etvrto predavanje

Iskaz/iskazivanje, problem subjektivnosti, Benveniste

- problemom iskaza i iskazivanja (enonc/enonciation) prvi su se poeli baviti francuski lingvisti i semiotiari 60-ih god. 20.st. - iskazivanje je individualan in proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svoga iskazivanja - panja istraivaa usmjerena na uvjete tzv. intersubjektivnosti prva koncepcija (Benvenisteova) istrauje razine iskaza na kojima se subjekt oituje druga koncepcija (Ducrotova) bavi se problematinim statusom subjekta, njegovom nejedinstvenou koja se oituje polifonijom (vieglasjem) iskaza

1. mile Benveniste
(Problemi ope lingvistike, 1966.) - u njoj sabrani radovi od druge polovice pedesetih godina, drugo izdanje te knjige (1971. uz dodatke nekih rasprava) imalo veliki odjek Ferdinand de Saussure langue/ parole (jezik govor) de Saussure privilegira jezik (langue) Benveniste - polazi od govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegira parole) - nema niega u jeziku to prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos jezika i govora hijerarhijski obre, kljuni aspekti jezika vezani su uz uporabu -iskaz kao polazite razmiljanja o jeziku (a ne znak kao kod de Saussurea) Tri osnovne zamjenice (vezane su uz gramatika lica, a ne osobu): 1.)ja 2.)ti _______________ 3.) on / ona / ono ne-lice, franc. non personne, bezline zamjenice Ja moe biti identificirano samo instancom diskurza to ga iskazuje. - situacija koja dijeli /ja/ od /ti/ - stvarnost diskurza. lica, line zamjenice, franc. personne

- stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan prostor, nego uz unutranji prostor koji dijelimo sa sugovornikom, u svakom trenutku stvarnost diskurza uspostavlja se meu nama - postoji jezina instanca /ja/ i referentna instanca /ja/ - prazna jezina instanca /ja/ je znak, u potrazi za svojim oznaenim - kada ga netko upotrijebi ono ulazi u reenicu, znak ulazi u iskaz (u reenicu), pretvara se u diskurz - veza izmeu jezinoga i referentnoga /ja/ postoji tek u nekoj situaciji.

2. Oswald Ducrot
- knjiga: Kazivanje i kazano (Le dire et le dit, 1984.) - termin polifonije preuzima od ruskog teoretiara Mihaila Bahtina koji ga je razvio u studiji Problemi poetike Dostojevskog (1929.) - kod Ducrota lice vie nije gramatiko, nego je dramsko: in ulaska u iskaz je in navlaenja dramskog lica, uloge - njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o homogenom subjektu kao njegovu izvoru - Ducrot razlikuje tri instance: 1. govorni subjekt (stvarni, empirijski autor iskaza) 2. govornik (fr. locuteur, subjekt iskazivanja) 3. iskaziva (fr. nonciateur, subjekt iskaza) Ducrot dalje razlikuje: Govornik govornik kao takav (G) - odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo zbog toga govornik kao bie u svijetu () -potpuna osoba za koju je izmeu ostalog karakteristino da je izvor iskaza - Ducrot distinkciju govornik/ iskaziva (ne pripisujemo mu govor u materijalnom smislu) tumai preko dva primjera KAZALITE autor (govorni subjekt) + glumac (Pero Kvrgi, govorni subjekt i govornik jer moe rei ja kao noslilac odreene uloge) lik (referent zamjenice ja, Pomet, iskaziva) - kada glumac igra ulogu ujedno je i glumac i lik PRIPOVIJEDANJE autor - govorni subjekt

pripovjeda - govornik - autor istie pripovjedaa koji je odgovoran za pripovijedanje i ije su osobine potpuno razliite od onih koje povijest knjievnosti ili psihologija stvaranja romana pripisuje autoru 1. dok autor zamilja ili izmilja dogaaje, pripovjeda ih prenosi 2. paradoks vremena u nekim romanima pomae da razluimo autora od pripovjedaa 3. in pripovijedanja moe vriti netko tko je mrtav ili ne postoji, na poetku romana moe se rei da je lik koji pripovijeda to mu se dogodilo mrtav, tada mora biti netko odgovoran za to pripovijedanje, nije to autor, nego pripovjeda koji se maskira iza lika iskaziva sredite perspektive - iskaziva je taj koji vidi, a pripovjeda onaj koji govori, iskaziva je osoba iz ije se perspektive prenose dogaaji - iskaziva je fokalizator - razotkrivi problematinost subjekta u prostoru diskurza, Ducrotova je analiza pruila okvir za tumaenje razumijevanje mnogih paradoksa pripovjednog, pjesnikog i historiografskog diskurza ZAKLJUAK: - u fikcionalnom pripovijedanju pripovjeda je glas koji preuzima odgovornost za pripovjedni iskaz, to znai da je on unutartekstna instanca te ga kao takvog valja razlikovati od autora i od iskazivaa