima, drvenim iljkom probosti njegovo srce. No ipak to nisam uinila. Njegovo savreno graeno tijelo bilo je previe vrsto, previe stvarno. Osim toga, nisam imala drveni iljak pri ruci. A on zapravo i nije spavao. Iznenada se podigao i ushodao po sobi. Kretao se beumno i ljupko poput divlje make. Bila sam zatravljena ljepotom njegova miiavog tijela. Prebacio je pelerinu preko ramena i zakopao je pod vratom. Visoki ovratnik pelerine i okolne sjenke gotovo su potpuno skrivali njegovo lice. Oi su mu se gubile u tami. Nisam mogla pogoditi je li me gledao ili je naslutio moju tek napol ozbiljnu nakanu da mu probodem srce. Stajao je tako u svojoj dugoj crnoj pelerini. Kao znamen davno prohujalih vremena, podsjeao je na nekog prijatelja koji je doao da me otprati na maskenbal. Kao da je ekao da odjenem svoj kostim, moda da mi privrsti kope na leima koje bih sama teko dosegnula. Ili je moda ekao da ustanem, da svuem tanke ipkaste naramenice spavaice s ramena, da ostavim spavaicu na podu, ponovo legnem meu jastuke, pozovem ga... - 107 -

Na prozoru se ocrtavao samo kao silueta ispred tamnih obrisa kua i svijetlog nonog neba. Htjela sam da mu neto kaem, da ga neto upitam, ali rijei nisu htjele izai. ekala sam nijemo dok je silueta iezavala u koprenama crne magle. Pretvorila se u sitnu krilatu priliku koja je zatim odletjela. Kad je brzo lepranje utihnulo, prila sam prozoru. Spodoba je nestala. Moda sam je zapravo zazvala iz podsvijesti, podarivi joj lik i dah iz dugo sputavanih udnji i strahovanja. Zanimljivo je da su mi sada same od sebe navirale rijei koje. prije nisam mogla izustiti. Dragi moj proaptala sam u beskrajnu no, i kao da mi je tim priznanjem pao teret sa srca, vratila sam se u krevet i smjesta zaspala. * * * Sjeanje na vampira zbunjivalo me itav dan u foto-studiju gdje sam mehaniki namjetala svjetla i rasporeivala kulise, u gostionici u kojoj sam naruila samo kavu iako mi je konobar nabusito dao do znanja da u svejedno morati platiti utvreni minimum, na trnici gdje sam kupovala jabuke, grimiznocrvene jabuke ija me boja podsjeala na mlaz krvi. Sjeanje na nj, kao neobina tajna koju nitko nije nasluivao, udahnulo mi je ugodan osjeaj nadmoi. U prolosti sam esto trpjela od osjeaja manje vrijednosti i beskorisnosti. Osjeala bih se neuglednom i obinom u usporedbi s djevojkama koje su kao modeli dolazile u studio. Njihova udaljena, hladna elegancija tjerala me u oaj i uzdizala se kao nepremostiva prepreka izmeu mene i njih. No sve to zbog ega sam bila nesretna iznenada vie nije bilo bitno. Ne samo da sam potpuno premostila tu prepreku ve su i sve te djevojke ostale daleko iza mene. Monotono sam naklapala o sitnicama o kutu pod kojim bi se najbolje istaknulo lice ovog ili onog modela, o najnioj cijeni mjesta za sjedenje u gostionici... Te veeri posjetio me znanac, s kojim sam izala nekoliko puta, i upitao me bih li s njim izala na veeru. Ne obiavam da tako brzo prihvaam pozive rekoh mu osorno. Oita la. Ni u prethodnim prilikama on me nije ranije pozivao. Izgledao je uvrijeeno i odmah sam poalila zbog svoje naglosti. No stvari se nisu mogle promijeniti. Dugo sam se kupala u raskono namirisanoj vodi. Kosu sam

- 108 -

eljala sve dok se nije zatalasala svilenkastim valovima. Navukoh tanku bijelu kunu haljinu ispod koje su moje bradavice, tvrde poput mramora, izgledale izazovno tamne. Povukla sam zastore, otvorila prozor i legla u iekivanju. Vjerojatno sam s prekidima padala u san. Prisjeam se obrisa nekih udnih snova: neke stare ene, ispijene bijele koe poput mlijeka, koja je neto nerazumljivo jadikovala o nekakvoj opasnosti. Sigurno sam se od toga probudila, od uasa tog lica. Leala sam tako ne znam koliko dugo i promatrala are mjeseine na zidu. Tjerani lakim ljetnim povjetarcem, oblaci su neumorno plovili preko mjeseeva lica. are su se mijenjale, pomicale, stapale jedna u drugu. A onda su odjednom nestale. , Na tren je zastao na prozoru, velik, mnogo vei od lika iz mog sjeanja, ispunjavajui otvor u kojemu je zamrla mjeseeva i zvjezdana svjetlost. Tama je preplavila sobu. zrak je postao gust, teak, zaguljiv. Zatim se stvorio kraj mene, a mjeseina je svjetlucala i plesala oko njega kao neujni vatromet. Posegnuh za njim. Opet sam mogla disati. Kao da sam njega udisala sa zrakom, tako je potpuno uao u mene, tako me ispunio slatkim, opojnim otrovom svoga bia, koje je na mene djelovalo kao narkotik Mogu li poljupci zarobili poput opijuma? promrmIjala sam u sjenke njegove kose i kao da sam na njegovom licu ugledala smijeak odobravanja. Bilo mi je potpuno jasno to e se zatim dogoditi. No nisam se nimalo bojala niti sam ustuknula pred slabanim ubodom njegovih onjaka koji su nestali u mom grlu. Topla struja krvi ovila je zube kad su lako i (tako mi se inilo) njeno prodrli duboko u venu. Bol je bio trenutaan. Trajao je samo djeli sekunde u kojemu su zubi probili kou. Zatim se sve jaa toplina poela iriti kroz moje tijelo, vrelina koja je tako silovito prodirala kroza me da sam bila sigurna kako mu moja krv pri usne, kako usijeca grimizni trag u njemu kao prokljuala lava. Zaudo, ta me pomisao uzbudi. Ovih ruke i noge oko njegova tijela, napinjui se, silno uzbuena, da ga utisnem u sebe, da postanem dio njega, da se sjedinim s njim. Taj me napor potpuno iscrpio. Na kraju ostadoh u njegovim rukama, plaui, uzdrhtala. Kad se podigao, spreman da ode, opazih svoju krv u kutovima njegovih usana. Bilo je u tome neke neobine ljepote, kao da se - 109 -

naslaivao ruama, a dvije slatke latice koje su mu pri tome pretekle sada su ljupko prianjale uz rubove njegarih usta. * * * Ne mogu se zavaravati da sam lakomisleno prihvatila tu vezu. Bila sam svjesna mnogih opasnosti. Bila sam odluna u tome da ne elim postati rtva i stajala sam na prozoru, kad je on otiao, ekajui izlazak sunca. Ako mi svjetlo bude smetalo, to e znaiti da ga vie ne smijem pustiti u svoju sobu, da ga moram odagnati iz svojih sanja, da se moram nemilosrdno od njega odvojiti. Sumorna magla zastirala je ulicu. Podigla se s prvim blijedim nagovjetajem svjetla i zarobila svojim sivilom vrke krovova manjih kua. A zatim je, nakon izlaska toplih, prodornih sunanih zraka, iezla kao kakva arolija. Nikakva sluzava maglica nije se vila oko dimnjaka kao nekakav sablasni ostatak. Sunane su zrake godile mojoj koi. Jo sam izvan opasnosti, pomislih. Tako se u meni uvrijeila navika da oekujem svaki novi izlazak sunca i da zatim, kad bih spokojno zakljuila da sam sretno prebrodila jo jedan dan, prospavam nekoliko sati. Ali napor je poeo izbijati na vidjelo, a da to isprva nisam opazila. inilo mi se da se nisam izmijenila, no ljudi u studiju su poeli zapaati promjene. Kako sam iscrpljena, blijeda. Jesam li bolesna? Ne bi li moda trebalo da odem lijeniku? Jesam li sigurna da mi je dobro? Da, potpuno sigurna. Apsolutno. Isprva sam se samo ljutila zbog tih, tako mi se inilo, nastrljivih ispitivanja. Kasnije, vjerojatno potaknuta ustrajnou svojih kolega, pregledala sam paljivo svoje lice. Iz mojih je oiju uistinu izbijao grozniav, neprirodan sjaj, koji se, bez sumnje, jo vie isticao zbog tamnih, podbuhlih podonjaka. Sve je to bilo vrlo prirodno s obzirom na to koliko sam malo spavala tih dana. Neka oni samo naklapaju, pomislih, kad u tome tako bolesno uivaju. Nema razloga da se nepotrebno zabrinjavam. * * * Nismo uvijek provodili noi u silovitim zagrljajima, uspjenjene krvi, kao to sam ve opisala. Nakon tih epizoda, iako trenutano uzbuena, uvijek sam se osjeala iscrpljenom i potitenom. Zbog toga me moj ljubavnik morao maziti, umiljavati mi se, ponovo me zavoditi, a on je to inio vrlo draesno. Pretvorio bi se u prekrasnu maku sjajne dlake i legao, predui, u moje krilo. Ili bi se preobrazio u kunu tamna krzna sa iljastim rilom

