Albert Kami

Mit o Sizifu
PascaJu Pia-u O, duso moja, ivotu besmrtnu ne stremi ti, ve polje moguega iscrpi. PINDAR,3.pitijska Sljedee stranice raspravljaju o jednoj apsurdnoj osjeajnosti, prisutnoj posvud u naem vremenu, a ne o apsurdnoj filozofiji koju nae doba, pravo rekavi, i nije poznavalo. Pitanje je, dakle, iskonske estitosti da se na poetku istakne ono to ove stranice duguju stanovitim suvremenim duhovima. Nije mi ni najmanja namjera to kriti pa e oni tijekom cijeloga djela biti navoeni i komentirani. Ali nije na odrnet istodobno pripomenuti da se apsurd, uziman do sada kao zakljuak, u ovom ogledu shvaa kao polazna toka. U tom smislu moe se rei da ima neeg privremenog u mome komentaru: ne bi se moglo unaprijed suditi o mjestu koje on zauzima. Ovdje emo samo nai opis jednoga duhovnog zla u njegovu istu stanju. Nikakva metafizika, nikakvo uvjerenje nisu zasad tu upleteni. To su granice i jedino opredjeljenje ove knjige.

Apsurdno prosudjivanje
Apsurd i samoubojstvo Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla ivjeti, znai odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. Ostalo, ima li svijet tri dimenzije, ima li duh devet i dvanaest kategorija, dolazi potom. To su igrarije; prije svega valja odgovoriti na to pitanje. A dri li se istinom, kao to hoe Nietzsche, da filozof, da bi bio cijenjen, mora prednjaiti primjerom, shvatit emo tada znaenje toga odgovora jer e on prethoditi konanu inu. To je, zapravo, ono bjelodano to se moe osjetiti srcem, ali to valja produbiti da bi bilo jasno duhu. Zapitam li se po emu u prosuditi je li takvo pitanje nunije od nekog drugog, odgovaram: po akcijama na koje obvezuje. Nisam uo da je ikad itko umro zbog ontolokog dokaza. Galilei, koji je zastupao znaajnu znanstvenu istinu, vrlo je se lako odrekao u trenutku kad mu je ivot dovela u pogibelj. U stanovitom smislu, postupio je dobro. Ta istina nije bila vrijedna lomae. Okree li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko nje, nije ba najhitnije. Ukratko, to je beznaajno pitanje. Dapae, vidim da mnogi ljudi umiru stoga to dre da ne vrijedi ivjeti. Vidim i druge koji se, suprotno opem shvaanju, daju ubiti zbog ideja ili iluzija koje su smisao njihova ivota (ono to se naziva razlogom ivljenja, istodobno je izvrstan razlog mrijenja). Drim, dakle, smisao ivota najnunijim pitanjem. Kako odgovoriti na nj? Za sve bitne probleme, a takvima smatram one to mogu dovesti do smrti ili one to podeseterostruuju strast za ivotom, vjerojatno postoje samo dva naina miljenja La Palisseov i Don Quijoteov. Samo nam ravnotea oitog i lirskog moe istodobno dopustiti pristup i emociji i jasnoi. U nekom predmetu, istodobno tako punom skromnosti i tako prepunom patetinosti, uena i klasina dijalektika, dakle, mora ustupiti mjesto, to razu mijemo, skromnijem duhovnom stavu koji istodobno proizlazi iz zdrava razuma i iz naklonosti. Oduvijek se o samoubojstvu govorilo samo kao o drutvenoj pojavi. Naprotiv, ovdje je rije o odnosu izmeu individualne misli i samoubojstva. Takav in priprema se u tiini srca poput nekoga velikog djela. Ni sam ovjek za nj ne zna. Jedne veeri, on puca ili se utaplja. Jedanput su mi priali o nekom upravitelju nekretnina koji se ubio zato to je pet godina prije izgubio ker, te da se otad veoma promijenio, da ga je taj dogaaj potkopao. Ne moe se poeljeti preciznija rije. Poeti misliti, znai biti potkopan. Drutvo u tim poecima nema bogzna kakvu ulogu. Crv je u ovjekovu

srcu. Tamo ga valja traiti. Valja pratiti tu pogibeljnu igru to vodi od lucidnosti sueljene sa ivotom do bijega iz razuma. Mnogo je uzroka za samoubojstvo, a openito, najbje - lodaniji nisu bili i najdjelatniji. ovjek se rijetko ubija (ta pretpostavka ipak nije iskljuena) na temelju razmiljanja. Ono to izaziva krizu, gotovo nikad nije mogue kontrolirati. Novine esto javljaju o intimnim patnjama ili o neizljeivoj bolesti. Ta su objanjenja valjana. Ali, bilo bi potrebno znati nije li ba toga dana neki prijatelj oajnikov razgovarao s njim ravnodunim glasom. To je krivac. Jer to moe biti dosta da se uve aju sva jo zatomljena ogorenost i sve gaenje.1 Meutim, ako je teko odrediti toan trenutak smrti, onaj osjetljivi korak kad se duh opredijelio za smrt, daleko je lake iz sama ina izvui zakljuke na koje upuuje. Ubiti se, u stanovitom smislu, znai priznati, kao u melodrami. Priznati da nas je ivot nadmaio ili da ga ne shvaamo. Ne idimo ipak predaleko s tim analogijama i vratimo se obinim rijeima. To znai samo priznati da ivjeti nema smisla. ivjeti, naravno, nikada nije lako. Obino se ovjek nastavlja ponaati onako kako mu ivot nalae iz mnogo razloga, od kojih je glavni navika. Umrijeti dragovoljno znai da je ovjek ak instinktivno osjetio podrugljivu prirodu te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za ivot, besmislenost svagdanjeg kretanja i beskorisnost patnje. Kakav je, dakle, taj neuhvatljivi osjeaj to duh liava sna neophodna za ivot? Svijet koji se moe objasniti, makar i loim razlozima, blizak nam je. Naprotiv, u jednom svemiru iznenada lienom iluzija i jasnoe ovjek se osjea strancem. To je progonstvo bez povratka jer je osloboeno sjeanja na izgubljenu domovinu ili nade u obeanu zemlju. Ta rastava ovjeka od njegova ivota, glumca od njegova dekora, ba je osjeaj apsurdnosti. Budui da su svi zdravi ljudi razmiljali o vlastitom samoubojstvu, moe se bez ikakvih daljnjih objanjenja ustvrditi da ima jedna neposredna sveza izmeu tog osjeaja i tenje nita vilu. Predmet ovog ogleda ba je taj odnos izmeu apsurda i samoubojstva, tono mjerilo po kojem je samoubojstvo rjeenje apsurda. Za ovjeka koji nije varalica moe se postaviti kao naelo da ono to on dri istinom mora upravljati njegovim inima. Vjera u apsurdnost egzistencije mora, dakle, odreivati njegovo vladanje. Opravdana je znatielja kada se ovjek zapita, jasno i bez lane patetike, zahtijeva li takav zakljuak da se to bre napusti jedno neshvatljivo stanje. Govorim ovdje, dakako, o ljudima koji su spremni biti u skladu sami sa sobom. Jasno postavljen, taj problem moe se initi istodobno i jednostavnim i nerjeivim. Ali, pogreno se pretpostavlja da jednostavna pitanja povlae isto tako jednostavne od govore, da

bjelodanost sadri bjelodanost.

A priori,

i obrnuto izraavajui problem, isto kao to se netko ubija ili

ne ubija, tako se priinja da postoje dva filozofska rjeenja: da ili ne. Bilo bi to odve lijepo. Meutim, valja uzeti u obzir one koji vjeito zapitkuju, a nikad nita ne zakljuuju. Ovdje jedva da ironiziram: rije je o veini. Takoer vidim da i oni koji odgovaraju ne postupaju kao da misle da. Zapravo, prihvatim li nieanski kriterij, tada oni misle da, ovako ili onako. Naprotiv, esto se dogaa da se ubijaju oni koji su bili uvjereni u smisao ivota. Te su proturjenosti stalne. Moglo bi se, dapae, rei da nisu nikad bile tako otre kao u tom pitanju, gdje se ba logika ini tako poeljnom. Otrcano je usporeivati filozofijske teorije s vladanjem onih koji ih propovijedaju. Ali, ipak valja rei da medu misliocima koji su nijekali smisao ivota nijedan, osim Kirilova, koji pripada knjievnosti, Peregri- nosa, koji se raa iz legende2 i Julesa Lequiera, koji se oslanja na pretpostavke, nije u svojoj logici doao do odbacivanja ovog ivota. esto se za alu navodi Schopen- hauer koji je pjevao hvalospjev samoubojstvu za prepun im stolom. Meutim, nije to stvar za alu. Taj nain da se tragino ne shvati ozbiljno nije tako opasan, ali na posljetku osuuje ovjeka koji tako radi. Treba li onda, pred tim proturjenostima i nejasnoa- ma, vjerovati da ne postoji nikakva sveza izmeu miljenja koje moemo imati o ivotu i ina koji vrimo da bismo ga napustili? Ne pretjerujmo nimalo u tom smislu. U ovjekovoj odanosti ivotu ima neto jae od svih nedaa ovoga svijeta. Sud tijela valjan je jednako koliko i sud duha, i tijelo se povlai pred unitenjem. Navikavamo se ivjeti prije negoli steknemo naviku misliti. U toj trci koja nas svakog
12

dana bre vodi u smrt,

tijelo zadrava nenadomjestivu prednost. Uostalom, bit je te proturjenosti u onome to bih nazvao izmicanjem jer je, istodobno, i manje i vie negoli zabava u paskalovskom smislu. Smrtno izmicanje, koje je trea tema ovog ogleda, zapravo je nada. Nada u neki drugi ivot koji valja zasluiti ili varka onih koji ne ive tek radi ivota ve za jednu veliku ideju koja ga nadvi suje, uzvisuje, daje mu smisao i iznevjerava ga. Sve, dakle, pridonosi da se pomijeaju karte. Nismo se uzalud dosad igrali rijeima i hinili da vjerujemo kako odricati smisao ivotu vodi nuno oitovanju da nema smisla ivjeti. Zapravo, izmeu ta dva miljenja ne postoji nikakva prisilna mjera. Neophodno je jedino ne dopustiti da nas zavedu zbrke, raskidi i nedosljednosti na koje smo do sada upozorili. Potrebno je sve odbaciti i prii ravno istinskom problemu. ovjek se ubija stoga to nema smisla ivjeti , eto nesumnjive istine no ipak neplodne jer je otrcana. Meutim, izvini li taj napadaj na ivot i to nijekanje ivota iz toga to ivot uope nema smisla? Trai li njegova apsurdnost bijeg iz njega s pomou nade ili

samoubojstva, eto to je neophodno objasniti, ispitati i dokazati, otklanjajui sve ostalo. Zahtijeva li apsurd smrt, tom problemu valja dati prednost pred ostalim, neovisno o svim metodama miljenja i igrarijama ravnoduna duha. Nijanse, proturjenosti, psihologija koju objektivni duh umije uvijek unijeti u sve probleme, nemaju mjesta u tom istraivanju i u toj strasti. Neophodna je stoga samo pristrana, to e rei logina misao. Ali, nije to lako. Uvijek je lako biti logian. No, gotovo je nemogue biti logian do kraja. Ljudi koji umiru od vlastite ruke slijede tako sve do svretka krivulju svojeg osjeaja. Razmiljanje o samoubojstvu prua mi tada priliku da postavim problem koji me iskljuivo zanima: ima li loginosti sve do smrti? To mogu znati jedino nastavim li bez zbrkane strasti, samo u svjedu bjelodanog, razmiljanje ije podrijetlo ovdje naznaujem. Ba to nazivam ap surdnim prosuivanjem. Mnogi su ga zapoeli. Jo uvijek ne znam jesu li ustrajali. Kad KarI Jaspers, otkrivajui nemogunost ustrojbe jedinstvena svijeta, uzvikuje: To me ogranienje dovodi do mene sama, donde gdje se vie ne povlaim iza objektivna gledita koje samo predstavljam, donde gdje ni ja sam ni egzistencija drugog ne mogu vie postati predmetom za mene, on oivljuje, poslije mnogih drugih, one puste i edne predjele gdje misao stie o svojih granica. Poslije mnogo drugih, da, nesumnjivo, ali kojima se tako urilo izai odae. Do te zadnje okuke, gdje se misao dvoumi, mnogo je ljudi stiglo, ak i meu onima malenim. Ti su se tada odricali onoga to im je najdrae, vlastita ivota. Drugi, velikani duha, odricali su se takoer, no oni su, u svojoj najistijoj pobuni, poinili samoubojstvo misli. Pravi je napor, naprotiv, odrati se tamo koliko je god mogue, i izbliza promatrati udesno raslinje tih udaljenih predjela. Ustrajnost i pronicljivost povlateni su promatrai te neljudske igre u kojoj apsurd, nada i smrt izmjenjuju svoje replike. Duh tada moe ralaniti figure toga istodobno iskonskoga i suptilnog plesa prije negoli ih rastumai i sam ih oivi.

Apsurdni zidovi
Poput velikih djela i duboki osjeaji znae uvijek vie negoli su svjesni da iskazuju. Postojanost jednog poriva ili jednog odbijanja u dui iznova se nalazi u navikama djelovanja ili miljenja, nastavlja se u posljedicama koje sama dua ne poznaje. Veliki osjeaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenou rasvjetljavaju jedan iskljuiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, astoljublja, sebinosti ili velikodunosti. Ono to je istinito o ve specijaliziranim osjeajima, bit e jo istinitije za emocije, u osnovi jednako

neodredene, ujedno i zbrkane i sigurne, i udaljene i prisutne, kao to su one koje u nama pobuuju ljepota ili apsurd.Osjeaj apsurdnosti moe iznenaditi bilo kojeg ovjeka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jest, u svojoj oajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svjetlosti, on je neshvadjiv. Meutim, i sama ta tekoa zavrjeuje da se o njoj razmilja. Lako je mogue da nam ovjek zanavijek ostane nepoznatim i da u njemu uvijek ima neto neshvatljivo to nam izmie. No, praktino poznajem jjude, prepoznajem ih po njihovu vladanju, po zbiru njihovih ina, po posljedicama koje njihov prolazak izaziva u ivotu. I sve te iracionalne osjeaje koje analiza ne bi mogla iscrpsti, jednako mogu praktino odrediti, procijeniti ih, ujediniti zbir njihovih posljedica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznaiti sva njihova lica, ocrtati njihov svijet. Sigurno je 15 da jednog glumca neu osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim li, ipak, sve junake koje je on igrao i kaem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem, zna se da e u tome biti dio istine. Jer je taj bjelodani paradoks istodobno i pouna pria. On sadri moralnu pouku koja nauava da se ovjek jednako odreuje i po svojim pretvaranjima, i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton nie, i s osjeajima to su nedokuivi u srcu, ali ih djelomice otkrivaju postupci koje potiu i duhovni stavovi koje pretpostavljaju. Jasno je da tako odreujem jednu metodu. Meutim, takoer je jasno da je ta metoda djelo analize, a ne spoznaje. Jer metode sadre metafizike, i ne hotei otkrivaju zakljuke za koje kadto tvrde da ih jo ne poznaju. Tako se zadnje stranice jedne knjige nalaze ve na prvima. Ta je stupica neizbjena. Ovdje odreena metoda zastupa miljenje da je svaka istinska spoznaja nemogua. Samo se prividi mogu nabrajati a podneblje osjetiti. Taj neshvadjivi osjeaj apsurdnosti dosegnut emo moda u raznovrsnim ali bliskim svjetovima inteligencije, umijea ivljenja ili, ukratko, umjetnosti. Podneblje apsurdnosti jest na poetku. Svretak je apsurdni svijet i onaj duhovni stav koji osvjetljava svijet odgovarajuom svjetlo u da bi obasjao njegovo istaknuto i nemilostivo lice koje mu zna prepoznati. Svi veliki podivati i sve velike misli imaju smijean zaetak. Velika djela nastaju esto na uglu neke ulice ili na pragu nekog restorana. Tako je i s apsurdom. Vie negoli bilo koji drugi, apsurdni svijet crpi svoju plemenitost iz toga bijednog roenja. U nekim situacijama, na pitanje o naravi svojih misli odgovoriti nita moe biti neiskrenost jednog ovjeka. Najbolje to znaju voljena bia. Ali, ako je taj odgovor iskren, ako on prikazuje ono posebno dusastavi, tada je to prvi znak apsurdnosti.
16

evno stanje kad praznina postaje

rjeita, kada se lanac svagdanjih postupaka raskida, kad srce uzalud trai kariku da ga ponovo

Dogaa se da se dekor urui. Ustajanje, tramvaj, etiri sata u uredu ili u tvornici, jelo, tramvaj, etiri sata rada, jelo, san i tako ponedjeljak utorak srijeda etvrtak petak i subota u istom ritmu, taj se put lako slijedi. No, jednoga dana bukne zastoj i sve poinje s tim zamorom u znaku uenja. Poinje* to je znaajno. Zamor je" na kraju ina makinalna ivota, ali istodobno s njim poinje kretanje svijesti. On je budi i izaziva nastavak. Nastavak to je nesvjesni povratak lancu, ili to je konano buenje. Na koncu buenja javlja se s vremenom posljedica: samouboj stvo ili oporavak. Sam po sebi zamor ima neto muno. Meutim, ovdje moram zakljuiti da je dobar. Jer sve poinje sa svijeu i sve je valjano jedino s pomou nje. Ove primjedbe nisu nimalo originalne. Ali su oite: to je dostatno za neko vrijeme, za kratko ispitivanje podrijeda apsurda. Jednostavna briga u zaetku je svega. Jednako i tijekom svih dana ivota bez sjaja vrijeme nas nosi. Meutim, doe uvijek trenutak kada valja i njega nositi. Mi ivimo od budunosti: sutra, kasnije, kad bude u prilici, shvatit e kad odraste. Divne su te nedosljednosti jer, napokon, mora se umrijeti. Ipak ode dan kada ovjek utvrdi ili kae da mu je trideset godina. Tako istie svoju mladost. Ali se istog trena postavlja u odnos spram vremena. U njemu zauzima svoje mjesto. Uvida da je na odreenoj toki krivulje za koju priznaje da je valja prijei. On pripada vremenu i, po uasu koji ga obuzima, u njemu prepoznaje svojega najljueg neprijatelja. Sutra, on eli sutra iako bi ga cijelim svojim biem morao odbiti. Ta pobuna tijelai to je apsurd.3 Samo stupanj nie i eto neobinog: zamijetiti da je svijet teak, nazreti dokle je neki kamen tud; nama je nepojmljivo s kakvom nas snagom priroda i neki krajolik mogu zanijekati. U pozadini svake ljepote lei neto neljudsko, i ti breuljci, b lagost neba, ti obrisi stabala, gle, svi oni u istom trenu gube svoj varavi smisao kojim ih zaodijevamo, od danas su dalji izgubljenu raju. Iskonsko neprijateljstvo svijeta kroz tisuljea opet nam se vraa. Za tren vie ne shvaamo svijet jer smo, tijekom stoljea, u njemu shvatili samo likove i obrise koje smo mu prethodno sami prida vali, a odsad nam nedostaju snage da bismo se koristili tom obmanom. Svijet nam izmie jer iznova postaje on sam. Taj dekor, prikriven navikom, iznova postaje ono to jest. U daljuje se od nas. Jednako tako, ima dana kada pod prisnim licem ene koju smo voljeli mjesecima ili godina ma otkrivamo tuinku; moda emo ak poeljeti ono to nas iznenada ini tako samima. Ali jo nije dolo vrijeme. Samo jedno: ta teina i ta tudost svijeta, to je apsurd. Iz ljudi takoer zrai neljudskost. U nekim lucidnim trenucima, mehaniki aspekt njihova dranja, njihova pantomima bez smisla, ine glupim sve to ih okruuje. Iza staklene pregrade neki ovjek govori na telefon; ne ujemo ga, no vidimo njegovu besmislenu mimiku: pitamo se zato on

ivi. Ta nelagodnost pred ovjekovom neljudskou, taj neizmjerni pad pred slikom onog to jesmo, ta munina, kako to naziva jedan suvremeni pisac, takoer je apsurd. Stranac koji nas u nekim trenucima susree u zrcalu, bliski, a ipak uznemiravajui brat kojega prepoznajemo na vlasti tim slikama, to je takoer apsurd. Napokon, dolazim do smrti i osjeaja koji o njoj imamo. 0 tome je sve ve reeno pa se valja uvati patetike. Ne moemo se ipak dostatno nauditi da svi ljudi ive kao da nitko ne zna. Zapravo, to je stoga to nema iskustva o smrti. U pravom smislu rijei, iskuano je tek ono to je doivljeno i osmiljeno. Ovdje je jedva mogue govoriti o iskustvu smrti drugih. To je nadomjestak, duhovni pogled
18

u koji nikada nismo posve uvjereni. Ta tuna nagodba ne moe biti uvjerljiva.

Zapravo, uas se javlja s matematike strane dogadaja. Ako nas vrijeme strai, to je stoga to ono zorno pokazuje, a konani ishod dolazi tek poslije. Svi lijepi razgovori o dui dobit e ovdje, bar za neko vrijeme, nepobitan dokaz protivnog. Iz toga nepominog tijela gdje nijedna pljuska vie ne ostavlja traga, dua je ieznula. Pod smrtnim osvjetljenjem te sudbine javlja se i uzaludnost. Nikakav moral, nikakvo nastojanje ne mogu se ureduje na ivot. Jo jedanput, sve je to ve kazano i ponovljeno. Ograniavam se ovdje na to da na brzinu razvrstam i zabiljeim te jasne teme. One proimaju sve knjievnosti i sve filozofije. Svagdanji se razgovori njima krijepe. Nije ih potrebno iznova izmiljati. /Mi, valja biti uvjeren u te oitosti kako bismo potom mogli zapitati prvobitno pitanje. Ono to me zanima, opet elim ponoviti, nisu toliko apsurdna otkria. To su njihove posljedice. Ako smo se uvjerili u te injenice, to je neophodno zakljuiti, dokle se moe ii a da se nita ne mimoie? Treba li dragovoljno umrijeti ili se, unato svemu, nadati? Neophodno je prije izvriti istu brzu inventuru i na planu inteligencije. Prvi korak duha jest da razlikuje ono to je istinito od onog to je lano. Ipak, od trenutka kad misao razmilja o sebi samoj, ono to najprije otkriva jest proturjeje. Neko risno se ovdje starati da budemo uvjerljivi. Stoljeima ve nitko nije dao jasniji i elegantniji dokaz o toj stvari od Aristotela: Posljedica tih miljenja, esto ismijavana, jest da ona sama sebe unitavaju. Jer, tvrdei da je sve istinito, potvrujemo istinu suprotne tvrdnje i, u skladu s tim, netonost nae vlastite teze (jer suprotna tvrdnja ne doputa da ona moe biti istinitom). A kaemo li da je sve lano, i ta je tvrdnja jednako netona. Izjavimo li pak da je jedina lana tvrdnja ona koja je suprotna naoj, ili da je samo naa tvrdnja Istinita, vidjet emo ipak da smo prisiljeni prihvatiti beskonaan broj istinitih ili lanih miljenja. Jer onaj tko izlae istinitu tvrdnju, izgovara istodobno da je ona istinita, i tako slijedom u beskraj.
a priori

opravdati pred krvavom matematikom koja

Taj zaarani krug tek je prvi u slijedu, gdje se duh koji se nadnosi nad samim sobom gubi u vrtoglavu obrtanju. Sama jednostavnost tih paradoksa ini ih neporecivima. Ma kakve bile igre rijei i vratolomije logike, shvatiti znai prije svega ujediniti. Duboka elja samoga duha, ak i u njego vim najviim inima, spaja se s nesvjesnim osjeajem ovjeka pred njegovim svijetom: zahtjev je to za bliskou, udnja za jasnoom. Shvatiti svijet za ovjeka znai svesti ga na ljudsko, oznaiti ga vlastitim peatom. Svijet make nije svijet mravojeda. Krilatica svaka je misao ovjekolika nema drugog smisla. Duh koji nastoji pojmiti stvarnost takoer se moe drati zadovoljnim samo ako je svede na mislene izraze. Kad bi ovjek uvidio da i svemir moe voljeti i patiti, pomirio bi se sa sudbinom. Kad bi misao u promjenjivim zrcalima otkrila pojave, vjene odnose koji ih mogu saeti i koji se sami mogu saeti u samo jednom naelu, moglo bi se tada govoriti o srei duha spram koje bi mit o blaenima bio samo smijena imitacija. Ta enja za jedinstvom, ta glad za apsolutnim objanjava bit ljudske drame. Meutim, to to je ta enja injenica, ne znai da ona mora smjesta biti utaena. Jer ako, prolazei ponad provalije to dijeli elju od dostignua, potvrujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), zapadamo u smijenu proturjenost duha koji potvruje potpuno jedinstvo, a samom svojom tvrdnjom dokazuje vlastitu razliku i ra znolikost koju je kanio dokinuti. Taj drugi zaarani krug dostatan je da nam ugui sve nade. To su, dakako, jo uvijek bjelodane stvari. Ponovit u opet da one nisu zanimljive same po sebi, ve po posljedico ama koje moemo izvui iz njih. Znam jednu drugu bjelodanu stvar koja mi veli da je ovjek smrtan. Pa ipak se mogu na prste nabrojiti duhovi koji su iz nje izvukli krajnje zakljuke. U ovom ogledu neophodno je smatrati trajnim naputkom stalno razilaenje izmeu onog to zamiljamo da znamo i onog to doista znamo, praktinog pristanka i hinjenog neznanja koje ini da ivimo s idejama to bi, kad bismo doista bili uvjereni u njih, morale poremetiti itav na ivot. Pred to m nerazluivom proturjenou duha ba emo potpuno shvatiti jaz koji nas dijeli od naih vlastitih tvorevina. Sve dode dok duh uti u nepominu svijetu svojih nadanja, sve se odraava i ureduje u jedinstvu njegove enje. Meutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i rui se: beskraj blistavih krhotina nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da emo ikad iznova sastaviti blisku i spo kojnu povrinu koja bi naem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljea istraivanja, nakon toliko odustajanja meu misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu nau spoznaju. Zanemarimo li okorjele racionaliste, moe se rei da se danas gubi nada u pravu spoznaju. Ako bi trebalo napisati jedinu znaajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od njezinih uzastopn ih kajanja i njezinih nemoi.

