• Embed Doc
  • Copy Link
  • Readcast
  • Collections
  • CommentGo Back
Download
 
PRVI DIOODJEL ZA RAK O RAKU NI GOVORA Odjel za rak nosio je broj trinaest. Pavel Nikolajeviè Rusanov nikada nije bioniti je mogao biti praznovjeran, ali nešto se u njemu slomilo kada su mu uuputnici napisali: »trinaesti odjel«. Kao da ne bi bilo umjesnije da sutrinaestim odjelom nazvali protetiku ili internu. Meðutim u cijeloj republici sada mu više nisu mogli nigdje drugdje pomoæi osim uovoj klinici. — Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? — pun nade pitao jePavel Nikolajeviè, lagano se dotièuæi na desnoj strani vrata zloæudne otekline,koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana još uvijek bila presvuèena nevinom  bijelom kožom. — Naravno da nemate, naravno — deseti put ga je umirivala doktorica Doncovaispisujuæi širokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti. Kad je pisalastavljala je naoèale — èetvrtaste naoèale zaobljene na rubovima — a èim bi prestala pisati, skinula bi ih. Više nije bila mlada a lice joj je bilo blijedoi vrlo umorno.To se dogaðalo još u ambulanti, prije nekoliko dana. Cak i oni koji su biliodreðeni u ambulantu odjela za rak, ne bi ondje prespavali. A Pavelu Nikolajevièu Doncova je odredila da se odmah smjesti u krevet. Ne samo bolest, iznenadna i neoèekivana, koja je naletjela prije dvije sedmice,kao udarac bure na bezbrižna i sretna èovjeka, nego je isto tako kao i bolest muèila sada Pavela Nikolajevièa i spoznaja da se mora smjestiti u ovu klinikukao svaka obièna osoba i lijeèiti se na naèin kako se, vjerojatno, nikada nijelijeèio. Telefonirao je Jevgeniju Semjonovièu, i šendjapinu, i Uljmasbas-bajevu,a oni su opet telefonirali drugima, raspitivali se za moguænosti i interesiralise postoje li u klinici posebne sobe ili može li se bar privremeno kakvu sobicuodijeliti od drugih. Ali, kako je u klinici bila gužva, to im nije uspjelo.I jedino što su se uspjeli dogovoriti uz pomoæ glavnog lijeènika bolnièkognaselja — bilo je da æe moæi proæi bez prijemnog odjela, zajednièke kupaonice isvlaèionice.U njihovu plavkastom moskvièu Jura je dovezao oca i majku taèno pred stepenicena ulazu u trinaesti odjel.Usprkos studeni, dvije su žene, u gadnim ogrtaèima od par-heta, stajale naotvorenom kamenom ulazu, stiskale se od hladnoæe skupivši ruke na prsima, alinisu ulazile u zgradu.Poèevši od tih neurednih ogrtaèa, sve se ovdje gadilo Pavelu Nikolajevièu:izlizani betonski pod na ulazu u bolnicu; neusjajene kvake na vratima kojih suse doticali svi bolesnici; èekaonica izblijedjela poda s visokim nizom ploèicana zidu (bile su maslinove boje i èinilo se da su prljave) i velikim klupama s pritkama, na kojima su sjedjeli bolesnici što su stigli iz daleka — Uzbeki u prošivenim pamuènim kaputiæima, stare Uzbekinje u bijelim maramama, a mlade uljubièastim i crveno-zelenim, i svi odreda u èizmama ili kaljaèama. Jedan ruski momak opružio se po cijeloj klupi u raskopèanu kaputu, koji je visio do poda; bio je iznuren, otekla trbuha i neprestano vikao od bolova. Njegova vikazaglušila je Pavela Nikolajevièa i tako ga se dojmila kao da ne boli momka, negonjega samoga.Pavel Nikolajeviè problijedio je sve do usnica, zastao i pro-šaptao: —¦ Kapa! Ja æu ovdje umrijeti. Nema smisla. Vratimo se.Kapitalina Matvejevna èvrsto ga je uhvatila za ruku i steg-nula je: — Pašenjka! Kamo da se vratimo? ... I šta æemo onda? — Pa možda bi se još moglo nekako urediti preko Moskve ... Kapitalina Matvejevna okrenu se prema mužu cijelom svojom krupnom glavom, koja je bila još šira od velikih podrezanih uvo-jaka bakrenaste boje: — Pašenjka! Ako hoæemo što uèiniti preko Moskve, to bi moglo potrajati jošdvije sedmice a možda ne bi ni uspjelo. Tko bi toliko èekao? Pa vidiš da jesvakog jutra sve veæa!
 