- 110 -

i dugim, pahuljastim, elegantnim repom, sasvim krotku. Pritrao bi mi i ljupko mi njukao oko nogu svojim malim, hladnim, vlanim nosom. Ponekad bi uzeo lik zmije duginih boja, koe poput satena, koja se polako izvijala, kao da me eli opiniti. Njezin bi jezik munjevito palucao, pri emu bi iz njega iskakale iskrice neodoljivih uitaka. Ponekad bi to bila velika, sjajnim perjem okiena ptica. Tada bih se uspela na njezina lea i uzlet jeli bismo nad grad. udno je to se nikad nisam bojala da u pasti dok smo tako letjeli, iako se obino bojim visina. Na tim sam se letovima osjeala neranjivom. Isprva bih ga vrsto slegnula nogama da uhvatim ravnoteu, a ruke bih uronila u prsten od perja pored njegovih krila. Iznenadila sam se to nitko nije opazio kako smo se sputali na ulice i prolijetali kraj prozora. Jesmo li nevidljivi? viknula bih. Odgovor se zakovitlao u nasrtaju vjetra. Jednom smo kruili oko crkvenog tornja i za tren se spustih na vrh velikog kamenog kria. Mislila sam da se vampiri boje krieva rekoh. Praznovjerje... odgovor; on. Dakle, morala bih pronai neki drugi nain obrane od tebe ako zatreba pecnuh ga, ne oekujui, zapravo, odgovor. On okrenu svoju perjem prekrivenu glavu prema meni, oiju skrivenih u sjeni od perja. U pokretu njegova otrog, sjajnog kljuna, poluotvorenog kao na smijeak, naziralo se neto zbog ega me naglo obuze ledena slutnja. Nezapaeni, posjeivali smo mnoge dijelove grada. Vidjeli smo enu u plavom kimonu, kose spletene u vor, kako prodire iglom u svoju ruku i ubrizgava tekuinu u nju. Ubrzo zatim njezino se itavo tijelo, koje je dotad izgledalo ukoeno i kruto, poelo oputati, omekavati. Uskoro je klonula preko jastuka na lealjci od baruna. Polako, kao da se kretala kroz vodu ili kroz san. Igla je beumno kliznula na sagom zastrti pod. Mrtva je, pomislih. No njezine su oi, irom otvorene i zamuene od uenja, bile okrenute prema nama. Je li nas vidjela? Sigurno nije. Nemogue. Nitko nas nije mogao vidjeti. Izraz potpunog blaenstva odagnao je napetost s njezina lica. Je li sretna? Sanja li? Die li? Ne bih mogla rei. Slinost zapoe moj dragi izmeu smirenja i smrti... nije zavrio. No bilo je jasno to je htio rei. Smirenje i smrt. Tako se lako - 111 -

moe doplutati iz jednog stanja u drugo. U snovima i smrti ima toliko sigurnosti... Vidjeli smo starca na bolnikom krevetu kako se mie i prevre poput utopljenika koji se upinje da prodre na povririu. Njegovo je lice trailo svjetlo, a njegov je dah, poput izvorske vode, uborio polako posljedica neke nepoznate bolesti. Dvije su ene stajale zajedno pored njegova kreveta. Mislim da bi doktor morao biti ovdje proaputa mlaa s pritajenim bijesom. Nita on tu ne moe uiniti ree druga, a njezine su rijei ostale lebdjeti meu hladnim bijelim zidovima kao uvenulo lie zarobljeno na sablasnim granama... nita ne moe uiniti Kad je izvor naposljetku prestao uboriti, kad je iznenada nastao stavian muk, dvije su ene ostale bez rijei. Ne slutei svjetlo za kojim je starac udio, one su tako stajale, ne znajui da ga je on konano dosegao. Jedne smo noi proli kroz etvrt barova i svratita. Usred mranog zadaha bijednih sudbina ugledali smo dvojicu ljudi zaokupljenih pokretima koji su, isprva, izgledali kao neki starinski ples. Obilazili su jedan drugoga takvom okretnou i Ijupkou, takvom prikrivenom snagom da se nazirala i u njihovim koracima. Onda se u ruci jednoga od njih pojavio no. Bljetavi, srebrni sabljasti zub, dui ak i od srebrnastih onjaka moga dragoga. Pojava noa pokrenula je neko udno uzbuenje. Osjetila sam kako se izotrila budnost u pernatom tijelu moga dragoga. Sjedei na njegovim leima, utjela sam svojim bokovima i stranjicom kako su se ubrzali udarci njegova srca. Nevidljiva, promatrali smo ples. Naa su srca bila isprekidano, no bila su mnogo bra od koraka i malih skokova dvaju plesaa, te sam se pitala kako su mogla odrati zajedniki sklad. Zatim sam pomislila koliko e sve to trajati. Iekivala sam koliko dugo mogu zadrati dah, koji mi je na koncu izmakao u hrapavom jecaju. Ples je zavrio posljednjim posrtajima. Drak noa izvirivao je iz prsa jednog plesaa. Krv koja je navirala iz njegova tijela podsjetila me na bujicu koja probija branu. Priekali smo da pobjednik izvue no i nestane, kako bi moj ljubavnik mogao malo utaiti svoju beskrajnu e. Dah ranjenika bio je toliko slab i toliko kratak da se nije moglo tono znati kada je

- 112 -

utihnuo. Njegove su oi, kao i oi ene s iglom, ostale otvorene, s izrazom neodreene zapanjenosti. * * * Teko je odgovoriti na pitanje koliko bi moje tijelo moglo podnijeti teret te neuobiajene veze. Ali ono to je bizarno ubrzo postaje dio obinosti i navike. Tako je moj interes poeo slabiti mnogo prije nego to me izdala snaga. Ono to me isprva privlailo poelo mi se initi uobiajenim. Sjeanja na moga ljubavnika, u kojima sam, u njegovoj odsutnosti, uivala kao u nekom skrivenom blagu, postala su otrcana, pa ak i vulgarna. Nestalo je uzbuenje koje sam osjeala na poetku. On skriva neto od mene, zakljuila sam. Zato mi nikad ne da da ti vidim oi? upitah ga jedne noi. Sama si izabrala odgovorio je zagonetno, a to je jo povealo moje nezadovoljstvo. Na poetku mi se nije inilo osobito neobinim to to se on drao sjenovitih kutaka, to to ulino svjetlo, mjeseina, svjetlost zvijezda nikad nisu izravno pali na njegovo lice. Sad se to inilo izrazito udno i u meni je poelo izazivati sve veu nelagodu. Je li to nedostatak povjerenja kod njega? Je li me se bojao na neki tajanstven nain? I na to je mislio kad je rekao da sam sama izabrala? Ta su me pitanja opsjedala, zbog njih sam esto izgledala odsutna duhom, omamljena. Vie nego jednom pribirala bih se, kao da se vraam iz neke velike daljine, kad bi me snimatelj nestrpljivo zamolio da mu pruim odreenu leu ili film, a ja bih ga gledala netremice, nita ne shvaajui. * * * Noi su postale hladne. Vie nisam ostavljala otvoren prozor svoje sobe. Umjesto toga, sjedila samkraj prozora, ekajui svoga dragoga, kako bih mogla hitro otvorili okno. kad se on pojavi i smjesta ga zatvoriti. To oekivanje me umaraio. Kad bih samo znala kada e doi... Ponekad bi ve odavno prola pono. inilo se da uope nee doi. Tada bih se pitala kako bih mogla dalje ivjeti, a da ga vie nikad ne ugledam. Kako bih mogla podnositi dugi niz beznaajnih, jednolinih, predvidljivim dana. No ipak... ipak bi to bilo olakanje, zar ne? Spas od tog ekanja, od neizvjesnosti... Olakanje od iscrpijujue slutnje da on neto namjerno skriva od mene, ne pruajui mi tu posljednju, konanu intimnost... Olakanje - 113 -

od tegobnih nedoumica koje je izazvala njegova izjava: Sama sj izabrala. Patnja ili izbavljenje? Neprestano sam sebi postavljala to pitanje dok sam upirala pogled u no, koja je esto bila bez zvijezda. I inilo se da mi je ta no doaptavala nerazumljivi odgovor. Ipak, on bi se uvijek pojavio i neto u meni bi se tada umirilo, poput draesnog lepranja krila neke krhke ptice. Sama sam izabrala, mislila sam tako jednog dana, umornija i oajni ja nego prije. Izabrat u, dakle, sama. Posudila sam nekoliko reflektora iz studija i razmjestila ih uokolo po sobi. Bili su meusobno povezani i mogla sam ih sve odjednom upaliti. Oni bi uklonili sjene bilo kojeg predmeta, bilo kakvog bia koje bi se nalo pod njihovim bljetavilom. Tako sam odluila. Kad je doao, nita ne slutei (iako se sada, gledajui unatrag, pitam kako je to bilo mogue, kad je on tako tajnovito pronicao u moja raspoloenja, misli, u sve sitne promjene moje udi), povukla sam se unatrag. Tako je bio prisiljen da mi se priblii. Stajali smo nasred sobe, okrueni reflektorima, i ja, s trijumfalnim samozadovoljstvom neprosvijetljene osobe, pritisnuh prekida. Iznenadna eksplozija svjetla rasprila je sjajne vrele iglice prema mojim rairenim zjenicama. Na trenutak oslijepjeh. Kad sam ponovo progledala, uoih da se on nije ni pomaknuo. inilo se da nije ni uznemiren ni posebno iznenaen. Da sam barem bila opreznija zbog prijanjih nagovjetaja. Ali nisam. Njegove oi... Sablasna bezdana vrela paklenske vjenosti... Tmina bez nade... Praznina toliko stravina, toliko razorna, da se dua pred njom pretvara u siuan smeurani grumen. Vrisnuh. U trenu, prije nego to sam izgubila svijest, ugledah kako zlokobna, nacerena maska, u koju se preobrazilo njegovo lice, postaje sve prozirnija. Ugledah nitavilo koje je dotad skrivala. Kroz nju se naziralo jedva vidljivo lelujarje prozorskih zavjesa. A iza prozora ugledah nezamislivo daleke zvijezde. Osvijestila sam se na podu. Soba bijae osvijetljena poput pozornice, kroz prozor je ulazila no, a zavjese su udarale po oknima kao da su kroz njih ulazila i izlazila nevidljiva bia. Zatvoriti prozor, zakljuah ga i vrsto navukoh zavjese? U sobi je bilo nepodnoljivo hladno. Ostavila sam reflektore upaljene, dijelom da se soba ugrije, - 114 -

ali ponajvie zato da odagnam sjene koje su lebdjele u kutovima i pod krevetom. Drhtei, navukoh pokrivae na sebe. Reflektori su do jutra izgorjeli. Vie nisam vidjela vampira. Poduzimam sve mjere opreza. Nou ne izlazim iz kue. Prozore ostavljam zakljuane, a zavjese navlaim ne samo u spavaonici nego i u ostalim prostorijama. Sjeanje na njega titi me kao podmukao osjeaj krivnje. ini se da je njegov povratak, od kojega sada strepim,, neizbjean. Ako uspijem, ne mislim na to. Mnogo itam, aljem pisma ljudima koje godinama nisam vidjela, a vjerojatno ih i neu vidjeti. Sluam novosti na radiju i otrcane brbljarije u govornim emisijama. Ponekad sluam glazbu glasnu, divljaku glazbu koja omamljuje sluh i misli. Promatram are na navuenim zavjesama koje sve vie blijede. Prelazim ispijenim oima preko njih, oima koje su predugo zagledale u bezdan.

