Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
3Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Danijel Dragojević - Cvjetni trg

Danijel Dragojević - Cvjetni trg

Ratings:

5.0

(1)
|Views: 271 |Likes:
eseji, 1994. (Durieux, Zagreb)
lektorisano i prekucano.
eseji, 1994. (Durieux, Zagreb)
lektorisano i prekucano.

More info:

Published by: Bojan Savić Ostojić on Mar 02, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as RTF, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/12/2013

pdf

text

original

 
DANIJEL DRAGOJEVIĆ
CVJETNI TRG
 
VRTNJA
Zemlja se okreće. Ta me činjenica, otkad sam doznao za nju, ne prestaje radovati. Ima utome okretanju nešto veselo, gotovo glupavo. Dakako, okretanje niti vidim niti osjećam,ne mogu ga neposredno ni na kakav način registrirati. Ali za radovanje mi je dovoljna isama misao, sama spoznaja o vrtnji. Kod djece kada o tome uče, a i kod odraslih, osobito jednostavnijih, to izaziva lagani unutrašnji smijeh. Ima u tome, kažem, nešto veselo. Vispavate, ona se okreće; vi se budite, ona se okreće; vi mislite, razgovarate, radite ili neradite, ona se ne prestaje okretati. Bez obzira na tužne ili nekakve drugačije događajebilo gdje i bilo kada, u blizini čovjeka i bez ikakve veze s njim. Okreće se sa svim onim što je na njoj. I sve se (od slona do mrava, od planine do igle) okreće kao da to nije ništa, bezikakve muke i napora. U ovih nekoliko desetljeća, kad god bih se toga sjetio ili bi menetko nenamjerno upozorio, u sebi bih rekao: Okreći se, okreći, dobra moja! Samo tinastavi i ustraj na radost svemu čime si se okitila. U tvojoj ludosti i samoinicijativnomentuzijazmu, s tobom sam; ne onako kako je to suncokret koji je tvojoj putanji veomablizu i blago je oponaša, ali svakako slično. Nekada kad me obuhvati umor pomislim kakosam možda izašao iz putanje, brzine, te da mi se od svega što me okružuje treba okrenutii, bez ikakva vlasništva u glavi i rukama, ući u to što »pokreće sunce i druge zvijezde«.
KORACI
Pročitao sam dio dnevnika Daniila Harmsa. Počinje u trenutku kada ga žena napušta.Očajan je, žali, ali ne govori mnogo o tome. Svojim manama opravdava njezin čin. Aonda, ako je zapisivao sve što mu se događalo, ne radi ništa drugo nego izlazi iz kuće ihoda: od jednog do drugog prijatelja, različitih znanaca, u kino, kazalište, na ulicu, nakolodvor, u prodavaonice — i hoda, samo hoda. Kao u narodnoj priči. Gotovo da ne govoriništa od onoga što misli i osjeća. Čini se da je hodanje jedini komentar za sve što sedogađa u njemu i izvan njega. Kada