UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET

DEMOGRAFSKE PRILIKE U OSMANSKOM CARSTVU KRAJEM XIX. STOLJEA

SEMINARSKI RAD

Predmet: Historija civilizacija zemalja jugoistone Evrope novog vijeka Mentor: Dr. sc. Izet aboti, docent Student: Adnan Buljubai Indeks br.: 8-II-14/12 Odsjek: Historija - Novi vijek i savremeno doba (II ciklus)

Tuzla, februara, 2013.

SADRAJ

1. UVOD..................................................................................................................2 2.1. Osmansko carstvo od Kuuk-Kajnardije do Berlinskog kongresa...................4 2.3. Stanovnitvo Istanbula u zadnjim godinama XIX. stoljea.............................11 3. Zakljuak..........................................................................................................13 LITERATURA..........................................................................................................14

1. UVOD
2

Ovaj seminarski rad ima zadatak da predstavi demografske prilike i kretanja stanovnitva Osmanskog carstva krajem XIX. stoljea. Meutim, izolovati samo kraj XIX. stoljea i odvojeno govoriti samo o tom vremenskom periodu nije izvodivo, jer je proces opadanja moi Osmanskog carstva poeo dosta ranije to je direktni uzrok velikih demografskih promjena u samom Carstvu, to gubitkom teritorija, to migracionim kretanjima. Stoga, u kratkim crtama ovaj seminarski rad e da predstavi u najkraim crtama politike i drutvene prilike vezane iskljuivo za Osmansko carstvo od Rusko-osmanskog rata 1768.-1774. godine i mira u Kuuk-Kajnardiji do Berlinskog kongresa sa naglaskom na prostor jugoistone Evrope, jer je to tematika samog predmeta, sam Berlinski kongres, zatim se detaljnije upustiti u demograske prilike i promjene u Osmanskom carstvu u zadnjoj etvrtini XIX. stoljea, uz posebnu analizu demografske slike Istanbula u tim godinama.

2. DEMOGRAFSKE PRILIKE U OSMANSKOM CARSTVU KRAJEM XIX. STOLJEA

3

2.1. Osmansko carstvo od Kuuk-Kajnardije do Berlinskog kongresa

Za priu o demografskoj slici Osmankog carstva u zadnjim godinama XIX. stoljea bitni su procesi i kretanja koja su do te slike dovela. Njih ima ne mali broj, ali u pokuati da to krae predoim najdetaljnije, koje u na kraju pokuati i da izvojim i navedem u samo jednoj reenici. Rusko-osmanski rat (1768.1774.)1 bio je odluujui sukob iza kojeg je Rusija proirila svoj utjecaj i vlast na junu Ukrajinu, sjeverni Kavkaz, i poluotok Krim. Tijekom ovog rata izbile su i pobune u Grkoj, Rumunjskoj i Crnoj Gori, to je u neku ruku olakalo pobjedu Rusije. Tijekom rata 1768. do 1774. protiv Rusije Osmansko carstvo je moralo prihvatiti kao injenicu da je izgubilo svoj poloaj velesile. Dana 21. srpnja 1774., predstavnici Osmanskog carstva, potpisali su mirovni ugovor u Kuuk-Kajnardiji2. Prema tom ugovoru, Krimski kanat, stekao je formalnu neovisnost (u stvarnosti je postao ovisan o Rusiji). Rusija je takoer dobila ratnu reparaciju od tadanjih 4,5 milijuna rubalja i dvije morske luke na Crnom moru kao i pravo prolaza kroz Dardanele. Ovaj rat, je bio mali djeli stalnog procesa irenja ruskog carstva prema jugu i istoku tijekom XVIII. i XIX. stoljea. Rusko-osmanski rat (1787.1792.)3 bio je neuspjean pokuaj Osmanskog carstva da povrati teritorije izgubljene u prijanjem Rusko-osmanskom ratu (1768.1774). Ovaj sukob odvijao se istovremeno sa Austro-osmanskim ratom 1787.-1791.4 Osmanlije su u rat uli nedovoljno pripremljeni, i nesvjesni injenice da su Austrija i Rusija postali saveznici, te su toga postali svjesni tek kad se rat razbuktao. Po okonanju ratova potpisani su mirovi, sa Austrijom u Svitovu, 4. avgusta 1791. godine5, te sa Rusijom u Jaiju, 9. januara 1792. godine.6 Iz ovih poraza sultan Selim III je izvukao pouku i krenuo s provoenjem reformi
1