- 115 -

Ray Bradbury: Usher II

Preveo Zoran Milovi

Usher II
Cijelog jednog tmurnog, mranog i tihog jesenjeg dana, dok su oblaci teko i nisko visili na nebu, prolazio sam sam, na konju, kroz neobino turoban i pust kraj, i napokon, dok su se veernje sjenke ve poele izduivati, naoh se na mjestu s kojeg se mogla vidjeti sumorna Kua Ushera... William Stendahl prekine recitiranje. Tamo, na vrhu nevelikog tamnog breuljka, stajala je Kua, a na njezinim temeljima bio je uklesan datum 2005. n. e.. Zavrena je. Evo kljua, Stendahle progovori arhitekta Bigelow. Dva ovjeka stajala su jedan pored drugog, u tiini, okrueni tihim jesenjim popodnevom, dok su im detaljni planovi Kue Ushera utali pod nogama razastrti na mrkoj travi. Kua Ushera ree Stenahl sa zadovoljstvom a glasu. Isplanirana, sagraena, kupljena, plaena. Ne bi li Poe bio oaran! Bigelow zakilji i upita: Da li je to sve to ste eljeli? Sve! Je li boja u redu? Izgleda li osamljeno i uasno? Vrlo osamljeno, vrlo uasno! Zidovi su tmurni? Zadivljujui tmurni! Jezerce, je li dovoljno crno i mrano? - 116 -

 Izvanredno, nevjerojatno crno i mrano! A a... znate, obojili smo ga... da li je ispravno siv i blijed? Ogavno! Bigelow pogleda u svoj notes i proita jedan dio: Da li sve to zajedno uzrokuje hladnou, stezanje srca, turobnost misli? Kua, jezero, cijela okolina, Stendahle? Bigelow, ta je Kua vrijedna svakog penija koji sam uloio u nju! Kako je predivna! Hvala vam. Morao sam raditi u potpunoj tajnosti. Srea je to ste imali svoje vlastite rakete, inae nam nikada ne bi dopustili prenijeti svu potrebnu opremu. Zacijelo ste uoili da je u ovom kraju stalno sumrak, stalno je listopad, neplodan, jalov, mrtav. Bilo je prilino posla. Ubili smo sve ivo. Deset tisua tona praka DDT. Nije ostala nijedna zmija, nijedna aba, nijedan Marsovac! Stalno je sumrak, Stendahle; i zbog toga sam ponosan. Postoje strojevi, sakriveni, koji blokiraju Suneve zrake. Stalno je turobna atmosfera. Stendahl je upijao sve oko sebe turobnost, tjeskobu, teku izmaglicu, cijelu atmosferu, tako savreno izvedenu i postignutu. A Kua! Taj truli uas u raspadanju, to avolje jezero, te gljive, to, tako vidljivo, raspadanje! Plastika ili neto drugo, tko bi to pogodio? Pogleda prema jesenjem nebu. Negdje tamo, iznad, s one strane, negdje daleko, bilo je sunce. Negdje tamo daleko bio je mjesec travanj na planetu Marsu, uti mjesec s prozrano plavim nebom. Negdje gore, u visini, s tutnjavom sputale su se rakete, da civiliziraju jedan predivan mrtav planet. Zvuk njihovih bunih motora bio je priguen ovim nijemim, za vanjski zvuk nedostupnim svijetom, ovim drevnim svijetom jeseni. Sada, poto sam zavrio posao progovori Bigelow nesigurnim glasom osjeam se slobodnim da vas zapitam to namjeravate uiniti s ovim? S Usherom? Zar niste pogodili? Nisam. Zar vam ime Usher nita ne govori? Nita. No, a da li vam neto govori ime Edgar Allan Poe? Bigelow zatrese glavom pokazujui da mu ni ovo ime nita ne kazuje. - 117 -

 Naravno blago se namrti Stenahl, a na licu mu se pojavi izraz razoarariosii i prezira. Kako sam uope mogao oekivati da ete znali to blagoslovljeno ime? On je umro davno, jo prije Lincolna. Sve su njegove knjige spaljene u Velikoj Vatri. Bilo je to prije dvadeset godina, 1985. Ah progovori Bigelovv glasom koji je pokazivao da je napokon razumio. Jedan od onih! Da. jedan od onih, Bigelow. On i Lovecraft i Hawthorne i Amrose Bierce i sve prie strave i fantastike i uasa i, to se toga tie, prie o budunosti sve je to spaljeno. Bezduno. Izglasali su zakon. Naravno, poelo je malo-pomalo. Pedeset devete i ezdesete bilo je to tek siuno zrnce pijeska. Poeli su kontrolirati stripove, pa onda detektivske knjige i, naravno, filmove, na ovaj ili onaj nain, stavljajui ih u jednu ili pak u drugu grupu; politike sklonosti, religiozne predrasude, pritisci sindikata. Uvijek je postojala manjina koja se neeg bojala, i velika veina to se bojala mraka, budunosti, prolosti, sadanjosti, bojala se sama sebe i svojih sjenki. Shvaam. Bojali su se rijei politika (koja je, na kraju, medu najreakcionarnijim elementima postala sinonimom za rije komunizam, rije za koju sam uo da su mnogi glavu izgubili samo zato to su je spomenuli), i, s vijkom zavrnutim ovdje, pojasom nategnutim tamo, guranjem, navlaenjem, potezanjem, umjetnost i knjievnost uskoro su postali nalik na velik upleten konopac napravljen od traka karamele, zavrnute u pletenice, zapetljane u vor i razbacane na sve strane, sve dok na kraju nisu nestale i posljednje trunke teka i elastinosti. A onda su filmske kamere ostale bez filma, u kazalitima je zavladala tama, a tamparski strojevi nisu vie stvarali veliku Nijagaru novina i knjiga, ve obino bezazleno kapanje istih materijala. O, i sama rije bijeg takoer je bila radikalna i opasna! Je li? Jest! Svaki se ovjek, govorili su, mora suoiti sa stvarnou. Mora se suoiti s Ovdje i Sada! Sve to nije spadalo u Ovdje i Sada, moralo je nestati. Sve one predivne knjievne lai i letove mate trebalo je oboriti u letu! I tako, jednog jutra poredali su ih pred zidom jedne biblioteke, jednog blagog nedjeljnog jutra prije trideset godina, 1985; poredali su ih sve. I Djeda Mraza i Bezglave konjanike i Snjeguljicu i Palia i Mamu Gusku i koje li tuge! sve su ih poubijali. Spalili su dvorce od papira, zaarane abe, stare - 118 -

kraljeve, i sve one ljude koji su na kraju prie ivjeli sretno sve do kraja ivota (jer, naravno, bila je injenica da nitko nije ivio sretno sve do kraja ivota), i tako je Bilo Jednom postalo Nikad Vie! A onda su razbacali pepeo Fantoma Rickshawa, zajedno s ostacima poruene Zemlje Oz. U istu su vreu strpali Dobru Glindu i Ozmu, smrvili ih u prah i prouili polikromatskim spektroskopom, a onda su Buoglava Jacka servirali, obloenog kolaiima, na Plesu Biologa! arobni grah zaguila je ikara kompjuterskih traka! Uspavana Ljepotica probudila se od poljupca uenjaka, da bi idueg trenutka umrla od smrtonosnog uboda njegove trcaljke. Alisu su prisilili da popije nekakav napitak, koji ju je toliko smanjio da vie nije mogla vikati Sve udnije i udnije!, a udarcem ekia razbili su arobno Ogledalce i prognali Kralja Srce i Ostrige! Stiskao je pesnice. Kako je jo nedavno sve to postojalo! Lice mu je bilo arko crveno i teko je disao hvatajui dah. to se tie Bigelowa, on je bio preneraen ovom dugotrajnom provalom bijesa. Zatrepe i napokon ree: alim. Nije mi uope jasno o emu govorite. Za mene su to samo imena. Prema onome to su mi rekli, Velika Vatra bila je dobra stvar. Gubite se! zaurla Stendahl. Svoj ste posao napravili i sada me ostavite na miru, vi... vi idiote! Bigelow pokupi radnike i ode. Stendahl ostade sam ispred svoje Kue. Dobro me ujte ree on nevidljivim raketama doao sam na Mars zato da bih pobjegao od vas, Zdravo Razumnih ljudi, ali vi sve vie i vie nalijeete na ovaj planet, kao muhe na otpatke iz mesnice. Pokazat u ja vama! Dat u ja vama dobru lekciju zbog svega onog to ste uinili Poeu na Zemlji. Od dananjeg dana, uvajte se. Kua Ushera je otvorena! I uperi stisnutu pesnicu prema nebu. * * * Raketa je prizemljila. Iz nje hitrim korakom izie neki ovjek. Baci pogled na Kuu, i u sivim mu se oima pojavi nezadovoljstvo i uvrijeenost. ustrim korakom prijee preko jarka i stade pred nepominim malim ovjekom. Vi ste Stendahl? - 119 -

 Pogodili ste. Ja sam Garrett, inspektor Moralne higijene. Ha, i vi iz Moralne higijene napokon ste stigli na Mars? Ba sam se poeo pitati to je to s vama, zato ne dolazite! Stigli smo prolog tjedna. Uskoro e i ovdje sve biti isto tako isto i pospremljeno kao na Zemlji. Garrett razdraenim pokretom pokaza prema Kui, drei u ruci identifikacijsku legitimaciju. Kako bi bilo da mi poneto kaete o ovom mjestu, Stenahl? Ako ve inzistirate: to je zaarani dvorac. To mi se uope ne svia, Stenahl, to mi se uope ne svia. Pojasnite malo to vam znai ta rije zaarani. To je bar jasno. Godine 2005. konstruirao sam neku vrst mehanikog utoita. U njegovoj unutranjosti, na elektronskim zrakama lete slijepi mievi od bakra, mjedeni takori tre po podrumima od plastine mase, kosturi pleu, isto kao i roboti, demoni, vampiri, fantomi; tu ivi itav jedan svijet koji je stvorila ovjekova mata i otroumnost, uz pomo raznih kemijskih produkata. Upravo toga sam se i bojao ree Garrett s blagim smijekom na usnama. Bojim se da emo biti prisiljeni sruiti vau kuu. Znao sam da ete doi im budete otkrili to se ovdje dogaa. Trebalo je da doem i ranije, ali smo se mi iz Moralne higijene eljeli uvjeriti u to kakve su vam namjere prije nego interveniramo. Ruioci i Ekipa za spaljivanje stii e ovamo po svoj prilici naveer. Tono u pono vaa e Kua biti sravnjena sa zemljom. Stendahle, ini mi se da ste postupili prilino nerazumno. Utroili toliko tako teko steenog novca na jednu ovakvu glupost. Do vraga, pa to mora da vas je stajalo najmanje tri milijuna dolara... etiri milijuna! Ali, Garrette, u ranoj sam mladosti naslijedio dvadeset pet milijuna, tako da sebi mogu dopustiti ovakvu, kako je vi nazvaste, glupost. No ipak mi se ini da u vaim postupcima ima neeg sadistikog. Nema ni jedan sat od kako je Kua zavrena, a vi i vai Ruioci ve se obarate na nju. Ne biste li mi bar dopustili da se poigram sa svojom igrakom bar... pa, recimo, dvadeset etiri sata? Poznajete zakon! On je sasvim jasan. Nikakvih knjiga, nikakvih kua, zabranjeno je proizvoditi sve to bi na bilo koji nain moglo sugerirati fantome, vile, vampire, ili bilo koje drugo stvorenje - 120 -

