ISTINA

Apsolutna Istina se moe usporediti sa suncem koje se opaa kroz dvije relativne istine: odsjaj i tamu. Tama je odsutnost suneve svjetlosti, a odsjaj je projekcija suneve svjetlosti u tami. Ni tama ni odsjaj ne postoje neovisno. Za potpunu spoznaju Apsoluta, moramo takoer shvatiti relativnu istinu. U Vedama je objanjena relativna istina, koja se naziva maya, ili materijalna priroda (maya na sanskritu znai ono to nije). Maya nema neovisno postojanje. Ljudi su kroz vijekove oarani udesnim djelatnostima maye, ali ne shvaaju da se te djelatnosti zapravo odvijaju pod upravom Vrhovne Istine. Prava priroda maye, iluzornog postojanja pojavne kreacije, vrlo je detaljno opisana u vedskim spisima. Apsolutna Istina je bit, a relativna istina, da bi postojala, ovisi od svog odnosa s Apsolutom. Maya znai energija; upravo stoga je objanjeno kako je relativna istina energija Apsolutne Istine. Apsolutna Istina se moe usporediti sa suncem koje se opaa kroz dvije relativne istine: odsjaj i tamu. Ni tama ni odsjaj ne postoje neovisno. Tama nastaje kada se prekine put suneve svjetlosti. Budui da tama nastaje u odsutnosti sunca, relativna je u odnosu na sunce. Duhovni ili vjeni svijet se usporeuje s pravom sunevom svjetlosti, a materijalni svijet s tamnim podnebljem u kome sunce nije vidljivo. Kada pojavna ili materijalna kreacija izgleda oaravajue, ini se takvom zbog iskrivljenog odraza vrhovne suneve svjetlosti, Apsolutne Istine, kao to je potvreno u Vedama. Sve to moemo vidjeti u ovom svijetu ima svoju bit u Apsolutu. Kao to se tama nalazi daleko od sunca, pojavni svijet se nalazi daleko od duhovnog svijeta.Vedska literatura nas pouava da ne budemo oarani tamnim podnebljem (tamah), ve da pokuamo dostii obasjani predio Apsoluta (yogi-dhamu). Duhovni ili vjeni svijet je obasjan sjajem, a pojavni ili materijalni svijet je obasjan tamom. U vjenom svijetu je sve samoobasjano.

U miljenju Grka istina je misao, zamjedba i iskaz koji su u skladu sa stvarnou. To je i sama stvarnost... Slino se istina shvaa u srednj. i novovjekov. filizofiji. U skolastikoj fil. razlikuju se tri vrste istina: a) ontoloka (teoloka); odnosi se na Boga i na spoznaju vezanu za Boga; b) razumska (filozofska); podudarnost stvarnosti i razuma; c) moralna (govorna); sklad izmeu onoga to se kae i onaoga to se zna ili misli. Religijska istina ne zasniva se u prvom redu na intelektu ve na religijskom iskustvu ili Objavi, na usmjerenju prema svetom. Filozof traga za istinom, mudrac je dobiva kao dar Milosti, a poslaniku se ona objavljuje i on je propovijeda (navijeta). U arhainim religijama istina je sadrana u mitu. U kranstvu istina je boanska zbilja koja se objavila ovjeku. U SZ i. je mudrosni nauk, objavljena istina. Jaspersovo razumijevanje istine Filozofska istina je funkcija komunikacije sa samim sobom i s drugim. Bez komunikacije nema istine, jer istina poinje s dvoje.

Sloboda se podudara sa nunou onoga to je istinito, tzn. da se svi ljudi podreuju zajednikim propisima da bi se odrala zajednika komunikacija. (Bo. PF. III, s. 474 i 476) Filozofija je briga za sebe i za istinu. Bitno i odluujue je to da filozofija hoe cijelu istinu, a svijet to nee /filozofija izgleda opasna jer ispostavlja zahtjev za brigom i smislom ivota, svijeta i onoga to se u njemu dogaa. Mnogim politiarima i ... njihov posao je laki ako uope nema filozofije (miljenja). Lake se manipulira s ljudima ako ne misle i ako imaju samo dresiranu inteligenciju. ata je istina? filozofija odreuje iz odnosa prema sveobuhvatnom. Ona stalno traga za istinom i nema smisao i sadraj jedne istine. Istina za nas nije neko nepokretno postojanje, ve beskrajno kretanje. Za filozofa istina se pokazuje na putu komunikacije na misaon nain. Za filozofiju istina je borba bez nasilja, na misaon nain. Ugledati istinu/tragati za istinom/ dostojanstvo je ovjeka. Samo istinom postajemo slobodni. Odnosno u slobodi smo sposobni za istinu. U istini je smisao ovjeka. U njoj lei mo/snaga ovjeka. Istina je tek cijela istina, a takvu istinu niko nema (ne psjeduje). (477) ovjek treba prihvatiiti ivot. To je velika i lijepa odluka, jer to je mejsto ostvarenja istine, ljubavi i uma. (477) Razum stvara mainu (nauka), a um rasuuje i odluuje (filizofija). Bez filozofije se ne gubi ispravnost nauke, ali se gubi smisao nauke. (490) Osvjetljenje egzistencije vodi nas izvan svakog znanja, tj. u egzistencijalnu svijes nas samih. Prema Jasp. principijelno nespoznatljivo je: svijet kao cjelina; egzistencija; transendencija (Bog). Sebe ne moemo znati jer je vlastitost vie od svega to se moe znati. Filozofija Sveobuhvatnog je logika osnova filozofije egzistencije. Filozofija dobiva podstrek iz suprotstavljanja nihilizmu. Za njega je i sloboda sposobnost ovjeka da shvati svoju vezu sa Transcendencijom. Poput Kanta i Kjerkegora smatrao je da znaje ne moe shvatiti bitak, jer bitak je izvan svakog horizonta znanja; bitak je Sveobuhvatno, koje vie nije predmet. (487) Jasper tvrdi da je svaka filozofija bila filozofija Sveobuhvatnog. Jasper je, istie Hannah Arent, otkrio davnu osovinu svjetske povijesti, iz koje e za sve narode izrasti zajedniki okvir povijesnih samorazumijevanja. Osovina svjetske povijesti dolazi iz aksijalnog razdoblja (oko 500. god. p.n.e.). Izmeu 800. i 200. g. Javljaju se duhovni procesi: Konfucije i Laotse u Kini, Upaniade i Buda u Indiji, Zaratustra u Perziji, Poslanici u Palestini, Homer, filozofi i tragiari u Grkoj. U tom periodu dati su za nas mjerodavne kategorije miljenja i religiozna uenja.. To je osovina za kasniju povijest ovjeanstva. (487) W. Stegmller smatra da je za Jaspersa filozofija neto poput religije za filozofski neobrazovanog ovjeka. Ona transendira racinalizam i implicira iracionalizam u smislu da ide iznad naune istine i sve smjeta u egzistencijalni doivljaj pojedinca. U miljenju odnosa egzistenciej i transcendencije Jaspers je blizak mistiarima (iskazuje slinost sa Plotinom). (487). On smatra da se cjelina filozofije ne moe izgraditi ako se ostane samo u racionalnom okviru kao jedinom nainu miljenja... (488) Prema njegovoj filozofiji ne spoznaje se predmet, nego ga osvjetljava bie koje tako misli. Na osnovu svojih ideja filozofija vidi principe.

Prema Jaspersu intelektualna postignua prolosti ne bi se trebala smatrati prevladanim, nego konkrertno/neposredno(i) danas prisutnim. /Ljudska sloboda se sastoji u prevladavanju samovolje. Sloboda miljenja prestaje tamo gdje je unitena sloboda linosti i ivota. (475) Demokratija je oblik odgovornosti u pojedinoj situaciji. Za demokraciju se treba uvjek (iznova) boriti. Filozofija postoji samo tamo gdje ovjek tei da se vrati u sebe. Filozofija je briga za sebe.(488) Jaspersovo miljenje se kree u Kantovim okvirima. To to je na predmet i to se spoznaje jest pojava, a ne sa, bitak (489) U dananjem svijetu puom neizvijesnosti moraju se sastati filozofija i politika (ekonomija, obrazovanje) Rijei primordijalno i perenijalno srasle su po svom znaenju... (One su vrlo bliskih/slinih znaenja, ako ne i identinih) Istina u perenijalnoj filozofiji Saetak Prvi dio rada odgovara na pitanje: to je perenijalna filozofija?, pokuava odrediti njenu poziciju u tokovima suvremnog miljenja i naznaava bitne teme njenog bavljenja. Ovdje ve, istina se razaznaje kao sredinje pitanje ove filozofije. U drugom dijelu rada razvijen je diskurs o posebnoj, univerzalnoj i vjenoj, naravi istine u perenijalnoj filozofiji te djelomino rekonstruiran njen metafiziki i transcendentalni background. Nakon toga osvijetljen je odnos istine i tradicije, kao fundamentalne relacije i horizonta njihovog samokonstituiranja. U nastavku rada, iz perspektive philosophije perennis, govori se o sudbi istine u suvremenom svijetu, o njenoj potcijenjenosti i zaboravu u modernom miljenju. Na kraju rada dat je kritiki osvre na razumijevanje istine u perenijalnoj filozofiji. UVOD ta je perenijalna filozofija?
perenijalna filozofija, santhana dharma Ovo uenje ne prua svoju unikatnu filozofiju, nego je utemeljeno na reafirmaciji

Jaspers je formulirao ideal perenijalne filozofije kao tri tisuljea povijesti filozofije zahvaene u jedinstvenoj konkretnosti. Filozofijsko miljenje... skriva jedinstvenu istinu. Uvaava/ U sebe ukljuuje/tradira mistika, religijska i filozofska iskustva antikih svjetova, neoplatoniku metafiziku, neopitagorejsku matematiku i hermeticizam (SP, 52)
Poznata je pod nazivom perenijalizam, perenijalna filozofija ili sophia perennis et universalis. Termin philosophia perennis potjee iz renesanse, dok indijski izraz sanathana dharma Vjeno uenje ima isto znaenje.

