Analiza Hegelovog djelaFilozofija prava, posebno Uvoda (\u00a7\u00a7 1\u201332), otvara temeljnu mo- gu\u00e6nost da mi\u0161ljenje modernog praksisa i zasnivanje filozofije prakti\u00e8kog zadobije punu filo- zofsku legitimaciju iz cjelovitog koncepta fenomenologije ljudske volje. Polazimo od uvjerenja da je kod Hegela na djelu nacrt svojevrsne povijesti iskustva postajanja ljudske volje. Hegelovo razvijanje stava o povijesnosti volje, koja se odvija kroz povijesno napeti odnos forme i sa- dr\u00aeaja volje, kroz evoluciju forme volje u momentima op\u00e6osti, posebnosti i pojedina\u00e8nosti, na- pokon, kroz diferencijuprincipa bla\u00aeenstva i principa slobode, daje filozofski legitimnuosnovu za razumijevanje i utemeljenje modernog stava pluralizma kao prakti\u00e8ko-filozofskog, eti\u00e8ko- filozofskog, svjetonazornog i politi\u00e8kog pojma.

Pluralizamkao prakti\u00e8ko-filozofski, filozofsko-eti\u00e8ki i politi\u00e8ki pojam, te pluralizamkao svjetonazorno-djelatni stav \u2013 \u00e8ini jedan od nu\u00aenih toposa dana\u0161njeg svijeta i dana\u0161nje filozofije. Opredme\u00e6en u formama pluralizma misaonih paradigmi u filozofiji, pluralizma svjetonazora i vrijednosti, eti\u00e8- kog pluralizma, socijalnog pluralizma, religijskog pluralizma i politi\u00e8kog pluralizma \u2013 pojam i stav pluralnosti izvorna je paradigma mogu\u00e6nosti op- stojanja i stalnog proizvo\u00f0enja pluralnog dru\u0161tva. Idejaprava na umnogo-

Postoji misaona sklonost da se, iz pretpostavke o nedostatku ili izri\u00e8itom odbijanjuideje nadre\u00f0enog jedinstva, pojam pluralizma promi\u0161lja i zasniva kao nedijalekti\u00e8ki pojam, kao opstojanje razlike bez jedinstva. Utakvomse zasnivanju obrana prava mno\u0161tva okre\u00e6e protiv ideje jedinstva koje to mno\u0161tvo omogu\u00e6uje, a obrana prava konkurencije okre\u00e6e se protiv koope- racije koja omogu\u00e6uje tu konkurenciju. Takvo zasnivanje stava pluralizma ima svoju osnovanost ako se dr\u00aei prava na slobodnosadr\u00aeajno samoodre\u00f0e- nje ljudske volje i ljudskih uvjerenja. Ono odbija pravo bilo koje volje, uvjerenja ili interesa da pola\u00aee pravo na odre\u00f0enje mjerila i obrasca jedin- stva. Obrana stava pluralizma, kojoj je u temelju obrana prava razlike, nu\u00aeno po\u00e8iva na delegitimiranju svakog prava na jedinstvo, koje bi se uspostavljalo iz bilo koje volje, uvjerenja, interesa itd.

Me\u00f0utim, ne\u0161to je posve drugo ako se stav pluralizma zasniva i brani na na\u00e8in apstrahiranja odforme koja daje da bude legitimirano pravo na naj- razli\u00e8itije sadr\u00aeaje, odforme koja legitimira stav pluralizma. Osnovanost prava na raznolikost sadr\u00aeaja, na pluralnost sadr\u00aeajnih odre\u00f0enja, mogu\u00e6a je ako se forma jedinstva ne shvati kao neki pretpostavljeni sadr\u00aeaj, tj. ako se neki pluralni sadr\u00aeaj ne hipostazira u stav jedinstva. Drugimrije\u00e8ima, ne-

dijalekti\u00e8ki pojam pluralizma te\u0161ko je argumentativno obraniti odprigovora za apsolutizaciju (apsolutni pluralizam) i bestemeljnost, ako se u tom poj- mu apstrahira od forme koja daje mogu\u00e6nost i legitimnost pluralizmu sa- dr\u00aeaja. Te\u0161ko ga je braniti akou njemuizostajeformalni princip jedinstva, ili ako se on izri\u00e8ito odbija.