O Rusko-osmanskom ratu (1768.1774.) vidi u: Joseph von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., Zagreb, 1979., str. 228-252. (dalje: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3.) 2 O mirovnom ugovoru u Kuuk-Kajnardiji pogledati u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 252-253. 3 O Rusko-osmanskom ratu (1787.1792.) vidi u: Rober Mantran, Historija Osmanskog Carstva, Beograd, 2002., str. 513-514. (dalje: R. Mantran, Historija Osmanskog Carstva) 4 O Austro-osmanskim ratom (1787.-1791.) vidi u: Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998., 323-326. (dalje: M. Imamovi, Historija Bonjaka) 5 Mir izmeu Austrije i Porte, potpisan u Svitovu, 4. avgusta 1791., u psristanitu na lijevoj obali Dunava u Bugarskoj. Odredbama tog mira, Autrija je vratila Osmanskom carstvu tri osvojena grada na sjeverozapadu Bosne (Dubicu, Novi i Gradiku), dok je jedino zadrala Cetingrad. M. Imamovi, Historija Bonjaka., str. 326. 6 Preliminarni mir izmeu Rusije i Osmanskog carstva zakljuen je pod uticajem Engleske i Pruske jo u avgustu 1791. godine. Mir je konano potpisan u moldavskom glavnom gradu Jaiju, 9. januara 1792. godine. Ovaj mir nije Rusiji donio neke znaajne teritorijalne dobitke, ali je njime potvrena njena voena uloga na Balkanu, kao zatitnice svih pravoslavnih podanika Osmanskog carstva. Mirom u Jaiju potvren je lan 7. prethodnog Kuuk-Kajnarijskog mira, prema kojem je Rusija imala pravo da kod osmanskih vlasti intervenira u korist pravoslavnog stanovnitva, to joj je u praksi davalo pravo protektorata nad njima. Porta se trudila da tom pravu Rusije ne pridaje vei znaaj nego