žena mu je èvrsto stiskala zapešæe ruke ulijevajuæi mu pouzdanje. U javnim islužbenim poslovima Pavel Nikolajeviè bijaše uvijek nepokolebiv i sam — utoliko mu je bilo ugodnije prepustiti se ženi u svim obiteljskim poslovima: sve što je bilo važno ona je rješavala brzo i sigurno.Onaj momak na klupi derao se iz svega glasa. — Možda æe lijeènici pristati da me lijeèe kod kuæe... Platit æemo... — nesigurno se izvlaèio Pavel Nikolajeviè. — Paška! — nagovarala ga je žena pateæi jednako kao i on — ti znaš da sam jauvijek i sama za to: treba pozvati èovjeka i platiti mu. Ali smo se raspitali:ovi lijeènici ne pristaju, neæe da uzmu pare. Osim toga ovdje imaju sveinstrumente. Ne može se kod kuæe...Pavel Nikolajeviè je i sam shvaæao da se kod kuæe ne može lijeèiti. Sve je ovogovorio samo za svaki sluèaj.Prema dogovoru s glavnim lijeènikom onkološkog dispanzera trebalo je da ih cvdje veæ èeka starija sestra, taèno u dva sata, ispred stepenica niz koje se sadaoprezno spuštao bolesnik na štakama. Ali, naravno, starije sestre nije bilo naugovorenu mjestu i njena sobica kraj stepeništa bila je zakljuèana. — Ne može se èovjek ni s kim dogovoriti — bješnjela je Kapitalina Matvejevna. — Zašto samo primaju toliku plaæu!Preko oba ramena Kapitalina Matvejevna imala je ogromno-krzno od dvije srebrnelisice ali je, svejedno, ne skinuvši ih, pošla hodnikom na kojem je pisalo: »Ugornjoj odjeæi zabranjen ulaz«. Pavel Nikolajeviè je ostao u predvorju i èekao.Oprezno, nagnuvši lagano glavu nadesno, opipavao je oteklinu izmeðu kljuènekosti i èeljusti. Imao je dojam da je u ovo pola sata otkako je posljednji put promatrao oteklinu u ogledalu dok je kod kuæe omatao šal, da je u ovo pola sataona još malko porasla. Pavela Nikolajevièa je uhvatila slabost i htio je sjesti. Ali su klupe bile prljave i još bi morao zamoliti nekakvu seljanku u marami i s prljavom vreæom meðu nogama da se malko pomakne u stranu. Pavel Nikolajeviè jeimao osjetljiv nos, i èak izdaleka dopirao je do njega smrdljivi zadah te vreæe.Kada æe se samo nauèiti naš svijet da putuje s èistim i lijepim koferima!(Uostalom, sada kad je stekao ovaj tumor, i to je veæ bilo svejedno.)Rusanov je stajao naslonivši se lagano na izboèinu u zidu^ Muèila ga je vikaonog momka i sve ono što su mu gledale oèi, sve ono što je osjeæao nosom. Izvanase pojavi nekakav seljak noseæi u ruci posudu od pola litre s naljepnicom,gotovo punu žute tekuæine. Tu je on posudu nosio sasvim otvoreno, gotovo ponosno kao kriglu piva za koju je dugo èekao u repu. Seljak zastade tik pred Pavelom Nikola jevièerri gotovo mu pružajuæi tu posudu i htjede nešto upitati,ali vidje na njemu kapu od vidrina krzna pa se okrenu i obrati bolesniku naštakama: — Slušaj, mili moj, kamo da ovo odnesem, je li? Èovjek bez noge pokaza mu vrata laboratorija. Pavelu Nikolajevièu se naprosto smuèilo. Opet se otvoriše vanjska vrata i uðe sestra u bijelu ogrtaèu bez ièega na glavi. Nije baš bilalijepa u licu, jer joj je ono bilo isuviše dugaèko. Odmah je opazila Pavela Nikolajevièa, prisjetila se i prišla mu. — Oprostite — rekla je zadihano, crvena u licu poput boje narumenjenih usnica;toliko se, oèito, žurila. — Oprostite, molim vas. Èekate li veæ dugo? Upravo sudonijeli lijekove pa sam ih morala preuzeti.Pavel Nikolajeviè je htio oštro odgovoriti, ali se savladao. Bila mu je drago da bar više ne mora èekati. Došao je i Jura noseæi kofer i torbu s hranom; bio jesamo u odijelu, bez šešira jer je vozio auto; Jura je bio posve miran samo muse klatio jedanèuperak kose. — Idemo! — povede ih sestra prema svom spremištu kraj stepenica. — Znam, Nizamutdin Bahramoviè mi je rekao da æete vi zadržati svoje rublje i da stedonijeli vlastitu pidžamu, samo posve novu, je li tako? — Iz trgovine je... — To mora biti tako, inaèe bismo je morali dezinficirati, razumijete li?Evo, ovdje æete se presvuæi.Otvorila je furnirska vrata i upalila svjetlo. U sobici kosa stropa nije bilo prozora nego je samo visilo mnogo grafikona iscrtanih raznobojnim olovkama.
 