Perenijalisti ne tee uspostavljanju vlastite filozofije. Oni smjeraju razumijevanju i reafirmiranju ortodoksnih tradicija svijeta , vjerujui/smatrajui da je primordijalna Rije jedna I ista I da je svima zajednika,
teio sintetizirati temeljne uvide istonjakih i zapadnjakih mistikih tradicija.

Da bi se razumjela perenijalna filozofija potrebno je poznavati jezik simbola. Otuda I potie upuenost perenijalista u znanja simbolikog jezika kultura Istoka i Zapada. Mnoga njihova djela su posveena simbolizmu dalekoistonih tradicija, simbolizmu koji istie iz same Primordijalne tradicije/ Telos njihovog znanja je dosezanje Volje u kojoj je porijeklo svih bia i nepresuno vrelo vjenih istina/iz koje su sve stvari potekle. Oni smatraju da ovjek i njegovi svjetovi kulture, sred svih svojih pojavnih suprotstavljenosti i razlika, posjeduju jedan zajeniki jezik univerzalnih znaenja. To je jezik duha iz kojeg progovaraju vjene istine potrebne svim ljudima u svakom vremenu i prostoru svijeta. U njemu se prevladavaju sve razlike to nam ih diktiraju jezike strukture pojave i partikulariteta. Zapravo, sve nae kulture, bile, prole I sadanje, sa svim svojim pojavnim razlikama, nisu nita drugo do dijalekti jednog i istog jezika duha, koji ovjeku odvajkada prenosi istu poruku, ui ga vazda istoj mudrosti i saopava/kazuje mu jednu, vjenu Istinu. Temeljna zadaa ovjeka znanja je otkrivanje tog jezika i vjebanje/otvaranje svoga uma za primanje njegovih istina preputanje/podavanje njegovom nagovoru da otponemo svoje duhovno putovanje prema Izvorima svoga bia/svoje vlastitosti/svoga Jastva???. Filozofija perenis je metafizika koja priznaje Boansku stvarnost. /H. Smit je se susretao sa sufijama, intoistima, budistima. Oldus Haksli je uticao na H. Smita. A. Kumarasvami, Genon i naroito F. Schuon su posvijestili znaaj perenijalne filozofije H. Smitu/ Perenijalna filozofija (je teme koja) se javlja u razlitim oblicima. Osnove perenijalne filozofije mogu se nai u tradicionalnim uenjima primitivnih naroda u svakom dijelu svijeta, a u svojim najrazvijenijim formama nalazi se u velikim religijama. Huston Smith, str. 43. Ideja perenijalne filozofije javlja se i u svim mitovima (44) Ni jedna kultura, ni jedna ljudska zajednica nije bila bez istine. Vano je imati osjeaj da su istine drugih vane i za mene. Filozofija ne naputa, smatra Jaspers, podruje onog obuhvatnog, ne zaboravlja procese transcendiranja... ostaje otvorena bitku koji zasijece kroz vrijeme, bitku, kojeg miljenje zahvaa kao konkretnu prisutnost vjenosti u povijesnoj istinitosti. U. Veljai, Philosophiia perennis 1-3, s. 80, 105, 215,/ vidi na klapnama) Rije je o iznimno kompleksnom, obuhvatnom/irokom i duhovno slojevitom fenomenu kojeg je teko susretati u intelektualno jasnim horizontima i dovoljno razaznatljivim dimenzijama oformljenja... (koji se svojom sloenou, ezoterijaskom slojevitou) Dubinama svoje ezoterijske mnogoznanosti i skrivajuom naravi opire se

steenom/vladajuem jeziku filozofije i znanosti, kako onom klasinom tako i modernom, (moima miljenju) Posmatrano iz horizonta povijesti perenijalna filozofija kao duhovno-religijska i intelektualna zbiljnost navjeuje se ve u poslanjima prvih avatara1 i velikih duhovnih uitelja (pradrevne prolosti), u naputcima njihovih svetih spisa. Nahodi se u drevnom amanizmu kojeg neki perenijalisti smatraju najstarijim oblikom religije uope, potom u staromezopotamijskoj i egipatskoj astrologiji te gotovo posvuda, u predantikom/predaksijalnom dobu, prakticiranoj/prizivanoj alkemiji sa svojom arcane artis i tajnim jezikom, kojeg su poznavali samo odabrani i iznimi pojedinci. /Alkemija e - uz amanizam i astrologiju biti jedan od izvora koji e prepoznatljivo odrediti perenijalnu mudrosti/miljenja i pripadajuom joj. kosmologiji i angeologiji. Nove konkretne/neposredne duhovnne moi, prepoznatljivijih intelektualnih formi i jasnijeg/konkretnije izricajnosti/izriaj perenijalna filozofija stie pojavom aksijalnih mudraca u Kini, Perziji, Indiji i drevnoj Grkoj: Lao Cea, Konfucija i Zaratustre, Bude i Mahavir, Sokrata, Platona i Aristotela. Svaka religija i sveti nauk/sakralni sustav vrijednosti poput iranske religije, ivaizma, vinuizma, hinduizma, tantrizma, budizma, judaizma, kranstva i islama i njegovog sufizma sadre u sebi elemente (kriju u sebi sadraje) perenijalne filozofije. Najgui sadraj/presudna osnova ??? za zasnivanje perenijalne filozofije nalazi se u krugu povijesnog kranstva/ pripada horizontu povijesnog kranstva Perenijalna filozofija svoje ime otkriva tek u novovjekovlju... a svijet o sebi kao posebnoj disciplini miljenja??? U XX stoljeu... Tome su osobito doprinijeli mislioci poput Rene Genona koji je Ren Gunon, Frithjof Schuon i Ananda Coomaraswamy . Perenijalna filozofija ili neke njene teme, povremeno postajala tema/predmet miljenja nekih suvremenih znanstvenika i mislilaca, koji joj nisu neposredno pripadali, poput Karla Jaspersa, Anri Korbena, Mire Eliadea, Ane Marije imel i Eve de Vitrej Mejerovi... to je u stanovitoj mjeri doprinijelo njenonoj afirmaciji.../ Afirmiranju perenijalne filozofije doprinijeo je krug suvremeni mislilaca i znanstvenika koji su pokazivali interes za neke njene tema a koji joj nisu neposredno pripadali.. Pojam philosophia perennis, koji se poajvio poetkom renesanse/ u renesansi, oznaava znanost o ontolokim, temelnjim naelima kosmosa, znanost koja je postaojana kao i pomenuto/ovo naelo, snagom njihove univerzalnosti i primordijalne neogranienosti. Mi koristimo sintagm/pojam sophia perennis, kako bismo pokazali da ovdje nije rije o filozofiji u njezino uobiajenom znaenju, koje odve podsjeaju na mentalne strukture proizale iz neznanja, skepsi, mnijenja, pa i kreativne imaginacije. Jednako je prikladno upotrijebiti/koristiti se i pojmom religio perennis, kako bismo ukazali na praktine aspekte ove mudrosti, i na koncu, i njezinu hijerognostiku, mistinu i inicijacijsku dimenziju. Ovim elimo rei/kazati kako je bit svih religija u ovoj metafizikoj religiji, o ijem spoznavanju (od spoznaje njenih istina) ovisi otkrivanje tajne, koja je istovremeno ljudska i Boanska, i krije se/ a sadrana je/ u religijskim formama. Odgonetanje ove tajne smatramo svojom temeljnom zadaom u naem vremenu. (F. Shuon, u: Znakovi vremena, str. 26) . Prenijalisti sebe smatrau uskrsiteljima primordijalne svijesti/nauka i svjedoeim uvarima/pastirima univerzalnih istina u svakom vremenu... Istina se svjedoi i u
1

