KIKA

KIKA

Sadraj Predgovor .............................................................................................................9 Prvi Abwehrov centar za "tajne misije"..............................................................11 Poslije dizenterije i crijevnih nevolja hitan poziv u Glavni stoer Waffen SS-a SS -Brigadefuhrer Walter Schellenberg ima sjajne ideje Operacija Franz u srcu Irana s darovima za plemenske poglavice Bojna Friedenthal.................................................................................................21 Najbolja poduka i prvo pravilo: ui od neprijatelja! U pozadini pobjeuje samo najbezobzirniji Stari dvorac u perivoju pretvoren u - kolu za komandose Lov na britanske priguivae..............................................................................28 Njemaka jo ne proizvodi takvo oruje a ukazuje se potreba za - neujnim ubijanjem Napokon u lipnju 1943. prvi uzorak u njemakim rukama Vojni birokrati ne shvaaju bitnu prednost kratkog automatskog oruja Natezanje s admiralom Canarisom......................................................................34 Prvi i jedini susret s glavnim efom vojne obavjetajne slube koji je djelovao kao meduza, neuhvatljiv i neopipljiv Jedino su ostajale u sjeanju njegove bezbojne oi i zagonetan pogled koji je neprestano prelazio s ovjeka na ovjeka Muna tri sata radi premjetaja 11 asnika Ruska enigma iza Urala.......................................................................................38 Zrakoplovi Luftwaffe otkrili na povrini veoj od "Velike Njemake" divovska industrijska postrojenja Tisue iskaza ruskih ratnih zarobljenika potvruju nagaanje Schellenbergov savjet kako se odnositi prema "najluim" projektima U Fiihrerovom Glavnom stoeru...........................................................................43 Hitan poziv u "Vuju jamu" Tko od gospode poznaje Italiju? "Mojega prijatelja, naeg vjernog druga u borbi juer je izdao njegov kralj, a njegovi su ga vlastiti zemljaci uhitili!" "Ako vi, da biste postigli cilj, neete ustuknuti ni pred kakvim rizikom, uspjet ete. A ja to od vas zahtijevam!" Potraga za zatoenim Mussolinijem Himmler okuplja vidovnjake i astrologe koji tvrde da je Duce na nekom otoiu pokraj Elbe Zrano izvianje zavrilo u moru s tri slomljena

KIKA

rebra i kasnijom porukom: "Zrakoplov uvrten u spisak nestalih. Posada i putnici u moru kao hrana ribama!" Opkoljavanje Vile Weber s kopna i mora, 150 Talijana u nevidljivom obruu Tajanstveni gost na "krovu Italije Iznad golih stijena na polarnoj hladnoi s kamerom meu smrznutim prstima Na ulicama Rima oduevljenje jer se Italija predala General Student i njegov stoer nisu oduevljeni - njima je dosta svega Desant na ivot i smrt Njemaki Glavni stoer u Italiji: jo se nikada nije izvodio zrani napad na takvoj nadmorskoj visini i na terenu koji je ista nepoznanica! Ocjena: tehniki neizvedivo, zapravo nemogue, gubitak ljudstva najmanje osamdeset posto! Nedjelja, 12. rujna 1943. - savezniki bombarderi u 12.30, tono u 13.00 polazak preko bombama oteene piste, dvije su se transportne jedrilice izvrnule u kratere nastale bombardiranjem Vichy u miolovci.................................................................................................117 Sumnjivi odnosi "Slobodne Francuske" i Petainove vlade u Vichyju koja navodno sprema bijeg u sjevernu Afriku Operacija Vuk koji laje za bojnu Friedenthal na poloajima oko grada Dvostruki obru iz kojega bi mogla utei samo ptica! Tajna oruja za kraj rata......................................................................................127 Od veljae 1944. - "specijalan nain borbe na moru": Ijudi-abe i eksplozivni amci Probna zrakoplovka Hanna Reitsch pokuava upravljati leteom bombom V-1 Bombardirati New York na isti nain kao London, s tim da se preko radija objavi dan i sat kada e biti pogoene odreene zgrade Grandiozne ideje - ostale samo ideje Prinudno sletjeli ameriki bombarderi popravljeni da vuku jedrilice s njemakim komandosima Novoizumljene plovne mine i termike bombe za razaranje naftovoda Ljudi-abe spremni za diverzije na Sueskom kanalu Mercedesom od Beograda do Zagreba u travnju 1944., uoi desanta na Drvar i "operacije protiv Tita" Atentat na Hitlera Na istoku zarobljeno preko 30 njemakih divizija: kome pripisati odgovornost za ovu katastrofu? Pred vlakom na perifernoj berlinskoj postaji

KIKA

Lichterfelde: "Gospodine bojnie, morate odmah natrag!" SS-Brigadefuhrer Schellenberg smrtno blijed: "Ako puisti dopru do mene, ja u se braniti!" Operacija "Lovokradice" iza lea Crvene armije................................................ 162 Ljudi-abe s mini-torpedima na Rajni U umama oko Minska 2000 njemakih vojnika pukovnika Schbnhorna Noni letovi radi pronalaenja i izbavljanja zaostalih formacija: nevjerojatan pothvat komandosa R. u uniformi porunika Crvene armije Jo jedan susret sHitlerom................................................................................172 U Fiihrerovom bunkeru 10. rujna 1944., ispod sedam metara betona "Jedan premoren ovjek, pognut, strahovito posijedio" Tri dana kasnije: Luftwaffe je predugo spavala na lovorikama - prekasno da lovci na mlazni pogon izmijene ratnu sreu Otmica sina regenta Horthyja u Budimpeti.......................................................179 Fuhrer: Maarski regent admiral Horthy pregovara sa zapadnim silama i Rusima radi sklapanja separatnog mira i predaje! SS-Obersturmbannfuhrer kao lani "doktor Wolf" i u civilu priprema odvoenje admirala i njegova sina da Maarska ostane na strani Njemake Poslije krae pucnjave i napada na kraljevski dvorac tenkovima i padobrancima dogovoreno da se zajedniki sahrane poginuli Maari i Nijemci Operacija Graif - "igra skrivaa" u Ardenima...................................................201 Okrunica iz Fuhrerove Vuje jame u jedan sat iza ponoi 26. listopada 1944.: "Fuhrer je naredio osnivanje specijalne postrojbe jaine dvije bojne za izvianje i posebne operacije na zapadnom sektoru. Sve zaplijenjene amerike uniforme, oprema, oruje i vozila moraju se predavati ovoj specijalnoj postrojbi, a sve postrojbe kopnene vojske, ratne mornarice, zrakoplovstva i SS-a trebaju prijaviti dragovoljce ..." Komandosima u neprijateljskim odorama prijeti u sluaju zarobljavanja da budu tretirani kao pijuni - zato se preporua da vojnici nose ispod neprijateljske odore svoju njemaku vojniku odjeu a kada prijeu u napad neka skinu sa sebe amerike i engleske uniforme i ratuju kao pripadnici regularne vojske sa svim takvim oznakama! Neka bude to biti mora....................................................................................235 Sve je propalo, sve je uniteno i srueno - sovjetske trupe u Beu, prve ruske granate na sredite Berlina Poinju zarobljeniki dani - praznih depova i bez ikakva oruja

KIKA

Pogovor................................................................................................................239 Skorzeny- izmeu naklapanja i injenica..................................................239 Glasoviti prepad s neba..............................................................................245 Abwehrov lov na Tita.................................................................................262 Atentat na Hitlera.......................................................................................268 Operacija u ruskoj pozadini........................................................................273 Horthy stariji i Horthy mlai na sigurnom..................................................284 Uzaludna Himmlerova zbrka u Ardenima...................................................301

Predgovor
Pripadnik Waffen SS-a i zapovjednik specijalne postrojbe za posebne operacije njemakih oruanih snaga Otto Skorzeny (Be, 1908. - Madrid, 1975.), "najopasniji ovjek u Europi" po ocjeni Amerikanaca 1945. i "ludo neustraivi fanatik" po ocjeni Francuza 1950. uao je u sve opirnije kronike Drugoga svjetskog rata zbog tri svoja pothvata: osloboenja Mussolinija s planinskog vrha u Apeninima 1943., otmice sina maarskoga regenta Horthyja u Budimpeti 1944. i diverzantskih akcija njegovih komandosa preodjevenih u amerike uniforme iza saveznikih poloaja u Ardenima koncem 1944. U nedavnom londonskom izdanju "Elitne postrojbe Treega Reicha " (2004.) Tima Ripleyja, "Skorzenyjevi komandosi" su uvrteni meu najdjelotvornije njemake ratne formacije uz ostale istaknute pojedince i najglasovitije njemake zrakoplovne i mornarike sastave. Skorzenyju se svata pripisivalo: za rata - daje trebao oteti generala Eisenhowera, a prije toga da se spremao izvriti napad na "veliku trojicu" u Teheranu, iza rata - da je organizirao pljaku potanskog vlaka u Velikoj Britaniji, bio prijatelj Evite Peron i savjetnik Gamala Abdela Nasera. Takoer, neizostavno, daje vaan sudionik ODESSA-e, organizacije za zbrinjavanje i prebacivanje nacistikih ratnih zloinaca u Junu Ameriku. Famu o njemu poticali su bivi ratni Kameradi, iako ih je izjedala zavist to ve u prvim poratnim godinama objavljuje svoja

KIKA

ratna sjeanja u ak etiri izdanja - Pariz, London, New York, Hamburg - i po najtiranijim novinama {Figaro, Quick, Daily Express ), prebacivali su mu samoreklamerstvo (Schellenberg, Hottl), ali su priznavali da je bio nezamjenjiv. Njega nimalo nije smetala njegova ratna prolost, davao je intervjue na sve strane, pa i na televiziji (pred studijem u Parizu jedan ga je bivi logora na izlazu udario biem po licu, imajui pri tome bijele rukavice na rukama da ne bi sluajno dodirnuo "esesovskog gada"). Nazivali su ga ratnim zloincem i "SS-banditom", iako ga je ameriki vojni sud oslobodio svake krivnje i 9. rujna 1947. pustio na slobodu, tako da Neues Osterreich 10. rujna objavljuje na naslovnoj stranici: "Otto Skorzeny je osloboen!" Cjelokupna graa predoena u ovoj knjizi prikupljena je s nakanom da poslui za ekskluzivnu novinsku seriju u obliku iscr pnog intervjua u nastavcima u zagrebakom magazinu Start, na to je Skorzeny pristao, ali je u meuvremenu umro u Madridu kao viestruki milijuna, moda milijarder. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u svome rodnom Beu, kuda je prenesena njegova urna.

Prvi Abwehrov centar za "tajne misije"

Poslije dizenterije i crijevnih nevolja hitan poziv u Glavni stoer Waffen SS-a SS -Brigadefuhrer Walter Schellenberg ima sjajne ideje Operacija Franz u srcu Irana s darovima za plemenske poglavice Bila je minula godina dana otkako sam se razbolio. Izmoden od dizenterije i nesnosnih crijevnih nevolja, koje sam zaradio tijekom svojih prvih akcija u Rusiji, morao sam se pokoriti odluci lijenika koji su me proglasili privremeno nesposobnim za slubu u borbenoj postrojbi. Nije mi preostalo drugo, nego da se prihvatim kao inenjer svoga ranijeg posla u jednom poduzeu u okolici Berlina. Kada sam u jesen 1942. doznao da e se SS - divizije pretvoriti u oklopne divizije, zamolio sam pretpostavljene da me upute na izobrazbu za tenkovske asnike. Naalost, uslijedilo je novo pogoranje nezalijeene dizenterije to me osvjedoilo da mi moje

KIKA

osjetljivo zdravstveno stanje i dalje ne doputa nikakav pretjerani napor. Poslije nekoliko tjedana provedenih u bolnici, vratio sam se opet svojoj mirnodopskoj graevinskoj struci u prije navedenoj berlinskoj firmi. No, na moje veliko veselje nije to bilo zadugo. Poetkom mjeseca travnja 1943. bio sam pozvan u Glavni stoer Waffen SS-a. Ondje me je jedan visoki asnik obavijestio da se trae tehniki obrazovani asnici za osnivanje jedne specijalne postrojbe. Da bi me potanje upoznao s ciljevima koje e Vrhovno zapovjednitvo povjeriti toj formaciji, moj mi j e sugovornik ukratko opisao uzajamnu povezanost raznih obavjetajnih slubi okupljenih pod zajednikim nazivom Ausland Abwehr, sredinje vojne obavjetajne slube (Abwehr-njem. vojna obavjetajna i protuobavjetajna sluba, tri osnovne djelatnosti: obavjetajna, sabotano-diverzantska i protuobavjetajna, op.). Na taj sam nain prvi put zavirio u tajno podruje o kojem poneto zna tek mali broj ljudi, a o kojem sam i ja dotle jedva togod nauo. Da bih poblie pojasnio ulogu koja e me zapasti, duan sam ukratko predoiti strukturu ove tajne organizacije u koju sam uao. Abwehr je podinjen izravno Vrhovnom zapovjednitvu vojske (OKW, Oberkommando der Wehrmacht - op.), a sastoji se od tri odvojene sekcije. Prva se sekcija bavi vojnom pijunaom, druga sekcija dolazi do izraaja samo tijekom rata kada je u punom zamahu i veoma aktivna; njena se djelatnost usredotouje na pripreme i izravno provoenje sabotaa u pozadini neprijatelja, ovdje ulazi i demoralizacija neprijateljskih vojnih snaga odgovarajuom promidbom. Trea sekcija radi na organizaciji protuobavjetajne slube, dakle kontrapijunae i provodi otkrivanje i onesposobljavanje neprijateljskih obavjetajaca i diverzanata, odnosno sabotera. Znajui koliko mnogima neupuenima zastraujue zvue izrazi pijunaa i sabotaa, podsjeam da sline obavjetajne slube, zatakane raznim bezazlenim i neupadljivim imenima, postoje u svim zemljama svijeta. Uostalom, danas su sve velike sile prisiljene odravati i razvijati slube kao to su "Intelligence Service" i "Deuxieme Bureau" , kako Francuzi skromno nazivaju svoju obavjetajnu slubu. U Njemakoj je poetkom rata Vrhovno zapovjednitvo vojske stavilo na raspolaganje efovima vojnih tajnih slubi na raspolaganje udarnu bojnu Brandenburg (nazvanu po gradu u Pruskoj u kojemu se nalazio glavni centar za obuku. Samo ime podsjea na bive plemie Brandenburg koji su nosili zastave s likom

KIKA

crvenog orla na bijeloj pozadini i takav je grb bio otisnut na kacigama pripadnika postrojbe Brandenburg - op.). Kako je vrijeme odmicalo, ova se bojna malo-pomalo poveavala i ve je u sijenju 1943. prerasla u udarnu diviziju Brandenburg, odreenu za specijalne operacije po zahtjevima Abwehra. Budui da se o bojni, a potom diviziji Brandenburg jako malo znalo ili gotovo nita, postojanje ove udarne postrojbe bilo je nepoznanica za mnoge u Njemakoj. Punih je godinu dana trajalo pripremanje ove formacije unutar sastava Waffen SS-a (Waffen SS - oruane SS formacije, za razliku od opih, Allgemeine SS, op.), i u tu je svrhu osnovano sredite za specijalnu izobrazbu u Oranienburgu, pod nazivom "Specijalni teaj za obuku Oranienburg" (Oranienburg, tridesetak kilometara sjeverno od Berlina, skupa sa koncentracijskim logorom Sachsenhausen nekoliko kilometara dalje u povijesnoj se literaturi spominje kao "metropola SS- carstva" i " najvei SS-kombinat, sposoban da proizvede ili pribavi sve to zahtijeva Himmler i to treba njegovoj monoj organizaciji: klesani kamen, metale,
Otto Skorzeny na Istonom bojitu.

dijamante, lani novac, oruje i - leeve" - op.). Nedostajao je jedino jo odgovarajui asnik. efovi vojne obavjetajne slube bili su se dali u potragu za nekim tko e biti svestrano vojno osposobljen, ali isto tako i tehniki izuen da moe preuzeti nadzor i rukovoenje formacijom kojoj je bilo neophodno vrhunsko usavravanje za predstojee ratne pothvate. Pristajem li prihvatiti takvu ponudu? Moj je sugovornik bio izravan, nimalo nije okoliao. Odmah sam pristao.

KIKA

Bilo mi je sasvim jasno da su mi izgledi za napredovanje sjajni, pruala mi se mogunost da ostvarim neto emu se ne bih nadao ni u snu. Priznajem, nisam oekivao neto slino i bio sam presretan da se moda zauvijek opratam od "obinog vojnikog ivota", data mi je mogunost da se posvetim neemu to nije pristupano svakome. Pala mi je na pamet Nietzscheova izreka: Treba ivjeti opasnim nainom ivota! Nije iskljueno da e mi se na ovaj nain ukazati prigoda da uspjeno sluim domovini u ovo odsudno doba kada Njemaka proivljava teka i veoma muna iskuenja. Mogu rei da je posljednja spoznaja utjecala na moju konanu odluku. Pristao sam pod uvjetom da u svakome trenutku mogu napustiti dodijeljenu slubu, naravno ako se ispostavi da nisam dovoljno dobar za tako velike zahtjeve. U utorak 20. travnja 1943. stupio sam na novu dunost s inom priuvnog satnika. Kao to je red, predstavio sam se istoga dana efu Ureda VI, zaduenoga za obavjetajnu slubu u inozemstvu SS-Brigadefhreru Walteru Schellenbergu (u usporedbi s inovima u Wehrmachtu, Schellenberg je bio u rangu generalbojnika - op.). Bio je to mlad ovjek - tada star 33 godine vrlo otmjen, vrlo ljubazan. Moram priznati da nisam ba mnogo toga razumio iz njegova izlaganja. Sluio se biranim rijeima, ne skidajui pogleda s moga lica. to sam ga dulje sluao, sve sam vie dolazio do zakljuka da se uputam u neto o emu doista nemam pojma. SS-Brigadefhrer me zapanjio: otkrio je meni najsvjeijem novajliji da je postrojba koju tek preuzimam ve uvjebana za svoj prvi zrani napad i da uskoro polazi na izvrenje toga zadatka. Evo o kakvom se napadu radilo ... Trebalo je napasti naftonosna polja na jugu Irana. Naime, ta su podruja poetkom rata zauzele britanske trupe. Istovremeno je na sjeveru Irana s istom namjerom prelo granicu nekoliko ruskih divizija, toboe da zatite te krajeve. U meuvremenu su Saveznici do krajnosti iskoritavali iranske eljeznice da bi Rusima dopremili velike koliine ratnoga materijala. Naroito su Sjedinjene Amerike Drave poslije ulaska u rat 11. prosinca 1941. poduzimale velike napore da Rusima dostave potrebno streljivo i ostalo, ime se neosporno jaala ruska obrambena mo. Te su mi injenice uglavnom bile poznate od ranije, bilo mi je vie nego jasno da su Rusi ovisni o saveznikoj pomoi. Upravo stoga bilo bi od ogromne koristi da se presijeku prometne veze izmeu Rusa i Saveznika, ili barem da se te veze ugroze i makar povremeno prekinu. Schellenberg je nadoao na ideju da se potpiri pobuna meu iranskim gortakim plemenima koja su i inae

KIKA

rado otkazivala poslunost svojoj sredinjoj vlasti. Da se u tome uspije valjalo bi da manje skupine njemakih vojnika prebace oruje ratrkanim gortakim plemenima, da budu uz njih i djeluju kao njihovi vojni instruktori. Ondje na terenu uoavat e kako se odvija veza izmeu sjevera i juga Irana, te e preko radiostanica slati potrebne podatke za zrane napade na naroito vana mjesta i osjetljive ciljeve. Kako bi se to bolje pripremili i uivili u postavljene zadatke dvadesetak je izabranih komandosa "specijalnoga teaja" nekoliko mjeseci uilo perzijski jezik pod ravnanjem instruktora Iranca. Osim toga, svakoj je manjoj skupini komandosa pridodan po jedan Iranac, koji e pratiti komandose kada krenu na odredite i po potrebi biti njihov vodi. Sva je potrebna oprema bila ve pripremljena, ekalo se jo samo na konano izvjee i naknadnu obavijest jednoga njemakog asnika koji se kriomice nalazio u Teheranu. Kao to je obiaj i ova je akcija dobila svoj kodirani naziv, zvala se Operacija Franz. Kao mjesto za sputanje padobranaca predviena je niska obala velikoga slanog jezera jugoistono od Teherana. Prva skupina, sastavljena od dva asnika, tri doasnika i jednoga Iranca bila je potpuno spremna za polazak. Poslije dugotrajnih dogovaranja sa zrakoplovstvom, 200. je lovaka eskadrila Luftwaffe pristala da ustupi jedan Junkers 290, zapravo jedini zrakoplov s dovoljno velikim akcionim radijusom za toliko dug let. Pojavilo se pitanje: kolika treba biti ukupna teina nune opreme koja se nosi, posebno stoga to se moralo strogo voditi rauna
Nakon Anschlussa austrijski vojnici u novim uniformama stupaju pred austrijskim (prepoznaju se po kapama) i njemakim asnicima.

KIKA

da bude dovoljno goriva za let tamo i natrag. Samo netko tko je sudjelovao u pripremama za sline ekspedicije najbolje zna koliko je to odgovoran i sloen zadatak: nita ne ispustiti, a stalno imati na umu da je teina opreme ograniena. Drali smo se temeljnog spiska i po tko zna koji put sve iznova stavljali na vagu: oruje, namirnice, odjeu, streljivo, eksplozivni naboj, pa ak i poklone za plemenske voe. Posljednjima smo pridavali najveu vanost, njih se moralo privoljeti po svaku cijenu, zato smo naruili pitolje sa srebrnim ukrasima i lovake puke sa zlatom izgraviranim kundacima. Za mjesto polijetanja inilo nam se da je najpogodniji na aerodrom na Krimu. Taman kada je i to rijeeno, doznajemo da tamonja ruma staza nije dovoljno duga, to se ispoetka nije znalo. Poto nije dolazilo u obzir nijedno drugo uzletite, ve to koje smo oznaili na zemljovidima, opet smo se latili vaganja i zbrajanja ukupne teine ukrcanog materijala. Posljedica: ponovno smanjivanje koliine tereta koji je ve ionako pretrpio nemilosrdno minimaliziranje. Preostalo je jo iekivanje pogodnog vremena za prelet preko ruskog teritorija, idealna bi bila no bez mjeseine. Napokon se i taj uvjet ispunio, ali je u meuvremenu pala obilna kia na Krimu i potpuno razmoila uzletite, travnatu pistu na koju je zrakoplov imao sletjeti. Zrakoplovni strunjaci su nas upozorili da e na tako mokrom zemljitu Junkers 290 duboko zaorati ako ga ne oslobodimo daljnjih tko zna koliko kilograma tereta. Opet smo precrtavali prije unesene stavke i tjeili se da emo svakako uskoro raspolagati jo jednim zrakoplovom koji e naknadno padobranima dostaviti sve to je sada uskraeno.

KIKA

Sve je konano bilo spremno i zrakoplov je poletio, no prolo je dobrih etrnaest sati dok nismo primili ifriranu radioporuku da je naa prva skupina zdrava i nepovrijeena osvanula na odreditu u Iranu. Bilo je to poetkom ljeta 1943. Situacija na ratom zahvaenim podrujima nije bila ohrabrujua. Ja sam o svemu bio dobro obavijeten, iako me nisu slubeno izvjetavali o onome to se ticalo moje postrojbe, tovie neprestano sam nailazio na neshvatljiv i uporan otpor. Nijedan odjel obavjetajne slube kojoj sam pripadao nije pokazivao razumijevanje za moje potrebe: nisu mi odobravali ljude koje sam traio, zavlaili su s isporukom strateki vanog materijala. Doslovce: meni se sve brojilo i vagalo na gram. Napeto sam iekivao prve rezultate Operacije Franz. U poetku je padobranska skupina u Iranu postigla kakav-takav uspjeh, moglo se svakako vie, ali je i taj skroman poetak ulijevao nadu da e stvari krenuti znatno bolje. Prikljuili su se ustanikim plemenima i koliko je bilo mogue, oni su u datim uvjetima s onime ime su raspolagali uradili to im je bilo nareeno. Loe je bilo to im nismo bili u stanju poslati pojaanje i opremu koju su nestrpljivo iekivali. Razlog: nedostatak odgovarajuih Junkersa 290, jedinih njemakih zrakoplova koji bi mogli izvriti tako dug let bez sputanja. Drugim rijeima, skupina u Iranu bila je preputena sama sebi, divljim plemenima u brdima i neizvjesnoj ratnoj situaciji izmeu dva dijela zemlje. Budui da se od Operacije Franz nije odustajalo unato loem iskustvu, pripremljena je nova skupina od est vojnika i jednog asnika. Niti s ovima nije bilo sree. Njihov je let otkazan u trenutku kada zrakoplov samo to nije poletio. Kako smo sutradan ustanovili, posrijedi je bio iznenadni kvar. Dobro da je tako ispalo i da ljudi nisu krenuli, jer bi se u Iranu loe proveli. Jedan od naih asnika koji se nekako dokopao Turske, javio nam je iz Istanbula da je na centar u Teheranu provaljen, da su nai tamonji agenti uhieni i da je samo on umakao. Pod takvim bi okolnostima zaista bilo suludo poslati i drugu skupinu, koja bi naprosto stradala. Bila bi potpuno odvojena od

KIKA

prve skupine, ne bi se nikako mogla snai, poto smo izgubili svoju vezu u Teheranu. Nastavak Operacije Franz vie nije imao nikakve izglede, a niti smisla. Niti gortaka plemena nisu vie pokazivala nikakve namjere da vode zajednike bitke i napade s naim komandosima. Nakon nekoliko mjeseci otvoreno smo predloili naim ljudima da odlue - ili ostaju s njima, ili neka bjee iz zemlje. Sam bijeg iz Irana do Turske kao najblie neutralne zemlje za te je nae prve komandose na tome podruju bio zapravo potpuno beznadan. Slabo su se snalazili na terenu, nisu znali domae jezike, bili bi jednostavno osueni da budu uhvaeni ili da ih plemenski starjeine na kraju krajeva izrue predstavnicima britanske vojske kao to su s onima prvima i uradili. U takvoj bezizlaznoj situaciji, jedan se od naih asnika sam ubio da izbjegne predaju Britancima i muno zarobljavanje. Ostali asnici i tri doasnika iz prve skupine bili su internirani u jednom zarobljenikom logoru na Bliskom istoku, njih etvorica vratili su se u Njemaku istom 1948. godine. Operacija Franz neslavno je propala, jednostavno nije bilo uvjeta da uspije. I ja sam se ohladio od takvih akcija, poeli su me privlaiti pothvati koji su mi bili kud i kamo zanimljiviji i obeavali da e postii ono to se trai. Jednoga mi je dana tehnika sekcija Ureda VI podnijela na uvid materijale koji su se odnosili na industrijski razvoj Sovjetskog Saveza. Udubio sam se u primljenu dokumentaciju, bilo je to opet neto sasvim novo o emu se nije mogao nigdje pronai nikakav podatak: ni u novinama, ni u strunim geografskim ili ekonomsko -politikim djelima. Oito da se unutar SSSR-a zbivalo neto to e se veoma brzo odraziti na razvoj ratnih dogaanja. Vidio sam u tome mogunost udjela mojih ljudi. Tehniari su ve bili ovu dokumentaciju podveli pod kodni naziv Operacija Ulm i izradili opirne projekte za napade na neka od najvanijih industrijskih postrojenja u SSSR-u i njihovo potpuno ili djelomino unitenje.

KIKA

Prouavajui te veoma podrobne planove akcije zakljuio sam u mati da bi jako mnogo mogla uiniti ak jedna jedina manja skupina odvanih pojedinaca, pripremljena da izvri predviene di verzije. Istini za volju tada jo nismo bili u stanju izvesti neto takvo. Proi e dosta vremena dok moja postrojba postane spremna za ovako zahtjevne akcije, prije svega dok se okupi u punom sastavu za najrazliitije potrebe, a isto tako je i meni predstojalo da temeljito svladam svoju dunost kao zapovjednik koji mora znati vie od svojih ljudi kako bi ih mogao pripremiti da uspjeno obave svoje ratne zadatke i svoju ratnu zadau uope.

Bojna Friedenthal
Najbolja poduka i prvo pravilo: ui od neprijatelja! U pozadini pobjeuje samo najbezobzirniji Stari dvorac u perivoju pretvoren u - kolu za komandose Puno prije nego to sam preuzeo svoju postrojbu kao poseban odjel Ureda VI Abwehret naumio sam prouiti kako djeluju sline specijalne formacije u redovima neprijatelja, a za takvo prouavanje ocijenio sam da su mi od najvee koristi nai strogo povjerljivi izvjetaji o djelovanju britanskih komandosa. Jo za boravka u Rusiji sam zapazio da se mogu iznai znaajna rjeenja ako se pomno razmotri ponaanje neprijatelja i metode kojima se slui. Samo se po sebi nametnulo: zato se jednak postupak ne bi primijenio i u mojem buduem radu? Priznajem da sam bio u doslovnom smislu zapanjen kada sam ralanjivao pothvate britanskih komandosa pod zapovjednitvom lorda Mountbattena. Upravo su mi prikazi njegovih nevjerojatnih i nadasve smionih operacija otvorili nove vidike i spoznaje o mogunostima koje se pruaju pred odlino uvjebanim posadama koje ne prezaju ni pred im u svojim ratnim pustolovinama. U svakom sluaju, britanski je Intelligence Service uvijek znao svoje akcije zaogrnuti velom najvee tajne to mu je samo pomoglo da s poetkom rata uspjeno znatno proiri i pojaa svoje djelovanje.

KIKA

Istovremeno sam proitao i prouio izvjea o operacijama nae divizije Brandenburg. Odmah mi je upalo u oi da ova naa formacija za posebne' namjene raspolae s neusporedivo manje sredstava nego nai ratni protivnici, pa je zbog toga opravdano imala kud i kamo slabije rezultate jer se nije mogla iskazati na pravi nain. Na osnovu onoga to se moglo zakljuiti poslije skoro dva tjedna uporna rada, nije bilo nikakve sumnje da se rukovoenjem specijalnom postrojbom komandosa prua neoekivana i sjajna prigoda velikoga doprinosa pobjedi Njemake. Svaki novi izvjetaj koji mi je dolazio u ruke uvjeravao me da sam u pravu. Moje su iscrpne biljeke potvrivale da su komandosi u izvanrednoj prednosti i da prodiru ondje gdje bi svi drugi pretrpjeli nesagledive gubitke i pitanje je da li bi ita postigli. U prilog nam je ila injenica da ni nai ratni protivnici kao ni mi ne mogu svuda i uvijek zatititi duboka podruja svojih pozadina. A na nama je da unutar ivotnih sredita naih neprijatelja otkrijemo mjesta koja malobrojna

Uvjebavanje padobranskih jedinica.

KIKA

ali nepokolebljiva postrojba moe lako napasti i postii najbolji mogui rezultat. Stvar je bila jasna sama po sebi: pod uvjetom da se briljivo pripremi stanovita akcija, uspjeh ne bi smio izostati bez obzira koliko neprijatelj bio oprezan i moan, sumnjiav i oran za borbu protiv ubaenih stranih agenata ili diverzanata. Naposljetku, bio bi to novi nain i stil ratovanja kakav njemaka vojna sila do sada nije primjenjivala, pa imbenik iznenaenja sam po sebi donosi prednost dok neprijatelj ne shvati emu je izloen. Bio sam definitivno odluio da prihvatim zapovjednitvo nad postrojbom komandosa, kako onih koji su ve bili u njoj, tako i onih koji e tek doi na kasniju izobrazbu. Da sada je specijalna nastava kojom u ubudue osobno rukovoditi potpadala pod zapovjednitvo nekog satnika, Nizozemca po narodnosti i pripadnika Waffen SS-a. Pojedinim su grupama zapovijedali unutar jedine satnije koja je postojala posebno istaknuti vojnici koji su zahvaljujui svome dugogodinjem ratnom iskustvu stekli ugled kao prekaljeni borci, jednom rijeju bili su to ljudi s kojima mogu uvijek raunati i na koje se mogu slobodno osloniti. Sastav se sve vie popunjavao i napokon smo bili zadovoljni to se tie brojnog stanja: raspolagao sam s dovoljno ljudstva. A to je nedostajalo? Nismo raspolagali potrebnim brojem strunih suradnika koji e uvjebavati nazonu momad, uputiti ih i poduiti u specijalnim vjetinama, bez kojih je nezamisliva uspjenost svakoga ko mandosa. Sasvim sluajno dobio sam pomonika. Za posjeta Uredu VI naiao sam na druga sa studija, porunika Karla Radla, koji je smjesta pristao da mi se pridrui u stvaranju nove formacije. On me upoznao s dvojicom mladih asnika koji su takoer bili pridodani na slubu u Uredu VI i ja sam ih bez ikakvih tekoa uspio premjestiti u moju postrojbu. Poela je energina i naporna obuka. Nareeno mi je da pridolice ustrojim u formaciju do veliine bojne. Osim toga vodei mi je stoer SS-a naredio da e to biti bojna Friedenthal, te da se ta bojna tako zove (u lit.:prva se postrojba zvala SS Sonderverband Friedenthal, tj. SS specijalna postrojba Friedenthal, zatim SS Jgerverband 501 tj. SS odred lovaca 501, a prema zadacima pojedine skupine su dobile nazive Sredina, Istok, Sjeverozapad, Jugoistok, Jugozapad i Padobranska lovaka bojna 600 - op.). Zahvaljujui razumijevanju u vie divizija, polo mi je za rukom

KIKA

sabrati dovoljan broj asnika, doasnika i vojnika koje u uvrstiti u drugu satniju koja se istom stvarala. Valjalo je jo odabrati idealno mjesto za smjetaj nove postrojbe, mjesto za koje e malo tko znati i gdje emo nesmetano i daleko od radoznale okoline svakodnevno izvoditi potrebnu vojnu nastavu. Izbor je pao na Friedenthal nedaleko Oranienburga: u ogromnom i poprilino zaputenom perivoju

Narednik 1. padobranske divizije pod punom ratnom spremom na Gran Sassu 1943.

