Paulo Coelho
Priručnik za ratnika svjetlosti2
PROLOG"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",reče žena.Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.Nikad je ranije nije sreo."Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak izagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo iocean.Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom."Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedanstari ribar."Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemovidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se namorsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kakobruje uzljuljana gibanjem vode.I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moćidomoći skrivenog blaga.Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha drugedjece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji daće izgubiti u igrama."I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminomlišću.Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nijeuspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čujuzvona.Ali dječak to nije uspjevao.Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljenzvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju."Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je dasačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovuplažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se uzemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Leave a Comment
Hvala 305241to si mi poslala. Kako zna305241 da volim ovu knjigu?