Implicitnu kritiku takvog pojma pluralizma mogu\u00e6e je postaviti na tezi da stanovi\u0161te obrane stava mno\u0161tva ne implicira nu\u00aeno \u00aertvovanje komplemen- tarnog pojma jedinstva, posebnoako se jedinstvo misli kao formalni princip jedinstva, a samtaj princip kao pravo dopu\u0161tenja, legitimnosti i uzajamnog priznanja razlike voljnih, interesnih i misaonih sadr\u00aeaja. Princip jedinstva nije mogu\u00e6e izlo\u00aeiti na na\u00e8in jednostavne i samorazumljive formule. On je osnova koja se prote\u00aee kroz sve filozofske, duhovne i dru\u0161tvene forme da- na\u0161njeg svijeta \u2013 dijelomkao realizirano stanje svijeta, dijelomkao stanje kojemu slobodni svijet te\u00aei.

Zbog toga formalni principjedinstva u op\u00e6emstavu pluralnosti mo\u00aeemo ra- zumjeti kaoproces forme pluralnosti. Taj se proces mo\u00aee misaono reflektirati s najrazli\u00e8itijihpolazi\u0161nih to\u00e8aka. \u00c8ini mi se jo\u0161 uvijek misaono vrlo plodo- tvornim promi\u0161ljati ga kao fenomenologiju slobodne volje, kako je ona u nekimbitnimmisaonim elementima izlo\u00aeena u Uvodu HegeloveFilozofije

Kao \u0161to je poznato, uFenomenologiji duha Hegel provodi kompleksno is- tra\u00aeivanje povijesti iskustva svijesti, u kojemu se potonja i najvi\u0161a stanica iskustva svijesti, \u00bbapsolutno znanje\u00ab, pojavljuje kao mo\u00e6 svijesti da samu sebe reflektira, mo\u00e6 svijesti da bude filozofi\u00e8na. Prakti\u00e8ko-filozofski analo- gon fenomenolo\u0161kog istra\u00aeivanja povijesti iskustva svijesti pru\u00aea Hegelov nacrt povijesti iskustva slobodne volje uFilozofiji prava. U njoj se kao naj- vi\u0161a stanica iskustva volje uzima moderno stanovi\u0161te ljudske djelatne sa- mosvijesti. To je stanovi\u0161te zadobiveno tematskim ispitivanjem procesa po- stajanja slobodne volje kao posebnog na\u00e8ina mi\u0161ljenja, tj. prakti\u00e8kog dr\u00aea- nja slobodne inteligencije u vlastitu povijesno-prakti\u00e8komsvijetu. Njegov je povijesni temelj ono stanje svijeta u kojemu se odvija borba za priznanje prava slobodne volje na samoodre\u00f0enje. Hegelovo ispitivanje izuzetno je kompleksno, jerproces volje promatra u trostrukoj perspektivi: (1) kao filo- genetski proces op\u00e6e rodne kultivizacije ljudske volje od stanja prirodne do stanja slobodne volje; (2) kao ontogenetski proces postajanja individualne volje iz prirodnihnagona; i (3) kao djelatno-situacijski proces individualnog i kolektivnog djelovanja u svakodnevici slobodno-voljnog djelanja.

Spregnutost trostruke perspektive promatranja procesa volje po\u00e8iva na He- gelovoj pretpostavci o strukturalno srodnimtokovima filogenetskog, onto- genetskog i situacijskog (habitualnog) na\u00e8ina postajanja ljudske slobodne volje. Srodnost tokova ulijeva se u jedinstveni tok djelovanja i mi\u0161ljenja slo- bodne individue. Iako to Hegel izrijekom ne ka\u00aee, taj slobodni jedinstveni tok korijen je mogu\u00e6nosti suvremenog pluraliteta. Taj jedinstveni tok dina- mi\u00e8ki je proces forme jedinstva postajanja pluraliteta i jedinstva op\u00e6eg pra- va na pluralitet, kojemu unutra\u0161nju \u00aeivotnost prava na razliku osigurava upravo slobodna volja. Usamom pojmu slobodne volje po\u00e8iva mogu\u00e6nost samopostavljanja najrazli\u00e8itijih sadr\u00aeaja htijenja. Slobodna volja rodno je mjesto svakog pluralizma. Povijesno kultivirano pravo na slobodnu indi- vidualnost volje, individualno kultivirana mo\u00e6 slobodne individualne volje i djelatno habitualno ozbiljenje slobodne individualnosti \u2013 \u00e8ine troperspek- tivnu jedinstvenu osnovu stava pluralnosti. Jednimslovom, slobodna indi- vidualnost jestproces jedinstva forme stava pluralnosti. Bez njega ne bi bilo

Hegel, dakle, proces slobodne individualnosti ispituje trostruko. S jedne strane, on se filogenetski osvjetljava kao proces postajanja modernog stano- vi\u0161ta slobodne volje. Kultiviranje volje, za Hegela, povijesni je proces s vrlo slo\u00aeenom antiteti\u00e8komstrukturomop\u00e6osti volje,posebnosti volje ipojedi-

nu\u00aean je slo\u00aeeni proces unutra\u0161nje kultivizacije pukihprirodnihhtijenja, na- gona, nagnu\u00e6a itd. Posredovani nagon jest volja, tj. stavljenost odre\u00f0enog prirodnog htijenja pod svrhovito vodstvo froneti\u00e8kihmo\u00e6i ljudske svijesti.