KIKA

nalazio se dvorac iz vremena Friedricha Velikog. Unaokolo prostrane livade, bogomdani prostor za nae potrebe. Odmah sam poeo s preureenjem terena, podigao vojnike barake i hangare. Dotle je bilo sve u redu, radio sam planski i u tome uivao, naoigled je nastajao novi vojni poligon za vjebe komandosa (u lit.: "Iza obrua SS-a, straa s automatskim pukama, u zgradama koje su takoer bile uvijek uvane stanovali su osim Nijemaca, ljudi razliitih narodnosti - sve sami atletil Do maksimuma su bili uvjebani u svim sportskim disciplinama: od plivanja do jahanja, preko onoga to Anglosasi nazivaju close combat, tj. borbu prsa u prsa. Uesnici su tamo takoer uili praktino koritenje bombi i mina, posebno za unitenje brodova, mostova i centara veze... Od 1943. do 1944. godine nekoliko je stotina zatoenika radilo na preureenju dvorca Friedenthal u Oranienburgs odreenog za specijalizirane formacije esesovaca za najopasnije i najsmionije zadatke." - op.). No, kolikogod me radovalo pretvaranje staroga dvorca u sjedite postrojbe za posebne namjene, toliko me je dovodilo do

KIKA

bjesnila ponaanje pomonih slubi koje su mi oteavale svaki novi korak. Bezbrojna trkaranja u razne urede i mjerodavne ustanove od kojih treba iskamiti odobrenja i neophodna sredstva za ostvarivanje pojedinih potreba stajalo me dosta ivaca. To mi je bio mnogo gori posao od svega to me zapalo. Ni ne slutei to me oekuje doao sam u sukob s administracijom i njenim bogovima velikim birokratima, i tek poslije u stei odgovarajuu rutinu u toj podmukloj borbi koja me pratila od prvog dana osnivanja centra bojne Friedenthal. Mogu slobodno rei da sam se kasnije prilino dobro snalazio u tome zapletenom svijetu nadlenosti i od govornosti. U nadmudrivanju s vojnom administracijom nadmaio me, priznajem, porunik Karl Radl koji je upravo postao moj pobonik ili ordonans-asnik, i ja sam u njemu s velikim zadovoljstvom i olakanjem otkrio pravoga asa u toj prljavoj igri podmetanja i nepojmljive ravnodunosti. Kao autor programa obuke gajio sam od poetka odvie velike planove, htio sam svojoj formaciji priutiti najbolju moguu vojnu nastavu u njemakoj vojsci, kako bi dodijeljeno ljudstvo usvojilo sve neophodne vjetine i bilo u stanju udovoljiti bilo kojem zadatku. Prema tome, svaki je moj ovjek morao proi u prvome redu redovnu pjeadijsku i inenjerijsku obuku, nakon ega je slijedilo temeljito upoznavanje sa svim udarnim borbenim sredstvima njemake vojske: rukovanje bacaem, poljskim topom i tenkom. Samo se po sebi razumije da su svi pripadnici bojne morali nauiti voziti ne samo motocikl i automobil, nego i motorni amac, pa ak i lokomotivu. Naroita je pozornost bila posveena sportovima, osobito plivanju. Moji su komandosi trebali biti veoma svestrani sportski ljudi, morali su savreno vladati nizom borilakih vjetina i biti u zdravstvenoj kondiciji da im nita nije teko ni nemogue. Svi odreda bili su i padobranci, i to je bio jedan od osnovnih uvjeta da ostanu u Friedenthalu.

KIKA
Pripadnik Hitlerjugend divizije u punoj ratnoj spremi.

Neprestano su trajali teajevi za razne skupine, ime se ljudstvo usavravalo i pripremalo za svoje specijalnosti. U te je teajeve spadalo i uenje odreenih stranih jezika, ali takoer i poimanje ope taktike napada na industrijske pogone naih neprijatelja. Po mome miljenju bilo je neophodno pripremiti ljud stvo za dva osnovna cilja: za borbu protiv Sovjetskog Saveza s jedne strane i za borbu protiv angloamerikih poloaja na Bliskom istoku s druge strane. Kod svega toga nisam vodio dovoljno rauna o injenici da smo zagazili u etvrtu godinu rata te 1943. kada sam osnivao centar za njemake komandose. Bit e da sam spoznaju o etvrtoj godini rata instinktivno zanemario kako bih se iskljuivo usredotoio na sadanjost i kako bih po svaku cijenu ostvario rezultate koji se jo mogu postii. Neprekidno sam ponavljao da rijei prekasno nema u rjeniku vojnika, da se takve rijei vojnik mora liiti jer ona ne vodi niemu.

KIKA

Ukoliko nam je vrijeme ogranieno, i sve ogranienije, utoliko vie moramo pouriti s pripremama da nadoknadimo proputeno. Eto, to bi bilo sve.

Lov na britanske priguivae

Njemaka jo ne proizvodi takvo oruje a ukazuje se potreba za - neujnim ubijanjem Napokon u lipnju 1943. prvi uzorak u njemakim rukama Vojni birokrati ne shvaaju bitnu prednost kratkog automatskog oruja Prije nego to mi je dodijeljena i dunost odsjeka za politike obavijesti, u Nizozemskoj se poeo odravati teaj za pijunau. Ova je kola bila smjetena na jednom malom posjedu u provinciji, koji je pripadao nekom nizozemskom plemiu i ovdje su se prvenstveno usavravali radiotelegrafisti i specijalisti za sabotae i diverzije. Jednoga sam dana nakratko skoknuo iz Friedenthala da vidim ime se sve bavi kola za pijune u Nizozemskoj. Znajui otprilike program nastave ustanovio sam ve pri letiminom obilasku da se tamo radi na mnogo iroj osnovi nego to je to mogue meni u Njemakoj. Teaj je vodio asnik obavjetajne slube i bilo je pomalo neugodno to je taj ovjek koji inae nije pripadao regularnoj vojsci imao mnogo vii in od mene. Mogao mi se suprotstaviti ali nije, prihvatio je da bude pod mojim zapovjednitvom. Gotovo sve to sam na tome putovanju ondje upoznao i nauio a to se tie obavjetajne slube, za mene je - priznajem bila ista novost. Sluajui i uei shvatio sam na licu mjesta s kojim arom rade uhvaeni savezniki agenti, prije svega Britanci. Svake su noi brzi zrakoplovi nadlijetali podruje pod naim snagama da bi padobranima izbacili agente sa zadacima pijunae i sabotae, ili samo zbog toga da bi agentima koji su ve otprije na tome podruju dostavili radiostanice, eksploziv, oruje i raznu opremu. Po ocjeni nae obavjetajne slube oko pedeset posto neprijateljskih agenata pada u nae ruke ve poslije nekoliko dana ili ak nakon nekoliko sati po njihovu prizemljenju. Isto tako, sedamdeset i pet posto materijala koji stie padobranima redovno mi uzimamo. Traio sam i dobio taj materijal izbaen padobranima. Neprijatelj nas je ljubazno opskrbljivao potrebnom opremom

KIKA

za nae budue akcije - to je veoma jeftin nain koji ja toplo preporuam svim buduim efovima tajnih slubi. Bio sam u mogunosti da se upoznam i s mnotvom izvjetaja koji su se odnosili na sasluanja uhvaenih britanskih agenata. Prouavanjem njihovih iskaza doao sam do poraznog zakljuka koliko smo mi zaostali za njima. Najvie su me zanimale metode obuke i priprema koje je primjenjivao na protivnik s druge strane La Manchea. Na moj su zahtjev znatno proirena ispitivanja i uskoro sam raspolagao s veoma tonim podacima koji su za nas bili od ogromne vanosti u vlastitom kolovanju komandosa. Saznali smo da se veina nastavnih centara britanske obavjetajne slube nalazi u odreenom predjelu kotske, gdje su ti centri rasporeeni po osamljenim kuama u strogo zabranjenom podruju. Mnogi od uhvaenih britanskih agenata dobrovoljno su nam odali gdje su bili prije iskakanja nad Nizozemskom, detaljno su nam nacrtali mjesta gdje su ih pripremali za let do Nizozemske a isto tako i opisali prilazne puteve. to je osobito bitno: upoznali smo se s obukom britanskih agenata i utvrdili na koji nain trebamo prilagoditi obuku naih ljudi da bismo osujetili Britance i njihovu obavjetajnu koncepciju koja se po mnogo emu razlikovala od nae. Boravak u Nizozemskoj bio je za mene izvanredno dragocjen. Tu sam prvi put doao u doticaj s nekoliko dvostrukih agenata, inae su to bili razliiti tipovi ljudi kojima je bilo zajedniko da rade za dvije zaraene strane. Neke od naih svjeih uhienika nije bilo osobito teko nagovoriti da prevrnu kaput i da nastave svoju pijunsku djelatnost, samo ovaj put protiv donedavnih gospodara i uitelja. Ta injenica, mnogo ea nego to bi se to vjero valo i pretpostavljalo, ukazuje mi na potrebu da se stvarno opasne i presudne akcije povjerava jedino vojnicima-dobrovoljcima. Jasno je da kod toga najvaniju ulogu igraju entuzijazam i svijest da se stavlja ivot na kocku za dobru stvar, za spas domovine u krajnjem sluaju. U nedostatku tih bitnih elemenata, uspjeh je uvijek problematian. Od plaenika koji brojkama izraava cijenu svoje koe, ne moe se oekivati vrsta odanost. Rijetki izuzeci, koliko sam mogao ustanoviti, prije potvruju nego demantiraju ovo pravilo. Za putovanja Nizozemskom primijetio sam da nizozemski ogranak nae tajne slube odrava odline veze s naim tobonjim kolegama u Engleskoj zahvaljujui beinoj telegrafiji. To je prava radio-igra. Naoj je obavjetajnoj slubi uspjelo domoi se dvanaestak padobranima sputenih radiostanica skupa s posebnim "kljuevima" pomou kojih se odgonetavaju ifrirane poruke. Preko

KIKA

agenata kojima su bile namijenjene radiostanice i ifre odravali smo redovne veze s Engleskom. Na taj nain prikupljene informacije otkrile su nam itavu mreu pokreta otpora, sastavljenu od nekoliko stotina Nizozemaca. Nismo ih odmah uhitili u oekivanju da emo pohvatati i ostale sudionike pokreta otpora. Meu mnotvom raznih podataka do kojih smo doli presluavanjem uhienih agenata bio je ijedan koji nas je posebno zaintrigirao: saznali smo da se u britanskim kolama za obavjetajce u vjebama gaanja koriste - neujni revolveri. Mi u Njemakoj nismo proizvodili takvo oruje, a nismo ni imali sreu da u pronaenim zranim poiljkama koje su stizale padobranima i koje smo zaplijenili bude ijedan primjerak takvog oruja za neujno ubijanje. Tada mi je sinula na prvi pogled drska i pretjerana ideja da koristei uvedenu radio-igru jednostavno naruimo jedan takav poseban revolver. Na je nizozemski centar odmah uputio takav zahtjev. Petnaest dana kasnije, pri ponovnom dolasku u Haag, doista mi je uruen revolver kalibra 7,65 mm izraen samo za jedan metak, veoma primitivne izrade, upravo stoga mnogo pouzdaniji i manje izloen kvarovima od drugog slinog oruja. Odmah po prijamu naeg zahtjeva odaslanog pod imenom uhienog britanskog agenta koji se krio iza ifre Trezor, Britanci su poslali zrakoplovom traeni revolver i nai su ga pripadnici obavjetajne slube odmah donijeli meni. Isprobao sam ga. Pucao sam iz svoga ureda kroz otvoreni prozor u jato gusaka koje se brkalo u kanalu. Uvjerio sam se da se zaista gotovo nita nije ulo. Prolaznici na ulici nisu se ni okrenuli kada je mimo njih ispaljen hitac. U poiljkama koje su Englezi redovito sputali padobranima du Belgije, Francuske i Nizozemske bilo je i engleskih automata Sten. im sam ugledao ovo oruje, oduevila me njegova jednostavna konstrukcija koja omoguuje brzu i jeftinu proizvodnju. Kako smo mogli saznati, Englezi su imali priguivae i za ovu malu runu strojnicu ali su ih uvali u najveoj tajnosti. Ta me je okolnost upravo draila da se na svaki nain pokuam domoi toga tajanstvenog dodatka oruju. Ali, kako do Stena s priguivaem? Na prijanji nain - radiotelegrafskom narudbom! Nije upalilo. Ili su Britanci naslutili neto sumnjivo, ili su jednostavno odluili sauvati priguiva za operacije koje oni odaberu. Tada sam sluajno doznao da uskoro jedan nizozemski kapetan polazi po nekom svom tajnom zadatku u Englesku. Njegovo je putovanje bilo lukavo zamiljeno. On e najprije manjim bro-

KIKA

diem doploviti do vedske, pa onda iz vedske na slian nain proslijediti do jedne luke u kotskoj, gdje e preuzeti poiljke za britanske agente na raznim punktovima u Nizozemskoj. Na moju molbu reeno mu je da poduzme sve to mu pada na pamet da bi od britanskih vojnih vlasti izmamio jedan priguiva za automat Sten. Bilo je veoma dvojbeno hoemo li doi do toliko eljenog priguivaa, ali uspjelo je. Tako mi se posreilo da koncem mjeseca lipnja 1943. primim prvi priguiva koji je dospio do nas. Naravno da sam bio ushien mogunostima koje prua ovakvo sredstvo neujnog pucanja, upravo idealno za izvrenje naih zadataka. Ophodnja opskrbljena takvim neujnim runim strojnicama mogla bi izbjei mnoge gubitke iz vie razloga: u sluaju nepredvienog sukoba s neprijateljskim postrojbama izbjegla bi da bukom koju stvara pucnjava privue panju drugih oblinjih neprijateljskih formacija koje bi imale namjeru pritrati u pomo napadnutim posadama. Siguran sam da bi svaki pripadnik neke samostalne postrojbe ili ak obine ophodnje za izvianje bio oduevljen takvim orujem. Za razliku od mene, naa berlinska direkcija za prouavanje naoruanja nije dijelila moje miljenje. Po povratku u Friedenthal pokazao sam jedne veeri to neujno oruje nekim viim asnicima. Pod pretpostavkom da e ih ova demonstracija potaknuti na pravilne ocjene i pravilne odluke, dok smo se nou etali kroz perivoj, vojnik koji je koraao iza nas ispalio je u zrak itav okvir automata. Gospoda asnici bili su zbunjeni kada sam im stavio pod nos prazne ahure to su leale razbacane po zemlji. Ipak, nisu se sloili sa mnom i prihvatili moje stajalite. inilo im se da je probojna snaga zrna iz oruja s priguivaem slabija nego inae i da priguiva vjerojatno umanjuje tonost pogotka. Imao sam jo jedno rjeenje od kojega sam mnogo oekivao: predloio sam da kopiraju automat Sten, to ne bi trebalo biti teko jer je to istovremeno i veoma jednostavno i veoma vrsto i izdrljivo oruje, pa da takvim praktinim i pouzdanim orujem opskrbe cjelokupnu njemaku vojsku. Po tko zna koji put sam tu maio da se ovo oruje moe bez bojazni baciti u blato, vodu, udarati njime po bilo emu, o kamenu podlogu ili neto drugo, a Sten e i dalje vjerno sluiti. S poznatim njemakim automatima neto takvo ne bi bilo mogue bez oteenja i otkazivanja mehanizma. Na kraju krajeva, proizvodnja Stena moe odmah poeti i to uporabom istih sirovina koje se rabe za proizvodnju njemakih automata.

KIKA

Uzalud sam govorio, rasipao svoju energiju. Nai su dragi vojni birokrati stalno pronalazili dovoljno protuargumenata koji su ili njima u prilog da bi odbili moj prijedlog, ak su mi citirali osobno Adolfa Hitlera koji je navodno jednom prigodom izjavio da njemakim vojnicima treba dati najbolje mogue oruje kojim raspolaemo. Mahali su mi s podatkom da je britanski automat Sten donekle manje precizan od slinog njemakog automata. to je meutim doista tako. Ali, ova su gospoda zaboravila da e automatski pitolj i laka runa strojnica zauvijek biti oruje za borbu izbliza i da se nijedan vojnik nee koristiti takvim orujem pri gaanju udaljenih ciljeva.

Natezanje s admiralom Canarisom

Prvi i jedini susret s glavnim efom vojne obavjetajne slube koji je djelovao kao meduza, neuhvatljiv i neopipljiv Jedino su ostajale u sjeanju njegove bezbojne oi i zagonetan pogled koji je neprestano prelazio s ovjeka na ovjeka Muna tri sata radi premjetaja 11 asnika Jednoga dana me posjetio Adrian von Vlkersam (Schellenberg navodi za njega da je bio barun i imao in SS-Hauptsturmfuhrera, tj. SS-satnika te bio Canarisov pouzdanik koje je sluio pod njime, drugi ga izvori spominju kao "dostojanstvenog SSHauptsturmfhrera s Baltika " koji je govorio ruski bez stranog naglaska - op.), tada porunik iz udarne divizije Brandenburg. Bio je potomak stare baltike obitelji, odlian vojnik, odlikovan jo 1941. godine vitekim kriem za jedan naroito smioni prepad na Istonoj fronti. On mi je u povjerenju ispriao da meu starim pripadnicima divizije Brandenburg vlada ope nezadovoljstvo. Ve dosta dugo, izjadao mi se, divizija nije dobila nijedan specijalan zadatak, nego se njome najee koriste da "zapue rupe" i alju je u bitke u kojima bi bez ikakve razlike mogla sudjelovati i svaka druga redovna divizija. Pretrpljeni gubici u ovakvim okrajima uvijek su prilino veliki i praktiki nenadoknadivi, posebno zato to je divizija sastavljena od dragovoljaca koji su vrhunski specijalisti i odlino vladaju stranim jezicima.

KIKA

Nakon ovako simptomatinoga uvoda, Vlkersam je preao na pravi cilj svoje posjete: on i jo deset asnika iz njegove bojne sluajno su doznali za novu postrojbu koja je meni dodijeljena i ele ui u nju, pa me mole za potporu njihovim molbama za premjetaj. Vlkersam je od prvoga trenutka naega razgovora na mene ostavio veoma povoljan dojam i ja sam mu obeao da u se koliko mogu zaloiti za njihov prihvat u moju formaciju koja se jo popunjavala. Ovo moje obeanje bilo je povod mojem prvom i jedinom susretu s uvenim admiralom Wilhelmom Canarisom, glavnim efom vojne obavjetajne slube. Znao sam da doktor Kaltenbrunner, efu to doba Glavnog ureda sigurnosti Reicha (SS-Obergruppenfhrer, tj. SS-general, na toj dunosti od sijenja 1943. - op.) i moj izravno pretpostavljeni, te ef Ureda VI Walter Schellenberg namjeravaju zajedno s Canarisom dogovoriti uvjete koji bi pospjeili suradnju izmeu Abwehret i Glavnoga ureda sigurnosti Reicha. Zamolio sam ih za doputenje da prisustvujem toj konferenciji i zahvaljujui njihovu posredovanju admiral e na koncu pristati na premjetaj jedanaest asnika iz divizije Brandenburg u moju buduu postrojbu. Uveli su nas u slabo osvijetljen ured. Sjedamo u duboke naslonjae. Iako se mogu pohvaliti da izvanredno dobro pamtim fizionomije, nisam u stanju opisati kako je izgledao admiral Canaris. Jedino ega se sjeam bilo je da je srednjeg rasta, nabijen, elav i u mornarikoj odori. Od njegova lica samo su mi ostale u sjeanju njegove bezbojne oi i zagonetan pogled, koji je neprestano prelazio s jednog na drugog sugovornika, ili bi nekoliko minuta poivao usmjeren na neku zamiljenu toku negdje na zidu iza nas. Naprotiv, Canarisa kao protivnika, da ne upotrijebim neki tei izraz - neprijatelja, nikako ne mogu zaboraviti. Bio je ovjek kojega e lik, sasvim sigurno, umjetniki reeno - ostati neizraen. Moda bih ga mogao usporediti s meduzom koja je neuhvatljiva, neopipljiva. Uzalud zabadate prste u njenu elatinoznu masu. im ih povuete, ljepljiva kugla poprima svoj raniji oblik, okrugao i gladak, kao da se nita nije dogodilo, kao da niste nita dodirivali. Taj se ovjek odlikovao nadnaravnim sposobnostima: ako mu se vai zakljuci nisu dopadali on bi na samo njemu svojstven nain zaustavljao vae daljnje pokuaje da doreete svoje naknadne misli i elje.

KIKA

to se mene tie, kada je to bilo nuno, ja sam takoer znao biti tvrd i uporan, i to je utjecalo da se naa rasprava otegla u nedogled. Muili smo se dobra tri sata dok nismo naposljetku dobili njegov pristanak za premjetaj onih jedanaest asnika. Canaris je stalno pronalazio ili tonije kazano izmiljao nove razloge zbog kojih se protivi naim zahtjevima i ne poputa. Bilo je to teko i neugodno natezanje. im bismo uspjeli unato njegovih prekida i odstupanja obesnaiti njegov posljednji prigovor, on je ve imao drugi, nimalo laki od prethodnoga. Tak kada je iscrpio i posljednje svoje argumente pristao je na prebacivanje onih jedanaest asnika iz divizije Brandenburg u moju formaciju u osnivanju. Odahnuo sam s olakanjem i uspravio se nastojei da ne pokaem izraajem lica koliko sam zadovoljan ovom pobjedom koja je meni zaista mnogo znaila. Na svaki nain bila je to pobjeda izvojevana u izvanredno tekoj bici. Taman kada smo povjerovali da je ono najtee prebroeno, stvari su se iznova vratile na poetak, tako da se zamalo nismo skljokali utueni i mrzovoljni. Da ovjek ne povjeruje to ga je snalo, kao da se budi iz runa sna. U trenutku kada je naelnik njegova stoera doao da primi odgovarajue nareenje, Canaris je kao da se nita nije dogodilo posegnuo za novim netom izmiljenim razlogom radi ega se odgaa donoenje konane odluke do nekog kasnijeg datuma. Znai, na neodreeno vrijeme! Poalio sam to sam uope doao, tovie htio sam se povui, pa neka bude kako bude, bilo mije svega dosta. Tek poslije nekoliko mjeseci, u studenome 1943. sluei se zaobilaznim putem rijeio sam ovaj sluaj u svoju korist.

Ruska enigma iza Urala

Zrakoplovi Luftwaffe otkrili na povrini veoj od "Velike Njemake" divovska industrijska postrojenja Tisue iskaza ruskih ratnih zarobljenika potvruju nagaanje Schellenbergov savjet kako se odnositi prema "najluim" projektima S obzirom na zajednike potrebe, doao sam u doticaj s organizacijom Kurfiirsta pod kojom se krila obavjetajna sluba Ratnog zrakoplovstva Luftwaffe. Brzo sam se uvjerio da oni rade uzorno i uspjeno. Na je prvi kontakt urodio tijesnom i plodnom

KIKA

suradnjom, poto je sredinjica ove obavjetajne slube raspolagala stvarno izvanrednim i mnogostrukim podacima o skoro svim zemljama koje bi nas mogle zanimati. Posjedovala je zrane snimke s golemih podruja izmeu Volge i Istoka, od Aralskog jezera na jugoistoku do Mezopotamije i Sueskog kanala na jugu. Veina tih fotografija je potjecala jo iz 1940.-1941., to jest iz vremena kada je naa Luftwaffe dominirala tim zranim prostorom i bila apsolutni gospodar neba. U arhivima Kurfrst otkrio sam nevjerojatno obilnu dokumentaciju o industrijskom potencijalu naih neprijatelja, to je pobudilo moju najveu pozornost. Naime, prelaskom na novu dunost zatekao sam u naoj slubi mnotvo raznih informacija koje su se odnosile na sovjetsku ratnu industriju, a prikupljene su u svrhu Operacije Ulm. Tek kada sam pregledao kartoteku Luftwaffe, shvatio sam koliko nam jo nedostaje da bismo stekli potpunu predodbu kakav su nam ogroman ratni cilj postavili moji pretpostavljeni. Bilo nam je poznato da su Rusi prenijeli, pa ak i izgradili najvanija svoja industrijska postrojenja istono od Urala, na povrini prostranijoj od tadanje "Velike Njemake". Kako je Luftwaffe mogla izvesti samo nedovoljan broj izviakih letova iznad toga nevjerojatno velikoga podruja, bili smo prisiljeni pronai i neke druge izvore potrebnih informacija. Sustavno smo i strpljivo sabirali i obraivali tisue iskaza ruskih ratnih zarobljenika. Naknadno smo na taj nain dobijene rezultate dopunjavali praktinim podacima koje smo sakupili od raznih firmi, naroito njemakih i francuskih, koje su ranije izvodile radove u tim izauralskim pokrajinama. Zahvaljujui takvom predanom razvrstavanju zalihe podataka bili smo u mogunosti sastaviti djelomino priblinu kartu strukture ove ogromne industrijske koncentracije. Tek tada sam spoznao kakve sve zamane pripreme moramo jo poduzeti prije nego to bi mogli pristupiti izradi plana napada, dakako s ozbiljnim izgledom na uspjeh, a ne da uletimo u neodgovornu i jalovu pustolovinu, od koje se oekuje da zada teak udarac Sovjetskom Savezu. U svakom sluaju bilo nam je jasno da se ni zranim napadima ni sabotaama na zemlji ne moe samo tako unititi postrojenja koncentrirana u ovim udaljenim ruskim pokrajinama. Za poetak, bilo je osnovno odrediti i pronai gdje su najvaniji centri. Znao sam da svaka industrija, naroito ako je izgraena u svega nekoliko godina, ima svoje ranjive toke. Po mojem miljenju, u ovome su sluaju bile Ahilove pete usko povezane s elektrinim cen-

KIKA

tralama, to su u donekle kratko vrijeme doslovce iznikle iz zemlje. Kao i svugdje drugdje, trebalo je i ovdje maksimalno zadovoljiti potrebe u energiji. Zbog prenagla razvoja ove industrijske oblasti nije postojala nijedna elektrana koja bi posluila kao priuvni izvor energije. Dalje se logiki dalo pretpostaviti: svako osjetno smanjenje proizvodnje struje, proporcionalno e sniziti industrijsku proizvodnju, to bi bio na osnovni strateki cilj. Isto tako, i sama elektrina mrea koja spaja razna sredita s odreenim po gonima ako je esto u prekidu postaje slaba toka koja paralizira funkcioniranje svih pogona koji su za nju vezani. Nae pripreme usredotoili smo na spomenute pojedinosti. U suradnji sa zrakoplovnim strunjacima koji su takoer odmah bili zainteresirani za nae planove, poeli smo razraivati mogue napade na izvore elektrine energije i uskoro smo ustanovili da smo na najboljem putu da postignemo traene rezultate. Naalost, zbog dobronamjernih ali nedovoljno promiljenih naredbi "viih sfera", iznenada smo i neoekivano obustavili ve zapoete pripreme na nekoliko mjeseci. Evo to se dogodilo: neki dunosnik iz Ministarstva za naoruanje, obavijestio je Himmlera o divovskim visokim peima u Magnitogorsku na Uralu. Impulzivan kao i uvijek, Himmler je smjesta naredio: "Specijalna postrojba Friedenthal mora se odmah pripremiti za sabotanu operaciju na visokim peima Magnitogorska, s krajnjim ciljem potpunog unitenja. Zapovjednik specijalne postrojbe slat e mi svakoga mjeseca izvjee o tijeku i napredovanju priprema i priopit e mi im to bude mogue priblian datum polaska komandosa na spomenuti zadatak koji je od prvorazredne vanosti!" To je bila zapovijed koja mi je jednoga lijepog jutra prispjela preko teleprintera u ured. Poslije dugih savjetovanja sa strunjacima svih rodova vojske doli smo do sljedeih zakljuaka: kao prvo, da o Magnitogorsku i uope o industriji u ovoj zabaenoj oblasti ne posjedujemo tako rei nikakvu najnuniju dokumentaciju. Za poetak, moramo pribaviti potrebne informacije, a to e nam jamano oduzeti vie mjeseci. Nadalje, uzalud se zanosimo sabotaama ako ne moemo rijeiti na koji e nain nai diverzanti dopremiti na lice mjesta velike koliine eksploziva, potrebnog za dizanje u zrak navedenih visokih pei koje su svakako pod jakom straom.

KIKA

Po svemu sudei, izvrenje je ovoga zahtjeva - nemogue. Meutim, kako uvjeriti "vie sfere" da je nemogue ono to su oni naumili? Kada sam u svojoj naivnosti i prostodunosti htio tim tzv. "viim sferama" jednostavno dostaviti objektivan i detaljan izvjetaj o nepremostivim tekoama na koje nailazimo, neki su mi se podsmjehivali. Moram jo mnogo toga nauiti o diplomaciji koju treba voditi u odnosima s visokim naredbodavcima, utuvili su mi u glavu. ef SS-Brigadefhrer Schellenberg mi je dapae odrao malo predavanje o tome kako valja postupati, a da to bude na najbolji mogui nain. Po njemu, bez obzira o kakvom je planu rije, makar bio i "najlui", isprva treba hiniti oduevljenje i stalno marljivo izvjeivati da pripreme odlino napreduju. Tek po slije nekog vremena moe se postupno krenuti prema istini, i to oprezno i nikako odmah izai s otvorenim kartama. Pravi majstor u toj neobinoj strategiji izvrdavanja u stanju je spretno sahraniti sve sline sumanute planove i ideje i to tako prepredeno da na koncu i njihov inicijator prestane vie misliti o njima. Ako u tome uspijete, rekao mi je Schellenberg, efovi e vas smatrati idealnim poslunikom, dostojnim njihova najveega povjerenja i njihove naklonosti, to je od ivotne vanosti za svakog pojedinca, je li tako?! I stvarno, Schellenberg je bio u pravu: trebalo nam je tono godinu i pol dana pa da napokon "sahranimo" ovu na svaki nain velianstvenu ali apsolutno neizvodljivu operaciju.

U Fhrerovom Glavnom stoeru

Hitan poziv u "Vuju jamu" Tko od gospode poznaje Italiju? "Mojega prijatelja, naeg vjernog druga u borbi juer je izdao njegov kralj, a njegovi su ga vlastiti zemljaci uhitili!" "Ako vi, da biste postigli cilj, neete ustuknuti ni pred kakvim rizikom, uspjet ete. A ja to od vas zahtijevam!" U ponedjeljak 26. srpnja 1943. bio sam na doruku u hotelu Eden u strogom sreditu Berlina, s jednim starim prijateljem iz mog rodnog grada, profesorom bekoga Sveuilita. Poslije izvrsnog doruka pili smo u predvorju hotela kavu, odnosno ersatz koji je trebao nadomjestiti pravu kavu, i usput avrljali o kojeemu iz Bea, o raznim naim uspomenama i zajednikim znancima i prijateljima. Zapravo, to me letimino podsjeanje na civilni ivot - tada nisam bio u uniformi - donekle smirivalo, meutim to smo

KIKA

due sjedili i to je vrijeme vie odmicalo obuzimao me neki udan i neobjanjiv nemir. U hotelskoj telefonskoj centrali znali su gdje e me potraiti u sluaju prijeke potrebe, no ja sam svejedno ispunjen nespokojstvom nazvao telefonski svoj ured. Moja je tajnica bila izvan sebe od uzbuenja. - Ve vas dva sata traim na sve strane - rekla je uzrujanim glasom. - Tko me trai i zato? - efe, oekuju vas u Fhrerovu Glavnom stoeru - odjekuje u slualici. - U 17 sati morate se ukrcati u zrakoplov na aerodromu Tempelhof. Sada je uzbuenje zahvatilo i mene. Do sada me jo nikada nisu pozvali u Glavni stoer. Nastojao sam koliko-toliko zatomiti provalu uzbuenja u sebi i toboe ravnoduno nadovezao: - Prenesite Radlu da odmah krene za mnom, a da prije toga stavi uniformu u moj putni koveg kao i toaletni pribor i da s kovegom i ostalim pouri na aerodrom Tempelhof. Ja idem ravno tamo ... Je li vam poznato zbog ega me zovu? - Ne, efe, nita ne znamo o tome. Na brzinu sam se oprostio sa starim prijateljem koji me zapanjeno gledao kada je uo da moram u Glavni stoer. Dok sam hitao automobilom prema aerodromu, pokuavao sam naslutiti razlog ovog nepredvienog poziva. Je li mogue da je posrijedi Operacija Franz - sabotaa eljeznikih pruga u Iranu? Ipak, nee biti, to je bilo i prolo. Moda Operacija Ulm - razaranje industrijskih postrojenja iza Urala? Najvjerojatnije je ovo potonje, jedino mi nije jasno to u ja u Glavnom stoeru i kakva bi mogla biti moja dunost u Operaciji Ulm? Hja, govorio sam sam sebi, strpi se pa e ti sve biti razjanjeno. Na aerodromu je moj pobonik Radi ve ekao s kovegom i jednom torbom. Pomogao mi je pri presvlaenju i kod toga spominjao promjenu reima u Italiji, kako je to bilo predoeno u posljednjim vijestima na radiju. Promatrali smo se u nedoumici, ali ni on ni ja nikako nismo moj poziv u Glavni stoer dovodili u vezu s ovim dogaajem. Poli smo prema uzletinoj pisti, prema jednom Junkersu 52 iji su se propeleri upravo poeli okretati. Kakav luksuz!