uprave i vojske. Uz pomo europskih savjetnika pokuao je pored janjiara oformiti nove trupe, tzv. Nizami-dedid.7 Ugledajui se na sultana Selima III, i njegovi nasljednici su odluili da reformiu Osmansko carstvo pod svaku cijenu, i ozbiljno pristupili reformiranju, poevi od sultana Mahmuda II i poetaka modernizacije, preko sultana Abdulmedida I, i pravih godina tzv. perioda Tanzimata.8 Novo razdoblje reformi usko se vee uz ime Velikog vezira Mustafe Reid Pae. Mjere dovode nemuslimane u jednak poloaj s Muslimanima, potpuno mijenjaju pravosudni sistem i uvode opu vojnu obavezu. Sa reformama koje su zahtijevale velike europske sile - a vezano uz industrijsku zaostalost - rastu privredni problemi. Trgovakim ugovorima (nazvanim "kapitulacija") je trite Osmanskog carstva otvoreno europljanima, a uvozne carine su bile nie od izvoznih. Zbog nedovoljne konkurentnosti osmanlijskih zanata, Osmansko carstvo postaje izvoznik sirovina, a uvoznik europskih roba. Meutim, cjelokupna zaokupljenost modernizacijom i reformama nije mogla da utia nacionalizam i njegovu ideologiju, te buenje nacionalne svijesti koja je jaala iz godine u godinu i u zemljama pod Osmanskom vlau od prvih godina Francuske graanske revolucije. Tako, dolazi do stalnih i otvorenih nemira u Egiptu, Srbiji, Grkoj, sa negativnim ishodom po Osmansko carstvo. Upravitelj Egipta u razdoblju od 1805. do 1848. Muhamed Ali Paa je postepeno prigrabio svu vlast, i sistematski dao likvidirao utjecajne mameluke emire. Pomou provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim podrujima nadmaio sredinji Istanbul.9 Muhamed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine XX. stoljea. Tako da kroz itavo XIX. stoljee kao znaajan problem Osmanskog carstva provlaio se nacionalizam koji se budio u osvojenim zemljama. Prvo su se, 1804., pobunili Srbi i do 1830. su se izborili za vrlo veliku autonomiju.10 Podran od nekih Europljana, ponovo je oko 1820. godine osnaio i grki pokret za nezavisnost. U ratu 1826. Mahmud II je bio prisiljen pozvati u pomo Egipatske trupe omrznutog Muhameda Ali Pae. Uprkos odreenim uspjesima vojske Ali Pae, Osmansko carstvo je 1830. bilo prisiljeno dati Grkoj neovisnost.11 Uz sve to
to ga ima austrijski protektorat nad katolicima u Carstvu, na osnovu lanova 13., 11. i 9. Karlovakog, Poarevakog i Beogradskog mira. Razlika je ipak bila u kvantitetu. Broj katolika u Osmanskom carstvu je bio neznatan, uglavnom neto u Bosni i Albaniji. Nasuprot tome, broj ruskih pravoslavnih istovjernika bio je u balkanskim zemljama Osmanskog carstva velik. Taj je kvantitet davao Rusiji, u toj fazi istonog pitanja, kvalitetno jai poloaj na Balkanu nego Austriji. M. Imamovi, Historija Bonjaka., str., 326-327. 7 O Nizami-dedidu vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 269278. 8 O periodu Tanzimata vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 299-410. 9 Josef Matuz, Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992., str. 131-140. (dalje: J. Matuz, Osmansko Carstvo) 10 Vidi u: Stevan K. Pavlovi, Istorija Balkana, Beograd, 2001., str. 42-48. (dalje: S.K. Pavlovi, Istorija Balkana) 11 Vidi u: S.K. Pavlovi, Istorija Balkana, str. 54-62.

stalni ruski interes je bio slobodan pristup Sredozemlju preko Crnog mora i kroz Dardanele. Austrija, kao i Engleska i Francuska su u tome vidjela pokuaj ruske ekspanzije u podruje koje su smatrali svojom interesnom sferom, pa su stoga bile sklone podrati opstanak oslabljenog Osmanskog carstva. Sve je to dovelo do toga, da su se savezi raskidali i sklapali sukladno trenutnim interesima. Tako su u Krimskom ratu12, izazvanom ruskim osvajanjem Vlake i Moldavije, Francuzi i Englezi sudjelovali na strani Osmanlija, koji je okonan Parikim mirom13. Za to vrijeme nemiri na Balkanu nikako nisu prestajali. Nakon izbijanja ustanka u Hercegovini14 i Bugarskoj, te rata sa Srbijom, sazvana je meunarodna konferencija u Istanbulu (poznata kao Carigradska konferencija15) kako bi se raspravilo o budunosti Balkana. Kako bi pokazao svoju spremnost za reforme, Abdulhamid II., koji je u meuvremenu pobunom doao na vlast, je najavio donoenje ustava kojim bi se uveo parlamentarni sistem. Velike sile su na konferenciji traile nezavisnost dvaju provincija na bugarskom podruju, kao i za Bosne i Hercegovine. Kad je Porta odbila taj prijedlog, Rusija objavljuje rat16, osvaja Edirne i napreduje prema Istanbulu. Rat je zavrio Sanstefanskim mirovnim ugovorom17, koji je znaio gubitak gotovo svih osmankih evropskih posjeda. Druge europske sile su ponovo osjetile ugroenim svoje interese, a i prijetio je iri evropski rat, 1878. je organiziran Berlinski kongres18 iji je glavni inicijator bio Otto von Bismarck. Na kongresu Srbija i Crna Gora dobivaju nezavisnost, a Vlaka i Moldavija koje su od ranije bile u personalnoj uniji udruuju se u samostalnu dravu Rumunjsku. Dakle, iz navedenog se da zakljuiti da je na izrazitu promjenu demografske slike, do koje e doi zadnjih godina XIX. stoljea u okvirima Osmanskog carstva, najvie uticao nacionalizam i buenje nacionalne svijesti, koji e dovesti do okonanja osmanske vladavine na prostorima gdje je ta vlast bila postojana preko tri i pol stoljea, te usljed smanjenja teritorija i smjene vlasti, dolo je i do migracionih kretanja koja e izmijeniti demografsku sliku Osmanskog carstva.
12

