Izvorni

lanak UDK 141.78:[81:1]Derrida, J.

Primljeno 13. 2. 2009.

Kristina Peternai Andri

Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski fakultet, L. Jgera 9, HR31000 Osijek kpeterna@ffos.hr

Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta u Derridaovom diskurzu

Saetak

U brojnim je radovima francuski filozof Jacques Derrida dekonstruirao zamisao stabilne strukture jezika tvrdei da rijei nemaju ope znaenje i ne referiraju se na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu; prema njemu se niti jedan znak ne moe jednom zauvijek dovesti u vezu s nekim preciznim opisom ili sadrajem. Meutim, paradoksalno, te teze Derrida dovodi u pitanje kada govori o kategoriji vlastitih imena. Mjestimice prikazuje ime kao unutranju bit subjekta, postupa s imenom kao da se tie vrstog i preciznog opisa ili sadraja, tj. odreuje ga kao nepromjenjiv, o kontekstu neovisan, znak koji moe odaslati jednoznanu poruku recipijentu. Pitanje vlastitog imena za Derridaa se ispostavlja aporijskim pitanjem.
Kljune rijei

vlastito ime, znak, znaenje, Jacques Derrida

Rad na teoriji znaenja u smislu odbacivanja njegove samoprisutnosti jedan je od vanijih segmenata djelovanja francuskoga filozofa Jacquesa Derridaa (1930.2004.). U brojnim radovima on zastupa tezu o nereprezentacijskom karakteru jezika, drugim rijeima, za njega jezik ima odnosni karakter koji izmeu znaka i referenta postavlja arbitrarnu vezu pa znakovi ne mogu imati izravnu referenciju prema nezavisnim objektima, znak se ne moe jednom zauvijek dovesti u vezu s nekim preciznim opisom ili sadrajem. Uslijed toga se svaka tvorba znaenja treba promatrati u svjetlu kontekstualne prirode znaka: svaki novi kontekst donosi vlastite aspekte znaenja, nepredvidive do njihove aktivacije u tom buduem kontekstu. Prema Derridau, svaki pokuaj fiksiranja znaenja osuen je na neuspjeh; znaenje se ne moe jednom zauvijek dosegnuti, ono je uvijek odgoeno. Pitanje koje postavljamo u ovome lanku tie se odnosa izmeu znaka ope nito i kategorije vlastitog imena u Derridaovom diskurzu. Javljajui se uz pitanje traga, pisanja, diferancije, pepela, dara, smrti, prijevoda i drugdje, tematizacija imena zauzima vano mjesto u njegovoj filozofiji. Nakon to istraimo ona mjesta u njegovim radovima u kojima govori o vlastitim imenima i imenovanju, pokuat emo ukazati na kontroverze u njegovom diskurzu vezane ponajprije za koncept znaka i znaenja te iz navedenih proizale koncepte privatnog jezika i kategoriju identiteta subjekta.

O znaku i znaenju
Pojmovi znaka i znaenja ulaze u Derridaov diskurz analizom uenja Ferdinanda de Saussurea razvijenih unutar strukturalne lingvistike: dajui prven-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

526

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

stvo jeziku (langue) ispred govora (parole), de Saussure je istraivao pravila i konvencije koje jezik usustavljuju te je stvaranje znaenja izveo iz sustava razlika u jeziku.1 Znaenje se, prema de Saussureu, proizvodi kroz proces izabiranja i kombiniranja znakova du sintagmatske i paradigmatske osi. Uope, on je svojim istraivanjima uveo razlikovanje jezika kao sustava i govora kao realizacije toga sustava, kao i koncept arbitrarnosti2 i razlikovnosti u smislu temeljnih znaajki jezinog znaka te jedinstvo oznaitelja i oznaenog.3 itajui de Saussurea, Derrida je dekonstruirao samu zamisao stabilne strukture jezika tvrdei da rijei nemaju ope znaenje i ne referiraju na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu.4 Nadalje, Derrida dri da razmiljamo iskljuivo u znakovima i da nema znaenja izvan znakova koji su zapravo oblici grafike reprezentacije, meutim, ne moemo govoriti o znaenjima ili o konanom oznaenom izvan sustava razlika svako oznaeno upuuje na sve ostale znakove u sustavu i samo postaje oznaiteljem. Svakom znaku imanentna su mnogobrojna potencijalna znaenja, ukljuujui i odjeke ili tragove ostalih znaenja iz drugih konteksta. Oznaitelji generiraju znaenje ne u odnosu prema fiksiranim predmetima, nego u odnosu s drugim oznaiteljima s tim da se znaenje generira kroz odnose razlike. Razlike meu znaenjima proizvode simboliki sustavi koji se usvajaju uenjem, a odnos izmeu oznaitelja i oznaenog nije sadran niti u jednom fiksnom ili vjenom odnosu, tako da je samo znaenje po svojoj prirodi nestabilno i neprestano isklizava, odnosno, znaenje se moe poimati samo u smislu beskonane odgode, nikada dosegnuto. Razmiljati o izvanjskom ili realnom svijetu, kae Derrida, moemo samo u jeziku, ne moemo zaobii jezik u nastojanju da izravno vidimo svijet, a same rijei proizvode znaenje ne u odnosu prema nekim specifinim ili bitnim karakteristikama predmeta ili njegovim kvalitetama, nego kroz mreu odnosa u jezinoj igri. Ne treba meutim smetnuti s uma da svaka dana rije sadri odjeke i tragove drugih znaenja rijei iz drugih odnosa u razliitim kontekstima. Uvodei pojam diferancije (diffrance) koji sadri i razliku i odgodu i pomak, Derrida tvrdi da binarni odnosi izmeu znakova predloeni u strukturalnoj lingvistici nisu stabilni, prije e biti da je znaenje nestabilno i klizi prema pojedinanoj igri oznaavanja. Jezik je nereprezentacijski, znaenje je nestabilno. Rijeima Winfrieda Ntha:
Nema za Derridaa nikakva temelja znaenjima, nikakva finalnog oznaenika izvan sustava semiotikih razlika, jer svaki oznaenik upuuje na sve ostale znakove u sustavu razlika pa time i sam postaje oznaiteljem.5

De Saussure, dakle, naglaava razlikovnu prirodu znaka, a Derrida kroz to razlikovanje oznaitelja i oznaenog uoava mogunost razumijevanja oznaenog pojma samog po sebi, lienog zavisnog poloaja u jezinom sustavu te uvodi pojam transcendentalnog oznaitelja podrazumijevajui njime neto to samo po sebi ili po svojoj biti ne upuuje ni na jedan oznaitelj, to trans cendira lanac znakova i u stanovitom trenutku samo prestaje funkcionirati kao oznaitelj.6 Prema Culleru, ovdje nije rije o tome da bismo pojam znaka nuno morali odbaciti kao nepotreban,
naprotiv, distinkcija izmeu onoga to oznauje i onoga to je oznaeno bitna je za svako razmiljanje. No iz isto razlikovne, netvarne naravi znaka proizlazi da razlika meu oznaiteljem i oznaenim ne moe biti tvarna i da je ono to u jednom trenutku moda prepoznajemo kao oznaeno isto tako i oznaitelj. Ne postoje konana znaenja koja zaustavljaju kretanje oznaivanja.7

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

527

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

U Derridaovom poimanju referent moe biti ak odsutan iz jezinog dogaanja, ali to ne znai da je referencijalna funkcija iskljuena, kae Clarkson.8 Znak moe biti oblikovan i bez referenta i biti u funkciji u smislu referencijalnog uinka. Pri tome ne treba smetnuti s uma da uinci svakodnevnog govora ovise upravo o sposobnost da izdre ili pretrpe iskljuenja. Ta mogunost beskonanog umnoavanja nije promaaj ili nezgoda, nego element imanentan samoj strukturi znaka. Ovdje dakle nije rije o nemogunosti ili neopravdanosti izbora jednog a ne nekog drugog znaenja, nego se eli naglasiti to da svaki znak podlijee interpretaciji. Prema Derridau se svaki znak, kroz upotrebu, mora moi ponavljati; svaki znak podlijee iterabilnosti, s tim to iterabilnost preinauje,9 ona sprjeava da u pojedinom kontekstu znaenje bude odreeno jednom zauvijek. Ukratko, za Derridaa sami znakovi nemaju znaenjsku jezgru i odreeni su neodredivim kontekstom. Vrijedi li navedeno za sve znakove istrait emo izdvajanjem jednoga aspekta Derridaova problematiziranja znaka i znaenja: znaka kao vlastitog imena, odnosno oznaavanja u smislu imenovanja.

