Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
1Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Uz 10-godisnjicu Invazije

Uz 10-godisnjicu Invazije

Ratings: (0)|Views: 1 |Likes:
Published by sinteza_press
Godine 2013, 19. ožujka navršilo se deset godina od invazije na Irak, a svjetski su mediji već desetak dana puni analiza postignutog, propuštenog, te posljedica po buduće intervencije deceniju kasnije. Naravno tu su i bilance potrošenog kako u ljudskim životima tako i u novcu.
Godine 2013, 19. ožujka navršilo se deset godina od invazije na Irak, a svjetski su mediji već desetak dana puni analiza postignutog, propuštenog, te posljedica po buduće intervencije deceniju kasnije. Naravno tu su i bilance potrošenog kako u ljudskim životima tako i u novcu.

More info:

Categories:Types, Research
Published by: sinteza_press on Mar 23, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/11/2013

pdf

text

original

 
Uz 10-godišnjicu invazije
Piše: Irina Studenkovahttp://www.sinteza.org/10_godina_invazije.htm
Godine 2013, 19. ožujka navršilo se deset godina od invazije na Irak, a svjetski su mediji već desetakdana puni analiza postignutog, propuštenog, te posljedica po buduće intervencije deceniju kasnije.Naravno tu su i bilance potrošenog kako u ljudskim životima tako i u novcu. Prvo nenadoknadivo:prema službenim procjenama poginulo je 4.442 američka vojnika, a ukupan broj žrtava rata, direktnih iposrednih, kreće se oko 600 tisuća. Kad je riječ o novcu, SAD je rat u Iraku za sada koštao hiljadusedam stotina milijardi dolara sa dodatnih 490 milijardi u raznim benefitima, a krajnji troškovi, kako seprocjenjuje, na kraju bi mogli dostići 6 tisuća milijardi. A kako je sve počelo. U tekstu pod naslovom „Marš ludosti“ Paul Krugman konstatira da je prije desetgodina Amerika izvršila invaziju na Irak i to tako što je politički vrh zemlje odlučio da se na terorističkinapad izveden 11. rujna treba odgovoriti ratom u zemlji čiji režim, koliko god zlokoban bio, nije imaonikakve veze s terorističkim napadom. Krugman podsjeća da su pojedini glasovi razuma upozoravalikako se čini užasna greška, da je razlog za rat veoma slab i čak vrlo moguće lažan, i da je jako dalekoobećavajuća pobjeda, te da će se avantura vrlo izvjesno okončati bolnim troškovima. I sve taupozorenja su bila točna. Ispostavilo se da Irak nema oružje za masovno uništenje, da je biloočigledno da je Bushova administracija američku naciju namjerno obmanula i uvela u rat, a rat jekoštao hiljade američkih života i desetine hiljada života Iračana. Financijski troškovi rata premašili susva očekivanja i ostavili Ameriku slabiju, a ne snažniju. Pri tom je u samom Iraku sve završenostvaranjem novog režima koji je bliži Teheranu nego Washingtonu.Krugman se u analizi za „The New York Times“ pita da li su politička elita SAD kao i informativni medijiizvukli pouku iz ovog iskustva. Odmah potom zaključuje da to sasvim sigurno ne izgleda tako. Jednaod upečatljivih stvari iz vremena rata po njegovom mišljenju bila je iluzija konsenzusa. Do današnjegdana sveznalicama koje su pogriješile, oprošteno je da su svi mislili kako imaju čvrste argumente zarat. Naravno oni priznaju da je bilo protivnika, ali su bili van općeprihvaćenog mišljenja. Problem s
 