KIKA

Nisam mogao a da ne pomislim: ovaj ogromni zrakoplov samo za mene! U trenutku kada sam se naao u kabini, palo mi je na pamet da sam u urbi puno toga propustio dogovoriti. Radlu sam napomenuo da emo biti u stalnoj vezi. - Telefonirat u vam - kazao sam i dodao: - Neka nae dvije satnije budu u pripremnom stanju i spremne za pokret. Zrakoplov se odvojio od zemlje, kruio i podigao u visinu. Opet sam poeo svata pretpostavljati, neprestano sam mozgao: zato me trae iz Fhrerova Glavnog stoera? Koga u tamo zatei? to sam vie nagaao zapadao sam u sve vee zavrzlame i sve manje nadolazio na iole prihvatljive razloge poziva. Naposljetku sam odustao od svake nakane da razmrsim tu nedokuivu zagonetku i stao razgledavati unutranjost zrakoplova, u kojemu sam bio jedini putnik. Ispred svakog uzanog sjedita otkrio sam ugraeni pretinac s likerima. Drzak kakvoga me Bog oduvijek dao, nagnuo sam se prema poluotvorenim vratima cockpita i dobacio pilotu: imaju li putnici pravo koristiti se buffetom s piima? Dvije aice konjaka blagotvorno su djelovale na moje razdraene ivce i dakako na cjelokupno moje raspoloenje, te sam se slobodno mogao posvetiti promatranju predjela iznad kojeg smo letjeli. Preletjeli smo Odru i zeleno proarana polja pokrajine Neumark, istono od Brandenburga, protegnuta u nedogled. Bio sam jako radoznao gdje emo se spustiti, jer nisam tono znao gdje se nalazi Fuhrerov Glavni stoer, znao sam samo toliko kao i ostali smrtnici da je negdje u Istonoj Pruskoj i da se krije pod kodnim imenom - "Vuja jama". Na svu sreu, moj je ordonans-asnik koji je doista uvijek mislio na sve bio toliko domiljat da je uloio u moju torbu zemljovid Njemake, tako da sam lako mogao pratiti smjer leta. Sat i pol poslije uzleta u Berlinu, bili smo na visini od otprilike oko tisuu metara nad gradom Schnaidmilom. Kasnije, kada sam se uvukao u pilotsku kabinu i tamo sjeo, pokazao mi je pilot kraj kojega sam zauzeo slobodno sjedite prstom veliko jezero i raskrije eljeznikih pruga Varava-Danzig (Gdanjsk) i Interburg-Poznan. Iz zraka se eljeznike pruge upadljivo istiu na terenu, gotovo kao geometrijski crtei. Nema sumnje da su takve raskrsnice privlaan cilj za neprijateljsko zrakoplovstvo. Trudio sam se da otjeram od sebe sline misli, jednostavno sam elio uivati u letu!

KIKA

Moan me stroj nosio kroz vedro nebo, iznad lijepe zemlje a mene je, eto, svako malo proganjao taj prokleti rat sa svim svojim strahotama. Iza nas se sunce sve vie i vie zaklanjalo prema dnu obzorja, dok se zrakoplov malo pomalo spustio na visinu od samo tristo metara. Krajolik se mijenjao, prelazio u sasvim glatku ravnicu, ispresijecanu bezbrojnim rijekama i ratrkanim jezerima. Pogledao sam u zemljovid i ustanovio da smo poslije leta od oko pet stotina kilometara dospjeli iznad Mazura. U ovome je podruju, na Tannenbergu, poetkom Prvoga svjetskog rata, stari Hindenburg odluno potukao Ruse. S ushienjem i ponosom pomislio sam kako se danas naa fronta nalazi daleko na Istoku, prema Smolensku, na stotine i stotine kilometara od sadanje njemake dravne granice. Zrakoplov se primicao odreditu. U blijedoj svjetlosti uoio sam nedaleko jezera i veliki aerodrom. Junkers je ve dodirivao tlo i zamalo jurio betonskom pistom, da bi se koji tren zatim zaustavio. Pred barakom koja je zaklanjala uredske nastambe ekao me veliki Mercedes. - Satnie Skorzeny - dovikuje jedan doasnik. - Nareeno mi je, satnie, da vas dovezem u Glavni stoer. Ubrzo sam cestom kroz umu prispio do prvoga pojasa sigurnosti, do prepreka koje nisu doputale daljnji prolazak. Pokazao sam maloprije uruenu propusnicu kao i osobnu vojniku iskaznicu zapovjedniku strae koja je nadzirala taj prvi obru osiguranja. On je upisao moje podatke u registar, ja sam se potpisao i potom se rampa maknula i mi smo produili. Nakon to smo se provezli kroz brezovu umu i na jednome mjestu preli eljezniku prugu, naili smo na drugi sigurnosni pojas. Opet sam morao izai. To je zahtijevao asnik koji je iznova pomno pregledao moje isprave, ponovo zabiljeio sve nune pojedinosti u svoj dnevni spisak posjetitelja, a onda me zamolio da priekam dok on obavi telefonski razgovor. Vrativi slualicu, obratio mi se: - Je li vam poznato tko vas je pozvao? Bilo mi je prilino neugodno to mu nisam mogao odgovo riti na njegovo pitanje. Samo sam neodreeno slegnuo ramenima. - Vi ste pozvani u Glavni stoer Fhrera i bit ete primljeni u ajnoj kui - ree asnik neto prisnije nego u prvi mah, valjda i on iznenaen onime to mu je kazano kada je najavljivao moj dolazak.

KIKA

to se mene tie, ja sam jo uvijek bio zbunjen i nisam znao emu da se nadam. ak mi ni ovo preciziranje s ajnom kuom nije nita nagovjetavalo. Koga avola hoe od mene u Fhrerovu Glavnom stoeru? Zamiljen i prilino uznemiren vratio sam se u Mercedes. Nekoliko metara dalje proli smo kroz neku vrst glavnoga ulaza, jedini prolaz u podruje okrueno visokom ogradom od bodljikave ice. Skoro da bi se ovjek mogao prevariti i povjero vati da je zakoraio u neki stari perivoj ureen oigledno s mnogo truda i ukusa, poumljen brezama i obrastao grmljem oko okolnih staza. Uskoro sam ugledao nekoliko zgrada i baraka, kao nasumce porazbacane. Na krovovima ponikla trava, ponegdje ak i malo drvea. Povrh nekih dijelova zgrada kao i iznad prilaznih staza postavljene kamuflane mree, poduprte stupovima nosaima razliitih visina kako neprijateljsko zrakoplovstvo ne bi otkrilo gdje se u ovoj umi smjestio Glavni stoer. Bit e da se odozgo iz zraka stjecao dojam potpuno umovite i nenastanjene oblasti. Tama se ve bila sasvim spustila kada sam stupio pred ajnu kuu, inae obinu kuu od drveta, i to sa dva dijela meusobno povezana natkrivenim prolazom. Poslije u saznati da je u lijevom krilu dvorana restorana, u kojem maral Whlern Keitel, naelnik stoera, objeduje u drutvu svojih generala i drugih osoba iz svoje najblie okoline. Primio me jedan satnik Waffen SS-a i predstavio petorici asnika. Bio je tu jedan pukovnik, jedan pjeadijski asnik, dva zrakoplovna pukovnika i jedan asnik Waffen SS-a. Oni su ekali na moj dolazak i im se okonalo predstavljanje, satnik se naas izgubio i ubrzo vratio. - Gospodo - rekao je po povratku - idemo Fhrern. Svatko e u najkraim crtama izloiti svoju vojniku karijeru, a potom e vam Fhrer zacijelo postaviti neka pitanja. Pratite me! Ispoetka mi se uinilo da sam krivo razumio to slijedi, a u mene je uao toliki strah da vie nisam osjeao vlastite noge, kao da su odsjeene. Za nekoliko trenutaka ja u se prvi put u svome ivotu nai pred Hitlerom, Fhrerom Velike Njemake i vrhovnim zapovjednikom njemakih vojnih snaga. Sav sam oamuen ali i ushien! Uhvatila me zebnja da u uiniti neku neoprostivu nesmotrenost i da u se ponijeti kao budala, kao glupan nad glupanima! Samo da se sve dobro svri, preklinjao sam u sebi dok sam iao za ostalim asnicima. Preli smo nekih stotinu koraka a ja sam toliko nesreen da zapravo nikako ne uspijevam odrediti kamo idemo.

KIKA

Ulazimo u susjednu nastambu, takoer sagraenu od drva, s predsobljem nalik onome u ajnoj kui. Imao sam toliko vremena da sam zapazio u neizravnoj rasvjeti na jednome zidu u skromnom okviru sliku "Ljubiica" Albrechta Drera. Na vodi otvara vrata i ulazimo u sobu veliku otprilike est puta deset metara. S desne strane nekoliko prozora s jednostavnim zavjesama. Na sredini masivan stol pokriven zemljovidima. Pred monumentalnim kaminom koji ukraava lijevi zid okrugli stoli okruen s etiri ili pet naslonjaa. Budui da sam imao najnii in, postavio sam se na kraj reda, sasvim na lijevoj strani. Na pisaem stolu izmeu dva prozora mnogobrojne olovke. Dakle, ovdje se pripremaju i donose velike odluke naega vremena, proletjelo mi je kroz glavu u trenutku kada su se otvorila vrata pred nama. Jedan jedini trzaj tijelom i svi stojimo kao ukipljeni u stavu pozor, okreui glave prema vratima. Tada sam doivio nezaboravan ushit: vidio sam ovjeka koji se vie od bilo kojega efa drave na tako presudan nain upleo u sudbinu Njemake, moga gospodara kojega sam ve godinama slijedio i u kojega sam imao
Jedrilica oteena pri slijetanju na Gran Sasso.

neizmjerno povjerenje. Kakav doivljaj za jednoga vojnika! Da se odjednom nae pred svojim vrhovnim zapovjednikom! Pretpostavljam da su danas kada piem ove retke, naknadni dojmovi zasjenili ono to sam osjetio u tome asu.

KIKA

Pribliavajui se odmjerenim korakom, Adolf Hitler nas je pozdravio diui ruku i zauzeo svoje karakteristino dranje, uglavnom dobro poznato s objavljenih slika u novinama. Bio je odjeven veoma jednostavno. Imao je na sebi asniku bluzu Wehrmachta, bez ikakve oznake ina i koulju s crnom kravatom. Na lijevoj strani bluze uoavao se eljezni kri prvoga stupnja koji je zasluio u Prvome svjetskom ratu i do njega crna ranjenika znaka. Satnik SS-a je najprije predstavio Fhreru asnike na drugom kraju naega stroja, meutim to predstavljanje nisam pratio tako dobro kao to sam elio i jedva sam se suzdrao da ne iskoraim naprijed kako mi ne bi promakao niti djeli ovog prizora. uo sam kako Fhrer vrstim glasom postavlja neka pitanja. Naroita boja njegova glasa bila mi je poznata s radija. Iznenadio sam se otkrivi u njemu blagu intonaciju koja daje osobitu dra austrijskom dijalektu. Ovaj ovjek koji tako esto dri propovijedi i koji eli da ga dozive kao stari pruski ideal. U nemogunosti je da zataji svoje podrijetlo unato tomu to ve godinama ne ivi u svome rodnom kraju, u svome rodnom zaviaju. Pitam se je li togod sauvao u svome izgovoru od umiljate blagosti Austrijanaca: je li prijemiv za argumente srca? Hitro sam se pribrao ... Kakvih li suvinih pitanja i neumjesnih razmiljanja u takvom momentu! U meuvremenu su ostali asnici ukratko iznijeli svoje karijere u najsaetijem obliku. Tada Adolf Hitler stane pred mene. im mi je pruio ruku, ja sam se usredotoio da nipoto ne uinim nikakav pretjerani naklon. Usprkos velikom uzbuenju uspio sam se donekle pravilno, brzo i odrjeito nakloniti glavom i opet zauzeti potrebno dranje. Zatim sam munjevito odrecitirao - mjesto roenja, svoju kolsku spremu, etape moga ivota kao priuvnog asnika i moju sadanju slubu. Dok sam govorio, Hitler me uporno gledao ravno u oi. Poslije se odmakao za jedan korak i iznenada zapitao, bilo je to njegovo prvo pitanje: - Tko meu vama poznaje Italiju? Jedini sam se ja javio, odgovorivi: - Ja sam prije rata dva puta bio u Italiji, moj Fhreru. Iao sam motociklom do Napulja. Slijedilo je drugo pitanje, upueno svima: - to mislite o Italiji? asnici su oklijevali s odgovorima, tek je jedan promucao: - Italija... partner Osovine... naa saveznica u ratu... potpisnica pakta protiv Kominterne...

KIKA

Onda sam ja doao na red. Jednostavno sam izlanuo: - Ja sam Austrijanac, moj Fhreru. Smatrao sam da takav moj odgovor dovoljno objanjava moj odnos prema Italiji, jer svaki Austrijanac duboko pati zbog gubitka junog Tirola, najljepeg predjela koji smo ikada posjedovali. Hitler me dugo napregnuto promatrao, barem se meni tako inilo. - Ostala se gospoda mogu povui - kazao je suho. - Vi, satnie Skorzeny, ostanite. Moram s vama razgovarati. Ostali smo sami. Fhrer je jo uvijek stajao preda mnom. To je ovjek srednjega rasta, neprimjetno pogrbljenih ramena. Kako govori postaje sve ustriji, sve temperamentniji. Pokreti su mu brzi, odsjeni i djeluju strahovito uvjerljivo. - Imam za vas jedan veoma, veoma vaan zadatak. Mussolinija, mojega prijatelja, naeg vjernog druga u borbi juer je izdao njegov kralj, a njegovi su ga vlastiti zemljaci uhitili. Ja ne mogu i ne elim u trenutku takve opasnosti napustiti najveega sina Italije ... Duce je za mene olienje posljednjeg rimskog Cezara. Italija, ili bolje reeno njena nova vlada, prijei e nema sumnje na stranu neprijatelja. Ali, ja neu pogaziti svoju rije: Mussolinija treba osloboditi i to im prije. Ako mi ne interveniramo, oni e ga izruiti Saveznicima. Povjeravam vam, znai, zadatak ije e sretno izvrenje imati nesagledive posljedice za ishod buduih vojnih operacija. Ako vi, da biste postigli cilj, neete ustuknuti ni pred kakvim rizikom, uspjet ete! A ja to od vas zahtijevam! Zautio je, kao da je ekao da se stia uzbuenje koje mu se naziralo u glasu. - Jo je jedna stvar bitna - nastavio je zatim. - Treba sauvati posvemanju diskreciju. Osim vas osobno, samo jo pet ljudi treba biti upueno u ovu tajnu misiju. Vi ete biti dodijeljeni zrakoplovnim trupama i stavit ete se pod zapovjednitvo generala Studenta koji je ve informiran o ovome pothvatu. Uostalom, on e vas potanko obavijestiti o svemu. Nitko iz zapovjednitva naih snaga u Italiji i u njemakom veleposlanstvu u Rimu ne smije nita znati o tome, oni imaju sasvim krivu procjenu situacije i postupili bi na krivi nain. Molim, ponavljam vam, odgovarate mi za apsolutnu diskreciju. Nadam se da ete uskoro biti u mogunosti da mi javite dobre novosti. elim vam puni uspjeh! to je Fhrer dulje govorio, sve sam vie osjeao kako i na mene prelazi neto od njegove odlunosti. Njegove su rijei bile

KIKA

toliko dojmljive da na tren ak nisam ni posumnjao u uspjeh. Istovremeno, one su zraile takvom toplinom da su me uzbuivale, posebno kada su se odnosile na ganutljivu odanost njegovu talijanskom prijatelju. Bio sam iskreno potresen. Na je razgovor zavrio snanim stiskom ruke. U tih nekoliko minuta koje su mi se inile kao veoma dugi protek vremena, Fhrer me nije ni asak prestajao pratiti pogledom. ak i poslije poluokreta kada sam poao prema vratima, imao sam dojam da me jo uvijek promatra. Osvrnuo sam se i jo jednom pozdravio: njegov je pogled zaista i dalje poivao na meni. Vani me oekivao stoerni ordonans. Dok me vodio prema ajnoj kui, u sebi sam obnavljao ranije dojmove. Pokuao sam se sjetiti boje Fhrerovih oiju. Sive? Kestenjaste? Neto izmeu toga? Nikako se nisam uspijevao sjetiti kakve su Fhrerove oi. inilo mi se da jo uvijek osjeam na sebi njegov pogled, taj pogled koji kao da hipnotizira. Zapazio sam da se izraaj njegova lica ne mijenja. Izgleda da po svojoj elji vlada svakom crtom svoga lica. Njegova ogromna energija doslovce zrai. Toga sam bio svjestan od prvoga trenutka u njegovu drutvu. U predsoblju ajne kue priutio sam sebi cigaretu, pripalio je i s uitkom stao uvlaiti prve dimove. Trgnuo sam se tek kada me drugi ordonans upitao za moje elje, doao k sebi i najednom osjetio strahovitu glad. Odgovorio sam: - Molim vas kavu, i bilo to drugo. Malo zatim ve su mi servirali obilan objed. Samo to sam skinuo opasa i prinio ustima alicu kave, onaj drugi ordonans se vratio: - Gospodine satnie, general Student vas eka u susjednoj prostoriji. Odmah sam krenuo u susjedni mali ured i predstavio se generalu, ovjeku malo trbuastom, dobroduna izraaja lica. Duboki i otar oiljak na njegovu elu podsjeao je na teku ranu koju je zadobio 1940. kada se borio na elu svoje divizije u Rotterdamu. Kazao sam mu da me je Fhrer u glavnim crtama upoznao s mojim zadatkom. Prije nego je dospio da se nadovee, netko je zakucao na vratima. Jo jedno iznenaenje za mene, ali ne i posljednje u ovome uzbudljivom i napetom danu. Uao je Himmler, glavni zapovjednik SS-a. S generalom se prijateljski pozdravio. ekao sam da mu budem predstavljen.

KIKA

Pozdravili smo se i Reichsfhrer SS-a nas je pozvao da sjednemo i zauzmemo svoja mjesta. Na Himmlerovu licu najvie iznenauju njegovi staromodni cvikeri. I sam njegov izgled zbunjuje: njegove udnovato nepomine crte lica ne otkrivaju niti njegovo raspoloenje niti njegove misli. On nam se ljubazno smjekao i uzeo rije da bi izloio sadanju politiku situaciju u Italiji. Poput Hitlera niti on nije vjerovao da e Badogliova vlada i dalje ostati u taboru Osovine. Dajui pregled dogaaja koji su doveli do Mussolinijeva pada Himmler je izredao prilian broj meni nepoznatih osoba, asnika, politiara i predstavnika plemstva. S obzirom daje jedne proglaavao izdajnicima, druge plaljivcima a tree kao pouzdane za Njemaku, izvadio sam notes i nalivpero da bih neto od svega zapisao. Primijetivi kakve su mi nakane, Himmler je povikao: - Vi ste sasvim ludi, na asnu rije. Tako neto zabiljeiti u bloki, na papir. Te stvari moraju ostati u najveoj tajnosti, doavola. Zapamtite ih! Smjesta sam zatvorio nalivpero i spremio notes u dep. Ba dobar poetak, jurnulo mi kroz glavu. Mogu biti veoma sretan ako u ovom vrtoglavom nabrajanju zapamtim nekih pet ili est imena od njih stotinjak ili tko zna koliko to ih je Himmler nizao jedne za drugima. - Italija e sigurno otpasti -tumaio je Himmler. - Jedino se ne zna kada e se to dogoditi. Moda ve sutra, situacija je takva. U Portugalu talijanski predstavnici ve pregovaraju sa Saveznicima. Iznova se vraa na imena i mjesta povezana s trenutnom ratnom situacijom. Onda raspravlja s generalom Studentom o nekim pitanjima koja za mene nisu bila nimalo vana. Sjetio sam se mojih suradnika u Berlinu koji su sigurno s velikim nestrpljenjem iekivali da ih nazovem i obavijestim o novostima. Zamolim doputenje da se povuem radi telefoniranja. U hodniku pripalim cigaretu, ekajui telefonsku vezu s Berlinom. Dok sam odbijao dimove i tonuo u tko zna kakve sve misli, pojavi se Himmler i odmah poe prigovarati ljutitim glasom: - Uvijek te proklete cigarete! Vi, znai, ne moete ni malo bez cigarete! Po svemu sudei, vi uope niste ovjek koji nam je potreban za ovaj zadatak! Jo me jednom srdito odmjerio i otiao.

KIKA

Te veeri on je jo dva puta vikao na mene. Bit e da me ne podnosi. Pobojao sam se: je li moda ve opozvana misija koju mi je Hitler povjerio? Gasei cigaretu, pomalo uzdrman Himmlerovim ponaanjem, nisam znao to da mislim. Dok sam nervozno otresao pepeo s rukava, naiao je prijanji Fhrerov autant. Mora da je uo ono malo prije, kada se Himmler okomio na mene i moju cigaretu. - Nije to tako strano - ree. - Reichsfhrer napada svakoga na koga naleti, a tren iza toga to mu vie nije na pameti. Svakako je uzrujan, a kada je u takvu stanju nikada se ne zna kako treba s njim postupati, niti gdje e i na koga prasnuti. Budite bez brige i mirno poite generalu Studentu da dogovorite to je predvieno. Kimnuo sam i vratio se u ured gdje me ekao general. Brzo smo sve utanaili. Sutra ujutro polazim s generalom njegovim zrakoplovom u Rim. Slubeno u biti njegov pobonik. Istovremeno pedeset mojih ljudi iz udarne postrojbe kreu zrakoplovom s jednog berlinskog aerodroma u junu Francusku, odakle e se prebaciti u Rim s prvom divizijom koja polazi u Italiju radi zaposjedanja poloaja. - Ostalo na licu mjesta - zakljui general i dodaje: - Nadam se da e naa suradnja uroditi sretnim rezultatima. Dovienja sutra ujutro, gospodine satnie. U hodniku je zazvonio telefon. Zovu me da izaem. Javlja se porunik Radl. - to se dogaa? - urla vidno uzbuen. - Tu smo svi na iglama ekajui va poziv! Duboko sam udahnuo i koncentrirao se. - Dobili smo vaan i strogo povjerljiv zadatak. Polazimo sutra ujutro. Ne mogu vam prenijeti nikakve pojedinosti preko telefona. Prije svega moram dobro razmisliti o svemu. Nazvat u vas im se sredim. Za sada evo prvih nareenja ... Noas nema spavanja. Sva vozila neka budu spremna za pokret, kako bismo odmah mogli natovariti potrebnu opremu. Sa sobom vodim pedeset ljudi. Samo najbolje. Sve one koji govore manje ili vie talijanski. Ja u sastaviti jedan spisak, vi to uinite takoer. Pa emo razmijeniti miljenja. Pripremite kolonijalnu opremu za sve ljude, kao i sve to je neophodno padobrancima. Sve ovo mora biti izvreno do pet sati ujutro. Kada uglavim ostale pojedinosti, opet se ujemo. U ajnoj kui zamolim jednog asnika da mi pronae slobodan ured i da mi poalje neku tajnicu koja e telegrafski dostavljati naredbe mojoj postrojbi. Odmah su mi izali u susret s prik-

KIKA

ladnom prostorijom. Dok sam srkao kavu, poto sam jo uvijek isuvie uzbuen da bih mogao jesti, pokuao sam u miru razmisliti to mi predstoji. Kakva oprema? Kakvo oruje? Koliko streljiva i kakve vrste? Eksploziv - da ili ne? Primio sam se sastavljanja spiska nunog materijala. Nema sumnje da moj mali dragovoljaki odred treba raspolagati sa to je mogue jaom vatrenom moi, a da pri tome bude to je lake opremljen. Popudbina mora biti svedena na minimum. Osim toga, moda emo biti prinueni iskakati padobranima? Predviam, prema tome, dvije strojnice za skupinu od devet ljudi. Izuzev navedenih strojnica svi ostali e biti naoruani kratkim automatskim orujem. Naravno i runim granatama, i to ne samo onima s drkom, nego i onima u obliku "jaja", da se mogu potapati u depove. Neophodna nam je i "plastika" za eksplozije. Jedno tridesetak kilograma po ovjeku bit e valjda sasvim dovoljno. Ponijet emo englesku "plastiku" koju smo upravo primili iz Nizozemske i koja je razornija od njemakog eksploziva. Uza sve to ide gomila detonatora, tempirani upaljai, kolonijalne kacige, tko zna koliko donjeg rublja, namirnice za barem est dana, suha hrana u konzervama za tri dana. Listu trebovanja sam odmah dao otpremiti u Berlin. Zatim je bio na redu izbor ljudstva, prvo sam upisao one koji svakako moraju sudjelovati zato to spadaju u temeljnu udarnu snagu postrojbe. Neko vrijeme sam razvrstavao imena na spisku i onda zatraio vezu s Berlinom i Radlom koji je svakako bio u velikoj guvi. - Pretrpani smo poslom - poalio se. - Kako mislite da emo sve to obaviti do sutra ujutro? Padamo s nogu zbog svih onih zahtjeva ... Prekinuo sam ga. - Karl, to nije sve. aljem vam dopunsku listu s novim zahtjevima. Uvjeravam vas da se i ja kupam u znoju. Govorio sam osobno s Fhrerom i s Reichsfhrerom SS-a. Radl se lecnuo, najblae reeno okirao. - Fhrer mi je povjerio izvrenje specijalnog zadatka skupa s vama. elim usporediti nae spiskove potrebnih ljudi, da vidimo je li se slaemo.

KIKA

Bili smo sastavili sline liste, moda tek s nekim izuzecima, zapravo izabrali manje-vie iste ljude. Radi zatrai rije. - Ovdje je prava revolucija - ree. - Svi bi htjeli putovati, nitko ne eli ostati kod kue u pozadini. - Odmah objavite imena polaznika da se duhovi smire i da izabrani znaju na emu su. Ne gubite vrijeme na objanjavanjima. Spustio sam slualicu i poeo u glavi provjeravati nisam li neto zaboravio i ispustio. O, da! Nisam napomenuo da mi je nuno potrebna radiostanica i to je najvanije radiotelegrafska veza. Znai, opet moram nazvati Berlin a onda odrediti ifru za budue razgovore kojih e svakako biti nekoliko tijekom dana. Nae su se poruke slale kao vrlo tajne, dravne stvari. Morali smo biti krajnje oprezni, jer ako bi Talijani i njihova tajna sluba nanjuili nae planove, bili bi uzaludni svi nai napori. Stalno sam podsjeao sam sebe da jo uvijek nije sve uraeno, da jo nisam gotov s pripremama. Bili su nam potrebni svjetlei meci za sluaj nonog napada. Takoer: raketni revolveri, lijekovi za kolonijalne bolesti ali isto i jedan ili dva bolniara.
Nakon iskrcavanja njemaki vojnici zauzimaju poloaje.