Imenovanje kao zaetniko nasilje

Vlastito ime jedan je od kljunih Derridaovih koncepata ve u njegovoj knjizi O gramatologiji u kojoj je problem imenovanja odredio nasiljem: imenovanje ondje za njega predstavlja prvo, zaetniko nasilje.10 Povod takvog pristupa imenovanju Derrida nalazi u LviStraussovoj studiji Porodini i drutveni ivot Indijanaca iz 1948. godine u kojoj LviStrauss pisanje dovodi u vezu s eksploatacijom i nasiljem. Bavei se pitanjem veze izmeu pisma i prisile Derrida je pokuao osporiti LviStraussovu tenju da u izgubljenom svije1 5

Jezik je sustav znakova koji izraava misli i po tome je usporediv s pismom, s abecedom za gluhonijeme, sa simbolikim obredima, s oblicima pristojnosti, s vojnikim znakovima itd. Vidi: Ferdinand de Saussure, Teaj ope lingvisitke, prev. Vojmir Vinja, ArTresor naklada, Zagreb 2000., str. 62.
2

W. Nth, Prirunik semiotike, str. 54.

6

Arbitrarnost upuuje na fluidan i nestabilan odnos izmeu oznaitelja i oznaenog, na kulturalan i povijesno odreen karakter toga odnosa, odnosno njegovo liavanje vrstog znaenja ili bilo kakve univerzalnosti.
3

Naprotiv, meutim, od trenutka kada mogunost takvog transcendentalnog oznaenog dovedemo u pitanje i raspoznamo da je svako oznaeno takoer u poloaju oznaitelja, distinkcija izmeu oznaitelja i oznaenog, a stoga i sam pojam znaka, postaju problematini u samom korijenu. Jacques Derrida, Positions, prev. Alan Bass, University Of Chicago Press, London/New York 2002., str. 19.
7

Vidi vie F. de Saussure, Teaj ope lingvistike, kao i Winfred Nth, Prirunik semiotike, prev. Ante Stama, Ceres, Zagreb 2004., str. 7178.
4

Jonathan Culler, O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma, prev. Sanja erlek, Globus, Zagreb 1991., str. 163.
8

Vidi: Jacques Derrida, O gramatologiji, prev. Ljerka iflerPremec, Veselin Maslea, Sara jevo 1976. Rije je o jednom od prvih i naj utjecajnijih Derridaovih djela u kojem on spaja nekoliko razliitih humanistikih disciplina (lingvistika, antropologija, filozofija); uklju uje dekonstrukcijska itanja Rousseauovih, Saussureovih i LviStraussovih djela.

Carrol Clarkson By Any Other Name: Kripke, Derrida and an Ethics of Naming, Journal of Literary Semantics 32 (1/2003), str. 38.
9

Jacques Derrida, Limited Inc, Northwestern University Press, Evanston 2000., str. 200.
10

Vidi: Snaga rijei: od LviStraussa do Rousseaua, J. Derrida, O gramatologiji, str. 137184.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

528

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

tu tog divljeg plemena iita djetinjstvo ovjeanstva. LviStrauss biljei da je kod Nambikwara upotreba vlastitog imena zabranjena i predstavlja svetu tajnu, a tu zabranu imena Derrida komentira sljedeim izvodom:
primijetit emo da je ova zabrana nuno izvedena obzirom na brisanje vlastitog imena u onome to smo nazvali prapismom, tj. u igri razlike. Zabrana je bila mogua i mogla je funkcionirati i eventualno biti prekrena, kao to emo vidjeti prekrena, tj. potisnuta i vraena prvobitnoj nevlastitosti, zato to vlastita imena nisu vie vlastita imena, jer je njihovo stvaranje njihovo iezavanje, jer su brisanje i nametnutost pisma prvobitni, jer se oni ne zbivaju prilikom upisa samoga; zato to je vlastito ime kao jedinstveni naziv namijenjen prezenciji jedinstvenog bia, uvijek kao mit porijekla jasno itljiv i prisutan ispod izbrisanoga; zato to je vlastito ime uvijek bilo mogue tek zadovoljavajui svojem funkcioniranju u razradi i dakle u sustavu razlika, u pismu koje uva tragove razlike.11

LviStrauss opisuje kako djeca kroz svau odaju antropologu imena svojih protivnika te istraiva lako moe doi do imena svih ostalih lanova plemena. Nasilje, perfidnost, volja da se tlai ve su tu, ak i meu djecom, komentira njegov opis Catherine Belsey.12 Nambikwara ne znaju pisati, a ta nesposobnost se prema Derridaovom miljenju u etikopolitikom poimanju smatra bezazlenou i nenasiljem, meutim, pitanje je kako ne priznati pismo unutar jednog drutva koje je sposobno liiti se svoje osobnosti, tj. u jednom nasilnom drutvu?13 Iz navedenog proizlazi da se zabrana otkrivanja uope ne odnosi na vlastita imena, prije e biti da ono to pogaa zabranu jest in koji ono to funkcionira naziva vlastitim imenom. A ovo funkcioniranje jest sama svijest.14 Vlastita imena zapravo slue oznaavanju pripadnosti i jezinodrutvenoj klasifikaciji, stoga se u ovoj zabrani ne radi o otkrivanju vlastitih imena, nego o zakrivanju klasifikacije i odnosa unutar sustava. Smatrajui da Derridaova nastojanja pri dekonstrukciji LviStraussa nisu preokretanje hijerarhije govora i pisma, Belsey napominje sljedee:
on hoe pokazati da vie vrednovani govor nije imun na negativne kvalitete pripisane pismu. Vlastita imena Nambikwara, tvrdi on, ne pripadaju pojedincima kao njihovo vlasnitvo, kao da jedinstveno ime oznaava osobu. Naprotiv, imena diferenciraju i klasificiraju ba kao i jezik, ba kao i pismo.15

Dakle, za ranog Derridaa imenovati znai initi zaetniko nasilje jezika, a takvo se nasilje sastoji od upisivanja unutar razlike, od klasifikacije, od suspenzije vokativnog apsoluta. Takav se Derridaov pristup, kao to sam kasnije pojanjava, javio uz tematiziranje pisanja ili traga s ciljem
premjetanja ili preispisivanja funkcije za koju je reeno da pripada subjektu ili (), reelaboracije miljenja o subjektu koje nije bilo niti dogmatino ili empiriko, niti kritiko (u Kantovom smislu) ili fenomenoloko (kartezijanskohusserlijansko).16

Posredno Derrida imenovanje dovodi u vezu s nasiljem i kasnije, u tekstu o Deklaraciji o neovisnosti (The Declaration of Indepedence) iz 1976. godine gdje terminolokom aparaturom teorije govornih inova J. L. Austina iznosi tezu prema kojoj se konstitucionalni subjekt stvara performativom deklaracije o neovisnosti, s tim to taj subjekt sebe mora iskazati u konstativnom iskazu nacionalnog identiteta, to jest kao ve konstituiran. Naime, u sklopu proslave dvjestote godinjice Deklaracije o neovisnosti Derrida je odrao predavanje na University of Virginia kroz koje je pokazao da je neovisnost SADa u deklaraciji neodluivo opisana i proizvedena. Prema Richardu Beardsworthu,
zajednicu drava opisuje kao da prethodi potpisivanju deklaracije; istodobno, ona tek biva proizvedena kroz to potpisivanje. () Proglaavanje republike izravno predstavlja volju naroda od prije ina proglaavanja, a ipak se ta volja po prvi put izumljuje kroz taj in.17

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

529

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

Ako se zajednicu drava opisuje kao da ve prethodi potpisivanju deklaracije, ona postaje proizvedena tek kroz in potpisivanja. Sline argumente Derrida kasnije ponavlja u brojnim tekstovima.18 Aporija vremena i aporija prava za Derridaa dolaze zajedno u relaciji odgaanja protoka vremena i ljudskog izuma, primjeuje Beardsworth, pa Derridaovo itanje Deklaracije upuuje na to da u pravu postoji nedostatak u smislu vremena te se institucionalizacija pokuava ispuniti s pomou opravdanja nasilja prava. U navedenome pak Ernesto Laclau vidi model za sve inove politikog utemeljenja koji se, dak le, mogu prepoznati tek poslije dogaaja, a povijest njihove ukljuivosti uvijek ve lovi sadanjost ina izmiljaja. Laclauovim rijeima, politiko hegemonijske artikulacije retroaktivno stvaraju interese za koje potom tvrde da ih predstavljaju.19

