SVEUILITE U SPLITU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK: FILOZOFIJA KOLEGIJ: NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA II

IMMANUEL KANT

KRITIKA ISTOG UMA

( ETIRI ANTINOMIJE)

Studentica: Jelena Delalija

Prof.dr.sc. Pavo Barii

Akademska godina 2010. /2011.

IMMANUEL KANT Kant u 80 godina ivota nije naputao rodni grad, a sugraanima je bio poznat po preciznosti, tako da su po njegovu prolaenju kontrolirali tonost satova. No, to je samo anegdota o inae duhovitom i veselom ovjeku irokih interesa. On je, primjerice, utemeljio teoriju svemira, onu Kant-Laplaceovu. Najpoznatiji je ipak po sintezi dotad dominantnih filozofijskih pravaca racionalizma i empirizma, po revolucionarnom, kopernikanskom obratu kojim je u sredite ljudskog spoznavanja, na mjesto predmeta, doao subjekt kao sredite oko kojeg se okree spoznaja. Napisao je tri velike kritike: Kritiku istog uma, Kritiku praktikoga uma i Kritiku rasudne snage. Njegove rasprave su pokuaj odgovora na etiri velika pitanja: to mogu znati, to moram raditi, emu se mogu nadati, i naposljetku, to je ovjek? Pri odgovoru na prvo, pokazao je granice razumske svijesti, ustvrdivi da ovjek moe spoznavati samo ono to mu se kao pojava nadaje putem osjetnih oblika prostora i vremena, dok sama stvar ostaje nespoznatljiva. Pitanje to trebam initi, odnosno, initi da budem ovjek, tema je Kantove etike. Unutar nje vrijedno je spomenuti Kantovo rjeenje problema ljudske slobode. ovjek je odgovoran za svoju djelatnost samo ako je slobodan, a to je, kad je vezan uz moralni zakon koji je obvezan. Kant je bio mislilac irokih vizija. Vie od stoljea i pol prije osnutka Ujedinjenih naroda on govori o savezu naroda kao organizaciji koja moe sauvati narode od stalnih prijetnji ratom. KRITIKA ISTOG UMA Kant se, dakle, pita o znaenju i ulozi metafizike - moe li nam metafizika neto rei o svijetu; proiruje li nam ona znanje o svijetu? Glavna metafizika pitanja za Kanta jesu pitanja o Bogu, slobodi i besmrtnosti. Ako nam metafizika moe pruiti sigurnu spoznaju o naravi Boga, slobode i o egzistenciji spiritualne due, onda je ona kao znanost mogua. Metafizika spoznaja mora, dakle, biti samo a priori, pa se prema tome prvo pitanje svodi na slijedee: kako na um moe spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva? Treba napomenuti da Kanta ne zanimaju psiholoka pitanja i psiholoke analize naeg uma. Zato on svoje istraivanje zove transcendentalnim. Taj termin on tumai ovako: Ja nazivam transcendentalnim svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima, ve naom