Tako se spisak neprestano proirivao i stalno sam opetovano nazivao svoj berlinski ured, gdje je vladala grozniava uurbanost. Tek oko tri sata iza ponoi stigao sam se malo odmoriti, otpoinuti i ispruiti umorno tijelo. Jedan me ordonans poveo u suteren, gdje se nalazilo sklonite od eventualnih zranih napada. S obje su strane

KIKA

hodnika bila izgraena udubljenja, ureena kao brodske kabine. Iako je postelja bila udobna, nisam mogao spavati. Zrak je u sklonitu bio teak, a neprekidno zujanje ventilatora mi nije doputalo da se opustim, taj me um ispunjavao nemirom. Ipak, ovdje sam barem u miru razmiljao o svemu, o onome to sam ve poduzeo i to mi jo preostaje. Prvi sam put sebi predoio sve potekoe koje u morati prebroditi. Naalost, sve se zasnivalo na nepoznanici Duceova boravita, to je tek trebalo otkriti. Kada u tome uspijemo, na redu su sljedei koraci, od kojih nijedan nije bio ni lagan ni jednostavan. Kako postupiti po otkrivanju mjesta gdje je zatoen? Mussolini je svakako odveden na veoma sigurno i utvreno mjesto, i tamo je podjakom straom. Hoemo li biti prisiljeni napasti kakvu tvravu ili dobro uvani zatvor? U mati su mi iskrsavali neki ekstravagantni prizori. Uzalud sam se prevrtao u postelji i uzalud sam se borio protiv takvih opsjednutih misli koje su me proganjale dok sam stalno mijenjao poloaj na leaju. Obuzimalo me maloduje: nisam vidio nikakav traak uspjeha, nikakav put k uspjehu. Je li mogue da mi je pripao zadatak koji e me vinuti ravno u nebo ili me strmoglaviti u pakao? Bio je ovo za mene ispit i iskuenje ivota, na meni je da pokaem to sam kadar uraditi: da ne podvijem rep ni pred kakvom pogibelji a u sluaju poraza da se mirno i dostojanstveno oprostim s ovim svojim dosadanjim lijepim ivotom! Tek sada mi je prohujalo glavom da sam otac obitelji. Onog trena kada sam bez oklijevanja pristao na ovu veliku i opasnu pustolovinu nisam ni pomislio da bi bilo mudro sainiti oporuku. Zaboga, bez toga nema putovanja u Italiju! Upalio sam svjetlo i napisao svoju posljednju volju. Poslije sam neko vrijeme ostao nepomian pod pokrivaem, ali od spavanja nije bilo nita. Ve je bilo skoro est sati. Izaao sam u pidami iz svoje kabine i zamolio jednoga ordonansa (njih tri stotine u ovim nastambama nikada ne spava!), da mi pokae gdje je kupaonica. Pribjegao sam dobrom kotskom tuu - as toplo, as ledeno - i otarasio se svih svojih briga. U etvrt do sedam sjedio sam za stolom u ajnoj kui. Spopao me divljaki apetit. Ordonans koji je tu posluivao morao je svako malo trkarati od blagovaonice do kuhinje da bi donio sve to sam naruivao. Pogledam kroz prozor: vani se pod prvim zrakama jutarnjeg sunca dizala izmaglica iznad vlanih travnjaka ... Najeo sam se, uzeo torbu i svoju prtljagu i uskoio u automobil koji mi je od sino stavljen na raspolaganje i odjurio na

KIKA

aerodrom, na kojemu sam se trebao po dogovoru nai s generalom Studentom. Upravo mi je tada predan brzojav iz Berlina kojim me izvjeuju da je mojih pedeset ljudi otputovalo. Aerodrom na koji sam stigao nije bio onaj isti od prole veeri kada sam doputovao, nalazio se na uzvisini nekoga brda i bio je lako uoljiv neprijateljskom zrakoplovstvu. Bogomdani cilj za napad. udnovato da jo nijednom nije bio bombardiran! General Student se dovezao poslije mene, svega nekoliko minuta kasnije. Jedan je Hinkel 111 bio spreman da nas primi, na svaki nain radilo se o brem zrakoplovu od dobrog starog Junkersa s kojim sam doletio ovamo. General me upoznao sa svojim pilotom satnikom Gerlachom. Reeno mi je da navuem kombinezon zrakoplovca, to mi je predstavljalo priline tekoe jer je bio premalen za mene, a na glavu da stavim kapu. Vrijeme je bilo lijepo i radovao sam se ugodnom putovanju koje me oekuje. Uli smo u aparat. Iza nas je sjeo strijelac na strojnici, dok su pilot i radiotelegrafist zauzeli svoja mjesta ispred nas. Zrakoplov pohita pistom i uzleti prema jugu. Zagluujua buka motora onemoguava bilo kakav razgovor. General je zadrijemao, a ja sam iskoristio prigodu i smjestio se na sjeditu drugoga pilota, odakle sam uivao motrei panoramu ispod nas. Prvo smo preletjeli bivu Poljsku. Poslije nekih pola sata na obzorju su se lijevo od nas pojavili beskrajni gusti oblaci. Uskoro sam razabrao nekoliko tornjeva - Varava. Neto kasnije smo preletjeli iznad industrijske oblasti Gornje Slezije, odakle se prema nebu dizao crni dim iz mnogobrojnih dimnjaka. Poslije Poljske slijedio je zrani prostor iznad bive ehoslovake, koja je sada pod protektoratom Reicha. Prestala je jednolina poljska ravnica, teren je neravan, a poumljena brdaca obrubljuju plodne doline navodnjene bistrim rijekama. Nagaao sam danas trasa leta vodi izravno iznad Bea i tako je i bilo. Uskoro smo se pribliili drevnom imperatorskom gradu. Zatim smo letjeli iznad Alpa, Semmeringa, zelene tajerske, Graza i njegove ponosne tvrave. Oko podne smo ve bili iznad Hrvatske i malo potom, primijetio sam u daljini odsjaj morske povrine. Evo Pule! Danas je ovo talijanska ratna luka, dok je, pomislio sam s tugom, do mirovnog ugovora u St. Germainu itavo ovo podruje pripadalo Austrougarskoj monarhiji. Jadran je neobino plav, divan. Pribliili smo se talijanskom poluotoku. S lijeve je strane brzo

KIKA

ispod nas iezla Ancona, pa smo se podigli da bismo preletjeli Apenine. Tek to smo ih preli, zrakoplov se spustio na nekih tri stotine metara, zato to smo se ve nalazili na podruju sjeverno od Rima gdje nadlijeu savezniki lovci. Najzad smo na prilazu "Vjenom gradu" i njegovih sedam breuljaka, Koloseumu i Trgu Sv. Petra. Zrakoplov se lagano spustio na aerodrom u istonom dijelu grada. Bilo je tono 13 sati i 30 minuta. Za proteklih pet i pol sati prevalili smo tisuu i pet stotina kilometara. Nepodnoljiva vruina. Kao u visokoj pei. Silazei iz zrakoplova, instinktivno sam htio skinuti krzneni letaki kombinezon. U posljednjem sam se trenutku sjetio da jo nisam u odori zranih snaga. Stvarno nije imalo nikakva smisla da stvaram zabunu. No, to bi bila lijepa pria: asnik iz Waffen SS-a u ulozi autanta generala padobranskih trupa. Dovoljan razlog za kojekakve glasine. Nije bilo pomoi, morao sam se i dalje kupati u znoju, pa sam sljedea dva ili tri sata podnosio priline muke. ak me ni vonja u otvorenim kolima nije ni malo osvjeila. Prebacili smo se u Frascati, malo i simpatino, tipino talijansko mjestance, u kojemu je maral Kesselring smjestio glavni stoer njemakih vojnih snaga u Italiji. Borba u Africi bila je 12. svibnja 1943. okonana potpunom i zasluenom pobjedom Saveznika. Njemako-talijanski ekspedicijski korpus, koji je u poetku odnio toliko sjajnih pobjeda vie nije postojao. Do poraza i sloma dolo je uglavnom zbog toga to su zrane i pomorske snage kojima su raspolagale sile Osovine posustale i nisu bile u stanju odravati opskrbu trupa ali niti da im dopreme potrebna pojaanja. Saveznici su se 10. srpnja uspjeli prvi put pojaviti na europskom tlu. Iskrcali su se na Siciliji, gdje su im se estoko oduprle njemake i talijanske postrojbe ilavo branei svaku stopu zemlje. Ubrzo su se vodile borbe za selo Cefal, na sjevernoj obali Sicilije. Takva je ukratko bila situacija na dan naega dolaska u Rim. Iste me veeri poveo general Student kao autanta u posjetu maralu Kesselringu koji nam je priredio veeru. U meuvremenu sam se domogao kolonijalne uniforme padobranskog asnika, tako da sam konano mogao skinuti pretopli krzneni kombinezon, u kojemu sam bio i pomalo smijean po onoj talijanskoj pripeci. Poslije veere i dok smo sjedili uz kavu jedan je asnik iz maralove okoline natuknuo da je pitao nekog talijanskog generala je li mu poznato kamo je odveden Duce u internaciju. Talijanski

KIKA

je general tvrdio, dajui svoju asniku rije, da ni on ni bilo tko od zapovjednika talijanske vojske nema pojma gdje je Mussolini zatoen. Nagao kao i uvijek, nisam mogao da se suzdrim te sam primijetio, usudio bih se rei dosta neoprezno i svakako nepraktino: - Ostaje nam znai da provjerimo je li doista tako kako je izjavio dotini talijanski general. Maralu Kesselringu koji se u tom asu zatekao odmah iza nas nije se nimalo dopala moja primjedba. - to se mene tie i kako ja drim - rekao je ljutitim glasom - uvjeren sam da je upravo tako, ja vjerujem u to. Nema razloga posumnjati u asniku rije jednoga talijanskog generala. Satnie Skorzeny, bilo bi dobro kada biste i vi zauzeli slino gledite! Vjerujem da sam pocrvenio. Za svaki sluaj odluio sam ubudue suzdranije izraavati svoje ocjene o bilo emu. Do kraja veere vie nisam otvorio usta.

Potraga za zatoenim Mussolinijem

Himmler okuplja vidovnjake i astrologe koji tvrde da je Duce na nekom otoiu pokraj Elbe Zrano izvianje zavrilo u moru s tri slomljena rebra i kasnijom porukom: "Zrakoplov uvrten u spisak nestalih. Posada i putnici u moru kao hrana ribama!" Opkoljavanje Vile Weber s kopna i mora, 150 Talijana u nevidljivom obruu Ve sutradan su poeli pristizati prvi kontingenti padobranaca generala Studenta s prvim eskadrilama transportnih zrakoplova, a treega dana su se pojavili i moji ljudi kojima smo osigurali smjetaj u vojnim barakama uzletita Pratica di Mare. Izvrio sam smotru i priopio da emo po svoj prilici krenuti u jedan znaajan prepad. Preporuio sam i zamolio da se ouva potpuna fizika kondicija, kako bismo u svakom trenutku mogli raunati s borbenim sposobnostima svih nazonih. Od postrojbe se oekuje da bude spremna za iznenadni pokret i trenutno djelovanje. Vratio sam se u Frascati, zajedno sa svojim pobonikom Karlom Radlom. im smo se nali nasamo u zatvorenoj prostoriji upoznao sam ga s naim tajnim zadatkom. On se zabezeknuo i usplahirio jednako kao i ja kada sam primio nareenje od Fiihrera. Suglasili smo se otprve: nee biti lako otkriti mjesto gdje je Duce

KIKA

zatvoren. O samoj akciji nismo raspravljali, to je razumljivo, jer je osloboenje bilo jo neizvjesno daleko i izvan bilo kakvih naih predvianja. Meu mnogima koje je spominjao Himmler, zapamtio sam ona dva najglavnija: Kappler i Dollmann. Kappler je bio na policijski atae. On je, dakle, rukovodio slubom koja je po prirodi svojih svakodnevnih dunosti potpuno spremna i na usluzi da nam po potrebi bude pri ruci i poduzme sve to emo zatraiti. Sa svoje strane Dollmann ivi ve dugi niz godina u Rimu i u neprestanom je doticaju s mnogim utjecajnim linostima koje moraju znati barem neto korisno za nau operaciju. Postupajui po uputstvima Reichsfhrera SS-a Heinricha Himmlera obratili smo se spomenutima, naravno otkrili smo im cilj nae misije i zamolili ih da nam potpomognu u naim istraivanjima. Kao prvo, doznali smo da u glavnome gradu Italije krue najrazliitije i najfantastinije glasine, od kojih su neke prilino nepouzdane i nevjerojatne. Jedni ak govore o Mussolinijevu samoubojstvu. Drugi navode neku njegovu teku bolest, dok se trei zaklinju da je Duce sto posto u nekom ljetovalitu. Tono je, i to smo provjerili, da je Duce bio 25. srpnja u audijenciji kod kralja. Poslije toga nitko ga vie nije vidio. Nametao se zakljuak da je po svemu sudei lien slobode u samome kraljevom dvoru. Prvo znaajnije obavjetenje dobili smo sasvim sluajno i to izokola. Meu talijanskim dunosnicima koje je s vremena na vrijeme slubeno obilazio na policijski atae Kappler, susretao je i nekoga asnika karabinjera, inae odanoga pristalicu faistike vlasti. Razgovarajui o kojeemu, taj je Talijan uzgredno napomenuo da su Ducea prevezli vojnim automobilom iz kraljeve palae u rimsku karabinjersku vojarnu. Dali smo se u provjere i utvrdili da je ova informacija bila zaista tona. tovie, doli smo do toga u kojem je dijelu vojarne i na kojem katu Duce smjeten. Kolikogod da smo se obradovali ovoj potvrenoj vijesti, trebali smo se obuzdati: od toga kada su ga sproveli u vojarnu bilo je minulo najmanje deset dana, pa se opravdano pretpostavljalo da vie nije na reenom mjestu. Puna smo tri tjedna upregnuli sve nae pomagae ali nita nismo doznali: nikakav trag, nikakav znak, nita to bi nas povelo u eljenom smjeru. Bili smo kivni i na sebe i sve oko nas: zar je mogue da jedna takva linost kao to je bivi ef faistike vlade nestane usred Italije kao da nikada nije postojao? I opet nam je pomogao sluaj.

KIKA

U jednom rimskom restoranu upoznali smo trgovca voem i povrem, koji je imao stalne kupce u Terracinu, malom mjestu na obali zaljeva Gaeta. Njegova najbolja tamonja muterija bila je neka sluavka, zarunica karabinjera. Njen je zarunik pripadao garnizonu na otoku Ponza, na kojem je uz ostalo bila i tamnika zgrada. Zarunik je karabinjer esto pisao svojoj zarunici na suprotnoj obali i u jednom od tih pisama koja su stizala od njega javlja joj da je na otok stigao veoma vaan zatvorenik kojemu se iskazuje velika panja i oko kojega ima mnogo briga. Tko je mogao biti taj veoma vaan zatvorenik, ako ne Mussolini? Da su naa nasluivanja bila na dobrom putu, ustanovit emo puno kasnije. Jedan mladi pomorski asnik izlanuo se tijekom nepovezanog i isprekidanog razgovora da je njegova krstarica prevezla Ducea iz zatvora na otoku Ponza u La Speziu, ratnu luku na ligurskoj obali. Ovu smo informaciju preko generala Studenta hitno dostavili Fuhrerovom Glavnom stoeru. Odgovor koji smo primili glasio je: smjesta pripremite oslobaanje Ducea i silom ga odvedite s krstarice! Grozniavo smo razmiljali i stvarali planove. U Glavnom stoeru kao da ne shvaaju koliko je neizvedivo oteti nekoga na oigled itave posade jedne krstarice, svakako okruenog naoruanim uvarima. Upasti na ratni brod i jednostavno odvesti nekoga nije maji kaalj! Ono ime smo razbijali glave, na svu je sreu ve sutradan prestalo biti aktualno: Mussolinija su ponovo premjestili na novo odredite. U Berlinu su u meuvremenu, dopustite da malo odstupim od glavne teme jer je posrijedi prvorazredni kuriozitet, uposlili ak vidovnjake i astrologe. Mora da je to bila osobna Himmlerova ideja da se njih pita za "miljenje" gdje bi se mogao kriti na zatoenik - uzgred budi reeno: nikada nisam uo da su njihova "struna miljenja" urodila nekim pozitivnim rezultatom (W. Schellenberg u memoarima: "Mi uope nismo znali gdje se Mussolini nalazi. U toj je situaciji Himmler opet pribjegao svojoj okultnoj strasti - ovaj put ak i s odreenim uspjehom. Nekolicinu predstavnika okultnih znanosti, koji su nakon Hessova bijega u Englesku bili uhieni, zatvorio je u vilu na Wannseeu. Bili su to vidovnjaci, astrolozi i radiestezisti, a trebalo je da arolijama otkriju mjesto Duceova boravka. Te seanse stajale su nas prilino novca, jer su potrebe nazoviznanstvenika za dobrom hranom, piem i puenjem bile velike. Meutim, gle, nakon nekog vremena jedan od majsto ra radiestezistikog klatna ustanovio je da se Mussolini vjerojat-

KIKA

no nalazi na jednom od otoka zapadno od Napulja. 1 uistinu, Duce je najprije bio otpremljen na jedan od otoka Ponza, to ga je on naveo. I nadalje potujui istinu, moram rei da taj ovjek u trenutku pokusa nije bio ni u kakvoj vezi s vanjskim svijetom.''''). Podudarne informacije i uestala naklapanja usmjerili su nau potragu prema otoku Sardiniji. Po tim nekim govorkanjima inilo se moguim da je Mussolini ondje u nekoj gradskoj bolnici. No, te su se vijesti ispostavile kao potpuno lane, oito izmiljene. Potvrdila se, dodue, pretpostavka da Sardiniju ne treba samo tako odbaciti, u obzir je dolazila stara pomorska tvrava Santa Maddalena na sjeveroistonom rtu otoka. Do te smo informacije doli preko kapetana fregate Huneussa, asnika za vezu izmeu nae mornarice i talijanskog admiraliteta, staroga morskog vuka dostojnoga pera Josepha Conrada, koji je otkrio da su dopremili u tvravu "jednog uglednog zatvorenika". Kapetan fregate Huneuss bio je okorjeli ovjek s mora, bit e da mu je more ulo i u zglobove, koliko je patio od kostobolje, ali nita mu nije moglo promai pa niti nekakve posebne mjere kao to je bio nadzor nad zatvorenikom od izuzetne vanosti i znaaja. Ovo to nam je javljeno bilo je toliko prioritetno da sam odluio smjesta krenuti na Sardiniju i na licu mjesta ispitati to je na stvari. Poveo sam sa sobom kapetana korvete porunika Wargera koji je teno govorio talijanski. im smo stigli u Santa Maddalenu jednim naim minolovcem, otplovio sam iz luke u obilazak obale. Skriven iza jedara nekoliko sam puta fotografirao luke ureaje, izdaleka i Vilu Weber koja je posebno privlaila nau pozornost i nalazila se u predgrau. Naredio sam poruniku Wargeru da se raspita i na svaki nain dozna gdje je tono smjeten "ugledni zatvorenik". Poznavajui Talijane i njihovu junjaku brbljavost, pretpostavljao sam da e netko u lukim krmama izvaliti ono to je negdje uo i bit e dovoljno samo napregnuti sluh da bi se uhvatio taj koristan podatak. Wargera sam odjevenog kao njemakog mornara poslao da im se smrai zareda od gostionice do gostionice i prati razgovore. Kada netko bude govorio o Duceu, neka se umijea i pone tvrditi kako zna iz sigurnog izvora da je Mussolini umro, podlegavi jednoj tekoj bolesti. Temperamentni Talijani kojima je poznato da je Duce na otoku, poet e se prepirati, past e i oklade koje Warger toboe nakresan treba - izgubiti. Zamiljeno dobro ali je ispalo smijeno: Warger nikada u ivotu nije popio kap alkohola. Tek poslije dugog inzistiranja i ukazivanja na njegovu vojniku dunost, uspio sam ga nagovoriti

KIKA

da se privremeno odrekne svojih vrstih principa i da se rtvuje u ime Fhrera. Plan se ostvario u tanine, upravo kako se oekivalo. Prodava voa i povra koji je svakodnevno odnosio narueno u Vilu Weber prihvatio je okladu. Porunik Warger je bio izvan sebe od radosti: da bi ga uvjerio u istinitost svojih rijei, prodava ga je poveo do kue u susjedstvu vile i pokazao mu kroz prozori na krovu terasu po kojoj se Duce obino etao. Warger se sutradan vratio na svoju osmatranicu u susjedstvu vile i ekao. Nije bilo teko utvrditi koliko je vojnika na strai, koliko ima smjena, gdje su strojnika gnijezda itd. Napokon - trenutak za akciju. Kako izbaviti Mussolinija iz vile, a zatim otii s njime iz mjesta? Okolnost da je Santa Maddalena pomorska tvrava posebno je oteavala izvoenje napada. Bili su nam potrebni veoma podrobni topografski podaci, podaci o protuzrakoplovnim bitnicama i si. Zbog toga to su mape kojima smo se sluili bile manjkave, jedino je rjeenje bilo da zrakoplovno nadletim mjesto i da ga snimim. Po povratku u Rim ustupljen mi je aparat Heinkel 111 i 18. kolovoza 1943. uzletio sam s aerodroma Pratica di Mare prema sjeveru. U to je doba djelovanje saveznikoga zrakoplovstva iznad Tirenskog mora bilo veoma jako, pa su iz toga razloga svi zrakoplovi za Sardiniju letjeli zaobilazno iznad otoka Elbe i Korzike. Spustili smo se u predvienom roku u Pausaniji, na jednom od glavnih aerodroma Sardinije, da bismo prije nego nastavimo let uzeli potrebno gorivo. Na brzinu sam trknuo do pedeset kilometara udaljenog Plaua na obali, gdje sam se sastao s Wargerom i kapetanom Huneussom. Od njih sam obavijeten da na Santa Maddaleni, osim ve poznatog pootravanja mjera sigurnosti i pojaanog nadzora nema niega novoga. Smiren tim opaanjima, vratio sam se u Pausaniju. Izgledalo mi je najsvrsishodnije da poslije izvianja iz zraka odem na Korziku i ondje stupim u vezu s SS-brigadom koja je tamo u slubi. Samo se po sebi podrazumijevalo da mi za ostvarenje moje misije nedostaje snanija vojna potpora. Uzletjeli smo oko 15 sati. Od pilota sam zahtijevao da se to bre popne na visinu od 5000 metara, zato to je nadlijetanje Santa Maddalene bilo krajnje rizino. Da bih mogao snimiti kako treba, nedostajao mi je najbolji mogui kut snimanja. Ispruio sam se u prednjoj toreli pokraj topa. Imao sam kod sebe kameru i pomorski zemljovid, osvrtao se na sve strane i uoavao ono to me

KIKA

zanimalo. Kao da sam na turistikom letu, oduevljavao sam se preljevom morskih boja. Najednom odjekne u mojim slualicama: - Pozor, straga! Dva zrakoplova idu prema nama! Engleski lovci! Strmoglavili smo se. Stavio sam prst na dugme za paljbu topa, spreman da otvorim vatru. U kabini ispod mene pilot se odluio za novi smjer leta i upravo kada sam ve pomislio da se sve dobro svrilo, poeli smo ponirati pod otrim kutom. Okrenuo sam se i ugledao zgreno lice pilota koji se uzaludno trudio da izvue zrakoplov iz poniranja. Pogledavi kroz kupolu, skamenio sam se - motor se ugasio. Pikirali smo vrtoglavom brzinom. Iskakanje nije dolazilo u obzir. - Drite se, vrsto se drite - doprlo je iz slualica. Instinktivno sam se uhvatio rukama za top. Koji trenutak zatim zrakoplov je dodirnuo povrinu mora. Osjeao sam se oamueno. Vjerojatno sam negdje udario glavom. Nekoliko sekundi kasnije preda mnom se neto razbilo u sitne djelie. Neija me ruka zgrabila za bluzu i podigla. Svuda oko mene more. Preko razbijenog kljuna navire voda, kroz veliki se otvor valjaju uzburkani valovi. Dozivali smo one u stranjem dijelu zrakoplova. Nitko se nije odazivao. Jesu li ve bili mrtvi? Morali smo hitro izai iz unutranjosti zrakoplova koji e svakoga asa potonuti na morsko dno. Uprli smo i zajednikim naporom otvorili pomoni prozori pilotske kupole. Voda je klokotala, ulijevala se u zrakoplov. Brzo sam gurnuo drugoga pilota kroz otvor. Zatim sam duboko udahnuo i izvukao se. Osjeao sam da se diem prema povrini i trzao sam nogama da to bude to bre. Nekoliko trenutaka zatim pojavio se na povrini i prvi pilot. Tada se dogodilo neto nepojmljivo, upravo udnovato. Zrakoplov je, osloboen nas kao tereta, isplivao na povrinu. Oba su pilota doplivala do njegova stranjeg dijela. Otvorili su vrata. Na nae veliko iznenaenje ugledali smo na sjeditima u uglu dva onesvijetena vojnika za koje smo ve mislili da su mrtvi. Izvukli smo ih i doteglili na kraj krila. Nijedan od njih nije znao plivati, premda su obojica bili iz primorskog dijela Njemake blizu Hamburga. Prvi je pilot izvukao pneumatski amac. Udarivi akom otkinuo je ep boca s kisikom i amac se u hipu ispunio zrakom i vojnici su sada bili na njemu. Tek sada sam se teka srca sjetio moje torbe i fotografskog aparata koji su ostali u zrakoplovu na pilotskom sjeditu. Zaronio

KIKA

sam i kroz otvor uao u pilotsku kabinu. Dohvatio sam torbu i kamere i izronio na povrinu, da bih se brzo popeo u pneumatski amac. Nekoliko sekundi kasnije zrakoplov je potonuo. Okruen pilotima, gledao sam oko sebe iz amca. Na nekih tristo metara strile su iz mora otre stijene, strme i sklizave, ali smo se ipak uspjeli nekako popeti. Drugi je pilot naao u amcu raketni pitolj u namjeri da se njime poslui. Naredio sam mu da eka dok se ne pojavi neka laa. Prolo je punih sat vremena prije nego to smo primijetili brod. Ispalili smo crvenu raketu i brod je na nau veliku radost uzeo smjer prema nama. Bio je to kitolovac, odnosno talijanska
Skijaki hotel na Gran Sassu u kojem je Mussolini bio zatoen.

pomona krstarica, specijalno opremljena za protuzrakoplovnu obranu. Sva je srea da njihov kapetan ne moe pogoditi zbog ega smo ovdje, tjeio sam se dok sam mu pruao ruku. Bio sam potpuno gol, jer da bih zaronio u srueni zrakoplov skinuo sam sve to je bilo na meni i kapetan mi je posudio kratke bijele hlae i svoje cipele. Hlae su mi bile preuske, ali sam ih nekako navukao na sebe i tako sam mogao napustiti brod na pristojan nain. Kada sam se pokuao ispraviti, osjetio sam sumnjivu bol u prsima. Nekoliko dana poslije lijenik e utvrditi da su mi bila slomljena tri rebra. Predveer smo ponovno bili u Pausaniji. Pohitao sam u Palau i zatraio od kapetana Huneussa lau koja e me vratiti na Korziku, gdje sam imao dogovoren sastanak sa zapovjednikom SS-postrojbe. U pono se jedan torpedni amac provukao izmeu grebena koji okruuju vijugave prolaze u luku Bonifacio. Talijanska mi je

KIKA

vojna administracija upriliila telefonsku vezu sa SS-brigadom na Korzici. Sutra e mi omoguiti prijevoz automobilom. Radi nesporazuma izgubio sam cijeli dan u jurnjavi za SS-zapovjednikom, koji me opet sa svoje strane uzalud pokuavao pronai. Napokon smo se susreli na sjeveru otoka, u Bastiji, u Glavnom stoeru jednoga odreda njemake mornarice. Dok je sve to trajalo, moj je Radl oajavao u Rimu, ne znajui to da poduzme. Kako se nisam vratio 18. kolovoza naveer, obratio se stoeru padobranske divizije s pitanjem jesu li primili kakvu obavijest o sudbini moga zrakoplova. Odgovorili su mu na sljedei nain: - Zrakoplov je uvrten u spisak nestalih. Posada i putnici zavrili su u moru kao hrana ribama! Cijela je dva dana proveo u uvjerenju da sam mrtav, a kako i ne bi kada sam osvanuo u Rimu tek 20. kolovoza u kasnim nonim satima. Nabasao sam na njega po povratku s aerodroma u na logor. Izbezumio se od veselja. U hotelu smo se smjesta primili posla. Sada smo bili sigurni da posjedujemo pravu informaciju o mjestu Duceove internacije. General Student koga smo iduega dana ujutro upoznali s posljednjim provjerama potpuno je dijelio nae miljenje. Meutim, sutradan nas je kao grom iz vedra neba dotukla poruka iz Fuhrerova Glavnog stoera: "Glavni stoer je upravo obavijeten od vojne obavjetajne slube Ausland Abwehr da se Mussolini nalazi na nekom otoiu u blizini otoka Elbe. Neka satnik Skorzeny smjesta pripremi napad s padobranskim snagama. Izvijestite nas kada bi najranije mogao poeti taj napad. Fhrerov Glavni stoer e tada odrediti dan akcije." Radl i ja pogledali smo se u nedoumici. to li se dogodilo, pitali smo se. Izgleda da su agenti admirala Canarisa doli na svoj nain i svojim kanalima do informacija kojima mi nismo raspolagali. Prije nekoliko dana vidjeli smo okrunicu s oznakom veoma tajno koju je Abwehr razaslao svim njemakim zapovjednitvima u Italiji. U tome smo dokumentu proitali crno na bijelome napomenu kako je potpuno sigurno da e Badogliova vlada nastaviti borbu na naoj strani bez obzira na razvoj ratnih situacija, te da e nova talijanska vlada sudjelovati u zajednikim ratnim naporima mnogo intenzivnije nego biva faistika drava. injenica je da je naa procjena bila drukija i da smo predviali sasvim suprotno ponaanje Talijana. Upravo stoga je gene-

KIKA

ral Student zatraio prijem kod Fhrera. Poslije nekih uvjeravanja konano smo dobili odobrenje da doemo u Istonu Prusku. Smjesta smo odletjeli i stigli onamo istoga dana u predveerje. Ve pri izlasku iz zrakoplova reeno nam je da nas Hitler oekuje. Uveli su nas u istu prostoriju u kojoj sam bio predstavljen Fhreru prije nekoliko tjedana. Sada su svi naslonjai oko kamina bili zauzeti i imao sam prigodu upoznati sve vodee dunosnike Reicha. Lijevo od Fhrera sjedio je ministar vanjskih poslova Ribbentrop, s desne strane maral Keitel, do njega general Jodl. Pokazali su mi naslonja do Jodla. Lijevo od Ribbentropa sjedio je Himmler, pa general Student i veliki admiral Dnitz. Izmeu posljednje osobe i mene poivala je mona masa marala Reicha Hermanna Gringa. General Student me je predstavio prisutnima s nekoliko kratkih i saetih reenica i zatim mi dao rije. U poetku sam, razumljivo, imao veliku tremu. Pogledi ove osmorice toliko su me smeli da sam zaboravio na biljeke koje sam pripremao za cijelo vrijeme leta. No, postupno sam se pribrao i izloio to sam mogao preglednije i jasnije pojedinosti svake etape istraivanja. Mnogobrojni detalji u prilog naoj pretpostavci da je Duce interniran u Santa Maddaleni, uvjerljivo su djelovali, nitko ih nije mogao pobiti. Kada je dola na red anegdota s porunikom Wargerom koji se okladio s talijanskim prodavaem voa i povra pojavio se smijeh na nekim licima, naroito na licu Dnitza i Gringa. Po zavretku svoga izlaganja letimino sam bacio pogled na svoj runi sat i ustanovio da sam govorio skoro sat i pol. Fhrer mi je spontanom gestom stisnuo ruku. - Uvjerili ste me, satnice Skorzeny - kazao je. - Sigurno ste u pravu. Povlaim svoje nareenje za padobranski napad na onaj otoi. to ste dalje odluili? Jeste li pripremili plan za Duceovu otmicu iz one pomorske tvrave? Ako jeste, izvolite mi referirati! Pomou zemljovida i skice nacrtane olovkom objasnio sam projekt koji smo zamislili nekoliko dana ranije. Istaknuo sam da bi mi uz flotu brzih torpednih amaca i minolovaca kao i mojih pedeset ljudi bila potrebna pomo jedne satnije dragovoljaca iz SS-brigade koja se nalazi na Korzici. A da bih osigurao nae povlaenje treba mi i potpora naih protuzrakoplovnih bitnica s Korzike i sjeverne Sardinije. Moj je plan iznenadnoga napada naiao na sveope odobravanje, tako da sam mogao spokojno odahnuti. Nekoliko su me puta Hitler, Gring i Jodl prekidali, da bih odgovorio na neka njihova pitanja. Hitler je na kraju pokazao da eli neto rei.

KIKA

- Odobravam va projekt i miljenja sam da se moe ostvariti pod uvjetom da se izvede munjevito i bez ikakva oklijevanja obratio nam se gledajui prema meni. - Veleadmiralu Dnitz, izvolite izdati mornarici potrebne zapovijedi. Sve traene postrojbe nalazit e se za odvijanja ove operacije pod zapovjednitvom satnika Skorzenyja. General Jodl e se pobrinuti za ostalo. Onda je govorio samo meni: - Satnie Skorzeny, moga prijatelja Mussolinija treba osloboditi po svaku cijenu kako bi se sprijeilo njegovo izruenje Saveznicima. Dakle, svaki je trenutak dragocjen, ne smijete gubiti vrijeme. Kada budete sasvim spremni i ja vam izdam nareenje da
Njemaki padobranci nakon zauzimanja hotela.

krenete u akciju, Italija e vjerojatno jo biti na saveznik barem slubeno. Ukoliko bi va napad propao, ja bih se mogao nai u situaciji da vas osudim pred svjetskom javnou. Ja bih, prema tomu, u takvom sluaju izjavio da ste vi toliko ustrajali na vaem planu da ste dapae uspjeli pridobiti za suradnju zapovjednike nekih tamonjih formacija, tako da je sve to zapravo plod vae vlastite inicijative. Molim vas, shvatite da za dobro Njemake i za konanu nau pobjedu u ratnim naporima morate biti spremni da primite na sebe ovakvu teku optubu ne pokuavajui da sebe opravdate. Nisam imao vremena za razmiljanje. U svakom sluaju, ako je u pitanju dobrobit nae domovine, bit u pripravan u tiini podnijeti sramotu koja e biti samo moja. Bit e to moja ljaga!