stvoreno matom. Ha, a idui e na redu biti Babbiti, je li? Zadali ste nam dosta nevolja. Stendhale. Sve to stoji u vaem dosjeu. Prije dvadeset godina. Na Zemlji. Vi i vaa biblioteka. Da, ja i moja biblioteka. I nekoliko drugih, slinih meni. O, Poe je tada ve dugo godina bio zaboravljena linost, isto kao i Oz i mnogi drugi likovi. Ali, ja sam imao svoje malo skrovite. Bilo nas je malo koji smo uspjeli sauvati svoje biblioteke, a vi ste onda poslali svoje ljude s vatrom i spravama za spaljivanje. Rastrgali ste mi i spalili pedeset tisua knjiga. Isto onako kao to ste Djeda Mraza proboli kroz srce i objavili svojim filmskim producentima da, ako i dalje ele raditi svoj posao, samo iznova i opet rade Ernesta Hemingwaya. Koliko li sam samo puta gledao Kome zvona zvone! Trideset razliitih verzija. Sve realistine. Oh, realizam! Oh, Ovdje, oh, Sada, oh, do vraga sa svim tim! Gorina sada vie ne koristi niemu! Garrette, vi svakako morate napraviti potpun izvjetaj, je li tako? Tako je! U tom sluaju, kako biste to bolje upoznali pravo stanje stvari, preporuujem vam da uete i malo pogledate naokolo, po Kui. Kaem vam, trajat e svega nekoliko minuta. U redu. Idem s vama. I ne pokuavajte nikakve trikove. Imam revolver uza se. Vrata Kue Ushera otvorie se sa kripom. Iz njezine unutranjosti provali zadah vlage. Trenutak kasnije zau se neko neizmjerno uzdisanje i teko stenjanje, nalik na samrtan hropac koji dopire iz izgubljenih podzemnih katakombi. takor protra preko kamenih ploa poda. Garrett kriknu i udari ga nogom. takor pade, a s njegova najlonskog krzna podie se nevjerojatan roj metalnih buha. Zapanjujue! promrmlja Garrett saginjui se da bolje vidi. Neka je stara vjetica sjedila u udubini zida i drhtavim rukama od voska premetala karte za tarok, arko naranaste i turobno plave. Zasike svojim bezubim desnima prema Garretu, pokazujui svoje zamane karte. Smrt! povie.

- 121 -

 Ha, upravo je to ona vrst stvari na koje sam mislio ree Garrett. Vrijedno saaljenja! Bijedno! Dopustit u vam da je vi osobno spalite. Stvarno? u Garrettovu se glasu osjeti zadovoljstvo. Zatim se malo namrti i doda: Moram priznati da me zauuje nain na koji ste sve ovo shvatili. Zadovoljan sam to sam bio u stanju stvoriti jedno ovakvo mjesto. Da kaem: uinio sam to. Da kaem da sam uspio oiviti drevnu atmosferu u jednom ovakvom, modernom i sterilnom svijetu. Moram priznati da se i protiv svoje volje pomalo i sam divim vaem geniju. Garret je promatrao neki lik, stvoren kao od magle, koji je prolazio i neto mrmljao, neodreeno nalikujui na izvanredno lijepu enu nejasna lika. S kraja vlanog hodnika pljesnivog, kamenog poda zau se zujanje nevidljivog stroja. Poput pramenova eerne vune to izlaze iz centrifuge, na sve se strane, u sada tihom hodniku, poee iriti krpe guste vlane magle. Iznenada, niotkuda, pred njima se pojavi gorila. Stani! povie Garrett. Ne bojte se pokuca Stendahl po metalnim grudima goleme ivotinje. To je obian robot. Kostur nainjen od bakra, i sve ostalo, umjetno, kao i u vjetice. Vidite? Stendhal malo podie gorilino krzno. Ukazae se metalne cijevi i ploe. Garrett drhtavom rukom pogladi udovite! Ali emu, Stendahle emu sve ovo? to vas je to obuzeto? Birokracija, Garrette. Ali se bojim da nemam dovoljno vremena da vam sve to lijepo i na miru objasnim. Vlada e sve to ionako ubrzo otkriti ree Stendahl i kimnu prema gorili U redu. Sad. I gorila ubi Garretta. * * * Da li je sve spremno, Pikes? Pikes podie oi sa stola i odgovori: Da, sve je spremno. Izvrsno si obavio posao. Pa, za to sam i plaen ree Pikes Stendahlu tihim blagim - 122 -

glasom i podigne robotov plastian oni kapak te namjesti stakleno oko s gumenim miiima. Evo, i to smo napravili. Isti Garrett. A to emo s ovim? Pikes kimnu glavom prema postolju na kojem je lealo mrtvo tijelo praveg Garretta. Bit e najbolje da ga spalimo, Pikes. Ne bismo eljeli da nam se pojave dva Garretta, zar ne? Pikes otkotrlja Garretta do pei za spaljivanje. Zbogom gurnu ga unutra i zalupi vratima. Stendahl stade pred robota i zagleda se u njega, govorei: Garrette, nareenja su ti poznata? Jesu. Robot ustade. Vraam se u glavni ured Moralne higijene. Dat u dopunski izvjetaj. Odloit u akciju za najmanje etrdeset osam sati. Rei u da moram potanje ispitati situaciju. U redu, Garrett. Zbogom. Robot pouri prema Garrettovoj raketi, ue i ubrzo uzleti. Stenahl se okrenu i ree: A sada, Pikes, poaljimo posljednje pozive za noas. Sve mi se ini da se neemo dosaivati, to misli? Sasvim sam siguran. S obzirom na to da smo ekali dvadeset godina, zacijelo nam nee biti dosadno! Namignue jedan drugom. ~y * * * Sedam sati. Stenahl gleda na sat. Jo malo. Protrese sherry u ai koju je drao u ruci. Zatim polako sjede. Iznad njega, na hrastovim gredama, visjeli su krhki tamni imii nainjeni od bakra, sakrivenog pod gumenom koom. Vritali su, pogledajui ga mirkavim iskriavim oima. Stenahl podie au prema njima i nazdravi: Za na uspjeh. Zatim se zavali u naslonja, zatvori oi, i u mislima jo jednom ponovi cijelu operaciju. Ha, kako e samo uivati! Kako e uivati pod svoje stare dane u ovoj osveti, osveti ovoj sterilnoj antiseptikoj vladi zbog njezina teroriziranja literature. Oh, kako su bijes i mrnja rasli u njemu sve ove godine. Oh, i kako se cio plan lagano stvarao u njegovu obamrlom umu, sve dok jednog dana, prije tri godine, nije sreo Pikesa. - 123 -

Ah, da, Pikes. Pikes, nagrizen gorinom dubokom poput mranog zdenca zelene kiseline. Tko je bio Pikes? Jednostavno, najvei od svih njih! Pikes, ovjek s deset tisua lica, bijes, dim, plaviasta magla, udovite takav je bio Pikes. Da li je bio bolji od Lona Chaneya, oca? Stendahl je razmiljao. Iz noi u no promatrao je Chaneya u njegovim starim, vrlo starim filmovima. Da, bolji je od Chaneya. Bolji i od onog drugog nekadanjeg udovita i straila? Kako se ono zvae? Karloff: Mnogo bolji! Lugosi? I sama je usporedba besmislena! Ne, bio je samo jedan Pikes, i to je bio ovjek kojemu su sada sve fantazije zabranjene. Na Zemlji nije imao ni najmanjeg utoita, nikoga kome bi mogao pokazati to zna. Bilo mu je zabranjeno ak i to da glumi sam za sebe, pred ogledalom! Jadni, nemogui, poraeni Pikes! Kakvog li stranog osjeaja, Pikes, one noi kada su ti oduzeli filmove, kada su iz tvojih kamera istrgli utrobu; kao da su iupali tvoju, da je bace na gomilu, rastrgaju, unite i bace u uarenu pe! Da li je bilo isto tako muno i teko, kao i pogled na pedeset tisua knjiga spaljenih i unitenih bez rijei? Da. Da. Prome ga bezuman bijes, dok su mu ruke postajale sve ledenije. I to je onda bilo prirodnije nego da noi i noi provedu zajedno, uz kavu, u razgovoru i razmiljajui. I tako je nastao ovaj gorki napitak Kua Ushera. Golemo crkveno zvono poe zvoniti. Gosti su stizali. Stendahl se sa smijekom podie i krenu da ih doeka. * * * Odrasli bez pamenja, roboti su ekali u svili, boje zelenkastog umskog jezera, u svili boje aba i paprati. Sa utom kosom boje sunca i pijeska ekali su. Podmazani, s kostima od bakarnih cijevi prelivenih elatinom, roboti su leali. U lijesovima, nainjenim ni za mrtve, ni za ive, u drvenim kovezima, leali su metronomi, ekajui da budu pokrenuti. Prostorijom je lebdio miris ulja za podmazivanje i politiranog bakra. Bilo je tiho kao u grobu. Muki i enski roboti, ali bez spola. S imenom, ali bez osobnosti, sa svim crtama ljudskih bia, osim humanosti, roboti su zurili praznim oima u zatvorene poklopce svojih kovega, oznaenih slovima F.O.B, mrtvi; a da nisu ni umrli, jer nikada, nisu ni ivjeli. A onda, zau se neizreciva kripa avala koje su upali. Pokplopci se podigoe.