O Krimskom ratu vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 416419. 13 O mirovnom ugovoru iz Pariza vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 419-420. 14 O Bosanskohercegovakom ustanku vidi u: Azem Koar, Historija Bosne i Hercegovine, Tuzla, 2007., str. 147-148. 15 O Carigradskoj konferenciji vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 451-460. 16 O Rusko-osmanskom ratu (1877.-1878.) vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 463-469. 17 O odredbama mira u San Stefanu vidi u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 469-471. 18 Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadanjih velikih sila, Njemake, AustroUgarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, odran od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu, kojim se nastojala okonati istona kriza, suzbiti stavovi i apetiti Rusije, i definitivno rijeiti Istono pitanje. Vidi opirnije u: Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 473-474.

2.2. Demografska slika Osmanskog carstva nakon Berlinskog kongresa do XX. stoljea
Berlinskim kongresom i proglaenjem suverenih drava, Rumunije, Srbije i Crne Gore, dijeljenjem Bugarske na juni i sjeverni dio, te davanja niza drugih osmanskih teritorija na upravljanje drugim dravama, dovelo je odreenih demografskih promjena i migracija stanovnitva, kako unutar carstva, tako i van njega, to zbog netrpeljivosti meu stanovnitvom, to zbog ugnjetavanja novih vladajuih struktura, to zbog novih ratnih sukoba i prijetnji, to zbog neimatine i slino. Takoe ukupan broj stanovnitva Osmanskog carstva, sa oko 40,000.000 ljudi u XVII. stoljeu, u poetnim godinama XX. stoljea taj broj se prepolovio i iznosio oko 20,000.000 ljudi. U svemu tome, predstaviti krajnje detaljne demografske podatke iz ovog perioda je pravi istraivaki period, te u se ja, koliko je mogue u daljnjem pisanju, ponovo osloniti na literaturu i iznositi podatke do kojih su doli pojedini autori. Samo u nekoliko reenica, pomenuu Bosnu i Hercegovinu i njenu strukturu stanovnitva po dolasku Austro-Ugraske monarhije na ove prostore, jer e i stanovnitvo Bosne i Hercegovine u velikom broju napustiti samu dravu i otii u unutranjost Osmanskog carstva, posebno nakon okupacije od strane Austro-ugarske, te Hercegovakog ustanka 1882. godine, kao i zbog injenice da je Bosna i Hercegovina do 1908. godine i samog ina aneksije od strane Austro-Ugarske bila pod suverenitetom sultana. Tako dr. Enver Imamovi u svojoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine19 govori o stanovnitvu na prostoru dananje Bosne i Hercegovine kroz historiju, o doseljavanju i iseljavanju , te navodi Odlazak Turaka, preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su potom uslijedile na politikom, kulturnom, vjerskom i drutvenom polju, kod veine Bonjaka muslimana izazvali su nelagodu, depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da Turska prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pruanjem estokog otpora austrijskoj okupacionoj vojsci. Ukidanje turske vlasti s kojom su ivjeli due od etiri stotine godina, nametanje gospodara druge vjere, drugaije kulture i obiaja, i osjeaj gubitka privilegiranog drutvenog i politikog statusa koji su uivali stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovnitvo. Bili su puni mrnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu situaciju. Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci) dolazak Austrije su doivjeli drugaije. Prije svega, oekivali su temeljne drutvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu reformu. Takoer su oekivali preuzimanje politike inicijative
19

Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.