O komu i o emu, uistinu, mogu rei: Ovo poznam! To srce u sebi mogu osjetiti, dakle ono postoji. Taj svijet mogu dotaknuti, dakle on postoji. Tu zastaje sve moje znanje, ostalo je konstrukcija. Jer, pokuam li dosegnud to
ja

u koje se uvjeravam, pokuam li ga odrediti i rezimirati,

tada je to samo voda to mi protjee izmeu prstiju. Mogu nacrtati, jedno po jedno, sva lica koja umije poprimiti i ona koja su mu dana, naobrazbu, podrijetlo, tu estinu ili te utnje, tu veliin u ili tu podlost. Lica se, meutim, ne zbrajaju. To isto moje srce bit e mi uvijek neodredivo. Izmeu izvjesnosti koju imam o svome postojanju i sadraja koji pokuavam dati toj sigurnosti, provalija nikad
21

nee biti zatrpana. Zanavijek u biti stranac samome sebi. U psihologiji, kao i u logici,

postoje istine, ali ne istina. Sokratovo Spoznaj sebe sama ima jednaku vrijednost kao i budi krepostan naih ispovjednika. Oni istodobno otkrivaju enju kao i neznanje. To su neplodne igrarije na velike teme, opravdane samo onoliko koliko su priblino tone. Tu su jo stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; voda, a ja osjeam njezin okus. I, napokon, i mirisi trava i zvijezda, no, neke veeri kad se srce odmara, kako bih, dakle, osporavao taj svijet iju mo i snagu osjeam? Ipak, sve znanje ove zemlje nee mi dati nita to bi me moglo uvjeriti da je taj svijet moj. Vi mi ga opisujete i uite me da ga razvrstavam. Vi nabrajate njegove zakone, a ja se. gladan spoznaje, slaem da su istiniti. Vi rastavljate njegov meha- nizam, i moja se nada uveava. Napokon, vi me uite da se taj arobni i aroliki svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja ekam da nastavite. Meutim, vi mi govorite o nekom nevidljivom planetarnom sustavu gdje elektroni krue oko jezgre. Objanjavate mi taj svijet slikom. Tada razabirem da ste pribjegli poeziji; nikada neu spoznati. Imam li vremena da se zbog toga naljutim? Vi ste ve promijenili teoriju. Na taj nain, ona znanost koja mi je trebala sv e objasniti okonala se pretpostavkom, ona tmurna lucidnost metaforom, ona se nesigurnost rjeava umjetnikim djelom. Zato mi je bilo potrebno toliko napora? Blage crte tih breuljaka i ruka veeri na tom nemirnom srcu ue me znauio vie. Vratio sam se svome poetku. Jasno mi je da, ako mogu s pomou znanja shvatiti pojave i nabrojiti ih, ne mogu isto tako obuhvatiti svijet. Kada bih posve izbliza pratio njegov cjelokupni reljef, ipak ne bih o njemu nita vie znao. A vi me stavljate pred izbor izmeu opisa koji je siguran, no koji me niemu ne ui, i pretpostavki koje tee da me poue, no koje uope nisu sigurne. Stranac sebi samome i u tom svijetu, oboruan, a to je sva moja potpora, jednom milju koja sama sebe osporava od trena kad se potvrdi kakav je taj ivot gdje mogu imati mira samo ako odbacim znanje i ivljenje, gdje tenja za osvajanjem udara o zidove koji prkose njezinim juriima? Htjeti to znai izazvati paradokse. Sve je ureeno tako da nastane onaj otrovni mir to ga stvaraju bezbrinost, san srca ili smrtonosna odricanja.Inteligencija mi, takoer,

na svoj nain kazuje da je ovaj svijet apsurdan. Slijepi razum, njezin protivnik, uzalud tvrdi da je sve jasno, ja sam ekao dokaze i elio da on bude u pravu. Ali, unato tolikim uobraenim stoljeima i kraj tolikih rjeitih i uvjerljivih ljudi, ja znam da je to la. Na tom planu bar nema sree ako ne mogu znati. Taj univerzalni razum, praktian ili moralan, taj determinizam, te katego rije koje sve objanjavaju, imaju ime nasmijati estita ovjeka. Meutim, oni nemaju nita s duhom. Oni osporavaju njegovu unutranju istinu, a ta je da je sputan. U tom neodgonedjivom i ogranienom svijetu ovjekova sudbina odsad dobiva smisao. Digla se masa iracionalnog i okruuje ga sve do smrti. U njegovoj vraenoj i sada usredotoenoj pronicljivosti, osjeaj apsurda osvjetljava se i precizira. Rekao sam da je svijet apsurdan, no iao sam prebrzo. Ovaj svijet sam po sebi nije razborit to je sve to se o njemu moe rei. Ali je apsurdno sueljavanje toga iracionalnog i one arke elje za jasnoom iji poziv odjekuje najdublje u ovjeku. Koliko o ovjeku, apsurd toliko ovisi i o svijetu. Za trenutak je on njihova jedina sveza. On ih vrsto vee jedno za drugo, kao to samo mrnja moe prikovati bia. To je sve to mogu jasno razaznati u svijetu bez mjere, gdje se moja pustolovina nastavlja. Zaustavimo se tu. Drim li istinitom tu apsurdnost koja odreuje moje odnose sa ivotom, proima li me taj osjeaj to me spopada pred prizorima svijeta, ta pronicljivost koju mi namee istraiva23

nje znanosti, onda moram sve rtvovati tim sigurnostima, gledati im u lice da bih ih

mogao zadrati. Napose, prema njima moram odrediti svoje dranje i pratiti ih u svim njihovim posljedicama. Ovdje govorim o estitosti. Ali prije elim znati moe li misao ivjeti u tim pustinjama. Znam ve da je misao u najmanju ruku kroila u te pustinje. U njima je nala svoj kruh. Tu je shvatila da se dotad hranila sablastima. Ona je dala izgovor za neke od najneodlonijih tema ljudskog razmiljanja. Od trenutka kad je priznata, apsurdnost je strast, naj- bolnija od svih. Meutim, doznati moe li se ivjeti sa svojim strastima, doznati moe li se prihvatiti njihov unutranji zakon, a taj je pustiti da usahne srce koje one istodobno velia ju, u tome je cijelo pitanje. Pa ipak, to nije pitanje koje emo ve sada postaviti. Ono je u sreditu ovog iskustva. Bit e vremena da mu se vratimo. Prepoznajmo radije te teme i te zanose roene u pustinji. Bit e dostatno prebrojiti ih. 1 njih danas svi znaju. Bilo je, dakako, ljudi koji su branili prava iracionalnog. Tradicija onog to moemo nazvati ponienom milju nije nikad prestala biti ivom. Kritika racionalizma izreena je toliko puta da se ini kako se vie nema to rei. Nae vrijeme, meutim, doivljava preporod tih paradoksalnih sustava koji se zduno trude da poljuljaju razum, kao da je on uistinu uvijek kroio naprijed. Ali, to nije toliko dokaz o djelotvornosti razuma koliko o ilavosti njegovih nada. Na povijesnu planu ta postojanost

dvaju sustava tumai bitnu strast ovjeka, razapetog izmeu poziva jedinstvu i jasne vizije zidova koji ga okruuju. Ali nikad, moda nikad kao danas, napadaj na razum nije bio tako estok. Od znamenitog Zaratustrina poklika: To je sluajno najstarija plemenitost na svijetu. Dao sam je svim stvarima kad sam rekao da iznad njih nije nikad postojala nikakva vjena volja, od Kierkegaardove smrtne
24

bolesti to je bolest koja zavrava smru, bez ieg vie nakon nje, znaajne i mune teme apsurdne misli slijedile su jedna za drugom. Ili bar, a ta je nijansa bitna, teme iracionalne i religiozne misli. Od Jaspersa do Heideggera, od Kierkegaarda do estova, od fenomenologa do Schele - ra, na logikom i moralnom planu, itava se porodica duhova, srodnih po svojoj enji, suprotnih po svojim metodama ili po svojim ciljevima, strastveno trudila zakr- iti kraljevski put razuma i potraiti prave puteve istine. Pretpostavljam da su te misli ovdje poznate i proivljene. Kakve god bile ili jesu njihove ambicije, svi su oni polazili od ovoga neizrecivog svijeta gdje vladaju oprenost, pro turjenost, tjeskoba ili nemo. A zajednike su im upravo teme koje smo do sada otkrili. I za njih takoer treba rei da su poglavito vani zakljuci koje su mogli izvui iz tih otkria. To je toliko vano da bi ih valjalo napose ispitati. Meutim, rije je trenutno o njihovim otkriima i njihovim poetnim iskustvima. To jest, samo o utvrivanju njihove podudarnosti. Ako bi bila odve pretenciozna elja da se raspravlja o njihovim filozofijama, mogue je i dostatno, u svakom sluaju, prikazati njihovu zajedniku klimu. Heidegger hladnokrvno promatra ljudski ivot i objavljuje da je ova egzistencija poniavajua. Jedina stvarnost je briga na svakom stupnju bia. Za ovjeka izgubljena u svij etu i njegovim razonodama ta briga je kratak i prolazan strah. Meutim, kada taj strah postane svjestan samoga sebe, tada se pretvara u tjeskobu i vjenu klimu lucidna ovjeka u kojoj se nalazi egzistencija. Bez bojazni, i najapstraktnijim jezikom na svijetu, pie taj profesor filozofije da je konana i ograniena priroda ljudske egzistencije iskonskija negoli sam ovjek. Zanimao se za Kanta, ali samo da bi utvrdio ogranienu narav njegova istoga razuma. I da bi na kraju svojih analiza zakljuio da svijet ne moe nita vie pruiti ovjeku obuzetu tjeskobom. ini mu se da ta briga do tog stupnja uistinu nadilazi kategorije razmiljanja da samo o njoj misli i govori. Nabraja njezina lica: dosadu kad je obian ovjek nastoji poravnati u sebi ili potisnuti; strah kad duh razmilja o smrti. Ni on ne lui svijest od apsurda. Svijest o smrti, to je poziv brige, i egzistencija tada sama sebi upuuje poziv posredstvom svijesti. To je, zapravo, glas tjeskobe to preklinje egzistenciju da se sama vrati iz izgubljenosti u

nepoznatom Neto. I on dri da ne valja spavati i da valja bdjeti sve do svretka. On se odrava u ovom apsurdnom svijetu, priznaje njegov prolazni znaaj. I trai svoj put medu ruevinama. Jaspers gubi vjeru u svaku ontologiju jer dri da smo izgubili naivnost. On zna da ne moemo stii ni do ega to nadmauje smrtonosnu igru prividnosti. On zna da je svretak duha poraz. Zadrava se na duhovnim pustolovinama koje nam prua povijest i neumoljivo otkriva puko tinu svakog sustava, iluziju koja je sve spasila, proroanstvo koje nije nita skrilo. U ovom opustoenom svijetu gdje je dokazana nemogunost spoznaje, gdje se nitavilo priinja jedinom stvarnou, oajem bez utoita, jedinim stavom, on pokuava pronai Arijadninu nit to vodi boanskim tajnama. estov, sa svoje strane, u itavom djelu udesne jednolinosti koja neprestano tei jednakim istinama, neumorno dokazuje da se najkoncizniji sustav, najuniverzalniji racionalizam na kraju uvijek sukobljava s iracionalnim ljudske misli. Nijedna od ironinih bjelodanosti, od smijenih proturjenosti koje podcjenjuju razum, nije mu promaknula. Zanima ga samo jedno, a to je iznimka, bilo da je iz povijesti srca ili duha. Kroz dostojevskijevska iskustva osuenika na smrt, kroz snane doivljaje nieanskog duha, Hamletove kletve, ili kroz gorku uzvienost jednog Ibsena, on prona lazi, razjanjava i velia ljudsku pobunu protiv nepovratnog. Razumu uskrauje svoje razloge i poinje koraati
26

neto odlunije tek usred ove bezbojne pustinje, gdj e su sve sigurnosti postale

kamenjem. Od svih moda najprivlaniji, Kierkegaard bar jednim dijelom svog ivota ini neto bolje negoli je otkrivanje apsurda; on ga, naime, proivljava. ovjek koji pie: Naj sigurnija nijemost nije utnja, ve govor, uvjerava se za poetak da nijedna istina nije apsolutna i da ne moe zadovoljiti egzistenciju, nemoguu po sebi. Kao Don Juan spoznaje, on umnaa pseudonime i proturjenosti, pie Poune razgovore istodobno kad i prirunik cinina spiritualizma Dnevnik zavodnika. Odbacuje utjehe, moral, posve pouzdana naela. Ne kani ublaavati bol od trna koji osjea u srcu. Dapae, on je potie i, u oajnoj radosti raspetoga na kriu koji je zadovoljan da je raspet, slae, komad po komad, lucidnost, odricanje, lakrdiju, jednu kategoriju demonskog. To lice, blago i podrugljivo istodobno, ti obrtaji praeni vriskom koji dolazi iz dubine due, to je sm apsurdni duh u kotacu sa stvarnou koja ga nadilazi. A duhovni doivljaj koji Kierkegaarda vodi njegovim milim sablaznima poinje takoer u kaosu jednog iskustva liena dekora i vraena svojemu poetnom neskladu. Na jednom posve razliitom planu, na planu metoda, Husserl i fenomenolozi samim svojim neumjerenostima obnavljaju svijet u njegovoj raznovrsnosti i nijeu transcen dentalnu mo razuma.

Duhovni se svijet njima neizmjerno obogauje. Ruina latica, miljokaz na putu ili ljudska ruka jednako su znaajni kao ljubav, elja ili zakoni tee. Misliti, to nije vie ujediniti, uiniti bliskim privid u liku nekoga uzvienog naela. Misliti, to znai nauiti se novom vienju, biti paljiv, to znai usmjeriti svoju svijest, od svake ideje i svake pretpostavke, poput Prousta, uiniti povlate no mjesto. Paradoksalno, sve je povlateno. Ono to opravdava misao njezina je krajnja svijest. Premda je huserlovski postupak pozitivniji od Kierkegaardova ili estovljeva, u poetku on ipak nijee samo klasinu metodu razuma, iznevjerava nadu, otvara intuiciji i srcu itavo obilje pojava u ijoj raskoi ima neto neljudsko. Ti putevi vode svim znanostima ili nijednoj. To e rei da je ovdje sredstvo vanije od cilja. Rije je samo o jednom postupku spoznavanja, a ne o utjesi. Jo jedanput, bar u poetku. Kako ne osjetiti duboku srodnost tih duhova! Kako ne vidjeti da se okupljaju oko povlatenog i tunog mjesta gdje nadi vie nema opstanka? elim da mi se objasni sve ili nita. Razum je nemoan pred tim vriskom srca. Razbuen tim zahtjevom, duh traga, a nalazi samo proturjenosti i bezumlja. Ono to ne razumijem, nerazumno je. Svijet je napuen iracionalnim. A on sam, ije jedinstveno znaenje ne mogu dokuiti, tek je jedna neizmjerna iracionalnost. Da je samo jedan jedini put mogue rei: To je jasno, sve bi bilo spaeno. Ali, natjeui se, ti ljudi izjavljuju da nita nije jasno, da je sve kaos, da ovjek zadrava samo svoju pronicljivost i jasnu svijest o zidovima koji ga okruuju. Sva ta iskustva slau se i nadopunjuju. Duh koji je stigao do svojih meda mora donijeti jedan sud i odabrati zakljuke. Tu nalaze mjesto samoubojstvo i odgovor. Ali, elim obrnuti redoslijed istraivanja i poi od umne pustolovine da bih se vratio svagdanjem ponaanju. Ovdje evocirana iskustva roena su u pustinji koja se ne smije napustiti. Valja bar znati dokle su stigla. Na toj toki svoga napora ovjek se nalazi pred iracionalnim. U sebi osjea elju za sreom i za razumom. Iz tog sueljavanja ljudskog poziva i bezumne tiine svijeta raa se apsurd. To se ne smije smetnuti s uma. To je ono ega se valja grevito drati jer odatle mogu nastati sve posljedice jednog ivota. Iracionalno, ljudska enja i apsurd to izvire iz njihove sueljenosti, tri su lika drame koja nuno mora zavriti svom logikom za koju je ivot sposoban.

Filozofijsko samoubojstvo

Osjeaj apsurda nije isto to i pojam apsurda. Na njemu se zasniva, samo je jedna toka. Ali se njime ne rezimira, osim u kratku trenu kad iznosi svoj sud o svijetu. Potom mora ii dalje. Ziv je, to e rei da mora umrijeti ili odjeknuti dalje. Kao i teme koje smo povezali. Ali, ni tu me vie ne zanimaju djela ni duhovi ija bi kritika zahtijevala neki drugi oblik i neko drugo mjesto, ve otkrie onog to je zajedniko u njihovim zakljucima. Nikada moda duhovi nisu bili tako razliiti. Ali ipak, duhovne krajolike kojima se oni kreu prepoznajemo kao istovjetne. Pa i kroz tako razliita znanja na isti se nain razlijee krik koji je svretak njihova puta. Osjeamo dobro da postoji podneblje zajedniko duhovima na koje smo netom podsjetili. Kazati daje to podneblje ubojito, jedva znai igrati se rijeima. ivljenje pod ovim zaguljivim nebom nalae da odatle izaemo ili da tu ostanemo. U prvom sluaju, valja znati kako izai odatle, u drugom, zato tu ostati. Tako odreujem problem samoubojstva i zanimanje koje mogu pobuditi zakljuci egzistencijalne filozofije. elim se prije toga na trenutak udaljiti od pravog puta, Dovle smo mogli omeiti apsurd s pomou izvanjskog. Moemo se ipak zapitati to je u tom pojmu jasno t nepo srednom analizom pokuati pronai njegovo znaenje s jedne strane, a posljedice koje iz njega proizlaze s druge.Optuim li neduna ovjeka za stravian zloin, tvrdei kreposnu ovjeku da e udio za vlastitom sestrom, on e mi odgovoriti da je to apsurdno. To negodovanje ima svoju aljivu stranu. Ali takoer i svoj duboki razlog. Krepostan ovjek objanjava tim odgovorom konanu suprotnost iz meu ina koji mu pripisujem i svih svojih ivotnih naela. To je apsurdno znai: to je nemogue ali i: to je proturjeno. Spazim li nekog ovjeka da nasre hladnim orujem na strojnice, drat u njegov in apsurdnim. Ali, on je takav samo zbog nesklada izmeu njegove nakane i stvarnosti to ga oekuje, zbog proturjenosti koju mogu pojmiti izmeu njegovih stvarnih snaga i cilja koji sebi postavlja. Ocijenit emo takoer da je neka pr esuda apsurdna ako je suprotstavimo presudi koju su injenice prividno zahtijevale. Isto tako, opet izvodimo dokaz na temelju apsurda usporedimo li zakljuke ovog razmiljanja s loginom stvarnou koju elimo uspostaviti. U svim tim sluajevima, od najjednostavnijeg do najsloenijeg, apsurdnost e biti toliko vea koliko se razmak izmeu dijelova moje usporedbe bude uveavao. Postoje apsurdni brakovi, izazovi, zlobe, utnje, ratovi, pa i mir. U svima njima apsurdnost se raa iz usporedbe. Imam, dakle, razloga rei da se osjeaj apsurdnosti ne rada iz jednostavnog ispitivanja neke injenice ili dojma, ve da izvire iz usporedbe jednoga injeninog stanja i odreene stvarnosti, izmeu akcije i svijeta koji je nadilazi. Apsurd je, u biti, razdvojenost. Nije ni u jednom ni u drugom od usporeenih elemenata. Nastaje iz njihova sueljavanja.

Na planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u ovjeku (ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, ve u njihovoj zajednikoj prisutnosti . On je, za sada, jedina sveza to ih spaja. elim li ostati kod bjelodanih stvari, znam to eli ovjek, znam to mu prua svijet, te sada mogu rei da znam i to ih spaja. Nemam potrebe istraivati dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je 30 onomu koji je trai. Vano je samo odatle izvui sve zakljuke. Neposredan je zakljuak istodobno metodsko pravilo. Neobino trojstvo koje objelodanjujemo nipoto nije neoekivano otkrivena Amerika. Ali, s podacima iskustva ima zajedniko to da je istodobno i beskrajno jednostavno i beskrajno sloeno. U tom pogledu, prvo od njegovih obiljeja jest da je nedjeljivo. Unititi jedan od njegovih elemenata znai unititi ga u cijelosti. Apsurd ne moe postojati izvan ljudskog duha. Na taj nain, apsurd zavrava smru kao i sve. No, apsurd ne moe postojati ni izvan ovoga svijeta. I po tom elementarnom mjerilu drim da je pojam apsurda bitan i da moe biti prva od mojih istina. Metodsko pravilo, na koje smo maloprije pcxlsjetili, javlja se i ovdje. Ako drim da je neto istinito, moram to i uvati. Trudim li se rijeiti neki problem, ne smijem samim tim rjeenjem zabauriti jedan od elemenata problema. Jedini podatak za mene je apsurd. Problem je u tome da doznamo kako izai iz njega, i mora li se samoubojstvo izvesti iz tog apsurda. Prvi i u osnovi jedini uvjet mojih istraivanja jest sauvati ono to me unitava, prema tome, potovati ono to u tome drim bitnim. Ba sam to i odredio kao suelja vanje i neumornu borbu. A doguram li tu apsurdnu logiku do kraja, moram priznati da ta borba pretpostavlja potpunu odsutnost nade (koja nema veze s oajem), stalno neprihvaanje (koje ne valja mijeali s odricanjem) i svjesnu nezadovoljenost (koja se ne moe izjednaiti s mladenakim nemirom). Sve ono to unitava, zabauru je ili usitnjava te zahtjeve (a na prvom mjestu pristanak koji unitava razdvojenost) rui apsurd i omalovaava stav koji se tada moe predloiti. Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje. Bjelodana je injenica, koja se ini posve moralnom, da je ovjek uvijek rtva svojih istina. Kada ih je jedanput priznao, ne moe ih se osloboditi. Potrebno je malo i platiti. ovjek koji je postao svjestan apsurda zanavijek je vezan za njega. ovjek bez nade i svjestan toga ne pripada vie budunosti. To je jasno. Ali je jasno i to da on nastoji umaknuti svijetu iji je tvorac. Sve to prethodi ima smisla samo s obzirom na taj paradoks. Nita ne moe biti pou - nije u tome pogledu nego da sada ispitamo na koji nain su iznosili svoje zakljuke ljudi koji su, polaze i od kritike racionalizma, prepoznali apsurdno podneblje.