spoznajom predmeta ukoliko ona treba da je mogua a priori (A 11, B 25). Prema tome, Kant istrauje iste uvjete nae ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente iste svijesti. Kad govorimo o apriornoj spoznaji kod Kanta, ne smijemo misliti da on zastupa uroene ideje. Naprotiv, on se slae s empiristima i kae da svaka naa spoznaja poinje s iskustvom, no to ne znai da se svaka naa spoznaja mora dati svesti na iskustvo. n se slae s Humeom da nam iskustvo ne moe dati nunu i striktno univerzalnu spoznaju. Da bismo razumjeli Kantovo tumaenje apriorne spoznaje, moramo svratiti pozornost na njegovo razlikovanje razliitih vrsta sudova. Najprije on razlikuje analitike i sintetike sudove. U analitikim je sudovima predikat ve, barem implicitno, sadran u subjektu. Takvi su sudovi samo eksplikativni i ne daju nam nikakve informacije o svijetu. Kantov primjer takvog suda je: Sva su tijela protena. Sintetiki sudovi, naprotiv, predikatom pridaju subjektu neto to u njemu jo nije ukljueno. Takvi sudovi doista proiruju nae znanje o svijetu i Kant ih zove Erweiterungsurteile. Kantov primjer: Sva su tijela teka. Veza izmeu subjekta i predikata u sintetikom sudu samo je sluajna i temelji se na iskustvu. Sintetiki su sudovi, dakle, aposteriorni. U takvim aposteriornim sudovima nema striktne univerzalnosti. No, Kant dri da postoji jo jedna vrsta sintetikih sudova u kojima je veza izmeu subjekta i predikata nuna i univerzalna premda se ne moe pokazati samo analizom subjekta. Takve sudove Kant zove sintetikim sudovima a priori. Kantov primjer takva suda jest: Sve to nastaje ima svoj uzrok. Prema Kantu, ljudska spoznaja raste iz dva korijena: iz osjetilnosti i iz razuma. Pomou osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni zamiljaju. osjetnost nam daje predmete ve podvrgnute apriornim formama osjetnosti (prostora i vremena), a razum ih supsumira pod svoje iste pojmove (kategorije). Tako i osjetnost i razum surauju konstituirajui nae iskustvo. I osjetnost i razum, dakle, pruaju apriorne elemente po kojima je spoznaja mogua i kojima se moraju predmeti spoznaje podvrgnuti. Za te apriorne elemente Kant upotrebljava rije forma (oblik). To su apriorne forme osjetnosti i apriorne forme miljenja. Te apriorne forme koje stoje u temelju svake spoznaje ine transcendentalnu filozofiju. To je nauka o mogunosti ljudske spoznaje ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi ljudskog duha. Transcendentalno gleda zakonitost ljudskog duha, ukoliko je on spoznajna mo. Opa graa kritike istoga uma

Ona se sastoji od: predgovora prvom izdanju; predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalna teorija o elementima i transcendentalna teorija o metodi. Prvi dio, koji predstavlja najvei dio djela, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konano, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transc. dijalektiku.

Primjena kategorija izvan granica iskustva je jedna od najveih tenji i potreba ljudskog uma. Meutim, Kant ne opravdava takvu upotrebu uma, zato to se kategorije mogu primjeniti samo na ono to se d opaziti u iskustvu. Kada pokuamo proiriti kategorije s jednog dijela svijeta na cjelinu, nastaju ideje koje predstavljaju pojmove uma. Postoje tri osnove ideje: psiholoka, kozmoloka i teoloka. Sve transcendentalne ideje moi e da se podijele u tri klase, od kojih prva sadri apsolutno (bezuvjetno) jedinstvo misaonog subjekta, druga apsolutno jedinstvo niza uvjeta pojave, trea apsolutno jedinstvo uslova svih predmeta miljenja uope (Kant, I. Kritika istog uma, BIGZ, Beograd, 1990, str. 240). Prva, psiholoka ideja tie se besmrtnosti due ako se zamisli odgovarajui objekt ideje, ideja apsolutnog subjekta pretvara se u ideju due. Druga, kozmoloka ideje tie se apsolutne bezuvjetnosti niza uvjeta kao ideje osjetilnog svijeta kao cjeline, dok trea, teoloka ideja pretvara ideju potpunog sustavau ideju najrealnijeg nunog bia ili Boga. Kant svrstava problem slobode u jednu od etiri kozmoloke ideje kojima se bavi u drugom svom djelu (kritici racionalne kozmologije). Svaka kozmoloka ideja tie se bezuvjetnog niza tako da, kada govorimo o slobodi, mi se ustvari pitamo o ideji bezuvjetnog niza pri nastanku neke pojave. Svaka kosmoloka ideja nas vodi ka dva suprotstavljena stava (ka tezi i antitezi), zato to se bezuvjetan niz moe zamisliti na dva naina: kao beskonaan i kao konaan. Na taj nain nastaju etiri antinomije; antimonija, po Kantu, predstavlja sukob dvaju suprotstavljenih tvrenja. Svaki od suprotnih stavova jedne antinomije moe se dokazati prividno nesumnjivim razlozima. Tezu svake antinomije Kant dokazuje indirektno, time to dokazuje nemogunost antiteze i obrnuto, iz dokaza nemogunosti teze zakljuuje istinitost antiteze. PRVA ANTINOMIJA Tvrdnja (teza) te antinomije glasi: svijet ima poetak u vremenu, a s obzirom na prostor takoer je ogranien granicama, a protutvrdnja