Nietzscheovo ime
Metodologiju i kritiku vanosti bavljenja pitanjima vlastitog imena i potpisa Derrida je tumaio u intervjuu pod nazivom Between Brackets,20 naglaavajui pritom dvije vane strategije. Prva se tie znanstvenosti u smislu da rad na pitanju vlastitih imena i potpisa mora biti prepoznat ili elaboriran opim zakonitostima, uz uvjet da ta znanstvenost svaki puta mora obuhvatiti prikaz pojedinanog sluaja. Druga strategija, uvjetovana imperativnom znanstvenosti, kae Derrida, zahtijeva potpisnika koji nije ni empiriki subjekt ni transcendentalni nositelj metajezike moi. Naime, jedna od uestalih i dominantnih gesti klasinih filozofa bila je da prikau potpis ili datum filozofskog diskurza kao sluajan ili empirian:
Filozofi poput Platona, Kanta, Hegela uinit e sve da bi sustavnost njihovih diskurza bila u mogunosti postojati bez ikakvih referenci na vlastita imena potpisnika, na datum njihove proiz vodnje itd. Pokuao sam problematizirati taj aksiom.21

Imajui u vidu da klasian akademski nain pisanja o velikim filozofima (na primjer onaj Heideggera o Nietzscheu) sadri uglavnom interno itanje teksta, to jest njegovo promiljanje iznutra i svojevrsnu biografiju autora, Derrida se namjerio istraiti granice, ogranienja, okvire i margine svih
11 18

J. Derrida, O gramatologiji, str. 146.

12

Catherine Belsey, Poststrukturalizam, prev. Zoran Milutinovi, ahinpai, Sarajevo 2003., str. 78.
13

Usporedi: Zakoni refleksije: Nelsonu Mandeli s divljenjem (1986), Uspomene na Paula de Mana (1986), Sila zakona: mistini temelj autoriteta (1992).
19

J. Derrida, O gramatologiji, str. 148.

14

Ernesto Laclau, Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy. Towards a Radical Democratic Politics, Verso, London/New York 2001., str. xi.
20

Ibid., str. 150.

15

C. Belsey, Poststrukturalizam, str. 79.

16

Jacques Derrida, Points Interviews, 1974. 1994., prev. Peggy Kamuf i ostali, Stanford 1995., str. 219220.
17

Intervju koji je vodio s D. Kambouchnerom, J. Ristat i D. Sallenave u rujnu 1975. godine objavljen je u asopisu Digraphe (1976), te pretisnut u J. Derrida Points
21

Richard Beardsworth, Derrida & Political, Routledge, London/New York 1996., str. 99.

Derrida 1998. u intervjuu; BenNaftali, Michal An Interview with Professor Jacques Derrida http://www1.yadvashem.org/odot_ pdf/Microsoft%20Word%20%203851.pdf.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

530

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

rasprenih itanja, a adekvatnima za takvu vrst elaboracije uinile su mu se upravo kategorije vlastitog imena i potpisa. Kao rezultat te problematizacije imamo tekst Otobiographies o pitanju imena i politici vlastitog imena kod Nietzschea, kao i tekst Shibboleth koji zapravo govori o poetici smrti i potpisa u Paula Celana. U studiji The Teaching of Nietzsche and the Politics of the Proper Name proizale iz njegova kolokvija na University of Montreal 1979. godine,22 Derrida polazi od analize pojmova akademske slobode, uha/sluatelja, autobiografije s tenjom da navedene pojmove dekonstruira i prevrednuje. Na meti su se posebno nali anrovi biografije i autobiografije: drei da se biografija filozofa vie ne uzima kao korpus iskustvenih sluajnosti koje ostavljaju i ime i potpis izvan sustava koji e sam sebe ponuditi kroz imanentno filozofsko itanje, Derrida pokuava usustaviti novu analizu biografskog openito i biografije pojedinog filozofa i to tako to e u pogon, meu ostalim, staviti analize vlastitog imena i potpisa.
Nietzscheovo ime je danas moda, za nas ovdje na Zapadu, ime nekoga tko je (s moguim izuzetkom Freuda i, na drugi nain, Kierkegaarda) svojim imenom i u svoje ime bio usamljen u pristupu i filozofiji znanosti i filozofiji ivota. On je moda bio sam u stavljanju svog imena svojih imena i svojih biografija na crtu, izlaui se veinom pogibelji koje to povlai za sobom: za njega, za njih, za njegov ivot, njegovo ime i njihovu budunost i posebno za politiku budunost koja e ga obiljeiti.23

(Trivijalnu) injenicu da je Nietzsche mrtav Derrida uzima kao dokaz toga da je duh imena (ili zloduh!) jo uvijek prisutan i to s namjerom podsjeanja na injenicu vlastite smrti; biti mrtav znai ni na koji nain se ne moi vie ponovno vratiti i nositi postojee ime.
Jedino ime moe nasljeivati i zbog toga je ime, da bude razliito od svog nositelja, uvijek i a priori ime mrtvaca, ime smrti. Ono to se vraa imenu, ne vraa se ivuima. Nita se nikad ne vraa ivuima.24

Sam ivot bit e verificiran tek u trenutku smrti nositelja imena. Na poetku knjige Ecce Homo Nietzsche izostavlja svoje ime te se skriva iza maske, tj. iza pseudonima bez vlastitog imena,25 a Derrida dri da njegov identitet, onaj kojim se izjanjava da jest, nema nita s onim to je znano pomou njegova imena ili homonima F. N., to nije identitet koji je on stekao kroz nekakav ugovor sklopljen sa svojim suvremenicima;
On je uzeo pozajmicu od samoga sebe i upleo nas u tu transakciju kroz ono to, snagom potpisa, preostaje od njegova teksta. Auf meinen eigenen Kredit. (ivim od vlastitog kredita.) () F. N., to je ve samo po sebi lano ime, pseudonim i homonim, prikriva moda, iza prevaranta, drugog Friedricha Nietzschea. Privezan tim mutnim poslom ugovora, dugovanja i kredita, pseudonim u nama potie neogranien oprez svaki put kada pomislimo da itamo Nietzscheov potpis ili autograf i svaki put kada on izjavi: Ja, nepotpisan, F. N. 26

Problem navedenog Derridaovog itanja nalazi se u tome to karakterizacijom Nietzscheovog samoimenovanja kao ugovora koji on potpisuje sam sa sobom (!) ili pozajmice koju uzima od samoga sebe (!), Derrida na neki nain doputa mogunost usustavljivanja privatnog jezika i privatnih znakova, a to na drugim mjestima osporava. Ime bez obzira je li rije o samoimenovanju ili imenu pripisanom od strane drugih, je li rije o pseudonimu ili lanom imenu mora biti ovjereno unutar zajednice, inae ono nema snagu imena. Moda bi umjesto neogranienog opreza pri itanju Nietzscheova potpisa, kao to to ini Derrida, valjalo prije upozoriti na odluku pred kojom se nalazi itatelj, a koja se tie prihvaanja ili odbijanja izjednaavanja ne/imenovanog subjekta s Nietzscheom.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

531

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

Nemogunost vlastite egzistencije unutar zajednice napominje sam Nietzsche. U predgovoru knjizi Ecce Homo stoji:
ivim od vlastitog kredita, a moda je to samo predrasuda da ivim? Dovoljno je samo da progovorim ma s kojim obrazovanim koji tijekom ljeta naie u Upper Engadine, pa da se uvjerim da ne ivim U tim okolnostima je, naime, dunost protiv koje se u osnovi buni moj habitus, jo vie ponos mojih instinkata rei: ujte me! Ja sam ta i ta osoba! Prije svega, ne zamjenjujte me!27