to ovako kažem, može izgledati smiješno, čak itjeskobno. Dok se čita ne čini se tako, doimlje se posve prirodno, tako da površan čitatelj ine opaža da se taj čovjek izražava hodom. Jer hod je — uz govor, pokrete, geste, igru,erotiku, rituale — forma koju obilno koristimo. Ipak, nije dobro reći: umjesto da govorimo,mi hodamo. Vjerojatnije je da je hod izražavanje koje se dokraja ne može kompenzirati.Postoje oni koji se ispovijedaju, ali i oni koji hodaju i, umjesto da versifikacijski raznolikoritmiziraju govor, raspoloženja i misli unose u korak. H-ova žena, kada ga je napustila,nalazila se u istome gradu. Moglo se činiti razumljivim što on hoda. Vanjski prostor bio im je, njemu i ženi, zajednički, pa su im se tijela, makar i na daljinu, mogla dodirivati. Ali on je nastavio hodati i onda kada je žena otišla iz grada, samo bezglavije i sumanutije. Uzhodanje i susrete, H. u dnevniku bilježi i snove. Ne znam jesu li hod i snovi u kakvoj vezi. Ta prirodna i tekstovna montaža doimlje se neobično usklađeno, kao da je hod produženisan a san nastavak hoda. U snovima je, naravno, glavni lik njegova žena. Jesu li san i hod,zajedno, njegova paukova mreža? Uostalom, hodati i sanjati možda je isto. Djeca, kadapričaju, kažu: onda je otišao tamo, pa tamo, onda se vratio... Većina pravih priča ide tamokamo ih noge nose. Gdje si bio? i Kada ćeš doći? — sabran i opširan odgovor na ta pitanjamože biti čitav mali roman. Čini se da je proza krenula po zlu onoga trenutka kada sulikovi u njoj prestali hodati. Pristojno pamćenje, ako ćemo pravo, i ne pamti ništa drugonego to kamo i odakle, kao da je misionar. Carstvo se vjerojatno stječe hodanjem a gubispavanjem. U nijemom filmu možemo vidjeti, bolje nego u drugim prilikama, da korakzapravo stoji na granici onoga što smo uobičajili nazivati unutra i vani. Želja ga vodi, aprostor traži i oblikuje. Izlazi iz nas i ostaje s nama, da bi ponovno mogao početi, jednakim paradoksalnim dobitkom i gubitkom. Ima potrebu za dijelom, a možda i zacjelinom, univerzalne ljepote, samo ne zna gdje je ona, pa se neumjereno umnožava, dokmu se na kraju ne otkrije da je to bilo uvijek i svuda između unutra i vani. Tko povjeruje unoge, umjesto u govor, izabrao je bolje. A tko povjeruje i u noge i u govor, kao što to činiClaude Levy Strauss, čini se da je izabrao najbolje. Daljina između njih, iako ne takovelika kako se obično kaže, usklađuje se, traži, nalazi i veseli. Poslije prvog koraka neostaje ništa osim drugog koraka, onoga koraka dalje koji je uvijek u pravom godišnjem
2
 