- 124 -

Sjenke se nadvise nad kovege. Ruke su dodirivale, a ulje je protjecalo. Pokrenu se mehanizam mnogobrojnih satova, uz jedva ujno kuckanje. Jo jedan sa zau, i jo jedan, a onda prostorijom zabruji ustaljeno zujanje bezbrojnih pokrenutih satova. Pokrenue se mramorne prozirne oi ispod elastinih gumenih kapaka. Nosnice zadrhtae. Roboti se uspravie, odjeveni u krzno majmuna i bijele dlake kunia: Tweedledum je koraao iza Tweedledeeja, i Kornjaa s teleom glavom, pa Ludi eirdija, a onda utopljenici prekriveni bijelim zrncima soli i algama, nesigurni u hodu, po oni objeeni, vratova posutih crvenkasto modrim masnicama, izbuljenih staklastih oiju, a za njima kristalna stvorenja prekrivena blistavim srebrnim zvjezdicama, patuljci od ilovae i papirnati kepeci, Tik-Tak, Ruggedo, Djed Mraz, sa zavjesom od snjene meave koja se valjala pred njim, pa Modrobradi, acetilenskom plamenom oreolom oko glave, a bilo je i oblaka od sumpornih para, iz kojih su iskakali jezici zelenkaste vatre, i, na kraju, golema ljuskava zmija, zmaj u ijem je trbuhu bila uarena pe, izroni iz vatre gmiui valovito, pa kriknu, zasta, i opet kriknu, otvarajui vrata, i zau se kuckanje, rika, pa tiina, a zatim opet mete, i na kraju vjetar. Deset tisua poklopaca pade pored kovega. Bezbroj satova zabruji Kuom Ushera. No je bila zaarana. * * * Topao povjetarac preleti ponad tla. Stizale su rakete gostiju prekrivi cijelo nebo, palei ga, pretvarajui svojim toplinom jesen u proljee. Iz rakete su izlazili mukarci u veernjim odijelima i njihove ene s ekstravagantnim frizurama. Dakle, to je Usher! Ali, gdje su vrata? U taj tren pojavi se Stendahl. ene su meusobno bleletale i smijale se. Stendahl podie ruku da ih uuti. Zatim se okrenu, pogleda prema jednom od prozora visokog dvorca i pozva: Lorelei, Lorelei, pusti svojs kose! A odozgo, neka se predivna djevojka nagnu u noni povjetarac i rasplete svoje duge zlatne pletenice. Njezine se duge kose razmotae u ljestve, po kojima se nasmijani uzvanici popee u Kuu Usher. Koji eminentni sociolozi! Koji inteligenti psiholozi! Koji neiz- 125 -

mjerno vani politiari, bakteriolozi, neurolozi! Evo ih, sakupili su se, svi zajedno, unutar vlanih mranih zidina Kue. Dobro doli! Tyron, Owen, Dunne, Lang, Steffens, Fletcher, i dva tuceta ostalih uglednika. Uite, uite! Gospoe, Gibbs, Pope, Churchill, Blunt, Durmmond, i dvadesetak drugih, prelijepih ena. Znameniti, vrlo znameniti ljudi, svi oni lanovi Drutva za suzbijanje fantazije, predlagai ukidanja Nove Godine i Djeda Mraza, ubojice imia, spaljivai knjiga, nosioci baklji; dobri, isti, pasterizirani i sterilizirani graani, svi do jednog, savjesni i ispravni. ekali su da ogrubjeli pioniri oiste sve i pokopaju Marsovce i steriliziraju njihove gradove i sagrade naselja i poprave putove i sve naprave normalnim i sigurnim. I tada, kada je sve bilo ve dobro na putu ka Sigurnosti, ti Unitavai lijepog, ti angrizavci s krvlju od ive i oima od joda, doli su da uvedu svoju Moralnu higijenu, udjeljujui svakome dio svoje bezgranine revnosti. A svi oni bili su njegovi prijatelji! Da, da, paljivo, vrlo paljivo, upoznao se s njima i sprijateljio na Zemlji u toku ove posljednje godine! Dobro doli u prostrane dvorane i hodnike Smrti! uzvikivao je Stendahl. Dobra veer, Stendahle. to sve ovo treba da znai? Vidjet ete. A sada se svi skinite. U kabinama sa strane hodnika nai ete kostime u koje treba da se preodjenete. Mukarci ovamo, a ene na drugu stranu. Uznemireni uzvanici nesigurno su se ogledavali naokolo. Ne znam da li bismo smjeli ostati ree gospoa Pope. Ne dopada mi se ova okolina. To mi izgleda tako... tako neprilino. Besmislica, pa to je obian kostimirani ples. To mi se ini sasvim protuzakonitim progovori Steffens, pogledajui naokolo i sumnjiavo udiui vlaan zrak. Hajte, molim vas, kakve su to ideje smijao se Stendahl. Uivajte. Sutra e sve ovo biti samo ruevina. Uite u kabine! Kua je blistala od razigranosti i bljetavila boja; harlekini su cilikali zvoniima objeenim na svojim kapama, bijeli su mievi plesali minijaturne kadrile, dok su patuljci siunim gudalima svirali

- 126 -

na siunim violinama, zastavice su vijorile s grubih hrapavih greda, dok su slijepi mievi u jatima oblijetali oko zdenaca iz kojih su utali izvori svjeeg pjenuavog vina. Kroz sedam soba kostimiranog plesa tekao je potok. Uzvanici bi pili iz njega i s iznenaenjem otkrivali da je to sherry. Izlazili su iz kabina, preobueni u likove iz davnih vremena, maksiranih lica. Sama injenica da su bili maskirani pomogla im je da zaborave svoju mrnju i nesnoljivost prema fantaziji i uasu. ene su klizile naokolo u dugim crvenim barunastim haljinama, razdragane, smijui se. Mukarci su se tiskali pozivajui ih na ples. Po zidovima promicale su sjenke nevidljivih ljudi, a u mnogobrojnim ogledalima mje bilo nijednog odraza. Svi smo mi vampiri! smijao se Fletcher. Mrtvi! Vampiri! Bilo je sedam soba, i svaka je bila drugaije obojena; prva je bila plava, druga ljubiasta, jedna pak zelena, a jedna naranasta, jedna bijela, esta ruiasta, a sedma mrana, obloena crnim barunom. A u toj, sedmoj, sobi, bijeli sat od bjelokosti glasno je otkucavao. A kroz raznobojne sobe trali su gosti, napokon pijani, jurei izmeu robota iz mate, izmeu Puhova i Ludih eirdija, izmeu Trola i Divova, Crnih maaka i Bijelih kraljica. Mahnito su plesali, a pod nogama im je kameni pod odzvanjao od pritajenih snanih otkucaja nekog skrivenog tajnovitog srca. Stendahle! apatom. Stendahle! udovite s maskom smrti stajalo je pored njega. Bio je to Pikes. Imate li trenutak vremena da porazgovaramo nasamo? upita tihim glasom. O emu je rije? Evo. Pikes pokae jednu otrgnutu ruku. Na mjestima je bila rastopljena, prepuna mnogobrojnih vijaka i ica, polurastaljenih i pougljenjenih. Stendahl ju je neko vrijeme razgledao, a alim povue Pikesa u oblinji hodnik i proapta: Garrett? Pikes kimnu glavom. Umjesto sebe poslao je robota. Malo prije sam istio pe za spaljivanje i ugledao sam ovo.

- 127 -

Obojica su nekoliko trenutaka gledala robotovu ruku, koja je izazivala sumnjiavost i tjerala na razmiljanje i oprez. To znai da bi policija mogla svaki trenutak stii ovamo ree Pikes. Na e plan pasti u vodu! Ne znam promrmlja Stendahl, gledajui areni vrtlog u uto, u plavo, u naranasto odjevenih ljudi. Glazba je u valovima nadirala bljetavim hodnicima i sobama. Morao sam pretpostaviti da Garrett nee biti toliko neoprezan da samo doe ovamo... Ali, ekaj! to je! Nita. Nema nikakvih problema. Garrett nam je poslao robota, je li tako? E, pa mi smo mu robota poslali natrag. Ako ne bude paljivo provjeravao, zacijelo nee opaziti razliku. Naravno! Slijedei puta doi e sam. Sada, kad je uvjeren da je sve sigurno i u redu. Hej, pa on bi svakog trenutka mogao osobno pojaviti pred vratima! Vina, Pikes, jo vina donesi! Veliko se zvono jo jednom oglasi. Kladim se da je to on. Pusti Garretta unutra. Lorelei razvi svoje zlatne kose. Standahl? Garrett? Stvarni Garrett? Isti Garrett je pomnim pogledom razgledao vlane zidove i uzavrelu gomilu ljudi. Mislio sam da e biti najbolje ako sam doem i razgledam ovo ovdje. Znate, na robote se ne moete osloniti. Posebno ne na robote koje vam drugi podmetnu. Takoer sam, iz opreznosti, pozvao i Ruioce. Za jedan sat oni e biti ovdje i sruiti ovaj strahoviti brlog, ovo grozomorno mjesto. Stendahl se nakloni. Hvala vam to ste me obavijestili ree i rukom mu pokaza prema glavnom holu. U meuvremenu, mogli biste nam se pridruiti. elite li moda malo vina? Ne, hvala. to se uope ovdje dogaa? Pitam se, koliko nisko moe potonuti jedan ovjek? Uvjerite se sami, Garrette. Zloin je to, zloin! ree Garrett. Zloin nad zloinima, slaem se s vama odgovori Stendahl - 128 -

ljubaznim glasom. Zau se krik neke ene. Gospoa Pope dojuri u hol, blijeda, zastraena lica, zadihana. Upravo se dogodilo neto strano! Vidjela sam kako je neki gorila zadavio gospou Blunt i bacio je u kamin! Pogledae prema kaminu i ugledae kako iz dimnjaka visi pramen duge plave kose. Garrett kriknu. Grozno! jecala je gospoda Pope. Iznenada, naglo zastade i raskolai oi, progovarajui drhtavim glasom: Gospoa Blunt? Glavom! odgovori gospoa Blunt stojei kraj nje. Ali... pa ja sam vas prije nekoliko trenutaka vidjela zadavljenu. Taj vas je gorila bacio u kamin! Ali, ne smijala se gospoa Blunt. U pitanju je bio samo moj robot, kopija, izvrsno izraena kopija! Ali, ali... Ne viite, draga moja. Meni je sasvim dobro. Evo, da se pogledam. Ta vidite, ovdje sam! U kamin pa u dimnjak. Kao to ste rekli. Nije li to smijeno? Gospoa Blunt ode smijui se. elite li pie, Garrett? Da, da, hou. Ovo me prilino protreslo. Kojeg li mjesta! Ovo stvarno zasluuje da se sravni sa zemljom. U jednom sam trenutku pomislio... Garrett ispi pie. , Jo jedan krik. etiri bijela kunia nosila su Steffensa na ramenima, i nestala s njim niz stepenice to su se na neki magini nain pojavile u podu. Unespe ga u neku rupu, vrsto ga vezae i ostavie. Nad njim se poe njihati, sputajui se sve nie i nie, dugaak disk velikog elinog noa, primiui se malo-pomalo njegovu iznemoglom tijelu. Jesam li to ja ondje dolje? upita Steffens pojavljujui se pored Garretta. Nagnu se nad rupu i doda: Kako je to udno, kako neobino vidjeti samoga sebe kako umire... Klatno se zanjie posljednji put. Kako realistino! ree Steffens odlazei u jednu od prostorija. - 129 -