Avatar ili Poslanik je u simbolikom jeziku perenijalne filozofije makrokozmiki um, a um je mikrokozmiki avatar. (Znakovi vremena, str. 27)

svjedoenju kontemplira i intuira... U tom odnosu ona svijetli i osvjetljava... U tom svjetlosnom susretu bez vela i tajni mi postajemo ona i ona postaje postaje mi (mi postajemo jedno s istainom i ona postaje jedno s nama...) Istina se, zapravo, u svojoj biti, u onome po emu jeste, a to pripada transcendenciji, ne moe misliti... Svjedoeim uvanjem istine u svom vremenu ovjek ispunjava zadae tradicije i tako postaje vjerodostojni stanovnik u kui tradicije //Stari augustinovski platonizam zasnivao se na teoriji iluminacije Pjava sekularizirane forme racionalizma, humanizma i naturalizma u doba renesanse doprinijela je razaranju srednjovjekovne skolastike... (Nasr, TMM, str. 72) Odvajanje teologije i filozofije na Zapadu poinje poinje jo u latinskoj skolastici, to je bio prvi znak metafizike laicizacije odnosno, pojave dvojstva vjerovanja i znanja. (Korben, HIF, s. 16-17) Teozofija2 Suhrawardijeve kole3 postepeno je bila integrirana kako sa filozofijom Ibni Sine tako i sa gnostikim doktrinama Ibn Arebija. Ona je, ustvari, postala spona izmeu filozofije i istog gnozisa. Suhrawardijeva misao se ipak ne moe smtrati sinkretizmom. On je osobno smatrao da je nakon svega ponovo sjedinio Boansku mudrost (al-hikma al-ladunija) i drevnu mudrost (al-hikma al-atiqa). Vjerovao je da je mudrost univerzalna i vjena (philosophia perennis et universalis) te da je postojala u razliitim formama kod Indijaca, Iranaca, Babilonaca, Egipana, starih Grka (sve do Aristotela4) (Vidi TMM, str. 79) Suhrw. je, poput mnogih srednjovjekovnih teozofa/gnostika, smatrao da je mudrost ili teozofiju Bog objavio ovjeku preko poslanika Idriza ili Hermesa, koji je tokom srednjeg vijeka smatran utemeljiteljem filozofije i znanosti. (isto, str. 79)// U perenijalnoj filozofiji istina se razumijeva kao preciznost/kao ono to je precizno, jednostavno i sutastveno. Da bi se pronala/otkrila istina potrebno je proniknuti u sutinu stvari (jer mnotvenost zavodi i skriva...), jer u bitnome/suastvenom jeste istina. Svijet je u per. fil. razumijevan kao svijet zaborava istine. /Da bi se ovjek spasio on se mora probiditi (sjeanjem na istinu), mora, dakle, poi od stanja zaborava istine (koja je u njemu) i postati svjestan da je istina u njemu ... Stoga je vano oivljavati i snaiti (pri)sjeanje... (Prisjeanje u svijetu zaborava, W. Stoddart, str. 8) Ova razbuujua/izbavljujua spoznaja ne dosee se diskurzivnim moima uma nego prosvjetljujuim iskustvom/iskustvom duhovnog prosvjetljenja, to je, zapravo, neka vrsta obnove izgubljenog jedinstva sa Boanskim. - ovjekova odgovornost prema perenijalnoj istini... W. Stoddart smatra da je istina o Bogu (Apsolutnom/Transcendenciji), ovjeku i spasenju (izbavljenju) danas gotovo potpuno zaboravljena. Zapravo, svijet u kojem ivimo je postao svijet zaborava istine (ambijen rasta zaborava i skrivanja istine). Stoga nam je potrebno/nuno (pri)sjeanje. Sjeati se (Sjeanjem oivljavati istine o ovjeku kao
2

Nasr teozofiju razumijeva kao naroitu formu mudrosti koja niti je filozofija niti je teologija, nego spoznaja boanskih misterija/tajni... 3 Suhrawardijeva misao ini veliku riznicu mudrosti u kojoj su simboli mnogih tradicija (zoroastrizma, pitagorejstva, platonizma, hermeticizma islamske gnoze). On je koristio mnoge razliite izvore iz razliitih tradicija...(Nasr TMM, str. 77) 4 Prema Suhrawardiju Arisotel predstavlja zavretak grke filozofije.

cjlovitom biu, istine koje su upisane u samu bit ljudskog bia, a koje su skrivene ispod slojeva (naslaga) zbunjenosti, pometenosti i zaborava. Narav naeg (modernog) svijeta, kojim vladaju fetii povrnosti/vanjskog i svjetovnog, pogoduje zaboravu Istine, Dobrote i Ljepote. Iz svijeta nae suvremenosti ieznuo je interes za vjeno, neprolazno i apsolutno (za transcendentne vrijednosti); njime vlada duh nestalnosti, povrnosti i trenutanosti... Stoga i jeste obuzet/opsjednut materijom, furijom napretka i prolaznosti, onim neposredno prisutnim i (dimenzijama) vidljivim. Tajna i skrivenost, svojstveni duhovnim realnostima, za njega gotovo vie i ne postoje. Intuitivne moi ovjeka, posredstvom kojih se otvara Svetom i neposredno stupa u razgovor sa Transcendnvijom, unitene??? su materijalizmom, indiferentizmom i relativizmom. (W. Stodd., str. 10). ovjek se mora probuditi i sjeanjem oiviti bitne istine (svijeta i ivota)/ one istine koje su upisane u naa srca i ponaati se u skladu s njima (10) Moderna filozofija je duboko antimetafizika po svom duhu (smatra Iris Murdok) Postnieanska dekonstrukcija metafizike postala je jedan od vanih projekata naeg vremena. Dio tog projekta ine i neki od najveih mislilaca Zapda u XX st. poput (osim Niea) Hajdegere, Vitgentajna, Deride. Njeni odjeci su dalekoseni, moda/vjerovatno i smrtonosni. Bog i metafizika su iezli (umrli) u priblino isto vrijeme na Zapadu , pisao je Lngdan Gilki (protestantski teolog) (H. Smit, 17) Na emu je utemeljen taj napad na metafiziku
teio sintetizirati temeljne uvide istonjakih i zapadnjakih mistikih tradicija. Prema Coomaraswamyju, izabrani ljudi budunosti ne mogu biti nijedne nacije, niti rase, ve trebaju predstavljati aristokraciju zemlje koja povezuje aktivnost evropske mladosti s ozbiljnou azijskog doba. Takoer je rekao da se onaj koji je udisao isti planinski zrak Upaniadi, Gautame, akara i Rumijeva Kabira, Lao-tsea i Isusa moe biti saveznik onih koji su bili uenici Platona i Kanta, Withmana, Nietzschea i Blakea.61 Vrijednosti jednostavnog ivota ono su to je u skladu s perenijalnom filozofijom. topografija duhovnih svjetova

Pitanje istina se nalazi u sreditu interesa perenijalne filozofije... Ona mu pristupa iz horizonta metafizike, odnosno ezoterije i metodom duhovne hermeneutike. /Ezoterijska spoznaja istine je njeno novo raanje i ponovno uzdizanje ka svjetovima njenih arhetipova ili primordijanog zaviaja/porijekla... A one svoje razumijevanje istine zasnivaju na ontolokoj hijerarhiji Realiteta (na ontolokom komparativu), u ijoj je osnovi kozmika intuicija, u vedantinskoj/vedskoj tradiciji, primjerice, oznaena imenom Maya, a u islamskoj kao Pet Boanskih prisutnosti.5 (i sve su sadrane u Boanskom/Apsolutnom Naelu).
5

Da podsjetim da je tokovima evropske teozofijske misli Swedenborg (1688-1772), veliki vedski teozof, razlikovao je duhovnu heremeneutiku. Smatrao je da kao to postoje 3 Neba unutar duhovnog svijeta najvie, srednje i najnie Nebo, da postoje i 3 razine znaenja unutar univerzuma Rijei Boije: doslovni smisao (naravno znaenje), unutarnji smisao (ili duhovni) i najuunutarnjiji smisao (onaj nebeski), kojeg neki perenijalisti Istoka oznaavaju kao ezoterijsko-ezoterijski (btin al-btin). (Vidi: Islam u Iranu, I, s. 105)