Tumaei Nietzscheov in kao prenaglaen i nerazumljiv u smislu da nije jas no prema kome on ima dunost izjanjavanja o sebi, Derrida ovdje u drugi plan stavlja vlastitu postavku o tome da je identitet kategorija koja se neprestano izgrauje i prevladava iskljuivo kroz interakciju s drugima. Umjesto toga, on se usmjerava na samoga Nietzschea i komentira da on tim inom ide protiv svog prirodnog habitusa koji mu nalae da se pretvara skriven iza maske.
To nas moe odvesti vjerovanju da, s jedne strane, njegov sporazum ide protiv njegove prirode: to to se on obvezuje au u ime imena, u svoje ime i u ime drugog dogaa se nasiljem prema sebi. S druge strane, dakako, to samopredstavljajue pokazivanje ich bin der und der (ja sam taj i taj) moe jednako tako biti varka pretvaranja.28

to znai da ako uzmemo Nietzscheovu izjavu jednostavno kao identitetnu, takoer moemo dospjeti u zabludu. Posljednje rijei u Ecce Homo29 Derrida tumai kao potpis Nietzschea, Ecce Homoa, Krista, ali zapravo ne Krista, ak ni Dioniza ve prije imena onoga to je nasuprot (but rather the name of the versus), odnosno nepovoljnog30 ili naopakog imena. Rijeju, bila bi to borba izmeu dva imena. Prema njemu to je dovoljno da zavede sve pripojene niti imena na pogrean put. Kroz duble te (ivota i smrti, mrtvog mukarca i ive ene, oca i majke), Derrida Nietzscheov identitet odreuje kao dvostruk i neutralan, s tim to je naslijeeno ime oevo prezime uvijek ime mrtvaca ili najava smrti.

Imena su nerazoriva: Romeo i Julija

Smrt, meutim, ne moe razoriti imena. Tezu da su imena nerazoriva, odnosno da imena mogu i moraju egzistirati i nakon to njihovi nositelji umru
22

Knjiga The Ear of the Other koju osim spomenutog eseja o Nietzscheu ini transkript dva okrugla stola, prvi s temom autobiografije, drugi s temom prijevoda, te intervju koji je s Derridaom vodila Christie McDonald Choreographies, na francuskom se pojavila 1984. godine.
23

sebe jedino povratkom konstantnog rezultata zatite, preostatkom vrijednosti u kojem pojedinac jo uvijek moe prepoznati lukavtinu (varku) ivota. Ibid.
26

Ibid. str. 89.

27

Jacques Derrida, The Teaching of Nietzsche and the Politics of the Proper Name, prev. Avital Ronell, u: Jacques Derrida, The Ear of the Other. Otobiography, Transference, Translatio. Lincoln, London 1988., str. 6.
24

Friedrich Nietzsche, Ecce homo: Kako se biva to jest, prev. ime Vran, Visovac, Zagreb 1994.
28

J. Derrida, The Ear of the Other, str. 10.

29

Ibid. str. 7.
25

On napreduje iza mnotva maski ili imena koja, kao bilo koja maska i ak ikoja teorija simulakruma (vjerni prikaz neega, slika i prilika, sablast) moe ponuditi i proizvesti

Potpisujui se kao Dioniz nasuprot Razapetog, autor na kraju knjige pita: Jeste li me razumjeli?
30

Protivnog, tetnog.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

532

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

ili se, primjerice, odreeni predmet razbije, zastupao je ve Ludwig Wittgen stein.31 On kae: Ako gospodin N. N. umire, kae se da umire nositelj imena, a ne da umire znaenje imena32 te /o/no ega, ini se, mora biti, to pripada jeziku.33 ovjek je razoriv, smrtan, ali njegovo ime preostaje, ono je neovisno o egzistenciji njegova nositelja. Bez izravnog pozivanja na Wittgensteina, ime kao nerazorivo i prvenstveno ime mrtvaca ili ime smrti Derrida tematizira kroz analizu Shakespearove drame Romeo i Julija. U toj drami se ljubav izmeu Romea i Julije zbiva usprkos njihovim imenima, oni zbog imena umiru, ali kroz svoja imena i preivljavaju: ono to ih razdvaja u njihovoj ljubavi jesu obitelji suprotstavljene imenima, imenima koje nose i Romeo i Julija. Upravo stoga to ih imena odvajaju, Romeo i Julija bi se htjeli odvojiti od vlastitih imena, a to rezultira smru. Meutim, tragian zavretak kao rezultat promaaja meu ljubavnicima Derrida ne promatra u smislu kraja ili smrti uzrokovane nesretnim ukriavanjima vremenskih i aforistinih nizova, nego kao nadivljavanje imenom. Naime, nepravovremenost promaeni sastanak, zalutalo pismo, lijek koji postaje otrov odreuje dramu u cjelini i zbog nemogunosti sinkronizacije ljubavnici bivaju osueni na smrt, ali se smrt privremeno odgaa te im je, oboma, omoguen doivljaj smrti drugog da bi konano uinak nepravovremenog rezultirao preivljavanjem, a ne ponitenjem njihovih imena. U nastojanju da se odvoje od vlastitih imena i realiziraju ljubav, mladi ljubavnici se upleu u mreu prizivanja oinske metafore i genealogijskih zakona, no egzistenciju izvan imena ne mogu postii. Julija eli smrt imena, smrt Romea, kako bi dobila mukarca kojeg voli, meutim, lien imena taj mukarac umire, a nadivljuje ga ime. Prisjetimo li se Derridaove teze da se znaenje stvoreno kroz razliku ne moe jednom zauvijek fiksirati, odnosno njegova koncepta diferancije koja se javlja kao posljedica nestabilnosti binarnih odnosa izmeu znakova, a tie se neprekidno odgoenog, nestabilnog i pominog znaenja to dovodi do nepostojanja vrste kategorije identiteta, zauuje njegovo pristajanje uz Shakespeareovu tezu o tome da oslobaanje od imena nije mogue tijekom ivota. Tumaei Romeov poloaj, Derrida navodi da je odvajanje imena i njegova nosioca mogue tek nakon smrti s obzirom da u pitanju imena nije rije o neemu prikaenom na njega, nego o njegovoj esenciji, njegovo ime je njegova bit. Neodvojivo od njegovog bia. () On ivi u svom imenu.34 Odvajanje imena od nosioca i nastavak ivota izvan vlastitog imena mogue je ali zahtijeva veliku rtvu u smislu odvajanja od svih povijesnih, rodbinskih i uzronih veza nataloenih u imenu, odnosno odricanje od niza identitetnih kategorija i preuzimanje drugih ili novih. Alternativa smrti za Romea bila bi dakle preuzimanje novog identiteta. Kada Julija moli Romea da bude kao rua, ona ga eli odvojiti od imena u smislu svih rodoslovnih i kauzalnih veza koje odzvanjaju u njegovom imenu. Ona eli da on promijeni ime (O! be some other name Drugo ime / Na sebe uzmi) to po Derridau moe znaiti dvoje: (1) uzeti drugo vlastito ime ili (2) uzeti drugu vrstu imena, ime koje nije ljudsko, ime stvari, konkretno, vlastitu imenicu. Romeo u konanici zamjenjuje vlastito ime za vlastitu imenicu imenicu ljubav te e u toj dvostrukoj aporiji vlastitog imena oni izgubiti sve: i ime i ljubav i ivot. U pogodbi koju predlae Julija (Romeo moj, odbaci svoje ime, / Jer ono nije dio bia tvog, / I mjesto njega uzmi mene svu!), Romeo naizgled moe dobiti sve (nju svu) odriui se niega (imena, tj. neega to uope nije dio njegova bia). Obiajno pravo kri se u injenici to Romeo njoj ne predlae nita slino.35 U tom obrtanju konvencionalnih odnosa, Romeovom odricanju od imena oca ili njegovom gubitku, obiajno se pravo pak potvruje: ime

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

533

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

oca treba uvati sin, od njega ga ima smisla otrgnuti a ne od keri koja nikada nije bila zaduena uvati ga.36 Zanimljiv je ovdje i priziv na koji Derrida upozorava, odnosno to da Romeo mrzi svoje ime tek od trenutka u kojem je Julija to od njega traila, to znai da se odricanje imena moe eljeti tek kroz poziv drugog ili u ime drugog. Bez obzira na Romeovu elju, on se ne bi mogao odrei svog imena bez priziva.
On to ne moe htjeti sam od sebe, usprkos tomu to mu je ta emancipacija predstavljena kao prilika da konano bude on sam, s onu stranu imena prilika da konano ivi jer on nosi svoje ime kao svoju smrt. Sam od sebe on to ne moe eljeti, jer njega nema bez njegova imena.37

Subjekt dakle egzistira tek u interakciji s drugima, u zajednici koja njegovo postojanje potvruje imenom. Drutvena zajednica je ta koja moe traiti promjenu imena i posljedino promjenu identiteta. Interpretirajui dramu Romea i Julije Derrida je ukazao na djelatnost imena bez referenta, odnosno preivljavanje imena i nakon smrti njegova nositelja, kao i vanost drugog/zajednice za ovjeru subjektove pozicije, meutim, suprotno vlastitim tezama o kontingentnosti i tek privremene stabilizacije znaenja, stavio je naglasak na ime kao bit ili esenciju pojedinanog bia, neodvojivo od njegova nositelja, a tek uzgred ukazao na mogunost odvajanja subjekta od imena za pojedini identitet.