(1) Kada je froneti\u00e8ka mo\u00e6 slaba, tj. kada u sebi ne pribire sasvim odre\u00f0ene svrhe djelovanja, svaki motivacijski sadr\u00aeaj mo\u00aee biti svrha koja pokre\u00e6e djelovanje. (2) Slabost froneti\u00e8ke mo\u00e6i mo\u00aee voditi i odricanju od svih svrha, tj. dr\u00aeanju ljudske svijesti koja ne\u00e6e ni\u0161ta uzeti kao djelatnu svrhu. (3) Na- pokon, slobodna volja mo\u00aee sebe dr\u00aeati otvorenom pred mogu\u00e6nostima svih svojih izbora. Usva tri oblika na djelu je op\u00e6ost volje. Ona je latentna, ali i aktualna mo\u00e6 ljudske volje da se protegne na sve mogu\u00e6e svrhe, ili da odbije sve svrhe. Prelaze\u00e6i u aktualnost, ona ne gubi svoju latentnost. Takva je op\u00e6ost na djelu u starim civilizacijama, ali i u kasnijim fanatizmima reli- gijskih i politi\u00e8kih pokreta.

odre\u00f0enog prava protiv op\u00e6e volje, odre\u00f0enihposebnih svrha, tj. izla\u00aeenje volje iz nediferencirane neodre\u00f0enosti. Stanovi\u0161te posebnosti volje donosi dualizam njezine beskona\u00e8nosti i kona\u00e8nosti (a njegov paradigmatski oblik formuliran je u Kantovoj i Fichteovoj filozofiji).

Napokon,pojedina\u00e8nost volje jedinstvo je oba prethodna momenta volje, kao pravo samoodre\u00f0enje onoga Ja. Takvo samoodre\u00f0enje mo\u00aee nastupiti ako se beskona\u00e8nost mogu\u00e6ih samoodre\u00f0enja volj\u00e2 ukona\u00e8i u odre\u00f0enim sadr\u00aeajima i svrhama, u kojima volja jedino mo\u00aee biti djelatna. Mogu\u00e6nost da se op\u00e6ost volje uposebi donosi konkretnost i pojedina\u00e8nost djelovanja. Kantovo htijenje da ideju slobode kao princip djelovanja \u00bbspasi\u00ab od njezina odjelovljenja u onomkonkretnom i pojedina\u00e8nom\u2013 tako \u0161to \u00e6e je zadr\u00aea- vati u op\u00e6osti i neodre\u00f0enosti volje \u2013 kao htijenje potpuno je aporetsko. Zbog njega Kant ne mo\u00aee deducirati modernu slo\u00aeenu konstitucijuprak-

nosti, nego je oboje\u00ab; ona nije ni \u00e8ista mogu\u00e6nost, niti mogu\u00e6nost koja je \u00bbpala\u00ab u posebnosti neslobodnog svijeta, nego je jedinstvo tihmogu\u00e6nosti. To jedinstvo daje slo\u00aeenu skalu modernih objektivacij\u00e2 slobode na na\u00e8in prava, morala, porodice, gra\u00f0anskog dru\u0161tva i dr\u00aeave.

Srodni ontogenetski proces postajanja pojedina\u00e8ne djelatne volje, kao svo- jevrsna skra\u00e6ena i sa\u00aeeta pedagogija, u osnovi je postajanja individualnog djelatnog \u00e8ovjeka slobodnimbi\u00e6em, koje svoju slobodnuindividualnost is- poljuje u svim poljima djelovanja koja ovise o njegovimznanjima, uvjeren- jima i interesima. Isto tako, habitualni karakter slobodne individualnosti u djelatnimsituacijama dovodi do toga da slobodna individua u sebi reprodu- cira proces kretanja od op\u00e6e do pojedina\u00e8ne volje, da bi uop\u00e6e do\u0161la do dje- latne odluke.

Usva tri tijeka na djelu je proces obrazovanjaforme volje. O samom karakteru procesa oblikovanja forme volje ovisi oblikovanjesadr\u00aeaja volje. On \u00e8iniodre\u00f0enje djelatne svrhe koju volja sebi postavlja kao ono \u0161to \u00e6e u djelovanju slijediti. Kantov obrat u razumijevanje onoga \u0161to pokre\u00e6e dje-