Ali, ostanimo kod egzistencijalnih filozofija; vidim da mi sve one bez iznimke predlau bijeg. Na temelju osobna razmiljanja, polazei od apsurda na razvalinama razuma, u svijetu zatvorenu i ogranienu na ljudsko, one uzdiu do neba ono to ih unitava, i nalaze razlog nadanja u onome to ih osiromauje. Ta je prisilna nada u svih religiozne prirode. Zavrjeuje da se na njoj zaustavimo.Ovdje u primjera radi analizirati samo nekoliko zasebnih tema u estova i u Kierkegaarda. Ali Jaspers. dotjeran do karikature, dat e nam tipski primjer ovog stava. Time e ostalo biti jasnije. Ostavljamo ga nemonog da ostvari transcendentalno, nesposobnog da ispita dubinu iskustva i svjesnog toga svijeta uzdrmana p orazom. Hoe li ii dalje ili bar izvui zakljuke iz tog poraza? On ne donosi nita novo. U iskustvu je naao samo priznanje svoje nemoi i nikakav izgovor da bi izveo neko zadovoljavajue naelo. Pa ipak, bez opravdanja, sam to kae, jednim udarcem utvruje istodobno transcendentalnost, iskustveno bie i nadovjeanski smisao ivota piui: Unato svakom objanjenju i svakom moguem tumaenju, poraz ne pokazuje nitaviio, ve bie transcendencije. To bie, koje iznenada i slijepim inom ljudskog povjerenja objanjava sve, on odreuje kao nepojmljivo jedinstvo opeg i pojedinanog. Tako apsurd postaje bog (u najirem smislu te rijei), a ta nemo da se shvatibie koje objanjava sve. Do takva prosuivanja ne vodi nikakva logika. Ja ga mogu nazvati skokom. A paradoksalno, mi razumijemo Jaspersovu ustrajnost, njegovo beskrajno strpljenje da pokae neostvarivost iskustva transcendentalnog. Jer, to je nestalnija ta priblinost, to se uzaludnijom pokazuje ta definicija, to mu je stvarnije ono transcendentalno, jer strast kojom ga udi afirmirati upravno je razmjerna s raskorakom izmeu njegove moi objanjavanja i iracionalnosti svijeta i iskustva. Tako se ini da Jaspers ulae utoliko vie estine u ruenje predrasuda razuma ukoliko e korjenitije objanjavati svijet. Taj apostol poniene misli nai e, na vrhuncu ponienja, ime obnoviti bie u svoj njegovoj dubini. Mistina misao zbliila nas je s tim postupcima. Oni su opravdani jednako kao i bilo koji duhovni stav. Ali u ovom trenutku postupam kao da neki problem shvaam ozbiljno. Ne prejudicirajui o opoj vrijednosti toga stava, te moi pouavanja, elim samo razmotriti odgovara li on uvjetima koje sam sebi postavio, je li dostojan sukoba koji me zanima. Tako se vraam estovu. Jedan komentator prenosi neke njegove rijei koje zasluuju pozornost: Jedini istinski izlaz, kae on, upravo je tamo gdje nema izlaza po ljudskom sudu. Inae, zato bi nam bio potreban Bog? Bogu se obraamo samo da bismo dobili nemogue. to se tie mogueg, za to su dostatni ljudi. Ako postoji estov- ljevska filozofija, mogu svakako rei da je ona time u cijelosti rezimirana. Jer kad Sestov, na kraju svojih strastvenih analiza, otkriva temeljnu apsurdnost cijele egzistencije, on uope ne kae: Evo apsurda, ve: Evo Boga: valja mu se prepustiti, ak ako i ne odgovara nijednoj

naoj racionalnoj kategoriji. Da ne bi bilo zabune, ruski filozof nagovjetava ak da je taj Bog moda pakostan, pun mrnje, nepojmljiv i proturjean, ali ba kad je njegov lik najstra niji, on najvie potvruje svoju mo. Njegova je veliina u njegovoj nedosljednosti. Njegov je dokaz u njegovoj neljudskosti. Valja skoiti u njega i tim se skokom osloboditi racionalnih iluzija. Za estova je, dakle, prihvaanje apsurda istodobno sa samim apsurdom. Utvrditi ga, znai prihvatiti ga i cijeli je logini napor njegove misli u tome da ga objelodani da bi u isto vrijeme iskrsnula neizmjerna nada koju on donosi. Jo jedanput, taj stav je opravdan. Ali ja sam ovdje sebi preduzeo da razmotrim jedan jedini problem i sve njegove posljedice. Ne moram ispitivati patetiku neke misli ili nekoga religioznog ina. Za to imam cijeli svoj ivot. Znam da iracionalist dri estovljevski stav razdraujuim. Ali znam i da estov ima pravo protiv racionalista i elim samo znati ostaje li vjeran zapovijedima apsurda. Prihvatimo li, dakle, da je apsurd suprotnost nadi, vidjet emo da egzistencijalna misao, za estova, pretpostavlja apsurd, ali ga ne dokazuje. Ta suptilnost misli jest patetina onglerska majstorija. Kad estov, s druge strane, suprotstavlja svoj apsurd javnom moralu i razumu, naziva ga istinom i otkupljenjem. U osnovi, dakle, i u tom odredenju apsurda ima pohvale koju mu estov daje. Priznamo li da sva nemo tog pojma lei u nainu kako se on sukobljava s naim elementarnim nadama, osjeamo li da apsurd, da bi opstao, zahtijeva neprihvaanje, vidjet emo da je izgubio svoj istinski lik, svoju ljudsku i relativnu narav da bi stupio u jednu neshvatljivu i istodobno zadovoljavajuu vjenost. Postoji li apsurd, onda je on u svijetu ovjekovu. Od trena kad se njegov pojam promee u odskonu dasku vjenosti, vie nije vezan za ljudsku lucidnost. Apsurd vie nije ono bjelodano to ovjek utvruje a ne prihvaa. Bitka je izbjegnuta. ovjek integrira apsu rd i u tom se jedinstvu gubi njegov presudni znaajsuprotnost, razdor i razdvojenost. Taj je skok izmicanje. estov koji tako rado spominje Hamletove rijei: The time is out of joint, pie ih, dakle, s nekom vrstom divlje nade koju slobodno pripie- mo njemu osobno. Jer, nije ih tako Hamlet izgovorio niti Shakespeare napisao. Opijenost iracionalnim i sklonost ekstazi odvraa od apsurda pronicljiv duh. Za estova je razum jalov, ali postoji neto iznad razuma. Za apsurdni duh razum jest jalov, a iznad razuma ne postoji nita. Taj skok moe nam donekle osvijediti istinsku prirodu apsurda. Znamo da on vrijedi samo u ravnotei, da je on, prije svega, u usporedbi, a ne u elementima te usporedbe. Meutim, estov ba polae cijelo teite na jedan od elemenata i remeti ravnoteu. Naa elja da razumijemo i naa enja za apsolutnim objanjive su samo toliko koliko sami moemo razumjeti i objasniti mnoge stvari. Uzalud je bezuvjetno nijekati razum. On ima svoje podruje u kojem je djelatan. A to je ba

podruje ljudskog iskustva. Stoga bismo eljeli sve uiniti jasnim. Ako to ne moemo, ako se tom prigodom rada apsurd, to se dogada ba u susretu toga djelatnog, ali ogranienog razuma i iracionalnog koje se uvijek nanovo pojavljuje. A kad se estov die protiv jedno g Hegelova stava, kao to je na primjer: Kretanja Suneva sustava ostvaruju se u skladu s nepromjenjivim zakonima, a ti su zakoni njegov razlog, kad rabi svu svoju strast da razbije spinozijanski racionalizam, on tono zakljuuje o ispraznosti svakog razuma. A odatle, prirodnim i neopravdanim zaokretom dolazi do nadmoi iracionalnog.4 Meutim, prijelaz nije jasan. Jer ovdje se mogu umijeati pojmovi granice i plana. Prirodni zakoni mogu vrijediti do odreene granice, a im se ona prijee zakoni se okreu protiv sebe samih da bi stvorili apsurd. Ili se pak oni mogu opravdati na planu opisa ada time ne budu istiniti na planu objanjenja. Sve je ovdje rtvovano iracionalnom, a kako je zahtjev za jasnoom zanemaren, apsurd iezava s jednim od predmeta svoje usporedbe. Apsurdni ovjek, naprotiv, ne provodi to poravnanje. On priznaje bitku, ne prezire posve razum i prihvaa iracionalno. Tako ima pred oima sve podatke iskustva i nije ba raspoloen skoiti prije negoli sazna. On jedino zna da u toj usredotoenoj svijesti nema vie mjesta za nadu. Ono to zamjeujemo u Lava estova, zamijetit emo moda jo vema u Kierkegaarda. Dakako, u pisca ija je misao tako nestalna teko je odrediti jasne stavove. No, unato prividno suprotnim spisima, osjeamo preko pseudonima, igara i osmijeha da se kroz itavo to djelo javlja kao neka slutnja (istodobno sa zebnjom) jedne istine koja na posljetku izbija u njegovim zadnjim djelima: i sam Kierkegaard ini skok. Na posljetku se vraa kranstvu, kojega se u djetinjstvu toliko plaio, i to njegovu najtvrem obliku. Za njega takoer proturjenost i paradoks postaju mjerila religioznog. Upravo ono to mu je oduzelo nadu u smisao i dubinu ovog ivota, prua mu sacla svoju istinu i jasnou. Kranstvo je sablazan, i Kierkegaard posve jednostavno zahtijeva treu rtvu koju je zahtijevao Ignacije Loyola, rtvu kojoj se Bog najvema raduje: rtvu Uma. 5 Taj je uinak skoka bizaran, ali nas vie ne smije iznenaditi. On od apsurda stvara mjerilo drugog svijeta, dok je sam tek ostatak Iskustva ovog svijeta. U svome porazu vjernik nalazi svoj trijumf, kae Kierkegaard. Ne moram se pitati s kojom se dirljivom propovijedi vee taj stav. Moram se jedino zapitati opravdavaju li ga prizor apsurda i njegov vlastiti znaaj. A znam da nije tako. Razmotrimo li iznova sadraj apsurda, razumjet emo bolje metodu koja nadahnjuje Kierkegaarda. On ne odrava ravnoteu izmeu iracionalnog u svijetu i buntovne enje apsurda. On ne potuje njihov odnos koji, u pravom smislu, stvara osjeaj apsurdnosti. Siguran da ne moe izbjei iracionalno, eli se bar spasiti od te oajne enje koja mu se priinja jalovom i beznaajnom. Meutim, ako i jest glede

toga pitanja u pravu u svome miljenju, ne moe biti u pravu i u svojem nijekanju. Ali, ako svoj buntovni krik zamijeni bijesnim pristankom, doveden je do toga da ignorira apsurd koji ga je do sada vodio i da uzdie do neba jedinu pouzdanost koju od sada ima iracionalnost. Vano je ne izlijeiti se, ve ivjeti sa svojim bolestima, zborio je veleasni Galiani gospodi d'Epinav. Kierkegaard se eli izlijeiti. Izlijeiti se, to je njegova bijesna prisega to odjekuje u itavu njegovu dnevniku. Sav napor njegova uma usmjeren je na to da izbjegne antinomiju ljudskog stanja. Napor koji je to beznadniji to se na mahove zamjeuje njegova ispraznost. Na primjer, kad govori o njemu, kao da mu ni strah od Boga ni milosre nisu u stanju dati mir. Tako on s pomou licemjerna izgovora tumai iracio nalno i pridaje svom Bogu atribute apsurda: nepravedan, nedosljedan i neshvatljiv. Samo njegova inteligencija kuala je u njemu zatomiti duboki zahtjev ljudskog srca. Budui da nita nije dokazano, sve se moe dokazati. Kierkegaard nam sam otkriva svoj put. Ne elim ovdje nita sugerirati, ali kako da u njegovim djelima ne vidimo znake gotovo dragovoljna sakaenja due, nasuprot prihvaenom osakaivanju apsurda? To je lajtmotiv
Dnevnika.

Nedostajala mi je samo ivotinja koja takoer tvori sastavni dio

ljudske sudbine... No, dajte mi onda tijelo. I dalje: Oh, to bih ja, napose u ranoj mladosti, dao da makar est mjeseci budem ovjek... Ono to mi u biti nedostaje, jest tijelo i tjelesni uvjeti postojanja. Na drugom se mjestu isti ovjek ipak pridruuje golemu kriku nade koji je proao kroz tolika stoljea i hrabrio tolika srca, osim srca apsurdna ovjeka. Ali smrt za kranina nije uope svretak svega, ona sadri beskraj no vie nade negoli nam je doputa ivot, ak i kada je prepun zdravlja i snage. Pomirba bogohuljenjem ipak je pomirba. Vidimo, ona moda doputa da iskamimo nadu iz njezine suprotnosti, iz smrti. Ali, ak ako nas suosjeanje navodi da se prikloni mo tome stavu, valja ipak kazati da neumjerenost ne opravdava nita. To prelazi ljudsku mjeru, kae se, dakle mora biti nadljudsko. Ali to je dakle suvino. Nema tu logine sigurnosti. A nema ni iskustvene vjerojatnosti. Mogu samo kazati da to zaista nadilazi moju mjeru. Ako iz toga ne izvlaim poricanje, bar ne elim nita zasnivati na neshvatljivom. elim znati mogu li ivjeti s onim to znam, i samo s tim. Kae mi se jo da inteligencija mora ovdje rtvovati svoj ponos i da se razum mora pokoriti. Meutim, ako priznajem granice razuma, time ga se ne odriem priznajui njegovu relativnu mo. elim se samo drati svoga srednjeg puta, gdje inteligencija moe ostati jasnom. Ako je u tome njezin ponos, ne vidim dostatnog razloga da je odbacim. Nita nije dublje, primjerice, od Kierkegaardova nazora prema kojemu oaj nije injenica ve stanje: samo stanje grijeha. Jer grijeh je ono to udaljava od Boga. Apsurd koji je metafiziko stanje svjesna ovjeka, ne vodi Bogu. 6

Usudim li se kazati neto ekstravagantno, moda e se taj pojam razjasniti: apsurd, to je grijeh bez Boga.U tom stanju apsurda ralja ivjeti. Znam na emu se ono temelji, da su ovaj duh i ovaj svijet oslonjeni jedan o drugi bez mogunosti da se zagrle. Item ivotno pravilo za to stanje, a ono to mi se predlae zanemaruje mu osnovu, nijee jedan od elemenata bolne suprotnosti, zapovijeda mi ostavku. Item ono to je uzrokom ivota koji priznajem kao svoj, znam da on sadri mrak i neznanje, a uvjeravaju me da to neznanje razjanjava sve i da je ta no zapravo moja svjetlost. Ali ovdje se ne odgovara mojoj namjeri, niti mi taj oduevljeni lirizam moe prikriti paradoks. Treba, dakle, skrenuti s tog puta. Kierkegaard moe vikati, opo- minjati: Kada ovjek ne bi imao vjene svijesti, kada bi u dnu svih stvari postojala samo jedna divlja i uzavrela mo koja tvori sve stvari, velike i nitavne, u vrtlogu mranih strasti, kad bi se bezdana praznina, koju nita ispuniti ne moe, skrivala pod stvarima, to bi onda bio ivot ako ne oaj? Taj krik nema ime zaustaviti apsurdna ovjeka. Traiti ono to je istinito, ne znai traiti ono to je i poeljno. Meutim, ako je potrebno izbjei tjeskobno pitanje: to bi bio ivot?, valja se poput magarca hranili ruama iluzije, radije negoli se prepustiti lai; apsurdni duh vie voli prihvatiti bez bojazni Kierkegaardov odgovor: Oaj. Ako dobro promislimo, opredijeljena e se dua uvijek s dme snai. Slobodan sam nazvati ovdje egzistencijalni stav filozofijskim samoubojstvom. Ali, to ne ukljuuje i sud o njemu. To je samo prikladan nain da naznaim pobudu kojom misao nijee sebe samu i tei nadmaiti samu sebe u onome to nijee. Za egzistencijalne misli oce negacija je bog. Tonije, taj bog se odraava samo negacijom ljudskog razuma. 7 Ali, kao i samoubojstvo, i bogovi se mijenjaju s ljudima. Postoji vie naina skakanja, kad je ve bitno skoiti. Te otkupljujue negacije, te konane proturjenosti koje nijeu jo nepreskoenu zapreku, mogu jednako nastati (to je paradoks na koji cilja ovo razmiljanje) i iz religioznog nadahnua, kao i iz racionalnog reda. One uvijek tee vjenom, i samo stoga skau.Razmiljanje u ovom ogledu, valja to kazati, ostavlja po sve po strani najrasprostranjeniji duhovni stav u naem prosvijeenom stoljeu: onaj koji se oslanja na naelo da je sve razum i koji kani dati neko objanjenje svijetu. Prirodno je da o njemu damo jasnu sliku kad priznajemo da mora biti jasan. To je ak i opravdano, ali nije zanimljivo za nae razmiljanje. Zapravo, njegov je cilj objanjenje onog postupka kad duh, poavi od filozofije besmisla
39

svijeta, na kraju u njemu nalazi smisao i dubinu. Najpate- tiniji od tih postupaka

religiozne je prirode; razjanjava se u temi o iracionalnom. Ali, najparadoksalniji i najznaajniji svakako je onaj koji svoje promiljene razloge daje svijetu to ga je u samom poetku zamiljao bez vodeega naela. U svakom sluaju, ne bismo mogli doi do zakljuaka koji nas zanimaju a da ne iznesemo ideju o toj novoj teevini nostalgina duha.

Ispitat u samo temu o intenciji koju su Husserl i fenomenolozi uveli u modu. Ona je ve bila nagovijetena. Prvotna huserlovska metoda nijee klasini postupak razu ma. Ponovimo. Misliti nije ujednaiti, uiniti bliskim privid u liku nekoga velikog principa. Misliti, to je iznova nauiti gledati, usmjeriti svoju svijest, uiniti od svake slike povlateno mjesto. Drugim rijeima, fenomenologija odbija objanjavati svijet, ona eli samo bili opis doivljenoga. Ona se ujedinjuje s apsurdnom milju u njezinu poetnom tvrenju da ne postoji istina, ve samo istine. Od veernjeg vjetra do ruke na mojem ramenu svaka stvar ima svoju istinu. Svijest je osvjetljava pozornou koju joj posveuje. Svijest ne tvori predmet njezine spoznaje, ona samo fiksira, ona je in pozornosti i, preuzmimo bergsonovsku sliku, nalik je na projektor koji se jednim snopom usredotouje na jednu sliku. Razlika je u tome to ne postoji scenarij, ve uzastopno i nedosljedno osvjetljavanje. U tom projekcijskom aparatu istaknute su sve slike. Svijest dri predmete svoje pozornosti u nesigurnosti, u iskustvu. Svojim ih udom izdvaja. Od tada su oni izvan svakog suda. Ta intencija karakterizira svijest. Meutim, ta rije ne sadri nikakvu ideju o svrsi; uzeta je u znaenju smjer: ima samo topografsku vrijednost. Na prvi pogled ini se, dakle, da nita ne proturjei apsurdnu duhu. Ta prividna skromnost misli, koja se ograniava na opis onoga to odbija objanjavati, ta dragovoljna 40 stega iz koje proistjee paradoksalno veliko obogaivanje iskustva i obnova svijeta u svoj njegovoj opirnosti, to su apsurdni postupci. Bar na prvi pogled. Jer naini miljenja, u tom sluaju, kao i inae, imaju uvijek dvije strane: psiholoku i metafiziku.8 Tako one kriju dvije istine. Ako tema o intencionalnosti tei samo da objasni psiholoki stav kojim e stvarnost biti iscrpljena umjesto da bude objanjena, tada je doista nita ne razdvaja od apsurdna duha. On ima cilj izbrojiti ono to ne moe nadvisiti. Ona tvrdi samo da u odsutnosti svakog naela jedinstva misao moe jo uvijek nai svoju radost u opisu i razumijevanju svakoga lika iskustva. Istina o kojoj je rije tada je za svaki od tih likova psiholokog reda. Ona samo svjedoi o interesu koji stvarnost moe pruiti. To je nain da se razbudi sanjivi svijet i da ga u duhu oivimo. Meutim, ako poelimo proiriti i racionalno zasnovati taj pojam istine, ako teimo da na taj nain otkrijemo bit svakog predmeta spoznaje, tada iskustvu vraamo njegovu dubinu. Za apsurdni je duh to nerazumljivo. Ali, to krzmanje od skromnosti do sigurnosti osjetno je u intencionalnom stavu, a to prelijevanje fenomenoloke misli objasnit e apsurdno razmiljanje bolje od bilo ega drugog. Husserl, naime, takoer govori o izvanvremenskim bitnostima koje intencija iznosi na svjedo dana, i kao da ujemo Platona. Ne objanjavaju se sve stvari jednom jedinom, ve svima. Tu ne vidim razlike. Dakako, te ideje ili te bitnosti koje svijet ostvaruje na kraju svakog opisa jo se

ne dre savrenim uzorima. Ali, tvrdi se da su one neposredno prisutne u svakom opaajnom podatku. Vie ne postoji jedna jedina ideja koja objanjava sve, ve beskraj bitnosti koje daju smisao bezbrojnim predmetima. Svijet se prestaje kretati, ali se osvjetljava. Platonski realizam postaje intuitivan, ali to je jo uvijek realizam. Kierkegaard je ponirao u svoga Boga, a Parmenid sunovraivao misao ujedno. No, ovdje se misao baca u apstraktni politeizam. 1 jo bolje: halucinacije i fikcije tvore dio izvanvremenskih bitnosti. U novu svijetu ideja, kategorija kentaura surauje s onom ednijom nadbiskupskom. Za apsurdna ovjeka bilo je istine, a u isto vrijeme i neke gorine u tom isto psiholokom miljenju da su sva lica svijeta povlatena. Ako je sve povlateno, znai da je sve jednako vrijedno. Meutim, metafizika strana te istine vodi ga tako daleko da se on, elementarnom reakcijom, moda osjea blie Platonu. Uimo ga, naime, da svaka slika pretpostavlja jednako povlatenu bi tnost. U tom idealnom svijetu koji ne pozna hijerarhije, vojska oblika sastoji se samo od generala. Transcendencija je, nema sumnje, odstranjena. Ali, nagli zaokret iznova uvodi u svijet neku vrstu raskomadane imanentnosti koja svijetu vraa njegovu dubinu.Moram li se plaiti da me je odve daleko odvela tema kojom su se njezini tvorci razboritije sluili? itam samo Husserlove prividno paradoksalne tvrdnje, ali gdje se osjea stroga logika prihvati li se ono to prethodi: Ono to je istinito, apsolutno je istinito, po sebi; istina je jedna; identina sebi samoj, ma kakva bila bia to je percipiraju: ljudi, nemani, aneli ili bogovi. Razum likuje i odjekuje u tom glasu, ne mogu to nijekati. to moe znaiti njegova tvrdnja u apsurdnu svijetu? Percepcija anela ili boga za mene je besmislica. Ono geometrijsko mjesto gdje boanski razum potvruje moj razum, zanavijek mi je nerazumljivo. Kad Husserl dalje pie: Kad bi sve mase izvrgnute privlaenju ieznule, zakon privlaenja ne bi time bio uniten, ve bi, naprosto, ostao bez mogue primjene, ja znam da imam pred sobom metafiziku utjehe. A elim li otkriti zaokret gdje misao naputa put bjelodanog, moram samo proitati Husserlovo paralelno razmiljanje o duhu: Kad bismo mogli jasno promatrati tone zakone psihikih procesa, oni bi se takoer pokazali vjenim i nepromjenjivim, poput temeljnih zakona teorijskih prirodnih znanosti. Bili bi, dakle, na snazi ak i onda kad ne bi bilo nijednog psihikog procesa. ak i kad ne bi bilo duha, njegovi bi zakoni postojali! Jasno mi je tada da Husserl nastoji nainiti od jedne psiholoke istine racionalno pravilo: poto je zanijekao bitnu mo ljudskog razuma, on tim okolinim putem skae u vjeni Razum. Huserlovska tema konkretna svijeta ne moe me tada iznenaditi. Rei mi da sve bitnosti nisu formalne, ve da ih ima i materijalnih, da su prve predmetom logike, a druge predmetom znanosti, samo je pitanje definicije. Uvjeravaju me da apstraktno oznaava samo dio, neodriv sam

po sebi, jednoga konkretnog sveopeg. No, ve otkriveno krzmanje omoguuje mi da razjasnim zbrku tih izraza. Jer ume se kani rei da konkretni predmet moje pozornosd, ovo nebo, odsjaj vode na krajiku ovog ogrtaa zadravaju samo za sebe onu dra stvarnog koju moje zanimanje izdvaja u svijetu. 1 neu to nijekati. Meutim, time se takoer moe kaniti rei da je sam taj ogrta univerzalan, da ima svoju zasebnu i dostatnu bit, da pripada svijetu oblika. Tada mi je jasno da se izmijenio tek red ophodnje. Ovaj svijet se ne odraava vie u jednom vi em univerzumu, ve se nebo oblika predstavlja u mnotvu slika ove zemlje. To za mene nita ne mijenja. Ne nalazim ovdje sklonost konkretnom niti smisao ljudskog ivota, ve inte - lektualizam, dosta razularen da bi uopio samo konkretno. Uzalud emo se udili oitom paradoksu koji misao vodi njezinoj vlastitoj negaciji suprotnim putevima krotka razuma i ponosna razuma. Od apstraktna Husserlova do blistava Kierkegaardova boga, razmak nije ba velik. Razum i iracionalno vode istom propovijedanju. To znai da je put zapravo malo vaan; volja da se dospije dostatna je za sve. Apstraktni filozofi religiozni filozof polaze od istog nereda i odravaju se u istoj tjeskobi. Meutim, bitno je objasniti. enja je ovdje jaa od znanja. Znaajno je da je misao ovog vrem ena istodobno jedna od najvie proetih filozofijom besmisla svijeta, a i u svojim zakljucima jedna od najvie razdiranih. Ona se ne prestaje kolebati izmeu krajnje racionalizacije stvarnoga elei ga raskomadati na razume- -tipove, i njegove krajnje racionalizacije koja ga eli divinizirati. Ta je razdvojenost, meutim, samo prividna. Potrebno je da se one izmire, i u oba sluaja skok je dostatan za to. Uvijek se pogreno misli da je pojam razuma jednosmjeran. Uistinu, ma koliko je krut u svojoj ambiciji, taj je pojam jednako promjenjiv kao i drugi. Razum ima posve ljudsko lice, ali se i on umije okrenuti boanskom. Od Plotina koji ga je prvi umio pomiriti s vjenim podnebljem, razum se nauio udaljiti od svojega najmilijeg naela, tj. proturjenosti, da bi ukljuio u sebe naj neobini je, posve magino, naelo sudjelovanja.9 On je orue misli, a ne misao sama. Misao jednog ovjeka prije svega je njegova enja. Kao to je razum umio ublaiti plotinovsku melankoliju, tako je modernoj tjeskobi dao sredstva da se smiri u prisnom dekoru vjenog. Apsurdni duh ima manje izgleda. Svijet za njega nije ni tako racionalan ni toliko iracionalan. On je nerazuman, i samo to. Razum u Husserla na posljetku nema granica. Apsurd, naprotiv, uvruje njegove granice, jer razum je nemoan smiriti njegovu tjeskobu. Kierke- gaard, s druge strane, tvrdi da je dostatna jedna jedina granica da ga zanijeemo. Meutim, apsurd ne ide tako daleko. Sto se njega tie, ta granica pogaa samo

ambicije razuma. Tema iracionalnog, kao to je shvaaju egzistenci- jalisti, jest razum koji se muti i oslobaa nijeui se. A apsurd je lucidni razum koji utvruje svoje granice. Na kraju toga tekog puta apsurdni ovjek shvaa svoje prave razloge. Usporeujui svoj temeljni zahtjev i ono to 44 mu se predlae, iznenada osjeti da e odustati. U Husser- lovu univerzumu svijet se razbistrava pa ona glad za blisko- u do koje je stalo ljudskome srcu postaje nepotrebnom. U Kierkegaardovoj apokalipsi, elja za jasnoom mora se zatomiti ako se eli za dovoljiti. Nije toliko grijeh znati (to se toga tie, cijeli je svijet nevin), koliko eljeti znati. A to je ba jedini grijeh za koji apsurdni ovjek moe osjetiti da istodobno predstavlja i njegovu krivnju i njegovu nedu - nost. Nudi mu se rjeenje gdje su sve prole proturjenosti tek polemine igrarije. Meutim, on ih nije tako osjetio. Treba sauvati njihovu istinu, koja je u tome da ne budu zadovoljene. On ne eli propovijedanja. Moje razmiljanje eli ostati vjerno bjelodanosti koja ga je probudila. Ta bjelodanost jest apsurd. To je onaj razdor izmeu duha koji eli i svijeta koji obmanjuje, moja enja za jedinstvom, ovaj raspreni svijet i proturjenost koja ih spaja. Kierke- gaard potiskuje moju enju, a HusserI okuplja ovaj svijet. Nije to ono to sam oekivao. Trebalo je ivjeti i misliti s tim razdorima, znati treba li prihvatiti ili odbaciti. Ne moe biti rije o tome da prikrijem bjelodano, da ukinem apsurd ukidajui jedan od elemenata njegove jednadbe. Valja znati moemo li u njemu ivjeti, ili logika nalae da od njega umremo. Ne zanima me filozofijsko samoubojstvo, ve naprosto samoubojstvo. elim ga oistiti od njegova emocionalnog sadraja i spoznati njegovu logiku i njegovu estitost. Svaki drugi poloaj pretpostavlja za apsurdni duh izmotavanje i uzmicanje duha pred onim to duh iznosi na vidjelo. HusserI veli da se pokorava elji da umakne uko rijenjenoj navici ivljenja i miljenja u odreenim ve dobro znanim i udobnim uvjetima egzistencije, no konaan skok ponovo nam kod njega uspostavlja vjenost i njezinu udobnost. Skok ne znai krajnju pogibelj kako bi to htio Kierkegaard. Pogibelj je, naprotiv, u onom suptilnom tre nu
koji prethodi skoku. Znati se odrati na tom vrtoglavom rubu, to je estitost, sve je ostalo izgovor. Znam i to da nemo nikad nije nadahnula tako dirljive akorde poput Kierkegaardovih. /Mi, ako nemo ima svoje mjesto u ravnodunim krajolicima povijesti, ne moe ga nai u razmiljanju iji zahtjev sada znamo.