Svaka je realnost Istina i ona je, zavisno od stupnja, razliito svjedoenje ili objava/oitovanje Istog. - Prisutnos Biti ili Onstva ili Beskonanog Ega... (Dim. Islama, s. 172)U prvoj Prisutnosti Istina je bezdana Tajna, Nevidljiva je i Skrivena - Svijet Boanskog/ Bitka ili Nestvorenog Uma, Logosa. Ona (Prisutnost) je vjeni in Izvan-Bitka ili Sutine Trancendencije. U njoj su sadrane mogunosti svih oitovanja - Trea Prisutnost je (Istina Logosa) realnos/zbilja makrkozmikih ili nebeskih svjetova, odnosno mikrokozmosa ili stvorenog ljudkog ljudskog uma. (U njemu je vjeno klijalite uma, preegzistentni Odabranikov Logos, Um Svijeta. Rije je o svijetu vlasti i snage u kojem se uvaju svi Zakoni i iz kojeg se upravlja svim prirodnim zakonima... U njoj su istine koje se prenose i koje mogu biti prenesene samo biima niih Prisutnosti...(Dimenzije islama, s. 171, Isl. u Iranu, I, s.202) - Prisutnost koja navjeuje svijet zemaljskih realnosti, dodijeljenih ovjeku ne samo da mu bude prolazno obitavalite nego i prostor njegove potvrde i ostvarenja kao odgovornog namjesnika i mikrokozmike ozbiljenosti... jeste svijet kraljevstva , stvoren da neposredno gospodari posljednjom Prisutnou. - Materija je posljednja Prisutnost, namijenjena da bude vremeno boravite ovjeka i njemu pripadajuih dimenzija egzistencije. Ona je okvir ili sloj onog nevidljivog kozmosa... Ovaj Univerzum Prisutnosti/Sveobuhvatnosti osim to sadri hijerarhiju svjetova nuno sari i hijerarhiju Istine i Njene prisutnosti. Istina je najprisutnija na najviem stupnju ???... a najmanje je prisutna u svijetu (u dimenziji) materijaliteta, gdje je oevidnost (istine) pomuena/zamraena, jer privid i opsjena vladaju svijetom materije, koji je po svojoj naravi i svijet relativnog, pojava i oitovanja ... (Dimen. Islam. s. 173) Istina se skriva iza mnotva velova, od kojih su prvi u svijetu materije. U svim ovim Prisutnostima Istina ima ime tajne, ali i otkrivenosti; ona se u njima istovremeno skriva i otkriva. Zapravo, kad god se Istina otkriva ona to ini skrivajui, i kad god se sktiva ona u njemu priprema neka svoja nova otkrivanja. Svijet to ga materija simbolizira je neizmjerljivo mali i tek rubna sastojnica egzistencije bezdanih Univerzuma unutarnjosti. On je i posljednji stupanj u ontolokoj hijerarhiji prisutnosti Apsolutnog (Istine) (Vidi, Dimenzije islama, str. 169-) Topos Neotkrivenosti; tajna ostaje biti zaodjevena u tajnu; Ponor primordijalnog Jedinstva; Istina Istine, Istina koja ini da Istina jest, odnosno da Bitak jest (195)... Ovdje su (u prvoj Prisutnosti) sabrane sve neizrecivosti Trancendencije i sva utnja Velike Tajne Nad-Bitka. Ako je istina Jedna i Apsolutana onda je ona Sam Apsolut, jer nita nije apsolutno osim Njega Samog (Apsoluta). Iz ove fundamntalne stava/istine proizilazi: Sva oitovanja, stoga i sve to je relativno, vezano je za Apsolutnog. Otuda perenijalisti smatraju da su sve metafizike istine sadrane u Svjedoenju nema istine osim Istine te da punina ozbiljenja njenog svjedoenja znai: Vidjeti Istinu u svemu i vidjeti sve u Istini. (Razumijevanje islama, s. 22-23) Perenijalisti smatraju da moderna (a tzn. i antitradicijska) filozofska misao (koja je metafiziki raskuena i potinjena logici suvremene znanosti???) ne posjeduje svijest o Viim Realnostima i njhovoj ontolokoj hijerarhiji/ opet Prisutnosti niti o ritmovima

nihove egzistencije. Ona je neosjetljiva za stupnjeve Realnosti/Zbiljnosti i injenicu nae zatoenosti osjetilnim svijetom... Ona ne zna za snano izviranje naeg svijeta iz nevidljive i svjetlosne Zbilje, niti za njegovo ponovno vraanje u tminu svjetlosti te iste Zbilje, koja je ponad svega to se osjea i shvaa... (Schuon, Dimenzije islama, s. 186187) Metafizika mo/organ spoznaje je iz univerzalnog poretka (a to je um), a ne iz pojedinanog poretka kao to je to razum. (O TJR, s. 62). Um/umovanje je po definiciji Boansko Naelo (i nije mu porijeklo u ovjeku). Ono (Naelo) je metafiziki jedina Zbilja. Bia ili stvari ini razliitim njihovi naini ili stupnjevi uma (63). Ono to ujedinjuje bia to je ...Um. (64), a ono to odjeljuje svijet od Naela, to je Egzistencija. Um je kod ovjeka unutarnji, a egzistencija/postojanje je spoljanja/izvanjsko. (64) Filozofska istina Do nje se dolazi filozofskom spoznajom; podudarnost misli i stvarnosti. To je i razumska istina. Sufijsko zalee pernijalne filozofije Svaka religija osim vanjskih posjeduje i unutarnje, ezoterijske dimenzije. Te dimenzije islamu u najznatnijoj mjeri priskrbljuje tesawwuf. Prema S. H. Nasru, tesawwuf je unutarnja, ezoterijska i gnostika srika islama. Osim to potie iz islamske Objave on je i sama njena sutina (Razgovori, str. 174). Tesawwuf poiva na gnozi kao izvornoj spoznaji, na mudrosti i poimanju Boije jednosti. (175) Duhovni uitelji islama poput Ibn Arebija i Rumija uspjeli su Istinu (Zbilju) vidjeti i u duhovnim tradicijama religija kojima nisu sami pripadali. U kranstvu (zapadnoj crkvi) perenijalnu filozofiju sadri misao Meister Eckharta i Angelusa Silesijusa6, a u istonoj Grigorije Palamas (u. 1359)... (90) /Prema panteizmu Bog je konani zbir svih stvari. On podrazumijeva supstancijalnu identinost Principa i pojavnog ili Tvorca i stvorenog, to je strano tradicionalnom miljenju koje ustrajava na ponoru izmeu Apsolutnog i relativnog, Beskonanog i konanosg, Stvarnog i nestvarnog. Meutim postoji esencijalna, a ne, dakle supstancijalna identinost izmeu stvorenog i Tvorca (relativne i apsolutne istine) (nema stvarnosti/istine osim Stvarnosti/Istine). Rije je o esencijalnoj identinosti svega to jeste i o nitavnosti onoga to nije (92)... Za svijet ne postoji nikakav drugi princip osim Bog. Prema Hindusima svijet je Bog (ukoliko se rije o esencijalnom principu) ali Bog nije svijet (to smatraju evrop. panteisti) Prirodno je da su ezoterijska uenja (uenja ljubavi i gnozisa) u okviru razliitih religija ponajblia ( u samom sreditu kruga svi se poluprenici stapaju/sjedinjuju u jednoj taki) (93) Razumijevanje Boga/Apsoluta O jedinstvu Bia (wahdat al-wudud) (Sharif, HIF i; str. 416-)
6

Njemaki mistini pjesnik i filozof iz XVII stoljea

(Teorijski se) pojavljuje se dvojnost bia: Bog i univerzum... Meutim, sa stanovita nauka (filozofije) apsolutnog jedinstva dvojnost i mnotvo su nestvarni (samo privid) i priozilaze iz ljudske nesposobnosti da shvati bitno jedninstvo stvari. (HIF, str. 419). Ono to diskurzivni um/misao prepoznaje (imenuje) stvaranjem intuitivni um razaznaje/otkriva kao samootkrivanje Jedne Biti koja je vazda jedna i ista. Prema Ibn Arebiju (u njegovoj metafizici) Bog je jedan, nespoznatljiv i nesaopiv Realitet/Istina, on je izvan/onkraj misli i bilo kakve deskripcie /Ne dosee Ga misao i ne obuhvata (bilo kakava) deskripcija. On je cilj/svrha vjerovanja, ljubavi i oboavanja. Ovdje, zapravo, nije rije o Bogu bilo koje posebne religije, o etikom i personalnom Bogu, ve o transcendentnoj biti/esenciji onoga to se oboava i voli u svim religijama. Stvarno/Istinsko oboavanje ne pripada nikome drugom osim Bogu, (koji jest bezdana Tajna) jedan, nadoblian, transendentan, nespoznatljiv, neizreciv i neprestavljiv i ono je izvan svih vanjskih formi bilo koje religije... Posebni objekti oboavanja djelo su ljudskog uma. Prema Ibn Arebiju (religio perennis) do Boga se moe doi putevima razliitih religija, ali Ga se ne moe ograniiti na bilo koju posebnu formu vjerovanja koja iskljuuje druge forme (HIF, str. 419). Treba Ga otkrivati/priznavati u svim formama jednako. Svesti ga na jednu formu jeste, prema Ibn Arebiju, nevjerstvo, a ispovijedti ga u svim formama podjednako jest duh istinske religije. Ovim je utemeljena/definirana univerzalna religija... Ljudi razliito vjeruju/ispovijedaju/ u Boga I ja priznajem sve u to oni vjeruju. (Futuhat, III, str. 175; HIF, s. 420) ili Moje srce je postalo stanitm svake 'forme'... (420) posvjedoenje transcendentalnog jedinstavreligija (Vidi Sufizam, s. 94) Istinski Bog je neprestavljiv i on se ne objektivira. On Sebe objavljuje u srcu gnostika Bog i ovjek Ibn Arebi razkije dvije prirode u ovjeku: boansku (al-lahut) i ljudsku (al-nasut). Ovdje nije rije o dvije nezavisne prirode, ve o dvojstvu apekata jedne i iste zbilje, jer je nasut, zapravo, vanjski aspekt stvari, a lahut unutarnji... U ovom uenju Ibn Arebijevo ovje (savreni ovjek posebno) je najsavrenija manifestacija Boga. Univerzum, poput ogledala, reflektira Boanske atribute i imena u mnotvu formi...manifestira Istina i tradicija u perenijalnoj filozofiji Istina u perenijal. fil. K. Jasper se je smatrao da filozofsko miljenje u mnogim aspektima svojih tvorevina skriva jednu istinu. Jasper smatra da e bitna istina u svako vrijeme vrijemeniteephilosophije perennis istodobno e biti prisutna. Jaspers govori protiv ovih zahtjeva i brani povratak tradicionalnoj potrazi za vjenom istinom, koja je sutina filozofije. Karl Jaspers, The Perennial Scope of Philosophy , New York: Philosophical Library, 1949., str.77.