 Jo jedno pie, Garrett? Da, malim vas... Nee dugo trajati. Jo malo pa e i Ruioci stii. I po trei put zau se prodoran krik. to je to sada? upita Garrett drhtavim glasom. Sada je na meni red ree gospoa Drummond. Gledajte. A drugu gospou Drummond ivu su strpali u mrtvaki koveg i zabili ga avlima, dok je ona vritala, a zatim su koveg ubacili kroz otvor u podu, koji se trenutak zatim ponovo zatvori. Hej, pa toga se sjeam dahnu inspektor Moralne higijene. To je iz onih zabranjenih knjiga. Prerana smrt. I ovo ostalo. Ta rupa, bunar, i klatno, i taj majmun, taj kamin i dimnjak... Ubojstva u ulici Morgue. Da, da, iz knjiga koje sam spalio! elite li jo jedno pie, Garrett? Evo, samo vrsto drite au da vam ne ispadne iz ruke. Ta vi stvarno imate matu, zar ne? Stajali su i gledali kako umiru jo petorica. Jedan je zavrio u eljustima zmaja, a ostale rtve zadavljene su i utopljene u crnom jezeru. Ne biste li eljeli vidjeti to smo priredili za vas? upita Stendahl. Naravno odvrati Garrett. Ovako ili onako, cijela e ova prokleta stvar uskoro biti unitena. Vi mora da ste neka prilina dobriina. Tada poite sa mnom. Ovuda. Stendahl povede Garretta u dubinu, ispod poda, kroz bezbrojne podzemne hodnike, niz mnogobrojne zavojite stepenice, u srce zemlje, prema katakombama. to ete mi sve pokazati ovdje dolje? upita Garrett. Vau vlastitu smrt. Smrt mog dvojnika?? Da. I... jo poneto. to? Amontillado odgovori Stendahl vodei ga s uzdignutom svjetiljkom u ruci. Vidjeli su se ukoeni kosturi napol uzdignuti iz svojih mrtvakih - 130 -

kovega. Garrett je drao ruku na nosu. dok mu se na licu mogao vidjeti izraz gaenja. to je to? Zar nikada niste uli za Amontillado? Nisam! Zar ne prepoznajete ovo ovdje? pokaza Stendahl rukom prema jednoj eliji. Zar bih trebao? Ili moda ovo? Stendahl ispod ogrtaa izvadi zidarsku licu smijeei se. to je to? Doite ovamo ree Stendahl. Uoe u eliju. U polutami Stendahl poe stavljati okove svom napol pijanom pratiocu. Zaboga, to to radite? vikao je Garrett, bauljajui naokolo i zvekeui lancima. Ironiziram. Nemojte prekidati ovjeka kad ironizira, znate, to uope nije uljudno. Evo! Pa vi ste me okovali! Da, doista, okovao sam vas. to ete sad uiniti? Ostavit u vas ovdje. alite se. Izvrsna ala. Gdje je moj dvojnik, moj robot? Zar nismo doli ovamo da bismo vidjeli njegovu smrt? Nema nikakvog dvojnika. Ali... ali, oni ostali! Ostali su mrtvi. Oni, iju ste smrt gledali, bili su pravi ljudi. Dvojnici, roboti, stajali su tamo i gledali sve to. Garrett zauti. A sada treba da kaete: Za ljubav boju, Montresore! ree Stendahl. A ja u vam onda odgovoriti: Da, za ljubav boju. Zar to neete rei? Hajde, recite. Recite to. Vi, budalo. - 131 -

 Trebam li vas nagovarati? Recite to. Recite: Za ljubav boju, Montresore! Neu, ti... ti idiote. Pustite me odavde. Sada je ve bio sasvim trijezan. Evo. Stavite ovo na sebe Stendahl mu dobaci neto to je zvonilo i zvealo. to je to? Kapa sa zvoniima. Ako je stavite, moda u vas i pustiti. Stendahle! Stavite je na glavu, kad vam kaem! Garrett poslua. Zvonii zazovnie. Zar nemate osjeaj da se sve ovo ve jednom dogodilo? raspitivao se Stendahl, prihvaajui se posla sa zidarskom licom, bukom i opekama. to to radite? Zazidat u vas. Evo, jedan red. Evo i drugi. Vi ste lud! O tom detalju neemo sada raspravljati. Zbog ovoga ete odgovarati pred sudom! Stendahl pjevuckajui namjesti opeku na mokru buku. Skrovite je malo-pomalo postajalo sve mranije, i iznutra se zaue krici i udaranje po zidovima. Redovi opeka postajali su sve vii. Molim vas, udarajte i viite to vie ree Stendahl. Tako e prizor biti mnogo uspjeniji i ljepi. Pustite me van, pustite me van! Trebalo je jo samo jednu opeku staviti na mjesto. Krici su se sada slili u otegnut stravian urlik. Garrette? Stendahl zazva blagim tihim glasom. Garrett se umiri. Garrette upita Stendahl zna li zbog ega sam ti sve ovo uinio? Zato to si spalio knjige onoga Poea, a da ih, zapravo, nisi ni proitao. Vjerovao si onima koji su te uvjeravali da ih treba spaliti. Da si ih proitao, shvatio bi to te eka ovdje dolje, dok smo silazili. Neznanje je fatalna stvar, Garrette. Garrett je bio tih.

- 132 -

 elim da sve do kraja bude savreno ree Stendahl, podiui svjetiljku, kako bi osvijetilo Garretovo iskrivljeno lice. A sada zazvonite zvoniima. Zau se cincilinkanje zvonia na kapi. A sada, da li biste bili toliko ljubazni da kaete: Za ljubav boju, Montresore. U tom sluaju moda u vas pustiti. ovjekovo se lice pokaza na svjetlu. Nekoliko je trenutaka oklijevao, a zatim groteksno ponovi: Za ljubav boju Montresore. Ah! ree Stendahl zatvorenih oiju. Smjesti posljednju opeku na njezino mjesto i briljivo uvrsti. Requiescat in pace, dragi prijatelju. Zatim izie iz katakombi. * * * U svih sedam soba veliki je sat odbijao dvanaset. Sve stade. Pojavi se Crvena Smrt. Stendahl se za trenutak okrenu prema vratima, gledajui, a zatim potri iz velike Kue, projuri preko jarka i dotra do helikoptera koji ga je ekao. Je li sve u redu, Pikes? Sve je u redu. Eno poinje! Gledali su prema velikoj Kui smijeei se. Nasred njezina proelja pojavi se golema pukotina, kao da se zemlja poela tresti, i dok je Stendahl motrio velianstven prizor, zau Pikesa kako tihim glasom, ritmiki recitira: ... mozak mi se zavrtio, dok sam gledao mone zidove kako se rue i raspadaju; zau se dug, buan, urliui zvuk, nalik na glas tisuu slapova, i duboki baroviti ribnjak pred mojim se nogama zaklopi, tmurno i tiho, nad ruevinama Kue Ushera. Helikopter se podie iznad uzavrele vode i odleti.
Objavljeno prema dogovoru s GPA Mnchen

- 133 -

Frank L. Calloway: Mr. Mouse

Preveo Zoran Milovi

Mi
Zdravo, miu ree mala djevojica. Cijuuu odgovori mi, radoznalo trzajui njukom. Ne bojim se ja nikakvog starog mia ree djevojica, odmahujui glavom lijevo-desno, dok su joj se pletenice njihale s jedne na drugu stranu. Cijuuu odvrati mi. Moj tatica kae da se uvam divljih ivotinja nastavi ona ali ti mi uope ne izgleda kao divlji mi. Mi je utio. On kae da su nakon posljednjeg rata stvari postale udne. Jesi li i ti postao udan, gospodine Miu? Cijuuu? upita mi. Izgleda mi kao i svaki drugi mi. Zloban sjaj pojavi joj se u oima. Tatica mi je dao specijalni pitolj da se zatitim od divljih ivotinja. Iz depa izvadi malu metalnu stvar i stade njome mahati zrakom. Mi ju je promatrao zabrinutim pogledom. Ovaj specijalni pitolj puca samo na ivotinje. Na ljude ne puca, zna. Uperi revolver u mia. Ako mi se ne makne s puta, gospodine Miu ili kako se ve zove pucat u u tebe. Mi se nije ni pokuao pomaknuti jer, oigledno, nije razaumio nita od onoga to je govorila djevojica. - 134 -

Taf uini revolver, i mi pade na stranu, mrtav, ne mrdnuvi ak ni svojim krznenim, sivim repom. Uope nisi bio nita posebno, da zna prezrivo frknu mala djevojica. A zatim nastavi svojim putem. Idueg jutra doao je veliki kamion-teglja da odvue tijelo mia koje je zakrilo ulicu.

- 135 -

Roger Zelazny: The Game of Blood and Dust

Preveo Zoran Milovi

Igra krvi i praine

Ja sam Krv. Ja idem naprijed. Ja sam Praina ja te slijedim. Skrenuli su prema Zemlji i zauzeli poloaje na njezinim Trojanskim tokama. Promatrali su svijet, njegovih dvije i pol milijarde ljudi, njihove gradove, njihove naprave. Nakon nekog vremena, onaj na blioj toki progovori: Zadovoljan sam. Nastade duga pauza, zatim: Bit e sasvim dovoljno ree drugi, vadei malo stroncija90. Njihove svijesti sretoe se iznad metala. Kreni ree onaj koji ga je izvadio. Drugi ga izolira od temporalnog toka, stvori antipodne staze i obrati se prvome: Odaberi. Ovaj. Drugi oslobodi polje. Istovremeno, ugledae prvu emitiranu esticu kako nestaje smjerom suprotne staze. Priznajem gubitak. Odaberi. Ja sam Praina ree onaj to e nastanio na blioj toki. Tri poteza svaki. - 136 -