naspram do tada drutveno - politiki dominirajueg bonjako - muslimanskog stanovnitva. Razvoj dogaaj bi bez sumnje krenuo u pravcu tekog zaotravanja vjersko - nacionalnih i politikih odnosa sa nesagledivim posljedicama da nova vlast nije kategoriki svima dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima pravne drave u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom. S nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio muslimanskog stanovnitva. Uestali napadi na njihove posjede i njih same, pritisci, zastraivanja i prijetnje, izazivali su opu nesigurnost i strah. Veinu nasilja su inile statusno ovisne osobe kmetovi i zakupci (ifije) spahijske zemlje. Veliki broj muslimana je izlaz iz takve situacije vidio u naputanju zemlje i odlasku u tuinu. Iseljavanje Bonjaka nije prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val je uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvoenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine u kojem su uestvovali i muslimani, trei u vrijeme borbe za vjersku i vakufsko - mearifsku autonomiju muslimana koja je poela 1899. godine, etvrti nakon aneksije 1908. godine i peti u vrijeme balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je Turska. Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najvie iz gradova. Godine velikih iseljavanja bile su 1878 - 1883, 1888, 1891 - 1892, 1899., 1900 1901., 1909 - 1912. Turska je u budetu za 1882/1883. godinu predvidjela 1,000.000 zlatnih lira za pomo izbjeglim Bonjacima. O tome koliko se ukupno iselilo Bonjaka nema tanih podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih stranaca u Bosnu. Po njenim zvaninim izvjetajima iselilo ih se tek 137.000, dok procjene govore daje taj broj iznosio izmeu 180.000 i 200.000 ljudi, a moda i vie. 20 Dakle, da se vidjeti da je po dolasku nove drave na ove prostore, i odreeni sloj stanovnitva emigrirao. Meutim, bilo je i doseljavanja na ove prostore, uglavnom krana. Posebno arite na Balkanu u to vrijeme predstavljala je Makedonija, zemlja naseljena razliitim nacionalnostima, ije je tlo uglavnom pripadalo osmanskim veleposjednicima, bila je u centru interesa izmeu Srbije, Bugarske i Grke.21 Makedonija, na koju su neskriveno, prije balkanskih ratova, pretendirale okolne agresivne krianske drave, bila je nakon 1878. preplavljena muhadirima.22 U Makedoniju su 1877.-1878. stihijski pristigle sa razliitih strana hiljade porodica erkeza, Arapa, Tatara, muhadira iz Srbije, Crne Gore, Bugarske, Bosne i Hercegovine. Znatan dio muhadira je, bez prava izbora, zadran u krajevima koji su se graniili sa Srbijom i Bugarskom. Po izvjetaju . efera, francuskog konzula u Sofiji, u
20

Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 56-57. 21 J. Matuz, Osmansko Carstvo, str. 149-150. 22 Muhadir je arapska rije za izbjeglicu, useljenika ili iseljenika.

tim oblastima bilo je oko 200 naputenih sela preputenih muhadirima, ije se prijanje stanovnitvo iselilo dijelom u Srbiju, a dijelom u Bugarsku. U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se nalo, prema nekim podacima, oko milion muhadira iz Bugarske, jugoistone Srbije (Jablanice, Kurumlije, Bele Palanke, Vranja, Nia, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandaka i Kosova. Skoro u svim njenim gradovima nastale su muhadirske mahale. Nastala su i brojna, siromana muhadirska sela. Iz ustendila je oko 400 muslimanskih porodica dolo u Makedoniju, ratrkavajui se po njenoj unutranjosti. Muhadiri su naglo poveavali gradsko stanovnitvo, pa su mala mjesta brzo postajala mnogoljudna naselja. Oko 1900. u Bugarskoj je bilo oko 100.000 Makedonaca, od toga 20.000 u Sofiji. Makedonijom nakon 1878. godine krstare mnogobrojne ete komita23 pristiglih iz Bugarske, kao i one koje je formiralo lokalno stanovnitvo.
24