Univerzalno jedinstvo Istine (O transcend. 65) Tenja ka svojoj sopstvenoj transcendentnoj Biti (O transcend. Jed. S. 26) Istina se manifestira na tajanstven nain na odreenim mjestima to ih odreuje sveta geografija i obino je poistovjeuje sa grobovima ili mekamima svetih ljudi... (Tradicional. islam u moder. svijetu, 274) Apsolutna istina se nalazi onkraj svih svojih moguih oitovanja/izraaja. Ta oitovanja ne bi mogla da budu svojstva te Istine (O transcen. Jedin. R. S. 31) Relativne istine postaju opasne kada im se poinju pripisuju apsolutna svojstva, koje samo moe posjedovati nadoblina i cjelovita/potpuna istina. Tada se istina gubi svoju nadindividualnu i objektivnu dimenziju (karakteristiku) i skruuje u dogmu, koja zapravo nije nita drugo do liavanje unutarnjeg/ezoterijskog... Kao takva ona ustrajava samo na jednom jedinom gleditu... Prisutnost ezoterijske jezgre/matrice u religiji jami joj duhovnu stabilnost i zatiuje je od reduciranja na puku spoljanjost... Svaka egzoterijske perspektiva, po svojoj naravi, nastoji imati ekskluzivni legitimitet i biti jedino istinita, jer ovakvo gledite smjera ka pojedinanom interesu... Ona niti se zanima za vlastitu istinu niti za istinu drugih tradicija. (O transcen. Jedin. R. S. 28) Univerzalnost potire sve formalne razlike i izvanjaska protivurijeja... Unutarnja istina pripada univerzalnom poretku i, kao takva, tema je svakog ezotrizma (svih ezoterijskih tradicija)... One su temelji svake pojedinane tradicije. Onaj ko sudjeluje u univerzalnom Znanju proniu privid protuslovlja partikularnih (pojedinanih) svjedoenja istine i (snagom svoje intelektualne intuicije???/mudrosti) svode ih na jedinstvo (O transcenden. Jedinstvu religija, s. 16-17) Razliiti vidovi/dimenzije/obziri jedne istine, kao i protivurijeja koja ih prate, nisu drugo do opisi/opisivanje??? cjelovite Istine koja ih nadilazi i odreuje. (O trancen. Jed. R. S. 19) Istina i primordijalna duhovnost... (Genon, M.D. s. 31) Istini pripada spoznaja vieg reda... dosezljiva samo istinskoj intelektualnosti, koja je iezla iz svijeta moderne, (A u ovom svijet nije samo dolo do zaborava Istine nego i do zaborava uma. On je u njemu odvojen od naela Jednistva, partikulariziran i reduciran na ratio, to je produciralo situaciju apsolutne vladavine racionaliteta, kao posljedice reduciranja ljudske spoznaje na moi ratia.) u kojem je (su istinske moi uma) uma zaboravljen i reduciran na ratio, (usljed ega je partikulariziran i sveden na reason)
Tradicija je prije svega primordijalna mudrost, ili Istina, nepromjenjiva i neoblikovana. Istina je (istovremeno) jedna I Apsolutna, ali I (u svojim otitujuim/pojavnim oblicoma) mnotvena/partikularna I relativna Jedna I apsolutna je na razini biti, mnotvena I relativna u dimenziji pojave /relativna istina nema stvarnosti osim u

apsolutnoj Istini/ Zbiljnost relativne istine nije u njoj samoj ve u apsolutnoj Istini// nije stvarno (nema stvarnosti) osim u Apsolutom, te da konano nije stvarno osim u Beskonanom./ Egzoterijska istina pripada relativnoj realnosti a ezoterijska apsolutnoj zbilji... Da bi se gradio ljudki odnos sa Istinom (koji je uvijek odnos nadmone svijeti) istina mora imati odreenu pojavnu formu, koja je simbol i put do zbilje Istine???

/Svako partikularitet koji tei samoapsolutizaciji zasnovan je na bolesti mentalnog ega i vodi sukobima/pometni i neredu... (Vidi Z. Vremna, s. 27) Veliki duhovni uitelji (islama) poput ... Gandija, Ibn Arebija i Rumija uspjeli su Istinu (Zbilju) vidjeti i u duhovnim tradicijama religija kojima nisu sami pripadali. Suhrawardi je govorio da svi oni koji putuju (salik) putem Istine, ma ko da jesu, pripadaju istom zboru/zajednici; njegovi su drugovi/prijatelji i podupiratelj na putu Istine. Tim putem su ili svi veliki uitelji filozofije, poput boanskog Platona i mudraca koji su mu prethodili, prije svih/osobito Hermes, otac/rodonaelnika filozofije.7 Njihova mudrost nije zasnovana na diskurzivnom miljenju/umu nego na unutarnjim/duhovnim moima uma koje su osvjetljene duhovnom/unutarnjom svjetlou i voene (okrunjene) intelektualnom intuicijom... /Irfan govori o umu kao o oku srca A srce je mjesto/topos Intelekta ili Duha (ar-Ruh) i njegovim moima prodiremo do Stvarnosti/Istine prevladavajui mentalna (duevna) stanja/forme (svijesti). / U ovom razumijevanju, koje je zanovano na konceptu sakralne geografije, put do istine ne vodi preko za-pada, jer on je svijet materije, svijet odsustva duhovne svjetlosti i vladavine tmine... U njemu je nemogue razaznavati puteve i realnosti u njemu... Stoga je on svijet za-padanja i skrivanja istine. Suvremeni perenijalisti, iako uvaavaju svetogeografsku simbologiju, ne prihvataju sasvim miljne??? po kojem mudrost i isitna ne pohode Zapad i u njemu ne nalaze svoj dom... Put do (apsolutne) Istine ne savladava se moima razuma (promiljanja i razumijevanja) (razum je nedostatan, nepouzdan i zavodljiv drug/saputnik na ovom putu. Istini nas mogu voditi samo unutarnja vizija, odnosno intelektualna intuicija i kontemplacija... (Sharif I, s. 386) Istina je dom mira (dar as-salam) (Dimenzije islama, st. 154, fus nota 15) Hakikat je naziv za 'unutarnju istinu' ili 'unutarnju Stvarnost' koja je u samoj sri islamskog otkrovenja. Vilijam Stodart, u Sufizam, str. 85) /Vanjska (oitovana), relativn aistina je simbol unutarnje, apsolutne Istine... Istina je zaboravljena jer je se ne sjeamo/jer je iezlo sjeanje na nju/ Ako eli stii do jezgre, mora slomiti ljusku. (Majstor Ekart) U ezoterijskoj interpretaciji ehadet se prevodi i kao: Nema stvarnosti/istine osim Stvarnosti/Istine. Jedno od Boijih imena jeste al-Hak (Stvarnost, Istina) Sufije ue da relativno/relativna istina nema stvarnosti osim u apsolutnoj Istini/ nije stvarno (nema stvarnosti) osim u Apsolutom, te da konano nije stvarno osim u Beskonanom. Jedino posredstvom (preko) Poslanika ovjek moe stii do Samog Boga (do Istine) Istina (Bog) moe biti spoznat samo ukoliko se ljudski ego (koje sebe vidi kao samodovljno sredite (sazdano od strasti i miljenja), kao neka vrsta boanstva pridodata Boanstvu) izbrie/porekne pred Boijom beskonanou. (ego stalno nastoji da domete svijesti dri na stupnju efemerne pojavnosti). Kada se veo sebinosti/egoiteta podigne sa Istne koju je skrivalo/ sanjime skrivene/skrivajue Istine/ stvari (bia) se poinju
7