Antiteza: Svijet nema poetka i granica u prostoru, nego je beskonaan kako u pogledu vremena, tako i prostora. Zanimljivo je da on tvrdnju i protutvrdnju ne dokazuje izravno nego tvrdnju polazei od protutvrdnje, a protutvrdnju polazei od tvrdnje. Kant pokuava razrijeiti tu antinomiju u sustavu svoga transcendentalnog idealizma. tovie, antinomija moe sluiti, dri on, kao neizravni dokaz transcendentalnoga idealizma. Da bismo bolje razumjeli rjeenje, koje Kant nudi, kaimo da on razlikuje analitiku i dijalektiku opoziciju. Kod analitike opozicije, ako je neispravan prvi sud, primjerice, sud: svijet je beskonaan, mora biti ispravan drugi, primjerice, sud svijet nije beskonaan, meutim, kod dijalektike opozicije, primjerice, sud: svijet je beskonaan i sud: svijet je konaan, oba suda mogu biti neispravna. Ako se ta dva suda smatraju meusobno kontradiktorno oprjena, onda se, tvrdi Kant prihvaa da je svijet (itavi niz pojava) stvar sama o sebi. () No ako oduzmem ovu pretpostavku ili ovaj transcendentalni privid i ako poriem da je on sama stvar o sebi, onda se kontradiktorno proturjeje obaju tvrdnja preobraava samo u dijalektiko proturjeje, a budui da svijet i ne egzistira sam o sebi (nezavisno od regresivnoga niza mojih predodbi), on ne egzistira ni kao o sebi beskonano ni kao o sebi konano cijelo. On se samo moe nai u empirijskome regresu niza, a nikako sam za sebe. Ako je stoga taj niz neprestano uvjetovan, onda on nikada nije sasvim dan, a svijet prema tome I takvo, ni s beskonanom, ni s konanom veliinom. Antinomija se dokida tako to se pokazuje da je ona samodijalektina i proturjeje privida, koji proizlazi odatle to se ideja totaliteta, koja vrijedi samo kao uvjet stvari o sebi, primijenila na pojave koje egzistiraju jedino u predodbi i ukoliko sainjavaju niz, u sukcesivnome regresu, ali inae nigdjetvrdi Kant. U temelju tvrdnje kao i protutvrdnje te antinomije stoji, prema Kantu, protuslovan pojam osjetilnoga svijeta postojeega u sebi, a on tvrdi da je osjetilni svijet samo skup pojava, kojega bitak i veza opstoji samo u predodbi, naime u iskustvu, jer osjetilni svijet nije stvar o sebi, nego je samo vrsta predodbe. Ne moe se odgovoriti na pitanje o vremenskoj beskonanosti ili konanosti svijeta, jer nemogue je iskustvo o beskonanomu vremenu a ni iskustvo o ogranienosti svijeta praznim vremenom. To su samo ideje, a ne pojmovi.Dakle, prema Kantu, svijet, ni svjetski niz uvjeta prema uvjetovanomu ne moe nikada biti dan sav nego samo pomou regresa, koji se sastoji samo u odreivanju veliine, a ne daje odreen pojam o veliini, koja bi bila beskonana ili konana, odnosno taj regres ne ide u beskonanost kao danu nego u neodreenu daljinu. To znai da taj regres u nizu svjetskih pojava, kao 5

