Domagoj Kostanjevac: Umberto Eco, U potrazi za savrenim jezikom

Primljeno 28. kolovoza 2010., prihvaeno za tisak 4. listopada 2010.

Domagoj Kostanjevac

UMBERTO ECO, U POTRAZI ZA SAVRENIM JEZIKOM,

Hena com, Zagreb, 2004.
Sva je zemlja imala jedan jezik i rijei iste. (Postanak 11,1) Hajde da siemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije. (Postanak 11,7)

esto smo se pitali to bi bilo kad bi svi ljudi govorili jednim jezikom, kad bismo se svi sporazumjeli bez potrebe za prevoditeljem ili uenjem nekog drugog jezika. to bi bilo da se nije dogodio babilonski confusio linguarum? Bi li svijet bio drugaiji, bi li vladala sloga meu ljudima? Kakav bi to savren, univerzalan jezik morao biti? I je li uope mogue stvoriti takav jezik koji bi ujedinio cjelokupni ljudski rod u jednom jeziku? Odgovore na ta i brojna druga pitanja daje knjiga U potrazi za savrenim jezikom poznatog semiologa, kritiara, pisca i esejista Umberta Eca. Ecova knjiga na 342 stranice daje povijesni pregled brojnih pokuaja stvaranja jednog savrenog jezika, kao i pronalaenja jezika majke, onog jezika iz kojeg su se razvili svi ostali jezici svijeta. Knjigu ini 18 poglavlja. U nultom poglavlju, koje je naslovljeno kao Uvod, Eco govori o mitovima o prvom jeziku, daje opiran popis onih koji su se bavili savrenim, univerzalnim jezicima, podrijetlom jezika, raznoraznim modelima jezika a priori i a posteriori itd. U uvodu odmah kae da e svoj povijesni pregled ograniiti na Europu te da e u razmatranje uzeti samo projekte pravih pravcatih jezika (ponovno otkrie povijesnih jezika, smatranih izvornima ili mistiki savrenima, rekonstrukciju jezika postuliranih kao izvorni, umjetno konstruirane jezike, jezike vie ili manje magine, bilo da su ponovno otkriveni ili konstruirani). Navodi da se nee baviti onirikim jezicima (npr. jezici duevno poremeenih, jezici izreeni u stanju transa itd.), romanesknim i pjesnikim

273

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

jezicima smiljenim u satirike ili pjesnike svrhe, bricolage jezicima (oni koji nastaju spontano prilikom susreta dviju civilizacija razliitog jezika), kontaktnim jezicima (npr. svahili), formalnim jezicima sa suenim opsegom upotrebe (npr. jezik kemije) te se nee uputati u ispitivanje traganja za univerzalnom gramatikom. Knjiga u najveem dijelu prati kronologiju, poevi s poznatim babilonskim mitom o jeziku, a zavrivi s meunarodnim auksilijarnim jezicima u 20. stoljeu. Ipak, ako tako zahtijeva tema poglavlja, u jednom se poglavlju spominju autori koji su djelovali u renesansi ili baroku, ali i oni koji se donekle nastavljaju na njihov rad u 20. stoljeu (npr. kad govori o monogenetikim teorijama). Svako poglavlje daje detaljan prikaz rada ljudi koji su se na neki nain bavili savrenim jezicima, bilo da su traili izvorni, savreni jezik, onaj koji je izraavao pravo stanje stvari, njihovu pravu narav, boansku narav, neku magiju, bilo da su pokuali stvoriti novi umjetni univerzalni jezik. Ne pie strogim znanstvenim stilom, ve sve to pojanjava kao priu, pripovijest tako da je knjiga pristupana irokom itateljstvu, i onom koje nema ni osnovnu jezikoslovnu naobrazbu, ali e posluiti i svima koji se, sredinje ili rubno, bave prouavanjem savrenog, univerzalnog jezika. Eco kae da je pripovijest o savrenim jezicima pripovijest o jednoj utopiji, i o cijelom nizu promaaja (28). Ipak, on je svjestan da, iako nitko jo nije pronaao savreni jezik, a pokuaja je bilo mnogo, pozitivni kolateralni uinci postoje (slino kao alkemija koja je neuspjeno traila formulu za pretvaranje raznih metala u zlato i ivotni eliksir, a pritom pridonijela razvitku kemije). Kad god je mogue, Eco navodi te pozitivne kolateralne uinke ti su pokuaji pridonijeli razvitku poredbenog jezikoslovlja, taksonomije prirodnih znanosti, projekti Delormela, Hourwitza, De Maimieuxa, uz gramatiare Port Royala, imali su utjecaja na generativno-transformacijsku gramatiku, neke ideje Lodwicka odreuju ga kao prekursora nekih pravaca suvremene leksike semantike, Leibniz je stvorio filozofski jezik koji je jezik suvremene simbolike logike, filozofski jezici a priori utjecali su na razvoj umjetne inteligencije. Kako bi knjiga bila metodoloki ujednaena, u prouavanju struktura svih prirodno izvornih i umjetnih jezika koje opisuje u knjizi Eco ih prilagouje Hjemslevljevu modelu prirodnog jezika. Eco poinje s biblijskim mitom o Babilonu i confusio linguarum, a zatim se u drugom poglavlju osvre na kabalistiku tradiciju koja je imala velik utjecaj u srednjem vijeku, a savrenim jezikom smatrala je onaj koji e otvoriti put prema skrivenom znanju i moi. Kabalisti su, kao i mnogi poslije sve do renesanse i baroka, primat davali hebrejskom jeziku koji je smatran prvim jezikom, a teolozi su smatrali da hebrejski, kao jezik majka, izraava narav boanskog. Tree poglavlje bavi se Danteom i njegovim davanjem primata pukom jeziku naspram latinskog. etvrto poglavlje govori o Danteovu suvremeniku Ramonu Lulli koji je, kao i kabalisti, isticao vanost kombinatorike i permutacije, a smatrao je da e svojim filozofskim jezikom moi pre-