Suhrawardi je tvrdio da okrunjuje jednu dugu mudronosnu /teozofsku tradiciju koja poinje sa Hermesom i mitskim sveenicima-kraljevima stare Perzije, a ine je mislioci kao to su Pitagora, Platon i Plotin, te muslimanske sufije Zu al-Nun Misri i Bayazid Bistami. (Sharif, HIF I, str 388) Za sebe je tvrdio da je, poput mjerodavnih mudraca koji su mu prethodili, hakim muta'alli (teozof)

sagledavati/otkrivati onakvim kakvim uistinu jesu. Bog se vidi u Svojoj sveobuhvatnoj prisutnosti, a stvorenja/sva bia/ samo kao mogunost sadrana u Boanskom Bitku/Biu. (Sufizam, s. 89). Ovdje je srce mjesto/topos Intelekta ili Duha (ar-Ruh) i njegovim moima prodiremo do Stvarnosti/Istine i prevladavamo mentalne (duevne) forme (svijesti). Zato to je svijest ovjeka sklona snu i zaboravu nuno je podsjeanje i prizivanje/invociranje onoga to je zaboravio (zikr) (Sufizam, s. 89) /Vidi razliku izmeu: duevni, razumski i duhovni ili intelektualni (90) Istina i metafizika H. Smit pod metafizikom mili svjetonazor koji omoguava osjeaj orijentacije (18) Metafizika i gnoza posjeduju kriterij istine ... ovjek postaje kriterij istine... potisnute su metafizika, gnoza i druge forme vjerodostojnog tradicionalnog znanja (kosmologija, alhemija...) da procijene istinu i la onoga to ovjek govori i radi; milenja ljudi su postala kriterij istine i lai. Renesansa je ponudila novu koncepciju ovjeka i njegovog znanja, antropomorfiziranu. Ona je od vizije stvari 'palog ovjeka' nainila samu istinu i eliminirala bilo koji objektivni kriterij intelektualnog znanja. Znanost/znanje postaje samo ono to um moe shvatiti i objasniti... (Nasr, Susret . S. 70) Metafizika i ezoterizam (ezoterijski aspekt tradicije) se bave prirodom stvari kao takvih... (nasr, SP, s.67) Gubitak metafizikog znanja i simbolikog znaenja svijeta (nedostatak metafizikih uvida i simbolikog znaenja kosmosa/ svijeta vodi glorifikaciji razuma/racionalizma, filozofskoj sumnji i bujanju humanizma (antropocentrizma/egocentrikoh humanizma), prouzrokuje rast subjektivizma i individualizma a gubljena smsla za objektivnost... Nuna je sapientia kao zalee scientie...(Nasr, SP, s. 60) Gnoza i iluminacija zauzimaju sredinje mjesto u islamskom miljenu/ filozofiji. On ne stavlja toliko naglasak na volju ovjeka koliko na inteligenciju koja se posredstvom Objave podsjea na svoju nadprirodnu esenciju. (SP, s. 55) Gnoza i iluminacija (iluminativno znaje) je mjesot susreta vjere i razuma. On je zaboravljeno, stoga je izgubljena i hijerarhija znanja, skrhana je u konfuziju. Metafizika otkriva/osvjetljava simboliku i (esencijalnu) duhovnu narav stvari... Materija je razumijevana/ smatrana ivom i proetom duhom; duhovne i fizike sutine/supstance nisu bile odvojene jedna od druge. Metafizika transparencija stvari i impersonalno znanje osnov su simbolikoj i kontemplativnoj perspktivi... - Perenijalna filozofija insistira na integraciji i metafizike... - Gnoza je ujedinjujue i iluminativno znanje.. Na djelu je iezavanje gnoze, gubitak kontemplativnog i sibolikog duha kojeg zanimaju vie simboli nego fakti... Metafizika i gnostika misao omoguava prodiranje u unutarnja znaenja fenomena i ini te fenomene duhovno transparentnim. Samo intelek prodire unutra, razum samo objanjava (i analizira) Fenomeni su puni znaenja; oni nose poruke za ovjeka. Danas ne postoje sposobnosti da se poruke prime i shvate/odgonetnu U metafizikoj i gnostikoj perspektivi vanjski i materijalni svijet/aspek stvarnosti jeste sredstvo dolaska do unutarnjeg, do duhovne istine i ljepote koja boravi u svim stvarima,

zahvaljujui tome to ih je Bog stvorio. Vanjski i vidljivi znak je nuno sredstvo za prenoenje unutarnje i duhovne ljepote (i istine) Sav stvoreni svijet/priroda/kosmos se razumijeva kao sakrament... Za tradicionalnog ovjeka/mislioca kosmos ima sveti aspekt. Istinska struktura kosmosa sadri duhovnu poruku za ovjeka. Kosmos je objava koja ima isti izvor kao i sama religija... Oboje su manifestacije Univerzalnog Intelekta/Istine. Struktura svijeta uva pamenje na Vrhovno Bie... Jedino metafizika i scientia sacra moe odrediti narav istine, razine realnosti i znannja/znanosti. Odsustvo ovog znanja proizvodi haos, nerazumijevanje/neshvatanje, otrgnutost od istina vieg reda. Metafizika je reducirana na racionalistiku filozofiju/diskurzivnu misao, a filozofija je se potinila matematikim i prirodnim znanostima ... (SP, s. 21) Nedostatak hijerarhije znanja, hijerarhije bia i istine... Metafizika (misao) spoznaje relativnost relativnog (apsolutnost Apsolutnog) i shvaa da je itav materijalni plan realnosti samo aka praha pred nadosjetilnim i nadoblinim svjetovima to ga okruuju. Duhovnost i metafizika su sutina i temeljno naelo svih istonih tradicija. /Slika univerzuma koju gradi suvremena znanost je komplicirana, nerazgovijetana i udaljena od prirodne slike... (33) Ravnotea svijeta i biaovisi od ravnotee izmeu ovjeka i Boga. ovjek je izgubio moi kojima bi mjerodavno mogao odgovoriti na pitanje ta je on sam , ta je njegova inteligencija i ta je istina. On je zarobljen vlastitim djelom/ proizvodima vlastitog uma. Supstancija njegove inteligencije je porobljena (Schou) Nasr, SP, s. 15) /

Istina i tradicija
tradicionalni principi bezvremeni i da se mogu pronai u svim autentinim tradicijama. Tradicija u miljenju Anande Coomaraswamiya predstavlja doktrine o prvim principima, koji se ne mijenjaju.

Postoje potroene tredicije (poput paganizma), koje su u sebi bile nadivljene, budui su postale puke forme bez istinskog duhovnog ivota (sadraja)... One su izgubile svoj raison d'tre... (O transcen. Jedin. R. s. 33-34) - Desakralizacija istine - Isina se vie ne doivljava kao Boanska vrijednost, ak ni od genuinih vjernika...ak je i religiozni ovjek izgubio osjeaj za njena duhovna znaenja i transcendentno orijeklo. Istina je desakralizirana... - Bez svjetla ive tradicije (njene metafizike i sapijentijalne znanosti) istina postaje skrivena... ,a znanje nejasno i nerazumljivo. Svjetlo sapijent. znanja i metafizike omoguava ljudskom miljenju da rasvjetljava mnotvo fenomena Univerzuma i ini ih razumljivim i prozirnim (SP, 559) - Pomanjkanje/nedostatak odgovarajuih metafizikih znanja kod modernih mislilaca i naunika i ne postojanje ive mudrosne tradicije.