odreenje veliine svijeta, ne ide in infinitum, jer bi to pretpostavilo beskonanu veliinu svijeta, niti in finitum, jer je apsolutna granica iskustveno nemogua, nego in indefinitum, a to znai neodredivo daleko. Dakle, taj regres ima pravilo da od svakoga lana niza kao uvjetovanoga, uvijek moramo ii k jo daljemu i da nigdje ne prekinemo proirivanje mogue iskustvene primjene svoga razuma, to je pravi i jedini posao uma kod njegovih naela.Prema Kantu, taj svjetski niz ne moe biti ni vei ni manji nego mogui iskustveni regres, na kojemu se temelji njegov pojam. Budui da regres ne moe dati odreenu beskonanost ni odreenu konanost, prema tomu veliinu svijeta ne moemo prihvatiti ni kao konanu ni kao beskonanu, jer regres, kojim se ta veliina predouje, ne doputa ni jednu ni drugu mogunost. Iz ovoga vidimo da Kant nije razrijeio postavljenu antinomiju, ako se njezina pitanja odnose na svijet u sebi a ne na svijet kao skup fenomena. Kant priznaje postojanje predmeta izvan nas, o kojima nita ne znamo. Tako je Kant kozmoloko pitanje o vremenskomu poetku svijeta preoblikovao u pitanje o fenomenima odnosno o iskustvenomu regresu i idejama, ime nije rijeio prvu antinomiju odnosno spor o vjenosti ili poetku svijeta. DRUGA ANTINOMIJA Teza: Svaka sloena supstancija na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova, ne egzistira uope nitaosim jednostavnoga ili onoga to je od njega sloeno. Dakle, jasno je da sve to postoji tj.svaka supstancija se sastoji od jednostavnih djelova. U primjedbi ovoj tezi Kant raspravlja o znaenju supstancije kao jednostavne , a akcidenti su pritom oni koji ne postoje sami od sebe, za razliku od supstancije .(Dakle, dokaz za nunost jednostavnoga kao sastavnog dijelasvega onoga to je supstancijalno sloeno ovjek lako moe upropastiti... Antiteza: Ni jedna stvar na svijetu ne sastoji se od jednostavnih djelova i ne egzistira uope nita jednostavno u njemu. Ako je supstancija dakle, neto sloeno i ispunjava odreen prostor to se nikako ne moe smatrati neim jednostavnim jer je kontradiktorno. Isto tako, jednostavno bi postojalo samo kao ideja jer ljudsko opaanje nije svedeno na promatranje jednostavnih dijelova ve ukupnosti obiljeja nekog objekta... U primjedbi antitezi vidimo ponovno miljenje kako je nemogue opaajno zorom promatrati jednostavnost ve samo ukupnost i to s obzirom na prostor...

TREA ANTINOMIJA Trea antinomija, bavi se odnosom slobode kao kauzalnosti i prirodne kauzalnosti,