Apsurdna sloboda

Sada je glavno uinjeno. Drim nekoliko bjelodanosti od kojih se ne mogu odvojiti. Vano je samo ono to znam, ono to je sigurno, ono to ne mogu nijekati, ono to ne mogu odbaciti. Mogu nijekati sve od onog dijeia sebe koji ivi od neizvjesnih enja, osim te elje za jedinstvom, te gladi za rjeenjem, tog zahtjeva za jasnoom i kohezijom. Mogu sve opovrgnuti u ovom svijetu koji me okruuje, povrjeuje ili zanosi, osim tog kaosa, tog kralja-sluaja i te boanske istovrijednosti koja se raa iz anarhije. Ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadilazi. Meutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi ga je, za sada, nemogue poznati. to za mene znai smisao izvan moga ivota? Mogu razumjeti samo ljudskim pojmovima. Razumijem samo ono to dodirujem, ono to mi se opire. A te dvije pouzdanosti, svoju glaci za apsolutnim i jedinstvom i nesvedivost ovog svijeta na jedan racionalni i razboriti princip, znam, opet ne mogu pomiriti. Kakvu drugu istinu mogu priznati a da ne laem, a da ne umijeam nadu koje nemam i koja ne znai nita u granicama mojega stanja? Kad bih bio stablo medu drugim stablima, maak meu ivotinjama, ovaj bi ivot imao smisla ili, bolje rekavi, taj problem ne bi postojao, jer ja bih bio dio ovog svijeta. Ja bih bio ovaj svijet kojem se sada suprotstavljam cijelom svojom svijeu i svom svojom potrebom za bliskou. Taj tako beznaajni razum suprotstavlja me svakom stvorenju. Ne mogu ga nijekati jednim potezom pera. Ono to mislim 47 da je istinito, pri tom moram i ostati. Ono to mi i2gleda tako oito, pa ak i kad je protiv mene, moram podravati. A stoje temelj toga sukoba, toga loma izmeu svijeta i moga duha ako ne svijest koju o njemu imam? Ako ga, dakle, elim odrati, onda to mogu stalnom svijeu, uvijek obnavljanom, uvijek napregnutom. Eto to mi za sada v alja upamtiti. U tom se trenu apsurd, koji je istodobno tako jasan a tako se teko zadobiva, vraa u ovjekov ivot i pronalazi svoju domovinu. U tom trenu duh jo moe napustiti neplodnu i sunu cestu svjesna napora. Ona se sada pomalja u svagdanjem ivotu, nalazi svijet bezimenog Nekog*, ali se ovjek od sada onamo vraa sa svojom pobunom i svojom pronicljivou. Zaboravio se nadati. Taj pakao sadanjice, to je, napokon, njegovo kraljevstvo. Svi problemi ponovo dobivaju svoju otrinu. Apstraktna bjelo- danost povlai se pred lirizmom oblika i boja. Duhovni sukobi utjelovljuju se i nalaze jadno i krasno utoite u ljudskom srcu. Nijedan nije rijeen. Ali su svi preobrae - ni. Hoemo li umrijeti, izmaknuti skokom, rekonstruirati zgradu ideja i oblika po svojoj mjeri? Hoemo li, naprotiv, podrati razdiruu i udesnu okladu apsurda? U tom pogledu, uinimo zadnji napor i izvucimosve svoje zakljuke. Tijelo, njenost, stvaranje, akcija, ljudska plemenitost tada e iznova

stei svoja mjesta u ovom besmislenom svijetu. ovjek e, napokon, u sebi pronai vino apsurda i kruh ravnodunosti kojima hrani svoju veliinu. Inzistirajmo jo na metodi: potrebna je upornost. Na odreenoj toki svoga puta, apsurdni ovjek dobiva poticaj. Povijesti ne manjkaju ni religije ni proroci, ak i bez bogova. Od njega se trai da skoi. On moe odgovoriti samo da ne razumije dobro, da to nije jasno. On voli raditi ba samo ono to dobro razumije. Uvjeravaju ga da je to grijeh oholosti, ali on ne razumije pojam grijeha; da je na kraju moda pakao, no on nema dosta mate da bi predoio 48 tu udnu budunost; da gubi besmrtni ivot, ali mu se to priinja nitavnim. Htjelo bi se od njega da prizna svoju krivicu, a on se osjea nedunim. Pravo rekavi, on jedino i osjea tu svoju nenadomjestivu dunos^. Ona mu sve doputa. Zato on trai od sebe samoga da ivi samo s onim to zna, da se zadovolji onim to jest i da se ne dogodi nita to nije izvjesno. Odgovara mu se da nita nije izvjesno. Ali to je bar jedna izvjesnost. Obraa se njoj: on hoe znati je li mogue ivjeti bez poticaja. Sada mogu pristupiti pojmu samoubojstva. Osjetilo se ve kakvo mu je rjeenje mogue dati. U ovom pitanju problem se obrnuto postavlja. Prije je bilo bitno znati mora li ivot imati smisla da bi bio proivljen. Ovdje se, naprotiv, pokazuje da e on utoliko bolje biti proivljen ukoliko ne bude imao smisla. Doivjeti jedno iskustvo, jednu sudbinu, znai prihvatiti je potpuno. A ta sudbina za koju znamo da je apsurdna nee se doivjeti ne uinimo li sve d a pred sobom odrimo taj apsurd koji je svijest otkrila. Nijekati jedan od elemenata suprotnosti, od koje on ivi, znai izbjegavati ga. Unititi svjesnu pobunu, znai zaobii problem. Tema stidne revolucije prenosi se tako na individualno iskustvo. ivjeti, to znai urediti da apsurd ivi. Dati mu ivjeti, znai ponajprije promatrati ga. Obratno od Euridike, apsurd nastaje samo kada se okrenemo od njega. Jedna od rijetkih smislenih filozofijskih pozicija dakle je pobuna. Ona je vjeno sueljavanje ovjeka i njegove vlastite tame. Ona je zahtjev za nemoguom prozirno.u. Ona dovodi svijet u pitanje u svakom od njegovih trenutaka. Kao to pogibelj prua ovjeku nenadoknadivu priliku da je razumije, tako i metafizika pobuna rasprostire svijest preko cijeloga iskustva. To je ona stalna prisutnost ovjekova u njemu samome. Ona nije polet, ona je bez nade. Ta pobuna samo je sigurnost u poraznu sudbinu, bez rezignacije koja bi je morala pratiti. Tu se vidi do koje se toke apsurdno iskustvo udaljava od samoubojstva. Moe se povjerovati da samoubojstvo slijedi pobunu. Meutim, to nije tono. Jer ono nije njezin logini rezultat. Zbog pristanka koji pretpostavlja, ono je bas njezina suprotnost. Samoubojstvo je, poput skoka, prihvaanje na granici. Sve je dovreno, ovjek stupa u svoju bitnu povijest. Raspoznaje svoju budunost, svoju jedinu i stranu budunost, i u nju se rui. Na svoj nain, samouboj stvo

rjeava apsurd. Ono ga odvlai u jednaku smrt. Meutim, znam da se apsurd ne moe razrijeiti da bi se odrao. On izmie samoubojstvu jer je istodobno i svijest o smrti i odbijanje smrti. U krajnjoj toki zadnje misli osuenika na smrt on je ona uzica na cipeli koju ovaj unato svemu opaa, na nekoliko metara, na samom rubu svoga vrtoglavog pada. Osuenik na smrt ba je suprotnost samoubojstvu. Ta pobuna daje vrijednost ivotu. Proirena na cjelokupno trajanje ivota, vraa mu veliinu. Za ovjeka bez naonjaka nema ljepeg prizora od onoga kad se um hvata u kotac sa stvarnou koja ga nadilazi. Prizor je ljudskog ponosa neusporediv. Sva omalovaavanja nee tu nita postii. Ta stega koju duh namee sam sebi, ta potpuno izmiljena volja, to suoenje, posjeduju neto mono i jedinstveno. Osiromaiti tu stvarnost ija neljudskost ini ovjekovu veliinu, znai u isti mah osiromaiti njega samoga. Jasno mi je tada zato me uenja koja mi sve objanjavaju istodobno slabe. Ona mi skidaju breme vlastita ivota, a ipak je potrebno da ga ja sam nosim. Na ovom zaokretu ne mogu razumjeti da e jedna skeptina metafizika stupiti u savez s moralom odricanja. Svijest i pobuna, ta su odbijanja suprotnost odricanju. Sve to je nesvodivo i strastveno u ljudskome srcu potie ih, naprotiv, svojim ivotom. Treba da umremo nepomire - 50 ni, a ne dragovoljno. Samoubojstvo je nepoznavanje. Apsurdni ovjek moe samo iscrpiti sve i iscrpiti sebe. Apsurd je njegova krajnja napetost, ona koju stalno odrava jednim osamljenim naporom jer zna da u ovoj svijesti i u ovoj pobuni iz dana u dan pokazuje svoju jedinu istinu koja je izazov. To je prvi zakljuak. Odravam li se u toj uglavljenoj poziciji koja nastoji izvui sve zakljuke (i samo njih) to ih neki izloeni pojam povlai, nalazim se tada pred jednim drugim paradoksom. Da bih ostao vjeran toj metodi, nije mi uope potreban pojam metafizike slobode. Znati je li ovjek slobodan, mene ne zanima. Mogu iskusiti jedino svoju vlastitu slobodu. O njoj ne mogu imati ope pojmove, ve nekoliko jasnih pogleda. Problem slobode po sebi nema smisla. Jer on je na posve drugi nain svezan s problemom Boga. Znati je li neki ovjek slobodan iziskuje i znanje o tome moe li on imati gospodara. Posebna apsurdnost toga problema dolazi odatle to mu sam pojam koji omoguuje problem slobode istodobno oduzima cijeli smisao. Jer pred Bogom manje postoji problem slobode negoli problem zla. Alternativa je poznata: ili mi nismo slobodni i svemogui je Bog odgovo ran za zlo, ili smo mi slobodni i odgovorni, ali tada Bog nije svemoan. Sva cjepidlaenja raznih kola nisu nita dodala niti oduzela otrici toga paradoksa.

Stoga se ne mogu izgubiti u egzaltaciji ili jednostavnu odreenju nekog pojma koji mi izmie i gubi smisao od trena kad prelazi okvir mojega individualnog iskustva. Ne mogu shvatiti to moe biti sloboda koju bi mi pruilo neko vie bie. Izgubio sam smisao za hijerarhiju. O slobodi mogu imati samo shvaanje zatoenika ili modernog pojedinca u krilu drave. Jedina sloboda koju poznam, to je sloboda duha i akcije! Ako apsurd i ponitava sve moje izglede na vjenu slobodu, on mi, naprotiv, vraa i uzdiemoju slobodu akcije. To uskraivanje nade i budunosti znai uveavanje ovjekovih mogunosti. Prije negoli susretne apsurd, obian ovjek ivi sa svojim ciljevima, s brigom o budunosti ili o opravdanju (u pogledu koga ili ega, to nije pitanje). On procjenjuje svoje izglede, rauna na budunost, na svoju mirovinu ili na rad svojih sinova. Jo vjeruje da se u njegovu ivotu neto moe usmjeriti. Uistinu, on djeluje kao da je slobodan ak i kad sve injenice same proturjee toj slobodi. Nakon apsurda sve je poljuljano. Ona ideja da jesam, moj nain djelova nja kao da sve ima smisao (premda sam prigodimice govorio da nema smisla), sve se to vrtoglavo opovrgava apsurdnou mogue smrti. Misliti na sutra, postaviti sebi cilj, imati svoje naklonost i, sve to pretpostavlja vjeru u slobodu, ak ako se kadto i uvjerimo da je ne osjeamo. Meutim, u ovom trenu dobro znam da ta via sloboda bivanja koja jedina moe biti temelj istini, ne postoji. Smrt je tu poput jedine stvarnosti. Poslije nje, igre su zavrene. Nisam vie slobodan da se odrim, nego sam rob, i to rob bez nade u vjenu revoluciju, bez pribjegavanja preziru. A tko moe ostati robom b ez revolucije i bez prezira? Kakva sloboda, u punom smislu rijei, moe postojati bez pouzdanja u vjenost? Ali apsurdni ovjek istodobno razumije da je do sada bio svezan za taj postulat slobode od ije je iluzije zapravo i ivio. U stanovitom smislu, to ga je sputavalo. Dok je zamiljao cilj svojega ivota, prilagoavao se zahtjevima za postizanje cilja, i postajao robom vlastite slobode. Ne bih primjerice umio raditi drukije nego kao otac obitelji (ili inenjer, ili voda naroda, ili nii potanski inovnik), to se spremam biti. Drim da mogu izabrati da budem to prije negoli neto drugo. IsUna je, mislim to nesvjesno. Meutim, istodobno drim do svojega postulata o miljenjima onih koji me okruuju, o predrasudama svoje ljudske sredine (drugi su tako sigurni da su slobodni, a to dobro raspoloenje tako je zarazno!). Drali se mi ma koliko daleko od svake predrasude, moralne ili drutvene, djelomice smo pod njihovim utjecajem, pa najboljima izmeu njih (postoje dobre i loe predrasude) ak prilagoavamo svoj ivot. Tako apsurdni ovjek shvaa da uistinu nije bio slobodan. Jasnije govorei, ovisno o tome koliko se nadam, koliko me uznemiruje istina koja mi je svojstvena i nain kako jesam ili kako stvaram, ovisno o tome, napokon, koliko uredujem vlastiti ivot i koliko time dokazujem da prihvaam da on ima smisla, ovisno o tome stvaram pre grade

meu koje zbijam svoj ivot. Postupam poput tolikih slubenika srca i duha koji izazivaju u meni samo gaenje, a ne rade nita drugo (to mi je sada posve jasno) nego uzimaju ozbiljno ovjekovu slobodu. Apsurd mi rasvjetljuje ovo pitanje: ne postoji sutra. Eto odsada razloga moje duboke slobode. Ovdje u napraviti dvije usporedbe. Mistici najprije nalaze slobodu u tome to se predaju. Ponirui u svoga boga, pristajui na njegova pravila, oni, sa svoje strane, potajno postaju slobodni. U spontano prihvaenu ropstvu oni nalaze duboku neovisnost. Ali to znai ta sloboda? Moemo rei da se oni
osjeaju

slobodnima spram sebe samih i manje slobodnima a vie osloboenim. Posve

okrenut prema smrti (ovdje shvaene kao najbjelodanija apsurdnost), i apsurdni se ovjek tako osjea osloboenim od svega onog to nije ta strastvena pozornost koja se kristalizira u njemu. On uiva slobodu spram opih propisa. Ovdje se vidi da ishodine teme egzistencijalne filozofije imaju svoju posvemanju vrijednost. Povratak svijesti, bijeg iz svagdanjeg sna prvi su koraci apsurdne slobode. Ali, to je egzistencijalno
propovijedanje

kojemu se teilo i, s njim, tom duhovnom skoku koji u

osnovi izmie svijesti. Na isti nain (to je moja druga usporedba), antiki robovi nisu bili slobodni. Ali oni su poznavali onu slobodu koja se sastoji u tome da se ne osjeamo odgovornima. 10 Smrt, takoer, ima patricijske ruke koje razaraju, ali i oslobaaju. Strmoglaviti se u tu sigurnost bez dna, osjetiti se od danas dostatno tui vlastitu ivotu da bismo ga uveliali i proli bez kratkovidnosti zaljubljenog tu jo jest naelo nekog osloboenja. Ta nova neovisnost ima svoj rok kao i svaka slobodna akcija. Ona ne dobiva mjenicu na vjenost. Ali zamjenjuje iluzije o slobodi koje su se sve zaustavljale u smrti. Boanska raspoloivost osuenika na smrt pred kojim se u jedno praskozorje otvaraju zatvorska vrata, ona nevjerojatna ravnodunost prema svemu, osim prema istu plamenu ivota, smrt i apsurd ovdje su, osjea se to dobro, naela jedine razumne slobode: slobode koju ljudsko srce moe osjetiti i proivjeti. To je drugi zakljuak. Tako apsurdni ovjek nazire jedan plameni i ledeni svijet, proziran i ogranien, svijet gdje nita nije mogue ali je sve dano, svijet iza kojega je propast i nitavilo. On tada moe odluiti da li da prihvati ivjeti u takvu svijetu i da iz njega crpi svoje snage, svoje odbijanje nade i tvrdoglavi dokaz jednog ivota bez utjehe.Ali to znai ivot u jednom takvu svijetu? Nita drugo, za trenutak, doli ravnodunost spram budunosti i strast da se iscrpi sve to je dano. Vjera u smisao ivota uvijek pretpostavlja skalu vrijednosti, izbor, nae preferencije. Vjera u apsurd, prema naim d efinicijama, pouava suprotno. Ali to zavrjeuje da se tu zaustavimo. Zanima me samo znati moe li se ivjeti bez poticaja. Ne elim napustiti to podruje. Ako mi je dano ovo lice ivota, mogu li mu se prilagoditi? A pred tom osobitom brigom, vjera u apsu rd javlja

se kao zamjena kakvoe iskustava koliinom. Uvjerim li se da ovaj ivot nema drugo lice do lica apsurda, iskusim li da sva njegova ravnotea ovisi o vjenoj suprotnosti izmeu moje svjesne pobune i tame u kojoj se ona trza, prihvatim li da moja sloboda ima smisla samo u odnosu spram svoje ograniene sudbine, tada moram kazati da nije vrijedno najbolje ivjeti, ve najvie ivjeti. Ne moram se pitati je li to prosto ili odvratno, otmjeno ili alosno. Jedanput zanavijek, ovdje su vrijedno sni sudovi uklonjeni u korist injeninih sudova. Potrebno je samo izvui zakljuke iz onog to mogu vidjeti, a ne uputati se u neto to bi bila pretpostavka. Pretpostavim li da tako nije asno ivjeti, istinska e mi estitost tada nalagati da budem neastan.Najvie ivjeli; u najirem smislu rijei, to ivotno pravilo ne znai nita. Valja ga precizirati. ini mi se, prije svega, da taj koliinski pojam nije dosta temeljito ispitan. Jer on moe pokazati veliki dio ljudskog iskustva. Moral nekog ovjeka, njegova skala vrijednosti imaju smisla samo na temelju koliine i raznovrsnosti iskustva koje je mogao sakupiti. A uvjeti moderna ivota nameu veini ljudi istu koliinu iskustva i, prema tome, isto duboko iskustvo. Dakako, valja dobro promatrati i spontani udio jedinke, ono to je u njoj dano. Ali ja ne mogu suditi o tome i, jo jedanput, ovdje je moje pravilo zadovoljiti se neposred nom bjelodanou. Tada vidim da prava narav opeg morala poiva manje na idealnu znaenju naela koje ga nadahnjuje negoli u normi jednog iskustva kojemu je mogue izmjeriti veliinu. Forsirajui malo stvari, Grci su imali moral svoje dokolice kao to mi imamo moral svojega osmosatnog dana. Ali, ve mnogo ljudi, pa i medu najtraginijim, daje naslutiti da vee iskustvo mijenja tu skalu vrijednosti. Oni nam omoguuju da zamislimo onoga pustolova svakidanjice koji bi jednostavnom koliinom iskustava tukao sve rekorde (hotimice rabim taj portski izraz) i postigao tako svoj vlastiti moral.11 Udaljimo se ipak od romantizma i upitajmo se samo to moe znaiti taj stav za ovjeka koji se odluio prihvatiti okladu i strogo potovati ono to dri pravilom igre. Potui sve rekorde znai ponajprije i jedino biti licem u lice sa svijetom to je mogue ee. Kako se to moe urediti bez proturjenosti i bez igre rijei? Jer, s jedne strane, apsurd ui da su sva iskustva nevrijedna a, s druge strane, potie na najveu koliinu iskustava. Kako tada ne uiniti poput tolikih ljudi o kojima sam maloprije govorio izabrati oblik ivota koji donosi najvie mogue od te ljudske materije, uvesti time jednu skalu vrijednosti koju, s druge strane, nastojimo odbaciti? Meutim, apsurd i njegov proturjeni ivot i dalje nas ue. Jer pogreno je misliti da ta koliina iskustava ovisi o okolnostima naega ivota kad ovisi samo o nama. Ovdje valja pojednostavniti. Dvojici ljudi koji ive isti broj godina svijet uvijek osigurava isti zbroj iskustava. Na nama je da budemo svjesni toga. Osjeati svoj ivot, svoju pobunu, svoju slobodu, i to to je mogue vie, to znai ivjeti, i to to je mogue vie. Tamo gdje vlada lucidnost, skala vrijed nosti

postaje nekorisnom. Pojednostavimo jo malo. Recimo da je jedina zapreka, jedini promaaj u uspjehu prerana smrt. Ovdje sugerirani svijet ivi samo zbog suprotnosti tom stalnom izuzetku, smrti. Tako nikakva dubina, nikakva emocija, nikakva strast i nikakva rtva u oima apsurdna ovjeka ne bi mogle (ak kad bi to i elio) izjednaiti etrdesetogodinji svjesni ivot i ezdesetogo dinju lucidnost.12 Ludost i smrt, to su njegove neizljeive pojave. ovjek ne izabire. Apsurd i viak ivota koji on sadri ne ovise, dakle, o ovjekovoj volji, ve o njezinoj suprotnosti smrti.13 Odvagnemo li dobro rijei, u pitanju je jedino srea. Treba umjeti pristati na to. Dvadeset godina ivota i iskustava nee se nikada vie nadomjestiti. Nekom neobinom nedosljednou u jednog tako upuenog naroda, Grci su eljeli da ljudi koji umru mladi budu ljubimci bogova. A to je istina samo ako prihvatimo da ulazak u smijeni svijet bogova znai zanavijek gubljenje najistije radosti, radosti da se osjea, i to da se osjea na ovoj zemlji. Sadanjica i slijed sadanjica pred stalno svjesnom duom ideal su apsurdna ovjeka. Ali, rije ideal ovdje zadrava lani prizvuk. Nije to ak ni njegov poticaj, ve samo trei zakljuak njegova razmiljanja. Polazei od jedne tjeskobne svijesti o neljudskom, razmiljanje o ap surdu vraa se na kraju svojega puta u samo sredite strastvenog ara ljudske pobune. H Izvlaim tako iz apsurda tri zakljuka: svoju pobunu, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti prome- em u ivotno pravilo ono to je bilo poziv na smrt i odbacujem samoubojstvo. Poznam, bez sumnje, mukli odjek koji se razlijee naim danima. Ali imam rei samo jednu rije: a ta je da je on neophodan. Kad Nietzsche pie: Jasno je da je glavno i na nebu i na zemlji
pokoravati se

dugo vremena i u istom pravcu: s vremenom, iz toga proistjee neto zbog ega

ivot ima smisla na ovoj zemlji, kao na primjer vrlina, umjetnost, glazba, ples, razum, duh, neto to ga preobraava, neto suptilno, ludo ili boan- sko, on objanjava tako pravilo visokog morala. Meutim, on takoer pokazuje i put apsurdna ovjeka. Pokoravati se aru, to je ono to je istodobno i najlake i najtee. Dobro je, meutim, da ovjek, borei se s tekoom, kadto prosuuje sebe. On jedini i moe to uiniti.Molitva, veli Alain, to je kada se no spusti na misao. Ali, treba da duh susretne no, odgovaraju mistici i egzistencijalisti. Dakako, ali ne onu no koja nast aje pod sputenim kapcima i samom ovjekovom voljom neprohodnu i mrklu no, koju duh stvara da bi se izgubio u njoj. Mora li susresti no, neka to prije bude no oaja koji je lucidan, polarna no, bdjenje duha, no iz koje e, moda,
iknuti ona bijela i netaknuta jasnoa to ocrtava svaki predmet u svjetiu inteligencije. Na tom stupnju istovrijed- nost susree strastveno poimanje. Tada vie nije ak pitanje o prosudbi egzistencijalnog skoka. On iznova zauzima svoj poloaj u stoljetnoj fresci ljudskih stavova. Za promatraa, ako je svjestan, taj je skok opet apsurdan. Vjerujui da razrjeava paradoks, on ga obnavlja u cijelosti. Zbog toga je dirljiv. Zbog toga sve iznova zauzima svoje mjesto i apsurdni se svijet iznova raa u svome sjaju i svojoj raznovrsnosti. Ali, loe se zaustaviti, teko se zadovoljiti samo jednim nainom promatranja, liiti se proturjenosti, moda naj suptilnije od svih duhovnih oblika. Ono to prethodi, samo definira jedan nain miljenja. Sada treba ivjeti.