Pepeo kao uvar imena

Preivljavaju li sva imena nakon smrti njihovih nositelja? Moe li se memorija razoriti, a ime do neitljivosti izbrisati ili spaliti? Nakon spaljivanja ostaje pepeo, a pepeo je po Derridau potpuno nesjeanje, razaranje samoga sjeanja. U pepelu ipak preostaje ime (u plamenu nestale osobe):
Ondje je pepeo: ono to uva kako vie ne bi ni uvalo, predavajui ostatak rasapu, i to vie nije nestala osoba to ostavlja pepeo, samo njezino ime, ali neitljivo. I nita ne brani misliti da je to takoer nadimak takozvanog potpisnika.38

U pepelu je sadrano svjedoanstvo, /i/skustvo pepela nije samo iskustvo za borava, nego zaborava zaborava, zaborava nakon kojeg nita ne preostaje.39
31 35

Usporedi Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraivanja, prev. Igor Mikecin, Globus, Zagreb 1998. Brojni Derridaovi koncepti zapravo su reartikulirane teze iz Wittgensteinove druge filozofske faze, iako sam Derrida to preuuje. Oivljavanje Wittgensteinovih teza u suvremenoj teoriji, pa i odnos Wittgenstein Derrida, jest tema koja zasluuje posebnu panju, a o kojoj sam neto pokuala rei u disertaciji Ime i pitanje identiteta u knjievnoj teoriji, Zagreb 2008.
32

Uobiajeno je u naoj kulturi da suprug zadri svoje ime, ime njegova oca, a ena se svoga odrie. Kada mukarac daje ime svojoj eni, nije rije o tome, kao to je ovdje sluaj, da ima namjeru izgubiti ga ili promijeniti, nego ga sauvati nametanjem. Ibid., str. 429.
36

Ibid., str. 430.

37

Ibid.
38

Ibid., 40.
33

Jacques Derrida, Feu la cendre, Des femmes, Paris 1987., str. 19.
39

Ibid., 50.
34

J. Derrida, Points, str. 207.

Jacques Derrida, Acts of Literature, Routledge, New York/London 1992., str. 426.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

534

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

Pepeo stoga svjedoi o nestajanju svjedoka, nestajanju sjeanja, on je razaranje same memorije.40 Koncept pepela svojevrsno je produbljivanje Derridaova ranijeg koncepta traga. Trag kao neprisutni preostatak obiljeja, jo se jasnije vidi u konceptu pepela.41 Prva figura traga jest korak koji ostavlja otisak, trag ili rudiment; ali prah na bolji nain iskazuje ono to sam mislio izrei imenom traga, naime, neto to preostaje bez preostajanja, neto to nije ni prisutno ni odsutno, to sebe razara, to je u potpunosti konzumirano, to je preostatak bez preostatka.42 Jedno od najmasovnijih pokuaja brisanja ili unitavanja imena svakako je dogaaj Holokausta. U intervjuu s Michalom BenNaftalijem Derrida je priznao kako je imao pregrt dvojbi pri imenovanju dogaaja vezanih za Holo kaust ili Auschwitz ili Shoah, jer je za njega pitanje imena, odnosno singularnosti tih dogaaja, uvijek otvoreno i odgoeno. No, sam Holokaust jest nastojanje da se izbrie ime, a izbrisati ime je ak vie od ubijanja ljudi. Izbrisati ime znai unititi arhiv. Arhiv koji uva imena zapravo je Yad Vashem:
I Yad Vashem je prvenstveno sjeanje (na) imena, to je oito najdirljivija i svakako izvanredna stvar, mogu ak rei i muna, to kada pojedinac koraa kroz Yad Vashem: prva gesta je bila obnoviti, sakupiti i zadrati imena. Kao da su imena doista bila pravi cilj prema kojem je bilo upereno istrebljenje. () in Yad Vashema sastoji se od uvanja imena i smrti, koji su, konano, neodvojivi jedno od drugog.43

Bez obzira na brutalnost metoda kojom se pokuavaju unititi imena, ona bivaju sauvana makar kao preostajanje bez preostajanja, pepeo koje uva sjeanje. U kasnijim tekstovima Derrida se zalae za jo radikalnije teze tvrdei da ne samo da su imena neunitiva, nego izuzev imena nema niega: referent nije nuan, ime je dovoljno! Postavljajui niz pitanja: Kome je upuen diskurs negativne teologije? Postoji li on prije svoje aktualizacije ili prije postanka performativnim? Je li ime Boga ikada ensko ime? Derrida kroz esej Izuzev imena44 tematizira udnju koja usmjerava preko granica (jezika), a prema prostorima Boga. Naime, negativna teologija obraa se bezglas nim glasom ili apofazom; glasom koji se razdjeljuje unutar sebe govorei i jedno i njegovu suprotnost. Derrida na osebujan nain usporeuje negativnu teologiju s dekonstrukcijom, oslanjajui se na tekst mistika Angelusa Silesiusa (Johannesa Schefflera) koji izjednauje postajanje (Werden) i bit (Wesen). Ono to je prema Angelusu Silesiusu mogue jest postatinita u smislu sebepostajanje ili postajanje Bogom.45 Ovakvo preobilje i preostaci su nuno u negativnu teologiju utisnuli biljeg pojedinanog dogaaja jezika ili tragove na tijelu jezika zbog kojeg se apofaza pretvara u nadivljavanje (vie od ivota i vie o smrti). Dogaaj ujedno ostaje u jeziku i na jeziku, dakle, unutra i na povrini (povrini otvorenoj, izloenoj, istom prelijevajuoj, izvan sebe same).46 Rijei su usmjerene prema Bogu, one o njemu govore i njega govore, imenuju ga, ali se takoer upuuju
tamo gdje se moe imenovati izvan sebe, prema imenovanom onkraj imena, neimenovanom imenovatelju kao da se ujedno treba spasiti ime i spasiti sve osim imena, izuzev imena, kao da se ime treba izgubiti, da bi mogli spasiti ono to ime nosi ili ono to upuujemo njemu kroz ime47

Jer Bog negativne teologije niti govori niti se o njemu ita moe rei, dri Derrida. Bog nema nita izuzev imena. Meutim, njegovo ime ne imenuje nita. Konano, kao nuno, preostaje samo ime, odnosno izuzev imena nema niega.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

535

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

Iz pretpostavljene injenice da ne postoji nita osim referencije, nesmanjive referencije, pojedinac moemo jednako tako zakljuiti da referent sve osim imena jest ili nije nuno potreban.48

Potpis, parergon, khra

Potpis i parergon kao njegova struktura takoer su koncepti koje tematizira Derrida, a vezani su za pitanja imena i imenovanja. Pitanje potpisa uveo je jo u polemici s J. L. Austinom koji in potpisivanja svrstava uz performative tipa ja ovime iz ega slijedi preuzimanje odgovornosti za ono pod to je potpis stavljen.49 Sukladno uvjetima performativa koje je postavio Austin, potpis svjedoi o tome da je u svijesti onoga koji je potpis stavio u trenutku potpisivanja izuzimajui ranije namjere ili one koje su uslijedile nakon izvrenja samoga ina postojala namjera da in izvri dosljedno i u potpunosti, ukljuujui sve obveze koje e kasnije proizai.50 Meutim, u Derridaovom nadopisivanju Austina upozorava se da uinci potpisa prije svega ovise o njegovoj ponovljivosti ili iterabilnosti:
Da bi imao funkciju, a to e rei da bi bio itljiv, potpis mora imati ponovljiv, iterabailan, imitabilan oblik; mora biti kadar odvojiti se od prostorne i pojedinane namjere koja ga proizvodi. Iskrivljujui njegov identitet i njegovu pojedinanost, istost potpisa izdvaja njegov peatni lik.51

Vaei potpis tako mora odgovarati nekom obliku ponovljivosti bez obzira na subjektove namjere u trenutku potpisa, njegova imitabilnost uklanja potrebu za namjerom, ali i otvara mogunost krivotvorenja. Potpis je uvijek smjeten na rubu, nije ni u tekstu, ni izvan njega, paradoksalno, nalazi se istodobno na oba mjesta. Tako potpis (vlastitog imena) moe igrati ulogu skrivenog mjesta, obloenoga ili oguljenoga, tumai Derrida. Takav potpis simulira drugi potpis potpis drugoga nekog lukavijeg ili starijeg, koji je spreman
40 45

Potpuno razaranje svjedoanstva Derrida je uoio i u tekstu o Celanu (Shibboleth) u kojem se osvrnuo na Celanove pjesme o pepelu ili prahu u kojima alovanje vie nije mogue.
41

Derrida tu mogunost odreuje prije kao nemogunost koja je vea od nemogunosti.