Iz ovih podataka se vidi da je za razliku od Bosne i

Hercegovine, na prostor Makedonije intenzivnije bilo doseljavanje muslimanskog stanovnitva, jer je Makedonija i dalje bila pod upravom Osmanskog carstva, ali i dalje u centru interesa ranije navedenih drava od kojih je svaka, iz sebi opravdanih razloga, polagala pravo teritorij tadanje Makedonije. Odluke Berlinskog kongresa ticale su se i prostora Bugarske, te sama podjela sanstefanske Bugarske tim odlukama uvelike su odredile stremljenja Bugara u sljedeim desetljeima. Sanstefanska Bugarska se prostirala na 164.000 kilometara kvadratnih i u njoj je ivjelo 4,500.000 ljudi.Odlukama kongresa podijeljena je na Kneevinu Bugarsku sa 64 390 kvadratnih kilometara i neto manje od 2 milijuna stanovnika i Istonu Rumeliju sa 32 978 kvadratnih kilometara i 815.000 stanovnika s Plovdivom kao glavnim gradom te Burgasom kao lukom. Osim toga od sanstefanske Bugarske oduzeta je sjeverna Dobruda koja je dodijeljena Rumunjskoj, te Pirot s okolicom od pedesetak kilometara koji ulazi u sastav Srbije, a Makedonija i Drinopoljska Trakija su vraene sultanu. Mijenjanje postojeih granica izazvalo je i promjenu u sastavu stanovnitva na ovim podrujima. Ve u junu 1877. oko 100.000 Bugara iselilo je iz doline Tune u okolicu Gabrova i Trnova u ispranjene turske kue, a nakon Berlinskog kongresa iz Makedonije i Drinopoljske Trakije iselilo je daljnjih 50.000 Bugara u Rumeliju i Kneevinu. U isto vrijeme nakon prestanka ratnih zbivanja u Kneevinu i u Rumeliju se vratilo preko 100.000 Turaka.25 to se tie Istone Rumelije, odnosno junog dijela Bugarske, koja je jo uvijek bila pod osmanskom vlau, bila je
23

Komiti su pripadnici malih vojnih grupacija, koji se komitskim ili etnikim nainom vojevanja bore protiv stranog okupatora, nametnute vlasti ili postojeeg reima. 24 http://ibn-sina.net/bs/component/content/article/171-muslimani-u-makedoniji-i-prvibalkanski-rat.html , 10.02.2013. 25 Igor Despot, Bugarska borba za ujedinjenje 1878.-1886., Pregledni lanak, HISTORIJSKI ZBORNIK , GOD. LXIII, Zagreb, 2010., br. 2, str. 469487.

veinski naseljena Bugarima, gdje su Bugari inili 70% stanovnitva, koji su uspostavili i politiku premo na izborima iz 1879. godine, kada su od 36 mjesta u oblasnoj skuptini osvojili 31.26 Stanovnitvo Grka i Armenaca takoe je imalo povelik udio u ukupnom broju stanovnitva Osmanskog carstva krajem XIX. stoljea. Armenci (Ermeni) su uvijek imali znaajnu ulogu u osmanskoj trgovini, a posebno nakon rata Grke za nezavinost, i preostali Grci u carstvu, zamijenjeni su Armencima, kako po kolama, tako i u vladi. Prema su neki evropski putnici i misionari tvrdili da u zemljama pod osmanskom vlau ima oko 2 miliona Armenaca, osmanski odjel za popis stanovnitva, koji je stalno pratio kretanje toga broja stanovnitva preko sistema osobnih iskaznica, pokazao je da u gregorijanskom milletu ima svega 988.887 Armenaca, ukljuujui i ene. Ako uzmemo u obzir da su dvije treine od 160.166 katolika i 36.339 protestanata u carstvu bili armenskog porijekla, moemo zakljuiti da je u carstvu bilo oko 1,125.500 Armenaca, tj. oko 5,5% od ukupnog broja stanovnitva koji je iznosio 20,475.225 (s tim da treba naglasiti da u ovaj broj ne ulaze u obzir oni dijelovi carstva gdje popis nije izvren: Jemen, Hidaz, Tripolis, libijski Bengazi, Egipat i Tunis). U samom Istanbulu, koji je bio sredite daleko najvee armenske gradske zajednice u cijelom carstvu, bilo je samo 97.782 gregorijanca, 407 katolika i 340 protestanata, to iznosi 18% ukupnog broja stanovnitva (542.437) prema popisu iz 1878. godine.27 to se tie Grka, oni su predstavljali najbrojniju manjinu u carstvu koja je brojala oko 2,569.912 stanovnika ili 13,49% od ukupnog broja stanovnitva, rasporeeni tako da su u odreenom broju znaajnih oblasti imali izrazitu veinu, a u nekim drugim oblastima znatnu manjinu, koji su vremenom povratili povjerenje sultana uzdramano ranijim ratom za nezavisnost.28

26 27 28

S.K. Pavlovi, Istorija Balkana, str. 204-205. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., str. 485-486. Isto, str. 490.