 A ja sam Krv odgovori drugi. Tri poteza. Potvreno. Odabirem da krenem prvi. Ja te slijedim. Potvreno. Odmaknue se od temporalnog toka i razmotrie povijest svijeta. A onda Praina upade u paleolit, te podie i otkri naslage metala smjetene po Junoj Evropi. Prvi potez zavren. Krv je razmiljala jedan bezvremenski trenutak, a zatim se pomaknu u drugo stoljee prije nove ere i prouzrokova velike rane na vratnoj arteriji Marka Porcija Katona, u trenutku dok je stajao pred rimskim senatom, neposredno prije nego to je namjeravao rei: Carthago delenda est. Prva potez zavren. Praina ue u etvrto stoljee nove ere i ubaci zrani mjehuri u krvotok usnulog Juliusa Ambrosiusa, Lava od Mitre. Drugi potez zavren. Krv se pokrenu u osmo stoljee, u Damask, i uini isto Abou Iskafaru, u sobi u kojoj je, u nevelikim blokovima tvrdog drveta, rezbario uvijena, kovrava slova arapske abecede. Drugi potez zavren. Praina se zamisli nad igrom. Lukav i profinjen potez. Hvala. Ali, ini mi se, ne i dovoljno dobar. Gledaj. Praina se pokrenu u sedamnaesto stoljee, u Englesku, i u ono jutro, prije pretrage, iz laboratorija ukloni sve tragove zabranjenih kemijskih eksperimenata, koji su Isaaca Newtona stajali ivota. Trei potez zavren. Dobar potez. Ipak, ini mi se da te imam. Krv upade u Englesku ranog devenaestog stoljea i ukloni Charlea Babbagea. Trei potez zavren. Obojica predahnue, prouavajui poziciju. Spreman? upita Krv. Da. Ponovo uoe u temporalni tok, u toki u kojoj su ga bili napustili. - 137 -

Bio je potreban svega trenutak. Pokrenuo se poput pucnja bia ispod njih... Jo jednom napustie tok, prouavajui pojedinane efekte svojih poteza sada, kada je krajnji rezultat ve bio poznat. Opazie: Juna je Evropa procvjetala. Rim je osnovan i postao moan nekoliko stoljea ranije nego to se to prethodno dogodilo. Grka je pokorena prije nego se plam Atene razgorio svojim najblistavijim sjajem. Smru Katona Starijeg, posljednji punski rat bio je odgoen. Kartaga je takoer nastavila svoj rast, irei svoje carstvo daleko na istok i na jug. Smrt Juliusa Ambrosiusa prekinula je ponovno oivljavanje mitraizma i kranstvo je postalo dravna religija u Rimu. Kartaani su proirili svoju mo po cijelom Srednjem istoku. Mitraizam je priznat za njihovu dravnu religiju. Meusobnih sukoba nije bilo sve do petog stoljea. Sama Kartaga je razorena, dok su granice njezina carstva prema zapadu pomaknute do Aleksandrije. Pedeset godina kasnije, papa je pozvao na kriarski rat. Ovo se s izvjesnom pravilnou ponavljalo idue stoljee i etvrt, sve vie nagrizajui carstvo Kartage i u isto vrijeme snaei golemu birokraciju to je izrasla u Italiji. Borbe su prestale na kraju potpuno, granice su odreene, ekonomska depresija prola je Mediteranom. Udaljenija podruja bunila su se zbog poreza i kovala zavjere, revoltirana. Opa anarhija, to je slijedila nakon mnogobrojnih ratova za otcjepljenje, smirila se u mranom razdoblju, slinom onome u prvobitnoj, nepromijenjenoj povijesti. U Maloj Aziji, tamparski stroj nije izumljen. U svakom sluaju, dovde je bila remi-pozicija ree Krv. Da, ali pogledaj to je uinio Newton. Kako si mogao znati? To je razlika izmeu dobrog i nadahnutog igraa. Zapazio sam njegove sposobnosti jo dok se zaluivao alkemijom. Pogledaj samo to je sve uinio za znanost, i to sasvim sam sve! Tvoj sljedei potez uslijedio je suvie kasno i bio je odve slab. Da. Mislio sam da bih njihove kompjutere ipak mogao ubiti unitenjem osnivaa Meunarodnih matematikih strojeva, Ltd. Praine se zakikota. To se stvarno zove ironija. Umjesto da sa sobom ponese MMS 120, Beagle je poveo mladog prirodnjaka Darwina. Krv baci pogled na kraj temporalnog toka, gdje je radioaktivna - 138 -

praina prekrivala beivotnu zemaljsku kuglu. Ali, to nije uinila znanost, niti religija. Naravno da ne odvrati Praina. Sve je to stvar naglaska. Imao si sree. Traim revan. U redu. ak u ti dati da izabere: Krv ili Praina? Ostat u Krv. Vrlo dobro. Pobjednik odabire prvi potez. Ispriaj me. Praina se pokrenu u Rim, u drugo stoljee, i zalijei rane na vratnoj arteriji, koje su uzrokovale Katonovu smrt. Prvi potez zavren. Krv ue u istonu Njemaku esnaestog stoljea i na identian nain likvidira vatikanskog ubojicu, koji je trebao ubiti Martina Luthera. Prvi potez zavren. Prilino si daleko skoio. Sve je to stvar naglaska. Sve istinitije i istinitije. Vrlo dobro. Spasio si Luthera. Ja u spasiti Babbagea. Ispriaj me. Bezvremenski trenutak kasnije, Praina je ve bila natrag. Drugi potez zavren. . . Krv je s dubokom koncentracijom prouavala podruje igre. Onda: U redu. Krv ue u Chewyjev Teatar, one veeri 1865, kada je onaj nezadovoljni glumac pucao na predsjednika Sjedinjenih Drava. Siunom izmjenom pravca metka, uini da pogodi svoj eilj. Drugi potez zavren. Vjerujem da blefira ree Praina. Nisi mogao prouiti sva grananja moguih posljedica. ekaj i vidjet e. Praina stade pomno i otro motriti podruje igre. U redu, onda. Ubio si predsjednika. Ja u jednoga spasiti ili barem malo produiti njegov ivot. elim da Woodrow Wilson vidi osnovano svoje udruenje nacija. Njegova e propast znaiti vie, nego da nikada i nije bilo osnovano a propast e, to je sigurno. Ispriaj me. Praina ue u dvadeseto stoljee i naini nekoliko popravaka u - 139 -

ovjeku dugih eljusti. Trei potez zavren. U tom sluaju, i ja u, takoer, spasiti jednoga. Krv ue u isto stoljee, neto kasnije, i pobrine se da Leon Nozdrev, ovjek koji je ubio Nikitu Hruova, ne uspije u svojoj namjeri. Trei potez zavren. Onda, jesi li spreman? Spreman. Ponovo uoe u temporalni tok. Dugi bi pucnu jo jednom. Oko njih zujala je buka radio-programa. Sateliti su kruili oko planeta. Auto-ceste prekrivale su kontinente. Pranjavi gradovi irili su svoju mo nadaleko. Brodovi su sjekli oceane. Avioni su rezali atmosferu. Trava je rasla. Ptice su se selile. Ribe su se poigravale. Krv se zakikota. Mora priznati da je bilo zamalo ree Praina. Kao to si rekao, postoji razlika izmeu dobrog i nadahnutog igraa. I sree si imao. Krv se ponovo zakikota. Promatrali su svijet, njegovih dvije i pol milijarde ljudi, njihove gradove, njihove naprave... Nakon nekog vremena, stanovnik prednje toke progovori: Najbolja dva od tri? U redu. Ja sam Krv. Ja idem naprijed. ... A ja sam Praina. Ja te slijedim.
Objavljeno prema dogovoru s GPA Mnchen

- 140 -

PRIKAZI VIJESTI OSVRTI DOGAAJI POLEMIKE

Vidovitost
Zagrebaka Mladost priredila je itaocima SF-a ugodno iznenaenje kad je u biblioteci Gama objavila roman Stephena Kinga Vidovitost (Shining). Ovaj potez urednika Zvonimira Majdaka zasluuje svaku pohvalu, jer je rije o vrlo kvalitetnom romanu darovitog amerikog autora. King je jedan od najzanimljivijih mlaih amerikih pisaca. U dvadesetoj godini (1967) objavio je svoju prvu SF priu Staklena vrata. Prijelomni trenutak u njegovoj karijeri bio je pokuaj da objavi svoj prvi SF roman. Tadanji urednik ACF Books comp. Donald A. Wollhein odbio je taj roman s obrazloenjem da njegova izdavaka kua ne izdaje antiutopije. To je Kinga razoaralo do te mjere da je odustao od pisanja istog SF-a i posvetio se anru strave i uasa. Od tada se kritiari pomalo aljivo pitaju da li je vie izgubio isti SF ili je vie dobio anr strave. Mora se priznati da je King svojim radom dobrano uticao na porast ugleda i podizanja kvalitete djela strave i uasa, U posljednjih sedam godina King se pokazao i kao plodan autor. Prvi roman Kerry objavio je 1974., drugi Salemov usud (Salem's Lot) 1975., trei Vidovitost 1978., etvrti Mrtva zona (The Dead Zone) 1979., a posljednji Fire Starter 1980. Objavljuje i pripovijetke od kojih je dio obuhvaen u zbirci Mrane sile (The Dark Forces, 1980). Napisao je tri filmska scenarija koji su u realizaciji i jednu nerealiziranu TV seriju. Romani Kerry i Vidovitost preneseni su na filmsko platno (B. de Palma, S. Kubirck), a roman Salomov usud snimljen je kao TV film (T. Hoper, za CBS). Malo je pisaca koji se mogu pohvalit tako brojnim ekranizacijama svojih djela. Ve to upuuje na zakljuak da smo se sreli s piscem koji je uspio spojiti dvije naoko suprotne komponente: atraktivnu, napetu radnju i kvalitetan, angairan sadraj. To vrijedi i za roman Vidovitost. Strani su kritiari ovaj roman svrstali u prie kakve danas najee piu Matheson i S., Jackson (ranije E. A. Poe i M. Shelly). Ipak treba naglasiti, da je King unio nekoliko komponenti koje izlaze izvan ustaljenog klieja pria te vrsti. Prije svega, glavni junak Kingova romana je estogodinji djeai. Zatim, tu je i sustavna (iako previe frojdovska) analiza junaka, te impresivna slika moderne amerike obitelji. Svoje literarno umijee King dokazuje kroz lik djeaka a nije nipoto lako voditi radnju kad se ona mora podrediti nainu razmiljanja malog djeteta koje zahvaljujui svojim paranormalnim (telepatskim) svojstvima saznaje daleko vie informacija nego to ih moe shvatiti, pogotovo kad one u sebi nosea stravinu sliku smrti i nasilja. Autor se nije sluajno upustio u taj eksperiment; ve se u romanu Kerrv bavi mladim biem, nasilje je brutalno, javlja se naglo, a rtava je mnogo. Za razliku od toga, u Vidovitosti je nasilje ogranieno na vrlo uzak krug ljudi, ali upravo u takvoj okolini postaje uoljivije. Radnja Vidovitosti odvija se u