KIKA

Veoma uzbuen bio sam jedino kadar da se naklonim ne naavi nikakve rijei kao odgovor. Zadovoljan, Hitler me otpustio. Opet mi je stegnuo ruku. - Vi ete uspjeti, Skorzeny - kimnuo je. To je bilo kazano tako sigurnim glasom da je ta sigurnost sve vie prelazila na mene kao udar elektrine struje. esto sam sluao o njegovoj navodnoj hipnotizerskoj moi uvjeravanja-ja sam je tada osjetio na sebi. U meni je odzvanjalo: nema dvojbe, uspjet u! Sutradan ujutro opet smo bili u Rimu. Priopio sam mome vjernom Radlu da u sluaju neuspjeha ja snosim cjelokupnu odgovornost za propali pothvat i sve to iz toga slijedi. Kao dobar Austrijanac, Radl se nije uzbuivao zbog takvih sitnica. - Pa dobro - nasmijao se. - Ako bude tako, trait u da me zatvore s vama. Tko zna, moda nas strpaju meu luake. To bi bila lijepa prigoda da upoznamo unutranjost tapeciranih elija. Ruku na srce, samo nas je sretna sluajnost nekoliko dana kasnije potedjela veih neugodnosti. Tonije: jako je malo nedostajalo da izvrimo veliki napad na - zatvor bez zatvorenika u njemu! A evo kako je to bilo ... Kapetan fregate Schulz, zapovjednik eskadre brzih borbenih amaca koja mi je stavljena za raspolaganje, bio je izvan sebe od oduevljenja. Ve je dugo sanjao o nekoj takvoj operaciji a sada ga je zapalo da u njoj sudjeluje. Detaljno smo bili razradili sve etape naega napada, vodei rauna da ne propustimo nijednu sitnicu i da predvidimo sve mogue sluajnosti. Jo jednom s mo na kraju preletjeli sve to smo zamislili i zakljuili da napad moe poeti. Danom napada nazvali smo - "Dan J". Dan prije e eskadra brzih borbenih amaca slubeno uploviti u Santa Maddalenu. Usidrit e se u ratnoj luci, neto podalje od mjesta. Istoga dana e minolovci pod zapovjednitvom moga porunika Radla pristati na Korzici. Njegova e flotila prijei tjesnac i ukotviti se ispred nasipa u Plauu, nasuprot Santa Maddalene. Komandosi na tim plovilima ostat e sakriveni, da ih nitko ne vidi. U svitanje "Dana J" obje e se flotile pokrenuti kao da se spremaju za naputanje svojih luka. Tek u tome trenutku e se iskrcati ljudi s minolovaca. Jedan dio ljudstva e tititi povlaenje ostalih u sluaju nepredvienog iznenaenja iz smjera grada, a

KIKA

borbeni amci e pratiti razvoj situacije kako bi titili uzmak posade na kopnu. Ja u s glavninom nae postrojbe krenuti u zatvorenoj grupi prema vili. Pretpostavljao sam da e naa nenadana pojava u borbenom rasporedu svakako pridonijeti zbunjenosti na licu mjesta. Za prolaska kroz grad nastojat emo izbjei svaki incident, prije svega pucnjavu. Ne smije biti ispaljen niti jedan jedini pucanj. Nakon toga upadamo u vilu, ulazimo u nju po svaku cijenu. O narednim pojedinostima napada sporazumjet emo se pred samom vilom, ovisno o razvoju situacije. Kao mjera predostronosti i kako karabinjeri koji uvaju Mussolinija ne budu upozoreni na nae iskr cavanje, naredio sam jednom odredu komandosa da se presijeku sve telefonske veze. Kada neutraliziramo tih oko 150 Talijana koji su oko vile, vodimo Ducea na palubu borbenog amca. U meuvremenu e jedna SS-formacija zauzeti topove koji brane prilaz iz luke. Talijanska protuzrakoplovna obrana, razmjetena na breuljcima oko mjesta bit e meta naih bitnica na sjevernim poloajima Sardinije. Bit e to ah-mat situacija. S malo sree, sve e ii kako treba. Zabrinjavala me jedna okolnost koja i nije bila ba tako beznaajna: iznad Vile Weber, u blizini luke, nalazilo se nekoliko vojnih baraka, u kojima je bilo smjeteno oko dvjesto kadeta talijanske Ratne mornarice. Ako se oni umijeaju, bit e nam potrebna snana zatitnica koja e osujetiti njihov otpor. Da stvar bude dodatno zamrena, nadomak obale bila su na sidritu dva hidrozrakoplova talijanske Ratne mornarice i jedan bolniki hidrozrakoplov. Odredio sam dva naa udarna odreda da ih onesposobe za sluaj da pokuaju pratiti brzi amac s Duceom. Uoi "Dana J" brzi su amci u sumrak isplovili iz luke Anzio, da bi poslije burne plovidbe stigli u Santa Maddalenu. Porunik Radl se odvojio i popeo na palubu jednoga mino lovca koji polazi prema Korzici. Njegova je dunost da nadzire ukrcavanje na jedrilice koje su po naem rasporedu trebale stii u Santa Maddalenu tijekom noi. Prouavao sam jo jednom nacrt Vile Weber i okolnog terena. Moram priznati da je Warger primjerno obavio svoj zadatak. Unio je u nacrt sve s najveom tonou: odreene udaljenosti, poloaj pojedinih vrata i prozora, oznaio straarska mjesta. Mene je svejedno muila stanovita tjeskoba, neki vraji osjeaj nesigurnosti ... Odluio sam iznova sve provjeriti. Warger me pratio. Kada sam doao do Vile Weber otkrio sam telefonski vod koji nije bio

KIKA

unesen u Wargerovu kartu. Strano sam se razljutio, jedna takva sitnica moe sve opasno ugroziti. Osim te pojedinosti karta je bila savreno tona, svaka ast Wargeru. Dva odreda karabinjera na cesti. Trei naoruan strojnicom uva glavna ulazna vrata. Zbog odvie visokog zida nije se moglo nazrijeti kako je iza zida u vrtu. Nas dvojica smo iz opreznosti glumili obine mornare, bili smo u mornarskoj odjei i nosili smo veliku koaru prljava riblja. Nitko nije na nas obraao pozornost. Namjeravali smo ui u susjednu kuu, koja se nalazila povie vile, odakle bismo osmatrali okolicu. Dok je Warger predavao rublje, ja sam se pod izgovorom nedostatka odreenih higijenskih ureaja udaljio i pritajio iza stijene, odakle se pruao nesmetan pogled na unutranjost vrta Vile Weber. Sve je izgledalo mirno. Paljivo sam razgledavao staze u vrtu i orijentacijske toke za nae snalaenje, zatim se okrenuo i poao prema kui nae pralje. I - iskrsne sluaj, pravo provienje. Dok sam se muvao oko stijene, karabinjer koji je straario i uvao Ducea, uao je u praljinu kuu. Poeo sam s njime razgovarati, naravno uz pomo Wargera, sjajnog tumaa za talijanski. Oprezno sam skrenuo razgovor na pad Mussolinija. Talijan isprva nije pokazivao neko posebno zanimanje za takav razgovor. iv nuo je tek kada sam stao tvrditi da je Duce umro, da je podlegao tekoj bolesti. Junjak se nakostrijeio, prigovarao mi da lupetam kojeta, da su to bezvezne prie kojima ne treba nasjedati. Usprotivio sam se, govorio da mi je o Mussolinijevoj smrti potanko sve ispripovijedio neki lijenik, moj prijatelj koji je iz prve ruke upoznat s posljednjim trenucima faistikog efa. Moj sugovornik talijanski karabinjer vie nije mogao izdrati. - Ne, ne i ne, moj gospodine - razgalamio se. - Ja sam jutros vidio Ducea. Bio sam u pratnji koja ga je slijedila do bijelog zrakoplova koji je odletio. Zinuo sam. Karabinjer se razmahao. Bio je toliko uvjerljiv da se oito radilo o pukoj istini. Tada sam se sjetio da je jutros nestao vojni zrakoplov koji je jo jutros bio privezan uz obalu. Dobro sam to zapamtio, ali nisam tome pridavao neku vanost. Sada mi je bilo jasno zbog ega se nekoliko karabinjera dokono odmaralo na velikoj terasi vile. Njihovo napadno nevojniko ponaanje objanjava znai injenicu da u zatvoru - vie nema zatvorenika.

KIKA

Koja srea da smo to otkrili na vrijeme. Bila bi to lijepa bruka da smo otpoeli nau opsenu morsku i kopnenu operaciju kao to je bilo predvieno. Ne smijem ni pomisliti to bi kazali u Fhrerovom Glavnom stoeru... Kada je ve tako ispalo kao to je ispalo, trebalo je to hitnije zaustaviti sve pripremne pokrete naih trupa. Telefonirao sam poruniku Radlu i uhvatio ga nekoliko minuta pred sam polazak na Korziku, njegovi ljudi su ve bili na brodovima. - Obustavite sve! - zaurlao sam. Zbog opreznosti ostali smo u pripremnom stanju jo nekoliko dana, kako bismo bili na licu mjesta ukoliko vrate Mussolinija. Primijetili smo da su i Talijani zadrali svoje strae u vili i oko nje. Po mom miljenu bit e da je talijanska obavjetajna sluba tako postupila zato da bi zamela tragove i da bi nas prevarila. Njihov je zatvorenik njima bio toliko vaan da su uloili najvee napore i sredstva da bi obmanuli mogue tragae za Mussolinijem i mjestom njegove internacije. Za sada su postigli cilj - ponovo smo izgubili Duceov trag. Opet smo bili na poetku, na nuli. Moramo krenuti iznova. Nekoliko smo dana lutali, oslukivali glasine i naklapanja, prialo se svata, ali nita od toga nije bila istina, sve same glupave izmi ljotine. Na prvi smo trag nabasali u podruju jezera Bracciano: neki su njemaki asnici zapazili pristajanje bijelog vojnog hidrozrakoplova. Malo-pomalo i ostale su informacije potvrivale pretpostavku da je Mussolini interniran negdje u blizini. Nismo se oslonili samo na taj trag. Istraivali smo i oko Trazimenskog jezera. A bilo je jo toga. Jednoga smo dana primili vijest o automobilskoj nesrei u kojoj zamalo nisu zaglavila dva via talijanska asnika i to povezali s Duceom. Ta se nesrea dogodila u masivu Abruzza pomislili smo da su moda onamo preselili Mussolinija. I tu smo, zahvaljujui netonim i sasvim nepouzdanim informacijama poeli provjeravati to se zapravo zbilo u istonom podruju toga planin skog masiva. Vrludajui ovamo i onamo, ak smo posumnjali da nas namjerno navode na krive tragove, uostalom talijanska obavjetajna sluba nije protivnik kojega treba podcjenjivati. S nae strane sve su njemake tajne slube, kao i stoer marala Kesserlinga i agenti Abwehret dali sve od sebe da budu prvi u otkrivanju boravita biveg faistikog voe. U kolovozu su se u Veneciji sastali ef njemake vojne obavjetajne slube admiral Canaris i njegov talijanski kolega general Arne. Bio je to susret bez rezultata. esto

KIKA

sam se pitao: hoe li talijanska tajna sluba zaista po svaku cijenu sauvati svoju tajnu do kraja? Hoe li nadjaati formalnu elju Fhrera da odgonetne taj misteriozni nestanak? Je li Canaris suglasan s nareenjem njemakog Vrhovnog zapovjednitva ili nije? Maral Kesserling je sa svoje strane iskoristio priliku koja mu se pruila 29. srpnja 1943. na dan Mussolinijeva 60. roendana. Ponovo je pokuao "obraditi" svoga starog prijatelja Badoglioa. Naime, Hitler je poslao Mussoliniju kao poklon za roendan luksuzno izdanje cjelokupnih Nietzscheovih djela, tiskanih u unikatnom izdanju. Knjige su bile u divno izrezbarenoj drvenoj kutiji. Kesserling je napomenuo Badogliou da mu je Hitler naredio da osobno preda ovaj skupocjeni dar Duceu. Nita od toga, pokuaj je propao. Badoglio nije dopustio. Talijanska se ratna situacija u meuvremenu znatno pogorala, postala je neizdrljiva. Italija je povukla nekoliko svojih divizija s bojita i smjestila ih u blizini Rima, sve ovo pod izgovorom da ele sprijeiti moebitno iskrcavanje neprijatelja. Mi u to nismo vjerovali! Bili smo svjesni neugodne injenice: ukoliko bi se prekinuli nai odnosi, naa bi se jedna jedina njemaka divizija, i to padobranci generala Studenta i onih nekoliko formacija oko stoera generala Kesserlinga, suelili s nadmonijim neprijateljem, s njegovih sedam divizija. Talijani su toliko mijenjali poloaje svojih formacija da vie nismo znali gdje se koje nalaze i kamo su premjetene.

Tajanstveni gost na "krovu Italije"

Iznad golih stijena na polarnoj hladnoi s kamerom meu smrznutim prstima Na ulicama Rima oduevljenje jer se Italija predala General Student i njegov stoer nisu oduevljeni - njima je dosta svega Moja mala osobna "obavjetajna sluba" nije mirovala i mi smo raspolagali gotovo sigurnim dokazima da se Mussolini nalazi pod straom u hotelu u podnoju vrha Gran Sasso dTtalija (planinski masiv u Abruzzima, najvii vrh u Apeninima Monte Corno, 2914 m - op.)- Dakako, budno uvan. Nekoliko smo dana izgubili dok smo nabavili precizne zemljovide toga kraja. Po nevolji, zato to je zidanje hotela bilo dovreno pred sam poetak

KIKA

rata, zgrada hotela nije bila ucrtana ni na jednom zemljovidu. Primili smo dva dosta neodreena izvjea jednoga Nijemca koji je inae ivio u Italiji i koji je proveo 1938. zimski odmor u tome hotelu te prospekt neke putnike agencije koja hvali ljepote "skijalinoga raja" u srcu Abruzza. Kako su to bili nedovoljni elementi da bi se na osnovu njih mogao pripremiti tako vaan napad, morali smo to prije doi do zranih snimaka. General Student mi je dao zrakoplov s automatskom kamerom, pa sam 8. rujna ujutro poletio s aerodroma Pratica di Mare u blizini Rima, zajedno s porunikom Radlom i obavjetajnim asnikom stoera divizije. Ovaj posljednji e odigrati znaajnu ulogu u naoj operaciji. Talijanima smo prikrili svrhu naega leta, a dogovorili smo da planinski masiv Abruzza preletimo na visini od pet tisua metara. ak ni pilot nije znao o emu se radi, njemu smo kazali da polazimo radi snimanja jadranskih luka. Nekoliko smo probnih snimaka napravili na nekih tridesetak kilometara od Gran Sassa kamerom koja je bila ugraena u trup zrakoplova. Meutim, tada smo ustanovili da je ureaj fotografskog aparata zamrznut od hladnoe na tolikoj visini, to uope nismo oekivali niti predvidjeli. Sreom ponijeli smo i pokretnu kameru, pa smo se njome posluili. Zebli smo, bilo nam je nepodnoljivo hladno u laganim uniformama afrikog ekspedicijskog korpusa. Kako je za leta nemogue sasvim otvoriti veliku staklenu kupolu nad stranjim sjeditem, morali smo razbiti jedan dio zatitnog stakla da bismo napravili potreban otvor za objektiv kamere. Moe se pretpostaviti kako e biti fotografu koji mora kroz taj razbijeni otvor provui glavu, ramena i ruke. Mene je prvoga zapala ta dunost. Nisam nikada prije vjerovao da je toliko leden zrak na toj visini i da ondje vjetar doista ree kao sjeivo. S mukom sam provukao gornji dio tijela kroz otvor, dok me je porunik Radi drao za noge. Nekoliko trenutaka kasnije letjeli smo iznad divlje visoravni Campo Imperatore, na otprilike dvije tisue metara nadmorske visine. Strme stijene Gran Sassa djelomino se diu do visine 2900 metara. Letjeli smo iznad golih sivih stijena, iznad nekoliko snjenih proplanaka, a onda smo se nadnijeli nad sam traeni objekt, hotel masivne konstrukcije koji se lijepo raspoznavao ak i s ove visine. Napravio sam prvi snimak, a zatim sam drei u lijevoj ruci dosta teku kameru okretao ruicu za namatanje filma. Tek tada sam osjetio da su mi prsti sasvim utrnuli i da ih jedva osjeam onako ukruene. Odmah iza hotela primijetio sam malu ledinu, otprilike trokutastog oblika. Pomislio sam: evo terena za sputanje

KIKA

zrakoplova! Uslijedio je idui snimak te sam nervozno trzajem noge dao znak poruniku Radlu da je ve stvarno vrijeme za moje povlaenje natrag u zrakoplov. Potrebno mi je bilo nekoliko minuta da se ugrijem i doem k sebi. Kako me je Radi podsmjeljivo zapitao je li doista toliko hladno na planinskom suncu, odluio sam po povratku priutiti svome dragom poboniku isti uitak. Puzei potrbuke do sjedita pilota, ugledao sam u daljini plavu traku - Jadransko more. Naredio sam da se zrakoplov spusti na 2500 metara i da im se primaknemo obali, okrene na sjever letei usporedo s obalom. Pilota sam zavarao tako to sam toboe dugo prouavao zemljovid i zatraio od porunika Radla da se pripremi za snimanje lukih postrojenja Ancone. Vrijeme je bilo da se samo moe poeljeti. Preletjeli smo prekrasne plae Riminija i Riccionea. Neto malo dalje rekao sam pilotu da poemo natrag, da se opet popne na visinu od 5500 metara i da preleti tono iznad vrha Gran Sasso. Sada je porunik Radl bio na redu. Vratili smo se na staro mjesto gdje je temperatura u meuvremenu bila pala na barem 2 ili 3 stupnja ispod nitice. Proklinjali smo nae takozvane kolonijalne odore, u kojima je inae bilo tako ugodno etati se na suncu po rimskim ulicama. Predao sam Radlu runu kameru i dugo mu, ak predugo, objanjavao kako se njome rukuje, budui da je Radl bio isti amater i nije imao pojma o tehnikim detaljima. Poslije toga se izvukao kroz otvor, s rukama naprijed. Ja sam kleao ispod njega, drei ga za noge. Kada smo se primakli vrhu, utinuo sam ga za list noge, upozorivi ga da bude spreman za snimanje. Istovremeno sam i vikao, ali svakako uzalud, jer je buka motora bila zagluujua. Ponavljao sam mu iako on to sigurno nije uo: urite se, napravite kolikogod je mogue vie snimaka! Po grevitim trzajima njegovih nogu, shvatio sam da neto nije kako treba. Izgleda da nismo letjeli ba tono iznad hotela, tako da se morao nagnuti kako bi snimio hotel sa strane. To bi nam moglo biti od velike koristi, pomislio sam, jer boni snimci nam daju vjerniju sliku nagiba terena nego vertikalni snimci. Malo zatim Radl mi je dao znak da ga potegnem u zrakoplov. Lice mu je pomodrilo od studeni. - Prvoga koji mi bude govorio o ljepotama i blagodati talijanskog planinskog sunca, zadavit u - promrmljao je cvokoui zubima.

KIKA

Vraajui se u pilotsku kabinu navukli smo prsluke za spaavanje i pokrili se velikim umaenim papirima koje smo nali u jednom kutu. Pilotu sam dao potanka uputstva da se privremeno spusti na oko 1500 metara i vrati u Rim, ali da prije toga uzme kurs prema sjeveru. etvrt sata kasnije uvjerili smo se da nam je posljednji manevar spasio ivote. Stigli smo do obale. Sunce je obasjavalo pilotsku kabinu. Sjedei do pilota razdragano sam promatrao panoramu oko nas. Sluajno sam pogledao lijevo, u smjeru masiva Monti Sabini. Ostao sam zapanjen, skoro da nisam mogao povjerovati vlastitim oima. Letei s juga, pribliavale su se Frascatiju zatvorene formacije zrakoplova, sabijene u eskadrile. Neprijateljski aparati. Promatrajui ih kroz dalekozor, vidio sam kako bacaju bombe na grad upravo iznad naega Glavnog stoera. Nakon toga se prvi val udaljio, a pojavila su se druga dva da bi se i oni na isti nain i na istome mjestu oslobodili svoga smrtonosnog tereta. Shvatio sam da je skretanje prema sjeveru sprijeilo da uletimo meu saveznike eskadrile, to bi za na izviaki zrakoplov bez ikakve obrane bilo svakako sudbonosno. Jedino zato to smo letjeli nisko lovci koji su pratili bombardere nisu nas uoili i nisu nas napali. Nekoliko minuta zatim aterirali smo zdravi i itavi, a u Frascatiju uasan mete. Zgrada u kojoj se nalazio Glavni stoer generala Studenta ostala je itava. Ona u kojoj smo mi boravili bila je pretvorena u ruevine. Htjeli smo ui u nau nastambu ali jedan nas je asnik zaustavio kazavi da su dvije bombe probile kuu do podruma i nisu eksplodirale. Unato tome morali smo raskriti ruevine i ui, jer su nam ostali u sobi vani dokumenti koji su se odnosili na naa dosadanja istraivanja. Jednostavno, morali smo ui. Preko odlomljenih zidova i gomile cigala popeli smo se do ograde balkona, preskoili ogradu i usred nemogueg nereda koji je vladao u sobi, pronali nae papire. Potom smo pohitali na ulicu, sretni da se one dvije bombe u podrumu nisu oglasile. Gubici meu civilnim stanovnitvom bili su veoma veliki. Njemaki objekti uglavnom nisu stradali. Nae su trupe odmah uspostavile prekinute telefonske linije. Nisam smio gubiti vrijeme, trebao sam im prije pohitati u Rim da bih tamo pronaao neko liko talijanskih asnika koji su, kako sam to doznao, eljeli osloboditi Mussolinija. Morao sam saznati njihove planove i onemoguiti ih ako krenu prije nas, nema smisla da smetamo jedni drugima.

KIKA

Ustanovio sam, ve poslije kraeg razgovora, da su ovi mladii bili daleko od toga da ita ozbiljno postignu. Njihove pripreme nisu ni izdaleka toliko napredovale kao nae. Od ovih sam se talijanskih "konspiratora" oprostio u mrkloj noi, i prokrstario cijelim Rimom da bih se sastao s porunikom Radlom koji me ekao u uredu jednoga njemakog obavjetajnog centra. Moja su kola u laganoj vonji prolazila gradom, na svim je ulicama vladala neobina ivost. Ljudi su se okupljali oko zvunika. U sredinjoj ulici Via Veneto vozilo se brzinom pjeaka u hodu. Ljudi su buno pozdravljali neko priopenje dato preko zvunika. uo sam nekoliko povika:"Viva il Re!", "ivio kralj! " ene su se grlile. U grupama se ivo raspravljalo. Bio sam i sam uzbuen ovim prizorima. Zaustavio sam kola i upitao jednog prolaznika za uzrok ove ivosti. Prenio mi je poraavajuu vijest: Italija je poloila oruje! Bilo je jasno da su sada nae snage na talijanskom poluotoku u veoma kritinoj situaciji. Istinu govorei, svi smo mi oekivali skoru predaju, ali ipak nitko nije pretpostavljao da je ona tako blizu. U svakom sluaju muilo me to e se dogoditi s naom misijom: hoe li doi do neke odgode ili e biti obustavljena? Poslije u doznati, koji dan kasnije, da je general Eisenhower preduhitrio dogaaje, objavivi toga dana ve u 18.30 sati preko Radio Alira talijansku predaju, stavivi tako Badogliovu vladu pred svren in barem to se tie tonog vremena prekida neprijateljstva. Uostalom, Saveznici su bili odredili no 8. i 9. rujna za iskrcavanje u Salernu i taj datum vie nisu mogli promijeniti. Njihova je spomenuta operacija trebala olakati njihovom "novom savezniku" da zadri vei dio njemakih snaga u okolici Salerna. Prema izvjeima nae obavjetajne slube mi smo ak predmnijevali da savezniki Glavni stoer ima u planu zrani desant na podruju Rima, operaciju koja bi nae odvie slabe snage dovela u nezavidnu situaciju. Za vrijeme pregovora izmeu Badogliovih predstavnika i saveznike Vrhovne komande zatraeno je od Saveznika da se primjerno bombardira Frascati kako bi se rastrojio Glavni stoer njemakih trupa u Italiji. Posljednji dio toga zahtjeva nije se ostvario: mi smo ostali u vezi sa svim naim postrojbama. No izmeu 8. i 9. rujna prola je mirno, izuzev beznaajnog izmjenjivanja vatre izmeu talijanskih i njemakih trupa juno od Rima. Ali u etvrtak 9. rujna dolo je do ozbiljnih sukoba u okolici Frascatija, gdje su bili koncentrirani razni odjeli njemake obavjetajne slube. Predveer toga dana uspjeli smo ovladati itavim podrujem Monti Sabini. Malo pomalo su se njemake po-

KIKA

strojbe pribliile Rimu, oko kojega je bilo rasporeeno nekoliko talijanskih divizija. U meuvremenu shvaajui potrebu odlaganja pokuaja osloboenja Mussolinija do daljnjega, nastojao sam barem utvrditi da li ima nekih novih informacija o njegovu zadravanju u hotelu na Gran Sassu. Do prvih podataka doao sam - kao i uvijek do sada sasvim sluajno preko dvojice Talijana. Bio bih daleko zadovoljniji da mi je ono to sam ve otprilike znao mogao potvrditi netko s njemake strane. Bilo bi najjednostavnije poslati nekoga do hotela, koji je bio s vanjskim svijetom povezan jedino iarom. Razbijao sam glavu mozgajui na koji se nain pribliiti hotelu, a da to ne ispadne kontraproduktivno sada uoi predaje Italije. Taj najpogodniji ovjek za ovakvu misiju zaista je pronaen u Rimu, bio je njemaki bojnik i lijenik po zanimanju, sam po sebi nevjerojatno ambiciozan i pohlepan za odlikovanjem. Odluio sam iskoristiti njegovu neutaivu enju za slavom i u utorak 7. rujna naveer objasnio mu na koji nain treba dobiti odobravanje svojih pretpostavljenih.
Mussolini izlazi iz hotela s talijanskim karabinjerima koji su ga trebali uvati.

KIKA

Naime, njemake su vojnike koji bi oboljeli od malarije, slali na lijeenje i oporavak u Tirol. Predloio sam bojniku da na tobonju vlastitu inicijativu poe do hotela na Gran Sassu kako bi ustanovio je li ta velebna zgrada podignuta na visini od oko 2000 metara nadmorske visine odgovara kao budui stacionar njemake vojske. Zahtijevao sam da ondje na licu mjesta razgovara s direktorom hotela, zabiljei broj slobodnih postelja, osobno pregleda stanje unutarnjih sanitarnih ureaja te povede potrebne dogovore o moguem smjetaju naih vojnika. Dobri je bojnik odmah sjeo u kola i odjurio iz Rima. Poslije njegova odlaska nisam bio ba najmirniji, spopadale su me kojekakve sumnje, od toga hoe li se uope uspjeti vratiti i kada ga ugledam hoe li biti ikakve koristi od onoga to se od njega oekuje. No, moj je "pijun bez svoje volje" osvanuo ve iduega dana sav utuen, smatrajui da je njegov zadatak propao zbog predstojee kapitulacije Italije.
Svi su sretni to je akcija zavrila bez ispaljenog metka.

Mene su zanimale pojedinosti. Po dolasku u L'Aquilu u dolini gdje poinje iara morao je odustati zbog cestovnih prepreka koje su bile pod jakom straom karabinjera. Jedva su mu dopustili poslije dosta natezanja da telefonira u hotel u Gran Sassu. Direktora nije mogao dobiti na telefon, umjesto s njim razgovarao je s nekim asnikom koji mu je dao do znanja da je "Campo Imperatore" proglaen vojnim objek-

KIKA

tom i da je shodno tome zabranjen bilo kakav pristup i u okolicu hotela kao i u sam hotel. Po onome to je na vrli bojnik ondje zapazio zakljuio je da se svakako radi o vanim "manevrima" talijanske vojske. Pokraj prve postaje iare u dolini nalazio se automobil s radiostanicom, dok je iara bila izvan pogona. Raspitivao se u najbliem selu u dolini i uo nevjerojatne prie. Da je izgleda hotel zauzet od vojske i karabinjera, da je cjelokupno hotelsko osoblje otputeno i da je hotel preureen za boravak oko dvjesto vojnika. U dolinu su navraali neki vii asnici s pratnjom. Oni "dobro obavijeteni" u selu uvjeravali su da je svakako ondje gore interniran nitko drugi nego osobno Benito Mussolini. Sam bojnik nije podlegao ovakvom nagaanju, po njemu je to bila glasina kojoj ne treba pridavati nikakvu vanost. Dobro sam pazio da niim ne izazovem njegove sumnje o moguem zatoenju Ducea na vrhu Apenina, kuda sam elio njega poslati. Situacija u Rimu se donekle normalizirala 10. rujna 1943. kada su nae snage opet vrsto drale grad u svojim rukama, a zajedno s Rimom i njegovu okolicu. Kucnuo je zadnji as za konane pripreme na temelju razraenog plana. S Radlom sam raspravio razne pretpostavke i mogunosti, na nama je bilo da izaberemo najpovoljniju varijantu. Vie nije dolazilo u obzir nikakvo oklijevanje, nismo smjeli izgubiti ni trenutak ako elimo preduhitriti daljnji razvoj dogaaja. Svaki je novi dan, ak i svaki sat odgaanja poveavao opasnost odvoenja Ducea na neku novu lokaciju, a primicanjem Saveznika moglo se dogoditi i ono najgore: da Talijani izrue Mussolinija saveznikim predstavnicima koji su to jamano ve i zahtijevali. Naknadno emo doznati da je general Eisenhower uvjetovao sklapanje primirja s Italijom upravo predajom Mussolinija. inilo nam se da bi pod utvrenim okolnostima bila besmislena svaka pjeadijska operacija. Upleli bi se u jedva savladive potekoe penjanja preko visokih i strmih padina. Na bi dolazak bio odmah uoen, karabinjerima bi preostalo sasvim dovoljno vremena da zatvorenika negdje sakriju ili odvedu na neko drugo pogodnije mjesto. U tome sluaju morali bismo cijeli planinski masiv opkoliti mnogobrojnim ljudstvom, moda ak jednom manjom divizijom koja bi polazila iz doline do koje je dospio na bojnik. Bio je to razlog zato smo odustali od pjeadijske akcije. Takav bi uspon predugo trajao, a mi smo raunali s potpunim iznenaenjem. Bojali smo se da su karabinjeri dobili nareenje da ubiju zatvorenika ukoliko se ukau mogunosti da pobjegne ili bude

KIKA

osloboen. Ova je pretpostavka bila najloginija, kasnije emo doznati da smo bili u pravu. Dakle: samo neoekivana intervencija moe spasiti Mussolinija sigurne smrti!

Desant na ivot i smrt

Njemaki Glavni stoer u Italiji: jo se nikada nije izvodio zrani napad na takvoj nadmorskoj visini i na terenu koji je ista nepoznanica! Ocjena: tehniki neizvedivo, zapravo nemogue, gubitak ljudstva najmanje osamdeset posto! Nedjelja, 12. rujna 1943. - savezniki bombarderi u 12.30, tono u 13.00 polazak preko bombama oteene piste, dvije su se transportne jedrilice izvrnute u kratere nastale bombardiranjem Pred nama su se ukazivale dvije mogunosti, obje ovisne iskljuivo o intervenciji iz zraka: prepad skupine padobranaca ili sputanje transportnih jedrilica na plato ispred hotela. Od prve smo mogunosti odustali silom prilika jer nismo raspolagali specijalnim padobranima koji bi bili prikladni za razrijeeni zrak na toj visini, a uobiajeni vojni padobrani ne bi bili pogodni jer bi padobranci padali prevelikom brzinom. Na tako stjenovitom i neravnom terenu padobranci bi se osuli na sve strane i vie ne bi bili cjelovita postrojba za udar na hotel. Nije nam, znai, preostalo drugo nego da se opredijelimo za sputanje odreenog broja jedrilica negdje oko hotela, to nam je opet zadalo nove brige: nismo znali kako izgleda okolina hotela i ima li ondje mogunosti za prizemljenje vie jedrilica. Odgovori na spomenuta pitanja oekivali su se od zranih snimaka iz zrakoplova, meutim 8. rujna poslije podne na je veliki laboratorij u Frascatiju bio razoren bombardiranjem. Jedan je moj asnik uspio izraditi nekoliko fotografija u nekom pomonom ateljeu, ali naalost to nisu bile slike potrebnog velikog formata za Stereoskop, to bi nam pomoglo da utvrdimo kakav je plato na koji smo namjeravali sletjeti. Morao sam se zadovoljiti standardnim fotografijama veliine 14 x 14 centimetara. Na slici se raspoznavala trokutasta povrina koja je privukla moju pozornost iz zrakoplova, no njen nagib nismo mogli ocijeniti. Pokazivao sam na taj djeliak planine, i pitao porunika Radla i ostale to misle o iskakanju iz jedrilice na tom mjestu. utjeli su.