Apsurdni covek
Ako Stavrogin vjeruje, on ne vjeruje da vjeruje. Ako ne vjeruje, on ne vjeruje da ne vjeruje. DEMONI Moje polje, veli Goethe, jest vrijeme. Eto doista apsurdnih rijei. to je, zapravo, apsurdni ovjek? To je onaj koji, ne nijeui vjenost, ne radi nita za nju. Ne stoga to bi mu enja bila tuom. Meutim, on vie od nje voli svoju hrabrost i svoje rasuivanje. Prvo ga ui da ivi bez poziva i da se zadovoljava onim to ima, drugo ga pouava o njegovim granicama. Uvjeren u svoju ogranienu slobodu, u svoju pobunu bez budunosti i svoju kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega ivota. Tamo je njegovo polje, tamo je njegova akcija koju uva od svakog suda, osim vlastitog. Jedan vii ivot ne moe mu znaiti drugi ivot. To bi bilo neasno. Ovdje ak ne govorim o onoj smijenoj vjenosti koju nazivamo potomstvom. Gospoa Roland preputa se njegovu sudu. Toj je nepro- miljenosti oitana lekcija. Potomstvo rado navodi te rijei, no zaboravlja o njima suditi. Gospoa Roland ostavlja potomstvo ravnodunim. Uope se ne moe raspravljati o moralu. Vidio sam ljude kako s mnogo morala loe rade i svakoga dana utvrujem da estitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral koji apsurdni ovjek moe dopustiti, onaj koji je nerazluiv od Boga: onaj koji je propisan iznutra. Ali, on ivi ba izvan toga Boga. Kada je rije o drugim moralnostima (tu, takoer, podrazumijevam i nemoralnost), apsurdni ovjek vidi u njima samo opravdanja, a on nema to opravdavati. Ovdje polazim od naela njegove dunosti. Ta je dunost pogibeljna. Sve je doputeno, uzvikuje Ivan Karamazov. Tu se takoer osjea apsurd. Ali pod uvjetom da ga ne shvatimo vulgarno. Ne znam jesmo li dobro zamijetili: nije rije o kriku izbavljenja i radosti, ve o gorkoj tvrdnji. Izvjesnost o Bogu koji bi ivotu dao smisao daleko je privlanija negoli mo da nekanjeno inimo zlo. Izbor ne bi bio teak. Ali, izbora nema, i tada poinje gorina. Apsurd ne izbavlja, on vee. On ne doputa sve. Sve je doputeno ne znai da nita nije zabranjeno. Apsurd samo izjednaava posljedice tih djela. On ne preporuuje zloin, bilo bi to djetinjasto, ve utvruje beskorisnost grinje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i Iskustvo dunosti jednako opravdano kao i neko drugo. ovjek moe biti krepostan iz hira. Svi se morali temelje na ideji da neki in ima posljedice koje ga opravdavaju ili ponitavaju. Duh proet apsurdom prosuuje samo da na te posljedice treba gledali vedro. On je spreman platili. Drukije reeno, ako za njega moe biti odgovorniji, krivaca nema. U najboljem sluaju pristat e

koristiti se negdanjim iskustvom da bi zasnovao svoja budua djela. Vrijeme e dati vremenu da ivi, a ivot e sluiti ivotu. Na tome polju, istodobno ogranienom i krcatom mogunostima, sve u njemu samom, osim njegove lucidnosti, ini mu se nepredvidivim. Kakvo bi. dakle, pravilo moglo izai iz toga nerazumnog reda? Jedina istina koja mu se moe uiniti pounom nije formalna: ona oivljava i razvija se u ljudima. Apsurdni duh, dakle, moe na kraju svoga umovanja potraiti ne etika pravila, ve razjanjenja i dah ljudskih ivota. Sljedeih nekoliko slika ba su takve vrste. One nastavljaju apsurdno razmiljanje, dajui mu stav i svoju toplinu. Moram razvijati ideju da neki primjer nije nuno primjer koji valja slijediti (jo manje u apsurdnu svijetu), i da te slike ipak nisu i uzori? Osim to je za to potrebna sklonost, ovjek postaje smijenim, imajui na umu sve razlike, ako prihvati od Rousseaua da valja hodati etveronoke, i od Nietzschea da valja grubo postupati s majkom. Valja biti apsurdan, pie moderan pisac, no ne valja biti lakovjeran. Stavovi kojima emo se pozabaviti mogu imati puni smisao samo uzmu li se u obzir njihove suprotnosti. Nii potanski slubenik jednak je osvajau ako im je svijest zajednika. Sva su iskustva u tom pogledu ista. Ima ih koja slue ili koja tete ovjeku. Slue mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o ovjekovim porazima ne presuuju okolnosti, ve on sam. Biram samo one ljude koji tee samo za vlastitim iscrpljenjem ili za koje sam svjestan da se iscrpljuju. U tom ne idem dalje. Za sada kanim govoriti samo o svijetu gdje su misli poput ivota liene budunosti. Sve to nuka ovjeka da radi i da se giba, koristi se nadom. Jedina misao koja nije lana, jalova je misao. U apsurdnom svijetu vrijednost jednoga pojma ili jednog ivota mjeri se njihovom neplod- nou.

Donhuanizam
Kad bi bilo dostatno samo voljeti, sve bi bilo odve jednostavno. to se vie voli, apsurd se sve vie uvruje. To nije pomanjkanje ljubavi to Don Juana nosi od ene do ene. Smijeno ga je prikazivati kao vidovnjaka u potrazi za potpunom ljubavi. Ba zato to ih voli jednakim zanosom i svaki put svim svojim biem, mora ponavljati taj dar i to produbljivanje. Zato se svaka nada da e mu priutiti ono to mu jo nijedna nikada nije dala. Meutim, one se uvijek iznova duboko varaju i uspijevaju samo izazvati u njemu potrebu za tim ponavljanjem. Napokon, uzvikuje jedna od njih, napokon sam ti pruila ljubav. Hoemo li se zauditi kada se Don Juan tome nasmije: Napokon? Ne, veli on, ve samo jo jedanput. Zato bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?

Je li Don Juan tuan? Nije vjerojatno. Tu u se teko moi pozvati na kroniku. Onaj smijeh, ona pobjednika drskost, ona ustreptalost i sklonost glumi, sve je to svijetlo i radosno. Svako zdravo bie tei da se mnoi. Tako i Don Juan. K tome, tuni imaju dva razloga da to budu, ili ne znaju, ili se nadaju. Don Juan zna i ne nada se. On nas podsjea na umjetnike koji poznaju svoje granice, nikada ih ne prelaze, i u tom ogranienom prostoru gdje se smjeta njihov duh imaju svu udesnu lakou majstora. 1 genijalnost je ba u tome: inteligencija koja pozna svoje granice. Sve do granice svoje tjelesne smrti, Don Juan ne zna za tugu. Od trena kada zna, odzvanja njegov smijeh i 64 sve mu se prata. Bio je tuan dok se nadao. Na usnama te ene danas opet pronalazi gorki i okrepljujui okus jedine znanosti. Gorak? Ba i ne: to neophodno nesavrenstvo daje osjetiti sreu! Velika je zabuna pokuati u Don Juanu vidjeti ovjeka odgojena na Propovjedniku. Jer za njega je ispraznost jo samo nada u drugi ivot. On to i dokazuje jer ga izigrava prkosei i samom nebu. Njemu nije svojstveno aljenje za eljom utonulom u nasladi, ta ablona nemoi. To vie prilii Faustu koji je dostatno vjerovao u Boga da bi prodao duu vragu. Za Don Juana stvar je jednostav nija. Molinin Burlador na prijetnje paklom uvijek odgovara: Podaj mi samo dugi rok! Sve to dolazi poslije smrti nevrijedno je, a kako je dug slijed dana za onoga tko zna da je iv! Faust je traio ovozemaljska dobra: nesretnik je samo trebao ispruiti ruku. Ne znati razveseliti duu ve znai prodati je. Don Juan, naprotiv, zahtijeva zasienje. Napusti li neku enu, ne ini to tek stoga to je vie ne eli. Lijepa je ena uvijek poeljna. ini to stoga to udi za nekom drugom, a to nije isto. Ovaj ga ivot posve zadovoljava, te nita nije gore nego izgubiti ga. Taj je luak veliki mudrac. Ali ljudi koji ive od nade teko sc prilagodavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodunosti, njenost mukoj utnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko e rei: -Bio je to slabi, idealist ili svetac. Valja, doista, poniziti veliinu koja vrijea. esto se ljutimo (ili je to onaj sudioniki smijeh koji obezvrjeuje ono emu se divi) na Don Juanove besjede i na onu istu reenicu koja mu slui za sve ene. No, za onoga tko trai koliinu uitaka vaan je samo uspjeh. Zato komplicirati ve prokuane lozinke? Nitko, ni mukarac ni ena, ne sluaju njih, ve samo glas to ih izgovara. One su samo pravilo, konvencija i uljudnost. Izgovorimo ih, zatim ostaje uiniti najvanije. Don Juan se ve priprema za to. Zato bi sebi postavljao moralni problem? On nije kao Manara od Milosza koji se, elei post;iu svecem, izvrgava prokletstvu. Za nj je pakao neto to se izaziva. Na boanski gnjev on ima samo jedan odgovor, a to je ljudska ast: Ja sam astan, odgovara on Komturu, i ispunjavam svoje obeanje jer sam vitez. Ali bi isto tako bila velika pogreka drati ga nemoralnim. U tom pogledu on je kao i svi

ostali: ima moral svoje simpatije ili antipatije. Don Juana moemo dobro s hvatiti samo ako imamo u vidu ono to vulgarno simbolizira: obina zavodnika i enskara. On je obian zavodnik. 15 S tom razlikom to je svjestan i stoga apsurdan. Zavodnik koji postaje svjestan nee se zbog toga mnogo izmijeniti. Zavoenje je njegov poziv. Mijenja se ili postaje boljim samo u romanima. No, moe se rei da se nije nita promijenilo, a da je ujedno sve promijenjeno. Don Juan ostvaruje etiku koliine za razliku od sveca koji tei kakvoi. Ne vjerovati u duboki smisao stvari, svojstvo je apsurd na ovjeka. On razgleda, gomila i brie ona topla ili zadivljena lica. Vrijeme ide s njim. Apsurdni je ovjek onaj koji se ne odjeljuje od vremena. Don Juan ne mislf skupljati zbirku ena. On iscrpljuje njihov broj, a s njima i svoje ivotne anse. Skupljati zbirku ena znailo bi biti sposobnim ivjeti od prolosti. Ali on odbija aljenje, taj drugi oblik nade. Ne umije gledati portrete. Je li on, prema tome, egoist? Na svoj nain, svakako. Ali, i ovdje se moramo razumjeti. Ima onih koji su stvoreni da ive i onih koji su stvoreni da vole. Bar bi Don Juan rado tako kazao. Ali to bi bilo ii kraim putem, jer on moe birati. Jer ljubav o kojoj je ovdje rije ureena je iluzijama vjenosti. Tome nas ue svi znalci strasti: vjena ljubav postoji samo onda kada je onemoguena. Nema strasti bez borbe. Takva ljubav zavrava tek u krajnjoj proturjenosti, u smrti. Valja biti Werther ili nita. I tu postoji nekoliko naina samoubojstva, od kojih je jedan potpuno predava nje i zaborav vlastite osobe. Don Juan, kao i svi ostali, zna da to moe biti uzbudljivo. Ali je jedan od rijetkih koji znaju da to nije vano. On isto tako dobro zna da se oni koje velika ljubav udaljava od svakoga osobnog ivota moda obogauju, ali da zasigurno osiromauju one koje je njiho va ljubav odabrala. Majka ili strastveno zaljubljena ena neophodno moraju biti tvrda srca jer se odvratilo od svijeta. Samo jedan osjeaj, samo jedno bie, samo jedno lice, a sve je drugo uniteno. Druga vrsta ljubavi pokree Don Juana, a ona oslobaa. Ona donosi sva mogua lica svijeta a njezin treptaj potjee iz spoznaje o vlastitoj prolaznosti. Don Juan je izabrao biti nita. Njega je vano shvatiti. Mi nazivamo ljubavlju ono to nas spaja s nekim biima samo zbog zajednikog naina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Meutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu elje, njenosti i razumijevanja koja me spaja s nekim biem. Taj spoj nije isti i za neko drugo bie. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva. To nas oslobaa da upravljamo njima na isti nain. Apsurdni ovjek umnoava i dalje ono to ne moe ujediniti. Tako on otkriva novi nain postojanja koji ga oslobaa bar onoliko koliko oslobaa one koji mu se priblie. Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena. Sve te smrti i sva ponovna roenja stvaraju cjelinu Don Juanova ivota. Takav je njegov nain da daje i da prua ivot. Ostavljam da se prosudi moe li se govoriti o sebinosti.

Ovdje mislim na sve one koji bezuvjetno ele da Don Juan bude ka njen. Ne samo u drugom ivotu, ve i u ovom ovdje. Mislim na sve one prie, one legende i smijeh nad ostarjelim Don Juanom. Meutim, Don Juan je na to ve spreman. Za svjesna ovjeka, starost i ono to ona znai nije iznenaenje. On je ba zato svjestan to ne skriva pred samim sobom uas od nje. U Ateni je postojao hram posveen starosti. Onamo su vodili djecu. Kad je rije o Don Juanu, to mu se vie smiju, njegov se lik vie istie. Time odbija onu sliku to su mu je pridavali romantiari. Ali kada je taj Don Juan izmuen i bijedan, nitko mu se ne eli smijati. alimo ga, hoe li ga samo nebo iskupiti? No nije tako. U svijetu koji Don Juan nazire, smijeno je takoer zastupljeno. On bi drao normalnim da bude kanjen. To je pravilo igre. Njegova plemenitost i jest u tome to je prihvatio svako njezino pravilo. Ali on zna da ima pravo i da ne moe biti govora o kazni. Sudbina nije kazna. To je ba njegov zloin i stoga ljudi koji vjeruju u vjenost trae da bude kanjen. On dosee jednu spoznaju bez iluzija koja nijee sve to oni propovijedaju. Voljeti i imati, osvojiti i iscrpsti, to je njegov nain spoznavanja. (Ima smisla u onoj omiljenoj rijei Svetog pisma koja spoznaju naziva inom ljubavi). On je njihov najvei neprijatelj po tome to se na njih ne obazire. Jedan kroniar izvjeuje da su pravog Burladora ubili franjevci elei okonati prijestupe i bezbonosti Don Juanove, kojemu je roenje osiguralo nekanjivost. Zatim su razglasili da ga je nebo pogodilo gromom. Nitko nije imao dokaza o takvu njegovu neobinu svretku. No, nitko nije dokazao ni suprotno. Neu se zapitkivati je li to vjerodostojno, ali mogu kazati da je logino. Kanim zadrati samo izraz roenje i poigrati se rijeima: ivljenje mu je osiguralo nedunost. Samo mu je smrt nametnula grijeh, sada legendaran.

to drugo znai taj kameni vitez, taj ledeni kip pokrenut da kazni ar i hrabrost koji su se usudili misliti? Sve moi vjenoga Razuma, poretka, univerzalnog morala, sva tua veliina Boga, podlonog srdbi, saimaju se u njemu. Taj divovski kamen bez due simbolizira samo moi koje je Don Juan svagda nijekao. Ali, Komturova misija tu prestaje. Munja i grom mogu se vratiti nestvarnu nebu odakle ih pozvae. Prava se tragedija odigrava izvan njih. Ne, Don Juana nije usmrtila kamena ruka. Rado vjerujem u legendarni prkos, bezumni smijeh zdrava ovjeka koji izaziva boga to ne postoji. Ali sam nadasve sklon povjerovati da one noi kad je Don Juan ekao kod Ane, Komtur nije doao, i da je bezbonik, poto je minula pono, morao osjetiti strahovitu gorinu onih koji su bili u pravu. Jo radije prihvaam priu o njegovu ivotu, prema kojoj se na kraju sklonio u samostan. Pouna strana prie ne moe se drati vjerodostojnom. Kakvo e utoite iskati od Boga? Ali to i te kako doarava logini svretak jednoga ivota posve proetog apsurdom, surov rasplet jedne egzistencije usmjerene nasladama bez sutranjice. Ovdje naslada svrava u askezi. Valja razumjeti da i jedno i drugo mogu biti dva lica jednog te istog liavanja. Kakvu straniju sliku poeljeti: ovjek kojega tijelo izdaje te stoga to nije na vrijeme umro, dovrava komediju oekujui kraj licem u lice s bogom kojega ne tuje, sluei ga kao to je sluio ivot, kleei pred prazninom, ruku pruenih spram nemuta neba za koje zna da je i bez dubine. Vidim Don Juana u eliji onih panjolskih samostana izgubljenih na nekom breuljku. Pa ako to promatra, onda to nisu sablasti pro- hujalih ljubavi, ve moda kroz vrelu pukarnicu motri neku tihu ravnicu panjolske, predivne i bezdune zemlje, zemlje u kojoj prepoznaje sebe. Da, na toj sjetnoj i blistavoj slici valja se zaustaviti. Krajnji svretak, oekivan ali nikada eljen, taj krajnji svretak vrijedan je prezira.

Glumite
Predstava, veli Hamlet, eto stupice gdje u epati kraljevu savjest. epati, to je dobro reeno, jer savjest ide hitro ili izmie. Valja je epati u letu, u onom neodredivom trenu kada baca letimian pogled na samu sebe. Obian ovjek uope ne voli zastajkivati. Ba naprotiv, sve ga pouruje. Ali ga istodobno nita ne zanima vise od njega samoga, napose od onog to bi mogao biti. Odatie njegova sklonost kazalitu, predstavi, gdje mu se prikazuje toliko sudbina iju poeziju prima a da ne osjea njihov emer, Tu se bar prepoznaje nesvjesni ovjek koji nastavlja uriti nekoj, tko zna kakvoj nadi. Apsurdni ovjek poinje tamo gdje ovaj zavrava, gdje duh, prestajui se diviti igri, eli ui u nju. Prodrijeti u sve te ivote, iskusiti ih u njihovoj raznorodnosti, ba znai igrati ih. Ne kaem da se glumci openito pokoravaju tom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, ve da je njihova

sudbina apsurdna sudbina to hi mogla zavesti i privui pronicljivo srce. To je neophodno ustvrditi da bismo ispravno razumjeli ono to slijedi. Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar veli u razgovoru. Ali, sve su slave efemerne. Sa Sirijusova gledita, Goetheova djela bit e za deset tisua godina praina, a njegovo ime zaboravljeno. Nekoliko e arheologa moda traiti svjedoanstva o naem vremenu. Ta je misao uvijek bila pouna, I razmislimo li dobro o njoj, ona svodi sve nae pobude na duboku plemenitost koju nalazimo u ravnodunosti. Ona ponajprije usmjerava nae brige prema najsigurnijem, to e rei prema neposrednom. Od svih slava najmanje je varljiva ona koja se ivi. Glumac je dakle izabrao nebrojenu slavu, onu koja se moe sauvati i iskusiti. Iz injenice da sve jednoga dana mora umrijeti, on izvlai najbolji zakljuak. Glumac uspijeva ili ne uspijeva. Piscu ostaje nada, ak i kada je nepriznat. On pretpostavlja da e njegova djela svjedoiti o tome to je bio. Glumac e nam ostaviti u najboljem sluaju fotografiju, a nita od onoga to je sam bio; njegovi pokreti, njegove utnje, njegov kratki dah ih njegov ljubavni uzdah nee dospjeti do nas. Ne biti poznat, za njega znai ne igrati, a ne igrati, to je stotinu puta umrijeti sa svim biima koja bi bio oivio ili uskrisio. Zar je neobino ako nalazimo da je prolazna slava izgraena na najefemernijem stvaralatvu? Glumcu su na raspolaganju tri sata da bude Jago ili Alceste, Fedra ili Glocester. U tom kratkom roku on ih oivljava ili usmruje na pedeset etvornih metara pozornice. Nikada apsurd nije bio tako dobro ni tako dugo objanjavan. Kakav bismo mogli poeljeti saetak koji bi nam vie toga otkrio o tim udesnim ivotima, tim jedinstvenim i potpunim sudbinama to nastaju i svravaju se za nekoliko sati, medu zidovima? Kad se spusti s pozornice, Sigismund vie nije nita. Dva sata kasnije vidimo ga na veeri u gradu. Moda je ba tada ivot samo san. Ali poslije Sigismunda dolazi netko drugi. Junaka koji trpi od nesigurnosti zamjenjuje ovjek koji grmi za osvetom. Prelazei tako stoljea i duhove, igrajui ovjeka kakav moe biti i kakav jest, glumac se prikljuuje drugom apsurdnom liku, a to je putnik. Poput njega, on neto iscrpi i prolazi ne zaustavljajui se. On je putnik kroz vrijeme, a najbolji su oni putnici koje progone due. Ako bi moral koliine igdje mogao nai hrane, to bi svakako bilo na toj neobinoj sceni. U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teko je rei. No to i nije vano. Vano je samo znati do kojega se stupnja poistovjeuje s tim nezamjenjivim ivotima. Zapravo se dogada da ih ponese sa sobom, da oni polako prekorae vrijeme i prostor gdje su roeni. Oni slijede glumca koji se vie ne odvaja lako od onoga to je bio. Dogada se da, diui

au, ini to kretnjom kojom Hamlet podie svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak to ga dijeli od likova koje oivljava. On tada obilno potvruje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu to ui da nema granice izmeu onog to ovjek eli biti i onog to jest. On pokazuje do koje toke privid ini bitak, uvijek obuzet eljom da to bolje predstavi ne ki lik. Jer njegova je umjetnost da se neogranieno pretvara, da to dublje ue u ivote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda razjanjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude nita ili da bude vie njih. to je tjenji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neop- hodniji njegov talent. Za tri sata e umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova naao. U ta tri sata on kroi do konca bezizlazna puta za koji je ovjeku iz partera potreban cijeli ivot da bi ga preao. Kao oponaatelj prolaznoga, glumac se kree i usavrava samo u prividu. Kazalina konvencija nalae da se srce izraava i tumai samo pokretima i tijelom ili glasom koji otkriva duu koliko i tijelo. Zakon te umjetnosti hoe da sve bude uveano i da se sve izrazi kroz tijelo. Kad bi na pozornici trebalo voljeti kako se inae voli, sluiti se onim nezamjenjivim glasom srca, gledati onako kako se gleda, na bi jezik ostao nejasan. Ovdje se utnje moraju uti. Ljubav podie ton i sama nepominost postaje spektakularnom. Tijelo je kralj. Nije teatralan svatko tko takvim eli biti, i ta rije, nepravedno omalovaavana, obuhvaa itavu jednu estetiku i itav jedan m oral. Pola ljudskog ivota protjee u podrazumijevanju, u okretanju glave i u utnji. Glumac je ovdje uljez. On uklanja aroliju te okovane due, i strasti napokon nahrupe na pozornicu. One govore svim kretnjama, ive samo u kricima. Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlai se u njihov zamiljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv. Govorim o pravom kazalitu, razumije se, o onom koje glumcu prua priliku da ispuni svoju istu tjelesnu sudbinu. Pogledajte Shakespearea. U tom kazalitu prvog pokreta ba tjelesne strasti vode igru. One objanjavaju sve. Bez njih bi se sve sruilo. Nikada kralj Lear ne bi otiao na sastanak koji mu je uglavilo ludilo da nije bilo gruba postupka kojim je prognao Cordeliju i osudio Edga- ra. Pravo je da se ta tragedija tada odvija u znaku bezumno- sti. Due su izruene demonima i njihovu plesu. Tu je ni manje ni vie ve etiri luaka, jedan po zanatu, drugi voljom, a dva posljednja zbog bola: etiri poremeena tijela, etiri neizreciva lika jedne te iste sudbine. Ni samo ljudsko tijelo nije dostatno. Maska i koturi, minka koja reducira lice i naglaava njegove bitne elemente, kostim koji pretjerava i pojednostavnjuje, taj svijet sve rtvuje prividu i stvoren je samo za oko. Nekim apsurdnim udom, tijelo je jo uvijek ono to donosi spoznaju. Posve bih razumio Jaga samo kad bih ga ja igrao. Mogu ga sluati koliko hou, ali r azumijem ga tek

u trenutku kad ga vidim. Od apsurdnog lika glumac ima jednolinost, tu jedinstve nu, upornu siluetu koja je u isti mah neobina i bliska i koju vodi kroz sve svoje junake. I po tome veliko kazalino djelo slui onom jedinstvu tona.16 Glumac tu sebi proturjei: isti a ipak tako razliit, toliko dua ujedinjenih u jednom tijelu. Meutim, upravo je to apsurdna proturjenost, ta jedinka koja hoe postii sve, proivjeti sve, taj uzaludni pokuaj, ta upornost bez svrhe. Ono to je uvijek proturjeno, ujedinjuje se ipak u njemu. On je na mjestu gdje se tijelo i duh spajaju i veu, kada se duh. umoran od svojih poraza, okree spram svojega najodanijeg saveznika. 1 neka budu blagoslovljeni oni, veli Hamlet, iji su krv i razum tako udno izmijeani meusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada. Kako da Crkva ne osudi u glumcu slinu vjetinu? U toj umjetnosti ona je odbacivala heretiko umnoavanje dua, neobuzdanost emocija, bludnu elju duha koji ne pristaje proivjeti samo jednu sudbinu i baca se u razne neumjere- nosti. Progonila je u njemu onu sklonost prema sadanjici i onaj Prometejev trijumf koji znae poricanje svega to ona nauava. Vjenost nije igra. Jedan duh dostatno nerazuman da joj pretpostavi glumu izgubio je spas. Izmeu posvud i svagda nema sporazuma. Stoga to tako podcjenjivano zanimanje moe izazvati veliki duhovni sukob. Ono to je vano, veli Nietzsche, nije vjeni ivot. Cijela je drama, zapravo, u tom izboru. Adrienne Lecouvreur na samrtnoj se postelji eljela ispovjediti i priestiti, no nije se htjela odrei svoga zvanja. Stoga je izgubila blagodat ispovijedi. to je to, zapravo, znailo ako ne odluiti se za svoju duboku strast a protiv Boga? A ta ena u samrtnu gru, odbijajui zaplakana da se odrekne onoga to je nazivala vlastitom umjetnou, dala je dokaza o veliini kakvu na sceni nije nikada dosegnula. To je bila njezina najljepa uloga, no i najtea. Izabrati izmeu neba i smijene vjernosti, pretpostaviti sebe vjenosti ili se izgubiti u Bogu, to je vjeita tragedija gdje valja ostati na svome mjestu. Glumci onog vremena znali su da e biti izopeni iz Crkve. Postati glumcem znailo je izabrati pakao. A Crkva je vidjela u njima svoje najgore neprijatelje. Neki se pisci ljute: Zar Moliereu odbiti posljednju pomast! Meutim, to je bilo opravdano, napose za onoga tko je umro na pozornici i pod minkom zavrio ivot, rasipan u tolike likove. Na njega su se pozivali kao na genija komu je sve oproteno. Ali, genij nita ne opravdava, ba stoga to sam to odbija. Glumac je tada znao koja mu je kazna bila obeana. No, kakva su smisla mogle imati tako neodredene prijetnje spram posljednje kazne koju nam je sam ivot namijenio? On je tu kaznu unaprijed osjeao i prihvatio u cijelosti. Za glumca, kao i za apsurdna ovjeka, prerana je smrt nepopravljiva. Nita ne moe nadomjestiti onu mnoinu likova i stoljea koje bi inae preao. Ali u

svakom sluaju valja umrijeti. Jer glumac je, nema sumnje, posvuda, ah i njega vrijeme odvlai i usmruje. Dostaje malo mate da se tada osjeti to znai glumeva sudbina. On stvara i nie svoje likove u vremenu. U vremenu takoer ui njima vladati. to je vema ivio raznim ivotima, to se lake od njih odvaja. Stie vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u ivotu. Sve to je proivio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjea koliko u toj pustolovini ima munoga i nenadomjestivog. On zna i sada moe umrijeti. Postoje staraki domovi za stare glumce.

