PREDGOVOR
Ve
ć
potkraj 14. stolje
ć
a bili su Hrvati suo
č
eni s golemom opasnoš
ć
u i ne slute
ć
i tada da
ć
eona za njih imati tragi
č
ne posljedice. Naglo širenje Osmanskog (Turskog) Carstva naBalkanskom poluotoku, ne samo da je ugrožavalo njihov opstanak, nego je vodilo potpunomuništenju i brisanju Hrvata s etni
č
ke i politi
č
ke karte ondašnje Europe. Nasuprot osmanskojdržavi koja je poput plimnog vala sve pred sobom satirala, Hrvati su kao mali narod imalineusporedivo.l11anje ljudske i materijalne mogu
ć
nosti da zaustave tursku vojsku i obranesvoj etni
č
ki prostor od Drave, Dunava i Jadranskog mora. I ve
ć
i narodi ubrzo su podlegliOsmanskom Carstvu i prepustili-se zloj sudbini. za razliku od njih, Hrvati su, unato
č
svemu,odabrali jedino mogu
ć
i put u obrani svoga bi
ć
a, na kojem su život i smrt postajali jednozna
č
ni. Stoljetne povijesne mijene i opasnosti kroz koje su prije toga prolazili, bile sudaleko manje i.nikada nisu dovodile u pitanje njihovu opstojnost i dosegnutu srednjoeuropsku razinukulturnog i gospodarskog razvoja. Istina, tatarska je bujica protutnjila Hrvatskom kao vihor ostavljaju
ć
i za sobom zgarišta i pustoš, ali je i sama na povratku bila gotovo umrtvljena inikada se više nije vratila.U sudaru s Osmanskim Carstvom i stostruko nadmo
ć
nijim neprijateljem, koji se nijerazlikovao samo na
č
inom ratovanja, nego i cjelokupnom državnom, društvenom i vjerskomorganizacijom i svjetonazorom, Hrvatima svojstveno njihovu povijesnom bi
ć
u, jedino nijemanjkalo hrabrosti i odlu
č
nosti da se žestoko suprotstave osmanskom divu i da se po cijenuživota bore za svaku stopu svoje zemlje.Od tog vremena, kao nitko i nigdje na europskom prostoru, Hrvati tri stolje
ć
a ratuju s Turcimai generacijama ginu na bojištima. U ratnim okršajima prepušteni su uglavnom sami sebi inadljudskim naporima i stradanjima suzbijaju turske napade. Sve u
č
estalije turske provale, pustošenja i razaranja crkava i samostana, sela i naselja, odvo
đ
enje i uništavanja stanovništva,slabili su njihovu otpornu snagu i prisiljavali ih na povla
č
enje prema zapadnom dijeluHrvatske. Nezašti
ć
eno i zastrašeno stanovništvo napuštalo je pred Turcima svoje ku
ć
e iku
ć
išta i zauvijek odlazilo sjeverno od Save i Drave u Ma
đ
arsku,
Č
ešku i Austriju, ili prekoI Jadranskog mora na Apeninski poluotok. I Za to vrijeme Turci su sustavno otkidali komad po komad hrvatskog prostora i pomicali granicu Osmanskog Carstva sve dalje i dalje premazapadu. Uzalud je 1522. godine sjedobradi starac, knez Bernardin Frankapan, danima jahaodo Numberga traže
ć
i pomo
ć
od njema
č
kih I knezova i staleža. Obra
ć
aju
ć
i se nazo
č
nima naSaboru, izrekao je 19. studenog znakovit govor na latinskom, u kojem je izme
đ
u ostalogrekao:
Ja do
đ
oh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom rije
č
i kažem kolika pogibelj prijeti od Tur
č
ina, najprije Hrvatskoj, a preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata krš
ć
anstva. Zato vas molimda u ime sve Hrvatske, dapa
č
e u ime svega krš
ć
anstva, ve
ć
jednom date pomo
ć
toj zemlji koja,
č
emu nemadrugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onog dana kada je Constantinopolis pao. Pomislite koliki bi jadi nastali u krš
ć
anskom svijetu da Hrvatska po nesre
ć
i padne. Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Da se Tur
č
in po nesre
ć
i Hrvatske do
č
epa, teškobi ga odanle istisnule vojske svega krš
ć
anstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi ne
ć
emo prosja
č
iti, onako kao što sam vidio u Rimu da
č
ine mnogi ugledniljudi iz drugih zemalja. Neka se ganu vaša srca našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i
3