Po pravu na sramotu, u svakom slu\u010daju postoji cijela vojska znanstvenika, umjetnika,
sve\u0107enika i mislilaca koji protestiraju protiv totalnog nitkovstva. Do broja naravno ne stoji; ne zavisi
stvar od toga koliko ih ima. Prije od toga, kako Gu\u00e9non pi\u0161e, \u0161to su nastojanja nejaka i djelomi\u010dna.
\u010covjek poku\u0161ava u doba nikoga spasiti svoju ljudsku su\u0161tinu, \u010dak pripremiti i neku duhovnu
restauraciju. Od znanosti, umjetnosti, religije, filozofije netko je uglavnom neovisan. Jer te\u017ei\u0161te nije
na produkciji, nego na intaktnosti ljudske li\u010dnosti. Netko, bez obzira na kojem je podru\u010dju, suo\u010den s
nikim te\u017ei odr\u017eati ozbiljnost ljudske su\u0161tine, i ma koliko nejak i djelomi\u010dan, kako Gu\u00e9non pi\u0161e, \u017eeli
uspostaviti zakoniti i normalni poredak \u017eivota. Netko je onaj koji, koliko mo\u017ee, ho\u0107e obraniti
supstancijalnu bit ljudskog bi\u0107a u sebi samom, i ako ne mora biti, nije ni \u0161treber ni karijerist, ali ni
svatko. Zato, iako nije u cijelosti netko, ipak je netko, a ne nitko. Ne zato jer je znanstvenik. Znanosti
vjerojatno nema spasa; kao prirodna znanost je kvarenje bitka, kao duhovna znanost je
aleksandrizam. Znanost je gra\u00f0aninov mesijanizam, jer gra\u00f0anin od znanosti o\u010dekuje iskupljenje
svijeta. Proleter, budu\u0107i da nigdje ni\u0161ta novo nije znao re\u0107i, taj mesijanizam preuzima i napuhava te
obasipa znanstvenika privilegijama u uvjerenju da se iskupitelju mora osigurati visoka pla\u0107a.
Proleterov \u017eivotni ideal nije mnogo novaca, kao \u0161to je bio gra\u00f0aninov, nego visoka pla\u0107a. Proletera
se ina\u010de ne smije pobrkati s nikim. Proleter, mada primitivna, legitimna je kasta i ima apsolutno
mjesto u dru\u0161tvu, kao \u0161to je ima brahmanska, vite\u0161ka ili privredni\u010dka kasta. Nitko je pak \u0161ljam van
kasti, avarna, kako hindu ba\u0161tina ka\u017ee, ili kako to Gu\u00e9non naziva: cadarve psychique.

Netko je neovisan od toga \u0161to je umjetnik. Specifi\u010dno je da je zna\u010daj Kleea, Mondriana,
Sch\u00f6nberga, Bart\u00f3ka, Mallarm\u00e9a, Rilkea, Moorea, Brancusija manje u djelu, a vi\u0161e u prihva\u0107anju
odgovornosti za djelo, u naporu za uspostavljanjem zakonitog i normalnog poretka \u017eivota. Kao i kod
izuzetnih znanstvenika. I kao kod sve\u0107enika ili mislilaca koji bez obzira na religiju ili pogled na svijet
uzimaju udjela u isto takvom naporu. Budist Suzuki i hebraist Martin Buber i katolik Przywara na istoj
su liniji s Maritainom ili Zieglerom ili \u0160estovom i Berdjajevim i Gabriel Marcelom. A istovjetni su i po
tome \u0161to su djelomi\u010dni i nejaki.

Netko nije ljudska li\u010dnost pune vrijednosti. Netko ba\u0161 tek \u0161to je netko, nije potpuni nitko.
Uvijek u dvojbi i nesiguran, jer se izuzev\u0161i one njemu sli\u010dne na druge ne obazire. To je bila taktika
gra\u00f0anstva, bilo tko, bilo \u0161to, bitno da govori ili komponira, naslika ili napi\u0161e, svejedno. Indolencija.

Tu je odmah i slu\u010daj Alfreda Webera, koji je razotkrio aparat, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi
bilo po\u017eeljno. I \u0161tovi\u0161e, samo kao pojam, scijentisti\u010dki. Otkri\u0107e ni nije imalo nikakvih posljedica.
Aldous Huxley bi rekao: zato \u0161to dr\u017eavnici ne \u010ditaju dobre knjige. Dr\u017eavnici su danas nepovjerljivi
prema onima koji u\u017eivaju u dobrim slikama, \u010ditaju dobre pjesnike i slu\u0161aju dobru glazbu. Kao \u0161to su i
dobri slikari i kompozitori nepovjerljivi prema dr\u017eavnicima. Tko ima pravo? Bez dvojbe slikar, jer ako i
nije jako va\u017ean, bar je netko, dok je dr\u017eavnik nitko.

Alfred Weber osje\u0107a nostalgiju za iskonskim, \u010dvrstim i integralnim poretkom \u017eivota, kakav su
imali Kinezi, Indijci, \u0106idovi, Egip\u0107ani i gr\u010dki orfici. Ovakva se ure\u00f0enja \u017eivota zastarjelim
scijentisti\u010dkim jezikom nazivaju kulturama i, prema ovome, sada\u0161nji trenutak historije se ne zna
druga\u010dije promatrati do kao kriza kulture. Ova je naravno, jo\u0161 od prije, daleko iza nas.

Po\u010detak Europe su, ka\u017ee Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila
perzijskog kolosa, i pala, ali je gr\u010dka sloboda obranjena. Smisao bitke je sljede\u0107i: postoji ne\u0161to \u0161to je
vi\u0161e od \u017eivota i za to vi\u0161e \u017eivot treba dati. To je izvorna baza europskog poretka \u017eivota. Slava
europskog \u010dovjeka. Poslije Termopila kr\u0161\u0107anski mu\u010denici, srednjovjekovne sekte, Jan Hus, Giordano
Bruno u svakom slu\u010daju odr\u017eavaju intaktnost su\u0161tine ljudske li\u010dnosti, \u010dak i onda kad je \u017eivot trebalo
dati. Ono \u0161to se danas doga\u00f0a, obrnuti su Termopili. Prete\u017ena ve\u0107ina \u010dovje\u010danstva bi, da samo mo\u017ee
za kakav dobar novac, za puki i goli \u017eivot, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode.
Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih.

Ako se \u010dovjekov \u017eivot odvoji od fiksne to\u010dke, raspada se i kr\u017elja. U onom trenutku povijesti
kada je europski \u010dovjek izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode do\u0161ao je aparat.
Na mjesto termopilske egzistencije do\u0161ao je nitko. Dana\u0161nji \u010dinovni\u010dki i tehnokratski aparat, vlast i
rad i privatni \u017eivot, ili potpuna preobrazba poretka \u017eivota aparatom, samo se tako mogu razumjeti ako
\u010dovjek zna da su nastali po cijenu izdaje slobode i da je ta prodaja slobode stolje\u0107ima tekla i te\u010de, i
ako zna da je protiv toga sada ve\u0107, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio \u010dovje\u010danstva
prestao protestirati. U nitkovstvu \u010dovjek je prisiljen iz dana u dan sve vi\u0161e napu\u0161tati svoj biolo\u0161ki
bitak, a s tim se nitkovstvom sada ve\u0107 i zadovoljno miri. Onaj tko za ono vi\u0161e od \u017eivota daje \u017eivot,
slobodan je, tko to ne \u010dini, isprva je rob, zatim nitko.