Princip meusobe povezanosti svih stvari ima sredinje mjesto u istonom (metafizikom) miljenju. Svijest o jedinstvu /Naelo jedinstva proima i povezuje sve stvari...) Vidi o istini u Sufizam, str. 208) Intuitivna spoznaja jednosti porijekla svih stvari odraava metafiziki principtranscendentnog jedinstva Bia/Bitka... Traicija je izvor znaenja i uvar sjeanja (na istinu/na religijska uenja). U njoj se oblikuju uenja/nauk/znanja koja uvaju duhovna znaenja svijeta (Nasr, Susret ovjeka i prirode, s. 7) U dimenziji zemaljskog vremena Istina i tradicija se nalaze u odnosu neprekinute (egzistencijelne) komplementarnosti. Jedna drugu ontoloki utemeljuju u vremenu/povijesti, gradi putove vremenog ozbiljenja i vjerodostojne prisutnosti u svijetu. Zapravo, u naem, povijesnom/ljudskom/ vremnu istina ima (ob)lik tradicije, (S druge strane tradicija je primateljka svjetlosti Istine. (Njen duhovni potencijalitet istina oplouje, oformljuje i osvjetljava, iz skrivenosti ga izvodi na svjetlo dana i do otkrivenosti dovodi. Tradicija po istini jeste. Meutim i istina tek u tradiciji temporalno jeste. U njoj se objavljuje, ivi, pohodi ovjeka i njegove svjetove kulture, oblikuje ih i konstituira osnove smisla njihovog postojanja. Tradicija je topos vremene egzistencije/postojanja istine (bezuvijetni prostor njenog povijesnog ozbiljenja). Termin tradicija (lat. trditio), kako ga upotrebljavaju tradicionalisti, ponajprije implicira ono sveto to je otkriveno ovjeku posredstvom Objave. On, takoer, sadri razotkrivanje i razvoj te Svete Poruke u povijesti (posredstvom iznimnih ljudi i naroda odabranih da budu njeni primatelji i uvari/pastiri (odreenog dijela ljudskog roda koje mu je namijenjena... Nasr, T.I. u M.S., str. 13). ivot tradicije je vezan za meta-povijesne tokove Stvarnosti, za samu Transcendentnu. Stoga/otuda je tradicija vjena, univerzalna i, kao takva, suvremena. Ona iznutra pripada svakom vremenu, svakom prostoru i svakom ovjeku ukoliko (ukoliko ne obitavju u dubokoj noi zaborava i nesvijesti) /ukoliko/ jesu svjedoci primordijalnih vrijednosti duha i uvari otvorenosti prema Vjenosti (vjenim istinama) U perenijalnoj filozofiji R. Guenon je tradiciju definirao kao ono ro je drukije od modernizma. (Nasr, Razgovor, 99) Za perenijaliste tradicija predstavlja zbilje koje imaju ishodite u Svetom. (Nasr, Rzg. 99) Sve one, uz sve formalne razlike koje ih obiljevaju, imaju zajedniko primordijalno duhovno vrelo i sve one u osnovi govore o istom; one, oslukujui jedninstven nagovor Transcendencije, govore o jednoj i istoj Istini. Tradiciju bitno odreuju dva osnovna faktora: 1) zbilja koja ishodi iz uzvienog poretka,tj ije je porijeklo u uzvienoj Istini, poput prosvijetljenja u budizmu, avatara u hinduizmu ili poslanstva u monoteistikim religijama/tradicijama; 2) trajnost tradicije koja ivi prenoenjem... Mada je religija u samom sreditu tradicije, tradicija nije svodiva na religiju. Ona jednako tako ivi i u (tradicionalnim formama) umjetnosti, miljenja, arhitekture, znanosti, zakonodavstva, /a svima im je ishodite u transcendentnoj Zbilji/ U srcu tradicije nalazi se transcendentno i tradicionalna filozofija, kja se ovdje naziva sophia perennis. Bit tradicije jeste upravo ta perenijalna filozofija koja odreuje principe koji su kroz razliita povijesna razdoblja ostvarivani. (Nasr, Razgvor, s. 101). Postoji izuzetno bliska veza izmeu tradicije i svetog (kao onoga to nosi duh boanske zbilje). Nasr (zajedno sa Guenonom, Coomaraswamijem i Schuonom) smatra da je

tradicija uvijek sveta tradicija, te kao takva nije ljudsjka tvorevina/djelo. (Nasr, Razgovor, s. 114). A sveto, kako misli Rudolf Otto, uvijek izaziva (straho)potovanje. /Sam um (intelekt) je svjetlo svetog u nama. Tradicija implicira/sadri onu svetu, vjenu i nepromjenljivu Istinu; onu trajnu mudrost, kao i stalnu primjenu njenih nepromjenljivih principa u vremenom svijetu. Tradiciji je suprotstavljena antitradicija i modernizam. Narav modernizma /Modrenizam/ u domeni vjere (duha) i metafizike zamgljuje stvari (skriva istinu njihove stvarnosti), usljed ega kvazi-istine i poluistine izgledaju kao same istine. Krivotvorenje svih stvari jedno je od temeljnih obiljeja nae epohe. Naroito je izraeno u jeziku, a manifestira se u pretjerenoj/nesuzdranoj uporebi nekih rijei koje su otrgnute i udaljene od pravog smisla. Jeziku je imanentna tendencija izroenja (pervertiranja) usljed ega mnoge rijei gube kvalitativni smisao koji su u poetku imale, zadravajui samo sasvim kvantitativni smisao (znaenja). Jezik je promijenio putanju svoje egzistencije (potinjen je naelu kvantiteta i zapao je u nered...MP) i izgubio je orijentaciju. Rije je o jednom skretanju kojim su rijei primjenjene na stvari kojima uope ne odgovaraju; smisao stvari i rijei koja je imenuje nije u komplementarnom odnosu i esto jedan drugom protivurijee. Karakteristian primjer za to je koritenje ideje/termina tradicija (i istina...MP) ... Ovdje postaje oigledna intelektualna konfuzija koja vlada svuda, kako misli Guenon, u suvremenom svijetu. (Mrano doba, str. 72) Naznanje i zablude koje vladaju suvremenim nainom miljenja doprinose razaranju svega to tradicija jeste u pravom smislu rijei. Savremeni nain miljenja je rezultat/izod iroke kolektivne sugestije koja je odredila obrazovanje i postupni razvoj antitradicijskog duha. Na djelu je krivotvorenje tradicije; sama ideja tradicije je razorena tako da je teko dospjeti do njenog pravog smisla i osnova za njeno rehabilitiranje. Tradicionalisti su oni koji ne poznaju dublji poredak (stvari) i koji posjeduju samo jednu vrstu tenje ili elje za tradicijom, bez ikakvog stvarnog poznavanja tradicije i tradicijskog znanja. Tradicionalista je puki tragalac bez voenja i cilje, koji ne posjeduje principe koji bi mogli da mu ponude pouzdan pravac. Stoga je on istovremeno i lutalica. Oni, za razliku od tradicijskog duha, oblikuju tradicionalistiki duh U tokovima islama ivu tradiciju jo uvijek uva sufizam... Znanja to ih skriva sufizam omoguavaju dopspijevanje do danas uglavnom zaboravljenih poruka istone nauke (ijim je dijlom i duhovna poruka islama) Tradicionalno gledanje stalno ima na umu poznati princip islamske filozofije /Tradicionalna misao sadri poznati princip, kojeg je klasina islamska filozofija formulirala na sljedei nain: 'adam al-wijdn l yedullu 'al 'adem al-wujd (ne postojanje saznanja o neemu nije dokaz njegovog nepostojanja) (Nasr, TIMS, 14-15) Sufizam tradicionalni islam smatra unutranjom dimenzijama srca islamske objave. Sufizam se smatra sredstvom za postizanje svetosti namijenjeno noma koji ele da se sretnu sa Stvoriteljem (Istinom) ovjed i sada. On nije uenje namijenjeno masama/mnogima (svim lanovima zajednice) Danas (u ovom trenutku ljudske povijesti) je vano uvati distinkciju izmeu (praviti razliku) izmeu tradicionalnog i modernog, izmeu formi koje svjedoe/oituju, otkrivaju istinu i onih koje je iznevjerevaju i skrivaju... izmeu autenzine tradicije i ove

pseudotradicije... (TIMS, s. 17), pseudotradicije koja se esto poistovjeuje sa ovim ili onim oblikom undamentalizma... (18) /Tradicionalni stav je da istina treba biti prisutna u svim vidovima ljudskog ivota, od itanja svetih tekstova do obraivanja zemlje i zanatstva... U tradicionalnom svijetu je ljepota dopuna (?) Istine... Bog je Istina (al-Hakk) (str. 19) Rene Genon Zagovarao je (kao i F. Schuon) ideju o transcendentalnom jedinstvu religija. Iz horizonta sufizma izveo je ideju o nemogunosti postojanja dvaju istina (ne mogu postojati dvije istine). Kroz sve religije se manifestira jedna i ista (jedinstvena) Istina. (S.H. Nasr, Razgovori, s. 182) Guenon (s njim i Schuon i Comooraswami) smatra da sve odgovore ne mopemo traiti na Istoku, ve u pernijalnoj filozofiji, koja je i istona i zapadna. Meutim, ova tradicija je na Istoku mnogo bolje sauvana; ona je na njemu jo uvjek iva, stoga Zapad treba da se ee obraa tom jo ne iznevjerenom Istoku. (Nasr, Razgovor, str. 97) Titus Burkhardt vicarac, protestantskog porijekla, koji je napustio zapadne akademske krugove da bi pristupio islamu i prihvatio ga intelektualno i egzistencijalno. Rano se neposredno susree sa muslinanskim svijetom i islamomo. Nastoji obvladadti islamskim znanjima iznutra, sluajui mnoge muslimanske uitelje iz podruja egzoterijskih i ezoterijskih nauka. Tei izraziti istine islamske tradicije savremenom svijetu u njenom univerzalnom znaenju. S. H. Nasr smatra da Burkhardtovo djelo predstavlja jednu od glavnih formulacija i iskaza tradicionalnog islama u savremenom svijetu. (Tradicional. islam u moder. svijetu, str. 272). On je takoe autor najistaknutijih djela iz islamske umjetnosti koja su se pojavila u savremenom svijetu. (273) Razumijevanju (objanjavanju) biti Ibn Arebijevog uenja i nauka njevove kole na metafiziki relavantnom jeziku doprijnieli su prvo Genom, potom Schuon (koji je taj jezik usavrio) i T. Burckhardt (koji je ovaj jezik primjenio na uenje Ibn Arebija) Degradiranje istine i intelektualnosti
U suprotnosti s modernom idejom napretka, a u skladu sa svim tradicijama, svijet je u stanju intelektualnog i duhovnog opadanja, neizbjenog od samog poetka povijesnog ciklusa. Mi smo sada (u terminima klasinog Zapada) u eljeznom dobu, a po Hindusima u razdoblju Kali Yuge.2 Bitna funkcija ljudske inteligencije jest raspoznavanje izmeu Zbiljskog i prividnog, ili izmeu Stalnog i nestalnog, dok je bitna funkcija volje pripojenje Stalnom ili Zbiljskom. To raspoznavanje i to pripojenje bit su svekolike duhovnosti Kada govorimo o dekadenciji umjetnosti, ustvari, govorimo o dekadenciji ovjeka s intelektualnih na sentimentalne interese. Najistaknutije karakteristike naeg svijeta u stanju kaosa jesu nered, nesigurnost, sentimentalnost i oaj. Naa ugodna vjera u progres uzdrmana je i nismo vie tako sigurni da ovjek moe ivjeti samo od kruha.57 Ovo je svijet