postavljajui pitanje da li je mogue govoriti o obje ove vrste kauzalnosti bez ikakve proturjeenosti. Kant nam prikazuje ovu vrstu problema kroz tezu i antitezu, da bi nam na kraju pokazao kako se kroz trancedentalno shvaanje pojma slobode ova proturjenost moe nadvladati. Teza tree antinomije kae da pored kauzaliteta zakona prirode, radi objanjenja stvari u prirodi, mora se u svijetu pretpostaviti i kauzalitet slobode, dok stav antiteze glasi: ne postoji sloboda, ve se sve u svijetu dogaa zakonima prirode. Dalje, Kant nudi argumente za valjanost teze i antiteze. Ono to se moe rei u obranu teze je da- kda bi se sve u svijetu zbivalo zakonima prirode, nijedan niz uzroka jedne dane posljedice ne bi imao apsolutnog poetka i ta posljedica ne bi, na taj nain, bila potpuno objanjena. Mora se, dkle, pretpostaviti, d svaki kauzalni niz poinje jednim apsolutnim lanom, tj. treba se pretpostaviti postojanje spontanog kauzaliteta ili kauzaliteta slobode. Osnova dokaza ove teze nalazi se u tvrenju d bi samo apsolutni poetak jednog kauzalnog niza predstavljao bezuvjetno u kauzalitetu, ne sam taj beskrajni niz kao takav. Dokaz za antitezu se moe iznijeti na sljedei nain - pretpostavka slobodnog poetka jednog kauzalnog niza proturjei zakonu uzronosti i jedinstva naeg iskustva. Kada govorimo o apsolutnom poetku kauzalnog niza, mi pretpostavljamo jedno stanje uzroka koje sa prethodnim stanjem ne stoji ni u kakvom kauzalnom odnosu, odnosno ne nastaje iz njega. Meutim, veza meusobnih stanja uzroka koji djeluju, a koja se ne moe nai u iskustvu i proturjei shvaanju iskustva kao jedinstva predstavlja za Kanta samo praznu zamisao (Ibid, str. 287). Kant, dakle, oigledno smatra da je sukcesija izmeu dva stanja mogua samo kao kauzalna. Dakle, moemo govoriti samo o dva tipa kauzalnosti: prirodnoj kauzalnosti i kauzalnosti slobode. Prirodna kauzalnost se sastoji u spajanju dva stanja, jedno za drugim, gdje jedno dolazi za drugim uvijek po nekom pravilu i vremenski ranije. Ako se pretpostavi da postoji samo prirodna kauzalnost nijedna prirodna pojava ne moe imati potpuno objanjenje. Ako je neto prirodni uzrok, mora biti posljedica prethodnog uzroka. S druge strane, sloboda je takva vrsta kauzaliteta koja ne stoji prema prirodnom zakonu kao pod nekim drugim uzrokom koji bi ga odreivao po vremenu (Ibid, str. 334). Sloboda je, po Kantu, transcendentalna ideja koja ne sadri nita to dolazi iz iskustva i iji predmet ne moe biti dan u iskustvu kao odreen.

To je zato to opi zakon mogunosti cjelokupnog iskustva negira slobodu: sve to se dogaa mora imati nekakav uzrok. Meutim, poto nije mogue dobiti nikakav apsolutni totalitet uvjeta u kauzalnom odnosu (Ibid, str. 335), um stvara ideju o slobodi, koja se treba promatrati kao spontanitet. Spontana je jer nije plod ranijeg uzrokovanja, nego poinje sama od sebe. Iz transcendentalne ideje slobode proizilazi sloboda u praktinom smislu (Ibid). Sloboda u praktinom smislu predstavlja nezavisnost volje od drugih uticaja, kao to je osjetilnost. Ako je naa volja aficirana ulnou, onda je ona ivotinjska. Naa volja treba biti slobodna. Kada ne bismo pretpostavili postojanje transcendentalne slobode, onda ne bismo mogli ni govoriti o praktinoj slobodi. Svi nai postupci bi bili determinirani i prirodnom uzronou, pa bi tako predstavljale prirodne posljedice. Ipak, svi zamiljamo sebe u pogledu svoje volje slobodnim, kae Kant (Kant, I. Zasnivanje metafizike morala, Dereta, Beograd, 2008, str. 116). To je smisao onog kada kaemo da se neto nije dogodilo, a trebalo se dogoditi. Je li mogue postojanje slobode uprkos postojanju prirodne uzronosti? Kada kaemo da sve to se dogaa u svijetu mora ili proizai iz slobode ili iz prirode, predstavlja li ovo disjunktivan stav ili moda priroda i sloboda mogu zajedno djelovati u jednom dogaaju, ali ne u istom smislu. Kant rjeava ovu antinomiju na taj nain to kae d zakon uzronosti vrijedi samo z osjetilni svijet pojava i da je u njemu svaka v u vremenu uvjetovana jednom prethodnom pojavom. Tvrdnja da svaka pojava u prirodi ima svoj uzrok je jedan zakon razuma. Kant zato smatra da od njega ne moemo odstupiti. Od tog zakona ne moe odstupiti nijedna pojava, zato to bi se ona onda nalazila izvan mogueg iskustva, pa bi se tako razlikovala od ostalih predmeta u iskustvu, a to je nemogue. Meu uzrocima u pojavi nita ne moe postojati to bi moglo zapoeti neki niz apsolutno i samo od sebe. Sve to se dogaa je samo produavanje niza i u njemu nije mogu nikakav poetak koji bi se dogodio sam od sebe. Meutim, u isto vrijeme svaka v predstavlja i slobodni proizvod jednog inteligibilnog uzroka, iji kauzalitet ne lei u vremenu. Kad bi svijet v bio jedini mogui svijet, kad bi on postojao sebi, kauzalitet uzroka bio bi jedini mogui kauzalitet; ako rd svijeta v postoji i svijet stvari sebi, postaje mogu i kauzalitet slobode. Ono to, po Kantu predstavlja mogunost da se govori o slobodi kod ovjeka jest nain da se subjekt zamisli i kaopojava i kao stvar po sebi, tako da e njegovo djelovanje posjedovati i empirijski i inteligibilni karakter uzronosti. Po svom empirijskom karakteru, subjekt bi se sagledao kao pojava, pa bi bio podloan prirodnim zakonima i njihovom kauzalnou. Predstavljao bi dio prirode i sva njegova djelovanja bi proizlazila iz prirode. S druge strane, po 8