Jura je šutke unio kofer, izišao, a Pavel Nikolajeviè se poèeo presvlaèiti.Sestra je nekamo odjurila da u meðuvremenu još štogod obavi, a dotle se vratilaKapitalina Matvejevna i obratila joj se: — Slušajte, što se vi toliko žurite? — Pa ja ... imam prilièno ... — Kako se zovete? — Mita. — Èudno ime. Jeste li Ruskinja? — Njemica sam ... — Pustili ste nas da èekamo. — Oprostite, molim vas. Baš sam sad preuzimala ... — Znate šta, Mita, htjela bih da nešto upamtite. Moj muž je ugledan èovjek, vrlo cijenjen radnik. Zove se Pavel Nikolajeviè. — Pavel Nikolajeviè, dobro, zapamtit æu. — Znate, on je navikao na njegu i inaèe, a sad je još i tako ozbiljno bolestan. Ne bi li se moglo urediti da uz njega stalno ¦dežura jedna sestra. Nemirno i zabrinuto lice Mite postade još zabrinutije. Ona zavrti glavom: — Mi imamo samo tri stalne dežurne sestre koje paze na šezdeset operiranih bolesnika. I to po danu, a noæu su samo dvije. — E lijepo, vidite! Kad bi èovjek i umirao, vikao, nitko ne bi došao. — Zašto vi tako mislite? Dolazimo mi svima. — Ali Pavel Nikolajeviè nije »svatko«. Osim toga se vaše sestreizmjenjuju. — Da, svaka radi dvanaest sati. — Užasno, kakvo je to bezlièno lijeèenje! ... Mogla bih ja s kæerkom sjedjetina smjenu! Ili da unajmim stalnu bolnièarku za svoj raèun — kažu da se i to ne može ... ? — Mislim da se ne može. Nitko to još nije radio. Osim toga u bolesnièkoj sobinemate gdje postaviti stolicu. — Bože moj, mogu misliti kakva je to soba! Treba da je još dobro pogledam!Koliko je u njoj ležaja? — Devet. A dobro je da su ga odmah odredili u sobu ... Novajlije kod nas ležena stepeništu i po hodnicima. — Slušajte, ja æu ipak tražiti posebnu njegu, vi poznajete osoblje pa æete tolakše organizirati. Dogovorite se. s nekom sestrom ili bolnièarkom da se naPavela Nikolajevièa pripazi bolje nego što je uobièajeno ... — ona je veæ otvorila veliku crnu torbicu i izvadila tri novèanice po pedeset rubalja.Šutljivi sin, koji je nedaleko stajao i kome je na èelo padao plavi èuperak,okrenuo je glavu. Mita je povukla ruke za leða. — Ne, ni govora! Takve nagodbe ... — Pa ne dajem ja vama! — gurala joj je u njedra novèanice Kapitalina Matvejevna. — Ali kad se to veæ ne može uèiniti u zakonitu obliku... ja samo plaæam za posao! A vas molim da budete ljubazni i predate kome treba! — Ne, ni govora — govorila je sestra sve hladnije. — Kod nas se tako ne radi.10 Vrata su zaškripjela i iz sobice je izišao Pavel Nikolajeviè u novoj novcatojtamnozelenoj pidžami i u toplim kuænim papuèama s krznenim porubom. Na njegovojgotovo æelavoj glavi stajala je sad posve nova crvena kapica. Ovako, kad jeskinuo zimski ogrtaè i šal, oteklina na vratu, velika poput šake, èinila se jošstrasnija. Èak i glavu više nije držao uspravno nego ju je malko nakrivio.Sin je otišao da pokupi u kofer odjeæu koju je otac skinuo. Vrativši novac utorbicu, žena je zabrinuto promatrala muža: — Da se ne smrzneš? Trebalo je donijeti topli kuæni ogrtaè. Donijet æu ti ga.Evo ti bar rubac — ona ga izvadi iz džepa. — Umotaj se da se ne prehladiš! — Umotana u lisice i u bundu èinila se dvostruko snažnijom od muža. — Sad hajde usobu da se smjestiš. Uzmi hranu, pogledaj malko oko sebe, razmisli šta ti joštreba, a ja æu te ovdje prièekati. Siæi æeš i reæi mi što želiš, a ja æu tinaveèer sve donijeti.
of 00

Leave a Comment

You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...
You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...