osiromaene stvarnosti, istie Coomaraswamy u kojoj se ivot promatra kao da ima kraj u sebi samom i nema smisla. Standard ivota nedostojan je po svojim kvalitetama, iako se kvantitativno ini velianstvenim. Svi simptomi, smatra Coomaraswamy, upuuju na duboko ukorijenjenu bolest. Prva je dijagnoza ignoriranje principa na koje svo djelovanje moe biti reducirano i mora se reducirati da bi se razumjelo.58 Kultura dananjice jest nominalistika, istie Coomaraswamy. Ono to se ne moe dotaknuti rukama ili primijetiti nije stvarno. Umjetnik se obrazuje da zamjeuje, a ne da misli. U obuavanju ovog temeljnog neznanja javlja se egocentrinost, pohlepa, neodgovornost,

Vidi tamnom dobu i o ljudskoj sklonosti da se kree od totalnog prema fragmentarnom , od duhovnog materijalnom (92-)//Kod tradicionalnih uitelja Istika (u njihovoj svetoj geografiji/koji su razvili misao o sakralnoj geografiji, poput Ibn Sine, Suhrawardija) Istok svojim simbolikim znaenjem predstavlja svijet svjetlosti ili svijet istih formi, a Zapad simbolizira svijet sjena ili materije. Perenijalna filozofija koja usvaja vjenu mudrost Istoka (mislilaca Istoka) smatraju da je ljudska dua (due dananjeg ovjeka zatvorene u svijet Zapada/svijet sjena ili materije. Ona se mora osloboditi kako bi ponovo dopjela u svijet svjetlosti odakle je descendirala (pala) (Vidi, Nasr,Tri musl. mudraca, str. 57) Aneli su ovdje vodii ljudi, oni su snaga koja pokree i usmjerava univerzum. Kosmos je pun anela (aneoskih snaga) i oni se identificiraju sa inteligencijama i duama. Ljudski intelekt na putu (u svojoj udnji za...) do svog duhovnog uzdizanja/prosvjetljenja biva iluminiranpomou anela, koji su mu (ovjeku) postali lini vodii (poput Bernarda i Beatrie iz Boanstvene komedije). Ovdje (u perenijalnoj filozofiji???) cjelokupna tradicionalna misao univerzalnog znaenja (Istoka i Zapada) tvori jednu zajedniku kozmiku bogomolju/hram u kojoj svaki simbol stvarno i neposredno pripada ovjeku i igra stanovitu ulogu u njegovom duhovnom uzdizanju i dospijevanju do istine. (Vidi Nasr, TMM, str. 58) Zajednio je mnogim istonim mudracima (gnosticima): spoznaja i poimanje putem iluminacije ljudskog intelekta (posredstvom meleka); kosmologija oslonjena na angeologiju ( akoju su prihvatili Surawardi, Ibn Arebi, iluminacionisti i sufije). (Vidi Nasr, TMM, str. 63)// Depravacija intelektualnosti u formama profane filozofije (skepticizam, stoicizam, epikurejstvo... i suvremeni tokovi filozofije: osobito marksizam, egzistencijalizam...) i znanosti. Takoe, antike svete doktrine degenerirale su se u doslovno paganstvo, tj. one nisu bile nita drugo do praznovjerje. Izgubivi svoja duboka znaenja antike svete doktrine su prevladavale same sebe u sasvim povrnim/izvanjskim manifestacijama. (R. Genon, Mrano doba, str. 27) Srueni antiki poredak stvari bio je, za nekoliko stoljea, zamijenjen novim srednjovjekovni poredak koji je imao osebujan duhovni sadraj (zanovan na primordijalnim duhovnim vrelima) Renesansa (kao djelomina i nepotpuna obnova vrijednosti grko-rimske kulture) i reformacija su oznaile jo dublji pad u dekadenciju jer su ostvarile konano odvajanje od tradicionalnog duha, prva u domenu znanosti i umjetnosti, a druga u podruju same religije, tamo gdje je takvo odvajanje izgledalo najnezamislivije. (Genon, M. doba, str. 28). Nije ostalo nita do filozofija i profana/sekularizirana znanost, kao negacije istinske

intelektualnosti. Spoznaja je ograniena na najniu razinu; eksperimentalna i analitika istraivanja injenica... fragmentiranje pogleda. Humanizam je svoenje svega na samo i jedino ljudske proporcije. Svemu postaje mjera ovjek. Rije je o ignoriranju (zaboravljanju) svakog principa superiornog poreka, odnosno o odvajanju od neba pod izgovorom osvajanja zemlje. (Genon, M.D. s. 29) /Ne treba prikrivati teinu situacije; valja je razmatrati onakvom kakvom jeste, bez ikakvog 'optimizma', ali i bez ikakvog 'pesimizma'... (30) ovjek dananjice je pao u svijet materije i nije u stanju pojmiti ita drugo. On postaje rob te materije tim vie to nastoji vie njome ovladati, to ga je dovelo da rasula u samom mmnotvu... (32) U primordijalnom Jedinstvu nema protivurijeja. Krivotvorenje svih stvari jedno je od temeljnih obiljeja nae epohe. Naroito je izraeno u jeziku, a manifestira se u pretjerenoj/nesuzdranoj uporebi nekih rijei koje su udaljene od pravog smisla. Jeziku je imanentna tendencija izroenja (pervertiranja) usljed ega mnoge rijei gube kvalitativni smisao koji su u poetku imale, zadravajui samo sasvim kvantitativni smisao (znaenja). Jezik je promijenio putanju svoje egzistencije i izgubio je orijentaciju. Rije je o jednom skretanju kojim su rijei primjenjene na stvari kojima uope ne odgovaraju; smisao stvari i rijei koja je imenuje nije u komplementarnom odnosu i esto jedan drugom protivurijee. Karakteristian prijer za to je koritenje ideje/termina tradicija... Ovdje postaje oigledna intelektualna konfuzija koja vlada svuda, kako misli Guenon, u suvremenom svijetu. (Mrano doba, str. 72) Naznanje i zablude koje vladaju suvremenim nainom miljenja doprinose razaranju svega to tradicija jeste u pravom smislu rijei. Savremeni nain miljenja je rezultat/isod iroke kolektivne sugestije koja je odredila obrazovanje i postupni razvoj antitradicijskog duha. Na djelu je krivotvorenje tradicije; sama ideja tradicije je razorena tako da je teko dospjeti do njenog pravog smisla i osnova za njeno rehabilitiranje. Tradicionalisti su oni koji ne poznaju dublji poredak (stvari) i koji posjeduju samo jednu vrstu tenje ili elje za tradicijom, bez ikakvog stvarnog poznavanja tradicije i tradicijskog znanja. Tradicionalista je puki tragalac bez voenja i cilje, koji ne posjeduje principe koji bi mogli da mu ponude pouzdan pravac. Stoga je on istovremeno i lutalica. Oni, za razliku od tradicijskog duha, oblikuju tradicionalistiki duh Moglo bi se rei da se perenijalna filozofija zbiva u sinkopiranom protutaktua spram moderne filozofije... Perenijalna filozofija je tua/strana duhu moderne... Znanost je odvojena od mudrosti i metafizike, ... ...samo kroz ponovno otkrivanje istinske metafizike, posebno kroz sapijentalna uenja kranstva (religija) ... hijerarhije znanja moe biti iznova afirmirana i simbolika nauka o prirodi ponovno ustanovljena... (Nasr, Susret ovjeka i prirode, s. 78) ovjek (kao teomorfno bie) je izgubio svoje sredinje mjesto u unoverzumu (67) DOGATAK

a) Hronologijsko vrijeme, vrijeme spoljanje historije, kvantitativno vrijeme, vrijeme mjereno kretanjem zvijezda b) Unutarnje vrijeme, vrijeme dogaaja due duevno-duhovno vrijeme, vrijeme simbolikih historija, kvalitativno vrijeme, egzistencijalno vrijeme; c) Izmeu ova dva pola djeluje zakon uzajamne podudarnosti, simbolizam svjetova. O tom sibolizmu ovisi poimanje duhovnog smisla... (Isl. u Iranu, I, s. 181 i 184) U jednoj drugoj podjeli navodi se i jo profinjenije vrijeme. To je vrijeme najviih duhovnih entiteta, vrijeme najsvjetlijih Svjetlosti ili istih kerubinskih Inteligencija. (185)