10

2.3. Stanovnitvo Istanbula u zadnjim godinama XIX. stoljea

Sociodemografiju Istanbula u ovo vrijeme obiljeila su dva procesa: fiziki rast muslimanskog stanovnitva doseljenog s izgubljene balkanske, ruske i kavkaske periferije, te istovremeni rast gospodarskog utjecaja osmanskih manjina pod zatitom velikih sila. Navedeni utjecaj velikih sila, prisustvo manjina i stranaca te reformska politika tanzimata stvorili su pogodan prostor za modernizaciju, odnosno europeizaciju grada i unutranju drutvenu mobilnost. Demografska povijest Istanbula XIX. stoljea, odraava procese politike, gospodarske i socijalne transformacije Carstva u cjelini. Problem istraivanja osmanske populacije u svojim zaecima politike je naravi. Do popisa stanovnitva iz 1881/82. godine, osmanske su slubene statistike razvrstavale populaciju samo prema vjerskim obiljejima. Usprkos nedostatka slubenog popisa etnikih grupa prije navedenog cenzusa, Evropljani su iz politikih razloga procjenjivali broj osmanskih manjina. Pritom su balkanski nacionalisti umanjivali broj muslimana na zacrtanim nacionalnim podrujima kako bi ojaali vlastite teritorijalne zahtjeve. Na Carigradskoj konferenciji odranoj u prosincu 1876, uoi rusko-turskog rata, ruski se predstavnik Ignatijev oslanjao na statistike balkanskih drava i nacionalnih pokreta koje su svele muslimansku populaciju poluotoka na 16%. Nakon potvrde dravne nezavisnosti na Berlinskom kongresu vlade Srbije i Bugarske upotrijebile su vlastite demografske procjene kao osnovu za protjerivanje muslimanskih podanika. S 391.000 stanovnika 1844. godine, grad se do kraja Krimskog rata 1856. poveao na 430.000 stanovnika. Nakon kraja Velike istone krize i austrijske okupacije Bosne 1878. narastao je na 547.437 stanovnika. Gubitak veine balkanskog podruja potvren na Berlinskom kongresu suoio je prijestolnicu s najveim emigracijskim valom, pa je 1886. grad narastao na 951.517 stanovnika. Do 1897. populacija Istanbula, koji se pri kraju stoljea ubrzano koncentrino irio izvan navedenih dijelova, narasla je na 1,115.946 stanovnika. U starom je gradu ivjelo 875.565 stanovnika, u novim azijskim dijelovima Uskdaru i Kadikyu 137.901 stanovnik. Do poetka Prvog svjetskog rata grad je narastao na 1,600.000 stanovnika. Imigracija muslimana iz Rusije, osobito Kavkaza i Krima te s Balkana hranila je demografsku eksploziju. Procjenjuje se da je tijekom XIX. i prvih godina XX. stoljea u Carstvo s izgubljene periferije emigriralo 1,800.000 krimskih i po 1,500.000 kavkaskih i balkanskih muslimana. Najvei je broj kavkaskih muslimana pristigao nakon ruskog osvajanja Kavkaza izmeu 1862. i 1908. godine. Nakon Rusko-osmanskog rata 1877-78. godine i uspostave nezavisnih balkanskih drava na Berlinskom kongresu, protjerano muslimansko stanovnitvo, poput onog iz Dobrude, potrailo je novi dom u Istanbulu. Popisni podatak iz 1885. od
11