KIKA

Moralo se isto tako voditi rauna i o osiguranju poslije izvrenja zadatka. A ovo je ovisilo o prepadu bojne padobranaca koji su u noi trebali zauzeti dolinu s polaznom postajom iare. Utvrdivi u glavnim crtama etape nae operacije, poao sam generalu Studentu. Znao sam da on, kao uostalom i ja, nije ve tri dana ljudski otpoinuo, da je premoren i suoen s raznim hitnim odlukama, ali sada je trebalo da i on dade svoj pristanak. Izloio sam mu na plan i on se suglasio. Zapravo, general nije bio ba oduevljen onime to je uo od mene, premda je bio itekako svjestan da ukoliko ne odustanemo od svega ovo je trenutak kada se jo moemo nadati uspjehu. Rekao je da se naelno slae, ali da se prije konane odluke eli posavjetovati s naelnikom svoga stoera i jo jednim stoernim asnikom. Pozvana gospoda me nisu nimalo obradovala: otvoreno su se suprotstavili naem planu prepada na Gran Sasso. Po njihovu miljenju jo se nikada nije izvodio takav zrani desant na takvoj nadmorskoj visini i prije svega na terenu koji je ista nepoznanica i o kojemu se apsolutno nita ne zna. Kratko i jasno: operacija je tehniki neizvodiva, nemogua. Ako bi se izvelo prizemljen je kao to sam ga ja zamislio, napominjali su, treba oekivati gubitak ljudstva od najmanje osamdeset posto. Preostale snage bile bi preslabe da izvre svoj zadatak, zakljuili su. Naao sam se u kripcu. Poeo sam naglaavati da imam savreno u vidu mogue opasnosti kojima kreemo u susret i da je svakako izvjestan rizik prisutan, pogotovo zato to je ovo prvi put da se vri napad na ovakav nain. Naravno, najvei je problem ona visoravan trokutasta oblika, zacijelo padina nepoznata nagiba. Govorio sam da bi oprezno ateriranje duinom trupa jedrilice po toj planinskoj stjenovitoj livadi donekle usporilo kretanje, ali treba uzeti u obzir razrijeeni zrak na toj visini. U sluaju da nazona gospoda predloe neki bolji nain spreman sam prihvatiti njihove savjete. Nije bilo lako ni generalu Studentu. Dugo je razmiljao i onda se priklonio mome prijedlogu, te smjesta izdao sljedee nareenje: - Odmah pozovite iz june Francuske dvanaest transportnih jedrilica koje su nam potrebne za ovu operaciju. Imajte na umu da je "Dan J" odreen za 12. rujna, sat "S" bit e 7 sati ujutro. To znai da 12. rujna tono u 7 sati jedrilice trebaju aterirati na onome mjestu na Gran Sassu. U istom trenutku bojna padobranaca treba zauzeti polaznu postaju iare u dolini. Ja u osobno dati

KIKA

uputstva pilotima jedrilica i upozoriti ih na sve opasnosti pri ateriranju. Potom se obratio meni: - Smatram, satnie Skorzeny, da ste vi u pravu. Prepad treba biti izveden na va nain i nikako drukije. Poto sam napokon dobio potrebnu odluku, pripremio sam s porunikom Radlom posljednje detalje operacije. Bilo je vano da se veoma precizno izraunaju udaljenosti, odredi oprema naih ljudi i pokae na nacrtu gdje e se nai koja od dvanaest jedrilica. Jedna transportna jedrilica moe uz pilota ponijeti posadu od devet ljudi, dakle jednu desantnu skupinu. Svakoj smo skupini tono odredili njen zadatak. Ja sam trebao letjeti u treoj jedrilici, tako da odmah mogu raspolagati s posadama sve tri jedrilice i s njima krenuti u napad na hotel. U zoru smo bili na aerodromu, spremni za polazak iako smo znali u dui da jo uvijek nemamo nikakve pouzdane informacije gdje je Mussolini, je li ba tamo kuda polazimo ili moda negdje drugdje?! Nepoznanica je bila i brojnost talijanskih straara oko Mussolinija, to je opet bilo skopano s rizikom sukoba s nama i moguim ubijanjem zatoenika. Na sve ovo su se nadovezivala crna predvianja naih glavnostoernih strunjaka za zrane operacije. Bio njihov pesimizam pretjeran ili ne, teko je uope pretpostaviti da emo proi bez gubitaka bilo pri ateriranju bilo kasnije pri pokuaju oslobaanja Ducea. Nas ukupno 108 ide u neizvjesnost, u mogui okraj s najmanje 250 Talijana koji sigurno dobro poznaju okolni teren i koji se nalaze u hotelu kao u tvravi. Po naoruanju bit emo skoro podjednaki, nae e automatsko oruje odrati nau kakvu-takvu nadmo ako nam odvie ljudi ne strada kod prizemljenja, pod uvjetom da nai poetni gubici ne budu previsoki. Radlu se nije dopalo ovakvo moje razmiljanje, zvualo mu je kao da slua dvojicu glavnostoernih iz okoline generala Studenta. Radiove su me rijei trgnule: - Molim vas, gospodine satnie, nemojte koristiti logaritamske tablice da biste predvidjeli stopostotnu mogunost uspjeha. Jasno nam je obojici da su izgledi minimalni, ali zato znamo da emo ovu operaciju izvesti do kraja i kako treba, bez obzira koliko nas sve to skupa bude stajalo, i napora i naih ivota. Dovitljivi porunik Radi imao je kolosalnu ideju: da povedemo jednog vieg talijanskog asnika koji e svojom pojavom na popritu dogaaja zbuniti karabinjere pa se oni nee naglo odu-

KIKA

prijeti ili sluajno ubiti Ducea. Kada se karabinjeri u hotelu i oko hotela snau, mi emo ve ugrabiti njihova zatvorenika. General Student je otprva prihvatio ovu lukavu zamisao i poeo razmiljati kako da se dokopamo suputnika u talijanskoj uniformi. Izgledalo je najjednostavnije da general Student uoi "Dana J" primi jednog takvog talijanskog asnika i da ga na neki nain uvjeri kako je neophodno da i on bude nazoan naoj operaciji oslobaanja. Kada dotini pristane, zadrat e ga preko noi u sjeditu generala Studenta, kako bi se izbjegla moebitna izdaja ukoliko se prinudni gost u posljednji as predomisli. Jedan visoki dunosnik naega veleposlanstva koje je dobro poznavao rimske vojne krugove, predloio je kao pogodnoga za let do Gran Sassa nekoga vieg asnika koji je bio bivi lan stoera rimskog guvernera a koji je zauzeo sasvim neutralno dranje prigodom dogaaja oko Mussolinija. Na moju ga je molbu general Student pozvao 11. rujna naveer u svoj stoer u Frascati da bi s njime popriao o "nekim problemima". Tako smo bili osigurani i s te strane. Samo time nisu bile otklonjene neke veoma bitne neizvjesnosti. Dan prije polaska primili smo zabrinjavajue izvjee o naim transportnim jedrilicama. Savezniko je zrakoplovstvo, sada sve brojnije u zraku, natjeralo nau eskadrilu na velika zaobilaenja pa se nije mogao obaviti izravan let do nas. Da bude jo gore, vrijeme se znatno pogoralo. Nadali smo se do posljednjeg trenutka da e jedrilice stii na vrijeme, ali nije bilo tako. Silom prilika morali smo pomaknuti sve faze operacije. Ostao je "Dan J" odreen za nedjelju 12. rujna, nikako nismo smjeli dopustiti da izgubimo itav taj dan, samo smo udarni sat prebacili za 14 sati poslije podne. Uz kojekakve isprike talijanskom asniku koji je doao u zakazano doba, izmislili smo da je na general zbog nepredvienih vanih razloga sprijeen te smo ga zamolili da svakako doe sutra u 8 sati na aerodrom Pratica di Mare. Sve jedna nevolja za drugom, kao podsjeanje da se uputamo u opasnu avanturu. S jedne strane pojavit e se jaka strujanja koja su neizbjena u tim najtoplijim popodnevnim satima i ine ateriranje jo opasnijim, a s druge strane kasni odred za potporu koji treba zauzeti postaju iare i sada e imati znatno tei zadatak radi napada usred bijela dana. Moe li se jo neto poremetiti? Obeavamo sami sebi da emo ustrajati bez obzira na nove nepovoljne okolnosti!

KIKA

Poslije podne 11. rujna poao sam u samostanski maslinik nedaleko Frascatija gdje se pod atorima smjestila moja postrojba iz Friedenthala. Odluio sam da u akciju povedem samo dragovoljce. Sazvao sam ljudstvo i odrao im govor ovakva sadraja: - Doao je kraj dugom mirovanju i neaktivnosti. Sutra emo izvesti veoma znaajnu operaciju, koju mi je osobno povjerio Adolf Hitler. Naalost moramo raunati s teim i veim gubicima koji su neizbjeni. Ja u osobno zapovijedati i obeavam da u poduzeti sve to je u mojoj moi. Ako i vi tako postupite, ako se budemo najenerginije i najodvanije borili rame uz rame, naa e akcija uspjeti. Dragovoljci neka istupe naprijed! Na moju veliku radost, svi su bez izuzetka iskoraili korak naprijed. asnicima nije bilo lako uvjeriti pojedince da moraju ostati, poto sam ja mogao povesti sa sobom samo osamnaest svojih ljudi. Ostalih devedeset odredit e se po nareenju generala Studenta meu pripadnicima druge satnije kolske padobranske bojne. Potom sam otiao do naelnika stoera navedene bojne da bih s njime utanaio pojedine etape operacije. Njemu je general Student predao rukovoenje odredom koji e zaposjesti postaju iare. Iste je veeri kolska padobranska bojna krenula prema oznaenoj dolini. Kocka je baena! Naveer novi grom iz vedra neba: dotukao nas je savezniki radio jednom svojom vijeu. Spiker je javljao da je Mussolini stigao u sjevernu Afriku na talijanskom ratnom brodu koji je utekao iz luke La Spezia. Zar smo opet zakasnili? Uzeo sam pomorsku kartu i stao preraunavati. Bilo mi je poznato kada je jedan dio talijanske flote napustio La Speziu pa mi je bilo lako ustanoviti da nijedna njihova najbra laa ne bi mogla doploviti do bilo koje afrike luke u tako kratkom vremenu. Odahnuli smo. Obavijest je bila najobinija varka s ciljem da zbuni njemako zapovjednitvo u Italiji. Naa je odluka: nita ne mijenjamo u planovima, drat emo se termina koje smo dogovorili, a saveznike informacije neemo uzimati za ozbiljno dok ne izvedemo to smo naumili. U nedjelju 12. rujna 1943. upet sati ujutro zatekli smo se na uzletitu. Doznali smo da e nae jedrilice stii oko 10 sati. Do njihova dolaska bilo je dosta vremena da pregledam opremu naih ljudi. Svakome je pripao padobranski obrok za pet dana. Naredio sam da se razdijeli nekoliko sanduka svjeeg voa, to je primljeno s oduevljenjem. U barakama veselo raspoloenje. Ne moe

KIKA

se rei da nema napetosti, obuzela je i najsranije, trudimo se odagnati svaku bojazan i uzbuenje to nije ba lako. Kako se do 8 sati i 30 minuta jo nije pojavio talijanski asnik, poslao sam porunika Radla u Rim i zapovjedio mu da dovede Talijana kako umije i to je mogue bre. Kazao sam mu: - Sredite to kako znate, samo ga dovedite ovamo ivoga. Jo nam samo on nedostaje. Tako je i bilo. Radl je poslije niza raznih potekoa uspio pronai naega ovjeka i ugurao ga u kola kojima je zapraio prema uzletitu. im su stigli, Talijana je pozvao na stranu general Student. Prisustvovao sam njihovu razgovoru. Talijanu je priopeno da ga Fhrer moli da koliko je god mogue svojom nazonou sprijei svako prolijevanje krvi prigodom oslobaanja Mussolinija. Na se budui suputnik osjetio poaenim da ga Hitler moli za suradnju, vidjelo se da nee odbiti takvu elju. Obeao je da e uiniti sve to bude mogao. Prve su jedrilice aterirale oko 11 sati. Zrakoplovi su na brzinu uzimali gorivo, a zatim se svaki s prikvaenom jedrilicom iza sebe postavio na pistu i to po redu predvienom za nae ateriranje. U meuvremenu je general Student okupio pilote jedrilica da bi im skrenuo pozornost na koji e nain pristajati i najstroe im zabranio prilaz obruavanjem. Napominjao je da dolazi u obzir samo planiranje, nikakvo naglo prizemljenje koje bi moglo biti kobno za sve u jedrilici. Ja sam na crnoj kolskoj ploi nacrtao kredom obris terena na koji se sputamo, naznaivi na kojem e se mjestu nalaziti koja skupina sa svojom jedrilicom. Jo jednom sam s asnikom izviaem koji je sudjelovao u naem ranijem letu iznad Gran Sassa proao sve pojedinosti: trajanje leta, visinu leta, smjer leta i sve ostalo. Uz porunika Radla i mene on je jedini poznavao izgled livade na visoravni i stoga je bio odreen za vou nae eskadrile u prvome zrakoplovu za vuu. Prema naim predvianjima trebalo bi nam za prelet do cilja tono sat vremena, s time da bismo bili na vrhu planine u 14 sati. Iznenada u 12 sati i 30 minuta - zrana uzbuna! Pojavljuju se neprijateljski bombarderi. Ve se uju prve eksplozije s ruba uzletita. Dok bezglavo trimo traei sklonite, inilo mi se da vidim kako propada cijela naa dugo pripremana operacija! Kakav uas!

KIKA

Kakva nesrea! I to ba sada kada samo to nismo krenuli! Nekoliko minuta prije 13 sati sirene oglaavaju prestanak uzbune. Pojurio sam prema velikoj uzletinoj pisti na vie mjesta oteenoj bombama. Zrakoplovi su ostali itavi. Moemo krenuti! Naredio sam ukrcavanje. Talijanskog sam asnika uzeo k sebi u treu jedrilicu i smjestio ga sebi meu noge, posjednutog na usku gredu izmeu sjedita. Sjedili smo jedan iza drugoga, stisnuti kao srdele. Jedva da je bilo mjesta za oruje. Izgledalo je da je Talijan ve poalio to je onako olako obeao, dopratio me do jedrilice nekako protiv svoje volje i kisela lica. Nije bilo vremena da ga tjeim i ohrabrujem, nisam smio vie gubiti vrijeme! Podigao sam ruku. Pogled mi je pao na runi sat: tono 13.00! Zrakoplovi su krenuli, vukli se po pisti a onda se osjetilo da se diemo u zrak. Polagano, opisujui velike krugove, dizali smo. se sve vie i vie. Eskadrila se poredala i uzela smjer prema sjeveroistoku. Vrijeme je bilo idealno za na pothvat. Ogromni bijeli
Duce ide prema avionu okruen njemakim padobrancima. Skorzeny ga ni za trenutak ne isputa iz vida.

KIKA

kumulusi gomilali su se na nekih 3000 metara visine. Niotkuda daka vjetra da rastjera ovu gustu masu oblaka. Mogli smo se pribliiti cilju a da ne budemo primijeeni. Ako tako bude i dalje moi emo se iznenada spustiti pred hotel. Zaguljiva vruina u transportnoj jedrilici, a mi stijenjeni s opremom i osobnim naoruanjem da se ne moemo maknuti. Talijanski general napadno blijed i uskoro se boja njegova lica izjednaila sa zelenosivom bojom njegove odore. Imao sam vraki dojam da mu ba ne prija ovo zrano putovanje, odnosno da u njemu ne nalazi nikakvo uivanje. Pilot me koliko je to bilo mogue izvjetavao gdje smo i ja sam svako malo zagledao u svoj zemljovid. Preletjeli smo Tivoli. S grede na kojoj smo sjedili gotovo da se uope nije vidio kraj nad kojim smo letjeli. Uski prozori sa strane bili su prekriveni neprozirnim celofanom, dok su pukotine bile premale da bi se ita moglo razaznati. U stvari, transportna je jedrilica liena svega onoga to posjeduje pravi zrakoplov: nekoliko elinih poprenih ina koje ine kostur, navlaka od platna, i to je sve. Uletjeli smo u veliki kumulus i popeli se na visinu od nekih 3500 metara. Kada smo opet izbili na sunce, javio nam se telefonom pilot zrakoplova koji nas je teglio: - Prvi i drugi zrakoplov nestali. Tko sada preuzima zapovijedanje? Loe!!! to se dogodilo s ovim naim pratiocima? Tada jo nisam znao da iza nas nema devet, nego samo sedam zrakoplova. Dvije su se transportne jedrilice izvrnule u kratere nastale bombardiranjem. Javio sam pilotu zrakoplova koji nas je vukao: - Ja preuzimam vodstvo do cilja. Nakon toga sam noem napravio nekoliko rupa na bonom platnu s jedne i druge strane, da bih barem donekle znao dokle smo stigli. Zakljuio sam da i jednostavna konstrukcija jedrilica ima nekih svojih prednosti. Pamtei stanovite markacije na terenu - most, krianje puteva i si. - uspio sam se snai. Bilo mi je vie nego jasno da kod ateriranja neu raspolagati zatitom posada iz izostalih jedrilica, no nastojao sam da o tome ne mislim. Nekoliko minuta prije kljunog trenutka nadlijetali smo dolinu L'Aquila. Ugledao sam predstrau padobranske bojne, njihovi su se teretnjaci brzo uspinjali prema donjoj postaji iare. Oni

KIKA Mussolini se penje u avion.

su dakle preli sve zapreke i bit e na licu mjesta u odreeno vrijeme. Dobar predznak! Pred nama se ukazao toliko ueni cilj: planinski hotel na Gran Sassu. Naredio sam svima oko sebe da pritegnu remenje kojim su bili vezani. Zatim sam naredio: - Otpustite jedrilicu! Zavladala je mukla tiina. Vie nije dopiralo zvidanje vjetra oko krila. Na je pilot jedrilice napravio veliki krug traei predvieno mjesto za ateriranje na kosini livade. Uoio sam trokutasti teren, ali on nije bio blago nagnut nego se sputao veoma strmo prema dolini, tako rei kao polazna kosina trambulina na skakaonici! Naravno, sada nam se pruila mogunost da doznamo sve ono to nismo mogli na naem izviakom letu. Spiralno k ruei iznad tla sasvim smo lijepo ugledali sve izboine. Kako ovdje aterirati? I pilot jedrilice je bio u nedoumici, okrenuo se prema meni i upitno me pogledao. Stegnuo sam zube i brzo razmiljao: trebam

KIKA

li se stvarno pridravati naredbe generala Studenta? Ako tako postupim moram odustati od ateriranja i u planiranom lebdeem letu sii u dolinu, pa onda pjeke uz planinu ... Viknuo sam: - Aterirajte s obruavanjem to je mogue blie hotelu, odmah! Bez i najmanjeg krzmanja pilot je povukao upravljaku palicu. Obruavajui se na lijevo krilo, jedrilica se luaki strmoglavila. Grlo mi se stisnulo. Hoe li jedrilica izdrati udar koji slijedi? Fijuk vjetra se pojaavao i tlo se naglo primicalo. Vidio sam kako porunik Mayer izbacuje padobran za zaustavljanje. Jak trzaj! Neto puca, lomi se! Instinktivno sam zatvorio oi. Opet trzaj. Snaniji nego prije. Tu smo. Dodirnuli smo tlo. Zadnji poskok i jedrilica se smirila, ostala nepokretna. Moji ljudi su ve izlazili kroz vrata koja su se otkinula. Ja sam se izvukao s orujem u rukama. Bili smo na nekih petnaest metara od hotela. Oko nas same stijene, zamalo da nismo zapeli za jednu i stradali. Sigurno smo klizili nekih dvadesetak metara prije nego to smo se zaustavili. Na jednoj maloj uzviici na uglu hotela stajao je prvi karabinjer. Jako iznenaen, ukipio se. Valjda je pokuavao pogoditi odakle smo se stvorili tu pred hotelom: kao da smo pali s neba.
Roda je spremna za polijetanje.

KIKA

Nisam imao vremena za naega suputnika Talijana koji je svakako zahvaljivao Bogu da je preivio ovaj svretak leta. Iskobeljao se iz jedrilice vie mrtav nego iv. Pojurio sam prema zgradi. Mojim sam ljudima naredio da nitko ne puca dok ja ne ispalim prvi hitac. Zaista nitko nije pripucao, ni moji ljudi, ni itko iz hotela. uo sam iza sebe dahtanje pratilaca. Znao sam da me slijede i da mogu raunati na njih. Proiali smo mimo zabezeknutog karabinjera kao raspomamljena oluja, ja sam mu kratko doviknuo: - Ruke uvis! U hotel smo upali na nekakva vrata. Prelazei preko praga zapazio sam radiotelegrafista i do njega talijanskoga asnika, upravo su slali neke poruke. Udarivi svom snagom nogom sruio sam stolicu na kojoj je sjedio radiotelegrafist, smrskavi istovremeno kundakom automata odailja. Na tren smo zastali. Iz prostorije u koju smo banuli nisu vodila nikakva vrata u unutranjost hotela, morali smo izai. Trei oko zgrade obili smo ugao i stigli do terase visoke otprilike tri metra. Jedan moj doasnik postavio se pred mene i ja sam se preko njegovih ruku i ramena popeo do ograde terase, preskoio je i pohitao prema vratima. Ostali su ili za mnom. Preletio sam pogledom proelje hotela. Na jednom sam prozoru na prvome katu primijetio karakteristinu veliku glavu: on, Duce! Sada sam bio sto posto siguran da emo uspjeti. Doviknuo sam mu da se skloni i poao prema ulazu. Naiao sam na nekoliko karabinjera koji su htjeli izai. Tu su bile postavljene dvije strojnice. Sruili smo ih. Oko mene skupina Talijana, prokrio sam sebi put izmeu njih gurajui ih od sebe. Moji ljudi su neprestano izvikivali: - Ruke uvis! Nitko nije pucao.

Uao sam u predvorje. Ogledam se, moji su zaostali negdje straga. Nisam znao to mi se dogaa iza lea, a nisam imao kada ni da se osvrem. S desne strane nekakvo stubite. Preskaui po tri stepenice odjednom popeo sam se na prvi kat. Potrim kroz

KIKA

hodnik i nasumce otvorim jedna vrata, ba ona koja je trebalo! U sobi se nalazio Benito Mussolini s dva talijanska asnika koje sam za svaki sluaj odgurnuo prema zidu. Pridruio mi se moj hrabri porunik Schwert, koji je odmah shvatio situaciju i izveo dvojicu talijanskih asnika iz sobe. Bili su toliko zapanjeni da nisu ni pomiljali na bilo kakvo opiranje i otpor. im su izali, Schwert je zatvorio vrata. Prvi dio naeg prepada bio je gotov. Duce je bio u naim rukama. Od ateriranja do sada prole su najvie 3-4 minute. Izvana su se na prozoru ukazale glave dvojice mojih asnika. Budui da nisu mogli ui u predvorje, oni su se da bi mi pomogli popeli uza zid drei se za vod gromobrana. Postavio sam ih u hodnik sa zadatkom da nam uvaju lea s te strane. Otiao sam do prozora i vidio kako trei stie moja etvrta skupina, pod zapovjednitvom moga pobonika Radla i porunika Menzela. Jedan je od njih imao slomljenu nogu i dopuzao je do hotela. Njima sam doviknuo: - Sve je u redu, uvajte prizemlje. Vidio sam pribliavanje jedrilica broj 5, broj 6 i broj 7 koje su stizale sa svojim padobrancima. Sputale su se prilino mirno, sasvim normalno. Tada se dogodilo neto strano: jedrilica broj 8 zapala je u zrani vrtlog i tresnula uz prasak na jedan obronak. U daljini je odjeknulo nekoliko hitaca. Vjerojatno su pucali talijanski straari na visoravni. Izaao sam u hodnik i najglasnije to sam mogao pozvao zapovjednika hotela. Imao je in pukovnika i odmah se pojavio. Rekao sam mu da je svaki otpor besmislen i zatraio da se smjesta preda, dajem mu rok od jedne minute. Radi je u meuvremenu oslobodio prolaz ali neki su mu stali na put jer nikako nije dolazio do mene. Talijanski pukovnik se ve vraao. U rukama je nosio kristalnu au crvenoga vina koju mi je pruao uz mali naklon. - Pobjedniku - rekao je. Netko je od Talijana izvjesio kroz prozor plahtu ili neko drugo bijelo platno u znak predaje. Izdao sam nuna nareenje svojim ljudima koji su se skupili pred hotelom i tek se sada dospio obratiti Mussoliniju koji je zatien irokim pleima porunika Schwerta stajao u jednome uglu sobe. Predstavio sam se kazavi: - Duce, Fhrer me je poslao da vas oslobodim. Uzbuen, on mi je pruio ruku.

KIKA

- Znao sam - rekao je - da me moj prijatelj Adolf Hitler nee zaboraviti. Postupak predaje bio je pri kraju. Talijanima je nareeno da poloe oruje u trpezariji. asnicima doputamo da zadre pitolje kao osobno naoruanje. Ispostavilo se da smo osim pukovnika zarobili i jednog generala. Moji su ljudi zauzevi hotel isto uradili i s posljednjom najviom postajom iare. Uspinjaa ak nije bila nimalo oteena. Isto sam izvjee telefonski primio i s poetne postaje u dolini. Ali, tamo je dolje ipak dolo do kraega okraja. I ondje je iznenaenje odigralo presudnu ulogu, minutaa operacije nije bila poremeena. Porunik von Berlepsch, zapovjednik padobranaca koji su zranim putem doli sa mnom, ponovo je namjestio svoj monokl i hladnokrvno sasluao nareenja koja sam izdavao preko prozora. Naglasio sam da treba im prije iarom dovesti pojaanje kako bih talijanskom pukovniku predoio da imam svoju momad i u dolini. Morali smo poeti misliti i na povratak. Putovanje cestom nekih 150 kilometara bilo je suvie rizino da bih se u to upustio. Da se radilo samo o meni jo kako-tako, ali nisam smio izloiti opasnosti Ducea za iju sam sigurnost bio osobno odgovoran Hitleru. Tijekom priprema mi smo razmatrali tri mogunosti dovoenja Mussolinija u Rim. Plan A, sastavljen zajedno s generalom Studentom, predviao je munjeviti prepad na uzletitu L'Aquila di Abruzzi na samom kraju doline. Ja bih drao odstupnicu do nailaska tri transportna zrakoplova koji bi se ondje trebali pojaviti tri minute poslije naega napada. Unaprijed bih obavijestio preko radija generala Studenta kako bi zrakoplovi mogli krenuti s jednoga rimskog aerodroma u odgovarajue vrijeme. Po toj varijanti ja bih se popeo u prvi zrakoplov, dok bi nas preostala dva pratila kao zatita, a po potrebi bi privukli na sebe moebitne progonitelje. Plan B je predviao lagane zrakoplove tipa Roda na livadi u blizini donje postaje iare. Po planu C smo predvidjeli da satnik Gerlach, osobni pilot generala Studenta, pokua sletjeti s Rodom izravno na visoravan ispred hotela. Prvo sam obavijestio Rim preko radiostanice koju su ponijeli padobranci o uspjehu naega prepada na Gran Sasso. Trebalo je izabrati neki od tri plana - A, B ili C. Htjeli smo se posluiti planom A, meutim kada sam namjeravao upozoriti aerodrom u Rimu kada bismo napali uzletite u L ' Aquili, na radiotelegrafist nije mogao uspostaviti vezu i taj plan je odbaen. Preostali su pl anovi B i C. Promatrajui kroz dalekozor ateriranje Rode (Storch) u

KIKA

dolini pomislio sam kako bi upravo takav zrakoplov najbolje odgovarao. Odmah sam naredio iari da jave pilotu neka se pripremi za ponovni uzlet. Njegova je uzvratna poruka bila krajnje nepovoljna: izvjeuje da je otetio stajni trap pri slijetanju i da moe uzletjeti tek poslije ne tako jednostavnog popravka. Znai, preostao je jo jedino plan C, to jest da prebacimo Ducea u Rim vozei ga pranjavim serpentinama niz planinu, to je svakako bilo veoma opasno. Osvrnem se oko sebe. Razoruani karabinjeri bili su voljni pomoi koliko mogu. Neki su se od njih dapae sami prikljuili naem odredu kada je poelo izvlaenje unesreenih iz sruene jedrilice. Neki od padobranaca iz te zlosretne jedrilice jo su davali znakove ivota. Iako je pad bio jeziv, nadali smo se preivjelima. Talijani su se puno ne pitajui latili raiavanja terena, odnosili u stranu blokove kamenja, jer je iznad njih ve kruio satnik Gerlach u svojoj Rodi ekajui znak za sputanje. Napokon smo mu mahnuli da moe sletjeti. Uspio je izvanredno aterirati na istinu koju smo pripremili pred hotelom. Njega je tek ekalo pravo iznenaenje: pogledao me u nevjerici kada sam mu kazao da namjeravam odavde odletjeti zajedno s njime i Mussolini)em. Sav se izbezumio i izderao na mene dao da stoji pred luakom: - To je suludo i potpuno nemogue! Koga da vozim odavde, recite jo jednom, moda vas nisam dobro razumio! - Putujemo vi, Mussolini i ja! - ponovio sam. Poveo sam ga na stranu i upotrijebio svu svoju govorniku vjetinu, da bih ga uvjerio kako je ovo to traim - jedino mogue i jedino raspoloivo rjeenje. Nisam bio ni sam uvjeren u sve ono to sam mu govorio, ali drukije nije moglo biti. Daleko od toga da nisam bio svjestan emu izlaem i sebe i ostale u tome zrakoplovu, a isto tako sam bio svjestan svoje goleme odgovornosti zato to poduzimam neto naoko izvan svake pameti: zaboga, visok sam 195 centimetara i teak srazmjerno svojoj visini. Uostalom, pustim li Gerlacha da odleti sam s Duceom ne bih bio nita manje odgovoran, jer ako se uzlijetanje zavri katastrofom ili ovako ili onako - meni nema ivota. Ukoliko ne bih bio u zrakoplovu a to bi se dogodilo, preostajalo bi mi jedino samoubojstvo. Kako da stanem pred Fhrera i izvijestim: operacija je u potpunosti uspjela ali je Mussolini poslije oslobaanja na vrhu Apenina poginuo u zrakoplovnoj nesrei, a ja sam preivio i mogu vam opisati kako se to odigralo?!

KIKA

Nije bilo nikakvih drugih mogunosti prijevoza do Rima, pa sam radije odluio podijeliti pogibelj s Duceom nego da ja ostanem ovdje a on ode u neizvjesnost. Tono je da je s mojim ukrcavanjem poveana vjerojatnost survavanja zrakoplova, no to e biti
Mussolini izlazi iz Heinkela 111 koji ga je dovezao iz Bea u Mnchen.

naa zajednika sretna ili nesretna sudbina. Ili u uspjeti ili odosmo sva trojica! Gerlach je naposljetku popustio, usvojio je moje argumente i slegnuo ramenima: "Bit e kako bude!" Izdao sam Radlu posljednja nareenja. Povest e sobom kao ratne zarobljenike samo talijanskog generala i moga generala koji je stigao skupa s nama i sjedio u jedrilici meni meu nogama. O drugim Talijanima u hotelu i oko hotela nisam dalje brinuo, ostavit emo ih razoruane pa neka se snalaze kako znaju i umiju. Duce mi je izjavio da su s njime postupali veoma pristojno, nije bilo nikakvih razloga da ne budem velikoduan prema njima. Radi svake eventualnosti i da bih izbjegao sabotau iare, naredio sam da kod svake vonje nae ljude prate po dva talijanska asnika. Kada se moji spuste u dolinu, otetit e ureaje iare tako da zadugo nee proraditi. Dok su nai padobranci pod nadzorom satnika Gerlacha istili teren za uzlijetanje, posvetio sam se Mussoliniju. Moram priznati da mukarac preda mnom, odjeven u preiroko i nimalo otmjeno civilno odijelo, nije nimalo sliio sebi na mnogobrojnim fotografijama koje sam dotle vidio i na kojima je uvijek bio u svojoj

KIKA

raskonoj odori. Jedino se crte njegova lica nisu izmijenile, premda se po njima oitavalo koliko ima godina. Na prvi je pogled ostavljao dojam da gaje snala teka bolest. Taj je utisak pojaavala njegova neobrijana brada, stara nekoliko dana a naroito kratko iznikla kosa koja je pokrivala njegovu nekada markantnu elavu glavu. Samo se po oima mogao prepoznati nekadanji diktator, njegove su vatrene crne oi plamtjele poznatim sjajem. Dok mi je napreskokce iznosio pojedinosti svoga uhienja, imao sam utisak da njegov pogled prodire duboko u mene. Bio sam ponosan i sretan da mu mogu prenijeti neke informacije o njegovoj obitelji. - Ni na asak nismo prestajali brinuti se za sudbinu vae obitelji - rekao sam mu. - Badogliova vlada je internirala vau gospou s dvoje najmlae djece na vae imanje Rocca delle Caminate. Ve prije nekoliko tjedana stupili smo u vezu s gospoom Rachelom. U isto vrijeme dok smo ovdje aterirali, drugi su komandosi zapoeli operaciju oslobaanja vae obitelji i siguran sam da su to do sada izvrili. Oito tronut, Duce mi je stegnuo ruku rekavi: - Dakle, sve je u redu. Srdano vam zahvaljujem na svemu to ste uradili za mene. Napustili smo hotel. Roda je bila spremna za polazak. S mukom sam se uvukao u tijesan prostor iza sjedita pilota, na kojemu e se smjestiti Duce. U trenutku kada se Mussolini trebao popeti ustuknuo je. Budui da je i sam bio iskusan zrakoplovac, valjda je istom tada shvatio to se moe dogoditi ako poletimo svi zajedno.
Njemaki vojni vrh doekuje talijanskog saveznika.

KIKA

Pomalo zbunjen, ja sam promrmljao: - Fhrer oekuje ... on vjeruje ... Dalje nisam stigao, brujanje motora me oslobodilo daljeg traenja izgovora za ovakav nain prijevoza u kojemu je glava u torbi. Uhvativi se obim rukama za elinu konstrukciju, nastojao sam odrati izvjesnu ravnoteu zrakoplova. Na znak pilota padobranci koji su pridravali zrakoplov za krila i rep pustili su nas i propeler je povukao zrakoplov naprijed. Kotrljali smo se sve bre i bre prema kraju proplanka jo uvijek prilijepljeni za tlo. Ja sam straga pomamno balansirao, zrakoplov se spoticao o kamenje a zatim sam kroz prednje staklo ugledao duboku provaliju koja je zjapila pred nama. Pomislio sam: Gospode, ako sada padnemo, nema nam spasa! Roda se otrgnula od tla ali samo nekoliko centimetara. Lijevi je kota stajnog trapa jo jednom pojurio preko neravnina pod nama. Zrakoplov je lagano pikirao. Bili smo na samom rubu platoa, Roda se nagnula, ljuljali smo se. Zatvorio sam oi. Svi moji pokuaji da uravnoteim lagani zrakoplov bili su uzaludni. Zaustavio sam dah oekujui neizbjeno - tresak i razbijanje. Oko krila fijukanje kao da nas je zahvatio snaan vihor. Kada sam ponovo otvorio oi poslije kojih minutu-dvije, Gerlach je ve ovladao zrakoplovom i sve vie ga usmjeravao prema obzorju. ak i u ovoj znatno prorijeenoj atmosferi imali smo dovoljnu brzinu da se moemo odrati u zraku. Na nekih tridesetak metara iznad zemlje u dolini Roda j e nastavila niskim letom i dospjela do podruja iza kojeg je poinjala kotlina Avezzano. Ovaj put smo imali sree, ostali smo ivi - sva trojica. Mora da je svaki od nas bio sablasno blijed, ali zato nikome nije padalo na pamet da stavi bilo kakvu primjedbu na proivljene trenutke straha. Dopustio sam sebi da sasvim familijarno stavim ruku Duceu na rame, on je sada bio stvarno spaen. Mussoliniju se vratila njegova junjaka blagoglagoljivost i stao je oivljavati uspomene na boravke u mjestima koja smo nadlijetali na visini oko 100 metara iz opreznosti od mogueg susreta s neprijateljskim zrakoplovstvom. Duce je teno govorio njemaki, skoro bez ikakve pogreke, to sam spoznao tek kada

KIKA Susret dvojice diktatora.

smo se iskrcali. Oprezno smo obili posljednje obronke brda, nad letjeti Rim kreui prema aerodromu Pratica di Mare. - Malo pozornosti, molim - javio se Gerlach. - Drite se, ateriramo u dvije faze! Bio sam zaboravio da je na stajni trap oteen. Zrakoplov se oprezno sputao poskakujui kao da odmjerava ravninu tla. Gerlach je to izveo savreno. Jo smo se malo kotrljali i onda se sve smirilo, stali smo. Doekao nas je pomonik generala Studenta, blistav od ponosa i vanosti, ali dakako i od sree. Tri zrakoplova Heinkel 111 stajala su spremna za uzlijetanje - morali smo pouriti jer smo eljeli stii do Bea prije mraka.