46

Stoga rei Postoji pepeo, odnosno Il y a l cedre, kae Derrida, znai rei da se u svakom tragu, pisanju i iskustvu (a za Derridaa je svako iskustvo, na neki nain, iskustvo traga i pisanja) nalazi spaljivanje. Spaljivanje bi, prema tome, bilo elementarni oblik iskustva.
42

Jacques Derrida, On the Name, prev. David Wood, John P. Leavey, Jr., Ian McLeod, Stanford 1995., str. 58.
47

Ibid., str. 58.

48

Ibid., str. 60.

49

J. Derrida, Points, str. 208.

43

M. BenNaftali, An Interview With Profes sor Jacques Derrida, str. 10.

44

Potpis zadrava strukturu govornog ina; drugim rijeima 1) ovisnost znaenja o konvencijama i kontekstu, ali 2) nemogunost iscrpljivanja konteksta te 3) nemogunost nadzora nad uincima oznaavanja. Vidi vie u: J. Culler, O dekonstrukciji, str. 109.
50

Sauf le nom; Postscriptum, lanak pisan u obliku aforizama, zapravo, prva verzija teksta objavljena pod naslovom PostScriptum, uz tekstove okupljene oko naslova Derrida and Negative Theology (1992.), javlja se kao svojevrstan odgovor, zakljuak na izlaganja s istoimene konferencije.

Vidi. John L. Austin, How to Do Things with Words, M. Sbisa i J. O. Urmson (ur.), Cambridge, Massachusetts 1975. (1962.).
51

J. Derrida, Limited Inc., str. 20.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

536

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

na sve i za svako ime.52 Sam potpis nije niti imanentan potpisanom tekstu, niti je od njega odvojiv, izvanjski element. Kada se vlastito ime upie izravno u tekst, nije rije o potpisu nego o nainu da se ime stavi u pogon. Upisivanjem imena u tekst gubi se svojstvo potpisa, meutim Derrida upozorava da je to nain da se ime monumentalizira.53
/U/pisivanjem imena u stvar iz jednog kuta gledanja gubim potpis, ali iz drugog kuta monumentaliziram ime, pretvaram ime u stvar: poput kamena, poput spomenika.54

Smatrajui upisivanje vlastitog imena u tekst jednom od verzija potpisa, Culler taj in dri nunim za istinsko uokvirivanje djela, njegovo obiljeavanje; potpisi teorijski lee izvan djela da bi ga uokvirili, predstavili, autorizirali, no da bi uistinu uokvirio, obiljeio ili potpisao neko djelo, potpis izgleda mora leati unutar toga djela, u samom njegovom srcu.55 to e rei da je pitanje potpisa zapravo pitanje okvira unutar ili izvan kojega se potpis nalazi. Da bi napisano vlastito ime preuzelo snagu potpisa potrebno je vie od pukog ispisivanja vlastitog imena. Ako u avionu upiete svoje ime u karticu s podacima koju ete predati u Tokiju, vi se jo niste potpisali.56 Derrida se ovdje poziva na razlikovanje koje pravi teorija govornih inova izmeu upotrebe govornog ina i njegova pukog navoenja ili spominjanja te tvrdi da se o potpisu moe govoriti tek ako napisano ime preuzima znaenje potvrde, odnosno ako znai to je moje ime, potvrujem to, da, da.57 Da, potvrda, znai tek prvi korak u tvorbi potpisa, osim toga potrebno je i obeanje sjeanja na danu potvrdu. Vanost Derridaova pristupa potpisu tie se neopozive obveze koju sadri potpisivanje, odgovornost imanentnu potpisu na to je upozorio ve Austin. Potpis znai neopozivu obvezu, ak i ako nije iskazan u obliku vlastitog imena, a istu funkciju ima krii kod nepismenih ili datiranje.58 Nema naina na koji bismo mogli doznati kako potpis djeluje; djelovanje potpisa je sloeno i uvijek drukije, razliito od jednog potpisa do drugog. Bavei se pitanjem potpisa i vlastitog imena Derrida je imao na umu nekoliko uporinih toaka koje se tiu nesvodljivosti potpisa na vlastito ime,59 pa tako i nesvodljivosti vlastitog imena na patronim te nunosti promatranja i vlas titog imena i potpisa kao performativnih operacija. Potpis se dakle ne moe nalaziti niti unutar niti izvan teksta, nego nuno na granici meu njima. S obzirom da je ta granica definirana konvencijom, Derrida u potpisu prepoznaje strukturu parergona Platonova koncepta koji se tie neega iznad ili onkraj savrenog djela (ili ergona), neega izvanjskog, ali u vrstoj vezi s unutranjim.60 Parergon nije /n/i jednostavno spolja ni jednostavno unutar. Kao neto pomono to smo prisiljeni da prihvatimo na rubu, a bord.61 Parergon je dodatak ili suviak ili izvanjsko vlastitom polju, ali ija transcendentna izvanjskost stupa u igru, granii, dotie, dodiruje, pouruje samu granicu.62 Intervencija parergona u unutranjost strukture dolazi u smislu nadopunjavanja nedostatka to Derrida ilustrira primjerom odjee na kipovima i ukraenim stupom u hramu, gdje nije rije o izvanjskom suviku,
naprotiv, to je unutranja strukturalna veza koja ih spaja s nedostatkom unutar ergona. A taj nedostatak bi bio konstitutivan za samo jedinstvo ergona. Bez tog nedostatka ergon ne bi imao potrebu za parergonom.63

Okvir slike moe imati dvostruku ulogu, s jedne strane je dio zida a s druge dio slike, on ne pripada ni zidu ni slici, te je pitanje njegove pripadnosti, kao to zakljuuje Vladimir Biti, zapravo nerjeivo: /d/a bi mu se definitivno odredila pripadnost, bio bi potreban novi okvir, ali on samo obnavlja problem

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

537

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

neodluivosti.64 Parergon ima funkciju okvira za ergon koja je istovremeno tvorbena i rastvarajua. Logika parergona u kojoj rubno postaje sredinjim upravo na temelju svoje rubnosti,65 vrlo je slina logici dometka (supplment). Dometak je pojam koji Derrida u knjizi O gramatologiji uvodi da bi obiljeio paradoksalno kretanje koje decentrira svako oznaavanje.66 Dometak u jednom smislu znai nebitan dodatak, pridodan neemu ve unaprijed potpunom, a u drugom smislu dometak se dodaje upravo radi upotpunjavanja nedostatnog, nadoknaivanja nekog nedostatka u onome ija je potpunost pretpostavljena. Ono to je zajedniko u oba poimanja pojma jest logika izvanjskog. Ako logika parergona odgovara logici potpisa, moe li se logika dometka izjednaiti s nadimkom kao onim imenom koje zamjenjuje vlastito ime ili se koristi zajedno s njim? Nadimak je kao i dometak pridodan uz pretpostavljenu potpunost vlastitog imena, meutim on njegovu nedostatnost nadopunjuje. Uz parergon je jo jedan Platonov pojam koji se tie imena i imenovanja doivio rekonceptualizaciju u Derridaovom diksurzu. Rije je o konceptu khre. Platon je uveo pojam khre u dijalogu Timej gdje govori o majci i dojilji, a predstavljala bi zborite i hraniteljicu svakoga roenja. U Derrida ovom diskurzu khra je pojam izriito neodredivog i skliskog znaenja te bi svaki pokuaj fiksiranja ili pozicioniranja njezinoga znaenja ignorirao ono to je za khru bitno jer je khra uvijek u pokretu, gibljiva, trea izmeu raspoznatljivog i outljivog te, kao takva, otvara mogunost za promiljanjem svega kao razlike izmeu istog bitka i istog nitavila (ili izmeu moje autonomne osobnosti i tvoje autonomne drugosti).67 Khrom se u najirem smislu oznaava ono to prkosi logici binarnosti ili logici da ili ne, drugim rijeima, ini se da khra podrava drukiju lo52 60

J. Derrida, On the Name, str. 26.

53

Usporedi tekst o Francisu Pongeu pod nazivom Signponge/Sigsponge (1984.) kao i intervju na istu temu (CounterSignatures) u: J. Derrida, Points, str. 365371.
54

Vidi vie u Derridaovim tekstovima Glas, Signesponge, kao i J. Culler, O dekonstrukciji, str. 166167.
61

Jacques Derrida, Istina u slikarstvu, prev: S. uzlan i M. Dizdarevi, Veselin Maslea, Sarajevo 1988., str. 54.
62

Ibid., str. 366.