Osvajanje
Ne, veli osvaja, ne vjerujte da sam se morao oduiti od razmiljanja da bih mogao voljeti akciju. Mogu, naprotiv, savreno definirati ono to mislim. Jersnanou to vjerujem i vidim pouzdanim i jasnim pogledom. Ne vjerujte onima koji kau: 'To znam predobro da bih mogao izraziti'. A ako to ne mogu, to je stoga to ne znaju ili stoga to su se, iz lijenosti, zaustavili na povrini. Ja nemam mnogo miljenja. Pod kraj ivota ovjek zamjeuje da je proveo godine kako bi se uvjerio u samo jednu istinu. Ali, samo jedna, ako je jasna, dostatna je da upravlja ivotom. to se mene tie, doista imam poneto rei o jedinki. O njoj valja grubo zboriti, ak, ako je potreb no, i s odgovarajuim prezirom. ovjek je vie ovjek po stvarima koje preuuje, nego po onima koje kae. Mnoge u od njih ovdje preutjeti. Ali vrsto vjerujem da su svi oni koji su sudili o jedinki, zasnivajui svoj sud, inili to s mnogo manje iskustva od nas. Inteligencija, uzbudljiva inteligencija predosjetila je ono to je trebalo utvrditi. Ali vrijeme, njegove razvaline i njegova krv obasipaju nas bjelodanostima. Drevnim je narodima bilo mogue, ak i onim mladim, sve do naeg mehanikog doba, odvagnuti vrline drutva i jedinke, istraiti koje od njih mora sluiti drugom. Najprije je to bilo mogue zahvaljujui upornoj zabludi u ljudskom srcu po kojoj su bia i dola na svijet da bi sluila ili da bi im se sluilo. To je bilo mogue jo i stoga to ni drutvo ni jedinka jo nisu pokazali sve svoje vjetine. Vidio sam snanih duhova kako sc dive rente k-d jelima holandskih slikara, djelima roenim u jeku krvavih flandrij- skih ratova, vidio kako su ganuti besjedama leskih mistika koji su se uzdigli iz njedara Tridesetogodinjeg rata. Vjene vrijednosti ostaju u njihovim oima zauenim nad svje tovnim meteima. Ali je od tada vrijeme krenulo naprijed. Dananji su slikari lieni te vedrine. ak ako u osnovi imaj u srce kakvo je potrebno stvaraocu, hou rei tvrdo srce, ono nije ni od kakve

koristi, jer su svi, pa ak i sam svetac, mobilizirani. To sam moda najdublje osjetio. LI svakom obliku, pobaenom u grevima, u svakom potezu, metafori ili molitvi koju je obezglavila otrica maa, vjenost gubi igru. Svjestan da se ne mogu odijeliti od svoga vremena, naumio sam biti s njim dio jednoga tijela. Toliko uvaavam jedinku samo zato to mi izgleda smijenom i ponienom. Znajui da nema pobjede, sklon sam porazima, oni itu cijelu duu koja ostaje jednakom i u svom porazu kao i u svojim kratkotrajnim pobjedama. Za onoga koji se osjea solidarnim sa sudbinom ovog svijeta, sraz civilizacija ima neeg tjeskobnog. Usvojio sam tu tjeskobu kad sam htio odigrati u njoj vlastitu ulogu. Izmeu povijesti i vjenog izabrao sam povijest jer volim izvjesnost. Bar sam siguran u nju, a kako nijekati snagu koja me satire? Llvijek doe vrijeme kada valja izabrati izmeu kontemplacije i akcije. To se naziva postati ovjekom. To je razdiran je uasno. Za ponosno srce, meutim, tu ne moe biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj kri ili ovaj ma. Ovaj svijet ima vii smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja ivjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan vii ivot. Meni je znano da se moe nagoditi, ivjeti u vremenu i vjerovati u vjenost. To se zove prihvatiti. No, meni je odvratna ta rije, ja hou sve ili nita. Odaberem li akciju, ne vjerujte da mi je kontemplacija nepoznata zemlja. Ali mi ona ne moe dati sve i, lien vjenog, hou se svezati za vrijeme. Jer u svoj raun ne kanim upisati ni enju ni gorinu, ve elim samo jasno vidjeti. Kaem vam to sutra ete biti mobilizirani. Za vas, kao i za mene, to je osloboenje. Pojedinac ne moe nita, pa ipak moe sve. Vi razumijete zato ga u toj udesnoj raspoloivosti veliam i unitavam istodobno. Svijet ga mrvi, a ja oslobaam. Ja mu pruam sva njegova prava. Osvajai znaju da je akcija sama po sebi nekorisna. Samo bi jedna akcija bila korisna, ona koja bi popravila ovjeka i zemlju. Ja neu nikada popraviti ljude. Ali je potrebno raditi 'kao da'. Jer put borbe vodi me u susret ljudskom tijelu. Premda ponieno, ljudsko je tijelo moja jedina sigur nost. Mogu ivjeti samo s njim. Stvorenje je moja domovina. Eto zato sam izabrao taj apsurdni napor bez svrhe. Eto zato sam za borbu. Ve sam kazao da je vrije me pogodno za to. Do sada je veliina nekog osvajaa bila zemljopisne naravi. Mjerila se veliinom osvojenih podruja. Nije uza lud rije promijenila smisao i vie ne oznaava zapovjednika osvajaa. Veliina je promijenila tabor. Ona je u prosvjedu i ivi bez budunosti. To nije opet zbog elje za porazom. Pobjeda bi bila poeljna. Ali, postoji samo jedna pobjeda, a ona je vjena. To je ona koju nikad neu slaviti. Eto kamo teim i za to se hvatam. Pobuna se uvijek ostvaruje protiv bogova, poevi od on e Prometejeve, prvog od modernih osvajaa. To je ovjekov zahtjev od vlastite sudbine: siromahov je zahtjev puki izgovor. Ali taj duh mogu uhvatiti samo u njegovu povijesnom inu i tamo mu se

pridruujem. Nemojte ipak misliti da u tome nalazim zadovoljstva: sueljen s bitnom proturjenou, ja podravam svoju ljudsku proturjenost. Stavljam svoju lucidnost u sredinu onoga to je nijee. Veliam ovjeka pred onim to ga satire, a moja sloboda, moja pobuna i moja strast susreu se tada u toj napetosti, toj pronicljivosti i tom neumjerenom ponavljanju. Da, ovjek je svoj vlastiti cilj. I to svoj jedini cilj. eli li biti neto, onda je to u ovom ivotu. Sada to bez ostatka znam. Osvajai ponekad govore o pobjedi i nadvladavanju. Ali, to uvijek znai 'nadvladati sebe'. Dobro znate to e to rei. U odreenim trenucima svaki se ovjek osjetio ravnim bogu. Tako se bar kae. Ali to dolazi otud to je munjevito osjetio udesnu veliinu ljudskoga duha. Osvajai su samo oni medu ljudima koji svoju snagu osjeaju dos tatno da bi bili sigurni da uvijek ive na tim visinama i s punom svijeu o toj veliini. To je pitanje aritmetike, pitanje o vie ili manje. Osvajai mogu najvie. Ali, oni ne mogu vie od sama ovjeka kad on to eli. Stoga oni nikada ne naputaju ljudsku kunju, bacajui se najvatrenije u srce revolucija. Ondje nalaze kljasto stvorenje, ali susreu i jedine vri jednosti koje vole i kojima se dive: ovjeka i njegovu utnju. To je u isti mah njihovo siromatvo i njihovo bogatstvo. Za njih postoji samo jedna rasko, rasko ljudskih odnosa. Kako ne razumjeti da u ovom ranjivom svijetu sve to je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroeno bratstvo, meusobno ljudsko prijateljstvo, tako snano i tako nevino, to su istinska bogatstva jer su prolazna. Duh medu njima najvema osjea svoju mo i svoje granice. To e rei, svoju djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kae; meni je draa inteligencija. Valja rei da ona moe biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada. Ona poznaje svoja robovanja i razjanjava ih. Umrijet e istodobno s tijelom. /Mi je znanje njezina sloboda. Dobro znamo da su sve Crkve protiv nas. Jedno tako napeto srce otima se vjenosti, a sve Crkve, boje ili politike, tee vjenosti. Srea i hrabrost, plaa ili pravda, za njih su od drugorazredne vanosti. One donose doktrinu i valja je prihvatiti. Ali meni ne trebaju ideje ni vjenost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka moe dodirnuti. Ne mogu se odijelili od njih. Eto zato ne moete nita utemeljiti na meni; nita od osvajaa ne moe pou-ajati, ak ni njegove doktrine. Na kraju svega, unato svemu, jest smrt. To znamo. Znamo takoer da ona sve okonava. Eto zato su grozna groblja to pokrivaju Europu i salijeu neke od nas. Uljepavamo samo ono to volimo, a smrt nam je mrska i umara nas. Nju, takoer, valja osvojiti. Posljednji Carrara, zatoe nik u Padovi, opustjeloj od kuge, opsjednutoj od Mleana, jurio je urlajui kroz dvorane svoje puste palae: dozivao je vraga i od njega iskao smrt. Bio je to jedan nain da je obuzda. I jo je jedan

znak hrabrosti svojstven Zapadu da je uinio tako stranim mjesta gdje se smrt dri tovanom. U pobunjenikom svijetu smrt velia nepravdu. Ona je najvea zlouporaba. Drugi su takoer bez pogaanja izabrali vjeno i opovrgnuli iluziju o ovom svijetu. Njihova groblja smijee se medu gomilom cvijea i ptica. To odgovara osvajau i prua mu jasnu predodbu o onome to je odbacio. On je, naprotiv, izabrao okolinu od crnog lima ili bezimenu raku. Najbol ji medu ljudima koji su za vjenost, osjeaju katkad da ih obuzima neka strava puna potovanja i samilosti pred duhovima koji mogu ivjeti s takvom predodbom o svojoj smrti. Ali, ti duhovi ipak izvlae odatle snagu i opravdanje. Naa je sudbina pred nama i sami je izazivamo. Manje ponosom, a vie svijeu o svojem beznaajnom poloaju. I mi se takoer kadto smilimo sami sebi. To je jedina samilost koja nam se ini prihvatljivom: osjeaj koji moda ne razumijete i koji vam se ini nemuevnim. Ipak ga imaju najsmjeliji meu nama. Ali mi muevnima nazivamo lucidne i ne elimo snagu koja se dijeli od pronicljivosti. Recimo jo jedanput da te slike ne nameu pouke i ne povlae sudove: to su samo skice. One predstavljaju samo jedan stil ivota. Ljubavnik, glumac ili pustolov igraju apsurd. Ali, isto tako, ako to ele, mogu igrati nevinoga, slubenika ili predsjednika republike. Dostatno je znati i nita ne skrivati. U talijanskim muzejima nadu se katkad mali naslikani zaslonci koje je sveenik drao pred licima osuenika kako bi im sakrio gubilite. Skok u svim svojim oblicima, bacanje u boansko ili u vjeno, preputanje iluzijama svagdanjice ili ideje, svi ti zaslonci skrivaju ap surd. Ali, ima i djelatnika bez zaslonca, i o njima hou govoriti. Izabrao sam krajnje sluajeve. Na tom stupnju, apsurd im prua kraljevsku mo. Tono je da su to vladari bez kraljevstva. Ali oni imaju tu prednost pred drugima to znaju da su sva kraljevstva iluzorna. Znaju, i u tome je cijela njihova veliina. Uzalud elimo, kada je rije o njima, zboriti o skrivenoj nesrei ili o pepelu razoaranja. Biti bez nade ne znai oajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne moemo ovdje suditi o njima. Oni ne trae da budu bolji, ve pokuavaju biti dosljedni. Primijenimo li rije mudrac na ovjeka koji ivi od onoga to ima, ne mislei na ono ega nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvaja, ali osvaja duha, Donjun, ali Donjun spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: ovjek nimalo ne zasluuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovju blagost doveo do savrenstva: pa ipak u najboljem sluaju ne prestaje i dalje biti draga, smijena ovica s rogovima i nita vie, ak ako se i ne raspukne od tadne i ako ne izazove sablazan svojim prosudbenim stavovima.

U svakom sluaju, trebalo je vratiti apsurdnom razmiljanju toplije likove. Mata moe tu dodati mnogo drugih, prikovanih za mjerne i za progonstvo, onih to takoer umiju ivjeti po mjeri jednog svijeta bez budunosti i bez slabosti. Taj apsurdni svijet bez boga napuuje se tada ljudima koji jasno misle i vie se ne nadaju. A jo nisam govorio o najapsurdnijoj linosti koja se zove stvaralac.

Filozofija i roman
Svi ti ivoti odravani u krtu zraku apsurda ne bi se mogli odrati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapae, ovdje to moe biti samo jedan neobian osjeaj vjernosti, Vieni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijili ratova ispunjavaju svoju dunost, ne vjerujui da tako sami sebi proturjee. Jer bilo je vano nita ne propustiti. Postoji, dakle, metafizika srea da podri apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljuhavi, apsurdna pobuna, poasti su koje ovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poraen. Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao moe biti dostatna kao hrana duhu: ona je podravala i podrava cijele civilizacije. Rat se ne nijee. Valja umrijeti ili ivjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronai njihovu sr. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. Umjetnost, i samo umjetnost, veli Ntetzsche, imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine. U iskustvu koje pokuavam opisati i predoiti na vie naina, nepobitno je da jedna muka izroni tamo gdje druga nestaje. Djetinjasto traenje zaborava i prizivanje zadovoljstva sada nemaju odjeka. Ali, stalna napetost koja odrava ovjeka suelice svijetu, melodino ludilo koje ga gura da sve prihvati, ostavljaju mu jednu drugu groznicu. U tom svijetu djelo je tada jedinstvena prilika da ovjek sauva svoju svijest i fiksira u njoj doivljaje. Stvarati znai dvaput ivjeti. Nesigurna i tjeskobna potraga jednog Prousta, njegova cjepidlaka zbirka cvijea, tapiserija i tjeskoba, ne znae nita drugo. Pa ipak, ona nema vei doseg od neprekidna i neodrediva stvaranja kojem se svaki dan u svom ivotu preputaju glumac, osvaja i svi apsurdni ljudi. Svi oni nastoje oponaati, ponavljati i iznova stvoriti stvarnost koja im pripada. Na kraju uvijek poprimamo lice naih istina. Cijela egzistencija, za ovjeka koji ne vjeruje u vjenost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda. Stvaranje je velika pantomima.

Ti ljudi najprije znaju, a zatim je sav njihov napor u tome da prijeu, uveaju i obogate otok bez budunosti, na koji su se ba iskrcali. Ali najprije valja znati. Jer apsurdno se otkrie podudara s vremenom zastoja, gdje nastaju i potvruju se budue strasti. ak i ljudi bez Evanelja imaju svoju Maslinsku goru. Ali se niti na njihovoj ne smije uspavati. Za apsurdna ovjeka nije vie vano razjasniti i razrijeiti, ve iskuati i opisati. Sve poinje s pronicljivom ravnodunou. Opisati, to je krajnja tenja apsurdne misli. I znanost takoer, stigavi do krajnjih granica svojih paradoksa, prestaje predlagati i zaustavlja se da bi promatrala i ocrtala uvijek djevianski krajolik pojava. Na taj nain srce ui da emocija koja nas zanosi pred licima svijeta, ne dolazi iz njegove dubine, ve iz njegove raznovrsnosti. Razjanjenje je beskorisno, no osjeaj ostaje, a s njim t neprekidni pozivi jednoga koliinski neiscrpivog svijeta. Razumijemo gdje je mjesto umjetnikog djela. Ono istodobno oznaava smrt jednog iskustva i njegovo umnoavanje. Ono je poput jednolinog i strastvenog ponavljanja tema koje je svijet ve uglazbio: tijelo, neiscrpiva slika na zabatu hramova, oblici ili boje, broj ili strah. Nije, dakle, svejedno na kraju pronai glavne teme ovog ogleda u stvaraoevu divnom i djetinjem svijetu. Pogreno bi bilo vidjeti u tome simbol i drati da se umjetniko djelo moe,
86

napokon, promatrali kao pribjeite apsurda. Ono je samo apsurdna

pojava i treba ga samo opisati. Ono ne nudi oduka duhovnom bolu. Naprotiv, jedno je od obiljeja toga bola koje ga odraava u cjelokupnoj ovjekovoj misli. Ali ono prvi put omoguuje duhu da izae iz sebe sama i stavlja ga nasuprot drugom, ne da bi se tu izgubio, ve da bi mu tono pokazalo bezizlazni put kojim su se svi zaputili. U vremenu a psurdna prosuivanja, stvaranje slijedi za ravnodunou i otkriem. Ono obiljeava toku odakle polijeu apsurdne strasti, a prosuivanje se zaustavlja. Tako se opravdava njegovo mjesto u ovom ogledu. Dostatno e biti iznijeti na danju svjedost neke teme, zajednike i stvaraocu i misliocu, da bismo u umjetnikom djelu nali sve proturjenosti misli, angairane u apsurdu. Srodnim inteligencijama zapravo vie pridonose zajednike proturjenosti, negoli identini zakljuci. Tako je i s milju i sa stvaranjem. Ne moram ni rei da jedna te ista patnja prisiljava ovjeka na te stavove. Oni se stoga u poetku podudaraju. Meutim, vidio sam da se u njemu odralo vrlo malo od svih misli koje polaze od apsurda. A po njihovim odstupanjima ili nevjernostima najbolje sam odmjerio ono to je pripadalo samo apsurdu. Ujedno se moram zapitati: je li apsurdno djelo mogue? Ne moe se dosta naglaavati proizvoljnost drevne opreke izmeu umjetnosti i filozofije. elimo li je shvatiti u odve preciznom smislu, onda je ona jamano pogrena. Kanimo li samo rei da te dvije discipline imaju svaka svoje zasebno podneblje, onda je to bez sumnje tono, ali i

neodreeno. Jedini prihvadjivi dokaz nalazio se u proturjenosti koja se pojavljuje izmeu filozofa zatoena
usred

svoga sustava i umjetnika stavljena

ispred

svojeg djela. No, to je vrijedilo za jedan

odreeni oblik umjetnosti i filozofije koji ovdje drimo sporednim. Ideja umjetnosti odvojene od njezina stvaraoca nije samo staromodna. Ona je lana. Upozorava se na to da, suprotno od umjetnika, nijedan filozof nikada nije stvorio vie sustava. Ali to je tono samo ako nijedan umjetnik nikada nije izrazio vie od jedne stvari u raznim oblicima. Trenutna savrenost umjetnosti i nunost njezina obnavljanja tone su samo na temel ju predrasuda. Jer i umjetniko je djelo takoer konstrukcija, a svatko zna koliko veliki stvaraoci mogu biti jednolini. Umjetnik se u isto ime kao i mislilac angaira i ostvaruje u svom djelu. Ta osmoza pokree jedan od najvanijih estetskih problema. Osim toga, nita nije uzaludnije od tih razdvajanja po metodi i predmetu za onoga koji vjeruje u jedinstvo duhovnoga cilja. Ne postoje granice izmeu disciplina koje ovjek sebi postavlja da bi razumio i volio. One se uzajamno proimlju i jednaka ih tjeskoba spaja.Neophodno je to rei odmah u poetku. Da bi jedno apsurdno djelo bilo mogue, s njim treba biti zdruena misao u svom najlucidnijem obliku. Ali se ona mora tu pojaviti samo kao inteligencija koja sreuje. Taj se paradoks tumai prema apsurdu. Umjetniko djelo nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmiljati o konkretnom. Ono oznaava trijumf ulnog. Lucidna ga misao pokree, ali se samim tim inom odrie i sebe same. Ona nee podlei iskuenju da opisanom pridoda dublji smisao za koji zna da je neopravdan. Umjetniko djelo utjelovljuje dramu inteligencije, ali o tome samo posredno prua dokaze. Apsurdno djelo ite umjetnika svjesna tih mogunosti i umjetnost u kojoj konkretno znai samo ono to i jest. Ono ne moe biti ivotnom svrhom, smi slom ni utjehom. Stvarati ili ne stvarati, to nita ne mijenja. Apsurdni stvaralac ne dri do svoga djela. Mogao bi ga se i odrei, to kadto i ini. Jedna je Abesinija dostatna. Istodobno se u tome moe vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetniko djelo uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje manje. Postoji neki odnos izmeu ukupnog iskustva umjetnika i djela koje to iskustvo odraava, izmeu \Vilhelma Meistera i Goetheove zrelosti. Taj je odnos lo kada djelo eli prenijeti cjelokupno iskustvo na ipkasti papir neke objasnidbene knjievnosti. Taj je odnos dobar kada je djelo samo komad isklesan u iskustvu, dijamantna faseta gdje se unutranji sjaj neogranieno skuplja. U prvom sluaju postoji usiljenost i tenja prema vjenom. U drugo m, djelo je plodno zbog svega onog neizreenog iskustva ije se bogatstvo nasluuje. Za apsurdna umjetnika problem je u tome da postigne umijee ivljenja koje nadmauje vjetinu. Napokon, veliki umjetnik u tom podneblju prije svega je veoma iv ovjek, podrazumijevamo li ovdje da ivjeti znai isto toliko iskusiti koliko i razmiljati. Djelo, dakle, utjelovljuje intelektualnu dramu. Apsurdno djelo zorno

pokazuje odricanje misli od njezinih drai i njezinu pomirenost sa sudbinom da bude samo inteligencija koja pribjegava prividima i prekriva slikama ono to nema svoj razlog. Da je svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo. Ovdje ne govorim o umjetnosti oblika ili boje, gdje vlada samo opis u svojoj velianstvenoj skromnosti.17 Izraz poinje tamo gdje misao zavrava. Filozofija one mladei praznih oiju koja puni hramove i muzeje pretoena je u pokrete. Za apsurdna ovjeka ona je pounija od svih knjinica. Iz jednog drugog ugla, isto je i s glazbom. Ako je jedna umjetnost liena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odve bliska matematici da od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazlonost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odmjerenim zakonima odvija se u zvunom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji se ipak susreu u neljudskom svijetu. Nema istijeg osjeta. Ti su primjeri odve laki. Apsurdni ovjek prihvaa te harmonije i oblike kao svoje. No, htio bih govoriti o djelu gdje je tenja za tumaenjem ostala najveom i gdje se iluzije samo nameu, gdje je zakljuak gotovo neizbjean. el im govoriti o romanesknom stvaranju. Zapitat u se moe li se apsurd odrati u njemu. Misliti prije svega znai eljeti stvoriti jedan svijet (ili ograniiti svoj, to je zapravo isto). To znai krenuti od temeljna nesklada to dijeli ovjeka od njegova i skustva da bi se, prema njegovoj enji, nalo zajedniko gledite, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumaen analogijama koji bi omoguio da se rijei nepodnoljiva razjedinjenost. Filozof je stvaralac, makar to bio i Kant. On ima svoje likove, svoje simbole i svoju tajnu akciju. Ima svoje rasplete. Obrnuto, napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom, unato prividima samo je vea intelektualizacija umjetnosti. Da se razumijemo, radi se nadasve o najveima. Plodnost i veliina nekoga knjievnog roda mjere se esto prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loih romana ne smijemo zaboraviti veliinu najboljih. Ba oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmiljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. Ima takoer i svoje zahtjeve za jasnoom.18 Klasina suprotnost o kojoj sam maloprije govorio jo je manje opravdana u tom posebnom sluaju. Ona je vrijedila u vremenu kada je bilo lako razluiti filozofiju od njezina tvorca. Danas, kada misao vie ne tei univerzalnom, kada bi njezina najbolja povijest bila povijest njezinih pokajanja, mi znamo da se sustav, ako vrijedi, ne odvaja od svoga tvorca. Sama
Etika,

s jednog od

svojih gledita, samo je dugo i strogo povjeravanje. Apstraktna misao ujedinjuje se n apokon sa svojim tjelesnim osloncem. A isto se tako i romaneskne igre tijela i strasti malo vie sreuju u skladu s prohtjevima jedne vizije svijeta. Vie se ne priaju prie, stvara se vlastiti svijet. Veliki

romanopisci su romanopisci filozofi, to e rei suprotnost piscima s tezom. Tako Balzac, Sade, Melville, Stendhal, Dostojevski, Proust, Malraux, Kafka, da navedemo samo nekolicinu. Ali ba njihov izbor da radije piu u slikama negoli da umuju otkriva nam stanovitu misao koja im je zajednika, uvjerena u nekorisnost svakog naela tumaenja i sigurna u pounu poruku osjetne prividnosti. Oni dre djelo istodobno i svretkom i poetkom. Ono je esto ishod jedne neizraene filozofije, njezino objanjenje i njezina kruna. Meutim, potpuno je samo s onim to ta filozofija podrazumijeva. Ono, napokon, opravdava inaicu jedne stare teme koja kae da malo misli udaljava od ivota, ali da mnogo vodi k njemu. Nesposobna sublimirati stvarno, misao se zaustavlja na njegovu oponaanju. Roman o kojemu je rije, orue je te spoznaje koja je istodobno i relativna i neiscrpna i tako nalik na spoznaju ljubavi. Od ljubavi romaneskno stvaranje ima poetno divljenje i plodno preivanje. To su bar prednosti koje mu u poetku priznajem. Ali priznavao sam ih takoer i onim velikanima poniene misli o ijim sam samoubojstvima zatim mogao razmiljati. Ono to me uistinu zanima, jest spoznati i opisati snagu koja ih privodi zajednikom putu obmane. Ista e mi metoda dakle posluiti i ovdje. To to sam je ve primijenio, dopustit e mi da skratim svoje razmiljanje i da ga odmah rezimiram na odreenom primjeru. elim znati moe li ovjek, pristajui ivjeti bez poticaja, isto tako pristati raditi i stvarati bez poticaja, i koji put vodi tim slobodama. elim osloboditi svoj svijet od tih utvara i napuiti ga samo opipljivim istinama, iju prisutnost ne mogu nijekati. Mogu stvarati apsurdno djelo, izabrati stvaralaki stav radije nego neki drugi. Ali apsurdni stav, da bi ostao takvim, mora ostati svjestan svoje bezrazlonosti. Jednako je i s djelom. Ako pravila apsurda u njemu nisu potovana, ako ne tumai raskid i pobunu, ako prinosi rtve obmanama i potie nadu, ono vie nije bezrazlono. Ne mogu se vie odijeliti od njega. Moj ivot moe u njemu nai smisao: to je smijeno. Ono vie nije ona vjeba ravnodunosti i strasti to troi sjaj i uzaludnost ovjekova ivota. Moe li se u stvaranju, gdje je elja za tumaenjem najjaa, obuzdati ta elja? Mogu li u fiktivnu svijetu, gdje je svijest o stvarnom svijetu najjaa, ostati vjeran apsurdu, a ne prikloniti se elji za zakljuivanjem? Toliko se pitanja postavlja u zadnjem nastojanju. Razumjeli smo ve to su ona znaila. To su zadnje skrupule svijesti koja se plai napustiti svoju prvu i teku pouku po cijenu posljednje obmane. to vrijedi za stvaranje, shvaeno kao jedan od moguih stavova za ovjeka svjesnog apsurda, vrijedi i za sve ivotne stilove koji mu se nude. Osvaja ili glumac, stvaralac ili Don Juan mogu smetnuti s uma da njihovo ivljenje ne moe protei bez svijesti o njegovoj

besmislenoj prirodi. Tako se brzo privikavamo. elimo zaraditi novce da bismo sretno ivjeli, i sav trud jednog ivota, i to najbolji, usredotouje se na zaradu toga novca. Srea je zaboravljena, sredstvo je shvaeno kao cilj. Jednako e i trud osvajaa skrenuti iz ambicije koja je bila samo put viem ivotu, i Don Juan, sa svoje strane, prihvatit e takoer svoju sudbinu i zadovoljit e se tom egzistencijom ija veliina vrijedi samo po njezinoj pobuni. Za jednoga, to je svijest, za drugog pobuna, ali u oba sluaja, apsurd je nestao. Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najosiromaeniji ljudi ponekad zavravaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutranji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronai srednji put to vodi ovjekovim licima. Porazi apsurdna zahtjeva dosad su nas najbolje nauili tome to je on. Na isti nain, da bismo bili obavijeteni, bit e dostatno opaziti da romaneskno stvaranje moe pruiti istu dvosmislenost kao i neke filozofije. Mogu, dakle, izabrati za svoje objanjenje djelo gdje je na okupu sve to oznaava svijest o apsurdu, ija je polazna toka jasna a podneblje lucidno. Pouit e nas njegove posljedice. Nije li apsurd u njemu potovan, znat emo kojim se preacem uvlai obmana. Jedan precizni primjer, tema, stvaraoeva vjernost, bit e nam tada dostatni. Rije je o istoj analizi koja je ve potanje izvrena. Ispidvat u jednu omiljenu temu Dostojevskog, Mogao bih jednako dobro izuavati i druga djela.19 Ali, ovim se djelom problem neposredno obrauje u smislu veliine i emocije, kao i u pogledu egzistencijalnih misli o kojima je bilo govora. Taj paralelizam dobro slui mojemu predmetu.