KIKA

Vichy u miolovci
Sumnjivi odnosi "Slobodne Francuske" i Petainove vlade u Vichyju koja navodno sprema bijeg u sjevernu Afriku Operacija Vuk koji laje za bojnu Friedenthal na poloajima oko grada Dvostruki obru iz kojega bi mogla utei samo ptica! Prelazim preko pozdravnih govora kao i njemakih i talijanskih odlikovanja koja mi je donio pothvat oslobaanja Mussolini) a, iskrene zahvalnosti Ducea i toplih estitki Adolfa Hitlera u njegovom Glavnom stoeru (gdje je osobno odlikovao Skorzenyja vitekim kriem i unaprijedio ga u in bojnika - nap. prev.). Poslije kratkog odmora, vratio sam se u svoju bazu Friedenthal, da se ponovo pozabavim organizacijom svoje specijalne postrojbe. Koncem studenoga 1943. neoekivano mi je iz Fhrerova Glavnog stoera nareeno da odmah otputujem s jednom svojom satnijom u Pariz, gdje se po dolasku trebam obratiti generalu Obergu, efu SS-a i njemake policije u Francuskoj, koji e mi dati potrebne upute. Ne volim nepotpuna i povlatena nareenja, duga me je sluba nauila da takva nareenja najee povlae za sobom kakljiv i zaguljen zadatak. Ali, nije na vojniku da o tome razmilja, nego da izvri nalog, i ja sam uao u prvi vlak dok se moja odabrana satnija pripremala da sutradan poe za mnom. U dubini due bio sam zapravo veoma zadovoljan to u ponovo posjetiti Pariz, u kojemu sam se zadrao jako kratko i po vlastitoj elji 1940. i 1942. godine. Ljepota i dra glavnoga grada Francuske toliko su me oarali ve prilikom prvoga boravka da sam otvoreno izjavljivao kako se divim "najljepem gradu Europe", dodajui da po mojem miljenju drugo mjesto pripada Beu a tree Budimpeti. Ovom sam svojom tvrdnjom uvijek izazivao Pruse, osobito kada sam kao pravi Austrijanac govorio da je za mene Berlin - samo gomila razliitog kamenja. esto sam se smijao gledajui kako neki bijesne zbog ovoga moga pretjerivanja. Nakon to sam postupio po naredbi da se svaki asnik mora smjesta javiti zapovjednitvu na Trgu opere, a to je upozorenje bilo istaknuto skoro svuda na sjevernoj postaji, krenuo sam u Ulicu Rivoli u Hotel Continental. Poslije prilinog lutanja po ovoj golemoj zgradi s nekoliko stotina soba koje su pretvorene u urede, pronaao sam svoga ovjeka u liku nekog pukovnika u glavnostoernoj uniformi sa irokim crvenim trakama na hlaama. On me je

KIKA

oekivao i priopio da je primio poruku da mi stavi na raspolaganje tamonje ljudstvo. Koliko i radi ega, nije mi bilo poznato. Pitao je jednoga bliskog suradnika zapovjednika Pariza, ali ni taj nije znao to je posrijedi. Znao je samo toliko da je rije o veoma zakuastim odnosima nae vlade i vlade u Vichyju. Usput mi je obrazloio kakva je situacija u Francuskoj, naravno kako je on doivljava. Budui da minulih tjedana nisam uope nita itao a ni prelistavao novine, bio sam potpuno neupuen. Osim Petaina, admirala Darlana, generala De Gaullea i Girauda, pojma nisam imao o francuskoj politici. Prema onome to su mi priali, situacija je bila otprilike ovakva: okolina marala Petaina i uope vladini krugovi u Vichyju bili su zadovoljni zato to njemako-francuski odnosi nisu otili dalje od ugovora o primirju iz 1940. Ve tri godine nema nita od sklapanja mirovnog ugovora, to bi svakako popravilo nepovoljnu situaciju postojee francuske vlade, sve je ostalo samo na obeanju. Marala Petaina je njemaka strana procjenjivala kao tvrdoglavog ali vatrenog domoljuba, koji je koliko je to mogue nastojao spasiti to se spasiti moe. Njemaka je prema svemu tome nepovjerljiva i nije za ustupke francuskom domoljublju. Usprkos svim poricanjima izgleda da vlada u Vichyju i "Slobodna Francuska" odravaju i da su oduvijek odravali prilino tijesne veze. U kojoj je to mjeri bilo tono, teko je rei, ali nema dvojbe da je bilo upravo tako. Od novijega vremena cijela je sjeverna Afrika s bivim francuskim kolonijama potpala pod Saveznike, dolo je do promjene odnosa snaga u tome dijelu svijeta na tetu Njemake (Schellenberg u svojim memoarima: "Za ocjenu prilika u Francuskoj vrhovnom njemakom rukovodstvu bijahu mjerodavni samo izvjetaji Gestapa. Gestapo je, pak, tu zemlju opisivao samo kao opasno sredite politikog otpora, kojim upravlja engleska tajna sluba. Gestapovsko jednostrano prikazivanje ne samo to je trovalo raspoloenje vrhovnog rukovodstva prema Francuskoj nego je znatno kvarilo i sve izglede za budunost - vie se nije moglo razlikovati politiku od policije."). Njemako je zapovjednitvo u Francuskoj primilo povjerljivo izvjee o moguem iznenadnom udaru protiv marala Petaina ali i o navodnim namjerama Petainove vlade da utekne u sjevernu Afriku. Prema prvoj verziji general De Gaulle snuje da otme staroga marala i njegove ministre. Iako meusobno proturjene, ove su dvije verzije zabrinule Fhrerov Glavni stoer. O svojoj ulozi u tim oekivanjima rei e mi general Oberg.

KIKA

Oprostio sam se s pukovnikom u Hotelu Continental i otiao do ulice blizu Avenije Foch, u kojoj su bili uredi SS-generala. Primio me policijski asnik koji poput gospode iz Continentala nije imao pojma o mojoj misiji u Francuskoj. I on je raspredao o svemu i svaemu, dodue saetije od prethodnih nagaanja u Continentalu. Kada sam se raspitivao o nareenjima generala Oberga, odgovorio mi je da e neto vie zacijelo znati kroz 24 sata. Iz nekoga je razloga zatraio da budem u pripravnosti i da mu se javljam dva puta dnevno. Moju e satniju koja stie tijekom sutranjeg dana smjestiti u neku vojarnu u blizini Saint-Germain-en-Laye. Prolaze sati, ja se javljam ali - nita. Nema nikakvog nareenja iz Glavnog stoera za mene i moju postrojbu. Sutradan sam na Sjevernom kolodvoru potraio svoje ljude, za koje sam jedva izborio est kamiona za prijevoz vojnika i njihove opreme. Na radoznala pitanja mojih asnika, odgovarao sam da moramo priekati do daljnjega. Naveer su mi u uredu generala Oberga kazali da navratim poslije ponoi. Nadali su se da e svakako do tada primiti odgovarajue nareenje. Znajui da Fhrer obiava raditi nou, lako je mogue da e upute za mene doista stii u kasnim nonim satima. Negdje oko 2 sata iza ponoi, teleautograf koji beino prenosi poruke poput teleprintera, odaslao je nareenje koje se ticalo mene i koje je glasilo: "Grad Vichy diskretno opkoliti njemakim snagama. Snage tako rasporediti da mogu smjesta i na prvi znak zatvoriti grad ime bi sprijeili svaki bijeg, bilo pjeke, bilo kolima. Ostaviti u priuvi jednu dovoljno jaku borbenu skupinu koja moe u sluaju potrebe okruiti i zauzeti sjedite francuske vlade. Trupe u ovoj operaciji bit e pod zapovjednitvom bojnika Skorzenyja. Zapovjednik njemake vojske u Francuskoj kao i Slube sigurnosti, svatko u svojoj nadlenosti, potrebno je da stave na raspolaganje sva sredstva potrebna za akciju. im trupe budu na svojim poloajima, zapovjednik Skorzeny e izvijestiti Glavni stoer teleautografom." Vlkersam koji je bio sa mnom, pogledao me znaajno. Jo jednom emo morati raditi cijelu no. On je ve nabavio specijalku podruja oko Vichyja. Prisjeajui se kako smo pri napredovanju Francuskom oskudijevali potrebnim zemljovidima, zamolio sam da donesu turistiku Michelinovu kartu, koja se inae odlikovala velikom tonou i ja sam je zbog toga rado koristio. Radilo se o prilino prostranom podruju koje se mora pokriti s najmanje tri bojne, dve za opkoljavanje i jednu koju emo drati sa strane u

KIKA

priuvi. Za pojas oko grada posluit emo se policijom, dok e sam napad izvesti moji ljudi podrani formacijama Wehrmachta. Naelnik stoera generala Oberga poeo je s prebacivanjem dvije bojne policijskih snaga u Vichy, a njima e zapovijedati policijski general. Prema primljenim instrukcijama Glavnoga stoera taj e general biti podreen meni, niem po inu. Predviao sam sukobe s njime, meutim general se odmah uvalio u gostionicu u predgrau, prepustio se dobroj kuhinji i nije ga nimalo bila briga kako se snalaze njegovi podinjeni. Pokuao sam dobiti obeane elitne snage od zapovjednika Wehrmachta. To je dozlaboga zapinjalo. One koje su mi ponudili, nisu mi nipoto odgovarali, bili su ve predugo izvan borbe, suvie oputeni i neraspoloeni za bilo kakvu akciju. Nisu mi odgovarali ni novaci, tek pristigli u Francusku. U sluaju potrebe potrebno je djelovati brzo i udarno, a to se nikako ne moe postii s trupama koje ne poznajem i koje ne poznaju mene. Poslije dugih i munih pregovora s nekoliko stoernih asnika, odobrili su mi samo
Njemake oklopne jedinice u irem okruenju Vichyja.

dvije satnije, i to oklopne postrojbe nove SS-divizije Hohenstaufen. Sluajno sam se istoga dana upoznao sa zapovjednikom te divizije. Uspio sam ga uvjeriti u izuzetnu vanost nae akcije. Obeao mi je da e poslati prekaljene ratnike i dva svoja najbolja satnika. Svaka ast, odrao je rije. Ubrzo po dolasku pojaanja na malo uzletite sjeverno od Vichyja, gdje sam utaborio priuvno ljudstvo, uvjerio sam se da

KIKA

u s ovom prinovom zaista moi uraditi sve to e od mene zahtijevati via zapovijed. S von Vlkersamom sam odluio posjetiti Vichy da na licu mjesta ispitamo situaciju. Obojica smo se pojavili u gradu u civilnim odijelima. Razgledali smo Petainovu prijestolnicu u drutvu asnika Slube sigurnosti koji je takoer bio u civilnom odijelu. Nau je panju privlaila vladina etvrt s okolnim ulicama. Samo sjedite vlade bilo je u strogom sreditu Vichyja, u jednom od tamonjih najveih hotela na prvome katu. Do susjednih se zgrada dolazilo nadsvoenim prolazom i taj me prolaz odmah zainteresirao. S jedne je strane leao perivoj gradske bolnice, s druge glavni gradski trg. Napad bi se dalo izvesti kroz spomenuti prolaz. Na trgu u nekoj manjoj i staroj kui bila je garda koja je pripadala vladi u Vichyju i vlada je njome zapovijedala. Pripadnici te vojne formacije izgledali su dobro uvjebani, dobro opremljeni i - disciplinirani. inilo se da je i njihov zapovjedni kadar isto tako postojan. Kada smo se polako vraali prema stanu kojega smo unajmili, sinulo mi je da sam budala nad budalama, to me istinski oneraspoloilo. Zar se nisam ponio kao najvei glupan pristajui da me kroz Vichy vodi na razgledavanje glavni dunosnik njemake policije u gradu kojega svi znaju i poznaju! to ako su i njihove novine poslije osloboenja Mussolinija objavile moju fotografiju s upadljivom brazgotinom na lijevom obrazu? Eto, kako sara se ponio kao poznati asnik njemake obavjetajne slube i zapovjednik njemakih komandosa uoi jedne znaajne akcije! Poslije podne sam se naao s nekoliko predstavnika i asnika njemake obavjetajne slube u gradu, s namjerom da saznam sve to bi moglo biti od koristi. Prvo mi je neki mladi atae naeg veleposlanstva iznio krajnje proturjena miljenja i tvrdnje: ili Francuzi nee nita poduzimati pa prema tome nemamo nikakva razloga da budemo ovdje, ili neka jednostavno pokupimo Petaina i njegovu vladu silom ili milom te ih evakuiramo u Pariz, gdje e biti izvan domaaja degolista i dakako pod naom zatitom i naim nadzorom. Na taj bi se nain sami po sebi poboljali francusko-njemaki odnosi. Imao je taj mladi gospodin i ideju u koji dvorac sjeverno od Pariza da preselimo marala Petaina i njegove. Drugi me moj sugovornik obasuo takvim smuenim priama i traevima da sam se poslije pitao kako uope admiral Canaris od takvih suradnika njemake vojne obavjetajne slube uspijeva bilo to zakljuiti o dogaajima u zaposjednutim krajevima Euro -

KIKA

pe? Ovaj je gospodin skupljao svoje informacije kojekuda, pa i u barovima gdje mu je upala u oi stanovita ljepotica koja je svoje drai poklanjala svima koji su nosili vojniku odoru (Schellenberg u svojim memoarima: "Sjeam se, tako, jednog Himmlerovog posjeta Parizu. Vozio se uzdu i poprijeko gradom i u jednom trenutku - dok se njegova pratnja smijuljila - izrazio dojmove o onom to mu je osobito upalo u oi. - Ovo to tu vidim - rekao je - ipak me silno iznenauje, sve su ene izvrsno graene i lijepe su pojave. U svakom sluaju, ni traga dekadenciji! - op.). Nita bolje nije bio upuen niti ef nae policijske slube sigurnosti: mudrac je izjavio da je po njemu situacija u Vichyju "daleko od toga da bude jasna", kao da to i ja sam nisam znao i kao da je to bilo neto novo za mene. ovjek je ovdje stvarno bio zatrpan proturjenim izvjeima i uope nije mogao vjerovati priznanjima uhienih degolistikih agenata koji su ve dva puta do sada najavljivali veliku udarnu akciju "Slobodne Francuske". Svima bi pao kamen sa srca kada bi ovdanja vlada otperjala nekuda u sjeverni dio zemlje. Na kraju sam razgovarao s jednim zrakoplovnim pukovnikom, lanom nae komisije za primirje. Djelovao je najpribranije i najpribranije je rezonirao: - Trebalo bi bez odlaganja potpisati sporazum s Francuskom, a takoer i s Engleskom, samo se tako mogu skinuti s dnevnog reda svi nai problemi. Kako mogu Fhrer i njegovi savjetnici doi do bilo kakvoga razumnog zakljuka na temelju svih tih bulanjenja? Ako mi pothranjeni raznoraznim besmislicama "oni gore" narede da krenem u akciju, tko zna kakve e to imati posljedice za budue odnose Francuske i Njemake? Inae, ivot u Vichyju nije bio nimalo nesimpatian. Ovdje je vladala uobiajena junjaka navika da se dugo ljekari i oko 14 sati ulice su bile tako rei potpuno puste, nigdje nikoga. To me navelo da za mogui napad izaberem upravo ovo vrijeme popodnevne sijeste. Tada bih mogao lako doi sa svojom bojnom do sredita grada, a da ne privuem niiju panju, jer od uzletita do vladine etvrti nije bilo vie od pet kilometara, nekih sedam minuta vonje naim automobilima-gusjeniarima. Prije toga morali bismo voditi rauna da nai francuski promatrai, bez obzira kome pripadaju, ne zapaze to se dogaa u naim barakama. Moemo ih izigrati naglim pokretom ljudstva i munjevitom intervencijom. Sporazumio sam se s Vlkersamom: prakticirat emo svakodnevne vjebe i none mareve, i pjeke i na vozilima, kako bi-

KIKA

smo zbunili okolinu. Bilo je vano za stanovnitvo da su nai ljudi svako malo uz vozila, pa da nikome ne bude nimalo neobino kada se bude spremao napad u sreditu Vichyja. Stoeri policijskih bojni na lokacijama zapadno i istono od Vichyja ekali su da nam se prikljue kada bude potrebno. Ja sam preko dana provjeravao jesu li ophodnje na svojim dunostima, posebno stoga to se iz sredita Vichyja odvaja ak 15 cesta na sve strane i njima danomice tee veoma iv promet koji se opet grana na mnoge sporedne puteve. Od osam satnija koje su obuhvaale i dvije policijske bojne, dvije su satnije neprekidno u priuvi i njihov je zadatak da zaposjednu glavne izlazne punktove na rubu grada. Vanjske bi satnije trebale zatvoriti krug oko Vichyja i potom napredovati sve do nekih est kilometara ispred grada. Na takav bi nain, zahvaljujui dvo strukom pojasu, bio onemoguen svaki izlazak ili ulazak u Vichy - samo bi ptice mogle izbjei na kordon. Operacija je kodirana kao Vuk koji laje a poinje uzbunom udarnoj bojni koji je ve toliko uvjebana da je za neto manje od deset minuta u svojim vozilima. Nadao sam se da e mi prilike dopustiti da dadem znak za pokret u 13 sati i 45 minuta, u vrijeme svakodnevne sijeste. Nisam pretpostavljao nikakve tekoe, jo manje oruani otpor za vonje do sjedita francuske vlade u tih 8 do 10 minuta. Znai, prvi e odred, odnosno prva satnija moje lovake bojne iz Friedenthala biti ondje gdje treba nekoliko minuta prije 14 sati. Nadalje: jedan vod prve satnije zauzima mosti na rjeici Allier i po svaku cijenu osigurava povlaenje prema uzletitu. Dvije oklopne bojne pokrivaju prostor ispred vladine zgrade, susjedni perivoj i sve okolne ulice. Tu ostaju dok moja udarna skupina zajedno sa mnom djeluje u zgradi. Kao i onda kada smo ili po Mussolinija, naredio sam da se prvi pucanj preputa protivnikoj strani, a zapovijed za uzvratnu paljbu izdajem ja ili satnik Vlkersam, odnosno po inu najstariji zapovjednik oklopnih trupa. Dvije borbene skupine moje satnije nastojat e da ovladaju, i ovdje po mogunosti bez koritenja oruja, glavnim ulazom u zgradu u kojoj je sjedite vlade i dre pod nadzorom stubite prema prvome katu. Ja u na elu tree skupine upasti u susjednu zgradu i kroz nju nadsvoenim prolazom stii do hodnika s vladinim uredima. Jo uvijek sam bio u nedoumici: je li zaista u pitanju onemoguavanje "Slobodne Francuske" ili se radi o odstranjivanju ministara na koje se sumnjalo da su skloni De Gaulleu ili je napro-

KIKA

sto sve skupa priprema preseljenja cjelokupne francuske vlade u sjevernu okupacijsku zonu. Idu dani, a mi stalno u "stanju pripravnosti", koje se ubrzo ponitava i nareuje nam se da ekamo novu odluku. Sredinom prosinca diu me iza ponoi i priopuju da sam hitno pozvan u Pariz. U Ulici Rivoli u zapovjednitvu Wehrmachta javljam se dunosniku vojne obavjetajne slube koji mi odmah daje vezu s Fhrerovim Glavnim stoerom. Oekivao sam da u napokon primiti nareenje za akciju - nije bilo tako. Hitlerov mi autant suho prenosi da nije jo donesena nikakva odluka, ali neka ekam - bit e valjda jo danas. Oko 16 sati poslije podne nazivam Glavni stoer. Jo uvijek nita. ekao sam i ekao. Oko 22 sata naveer iz Vuje jame poruka: "Neka se bojnik Skorzeny smjesta vrati u Vichy. Trupe do daljnjega ostaju u pripravnosti. " Ponovo sam na putu prema "privremenoj prijestolnici" Francuske. Neto mi je govorilo daje Fhrer ipak donio konanu odluku i da e to biti - obustava Vuka koji laje. Sljedeih dana naizmjence: ukida se stanje pripravnosti ponavlja se stanje pripravnosti. Moji su ljudi otupili od svega, i kad su uli od mene da najvjerojatnije nee biti intervencije obuzela ih je mrzovolja koja se mogla proitati na njihovim licima. Svi su oni matali o pothvatu na Gran Sassu. Negdje oko 20. prosinca 1943. dobio sam nareenje da potpuno napustim stvar i vratim ustupljene postrojbe. Iskrsnule su nade da moda dobijemo kratak dopust za Boi, svi smo se odreda poeli tome radovati. Kroz 24 sata bio sam sa svojom satnijom u Parizu. Uspio sam u posljednjem trenutku uhvatiti ekspres za Berlin.

Tajna oruja za kraj rata

Od veljae 1944. - "specijalan nain borbe na moru": Ijudi-abe i eksplozivni amci Probna zrakoplovka Hanna Reitsch pokuava upravljati leteom bombom V-1 Bombardirati New York na isti nain kao London, s tim da se preko radija objavi dan i sat kada e biti pogoene odreene zgrade Po povratku u Friedenthal zatekao sam svoje asnike u prvim bitkama pravoga rata protiv birokracije sredinjeg rukovodstva Waffen SS-a. Neprijateljstva su se zakuhala poslije odnesenih narudbenih akata o

KIKA

"efektivi" i "naoruanju", kakvi se redovno ispostavljaju za svaku ratnu postrojbu. Najprije su nas pustili da ekamo dulje nego to bi bilo prihvatljivo, morali smo se cjenkati za potrebe svakoga ovjeka, za svaki komad oruja, za svaki auto mobil. Prouavajui naredbu o osnivanju 502. lovake bojne pod zapovjednitvom "efa SS-odjela" Otta Skorzenyja bili smo zadovoljni, samo promakla nam je napomena na dnu dopisa - formacija u osnivanju ne moe raunati sa zatraenim isporukama niti s dodjelom novog ljudstva. Nismo znali da li da se smijemo ili da plaemo. Odluili smo da ubudue ne razbijamo glave takvim okrunicama, snalazit emo se i popunjavati naa skladita svim potrebnim materijalom, a formaciju ljudstvom iz svih rodova vojske bez obzira na uskogrudnu administraciju. U veljai 1944. ukljuili su me u ono to je javnost pomalo ironino nazivala - "tajna oruja". Mene je zapalo da se posvetim specijalnim nainima borbe na moru. Otkako je Italija pod vodstvom Mussolinija ponovo ula u borbu rame uz rame, obnovile su se i pojaale veze izmeu njemake i talijanske vojske. Tako mi se pruila prigoda da se upoznam s talijanskom flotilom 10 MAS koja je raspolagala brzim torpednim amcima. Odmah sam se zagrijao za mali izviaki amac natovaren eksplozivom kojim upravlja samo jedan ovjek i koji prije zavretka napada iskae u more. Talijani su na slian nain i posebnim torpedom kojim upravljaju dva ronioca postigli dva senzacionalna uspjeha protiv saveznikih brodova. Prvi u pristanitu Aleksandrije, drugi kod samoga Gibraltara. Flotila 10 MAS imala je i odred Ijudi-aba, sjajnih plivaa, koji bi se ronei pribliavali neprijateljskom brodu da na njegov trup prilijepe minu. Na nogama su im bile gumene peraje. Neki je njemaki kapetan takoer s perajama potopio preko 50.000 tona brodova saveznike trgovake mornarice. Jednoga dana dobio sam nareenje da stupim u kontakt sa zapovjednikom specijalnih formacija koje je njemaka Ratna mornarica upravo osnovala. Hitler je zahtijevao da najsposobniji ljudi moje bojne prou obuku s ovim pomorskim komandosima. Ratna se situacija na moru izmijenila na nau tetu: izuzev podmornica, minolovaca i brzih izviakih amaca, naa Ratna mornarica nije bila vie u stanju otvoreno se suprotstaviti saveznikoj floti, pa se pribjeglo novom "tajnom oruju" i koristilo talijansko iskustvo.

KIKA

Mi smo u potpunosti shvaali koliko su ova nova oruja zapravo primitivna i nesavrena, ali posreilo nam se da nam je prvi pokuaj s novim orujem urodio punim uspjehom. Dvadeset se pomorskih komandosa bacilo u more sjeverno od saveznikog mostobrana kod Anzija. Dovukli su se sa svojim plivaim torpedima do ratnih i trgovakih brodova koji su im bili odreeni kao mete. Jedna je krstarica teko oteena, jedan je razara otiao na dno, potopljeno je ili oteeno vie od 30.000 tona saveznikog brodovlja. Sedam se naih komandosa vratilo, estorica su se do kopala saveznikog mostobrana, probili se kroz neprijateljske linije i vratili na polazne poloaje. Sedmorica su stradala. Kasnije smo imali neke manje vane uspjehe u Sredozemnom moru i na La Mancheu. Neprijatelj je uskoro saznao za ova torpeda sa staklenim kupolama i odmah bi otvarali vatru. Anglosaksonce bi zavaravali putajui niz vjetar i struju nepromoive staklene lopte, oni bi otvarali ubitanu vatru na te bezazlene mete, a dotle bi im prava torpeda prilazila iz drugog smjera. Upotrebljavali smo u veem broju i "eksplozivne amce" kojima se upravljalo iz daljine na slian nain kao i s uvenim patuljastim tenkovima tipa Goliath. U trenutku kada ovakav amac dotakne neprijateljski brod eksploziv prasne i probija bok broda. S ovim smo orujem uspjeno djelovali na Sredozemlju, a naroito protiv invazijske flote pred iskrcavanje u Normandiji. Poneto se postiglo depnim podmornicama, njih su upotrebljavali Japanci, Englezi samo jednom prigodom bitke za Norveku. Mi smo imali nekoliko takvih modela i s njima smo povremeno poduzimali neke napade, uglavnom neuspjele i veoma skupe. Sve do prekida neprijateljstava i kraja rata tehnika je sluba njemake Ratne mornarice pokuavala usavriti ovo minijaturno podvodno oruje, no u tome nije bilo nekih veih uspjeha. Poetkom proljea 1944. svi smo se ve poeli pitati gdje e se napokon odigrati toliko najavljivana i oekivana saveznika invazija. Znali smo da e do nje doi, da je to neminovno. U svibnju te godine i meni su pokazali zrane snimke engleskih luka na kojima su se raspoznavali sivi blokovi za koje nismo mogli pogoditi emu slue: bit e to umjetne luke za operaciju iskrcavanja. Predlagali smo da se unaprijed prebace nae specijalne snage u zonu mogueg iskrcavanja u Francuskoj gdje bismo spremno doekali trenutak kada emo djelovati u njihovoj pozadini protiv centara za vezu i zapovjednih punktova. Ja sam bio za ukopane

KIKA

mine koje bi se aktivirale radiovalovima, odnosno preko radiostanica u naim zrakoplovima. Nae smo planove podnijeli Vrhovnom zapovjednitvu zapadnog bojita, odakle smo obavijeteni daje plan koji su zamisli li tehniki strunjaci komandosa bojnika Skorzenyja potpuno ostvarljiv ali da je nemogue pristupiti pripremama, a da se ne privue pozornost njemakih trupa du atlantske obale. Svaki je komentar suvian! Pokuali smo stvoriti nova oruja koja e se primijeniti u zrakoplovstvu. Neki su zrakoplovci ak predviali i samoubilake napade, prijavljivali se za akcije u kojima bi se zajedno sa svojim aparatom punim eksploziva strmoglavili na odreeni cilj, prvenstveno na saveznike ratne brodove. Fhrer je odbio ovaj prijedlog iz "isto logikih razloga", smatrao je da takva rtva nije primjerena prirodi bijele rase, ni njemakoj naravi. Po njegovu miljenju, nismo smjeli oponaati japanske kamikaze. Nekoliko tjedana prije saveznikog iskrcavanja sluajno sam upoznao slavnu zrakoplovku Hannu Reitsch. Ova naizgled mirna i njena ena rekla mi je da pravi domoljub ne treba suvie cijeniti svoj ivot kada se radi o spasu domovine. Zatim mi je objasnila sutinu svoje misije kazavi: - Moda e dogaaji tako brzo i tragino uslijediti da emo biti prisiljeni pozvati dobrovoljne samoubojice ... Nekoliko dana poslije dopustili su mi da posjetim poligon za ispaljivanje i ispitivanje leteih bombi u bazi Peenemnde na otoku Usedom u Baltikom moru. Dozvolili su mi da detaljno pregledam jedan primjerak letee bombe V-l (naziv od Vergeltungswaffe tj. oruje odmazde, teledirigirani projektil na mlazni pogon kojim je bombardiran London, domet 250 km, brzina 650 km na sat - op.) i da prisustvujem lansiranju jednoga takvoga projektila. Tada mi je pala na pamet ideja kakvu mi je prije nekoliko mjeseci spomenula Hanna Reitsch: zato ne bi jednom takvom leteom bombom upravljao pilot?! Pravljene su i takve probe. Ali radilo se o velikim brzinama pri kojima bi zrakoplov Heinkel 111 ponio raketu V-l koja bi poslije odvajanja nastavljala let sa svojim pilotom prema cilju, ali nije bilo rijeeno kako da preivi pilot s letee bombe. Ponueno je da se poduzmu nove probe s aparatima koji bi bili puno savreniji od onih prvih, ali proglaena je izriita zabrana takvih novih pokusa!

KIKA

Hanna Reitsch me uspjela nagovoriti. Nadali smo se da emo prevariti zapovjednika uzletita ako mu ja kaem da mi je Ministarstvo zrakoplovstva dalo usmeni pristanak za nastavljanje pokusa. Kada je sutradan Hanna Reitsch zatvorila nad sobom kupolu i skupa se s leteom bombom vinula u visinu, bio sam izvan sebe od uzbuenja. Sve je ilo kako treba. Poslije nje isto su probala i dvojica inenjera, oni su obavili ak dvadeset letova s pridodanom leteom bombom i svaki se put sretno spustili. Te sam veeri podnio prijavak maralu zrakoplovstva Milenu, on se zaprepastio: - Ova vas je ludost mogla odvesti na strijeljanje! U meuvremenu sam odabrao meu svojim ljudima trideset iskusnih pilota, a Luftwaffe mi je poslala 60 dobrovoljaca i oni su odmah bili stigli u Friedenthal. Traio sam od odjela za gorivo Ministarstva zrakoplovstva da mi odobre po pet kubnih metara benzina za svakoga pilota, masovna isporuka koja mi je obeana nikako nije stizala. Svuda sam dobijao samo neodreena obeanja. U jesen 1944. odustao sam. Sav na tehniki rad i tehnike pripreme bili su uzaludni. Dragovoljce koje sam dobio od Luftwaffe zadrao sam i oni su ostali sa mnom do posljednjega trenutka. Poetkom zime 1944. imao sam jo jednom prigodu da barem raspravljam o mogunostima letee bombe V-l. Pozvali su me u Glavni stoer Heinricha Himmlera radi dogovora oko nekih pojedinosti protuofenzive u Ardenima. Ja sam tada podnio izvjee o istraivanjima zrakoplovnih i pomorskih tehniara o razvoju "tajnih oruja". Kada sam istaknuo da se upravo prouava mogunost ispaljivanja V-l s podmornice, Himmler je naglo ustao i priao velikoj geografskoj karti svijeta postavljenoj kraj njegova pisaeg stola, i dugo ju je pozorno promatrao. - Mi bismo znai mogli predvidjeti bombardiranje New Yorka? - upitao je. - Svakako, barem teoretski - potvrdio sam. - Ako inenjeri konstruiraju lansirnu rampu koja bi se mogla postaviti na palubu velike podmornice.