- 141 -

hotelu u kojem e Jack Torrance, zimski uvar, sa enom Wendy i sinom Dannyjem provesti nekoliko mjeseci odsjeen od svijeta. Hotel je pun duhova, ali ne onih klasinih, ve svojevrsnih realnih odraza nekadanjih zloina i nasilnih smrti koje su se dogaale u hotelu. Njih ne moe vidjeti svatko, ve samo oni koji imaju paranormalne osobine. Pravo je otkrie itaocu kad shvati da je sam Hotel neka vrst kolektivnog duha, emanacija zla koja raste i jaa sa svakom nasilnom smru koja se u njemu dogodi. Dapae, Hotel utjee na ljude, potie ih na nasilje, hrani se i jaa sa svakim novim zloinom. Kad otkrije kakav je Danny telepat Hotel ga eli ubiti i njegovu snanu (iako jo neoblikovanu) linost iskoristiti i time stei snage da se otisne i izvan svojh poetnh granica. Kako tek neznatno moe utjecati na materijalne predmete, Hotel treba saveznika u stvarnom svijetu pa napada najslabiju kariku u lancu Dannyjeva oca. Napad je psihike prirode i sastoji se u buenju Jackovih najveih mana, sklonosti prema alkoholu i nasilju. To nije sve s im se susreemo u ovom romanu. Prisutan socijalni angaman vidljiv je kroz analizu branih odnosa, a i kroz analizu slabe i opasne linosti kakav je Dannvjev otac. Uz to, prisutna je naglaena kritika modernog amerikog drutva. Hotel se ne napaja samo energijom i nasilja, ve isto, ako ne i jo vie, energijom onih koji su ivjeli u njemu i upravljali njim. Hotel je pun duhova ivih ljudi, bivih vlasnika i posjetilaca, mafijaa, predstavnika krupnog Kapitala i jet seta koji su tamo zato to su prepuni istog onog zla koje je temelj postojanja Hotelovog zla. Nije potrebno mnogo mate da bi se vidjelo na to autor aludira. Hotel simbolizira moderno ameriko vladajue poli-

tiko i ekonomsko ureenje, njegovu moralnu bijedu i povezanost s organiziranim kriminalom Obitelj Jacka Torrancea predstavlja uobiajenu ameriku obitelj, a sam Jack simbolizira svu slabost i nesposobnost prosjenog Amerikanca da se odupre zovu lane moi i utjecaja, to ih moe stei onaj tko postane posluni sluga vladajueg sloja. No King nije bez nade. Oa smatra da budunost lei u generacijama mladih (Dannv) koje dolaze ili e tek doi, a koje e imati dovoljno snage da se odupru takvim naoko primamljivim ponudama. Prijevod Anke Katui je sasvim na mjestu a likovna oprema koju je izradio Mirko Stoji pravi je primjer kako se jednostavnim rjeenjem moe postii maksimalan domet. Zbog svih iznesenih vrijednosti ovu knjigu toplo preporuujemo svim ljubiteljima dobre literature, a posebno ljubiteljima anra strave i uasa. Boris MARINI

Sirius-burza

Ako netko ima suvine brojeve SIRIUSA 28 i 29 molim da mi to javi (ili poalje, plaam pouzeem), jer imam cio komplet osim ta dva broja i elio bih ga uvezati. Josip Jaramazovi, Trg oktobarske revolucije 8'14, 24000 Subotica. Kupio bih SIRIUS broj 41 (ili dao za njega dva po izboru od ovih SIRIUSA: 3, 17, 20, 43, 44 i 66. Kupio bih i Andromedu broj 1, te sve brojeve Pegaza. Zoran Jovanovie, 29. novembra i 22, 11000 Beograd. Za ukorieni komplet Galaksije iz 1981. godine dajem knjige avolji trokut, Prikazanja i Prokletstvo faraona, ili ga kupujem. Neboja Jeremi, Risanska 10. 11000 Beograd.

- 142 -

Rad drutva Lazar Komari

Dugogodinja elja beogradskih ljubitelja naune fantastike najzad je ispunjena 28. IX 1981, kad je slubeno registrirano Drutvo prijatelja naune fantastike Lazar Komari. Postanak drutva kao i prvi koraci protekli su gotovo nezapaeno, tek s pokojom vijeu u dnevnoj tampi, ali tako je izbjegnuto nekontrolirano omasovljenje, to bi onemoguilo stvaranje vrstog jezgra koje sada ini temelj drutva Lazar Komari i najsigurniji je zalog njegove budunosti. Program rada do IX 1982. obuhvaa redovne cikluse predavanja dvojice magistara naune fantastike, Zorana Zivkovia i Aleksandra Nedeljkovia, s povremenim gostima-strunjacima iz drugih oblasti. Svaki mjesec se prikazuje i po jedan film, uglavnom iz repertoara jugoslavenskih kinematografa. Velika se panja posveuje stvaraocima-poetnicima na polju SF knjievnosti i u tom cilju raspisan je natjeaj za SF prie koje e, bude li ih dovoljno kvalitetnih, biti objavljene u specijalnom izdanju edicije Kentaur, u poetku slijedee godine. Pravo sudjelovanja na natjeaju imaju svi lanovi drutva Lazar Komari s neogranienim brojem radova. Jedna od primarnih aktivnosti drutva je i izdavanje biltena (Emitor) koji izlazi dvomjeseno, a u njemu su zastupljeni teorijski i literarni radovi lanova. Dosad su izala tri broja. Prostorije u kojima se odvijaju gotovo sve djelatnosti drutva, smjetene su u Narodnom univerzitetu Braa Stamenkovi, koji e 1983. godine, biti domain petom YUCON-u. Svi koji su zainteresirani za rad drutva ili se ele

ukljuiti u neke od spomenutih aktivnosti, mogu pisati na adresu: Drutvo Lazar Komari, NVBS, Mitropolita Petra 8, 11000 Beograd a mogu i doi na sastanak drutva, svakog utorka u sedam na veer, ili se obratiti telefonski sekretaru drutva Slobodanu Kneeviu (011)150-615. (S. K.)

SFera javlja...
GOLEM... U organizaciji Saveznog zavoda za meunarodnu naunu, prosvjetno-kulturnu i tehniku suradnju i beogradskog Sava centra, odran je od 30. svibnja do 4. lipnja u Titogradu, Skoplju Zagrebu, Ljubljani i Beogradu Tjedan poljskog filma. Izmeu ostalog, tu je prikazano i izuzetno zanimljivo i kvalitetno ostvarenje Pjotra Szulkina Golem. Film obrauje legendu o Golemu, prenesenu u svijet budunosti, razoren atomskim ratom. Scenario su napisali P. Szulkin i T. Sobolewski, a glavne uloge igraju M. Walczewski, K. Janda i K. Majckrazak. GOSTI IZ GALAKSIJE... Na nedavno zavrenom Festivalu fantastinog i znanstveno fantastinog filma u Madridu, filmu Gosti iz galaksije Duana Vukotia dodjeljen je cijeli niz novih priznanja: proglaen je najboljim SF ostvarenjem festivala, dobio je prvu nagradu publike, nagradu za najbolju masku i nagradu za reiju. V. IVEZIC... Potkraj svibnja i u toku lipnja u knjiari Tehnike knjige u Zagrebu bile su izloene SF slike, ilustracije i dijelovi stripova Sirlusovog ilustratora Vjekoslava Ivezia. 2010: ODISEJA V SVEMIRU DVA... Arthur C. Clarke zavrio je svoj novi roman, 2010: Odiseja u svemiru dva, nastavak poznate

- 143 -

Odiseje u svemiru 2001. Knjiga e Iz tampe izai u studenom ove godine. Nadajmo se da e Kentaur reagirati, kao i u sluaju Rajskih vodoskoka. NOVI ROMAN IZ SERIJE ZADUZBINA... Najesen bi se trebao pojaviti novi roman Isaaca Asimova, koncipiran kao nastavak njegove poznate serije Zadubina. Radni naslov je Granica zadubine (Foundation's Edge). NAGRADE NEBULA ZA 1981... roman: The Claw of the Conciliator, Gene Wolfe; kratki roman: The aturn Game, Poul Anderson; dua pria: The Quickening, Michael Bishop; kratka pria: The Bone Flute, Lisa Tuttle. TREI NASTAVAK RATOVA ZVIJEZDA... U Londonu se od sredine sijenja snima trei nastavak Ratova zvijezda, pod naslovom Osveta dedaja (Revenge of the Jedi). Producent je Howard Kazanjian, izvrni producent George Lucas, a ovaj film vrijedan 25 milijuna dolara reirat e Richard Marquand, prema scenariju Lawrencea Kasdana (Otimai izgubljenog kovega, Imperija uzvraa udarac). Premijera je najavljena za 27. svibnja 1983. KINA... NR Kina se otvara zapadnoj filmskoj industriji: Lucas Film Lt namjerava u sredinjoj Kini snimiti nastavak Otimaa izgubljenog kovega. SPIELBERG... Nedavno je u SAD poelo prikazivanje novog SF filma Stevena Spielberga, pod naslovom E. T. (E. T. je svemirac star nekoliko stotina

godina, koji sklapa tajni savez s djeakom Elliotom i njegovom mlaom sestrom, Djeak je, naravno, stranev spasitelj i jedini prijatelj, pa mora uvati glavu od odraslih Zemljana). , BOWIE I DENEUVE... David Bowie i Catherine Deneuve igraju glavne uloge u filmu Glad (The Hunger), koji se od oujka snima u Londonu i New Yorku. James Castigan je po romanu Whitleya Streibera napisao scenario, a reiser je Tony Scott. Tema: vampirizam danas. EUROCON... Ovogodinji, 7. EUROCON odrava se od 10. do 15. kolovoza u vicarskom gradu La Chaux-de-Fonds. Adresa: Eurocon VII 1982, Congres Europeen de Science Fiction, La Chaux-de-Fonds CCP 23-20234, Switzerland. VIDEO Ameriko udruenje proizvoaa video kazeta najavilo je dobitnike platinastih i zlatnih video kazeta. Ovo se priznanje dodjeljuje najbolje prodavanim filmovima snimljenim na videu (50000, odnosno 25000 prodanih primjeraka). Platinaste kazete dobili su: Osmi putnik, Muppeti, Superman, a zlatne: Bliski susreti tree vrste, Ralje, Flach Gordon. ~Xanau i Odiseja u svemiru 2001. (Z. M.) LUDI MAX... Na filmskom festivalu fantastike u francuskom zimskom centru Avoriazu glavnu je nagradu dobio George Miller za australski SF film Ludi Max.

- 144 -

SCAN i OCR: Sekundica Ispravka: MasterYoda Prelom: MasterYoda www.sftim.com

- 145 -