55

Ibid., str. 56.

63

J. Culler, O dekonstrukciji, str. 165.

56

Ibid., str. 59.

64

Jacques Derrida, Uliks gramofon, prev. Aleksandra ManiMili, Rad, Beograd 1987., str. 34.
57

Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb 2000., str. 38.
65

Ibid., str. 34.

58

J. Culler, O dekonstrukciji, str. 168.

66

Iako nita ne imenuje, nita ne opisuje, nema jasno gramatiko i semantiko odreenje, datum ima potencijal barem implicitnog odgovora. Navedeno je tematizirano u poglavlju o Nietzcheu u ovom radu.
59

V. Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, str. 92.

67

//ak i kada oznaitelj vlastitog imena, u javnom i legalnom obliku izlae sam sebe ovoj analizi potpisa, potonji ne moe biti reduciran na ime. J. Derrida, Points, str. 221.

Niall Lucy, A Derrida Dictionary, Malden, Oxford 2005., str. 68.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

538

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

giku nego to je logika logosa. Kada Derrida govori o naslijeenom imenu ili o tome to se moe zbiti s nekim naslijeenim imenom (bezimenost, metonimija, paleonimija, kriptonimija, pseudonimija), o tome to se imenu treba dati ili staviti u nasljedstvo u ime imena ili ime imenovanja, uvijek govori o dobivanju ili davanju vis--vis imena, jer u imenu je uvijek vie od imena.
Khra nas dohvaa, i to kao ime. A kada dolazi ime, ono odmah kae vie nego ime: drugo imena i uope drugo ije upadanje (provalu) ime najavljuje.68

Platonov pristup khri u Derridaovoj interpretaciji odnosi se na to da se khra ne moe osjetiti niti shvatiti, ona pripada nekoj treoj vrsti (triton genos). Khra postoji, ali odreena khra (the khra) ne; ona je bez oblika i ne moe imati nita vlastito, ne smije primati za svoju dobrobit, tek prihvaa sva svojstva i daje im mjesto. To prihvaanje ne treba shvatiti u smislu vlastitosti ili vlasnitva jer khra zapravo ne posjeduje nita. Ona se pojavljuje da bi dala mjesto, dakle, najistaknutije odreenje khre je njezina uloga kao spremnice, mjesta pohranjivanja, mjesta prihvaanja ili zaklona i nastanjivanja.69

Babilonski toranj
injenica da mit ili pripovijest o Babilonskom tornju supostoji u vie razliitih oblika za Derridaa svjedoi barem o tome da izmeu dva jezika nema potpunog sklada, kao ni izmeu jezika i znaenja, ali svjedoi i potrebi za slikovitim prikazivanjem, za mitom, tropom ili makar neadekvatnim prijevodom, sve da bismo nadomjestili ono za to nas je uskratila raznovrsnost prouzroena ruenjem Babilonskog tornja. Upravo na primjeru metafore Babilona i Babilonskog tornja Derrida tematizira isprepletenost pitanja vlastitog imena i prijevoda.70 Babilonski toranj se u prvom redu dovodi u vezu s brkanjem jezika, no on ne prikazuje samo jezinu arolikost nego upozorava i na nezavrivost, nemogunost privoenja (izgradnje tornja) kraju. Kao odgovor na pitanje jezika kojim je izgraen i uniten Babilonski toranj, Derrida na tragu Volatirea nudi sljedee: /n/a onom jeziku na kojem vlastito ime Babilon moemo preves ti kao zbrku, konfuziju.71 Voltaire naime Babilonski toranj dovodi u vezu s ljudskom tatinom, a samo ime Babilona izjednaava s Bojim svetim gradom upozoravajui da su stari babilonskim imenom nazivali sve svoje prijestolnice. Bog je imenom oca oznaio jedno ope mjesto, grad, u kojem se ljudi vie ne razumiju.72 Derrida Voltairea ita u smislu da on u Babilonu ne vidi samo osobno ime, nego takoer opu imenicu s opim znaenjem i to znaenjem zbrke ili konfuzije. Babilon kao opa imenica u Voltaierovom pristupu upuuje da pojam konfuzije ima barem dva znaenja: (1) zbrka jezika i (2) zbrkano stanje u kojem ispred napola izgraene graevine nalazimo zbunjene graevinare, no on upozorava da pojam Babilon sadrava i ime oca (Baotac, Bel Bog), tonije ime Boga kao ime oca, a Derrida nastavlja: Dakle, grad bi nosio ime Boga oca, ime oca grada, grada kojeg zovu konfuzija.73 Ipak, ime Babilona, kao i svako drugo vlastito ime treba ostati, i ostaje, neprevodivo.74 Za Derridaa je ovdje vlastito ime referenca istog oznaitelja za pojedinano bie75 te je kao takvo ime neprevodivo. Komunikacija nije mogua kada nema vlastitih imena, ali ni kada nema niega osim vlastitih imena. Prema Derridau je boja kazna posljedica pokuaja osiguravanja imena vlas titim snagama: izgraditi toranj, osnovati grad, priskrbiti sebi vlastito ime na univerzalnom jeziku koji je ujedno i idiom, izgraditi obiteljsko stablo.76

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

539

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

Ruenjem Babilonskog tornja Bog je prevoenje uinio nunim, ali i nemoguim i zabranjenim svojoj djeci. Nemogunost prijevoda na primjeru Babilona, pa tako i prijevoda vlastitog imena Derrida takoer obrazlae dvostrukom zamkom koju je Bog postavio svojim zahtjevom za prevoenjem a koje je prije zahtjev za neprevoenjem. Boja udnja da se prevede njegovo ime istovremeno kazuje da se bez obzira na sve taj prijevod ne ini jer pojedinac nije sposoban taj prijevod izvesti.
Rekao bih da je ta udnja na snazi u svakom vlastitom imenu: prevedi me, nemoj me prevesti. S jedne strane, nemoj me prevesti znai tretiraj me kao vlastito ime, potuj moj zakon vlastitog imena koji je postavljen onkraj i iznad svih jezika. A, s druge strane, prevedi me znai shvati me, sauvaj me unutar univerzalnog jezika, slijedi moj zakon i tako dalje.77

Ukratko, Babel kao vlastito ime ima funkciju ope imenice i to u barem tri razliita znaenja: podrijetlo jezine zbrke, nesvodive mnotvenosti idioma, nunost i nemogunost prijevoda. Ako je Babel istovremeno vlastito ime i opa imenica tada je i zbrka ili konfuzija takoer vlastito ime i opa imenica, odnosno jedan drugom postaju homonimi i sinonimi. Primjerice, apozicija i veliko slovo se ne mogu prevesti s jednog jezika na drugi, mogu posluiti u smislu komentara, objanjenja ili parafraze, ali ne i prijevoda to za prevoditelja nije zadovoljavajua situacija jer se u prijevodu nuno ostvaruju samo priblina ili rascijepljena znaenja. Na primjeru Babilonskog tornja Derrida ukazuje na zakon vlastitog imena koji nalae suzdravanje od prijevodne aktivnosti, meutim, on sam se nije pridravao vlastite preporuke.

Jackie ili Jacques?