svom inteligibilnom karakteru, subjekt bi bio osloboen svakog utjecaja bilo ega to je osjetilno, ve bi, kao, stvar po sebi, bio slobodan u pogledu svojih radnji i nezavisan od prirodne nunosti u sjetilnom svijetu. Na ovaj nain, Kant povezuje problem slobode sa ovjekovim ponaanjem i djelovanjem. O toj tematici Kant se blie bavi u Kritici praktinog uma i Zasnivanju metafizike morala gdje pokuava slobodu predstaviti kao izvor i nuno polazite moralnosti. Kant na poetku kae da svi ljudi, u pogledu svoje volje, zamiljaju sebe slobodnim. S druge strane, nuno je da sve to se dogaa prirodi bude determinirano prirodnom nunou. Kada elimo pomiriti ta dva stanovita, nailazimo na probleme. Ni sloboda ni prirodna nunost nisu iskustveni pojmovi, ali prirodna nunost se moe dokazati zato to je iskustvo potvruje. Sloboda je samo ideja uma, ije se objektivno postojanje ne moe dokazati, ve samo pretpostaviti. Filozofija je ta koja, po Kantu, mora pokazati da ne postoji nikakva proturjenost izmeu ideje slobode i prirodne nunosti u pogledu ljudskih radnji. Do proturjenosti dolazi kada ovjek sebe zamilja slobodnim u istom smislu (Ibid, str. 117) kao kada je sebe zamislio determiniranim prirodnim nunim zakonima. Kant kae da mi, kada zamiljamo ovjeka slobodnim, zamiljamo ga u nekom drugom smislu slobodnim nego kada ga promatramo kao dio prirode. Tako da sloboda i prirodna nunost ne samo to se mogu zajedno nalaziti u jednom subjektu, nego se oni moraju nuno i zamisliti u njemu. Kant smatra da je nemogue govoriti o moralnosti bez slobode. ovjek mora biti autonoman u pogledu svoje volje, mora da djeluje iz nje same, a ne iz nekih drugih razloga. Kada ovjek djeluje zbog nekih drugih razloga koji ne proizlaze iz njega samog, onda je on heteronoman, a ne autonoman. Pravo na slobodu volje ak obinoga ljudskog uma zasniva se na svijesti i priznatoj pretpostavci nezavisnosti uma od isto subjektivno-odredbenih uzroka koji skupa sainjavaju ono to pripada samo osjeaju, to potpada pod opi nazivosjetilnosti (Ibid, str. 118). ovjek, dakle, mora promatrati sebe kao autonomno bie i stvar po sebi, kao inteligenciju koja pripada svijetu razuma, a ne kao fenomen prirodnog svijeta.. Jedini nain da djelujemo moralno i u skladu sa moralnim zakonima, jest nain da zamislimo sebe slobodima. Meutim, um se suoava s nemoguim zadatkom kada pokuava objasniti kako je sloboda mogua. Jer, mi moemo objasniti samo i jedino ono to smo kadri svesti na zakone iji predmet moe biti dan ma u kojem moguem iskustvu (Ibid, str. 122). Tamo gdje prestaje prirodna uzronost, prestaje i svako objanjenje. Sloboda kod ovjeka je samo nuna pretpostavka uma, koja pretpostavlja neku volju oienu od svegaosjetilnog.