891.000 stanovnika grada predstavlja znaajno poveanje u odnosu na broj predratnog stanovnitva. Unutranju migraciju obiljeili su deseci tisua mladih ljudi pristiglih iz provincije, posebno Grci i drugi nemuslimani, koji su u gradu nastojali pronai svoj vlastiti put. Neoenjeni mladii (bekar), traili su posao od Evropljana ili u slobodnim djelatnostima. Godine 1885. u gradu ivi 281.059 mukaraca i 125.269 ena roenih izvan prijestolnice.Zahvaljujui vanjskom priljevu, 60% stanovnika roeno je izvan grada. Meu muslimanima 140.000 roeno je u gradu, a ak 240.000 pristiglo tijekom stoljea. Popis iz 1885. pokazuje da u gradu ivi 44% muslimana, 17,5% Grka, 17% Armenaca, 5% idova, 1,2% katolika, 0,05% Bugara, 0,12% Latina i 0,09% protestanata. Muslimanska populacija Istanbula narasla je s 385.000 stanovnika 1885. na 560.000 do poetka Prvog svjetskog rata, dok su nemuslimani opali s 489.000 na 350.000. Stranci su inili preostalih 15% stanovnika grada. Velik postotak stranaca posljedica je primanja stranog dravljanstva osmanskih podanika pod zatitom stranih ambasada.29

29

Josip Vrandei, Stanovnitvo Carigrada u 19. stoljeu kao odraz nacionalne transformacije Osmanskog Carstva, Pregledni lanak, HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXI, Zagreb, 2009., br. 1, str. 91108.

12

3. Zakljuak
injenica je da se demografska slika Osmanskog carstva u zadnjem stoljeu njegova postojanja izrazito izmijenila. Razlozi tome su brojni, ali ipak jasno vidljivi i najvaniji su lako izdvojivi. Prvenstveno jer je mo Osmanskog carstva poela drastino opadati, te je kredibilitet Carstva meu ostalim velikim silama opadao. Velike sile su polako poele da dobivaju privilegije i tite odreene vjerske skupine stanovnitva unutar Carstva i da garantuju za njihovu sigurnost. Uz to, te narodne skupine su poele da se iseljavaju iz Osmanskog carstva. Takoe, buenjem nacionalne svijesti, tenjama za samostalnou i samim ratovima koji rezultiraju gubitkom velikog broja teritorija i nepovratnim gubitkom stanovnitva na tim prostorima, demografske prilike se mijenjaju. Tada tek dolazi do najaktivnijeg migracionog procesa, odnosno u godinama izmeu Berlinskog kongresa i Prvog svjetskog rata. Imigrirali su uglavnom muslimani unutar granica Osmanskog carstva, a emigrirali su preteito pravoslavci i katolici. Sve je to rezultiralo, da se vremenom, Osmansko carstvo koje je bilo multietnikog karaktera, usled ratova, kriza i nacionalnih pokreta, te problema izbjeglica iz kavkaskih, balkanskih i krimskih podruja i samog makedonskog pitanja, preobrazilo u nacionalnu dravu turskog naroda dvadesetih godina XX. stoljea.

13

LITERATURA a) Knjige
1. Hammer von Joseph, Historija Turskog/Osmanskog/ Carstva, 3., Zagreb, 1979. 2. Imamovi Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998. 3. Imamovi Enver, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998. 4. Koar Azem, Historija Bosne i Hercegovine, Tuzla, 2007. 5. Pavlovi K. Stevan, Istorija Balkana, Beograd, 2001. 6. Rober Mantran, Historija Osmanskog Carstva, Beograd, 2002.

b) lanci
1. Despot Igor, Bugarska borba za ujedinjenje 1878.-1886., Pregledni lanak, HISTORIJSKI ZBORNIK , GOD. LXIII, Zagreb, 2010., br. 2, str. 469487. 2. Vrandei Josip, Stanovnitvo Carigrada u 19. stoljeu kao odraz nacionalne transformacije Osmanskog Carstva, Pregledni lanak, HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXI, Zagreb, 2009., br. 1, str. 91108.

c) Internet
1. Naunoistaivaki institut Sarajevo, Ibn Sina,
http://ibn-

sina.net/bs/component/content/article/171-muslimani-u-makedoniji-i-prvibalkanski-rat.html, 10.02.2013.

14