ovim argumentom bio je i još to da je cirkularan: podrška za rat postala je dio definicije što je to značiloopće prihvaćeno mišljenje. Svatko tko se protivio, bez obzira koliko kvalificiran, bio je de facto označenkao nevrijedan za raspravu. To je vrijedilo u političkim krugovima, i to je jednako vrijedilo i za najvećidio medija, koji su de facto izabrali stranu i pridružili se ratnoj opciji.Krugman navodi da je Howard Kurtz iz CNN, koji je bio u „The Washington Postu“ u to vrijeme,nedavno pisao o tome kako je taj proces funkcionirao. Kaže da je svaki skeptični način izvještavanja,bez obzira na čvrstinu i vjerodostojnost činjenica bio obeshrabren i odbačen. Kako navodi, izvještajikoji su dovodili u pitanje razloge za rat ili na bilo koji način osporavali intervenciju nisu objavljivani, ilinisu zauzimali udarne stranice i vijesti. Usko povezano s ovim je zauzimanje strane i u pretjeranom ineprimjerenom poštovanju i povjerenju u autoritete. Samo ljudi na pozicijama moći su smatranidostojni poštovanja. Kurtz je na primjer, priznao i da je „The Post“ jednostavno ugušio bilo kakve ratnedileme svojih vlastitih novinara stručnjaka za pitanja sigurnosti i to sve bazirane na temelju toga što susaznali od umirovljenih vojnih dužnosnika i vanjskih eksperata, „drugim riječima, sve one dovoljnonezavisne da dovedu u pitanje razloge za rat.“ Stoga je ono što treba naučiti iz debakla sa Irakom,prema Krugmanu, to da se uvijek i u svemu mora biti skeptičan i da se nikad u potpunosti ne smijevjerovati i oslanjati na vlasti. Ako ste čuli da svi podržavaju neku politiku, bilo da je riječ o ratnomizboru ili fiskalnim mjerama štednje, treba se odmah zapitati da li su se svi dogovorili da isključesvakoga tko ima drugačije mišljenje o tome. Svaka procjena politike treba da bude urañena na osnovuodgovarajućih mjerila, a ne na osnovu toga tko je predstavlja; sjećate li se da nas je Colin Powelluvjeravao da u Iraku postoji oružje za masovno uništavanje? Krugman analizu zaključuje: Na žalost,kao što sam rekao, ne izgleda kao da smo naučili lekcije iz svega ovoga. Hoćemo li ikad?Da je rat bio uzaludan, a osobito bespotreban, danas je američki konsenzus. Ali mnoštvo povodomove nesretne godišnjice objavljenih medijskih tekstova, priloga historičara na komentatorskimstranama i dosad objavljenih knjiga, ukazuje i da to nije bio samo „Bushov rat”, niti se u njega ušlosamo zato što je grupa utjecajnih jastrebova, istaknutih pripadnika elite „neokonzervativaca”,manipulirala obavještajnim činjenicama i predsjednika uvjerila da intervenira. Naprotiv, rat je biosveamerički konsenzus. Ne treba zaboraviti da su se za rat protiv Sadama Huseina izjasnile objestranke u Kongresu i da su za to, s rijetkim izuzecima, navijali i kontrolori američke demokracije,slobodni mediji.Kako su u invaziji na Irak SAD pomogli Britanci, što je po mnogim procjenama Tonya Blaira koštalopremijerskog mandata i britanski mediji se kritički osvrću na desetu godišnjicu invazije u Iraku. No, zarazliku od američkog jedinstva ili iluzije konsenzusa, Ujedinjeno kraljevstvo, izuzimajući vladajuću elitu,nije jednodušno gledalo na rat. Tako je za „Independent“, liberal Nick Clegg, zamjenik sadašnjegbritanskog premijera Davida Camerona, u tekstu pod naslovom „Ako nas je Irak ičemu naučio jesteda...“ su samo četiri vitalna testa koja treba uraditi prije odluke o tome treba li se ubuduće uplitati uposlove druge države, ali da uvijek može pomoći na drugi način umjesto oružjem.Zamjenik britanskog premijera iz manje članice vladajuće koalicije liberal-demokrata, Clegg bezdileme zaključuje da je rat u Iraku bio greška. Potom podsjeća da je svijet bio u potpunosti podijeljenpovodom ove intervencije i da su ulicama Britanije marširali milijuni koji su se protivili da mirno sjededok se u njihovo ime vodi pogrešan rat. Clegg kaže da je rat u Iraku, osim nenadoknadive cijene uljudskim životima, te još uvijek neizvjesne u novcu, imao i nesagledive posljedice po pitanjuurušavanja povjerenja u principe takozvanih humanitarnih intervencija i sa druge strane jačanjaizolacionizma. Sam Tony Blair je 1999. godine u Chicagu predložio nove kriterije za humanitarnuintervenciju. Bili su to, kaže Clegg, gotovo pravi principi - problem je bio što ih Blair nije slijedio. Cleggse potom osvrnuo na implikacije na ono što je uslijedilo nakon debakla u Iraku, situacije sa Libijom tereagiranjima u ostalim zemljama Arapskog proljeća, dolazaći do Sirije na koju je, kako kaže sadausmjerena pažnja meñunarodne zajednice te dilema na koji način reagirati na katastrofu koja se predočima meñunarodne zajednice dogaña u toj zemlji.Sektaški rat koji traje u Iraku nakon pada u Sadama Huseina do danas ima puno sličnosti sasektaškim sukobima u Siriji, tu je i dilema na koji način pomoći pobunjenike, te da li je embargo naoružje opravdan ili ne i da li se njime suštinski obje strane tretiraju isto. Ta kompleksnost situacije kojunose iračke lekcije, prema Nicku Cleggu, ne znače da treba stajati po strani. Moramo, kaže on,nastaviti da djelujemo na principima koji su utvrñeni. Moramo biti sigurni da su naši obavještajnipodaci točni i pouzdani. Naš pravni okvir za djelovanje mora biti nedvosmislen. Moramo omogućitiveću otvorenost parlamentu i javnosti za donošenje tako važnih odluka u budućnosti. „Dugujemo i

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->