Kant smatra da je nemogunost da se objasni sloboda istovjetna nemogunosti da se nae neki interes po kome ovjek djeluje u skladu sa moralnim zakonom (Ibid, str. 124). Jasno je da ovjek gaji izvjestan interes prema moralu i esto se taj interes naziva moralnim osjeanjem. Ipak, Kant kae da moralni zakon ne vrijedi za nas zato to mi imamo interes prema njemu, ve nas taj zakon zanima ba zbog toga to je proizaao iz nas kao inteligencije, iz nae slobodne volje. Ne mogu se dati nikakvi razlozi za postojanje slobode. Ako pokuamo, mi tako naputamo filozofsku osnovu objanjenja, smatra Kant. Isto tako, ne moemo nita rei o svijetu stvari po sebi. Moemo imati samo ideju o tom svijetu, ali ne i znanja, jer nikad neemo stii do njega samo uz pomo svojih kognitiivnih sposobnosti. To je ono to predstavlja granicu istraivanja uma, a u ovom sluaju, granicu moralne filozofije. Slobodu ne trebamo traiti po osjetilnom svijetu, zato to je to nekorisno; s druge strane, um bi samo lutao svijetom transcendentalnih pojmova pokuavajui objasniti slobodu. I na kraju, iako ne shvaamo stvari po sebi, ne razumijemo otkud ta nunost slobode i moralnog zakona koji iz nje proizilazi, mi shvaamo njihovu neshvatljivost, a to je sve to se moe oekivati od ljudskog uma (Ibid str. 130). ETVRTA ANTINOMIJA Teza: Svijetu pripada neto to je ili kao njegov dio ili kao njegov uzrok upravo nuno bie. Antiteza: Ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira bie, koje je upravo nuno kao njegov uzrok. Dokaz govori u prilog tezi naglaavajui promjenjivost koja i ne moe biti nita drugo nego rezultat neeg to egzistira prije, a svijet je samo posljedica toga. Meutim, za razliku od prethodnika, Kant smatra da to nuno mora postojati u vremenu te se ne moe odvojiti od osjetilnog svijeta ve je sadrano u samom svijetu. No, promjedba koju nastoji dokazati kozmologijskom argumentom ali tada bi, ako je stvar uzrokovana neim krajnjim ali isto tako tjelesnim, upravo to nuno bie mora se smatrati najveim lanom toga niza. I zbog toga ono mora postojati u vremenu kao uzroki poetak odreenog empirijskog niza. to se antiteze tie, kao dokaz on naglaava nemogunost postojanja nekog nunog bia kao uzroka jer da je sam svijet nuan, onda bi taj uzrok morao biti unutar njega, a to nije u skladu s poetnom hipotezom. Primjedba bi se ukratko mogla opisati Kantovim rijeima: Pokazuje se u ovoj antinomiji udan kontrast, naime upravo na osnovi ovog istog razloga na temelju kojeg se u tezi zakljuila opstojnost prabia, u antitezi njegova opstojnost, i to s jednakom otrinom. 10

Jer, u tezi se tvrdi postojanje, a u antitezi nepostojanje nunog bia. ( Kant, I. Kritika istog uma, BIGZ, Beograd, 1990, str. 263.) U slijedeem e poglavlju Kant nastojati istraiti apsolutno nuno bie, a potom izvesti pojmove svih stvari, ukoliko su jednostavno inteligibilne.

LITERATURA:

11

Kant, I. Kritika istog uma, BIGZ, Beograd, 1990.

12