dobu. Ne mogu ne spomenuti, iako je to »velika« tema, Edipa. Kada ga Sfinga pita kojistvor hoda ujutro na četiri, u podne na dvije a navečer na tri noge, on kojemu su nogebile izbodene i natečene, bez imalo dvojbe odgovara — čovjek. Tako se, eto, čovjekodređuje hodanjem, smješta u korak, a ne u mišljenje, san, smijeh i praksu ili neštodrugo, kako se to kasnije djelotvorno činilo. Psihoanaliza bi vjerojatno učinila bolje da seviše bavi hodom a manje snovima. U koracima je i simptom i izlječenje, san i njegovoproširenje i iščeznuće, kako je to uostalom pokazao spomenuti pisac dnevnika, trubaduri,misionari, pastiri, pustolovi, vojnici, tumarala i sva druga moguća i nemoguća djeca.
TOPOGRAFSKI RASPORED
Događa nam se, ne tako rijetko, da smo došli na stanovit teren, naselje, teritorij,naseobinu i počeli osjećati, a kasnije i gledati, da se čitavo područje ponaša po nekojunutrašnjoj logici koju možemo shvaćati, raščlanjivati i predvidjeti. Jedna se ljudskaskupina na određenom mjestu formira, razvija i ponaša tako kao da ne može drugačije,doduše ne onako kao gljive ili ptice na svojim područjima koje lovcima i skupljačima nestvaraju veće probleme, jer su informacije o njima stalne, bez iznenađenja, one se neponašaju po nekoj psihološkoj strategiji u kojoj svatko želi izvući onoliko prednosti kolikomu prilike i stanje drugog dopuštaju. Ako smo, dakle, upali na neko područje ili na njemuživimo, vidimo da osobe i stvari igraju neku igru koju, uz sve drugo, određuje i određenotopografsko stanje, pa zaključujemo: tu se zapravo ništa drugo i nije moglo dogoditi. Činise da prvi stanovnik nije bio slučajan, kao ni njegova kuća, a onda, poslije toga, i svedrugo: sudbine ne odmiču daleko, drže se označene pozornice koja se ne može u beskrajširiti a da ne izgubi svaki smisao. Ako smo samo pozorni, užitak hodanja, gledanja ičitanja tragova neminovno se pretvara u priču; sve se, čitava ta igra, i događa tako kaoda joj je priča, vrijeme priče, jedini cilj. Kaže se »duh mjesta«, »osjećanje mjesta«,međutim teško da te sintagme nešto određeno znače i da u naše riječi i misli uvodeikakav red. U njima slutnja i zbir onoga što ne znamo kako krstiti održavaju tonrazgovora. Pokazuje se da veza čovjeka i zemlje, pa čovjeka i čovjeka na njoj, nije posveizvan sna. Teren na kojem smo postavili kuće, travnjake, puteve i sve drugo mnogo togaradi s nama za nas i protiv nas. Čak i kada između sebe nemaju veza i dodira, ljudi su nanjemu skupa, kao riječi u knjizi ili boje na slici. Cjelovitost te velike plohe odupire sesvakoj diobi. Tlom se doslovno može doći od jedne do druge osobe; to mogu učiniti noge,a zatim, ne hodajući, i mašta. Tlo je ono koje vezuje, upravlja i sukobljava. U priči (ilipričama) glava ne upotrebljava tlo pomoću nogu, nego tlo, pomoću nogu, vodi glavu; što je, naravno, očitije kod životinja i djece. Možda ovo malo sliči na metaforu sljepačkogštapa, ali ako nevidljivom štapu dodamo pogled koji ga gleda, možda i nadgleda, svepostaje gotovo realistično. Ne nosi se, uostalom, štap samo da bi pomogao u hodu ili kaomodni artikl, ima on i intimnijih zadataka u našem odnosu sa zemljom. Svakim korakom idodirom on korigira misao i spašava je od leta. Kada A. B.Šimić kaže »Ne traži Bogamišlju, u praznini / u kojoj se miso, tamna sjenka gubi / Uza te Bog je, uvijek u blizini / Ustvarima oko tebe, u zvuku i muku«, ne osjećamo li tu malo štap i tlo kojim se, nakonspuštena pogleda, počelo hodati? U priči koja je izostavila topografski raspored nećemose lagodno osjećati, kao ni u onim pričama koje su ga prenaglasile (Kafka). Kao svakiautoritet, i on želi da ga se skriva, uvažava i dozira. Uostalom, teško: kome to boljeodgovara nego tlu? Na tom i tom mjestu žive ti i ti, slični ili različiti, na istoj ili nasuprotnoj strani — početna situacija je određena, sve drugo dolazi samo od sebe. Ono štovezuje priču nisu psihološke razlike i sličnosti, pa ni interesi, nego to mjesto na kojem senalaze i prate tragovi. Opis tlocrta, kao što se to u arhitekturi i događa, pokazat ćesmještaj i dimenzije građevine. Kao u dobrim kriminalističkim romanima, inspektor jeušao u ulicu, kvart, luku i iz konfiguracije, uglova, dvorišta, rasporeda prozora, balkona,stabala i smještaja javnog telefona shvatio što se shvatiti može. Sve će mu to pokazatikako su raspoređene strasti i kojim pravcima putuju erotske silnice. Svi smo mi, naravnonesvjesno, inspektori koji zasnivaju, otkrivaju i vode priču. Ljudi o tome, i u tome, znajuviše nego što misle da znaju. Zato čovjek kada uđe u nepoznati predio poprima izgled psatragača koji gleda, njuška i ne podiže glavu. Sve se, dakle, na jednom mjestu ponaša takokako mora. Skupine i pojedinci nisu razbacani tek tako. Predio slijedi, kako nas učeiskustvo i knjige, nekada logiku reda a nekada logiku nereda, nekada logiku sklada a
3

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->