Kirilov
Svi se junaci Dostojevskog pitaju o smislu ivota. Po tome su moderni: oni se ne boje smijenog. Moderni senzibilitet od klasinog senzibiliteta dijeli to to se ovaj hrani moralnim, a onaj metafizikim problemima. U romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom estinom da obvezuje samo na krajnja rjeenja. Egzistencija je lana ili je vjena. Da se Dostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem, bio bi filozof. Ali on tumai posljedice koje te duhovne igre mogu imati u ljudskom ivotu, i po tome je umjetnik, Medu tim posljedicama, on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju sam, u Dnevniku jednog pisca, naziva loginim samoubojstvom. U izdanjima od prosinca 1876. on zapravo zamilja opravdanje logina samoubojstva. Uvjeren da je ljudska egzistencija savrena apsurdnost za onoga tko ne vjeruje u besmrtnost, oajnik dolazi do sljedeih zakljuaka:

Budui da mi je na moja pitanja glede sree odgovoreno, posredstvom moje svijesti, da mogu biti sretan samo u skladu s velikom cjelinom koja ne razumijem i koju nikad i n eu moi razumjeti, oito je... ...Budui da, napokon, u ovom slijedu stvari, preuzimam istodobno ulogu tuitelja i svjedoka, optuenog i suca, i budui da drim da je ova komedija od strane prirode savre no besmislena i da je s moje strane ak uvredljivo prihvatiti da je igram... ...U svojem neporecivom svojstvu tuitelja i svjedoka, optuenoga i suca, osuujem ovu prirodu koja me, s tako besramnom bezobzirnou, donijela na svijet za patnju osuujem je da bude unitena sa ranom. U tom poloaju jo ima i malo humora. Taj se samoubojica ubija jer je, na metafizikom planu, rasren. U stanovitom smislu, on se sveti. To je nain da dokae da ga nee imati. Zna se, meutim, da se ta ista tema utjelovljuje, ali s najljepom irinom, u Kirilova, lika u.Demona, koji je i sam takoer pristaa loginog samoubojstva. Inenjer Kirilov izjavljuje negdje da eli oduzeti sebi ivot stoga to je to njegova ideja. Razumije se da valja uzeti rije u pravom smislu. Zbog jedne ideje, zbog jedne misli, on se sprema na smrt. To je uzvieno samoubojstvo. Postupno kroz sve prizore gdje se Kirilovljeva maska malo-pomalo otkriva, predoena nam je smrtonosna misao koja ga potie. Inenjer se, naime, iznova vraa razmiljanjima iz Dnevnika. Osjea daje Bog neophodan i da svakako mora postojati. No, on zna da ne postoji i da ne moe postojati. Kako ne razumije, uzvikuje on. da je to dostatan razlog za samoubojstvo? Taj stav povlai u njega neke od apsur dnih posljedica. Iz ravnodunosti pristaje da se njegovo samoubojstvo upotrijebi u korist stvari koju prezire. Noas sam zakljuio da mi je to svejedno. On napokon priprema svoj in s pomijeanim osjeajem pobune i slobode. Ubit u se da potvrdim svoju nepokornost, svoju novu i stranu slobodu. Ne radi se vie o osveti, ve o pobuni. Kirilov je, dakle, apsurdni lik, s tim ipak bitnim ogranienjem da se ubija. Meutim, on sam objanjava tu proturjenost, i to na taj nain to otkriva istodobno apsurdnu tajnu u svoj njezinoj istoi. Svojoj smrtonosnoj logici on uistinu dodaje neobinu ambiciju koja otvara svu perspektivu toga lika: eli se ubiti da bi postao bog. Razmiljanje je klasino jasno. Ako nema Boga, Kirilov je bog. Ako bog ne postoji, Kirilov se mora ubiti. Kirilov se, dakle, mora ubiti da bi postao bog. Ta je logika apsurdna, ali je kao takva i potrebna. Zanimljivo je meutim dati smisao tom boanstvu sputenom na zemlju. To iziskuje tumaenje pretpostavke: Ako Bog ne postoji, ja sam Bog, koja jo ostaje prilino nejasnom. Vano je, prije svega, zamijetiti da je ovjek koji pokazuje taj besmisleni zahtjev ovjek ovoga

svijeta. On vjeba svako jutro kako bi odrao zdravlje. Ganut je videi atovljevu radost kad pronae enu. Na nekom papiru koji je pronaen nakon njegove smrti, on eli nacrtati lik koji njima plazi jezik. Djetinjast je i razdraljiv, strastven, metodian i osjedjiv. Od nado vjeka ima samo logiku i fiksnu ideju, od ovjeka cijeli registar. Ipak sam smireno govori svome boanstvu. On nije lud, ili je onda lud Dostojevski. Ne potie ga, dakle, megalomanska iluzija. A uzeti rijei u njihovu pravom smislu ovaj put bi bilo smijeno. Kirilov nam sam pomae da to bolje razumijemo. Na jedno Stavroginovo pitanje objanjava da ne govori o bogu-ovjeku. Moglo bi se pomisliti da mu je stalo da se razlikuje od Krista. Ali je zapravo rije o tome da ga pripoji sebi. Kirilov, naime, zamilja na trenutak da se Isus umirui
naao u raju. nije

Tada je spoznao da je njegova muka bila beskorisna. Prirodni su zakoni, veli inenjer,

uinili da Krist ivi usred lai i da umre za la. Samo u tom smislu Isus dobro utjelovljuje cijelu ljudsku dramu. On je ovjek- -savrenstvo, jer je ostvario najapsurdniji ivot. On nije Bog -ovjek, ve ovjek-bog. Svatko od nas, poput njega, moe biti raspet i prevaren, to u stanovitoj mjeri doista i jest. Boanstvo o kojem je rije posve je, dakle, ovozemaljsko. Tri sam godine, veli Kirilov, traio atribut svoga boanstva i pronaao sam ga. Atribut moga boanstva jest neovisnost. Sada otkrivamo smisao kirilovske pretpostavke: Ako nema Boga, ja sam bog. Postati bogom, to znai samo biti slobodan na ovoj zemlji, ne sluiti besmrtnom biu. To nadasve znai, razumije se, snositi sve posljedice te bolne neovisnosti. Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi nita ne moemo p rotiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znai sam postati bogom to znai ve na ovoj zemlji ostvariti vjeni ivot o kojem govori Evanelje. 20 No, ako je taj metafiziki zloin dostatan za ovjekovo ispunjenje, zato mu valja pridodati i samoubojstvo? Zato se ubiti, napustiti ovaj svijet, nakon to smo zadobili slobo du? To je proturjeno. Kirilov to dobro zna jer dodaje: Ako to osjea, ti si car i daleko od toga da se ubije, ivjet e na vrhuncu slave. Ali ljudi to ne znaju. Oni to ne osjea ju. Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi gaje slijepe nade.2' Njima je potrebno pokazati put, oni ne mogu bez propovijedi. Kirilov se, dakle, mora ubiti zbog ljubavi prema ovjeanstvu. Mora svojoj bra i pokazati kraljevski i mukotrpni put na kojem e on biti prvi. To je pedagoko samoubojstvo. Kirilov se dakle rtvuje. No bude li raspet, nee biti prevaren. Ostaje ovjek-bog. uvjeren u smrt bez budunosti, proet evaneoskom sjetom. Ja sam nesretan, veli on, jersam primoran potvrditi svoju slobodu. Ali, kad on umre, a ljudi napokon budu prosvijeeni, ova e zemlja biti napuena carevima i obasjana ljudskom slavom. Kiri- lovljev pucanj iz pitolja bit e znak za posljednju pobunu. Ne prisiljava ga, dakle, na smrt oaj,

ve ljubav blinjega spram sebe sama. Prije negoli u krvi zavri jednu neizrecivu pustolovinu duha, Kirilov ima rije jednako staru kao i ljudska patnja: Sve je dobro. U Dostojevskog je, dakle, tema samoubojstva svakako apsurdna. Za biljeimo samo prije negoli krenemo dalje da Kirilov izbija i u drugim likovima koji navode nove apsurdne teme. Stavrogin i Ivan Karamazov ostvaruju u praktinom ivotu apsurdne istine. Oni su ba ti koje Kirilovljeva smrt oslobaa. Oni pokuavaju biti carevima. Stavrogin vodi ironian ivot, zna se dobro kakav. On izaziva mrnju oko sebe. A ipak, kljuna misao toga lika nalazi se u njegovu oprotajnom pismu: Nisam mogao nita mrziti. On je car ravnodunosti. I Ivan je to takoer kad se nee odrei kraljevskih moi duha. Onima koji, poput njegova brata, svojim ivotom dokazuju da se valja ponizili da bi vjerovali, on bi mogao odgovoriti da je taj poloaj nedostojan. Njegova kljuna rije Sve je doputeno nosi prizvuk primjerene tuge. Dakako, kao i Nietzsche, najslavniji medu bogoubojicama, i on zavrava u ludilu. No to je opasnost kojoj se valja izvrgnuti, a pred tim traginim svrecima bitan je in apsurdna duha zapitati: to to dokazuje? Tako romani, poput Dnevnika, postavljaju apsurdno pitanje. Oni uspostavljaju logiku sve do smrti, zanos, stranu slobodu, carsku slavu koja je postala ljudskom. Sve je dobro, sve je doputeno i nita nije runo: to su apsurdni sudovi. No, kakva li udna stvaranja gdje nam se ta bia od vatre i leda priinjaju tako bliskima! Strastveni svijet ravno- duja koji bruji u njihovim srcima ne ini nam se ni po emu nakaradnim. U njemu nalazimo svoje svagdanje tjeskobe. I bez sumnje nitko nije umio poput Dostojevsko- ga dati apsurdnu svijetu tako bliske i tako mune drai. Ipak, kakav je njegov zakljuak? Dva navoda pokazat e posvemanji metafiziki preokret koji vodi pisca novim otkriima. Budui da je razmiljanje loginog samoubojice izazvalo neke prosvjede kritiara, Dostojevski u sljedeim svescima
Dnevnika

razvija svoj stav i zakljuuje ovako: Ako je vjera u

besmrtnost tako potrebna ljudskom biu (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje ovjeanstva. Budui da je tako, besmrtnost ljudske due postoji bez ikakve sumnje. S druge sirane, na zadnjim stranicama svoga posljednjega romana, na kraju te divovske borbe s Bogom, djeca pitaju Aljou: Karamazove, je li istina ono to kae vjera da emo uskr snuli od mrtvih i da emo iznova vidjeti jedni druge? A Aljoa odgovara: Svakako emo s e iznova vidjeti i veselo emo prepriavati sve to se zbilo. Tako su Kirilov, Stavrogin i Ivan pobijeeni.
Karama- zovi

odgovaraju

Demonima.

A radi se

svakako o jednom zakljuku. Aljoin sluaj nije dvosmislen kao sluaj kneza Mikina. Ovaj bolestan ivi u vjenoj sadanjici, iznijansira- noj osmijesima i ravnodujem, i to blaeno stanje moglo bi biti vjeni ivot o kojem zbori knez. Naprotiv, Aljoa to lijepo veli: Mi emo se iznova nai. Nije vie

pitanje samoubojstva i ludila. Zato, za onoga tko je siguran u besmrtnost i u njezine radosti? ovjek mijenja svoje boanstvo za sreu. Veselo emo prepriavati sve to se zbilo. I ako je Kirilovljev pitolj opalio negdje u Rusiji, ali je svijet nastavio sanjati o svojim slijepim nadama. Ljudi nisu razumjeli to. Ne govori nam, dakle, apsurdni romanopisac, ve egzistencijalni romanopisac. I opet je skok potresan i daje veliinu umjetnosti koja ga nadahnjuje. To je dirljiv pri stup, stvoren od sumnji, nepouzdan i vatren. Govorei o Karamazovima, Dostojevski je pisao: Glavno pitanje koje e u svim dijelovima ove knjige biti razmatrano jest ono zbog kojega sam, svjesno ili nesvjesno, patio cijeli ivot: postojanje Boga. Teko je povjerovati da bi jedan roman bio dostatan da patnju cijeloga ivota preobrazi u radosnu sigurnost. Jedan komentator22 primjeuje s punim pravom: Dostojevski ima neto zajedniko s Ivanom a afirmativna poglavlja
Karamazovih

traila su od njega tri mjeseca

napora, dok je ono to je nazivao bogohuljenjima napisao u zanosu za tri tjedna. Nema nijednog od njegovih likova koji ne nosi u tijelu trn to ga razdrauje, ili koji ne trai lijeka u senzaciji ili u nemoralnosti. U svakom sluaju, ostanimo na toj sumnji. Eto djela gdje moemo, u polutami koja je jasnija od danje svjedosti, razumjeti borbu ovjeka protiv njegovih nada. Stigavi do kraja, stvaralac odabire protiv svojih linosti. Ta nam proturjenost tako prua mogunost da unesemo jednu nijan su. Ne radi se ovdje o apsurdnu djelu, ve o djelu koje postavlja apsurdni problem. Odgovor Dostojevskog jest ponienje, sram, kako kae Stavrogin. Apsurdno djelo naprotiv ne daje odgovor, u tome je sva razlika. Imajmo to na umu da bismo zavrili: apsurdu u tom djelu ne proturjei njegov kranski znaaj, ve nagovjetaj budueg ivota. Moe se biti kranin i biti apsurdan. Postoje primjeri krana koji ne vjeruju u budui ivot. to se tie umjetnikog djela, bilo bi mogue precizirati jedan od smjerova apsurdne analize koju smo mogli predosjetiti na prethodnim stranicama. Ona nas vodi proglaavanju apsurdnosti Evanelja. Ona tumai ideju plodnu posljedicama da uvjerenja ne sprjeavaju nevjerovanje. Vidi se dobro, naprotiv, da je pisac Demona, kojemu su ti putevi dobro poznati, na kraju poao p osve drukijim putem. Neoekivani odgovor stvaraoca vlastitim likovima, Dostojevskog Kirilovu, moe se zapravo ovako saeti: egzistencija je lana / vjena.

Stvaranje bez sutranjice

Zamjeujem ovdje da se nada ne moe izbjei zanavijek i da moe spopasti ak i one koji su je se eljeli osloboditi. To me zanima u djelima o kojima je bilo rijei do sada. Mogao bih, bar po slijedu stvaranja, nabrojiti neka uistinu apsurdna djela.24 Ali je svemu potreban poetak. Predmet ovoga istraivanja jest stanovita vjernost. Crkva je bila tako surova spram heretika samo zato to je drala da nema ljueg neprijatelja od zabludjela djeteta. Ali povijest gno- stikih smionosti i ustrajnost manihejskih pravaca uinile su vie za izgradnju ortodoksne dogme negoli sve molitve. Liz odgovarajue razlike, tako je i kod apsurda. Njegov put prepoznajemo otkrivajui staze koje se od njega udaljavaju. Na samom kraju apsurdnog razmiljanja, u jednom od stavova koje namee njegova logika, nije nam svejedno hoemo li pronai nadu, ponovo uvedenu pod jednim od njegovih najpatetini]ih lica. To pokazuje tekou apsurdne askeze. No to, nadasve, pokazuje nunost neprekidno sauvane svijesti, i ulazi u opi okvir ovog ogleda. Ali, ako jo nije rije o nabrajanju apsurdnih djela, moemo bar donijeti zakljuak o stvaralakom stavu, jednom od onih koji mogu upotpuniti apsurdnu egzistenciju. Samo negativna misao moe tako dobro posluiti umjetnosti. Njezini mrani i poniavani poduhvati jednako su potrebni za razumijevanje jednog velikog djela kao to je crno potrebno bijelom. Raditi i stvarati ni za to, praviti kipove od gline, znati da je vlastito stvaranje bez budunosti, 101 vidjeti svoje djelo uniteno u jednom danu, s dubokom svijeu da, u osnovi, to nije vanije od stvaranja za stoljea, to je mukotrpna mudrost koju doputa apsurdna misao. Obavljati usporedno te dvije zadae, nijekati s jedne strane i veliati s druge strane, to je put to se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje darovati praznini. To vodi posebnom shvaanju umjetnikog djela. Veoma esto promatra se djelo nekog stvaraoca kao slijed osamljenih svjedoanstava. Mijeamo tada umjetnika s piskaralom. Duboka je misao u stalnom nastajanju, preuzima ivotno iskustvo i oblikuje se po njemu. Jednak o se i jedinstveno stvaranje nekog ovjeka uvruje u njegovim uzastopnim i mnogobrojnim licima, a to su njegova djela. Jedna dopunjuju druga, popravljaju ih ili ih dostiu, a takoer i proturjee jedna drugima. Ako neto dovrava stvaranje, onda to nije pobjedniki i iluzorni povik zaslijepljena umjetnika: Rekao sam sve, ve stvaraoeva smrt koja zakljuuje njegovo iskustvo i knjigu njegova genija. Taj napor i ta nadljudska svijest ne pokazuju se nuno itatelju. U ljudskom stvaranju nema tajne. Volja stvara to udo. Ali ipak nema istinskog stvaranja bez tajne. Bez sumnje niz djela moe biti samo niz priblinih odredenja jedne te iste misli. Ali, moe se zamisliti neka druga vrsta stvaralaca koji bi postupali na temelju jukstapozicije. Njihova djela mogu nam se initi kao da

nemaju sveze izmeu sebe. Ona su u stanovitom smislu proturjena. Meutim, smjetena u cjelinu, ona ponovo stjeu svoj red. Tako dobivaju svoj konani smisao ba od smrti. Najjasniju svje tlost primaju od samog ivota svojega pisca. U tom trenu, slijed njegovih tijela samo je zbirka poraza. No ako svi ti porazi jednako odjekuju, stvaralac je znao ponoviti sliku svojega ivota, omoguivi da odjekne jalova tajna koja je u njemu. Napor za dominacijom ovdje je znatan. Ljudska inteligencija moe dostajati i za mnogo vie. Pozkati samo voljni aspekt stvaranja. Na drugom ivijcstu ista knuo sam da ljudska volja nema drugog cilja
ocjratj

svijest. Ali, to ne moe ii bez discipline. Od

0no

svi^

kola strpljivosti i lucidnosti,

najdjelotvornija je stv^ran-

je takoer uzbudljivo svjedoanstvo jedinoga dostojanstva: tvrdokorna

pobuna protiv njegt)va t .' ustrajanje u naporu koji se dri jalovim. y:.' svagdanji napor, vlast nad sobom, tonu ProsJ(j^u . ca istinitog, mjeru i snagu. Ono predstavlja asfcezu <jye ni za to, da bi se ponavljalo i tapkalo. No mo^jJe yc|jj.0 umjetniko cijelo manje vano po sebi negoli p^ isi , . koje trai od ovjeka i po prigodi koju mu pru?.a cja
Stvarnosti'
sv|acja

svoje utvare i da se vema priblii svojoj goloj

Ne zavaravajmo se estetikom. Ne zagovaraj ovcjie str pl jivo obavjetavanje, neprekidno i jalovo tumacenje teze. Ba naprotiv, ako sam se jasno izrazio Roman s tezom, djelo koje dokazuje, najomraenije oc| SVj[1 . , je koje se najee nadahnjuje zadovoljnom milju Ono otkriva Lstinu koju vjeruje da zadrava. Ali tu gde postoje ideje, a ideje su protivno od misli. Takvi svi stvaraoci srameljivi filozofi. Oni o kojima zborim ili oni koje zami ljam, naprotiv, svjesni su mislioci. Na odredenom stunn' gdje se misao vraa na sebe samu, oni izrauju predodbe svojih djela kao jasne simbole ograniene, smrtne i bun tovne misli. One moda i dokazuju neto. Ali te dokaze romansi'eri vie daju sebi negoli ih pruaju drugima. Bjtno .-e cja trijumfiraju u konkretnom i da je u tome njihoya veliina Taj posve tjelesni trijumf pripravila im je misao
u

k0j()j ' apstraktne snage bile poniene. Kad posve to budu tiielo u tom trenu

uini da stvaranje zablista svim svojjm apsur vidjeti svoje djelo uniteno u jednom danu, s dubokom svijeu da, u osnovi, to nije vanije od stvaranja za stoljea, to je mukotrpna mudrost koju doputa apsurdna misao. Obavljati usporedno te dvije zadae, nijekati s jedne strane i veliati s druge strane, to je put to se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje darovati praznini. To vodi posebnom shvaanju umjetnikog djela. Veoma esto promatra se djelo nekog stvaraoca kao slijed osamljenih svjedoanstava. Mijeamo tada umjetnika s piskaralom. Duboka je misao u stalnom nastajanju, preuzima ivotno iskustvo i oblikuje se po njemu. Jednako se i

jedinstveno stvaranje nekog ovjeka uvruje u njegovim uzastopnim i mnogobrojnim licima, a to su njegova djela. Jedna dopunjuju druga, popravljaju ih ili ih dostiu, a takoer i proturjee jedna drugima. Ako neto dovrava stvaranje, onda to nije pobjedniki i iluzorni povik zaslijepljena umjetnika: Rekao sam sve, ve stvaraoeva smrt koja zakljuuje njegovo iskustvo i knjigu njegova genija. Taj napor i ta nadljudska svijest ne pokazuju se nuno itatelju. U ljudskom stvaranju nema tajne. Volja stvara to udo. Ali ipak nema istinskog stvaranja bez tajne. Bez sumnje niz djela moe biti samo niz priblinih odreenja jedne te iste misli. Ali, moe se zamisliti neka druga vrsta stvaralaca koji bi postupali na temelju jukstapozicije. Njihova djela mogu nam se initi kao da nemaju sveze izmeu sebe. Ona su u stanovitom smislu proturjena. Meutim, smjetena u cjelinu, ona ponovo stjeu svoj red. Tako dobivaju svoj konani smisao ba od s mrti. Najjasniju svje- dost primaju od samog ivota svojega pisca. U tom trenu, slijed njegovih djela samo je zbirka poraza. No ako svi ti porazi jednako odjekuju, stvaralac je znao ponoviti sliku svojega ivota, omoguivi da odjekne jalova tajna koja je u njemu. Napor za dominacijom ovdje je znatan. No ljudska inteligencija moe dostajati i za mnogo vie. Ona e pokazati samo voljni aspekt stvaranja. Na drugom mjestu istaknuo sam da ljudska volja nema drugog cilja osim odrati svijest. Ali, to ne moe ii bez discipline. Od svih kola strpljivosti i lucidnosti, najdjelotvornija je stvaranje. Ono je takoer uzbudljivo svjedoanstvo jedinoga ovjekova dostojanstva: tvrdokorna pobuna protiv njegova stanja, ustrajanje u naporu koji se dri jalovim. Ono iziskuje svagdanji napor, vlast nad sobom, tonu prosudbu grani ca istinitog, mjeru i snagu. Ono predstavlja askezu. Sve to ni za to, da bi se ponavljalo i tapkalo. No moda je veliko umjetniko djelo manje vano po sebi negoli po iskuenju koje trai od o vjeka i po prigodi koju mu prua da svlada svoje utvare i da se vema priblii svojoj goloj stvarnosti. Ne zavaravajmo se estetikom. Ne zagovaram ovdje strpljivo obavjetavanje, neprekidno i jalovo tumaenje jedne teze. Ba naprotiv, ako sam se jasno izra zio. Roman s tezom, djelo koje dokazuje, najomraenije od svih, djelo je koje se najee nadahnjuje zadovoljnom milju. Ono otkriva istinu koju vjeruje da zadrava. Ali tu se pokreu ideje, a ideje su protivno od misli. Takvi su stvaraoci srameljivi filozofi. Oni o kojima zborim ili oni koje zami ljam, naprotiv, svjesni su mislioci. Na odredenom stupnju gdje se misao vraa na sebe samu, oni izrauju predodbe svojih djela kao jasne simbole ograniene, smrtne i buntovne misli. One moda i dokazuju neto. Ali te dokaze romansijeri vie daju sebi negoli ih pruaju drugima. Bitno je da trijumfiraju u konkretnom i da je u tome njihova veliina. Taj posve tjelesni