Nisu, naime, interesantna samo Derridaova promiljanja o imenu ve i njegovo postupanje s vlastitim imenom; konkretno potvrda i komentar ina promje68 71

J. Derrida, On the Name, str. 89.

69

Raspravljajui o khri u Platona, ali i Luce Irigaray i Julije Kristeve, Judith Butler naglaava aspekt khre kao imenovanja onog to je nemogue imenovati, a to prema njezinom miljenju upravo radi Platon: Platonova khra ne moe imati ontoloki status, to je nemogua rije ili ime za neto to ne moe biti imenovano; Platon postavlja ono za to tvrdi da ne moe biti postavljeno (Judith P. Butler, Bodies that Matter: On the Discursive Limit of Sex, Routledge, London 1993., str. 44), a to znai da /u/ izvjesnom smislu takvo autoritativno imenovanje posude kao ono to se ne moe imenovati jest prvo ili utemeljujue upisivanje koje osigurava to mjesto kao prostor upisivanja. Imenovanje onoga to se ne moe imenovati zapravo je prodiranje u posudu, dakle, u isti mah nasilno brisanje koju posudu ustanovljuje kao nemogue, a ujedno nuno mjesto za sva druga upisivanja. Ibid., str. 44.
70

Jacques Derrida, From Des Tours de Babel, u: Peggy Kamuf (ur.), A Derrida Reader. Between the Blinds. Columbia University Press, New York 1991., str. 245.
72

Usporedi Voltaire, Filozofijski rjenik, prev. Boris Luki, Publikum, Zagreb 2004.
73

J. Derrida, From Des Tours de Babel, str. 245246.

74

Usporedi takoer Benningtonovu biljeku naslovljenu Babel u: Bennington Geoffrey, Jacques Derrida, Jacques Derrida, University of Chicago Press, Chicago, London 1993., str. 174179.
75

J. Derrida, From Des Tours de Babel, str. 245.

76

Ibid., str. 248.

77

Tim metaforama se esto vraa i uvijek detaljno obrazlae. Vidi najprije esej Des Tours de Babel, ali i Acts of Literature, The Ear or the Other, The Post Card, Uliks Gramofon.

J. Derrida, The Ear of the Other, str. 102.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

540

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

ne imena. U intervjuu koji je dao F. Ewaldu za Le Magazine Littraire 1991. godine pie:
Pitanje: Vae ime je Jackie. Jeste li promijenili svoje osobno ime? J. D.: Pitate me zapravo vrlo ozbiljno pitanje. Da, promijenio sam svoje osobno ime kada sam poeo objavljivati, u trenutku kada sam uao u, kratko reeno, prostor knjievnih ili filozofskih zakonitosti ije sam dobre manire prakticirao na vlastiti nain. Uvidio sam da Jackie nije razborito (possible K. P. A.) kao osobno ime za autora, izabravi ono koje je na neki nain, nedvojbeno, polupseudonim, ali jednako tako vrlo francusko, kransko, jednostavno, morao sam obrisati vie no to stane u nekoliko rijei (jedna od njih je analiza stanja u kojem su odreene zajednice idovska zajednica u Aliru tridesetih godina povremeno izabirale amerika imena, ponekad ona filmskih zvijezda ili heroja, William, Jackie i tako dalje). Ali nikada ne bih promijenio svoje prezime, Derrida, koje sam uvijek smatrao prelijepim78

Pitanje vlastitog imena se za Derridaa ispostavlja aporijskim pitanjem. Imena su za njega vrlo vano ili ozbiljno pitanje, to osim njegova upravo navedena iskaza biva zorno ve kroz injenicu brojnosti i razliitosti pristupa toj kategoriji. Kao to smo mogli vidjeti, on problematizaciju imena otvara kroz mnogovrsne rasprave dovodei je u vezu s prvim nasiljem, smru, nerazorivou, pepelom, prijevodom; ime promilja uz Platonove koncepte khre, parergona U Derridaovom diskurzu se vlastito ime javlja kao ono koje moe osigurati stanovit prelazak izmeu jezika i svijeta,79 koje moe ukazati na konkretnu jedinku bez nedvosmislenosti, bez zaobilaznih putova znaenja. Iako su vlastita imena uvijek neprikladna i u njima zapravo nema vlastitosti, ona predstavljaju onaj dio jezika kojim se izravno pokazuje na pojedinca kojeg se imenuje i zapravo slue oznaavanju pripadnosti i jezino drutvenoj klasifikaciji. Bennington u itanju Derridaa dri da ono to se naziva vlastitim imenom mora funkcionirati kao dio sustava razlikovanja: ovo ili ono vlastito ime prije nego neko drugo oznaava ovog ili onog pojedinca, i to je oznaeno pomou tragova tih drugih, u samoj klasifikaciji. Teko da se moe previdjeti to da je Derrida u svojim razlaganjima mjestimice kontradiktoran te da vlastita imena ne tretira jednako kao ostale znakove jezinog sustava, nego kao elemente koji imaju vlastite zakone. Ve je spomenuto da je Derrida na Saussureovim, Austinovim i Wittgensteinovim zasadama dekonstruirao samu zamisao stabilne strukture jezika tvrdei da rijei nemaju ope znaenje i ne referiraju na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu, a ime je ukazao na kontingentnost svakoga znaenja i uveo mogunost da svaka oznaka bude ponovljena i potpuno odvojena od originalnog konteksta s tim da i u novom kontekstu ostane u funkciji punoznane oznake. Znaenje Derrida poima u smislu beskonane odgode, nikada doseg nuto, tako da same rijei nose mnogobrojna znaenja, ukljuujui i odjeke ili tragove ostalih znaenja rijei iz drugih konteksta. Govorei meutim o imenima, na vie mjesta ulozi imena pridaje presudnu vanost, prikazuje ime kao unutranju bit ili kao vrst znak koji moe poslati jednoznanu poruku u smis lu etnike, rodne ili bilo koje druge identifikacije subjekta. Unato uvidima da se imenom pojedinac ne moe opisati, niti se ime moe dovesti u vezu s ikakvim preciznim sadrajem, Derrida kao to sam kae inom promjene vlastitog imena pokuava sprijeiti odailjanje krive poruke imenom. Bez obzira na mjestimine nedoumice i nedoreenosti, na kontroverzna mjes ta u Derridaovom diskurzu, njegov pristup vlastitom imenu i imenovanju nezaobilazan je u suvremenom promiljanju tih koncepata. Jacques Derrida umro je 2004. godine, a Judith Butler je u nekrologu njegovo ime odredila kao ono koje e nekima osigurati budunost teorijskog pisanja:

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (525541)

541

K. Peternai Andri, Znak, znaenje i vlastito ime: kontroverzna mjesta

moramo nastaviti koristiti njegovo ime, ne samo da bismo oznaili njegovu smrt nego kao upravo ono na to smo bili i bit emo upueni kad piemo, jer je za mnoge od nas nemogue pisati a da se ne oslonimo na njega, da s njim i kroz njega mislimo.Jacques Derrida, dakle, kao ime za budunost naeg pisanja.80

Doista, svojim je tekstovima Derrida izgradio osebujan Babilonski toranj koji jednako kao i onaj biblijski sadri i jezinu raznolikost i konfuziju; toranj u ijim e opekama pojedini teoretiari prepoznati prikladnu aparaturu i ugraditi je u vlastite konstrukcije, dok e drugi, poput zbunjenih graevinara pred Babilonskim tornjem, vidjeti tek zbrku napola dovrene graevine.
Kristina Peternai Andri

Sign, Meaning, and Proper Name: Controversial Places in Derridas Discourse

Abstract

In his numerous works the French philosopher Jacques Derrida deconstructed the idea of a stable structure of language by affirming that words have no general meanings and that they do not refer to objects which would possess some essential qualities; according to him, no sign can once and for all be linked with some precise description or content. However, paradoxically, Derrida questions the accuracy of these statements when speaking about the category of proper names. On several occasions he presents such names as if they were an inner essence of the subject, treating them as if they implied fixed and precise descriptions/contents, or in other words defining them as an immutable, independent-of-context sign capable of delivering an unambiguous message to a recipient. Thus the question of proper names reveals itself as being an aporic question for Derrida.
Key words proper name, sign, meaning, Jacques Derrida

78

80

J. Derrida, Points, str. 343344.

79

G. Bennington, J. Derrida, Jacques Derrida, str. 104.

Judith Butler, Jacques Derrida kao ime za budunost pisanja, http://www.zarez.hr/140/ zariste6.htm.