274

Domagoj Kostanjevac: Umberto Eco, U potrazi za savrenim jezikom

obratiti nevjernike. Peto poglavlje, koje je najdue u knjizi, govori o brojnim monogenetikim hipotezama, sam Eco kae da u svojoj najstarijoj verziji, potraga za savrenim jezikom poprima oblik monogenetike hipoteze (73). Pritom govori o hebrejskom jeziku koji su mnogi, a posebno crkveni oci, smatrali svetim i prvim jezikom, ali spominje i da kriza hebrejskog kao svetog jezika poinje u renesansi te se sve vie govori da je nemogue pronai prvobitni jezik, ako je ikad postojao, a otkrie starih civilizacija, poput Kine, pridonosi razvoju poligenetike hipoteze. Tu su i brojne nacionalistike hipoteze, tipine za 17. i 18. st. kad velike europske drave dobivaju svoj oblik i postavlja se pitanje prevlasti u Europi. esto poglavlje bavi se ponovnim oivljavanjem kabalizma i lullizma u novom vijeku te zanimanjem za hebrejski i istraivanjem tajnih pisama (steganografije). Sedmo poglavlje govori o hijeroglifima i njihovim istraivaima prije Champolliona, posebno o Kircheru koji se, iako su mu postavke bile krive, smatra ocem egiptologije. Hijeroglifi su bili zanimljivi jer ih se smatralo simbolima koji upuuju na neki okultni, vieznaan sadraj bogat tajnovitou, na magian jezik (slino kao i u kabali), kao sveto pismo koje izraava boansku narav (slino kao to su to smatrali brojni teolozi za hebrejski). Osmo poglavlje vremenski je smjeteno u 17. stoljee, vrijeme duhovne obnove, a bavi se maginim jezicima rosenkreuzera i Deeovim maginim jezikom koji se vraa primarnosti hebrejskog. Deveto poglavlje govori o poligrafiji koja je slina viejezinim rjenicima, a trebala bi pomoi bilo komu da prevodi s jezika koji ne pozna, ali, naalost, veinom je rije o mehanikom prevoenju. Deseto poglavlje predstavlja svojevrsni zaokret na sadrajnoj razini jer dok su se svi dosadanji pokuaji temeljili na vjeri, pokuaju pronalaenja sloge meu ljudima razliitih vjera, traenju maginog i okultnog u jeziku, pokuaji filozofa idu u smjeru pronalaenja savrenog jezika za koji smatraju da e otkriti narav istine, ele otkriti jezik koji bi trebao posluiti da se uklone svi oni idola koji su pomutili pamet ovjeanstvu drei ga daleko od znanstvenog napretka (185). Deseto poglavlje daje uvod u filozofske jezike a priori navodei da veina prijedloga dolazi s britanskog otoja te da su esto motivirani i trgovakim razlozima. Kao prvi koji su se bavili tim navodi Bacona, Descartesa, Komenskog. Sljedea tri poglavlja govore o trima autorima filozofskih jezika a priori Georgeu Dalgarnu koji se puno vie bavio gramatikom (razinom izraza) nego klasifikacijom znanja (razinom sadraja), Johnu Wilkinsu koji puno detaljnije razrauje jezik te predlae vlastiti jezik zasnovan na realnim karakterima, a koji dijeli na pisani jezik u obliku neizgovorljivih ideograma te jedan namijenjen govoru, Francisu Lodwicku koji se smatra autorom prvog objavljenog eksperimenta jezika zasnovanog na univerzalnom karakteru. etrnaesto poglavlje posveeno je Leibnizu i njegovu lingvistikom radu, posebno na stvaranju jezika koji ne bi bio univerzalan, ve bi to bio znanstveni jezik koji bi bio orue za otkrivanje istine. Petnaesto poglavlje daje povijesni pregled filozofskih jezika od prosvjetiteljstva do danas, kao vanije Eco izdvaja projekte Delormela, Hourwitza, De Maimieuxa, Kalmara, Soava. Filozofski jezi-

275

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

ci a priori pronalaze se i u prvim raunalnim jezicima te su utjecali i na Boolea, Carnapa, Wittgensteina, Russella. esnaesto poglavlje bavi se povijeu meunarodnih auksilijarnih jezika kao filozofskih jezika a posteriori, a najvie se prostora daje esperantu. Prostor za irenje jednog takvog jezika Eco vidi u sve izraenijoj tendenciji sve veeg broja jezika u Europi, tj. priznavanju prava svakoj naciji, ali i manjini da se slui vlastitim jezikom (primjer potpuno suprotan europskom ujedinjavanju u smislu ukidanja granica, carinskih barijera, stvaranju zajednike vojske). U posljednjem poglavlju, naslovljenom Zakljuci, Eco daje kratki pregled projekata savrenih jezika spomenutih i prikazanih u knjizi te daje nekoliko misli o problemu prevoenja. Na kraju knjige nalazi se bibliografija i indeks imena.

276