trijumf pripravila im je misao u kojoj su apstraktne snage bile poniene. Kad posve to budu, tije lo u tom trenu uini da stvaranje zablista svim svojim apsurdnim sjajem. Ba ironine filozofije stvaraju strastvena djela. Svaka misao koja odbacuje jedinstvo velia raznovrsnost. A raznovrsnost je mjesto umjetnosti. Jedina misao koja oslobaa duh jest ona koja ga ostavlja samoga, sigurnog u njegove granice i u njegov bliski svretak. Njega ne privlai nijedna doktrina. On oekuje sazrijevanje djela i ivota. Razdvojeno od njega, djelo e omoguiti da se jo jedanput uje jedva zagluen glas due, zanavijek osloboene nade. Ili se od njega nee uti nita ako se stvaralac, umoran od igre, eli udaljiti. To je isto. Od apsurdna stvaranja tako item ono to sam zahtijevao od misli: pobunu, slobodu i raznovrsnost. Ono e tada iskazati svoju duboku beskorisnost. U tom svagdanjem naporu gdje se inteligencija i strast mijeaju i prenose, apsurdni ovjek otkriva disciplinu koja e initi bit njego vih snaga. Marljivost koja je tu potrebna, upornost i pronicljivost pridruuju se tako osvajakom stavu. Stvarati, to napokon znai dati neki oblik svojoj sudbini. Sve te likove njihovo djelo odreuje bar toliko koliko oni odreuju njega. Glumac nas je tome nauio: nema granice izmeu izgledati i biti. Ponovimo. Nita od svega toga nema stvarnog smisla. Na putu te slobode valja napraviti jo jedan korak naprijed. Zadnji napor za bliske duhove stvaraoca i osvajaa jest da se umiju osloboditi svojih poduhvata: priznati da djelo samo. bilo da je to osvajanje, ljubav ili stvaranje, moe i ne biti; doivjeti tako posvemanju beskorisnost svakoga pojedinanog ivota. To im ak prua vie lakoe u ostvarenju toga djela, kao da ih je to to zamjeuju apsurdnost ivota ovlastilo da u njega poniru sa svim pretjeranostima. Ono to preostaje jest sudbina iji je jedini izlaz koban. Sve izvan te jedinstvene smrtne kobi, radost ili srea, jest sloboda. Ostaje svijet iji je jedini gospodar ovjek. Njega je sputavala iluzija o drugom svijetu. Sudbina njegove misli nije vie da se odrie, ve da oivi u slikama. Ona se odigrava u mitovima bez sumnje ali u mitovima bez druge dubine osim dubine ljudskoga bola, i poput njega neiscrpnim. Ne boanska fabula koja zabavlja i zasljepljuje, ve zemaljski lik, in i drama, gdje se saimlju mukotrpna mudrost i strast bez sutranjice.

Mit o Sizifu
Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine, odakle se ona vraala zbog svoje teine. Mislili su, donekle s pravom, da nema strasnije kazne od beskorisna i beznadna rada. Ako je vjerovati Homeru, Sizif bijae najmudriji i najraz- boritiji medu smrtnicima. Prema nekom drugom predanju, meutim, on naginjae razbojnitvu. Ja tu ne vidim proturjenosti. Razlikuju se miljenja o motivima koji su mu priskrbili da bude beskoristan radnik pakla. Spoitava mu se, prije svega, neka nesmotrenost prema bogovima. Odavao je njihove tajne. Eginu, Azopovu ker, ugrabio je Jupiter. Otac se zaudi s njezina nestanka i izjada se Sizifu. On, koji je znao za otmicu, ponudi Azopu da ga o tome uputi, pod uvjetom da on dade vodu korintskoj utvrdi. Nebeskim munjama pretpostavio je blagoslov vode. Stoga je bio osuen u paklu. Homer nam takoer kazuje da Sizif bijae okovao Smrt. Pluton nije mogao podnijeti da njegovo carstvo ostane pustim i gluhim. On uputi boga rata a izbavi Smrt iz ruku njezina pobjednika. Pria se jo da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskuati ljubav vlastite ene. Naredi joj da njegovo tijelo baci bez pokopa nasred javnoga trga. Sizif se iznova nae u paklu, i tamo, razgnjevljen poslunou koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od Plutona iskami doputenje a se iznova vrati na zemlju da bi kaznio svoju enu. No kada je iznova ugledao lice ovoga svijeta, okusio vodu i sunce,toplo kamenje i more, nije se vie elio vratiti u paklenu tminu. Pozivi, srdbe i opomene ne pomogoe nita. Jo mnogo godina ivio je on na krivulji zaljeva, blistava mora i osmijeha zemlje. Potrebna bijae presuda bogova. Merkur dode da uhvati drznika za vrat i, <xlvajajui ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao, gdje njegova stijena ve bijae spremna. Ve smo shvatili da je Sizif apsurdni junak. On je to koliko po svojim strastima toliko i po svojoj muci. Njegov prezir prema bogovima, njegova mrnja spram smrti i strast za ivotom stajali su ga te neizrecive kazne gdje se cijelo bie ulae a da nita ne privede kraju. To je cijena koju valja platiti za ovozemaljske strasti. Nita nam se ne kae o Sizifu u paklu. Mitovi su stvoreni da ih mata oivljava. U ovom se moe vidjeli samo sav napor jednog tijela napregnu tog da podigne golemi kamen, da ga kotrlja i dogura uz stoput prevaljenu strminu; vidi se zgreno lice, obraz prislonjen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu pokrivenu glinom, noga koja ga zaustavlja i, iznova, samo ruke, posve ljudska sigurnost dviju ruku punih zemlje. Na samom svretku toga tekog napora, odredenog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, cilj je postignut. Tada Sizif

promatra kamen kako se za nekoliko trenutaka sputa prema tom niem svijetu, odakle ga opet valja uzgurati do vrha. On iznova silazi u podnoje. Ba za vrijeme toga povratka, toga odmora, zanima me Sizif. lice koje se mui u neposrednoj blizini kamena ve je i samo kamen! Vidim toga ovjeka kako iznova silazi tromim ali ravnomjernim korakom prema muci kojoj nee znati svretka. Taj as koji je kao predah i koji se takoer pouzdano vraa poput njegove patnje, taj as je as svijesti. U svakom tom trenutku, kad naputa vrh i sputa se malo-pomalo prema sklonitima bogova, nadmoniji je od svoje sudbine. Jai je od svoje stijene. Ako je taj mit tragian, to je stoga to je njegov junak svjestan. Gdje bi bila njegova muka kad bi ga na svakom koraku podravala nada u uspjeh? Dananji radnik radi svakog dana u ivotu na istim zadaama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragina samo u rijetkim trenucima kad postaje svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoan i ogoren, poznaje cijelu irinu svoga jadnog poloaja: sila- zei misli na nj. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovrava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom. Ako za ponekih dana silazak protjee u bolu, moe takoer protei i u radosti. Nije na odmet ta rije. Zamiljam Sizifa kako se vraa svojoj stijeni, i bol je u zaetku. Kad se zemne slike odve snano vraaju u sjeanje, kada zov sree postane odve silan, tada se u ljudskome srcu budi tuga: to je pobjeda stijene, to je stijena sama. Odve je teko nositi golemu nesreu. To su nae getsemanske noi. No, mone istine propadaju netom se spoznaju. Tako se i Edip najpri je pokorava sudbini ne poznavajui je. Od trena kad doznaje, poinje njegova tragedija. Ali u istom hipu, slijep i oajan, spoznaje da je jedina sveza to ga spaja sa svijetom svjea ruka mlade djevojke. Odzvanja tada neka neumjerena rije: Unato tolikim kunjama, moja poodmakla dob i veliina moje due nukaju me da procijenim kako je sve dobro. Sofoklov Edip, kao i Kirilov Dostojevskog, prua nam tako formulu apsurdne pobjede. Antika mudrost vee se s modernim heroizmom. Apsurd se ne moe otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje prirunika o srei. Eh, to, zar tako uskim stazama...? No, samo je jedan svijet. Srea i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogreno bi bilo kazati da se srea nuno rada iz apsurdnog otkria. Dogaa se, takoer, da se osjeaj apsurda rada iz sree. Drim da je sve dobro, veli Edip, i svete su te rijei. One odzvanjaju u surovu i ogranienu ovjekovu svijetu. One pouavaju da sve nije iscrpljeno i da nije bilo iscrpljeno. One izgone iz ovoga svijeta boga koji je uao u nj s nezadovoljstvom i sklonou za beskorisne patnje. One stvaraju od sudbine ljudski posao koji se mora urediti medu ljudima.

TujesvaSizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba. Njegova je stijena posve njegova stvar. Tako apsurdni ovjek, kad razmilja o svojoj muci usutkuje sve kumire. U svijetu iznenada vraenu njegovoj utnji podie se tisuu sitnih zadivljenih zemnih glasova. Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upueni od svih lica, nuno su nalije i cijena pobjede. Nema sunca bez sjene i valja upoznati no. Apsurdni ovjek veli da, i njegov napor bit e neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmonije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on dri kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita ivota. U tom istananom trenu, kada se ovjek obazire na vlastiti ivot, Sizif. vraajui se svojoj stijeni, razmilja o slijedu nevezanih poslova to postaju njegovom sudbom, sudbom koju je stvorio bas on, ujedinio pod pogledom svojeg pamenja i naskoro potvrdio vlastitom smru. Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega to pripada ovje ku, kao slijepac koji kani vidjeti a zna da je no beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se jo kotrlja. Ostavljam Sizifa u podnoju planine! Uvijek se pronae vlastito breme. Ali, Sizif nas pouava vioj vjernosti to nijee bogove i podie stijene. I on dri da je sve dobro. Ovaj svijet, od sada bez gospodara, ne ini mu se ni jalovim ni nitavnim. Svako zrnce toga kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noi, za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.

Biljeke Apsurdno prosuivanje

Ne propustimo priliku naznaiti relativni znaaj ovog ogleda. Samoubojstvo se zapravo moe pripisati i mnogo asnijim pobudama. Na primjer; politika samoubojstva, nazvana prorcsuiim, u Kineskoj revoluciji. Sluao sam kako se pria o nekom l'eregrinosovu suparniku, porat nom piscu koji se, dovrivsi svoju prvu knjigu, ubio da bi privukao pozornost na svoje djelo. Pozornost je zaista izazvao, no knjiga je ocijenjena losom. i Ali ne u pravom smislu. Nije rije o odredenju, ve o nabrajanju osjeaja koji mogu sadravati apsurd. A svretak nabrajanja ne znai da je i apsurd ipak iscrpljen. Naroito u povodu pojma izuzetka, a protiv Aristotela.

Moe se misliti ela ovdje izbjegavam bitni problem, problem vjere. Meutim, ja ne ispitujem Kierkegaardovu ili estovljevu li. dalje, Husser- lovu filozofiju (za to bi trebalo drugo mjesto i drugi duhovni stav), ja od njih posuujem jednu temu i ispitujem mogu li njezine konzekvencije odgovarali ve utvrenim pravilima. Rije je samo o upornosti. Nisam kazao "iskljuuje Boga, to bi zapravo znailo potvrivati. Precizirajmo jo jcilanput nije ovdje dovedena u pitanje afirmacija Boga. nego logika koja do nje vodi tak i najrigoro^nije episletnologije pretpostavljaju metafizike. 1 to tolik da se metafizika velikog dijela mislilaca naega vremena sastoji od jedne jedine epistemologije. y A U to doba razum se morao prilagoditi ili zamrijetl. On se prilagodava. S Plot inom. od loginoga postaje estetian. Metafora zamjenjuje silogizam. B. Uostalom, nije to jedini Plotinov doprinos fenomenologiji, Cijeli taj stav ve je sadran u ideji tako dragoj aleksandrij.skom misliocu da ne postoji samo ideja o ovjeku, ve i ideja o Sokratu. 10 Ovdje je rijei o usporedbi injenica, a ne o apologiji smjernosti. Apsurdni je ovjek suprotnost pomirenu ovjeku. U Koliina ponekad stvara kakvou Ako vjerujem u najnovije rezultate znanstvene teorije, cijela se materija sastoji od sredita energije, Njihova vea ili manja koliina stvara njezinu vie ili manje posebnu specifinost. Milijarda iona i jedan ion razlikuju se ne samo koliinom ve i kakvoom. Analogiju je lako pronai i u ljudskom iskustvu. Isto razmiljanje o tako razliitu pojmu kao to je ideja nitaviia. Ona nita ne dodaje niti oduzima stvarnosti, U psiholokom iskustvu nitaviia, u razmatranju onoga to e se dogoditi za dvije tisue godina, nae vlastito nitavilo dobiva pravi smisao. S jednoga stajalita, nitavflo je ba stvoreno od zbira buduih ivota koji nee biti nai. Volja je ovdje samo posrednica: ona tei odrati svijest. Ona osigurava ivotnu disciplinu, a to je vrijedno pozornosti. Vana je koherentnost Ovdje se polazi ml prihvaanja svijeta. Ali, orijentalna misao pouava da se moemo prepustiti Istom loginom naporu ako izaberemo protiv svijeta. To je takoer legitimno, i ovom ogledu daje perspektivu I granice. Meutim, kad se negacija svijeta provodi s istom strogou, dospijeva se esto (u stanovitim vedantistikim kolama) do slinih rezultata, na primjer, glede ravnodunosti djela. II jednoj veoma znaajnoj knjizi kakva je Izbor, Jean Grenier na taj nain utemeljuje istinsku filozofiju ravnodunosti-. Apsurdni ovjek

U punom smislu i sa svojim manama. U zdravom dranju takoer ima mana. Ovdje mislim na Moliereova Alcestea. Sve je tako jednostavno, tako bjelodano i tako surovo, Alceste protiv Philintea, Celimene protiv Elianthe, svaki liku apsurdnoj knnzekvenciji jednog znaaja doveden do kraja, a sam stih, -lo stih-, jedva skandiran, kao 1 jednolinost znaaja. Apsurdno stvaranje Zanimljivo je uoiti da je najintelektualnije slikarstvo, ono koje nastoji svesti s tvarnost na njezine bitne elemente, u krajnjoj liniji samo radost oima. Od svijeta je sauvalo samo boju, Neka se razmisli o tome: to objanjava najgore romane. Gotovo svi ljudi dre sebe sposobnima misliti i, u stanovitoj mjeri, dobro ili loe, zaista i misle. Veoma malen broj. naprotiv, moe se zamisliti pjesnikom ili tvorcem izreka. Ali o<l trenutka kada je misao prevladala nad stilom, gomila je osvojila roman. Nije tako veliko zlo kad se to kae. Najbolji su dovedeni do toga da postavljaju vie zahtjeve sebi samima. A oni koji su podlegli, i nisu zasluili preivjeti. Malrauxova, na primjer. Ali bi tu valjalo raspravljati istodobno 1 o drutvenom problemu koji apsurdna misao zapravo ne moe izbjei (premda mu moe predloili vie rjeenja, i to veoma razliitih). Valja se ipak ograniiti. Stavrogin: Vi vjerujete u vjeni ivot na drugom svijetu? Kirilov: Ne, ve u vjeni ivot na ovom.ovjek je izmislio Boga da se ne ubije. Eto saetka sveobuhvatne povijesti do ovoga trenutka.Boris Schlozer Zanimljiva i otroumna Gideova primjedba: gotovo su svi junaci Dostojevskog poligamni

Albert Camus
Albert Camus (1913-1960), francuski pripovjeda, dramatiar i esejist, jedan je od najuglednijih predstavnika egzistencijalizma u knjievnosti i jedan od najutjecajnijih knjievnika i mislilaca sredine naeg stoljea. Roen je u Aliru, radio je u Oranu i Parizu kao novinar, dramaturg i urednik uglednih asopisa. Nobelovu nagradu za knjievnost dobio je 1957. Poginuo je u automobilskoj nesrei. Svjetsku slavu stekao je osobito pripovijetkama Stranac i Pad, romanom Kuga, dramama Nesporazum, Pravednici i Ka ligu (a, te esejima Mit o Sizifu i Pobunjeni ovjek. Mit o Sizifu (Le mythe de Sisyphe) objavljen je 19-43., neposredno nakon Stranca (1942), pa je i shvaen kao svojevrsni filozofski komentar te pripovijetke koja je, uz Sartreov roman Munina,

postala reprezentativnim djelom knjievnog egzistencijalizma. Za razliku od Sartrea, meutim, koji iste godine objavljuje Bitak i ni tavilo, nastojei sloenim filozofskim analizama utemeljiti i razviti vlastitu filozofiju, Camus u Mitu o Sizifu uz neprijepornu vrijednost filozofskih uvida i analiza zadrava odreenu lakou knjievnoumjetnikog stila i razvija tako neko izvorno jedinstvo filozofije i knjievnosti. Upravo zbog takvih osobina, kao i sredinje zaokupljenosti temom apsurdnog stvaranja to se zapravo odnosi na odreenu poetiku orijentaciju Mit o Sizifu moe se shvatiti i kao svojevrsni manifest knjievnog egzistencijalizma. Mit o Sizifu, naime, rasprava je o apsurdu, koji je postao zahvaljujui prije svega upravo Camusovim tekstovima jednim od temeljnih pojmova egzistencijalisti ke filozofije, knjievnosti i, osobito, knjievne kritike. Kao uglavnom svi kljuni filozofski pojmovi, pojam a psurda nije do kraja jasno odreden i objanjen, nego je vie temeljni pojam kojim se svi ostali pojmovi odreuju i objanjavaju. Camus ga shvaa prije svega kao nerjeivi nesklad izmeu ovjeka i svijeta, tovie, kao sukob koji nastupa sa spoznajom o nemo i da se usklade zahtjevi svijesti i razuma s izvornom nerazumnou i besmisleno- u zbilje. Kako ovjek kao svjesno bie tei za spoznajom i, u konzekvencijama, za konanom istinom, a takva se istina ne moe postii miljenjem nego jedino iluzijom nade i utjehe, vlastita je smrtnost jedina injenica s kojom se moramo suoiti, i prema kojoj se moramo odrediti. Za stanje bez iluzija tako samoubojstvo postaje jedino bitno pitanje: ovjek moe jedino odluiti eli li prihvatiti ivot onakav kakav jest, ili eli naprosto odustati. Camusov je odgovor na takvo pitanje pozitivan: ivot valja prihvatiti, a kako je on apsurdan upravo kao Sizifov posao, toga junaka antikih mitova valja razumjeti u tome to ga ini uzvienim, pa ak i na svoj nain sretnim u podnoenju sudbine koju je spoznao i koju izdrava, svjestan da je nepravedna, ali i da je upravo ona njegova vlastita i da on sam sebe jedino u njoj moe potvrditi. Iskustvo apsurda zanima pri tome Camusa vie no filozofijsko utemeljenje nesklada svijesti i bitka, pa premda analizira u prvom dijelu eseja, Apsurdno prosuivanje, neke temeljne filozofske orijentacije naeg stoljea, zadrava se u biti jedino na tome da uz visoko uvaavanje odbaci s jedne strane Kierkegaarda, koji prema njegovom miljenju duboko shvaa apsurd, ali ga odmah i naputa zbog religiozne nade, a s druge strane Husserla, koji u 118 strogoj znanstvenosti fenomenoloke analize zapravo zaobilazi egzistencijalnu problematiku i zadovoljava se nekom vrstom opisa temeljnog iskustva svijeta. Apsurd ljudske situacije proizlazi tako iz Camusovih analizavalja prije svega osjetiti: on se prihvaa, objanjava i razumijeva vie na temelju raspoloenja i htijenja no na temelju samog miljenja.

Tako zapravo ivotni stavovi postaju predmetom filozofijske i knjievnoumjetnike obrade, pa opisi tipova Don Juana, glumca i osvajaa, ine neku vrstu primjera na kojima se moe uoili to znai slobodno prihvaanje apsurdnosti ivota i nastojanje da se istraje u tom prihvaanju. Camus pri tome naglaava kako te likove ne valja shvatiti kao uzore mogueg ivota, nego jedino kao primjere moguih konzekvencija, to mijenja tradicionalno shvaanje knjievnosti: ona ne pouava, nego prije upozorava i osmiljava ono to se inae ne moe osmisliti. A ba zbog takve uloge knjievnosti trei, moda iza poetiku najvaniji dio eseja, Apsurdno stvaranje, nastoji uspostaviti nove odnose izmeu filozofije i romana i obrazloiti to se oekuje od knjievnosti koja se oslanja iskljuivo na iskustvo apsurda. Time su zacrtani i odreeni okviri gotovo programatskog shvaanja i tumaenja vlastite pripovjedne i dramske knjievnosti. Ve samim naslovom svojeg eseja Camus je uveo u knjievnost sredine naeg stoljea simbol koji se uvelike proirio i postao predmetom razliitih tumaenja i objanjavanja. Socioloki objanjavan odreenim razoaranjem jedne generacije intelektualaca, Sizif je postao, s jedne strane, nekom vrstom simbola egzistencijalistike knjievnosti i filozofije, barem one popularne varijante koja se pozivala na Kierkegaarda, Heideggera, Jaspersa i Sartrea, zanemarujui uvelike njihove i bitne razlike, a naglaavajui jedino njihovu zaokupljenost egzistencijalnom proble - 119 matikom i nain filozofiranja koji se oslanjao i na iskustvo knjievnosti i umjetn osti. Upravo takva popularna varijanta, meutim, prihvaena je kao program egzistencijalistike knjievnosti, pa se ona i razvijala u takvom dosta neodreenom spletu filozofskih analiza i tradicionalnog pripovijedanja. Razlike su kasnije ipak prevladale, pa se Camus tako razilazi sa Sartreom, pa i sam u kasnijem eseju Pobunjeni ovjek naglasak u simbolu Sizifa premjeta na revolt, a doivljaj apsurda donekle suava inzistiranjem na suosjeanju i svojevrsnoj, vie tradicionalnoj humanistikoj etici. Sredinji pojam eseja, opet, pojam apsurda, preuzela je knjievna kritika, pa se on poeo upotrebljavati osobito u teoriji drame. Tako je stvaralatvo Samuela Becketta i Eu - genea lonescua nazvano kazalitem apsurda, pri emu je naglasak stavljen vie na tehn iku, koja je u izravnoj opreci prema aristotelovskoj dramaturgiji smislene prie, likova i govora, no na sam osjeaj apsurdnosti ivota, koji, meutim, dakako proima i takvu vrstu drame. Valja pri tome napomenuti da Camusove drame u tom smislu ne pripadaju kazalitu apsurda, jer su u biti tradicionalne po sredstvima izraza i nainu dramskog oblikovanja, jedino to se tematski bave problemom apsurdnih likova i situacija.

Kako krajem ezdesetih i sedamdesetih godina postupno strukturalizam zamjenjuje egzistencijalizam kao domi- nirajuu modernu knjievno-filozofsku orijentaciju, opada donekle i zanimanje za Mit o Sizifu, koji biva shvaen vie kao program jednog knjievnog pravca koji nije u sreditu zanimanja, nego kao poticajno djelo suvremene knjievnosti i filozofije. No, osamdesetih godina tzv. post- strukturalizam ponovno uvodi problematiku smisla cjelo kupne knjievne djelatnosti, pozivajui se i na iskustva egzistencijalizma, a naglaavajui sada vie Camusove ideje o pluralnosti istine i o knjievnosti koja nas oslobaa 120 osjeaja apsurda upravo time to ga je do kraja svjesna i to na njegovom temelju izgrauje vlastite, uvjetne ali ureene svjetove. Na slian nain i najnovija postmoderni- stika knjievnost, premda se teko moe pozvati na Camu- sa kao svog izravnog preteu, osobito u Strancu i Mitu o Sizifu moe nai i virtuozno izvedenu eksplikaciju mnogih vlastitih postup;ika i stavova. Za suvremenu znanost o knjievnosti A/ft o Sizifu tako ponovno postaje djelom bez kojeg se ne moe razumjeti razvoj knjievnosti u naem stoljeu, a ujedno i djelom koje upuuje na pitanja i dileme u okviru kojih se kree i problematika razumijevanja onoga to se danas zbiva u knjievnosti i oko knjievnosti. Za itatelja koji se eli bolje upoznati s tom problematikom navodimo nekoliko djela u kojima se mogu nai upute za daljnji studij. Milivoj Solar Sadraj APSURDNO PROSUIVANJE Apsurd i samoubojstvo Apsurdni zidovi 15 9

Filozofijsko samoubojstvo 29 Apsurdna sloboda 47 APSURDNI OVJEK Donhuanizam Glumite Osvajanje Filozofija i roman Kirilov 94 70 76 85 64 61

APSURDNO STVARANJE

Stvaranje bez sutranjice 101 MIT O SIZIFU Biljeke 113 117 109

Albert Camus (Milivoj Solar)