KIKA Letea bomba V-1 se vue prema poloaju za ispaljivanje

Himmler me prekinuo: - Odmah u to predloiti Fhrern i velikom admiralu Dnitzu. Moramo to prije bombardirati New York naim projektilima ... Skorzeny, od vas zahtijevam da svim silama ubrzate tehniku slubu kako bi se to prije prouila i iskuala kombinacija podmornica i projektila V-l. Ja nisam mnogo oekivao od te zamisli, i to iz vie razloga. Smatrao sam da se Reichsfhrer SS-a uzalud oduevljava. elio sam uti miljenje dvojice vanih ljudi koji su prisustvovali ovome razgovoru, ministra Kaltenbrunnera i moga bivega efa Schellenberga koji je poslije pada admirala Canarisa postao veliki ef svih njemakih tajnih obavjetajnih slubi. Prvi je uporno utio, dok je drugi kimao glavom u znak odobravanja i to ne samo onda kada ga je Himmler promatrao, nego i kada mu je bio okrenut leima. Znao sam da on uvijek izbjegava jasno izraziti svoje miljenje prije nego to uje miljenje svoga pretpostavljenog. Takvo je svoje ponaanje on nazivao diplomatskom lukavou". Ja sam sebi dopustio rei: - Gospodine Reichsfhreru, elim vam skrenuti pozornost na nedovoljnu preciznost projektila V-l. Kao to vam je ve poznato, nemogue je izmijeniti putanju projektila poslije ispaljivanja. Za sada je projektil V-l precizan samo unutar promjera od oko 8

KIKA

kilometara, to znai da moe pasti i do 8 kilometara u krugu oko cilja. Tonost bi se poveavala ako bi se ispaljivalo sa zrakoplova nosaa projektila poput Heinkela 111, mi na taj nain sada bombardiramo Englesku pomou zrakoplova-nosaa koji se diu iz naih zrakoplovnih baza u Nizozemskoj. Za pretpostaviti je da bi netonost bila kudikamo vea ako bismo koristili podmornice za lansiranje. No, nemogunost preciziranja cilja s morske povri ne, zatim ljuljanje podmornice na vodi nastalo postavljanjem i namjetanjem V-l mogu samo poveati promaaje. Nije pouzdano da e V-l pasti na neki grad bez obzira na njegovu veliinu. Himmler me utke promatrao i ja sam nastavljao: - Luftwaffe nije u stanju tititi podmornice koje bi posluile kao lansirne rampe. Na pristup obalama SAD skoro je savreno pokriven njihovim zranim snagama i gustom mreom radarskih postaja. Uinilo mi se da me Himmler uope ne slua. Priao mi je. - Amerika treba osjetiti posljedice bombardiranja kod svoje kue - unio mi se u lice. - Do sada su SAD vjerovale da su izvan svakoga mogueg napada. Udar na New York snano bi srozao moral njihova stanovnitva. Njihovi ljudi ne bi mogli podnijeti da im letee bombe rue njihove domove i ubijaju njihove blinje. Uostalom, oduvijek sam tumaio da Amerikanci nisu kadri podnijeti izravne udarce, naroito ako im se ne nadaju. Ja nisam bio protiv zranoga bombardiranja amerikih gradova, konano sve je vee ruenje naih gradova, sve je vei broj razvalina i poginulih u nas to bi potpuno opravdalo primjenu ovakve osvete, meutim drim da e uinak na ameriki narod biti sasvim drukiji od onoga koji oekuje Himmler. To sam mu i dao do znanja: - Bojim se da ovakav udar ne donese upravo obratne rezultate. Poslije bombardiranja New Yorka leteim bombama V-l, Amerikanci bi se zaista mogli osjetiti ugroenima. Najbolji su primjer za to Englezi, ali njihova je vrstina dosegla zaprepaujuu razinu. Himmler je mislio svoje, nije mi oduzimao rije, te sam pridometnuo: - Pomou V-l mi bismo svakako mogli nanijeti strahovite udarce amerikom narodu ali samo pod uvjetom da pogaamo tono odreeni cilj. Postigli bismo strahovito jak uinak kada bismo preko njemakog radija objavili dan i sat kada e biti pogoene odreene zgrade u New Yorku.

KIKA

U to se vrijeme uvelike radilo na primjeni radiovalova koji bi utjecali na promjenu smjera leta V-l. Ali da bi se to postiglo trebalo bi smjestiti radiostanice s odailjaima ili u blizini lansiranja V-l ili negdje blizu cilja. Za potonju mogunost mogli bi se osloniti na nae tajne agente na neprijateljskom podruju, no do sada mi nismo uspjeli zavarati ameriku protuobavjetajnu slubu. Nedavno je jedna naa podmornica iskrcala izvjestan broj ljudi na obali SAD, no oni su bili ubrzo uhieni. Dogaaji nam nisu ili u prilog: nekoliko mjeseci poslije naa je vojna snaga bila skrena i Himmlerova je nada da e se SAD nai na udaru projektila V-l zauvijek izgubljena.

Raketa V-2 na lansirnoj rampi.

KIKA

Grandiozne ideje - ostale samo ideje...

Prinudno sletjeli ameriki bombarderi popravljeni da vuku jedrilice s njemakim komandosima Novoizumljene plovne mine i termike bombe za razaranje naftovoda Ljudi-abe spremni za diverzije na Sueskom kanalu Mercedesom od Beograda do Zagreba u travnju 1944., uoi desanta na Drvar i "operacije protiv Tita" U naoj bazi u Friedenthalu pola smo vremena i energije troili na stalno ratovanje s raznim ustanovama koje su nas danomice preplavljivale mnotvom papira, na ratovanje s raznim slubama koje su nam sitniavo odmjeravale sve to nam je bilo prijeko potrebno, od ljudstva do raznog materijala. Grizli smo se od zavisti dok smo itali o slavnim komandosima lorda Mountbattena: njegovi su ljudi mogli raunati na suradnju krstarica, torpiljarki, podmornica, a da i ne spominjemo stalnu suradnju sa zrakoplovstvom i koritenje najsuvremenijih letjelica. Mi smo, naprotiv, bili strahovito siromani, nepojmljivo siromani! Nismo nikada uspjeli dobiti od Ratne mornarice makar na posudbu bilo kakav brod, a 200. lovaka eskadrila koju su nam blagonaklono stavili na raspolaganje, morala je moljakati za svaki zrakoplov. Navodim samo jedan primjer: eskadrila je posjedovala svega tri Junkersa tipa 290 s velikim dosegom leta! Superiornost britanskih komandosa nije ovisila samo o materijalnoj potpori, ve i u odabiru pravoga cilja. Mountbatten, kadgod je napadao, imao je u vidu cilj za koji se isplatilo sve stoje napravljeno. Jednom je napao rafinerije ribljeg ulja na nekom norvekom otoku i sasvim ih unitio. Drugi je put oteo tek postavljenu njemaku radarsku postaju na francuskoj obali kod Dieppea. Ili njihov prepad u sjevernoj Africi, gdje je trebao biti meta Rommelov stoer, ali je igrom sluaja neprijatelju pala u ruke samo Rommelova intendantura. Imali su i Saveznici svojih osjetljivih toaka, osobito na irokim podrujima Bliskog istoka i mi smo odluili potraiti te njihove Ahilove pete i napasti ih. Iako su nae armije bile u nezavidnom

KIKA
Josip Broz Tito na planini Klekovai iznad Drvara u sijenju 1944.

poloaju, mi smo se ipak znali toliko zagrijati da smo neke od predloenih akcija tjednima razraivali. Poslije bi se s vremenom ohladili, i to obino iz jednoga te istog razloga: zbog nedostatka transportnih sredstava. Kako nismo nikada mogli dobiti dovoljan broj Junkersa tipa 290, jedinog njemakog daljinskog zrakoplova s velikim akcijskim radijusom i jedinog pouzdanog za nae potrebe (po ocjeni strunjaka Heinkel 117 bio je sasvim promaen projekt), nastojali smo se snai na neki drugi nain. Zato ne bismo upotrijebili ono to nam neprijatelj stavlja na raspolaganje, zapitali smo se jednoga dana. Vjerovali smo da moemo ponovo osposobiti odreen broj amerikih etveromotoraca koji su prinudno sletjeli u Njemaku ili negdje na podruju pod naim nadzorom. Zainteresirao sam Glavni stoer Luftwaffe za tu mogunost. ak sam za to pridobio i nadlenu upravu koja je obeala da e hitno okupiti skupinu potrebnih mehaniara koji e obii mjesta

KIKA

gdje lee te letee tvrave i odabrati pogodne za popravak. Koliko god da se meni urilo, sve se oteglo u beskonanost. Koncem jeseni 1944. slubeno su me izvijestili da je est leteih tvrava dovedeno u ispravno stanje i da ekaju na nekom bavarskom aerodromu na moja daljnja nareenja. Ali, tek to sam se obradovao toj vijesti, stigla je nova: svih je est leteih tvrava stradalo pri prvom sljedeem saveznikom bombardiranju, niti jedna jedina zarobljena amerika letea tvrava nije preivjela napad! Jo jednom sve ispoetka. Ideja o "posuenim" etveromotorcima imala je, uza sve popratno, jednu prilino lou stranu: gdje pronai teren koji moe podnijeti teret ovih mastodonata. Razmiljali smo i ovako: etveromotorac se i ne mora sputati, dovoljno je da dovue jednu ili vie transportnih jedrilica nadomak cilja, poslije je lako, on se moe vratiti a jedrilice se spuste tamo gdje treba. I ta je varijanta imala
Uvjebavanje padobranaca za desant.

nedostatke: jedrilice kojima smo raspolagali nisu mogle letjeti bre od 250 kilometara na sat, dok su ameriki bombarderi praili srednjom brzinom od 350 do 450 kilometara na sat. Na stari prijatelj jedriliar i prijatelj Hanne Reitsch pomogao nam je da rijeimo i

KIKA

ovaj problem: projektirao je jedrilicu koja je bila prilagoena brzini amerikih bombardera i ujedno je prebacivala ak 12 komandosa s punom opremom. Muilo nas je pitanje povratka naih ljudi. Naoko, njima je predstojalo ili da se predaju neprijatelju i doekaju kraj rata u nekom zarobljenikom logoru ili da se poto-poto pokuaju probiti do naih prvih postava, u veini sluajeva da prevale pod najgorim moguim uvjetima tko zna koliko kilometara. Ja sam smatrao da ljudima treba pruiti istinske mogunosti da se vrate ivi i zdravi, to sam im uvijek i govorio, kako bi kada se nau u nevolji ostali do posljednjeg asa hladnokrvni i borbeni. Palo mi je na pamet da bi se takva evakuacija dala izvesti zrakoplovom koji bi jednostavno odvukao nazad jedrilicu s naom posadom. Inenjeri za zrakoplovna istraivanja na uzletitu Ainring pokuavali su podii natovarene jedrilice sa zemlje pomou zrakoplova tegljaa. Zakljuili smo da postoji samo jedna mogunost: zakvaiti ue za vuu na stup jedno tri metra iznad zemlje, potom kraj ueta dohvatiti iz nisko leteeg zrakoplova naroitom kukom u obliku romboida. S lakim jedrilicama bilo je to u redu, ali kako podii velike i teke jedrilice kojima smo se kanili sluiti, a za sve

ovo nam je neprekidno nedostajalo dovoljno vremena za vjebu i dovoljno goriva dok se uigramo da to izvodimo s neophodnom sigurnou.

KIKA

esto sam se pitao: zato smo mi u Njemakoj krenuli s takvim pokusima tek u posljednjem trenutku, u asu kada smo propadali na svim bojitima i kada nam je nedostajalo i vremena i sredstava da usavrimo svoje sjajne izume i posebne metode ratovanje. Saveznici su takoer imali sline zamisli, ali s tom razlikom da su dotjerali do praktinih rezultata, u to smo se i mi osvjedoili. Uspjenost u tome smislu pokazali su prigodom bitke kod Arnhema, 17. rujna 1944., kada se itava jedna armada jedrilica spustila iza naih poloaja. Poslije ovoga masovnog zranog desanta pomiljao sam i strepio da bi Saveznici mogli zranim putem prebaciti nekoliko divizija do samoga Berlina, u kojemu su se u to vrijeme nali na okupu i Fhrerov Glavni stoer i ostali zapovjedni stoeri. Da se tako neto nije odigralo, moda se moe objasniti odreenim politikim motivima. U svakom sluaju za britanske komandose i stoer za strateke operacije amerike armije, kojima je zapovijedao slavni general-bojnik William Donovan, jedan ovakav pothvat svakako ne bi bio nemogu. *** Odavno smo sanjali o akciji protiv velikoga naftovoda koji se prua od nalazita nafte u Iraku i dvostrukim cijevima dostavlja dragocjenu sirovinu rafinerijama u Haifi i Tripolisu na obalama Sredozemnog mora. Znali smo da su arapski partizani stalno pokuavali dinamitom dii u zrak ove cjevovode. Meutim, organiziranje ovakvih arapskih gerilaca bilo je veoma skupo, a njihove akcije vjerojatno i ne bi dale bog zna kakve rezultate. Oteene bi naftovode svakako brzo popravili, dok mi ne bismo bili u mogunosti ustanoviti koliko je to sve skupa bilo uspjeno. Dodue, ako bismo unitili jednu ili vie crpnih postaja dolo bi do prekida u trajanju od vie mjeseci. Ve 1943. nai su inenjeri izumili malu plovnu minu s jednakom specifinom teinom kao i nafta. Namjeravali smo ovakve mine ubaciti u cijev naftovoda i nakon toga zatvoriti otvor na naftovodu. Ipak sam ovu ideju odbacio, zakljuio sam da bi na taj nain zacijelo bili uniteni samo usisni ventili crpnih postaja a ne i cijele postaje, sve ovo zbog neznatne veliine mine. Neki su predlagali da posebnim termikim bombama rastopimo podzemne dijelove naftovoda. Ni te probe nisu zadovoljile. Iz Luftwaffe je stigao prijedlog da gaaju naftovode magnetnim bombama, no nije se odmaklo dalje od pripremnih pokusa.

KIKA

Kada smo na kraju poslije svih prijedloga i pokusa htjeli rezimirati, ispalo je da preostaje jo samo jedna jedina mogunost: izravna akcija komandosa protiv crpnih postaja naftovoda. Na osnovu zranih snimaka bilo nam je poznato da se u blizini svake od tih stanica nalazi neko manje uzletite kao i odmorite za zrakoplovce koji patroliraju du naftovoda. Tu je i neko manje zdanje u koje bi se sklanjalo tehniko osoblje za napada arapskih odmetnika. Udaljenost izmeu ta dva objekta, crpne postaje i sklonita, bio je nekoliko stotina metara, to se uoavalo na zranim snimcima. O napadima na naftovode bilo je dosta govora dok su se popravljali ameriki bombarderi, matali smo da bismo njima sletjeli pokraj naftovoda. Zrakoplovni topovi i strojnice titile bi svojom paljbom komandose dok bi prilazili nastambama za tehniare. Sve smo predvidjeli do najsitnijih detalja. ak se predlagalo da etveromotorcima dogradimo poseban ureaj koji bi otkinuo antene nad krovom sklonita. No, bilo je nepoznanica koje

Sputanje padobranaca snimljeno iz pilotske kabine nismo mogli odgonetnuti: koliko su dugake piste na onim malim pomonim uzletitima? Na snimcima iz 1941. nazirala se prilino kratka rulna staza... Odlueno je da riskiramo, pa kako bude neka bude. Bez etveromotoraca o napadima na naftovode vie se nije raspravljalo, nismo imali ime doprijeti tako daleko! Ahilova peta Saveznika neosporno je bio i Sueski kanal, zapravo odreeni dijelovi kanala: ako bismo zatvorili ovaj umjetni morski prolaz, konvoji za Daleki istok morali bi ploviti oko Afrike i Rta dobre nade, to bi oajno produljilo putovanja. Pripremali smo ljude-abe za diverzije na Sueskom kanalu, planovi

KIKA

su napravljeni, moda bi neto od toga i bilo da koncem 1944. nisu Saveznici bili toliko nadmoni na sredozemnom prostoru ... Opet je bilo prekasno! Razmatrali smo i zrani napad na naftonosna polja Bakua, ovaj put ne samo s malobrojnom skupinom komandosa, koji bi na dulje vrijeme prekinuli rad na naftonosnim izvorima i u tamonjim rafinerijama. Podrobno prouavanje ovih predjela pokazalo nam je da i ovdje postoje neuralgine toke (iz razumljivih razloga ne elim biti precizniji), ivotno vanih za daljnju proizvodnju. I ovo je odloeno za vjena vremena. Nismo imali ime doi do Bakua i njegovih dragocjenih naftnih postrojenja! *** U posljednjem je trenutku propala i jedna sasvim drukija akcija, zbog ljubomore jednoga naeg generala. Od poetka 1943. godine, jugoslavenski su nam partizani zadavali mnogo tekoa. Na je zapovjednik za balkanski prostor bio veoma zabrinut. Zahvaljujui konfiguraciji terena u ovim je krajevima bila mogua gerilska borba irokih razmjera. Otpor Jugoslavena privukao je svojim borbama znatne njemake snage, te im nanosio teke gubitke. Kada bi nam polo za rukom da otkrijemo Titov Vrhovni tab i unitimo ga, moglo se oekivati - tako se smatralo - osjetno smanjenje pritiska kojemu su bile izloene nae snage. To je otprilike bila sutina misije koju mi je Vrhovno zapovjednitvo Wehrmachta (OKW) povjerilo poetkom 1944. godine. Pretpostavljao sam da bi bilo pogreno omalovaavati i podcijeniti znaaj trupa koje je Tito sigurno rasporedio oko svoga Vrhovnoga taba. Uostalom, nama je to mjesto bilo potpuno nepoznato, a vjerovali smo da je voa jugoslavenskoga otpora svakako poduzeo mjere prikrivanja kako bi prevario nae zapovjednitvo. Da bismo doli do priblinih podataka, pokuali smo organizirati posebnu obavjetajnu slubu. Jedan sredinji punkt, sa sjeditem u Zagrebu, postupno je sastavljao mreu agenata na "odmetnikom podruju". Radi vee sigurnosti, zatraio sam da se preko meusobno neovisnih i odvojenih kanala provjeri svaka informacija agenata na terenu o mjestu gdje je smjeten Titov Vrhovni tab. Vojnu smo operaciju poeli planirati tek nakon to smo dobili iste konane podatke iz tri razliita izvora.

KIKA

U ovoj akciji nismo smjeli biti lakomisleni, jer smo znali da ako u tome ne uspijemo Tito e ubudue biti jo oprezniji i nikada ga vie neemo uhvatiti. Da bih doao u vezu s naim vojnim i policijskim snagama u Jugoslaviji, otiao sam u travnju 1944. godine u Beograd, u pratnji jednoga od mojih asnika. Poslije dvodnevnih neplodnih prego vora krenuo sam automobilom u Zagreb. Svi su me savjetovali da odustanem i ne polazim na takvo putovanje, jer put vodi kroz krajeve u kojima su partizani bili mnogobrojni. Toga dana nije bilo slobodnih mjesta u zrakoplovu, a mene su sutradan oekivali u Zagrebu pa sam morao ii. Stoga sam
Nakon slijetanja vojnici iz jedrilice izvlae borbenu opremu. Drvar, 25. svibnja 1944.

odluio pokuati, uzdajui se u svoju sreu i u brzinu svoga Mercedesa. Za svaki sluaj poveo sam kao pratnju jo i dvojicu doasnika, koje mi je jedan general stavio na raspolaganje. Krenuli smo u zoru. Oko podne smo se zaustavili u podnoju Fruke gore, kod jedne njemake postrojbe koja je imala zadatak da odrava red u tomu kraju. Za objedom nam je zapovjednik te postrojbe dao neke zanimljive informacije. - Nikako ne proe tjedan bez nekoliko sukoba s partizanima - rekao nam je te dodao: - Mi nipoto ne moemo raistiti s njima, oni se poslije svakoga okraja s nama mirno vrate u svoje selo, na svoja imanja, sakriju oruje u stogove sijena i postanu

KIKA

nevini seljaci. Najzanimljivije je pitanje lijenike pomoi. Do sada jo nikako nismo uspjeli dobiti lijenika za sebe, kao to su nam to obeala gospoda iz Beograda, pa smo primorani traiti lijeniku pomo seoskoga lijenika koji inae njeguje i partizanske ranjenike. Ako bi im uskratio usluge, oni bi ga odveli zajedno s njegovom obitelji a to bi bilo loe po nas, ne bi nas imao tko lijeiti. Moram priznati da smo ipak veoma zadovoljni tim seoskim doktorom. Dalje smo putovali plodnim krajem s lijepim imanjima. Kadgod bih zapazio nekoga seljaka kako ore ili kopa u polju, pomislio sam u sebi: gdje li je sakrio puku? Putovanje se odvijalo bez potekoa i ikakva zastoja. Nitko nas nije zaustavljao. Predveer smo bili u nekom selu, gdje smo od neke seljanke kupili jaja. Ulazei u automobil, pogled nam je pao na nekoliko seljaka naoruanih pukama u pohabanim odijelima, kako prelaze preko trga kao da se uljaju. Dok smo se mimoilazili, na njihovim se licima pojavilo neto slino osmijehu. Ja sam drao spreman automat u ruci, meutim oni su nas izgleda htjeli samo pozdraviti. Neto poslije, upozorio nas je zapovjednik garnizona u Brkom da cijelo ovo podruje pokrivaju partizani i da je sva okolina veoma opasna za njemake automobile bez oruane pratnje.

KIKA

U Zagrebu nam nisu htjeli povjerovati da smo glatko proli od Beograda do Zagreba bez ikakva napada. Po svemu sudei mi smo prvi koji su ovuda proli na ovakav nain ivi i zdravi u posljednjih nekoliko mjeseci. Sluajui razne prie o mnogobrojnim napadima na nae vojne kolone i razgledavajui na zemljovidu gdje se sve nalaze podruja jugoslavenskih partizana, osjeao sam neto nalik strahu iako je put ve bio daleko iza nas. Na kraju

KIKA

krajeva, sve je dobro to se dobro svri, jedno je sigurno: sretno sam proao i ja i moji pratioci. Mjesec dana kasnije sve je bilo spremno za operaciju protiv Tita. Pomno provjereni izvjetaji upozoravali su da se Titov Vrho vni tab ve nekoliko tjedana nalazi u zapadnoj Bosni u blizini Drvara. Pripreme su jo trajale i ja sam bio raspoloen da se upustim u taj pothvat kao glavni zapovjednik izabrane formacije. Poslao sam naelnika stoera satnika Vlkersama u Banja Luku, u sredite ove pokrajine da uhvati vezu s generalom, zapovjednikom naih snaga u Bosni. Vlkersam se po povratku poalio da su ga dotini general i njegovi bliski suradnici primili neljubazno i veoma hladno. Tada tome nisam pridavao neku osobitu vanost, uo stalom to me se tie da li ova gospoda ga je prema meni simpatiju ili antipatiju. Ne bi bilo prvi put da nailazim na takav odbojan prijem. Nekoliko dana iza toga, pri koncu mjeseca svibnja 1944. godine moja mi je zagrebaka sredinjica dostavila vijest koja me je prilino uzrujala: "Armija X priprema pothvat protiv Titova stoera, DAN J odreenje za 2. lipnja!" Sada mi je bilo sasvim jasno ponaanje generala u Banja Luci prema satniku Vlkersamu: oni su u meni vidjeli neeljenoga suparnika na istome" zadatku, zato su od nas tajili svoje konane namjere. U prvi me mah ovakav nedolian postupak razgnjevio, a onda mi je postao nevjerojatno smijean. Ja bih drage volje i mirne due pristao na suradnju s njima, tovie pristao bih bez ikakva prigovora na zapovijedanje toga generala, koji je toliko patio od ljubomore i zavisti. No, nisu stvari dalje bile tako jednostavne: ako su moji agenti otkrili ovaj plan, moda su za njega doznali i Titovi pijuni u Zagrebu? Odmah sam o svojim sumnjama radiogramom obavijestio i onu gospodu u Banja Luci. Po povratku u Friedenthal, primio sam jo nekoliko izvjetaja koji su samo potvrivali moje sumnje. Sve sam vie bio uvjeren da planirana operacija nee uspjeti, ponovo sam ih opomenuo, odgovora nije bilo. Uvijek je najvie gluh onaj koji ne eli uti! Ljubomorni general X nije htio odustati od "svoje" operacije. Odreenoga je dana bojna padobranaca Waffen SS-a iskoila iznad doline koja se nalazila u odmetnikom kraju. Jedrilice su dovlaile pojaanja koja su odmah ulazila u bitku s partizanima. Poslije teke i krvave borbe, partizani su se povukli i napustili selo u dolini. Naalost, moja su se pesimistina predvianja u potpu-

KIKA

nosti ispunila. Tito je saznao za napad i otiao iz sela nekoliko sati prije samoga napada. Mi smo morali dovesti i pjeadijske snage koje su tek poslije smjelih manevara uspjele osloboditi opkoljene padobrance. I tako, zbog cjepidlake zavisti jednoga asnika eljnoga slave, neslavno je propao plan velikih ambicija s nesagledivim posljedicama. Vie nije bilo nikakvih izgleda da uhvatimo jugoslavenskog vou partizana. Kasnije smo pratili njegov trag kao i trag njegova Vrhovnoga taba du jadranske obale i odatle na otok Vis, gdje se konano zaustavio. Predviali smo jedan munjevit napad na otok Vis, ali ponovo su dogaaji ili drugim tijekom.

Atentat na Hitlera
Na istoku zarobljeno preko 30 njemakih divizija: kome pripisati odgovornost za ovu katastrofu? Pred vlakom na perifernoj berlinskoj postaji Lichterfelde: "Gospodine bojnie, morate odmah natrag!" SS-Brigadefhrer Schellenberg smrtno blijed: "Ako puisti dopru do mene, ja u se braniti!" Poelo je veliko savezniko iskrcavanje. U Njemakoj se govorilo: invazija. U zoru 6. lipnja 1944. prve su angloamerike postrojbe stupile na tlo Normandije. Nekoliko je tjedana situacija bila nejasna, a zatim se probojem kod Arromanchesa okrenula u korist Saveznika. Toga je dana svaki pametan Nijemac shvatio da smo izgubili rat. Ja osobno nisam vie imao nikakvih iluzija o konanom isho du, i iako sam pred svojim ljudima pokuavao glumiti vedroga i nasmijanog zapovjednika nisam tajio svoje crne misli kada sam razgovarao s nekolicinom meni bliskih suradnika, kao to su bili odani Radl i satnik von Vlkersam. Treba li dakle iz ovoga predosjeaj a izvui praktine zakljuke? Po mojem miljenju, ni ja, ni vojnici, ni asnici, podrazumijevajui tu i generale, nismo imali pravo odluivati o produivanju ili prekidanju neprijateljstava. Takvu odluku mogu donijeti samo vrhovni i politiki efovi, jedino oni imaju pravu predodbu o svemu i jedino oni mogu utjecati na tijek dogaaja. Ako nam oni narede da nastavimo borbu, na nama je da se pokoravamo.

KIKA

Bilo mi je poznato da se Fhrerov Glavni stoer jo nada, s jedne strane u povoljan razvoj politikih prilika, a s druge strane u brzo usavravanje novih tajnih oruja. Te nade nisu bile nimalo neosnovane prema onome to sam doznavao iz dana u dan. Od srpnja 1943. bivalo je sve gore, sve opasnije, sve bezizlaznije. U prvome tjednu lipnja Rusi su silovitim i strahovitim napadom sravnili cijelo Istono bojite. Sredinja skupina armija skoro vie nije postojala, zarobljeno je preko 30 njemakih divizija. U pozadini nitko sebi nije mogao objasniti kako je moglo doi do ovakve masovne predaje. Da li odgovornost za ovu katastrofu pripisati Vrhovnom zapovjednitvu ili iznurenim i obeshrabrenim trupama? Zahvaljujui svojoj ogromnoj materijalnoj nadmoi Saveznici su na zapadu brzo napredovali prema njemakoj granici. Preostalo nam je jedino da stisnemo zube i da se tuemo do kraja. Spremao sam se u etvrtak 20. srpnja 1944. u Be, kada je kao grom iz vedra neba dola vijest o pokuaju atentata na Hitlera koji sreom nije uspio. Ja i moji asnici bili smo zaprepateni. Zar je tako neto mogue? Da nije moda neprijatelju prolo za rukom da prodre u Fhrerov Glavni stoer? Ni na trenutak nismo mogli pomisliti daje bombu postavio neki Nijemac! A poto je Hitler ostao iv, nije bilo razloga na odgodim putovanje. U 18 sati stigao sam s Radlom na kolodvor. Uli smo u ranije zakupljeni odjeljak i namjestili se da provedemo no u vlaku. Na postaji Lichterfelde u predgrau Berlina uo sam kako me netko zove: - Halo, bojnie Skorzeny! Jedan je asnik trao peronom pokraj vlaka i vikao iz svega glasa. Otvorio sam prozor vagona i mahnuo da sam ovdje. Priao je sav zadihan: - Gospodine bojnie, morate se odmah vratiti, takvo je vie nareenje. Oekuje se pu poslije atentata na Fhrera. Ne vjerujui u to to mi je reeno, slegnuo sam ramenima. - To je nemogue, neka su gospoda izgubila glavu. To je isto ludilo. Dobro, ako je tako, odustajem od putovanja. Vratit u se s vama, a moj e pobonik porunik Radl produiti u Be. Jurnuli smo kolima do Glavnoga stoera Waffen SS-a. Usput sam doznao novosti. Pretpostavljalo se da se radi o zavjeri skupine viih asnika i generala. Izgleda da su oklopne trupe krenule prema Berlinu. Nikome nisu bile poznate posljednje namjere urotnika. Ja u sve to jednostavno nisam mogao povjerovati, smatrao

KIKA

sam da su to samo glasine. K vragu, nai su vojni efovi, mislio sam, zauzeti puno vanijim poslovima i nemaju vremena za takve gluposti. Doekao me Schellenberg, koji je sada zapovijedao SS-brigadom. Priopio mi je pojedinosti. Po njegovu miljenju centar urote nalazio u Bendlerstrasse, nigdje drugdje nego u sjeditu Vrhovnoga zapovjednitva dopunskih snaga, odnosno tzv. unutranjih snaga Domovinske vojske. Schellenberg je bio smrtno blijed i izvan sebe. Na njegovu je stolu na dohvat ruke leao veliki revolver. - Situacija je nejasna i veoma opasna - rekao je. - U svakom sluaju ako oni, to jest puisti, dopru do mene, ja u se braniti. Osoblju oko mene sam podijelio automate. Ne biste li mogli hitno prebaciti ovamo jednu od vaih postrojbi za osiguranje ove zgrade? Do tada sam ja posve smetnuo da moram pozvati svoje ljudstvo. Na svu sreu telefonske su veze funkcionirale besprijekorno. Odmah sam dobio nau bazu u Friedenthalu. Zatraio sam satnika Vlkersama. Zapovjedio sam: - Dajte uzbunu bojni! Satnik Fucker neka preuzme zapovijedanje i eka na nareenja. Osim osobno mojih, ne smije primati niije naredbe. Ja se sada nalazim u Glavnom stoeru SS-a. Smjesta uputite ovamo prvu satniju. Vi i Ostaffen, kojega privremeno postavljam za svoga pobonika prebacite se ovamo bornim kolima. Vozite najveom brzinom da stignete prvi ovamo. Spustio sam slualicu i okrenuo se Schellenbergu koji me promatrao bez rijei, sa strahom u oima. - Mislim da najprije treba razoruati vae osoblje - kazao sam ljutito. - Vai su me uredski takori prepali kada sam dolazio. Malo je nedostajalo da nisam ubio onoga vaega maloga pisara. Smjesta sam ga dao zatvoriti u podrum. Na taj nain nee nikome nauditi svojom opasnom igrakom. Dakle, ako ti koji vas plae prispiju ovamo prije nego to se pojave moji momci, bilo bi dobro da se nekud povuete, jer im s ovim vaim revolverom neete uliti strahopotovanje. Prepustio sam ga njegovim tjeskobama i izaao na ulicu. Ogledavao sam se na sve strane oekujui von Vlkersama i Ostaffena. Osvanuli su obavijeni oblakom praine, zbilja su vozili kao luaci. Kako mi nitko nije nita naredio, odluio sam ustanoviti to se dogaa u Berlinu. Volkersam je ostao u Glavnom stoeru SS-a, a ja sam mu obeao da u se povremeno javljati telefonom da izmijenimo obavjetenja.

KIKA

Uskoio sam u kola i odvezao se u dio grada gdje su ministarstva. Sve je izgledalo sasvim mirno. Zatim sam poao ka Fehrbelliner Platz gdje je bio stoer zapovjednika oklopnih formacija, kojega sam inae osobno jako dobro poznavao. Ovdje nije bilo tako mirno kao oko ministarstava. Izlaz na trg zatvorila su dva ogromna tenka. Dovoljno je bilo da me vide u slubenom automo bilu i odmah su me propustili. ini se da pobuna nije tako strana kao to misli Schellenberg, pomislio sam. General me odmah primio. Nije znao tako rei nita i pitao je o emu se radi. On je doveo svoje snage u Berlin i postavio ih oko trga kao to mu je naredio zapovjednik priuvnih snaga. Nije znao kako da postupi, oekivao je daljnji razvoj dogaaja. - Ubudue izvravam samo naredbe inspektora oklopnih formacija, osobno generala Guderiana - izjavio je. - Tko da se snae u ovome meteu? Zamislite, traili su na primjer od mene da poaljem naoruani odred kao izvidnicu prema berlinskim vojarnama Waffen SS-a. to vi na to kaete, Skorzeny? Bio sam zgromljen. - Je li to istina? - naroguio sam se. - Pa mi jo nismo u graanskom ratu. Gospodine generale, bilo bi mimo svake pameti da postupite po ovako suludom nareenju. Ako se slaete, otii u do vojarne Lichterfelde da provjerim to se tamo zbiva. Odande u vas osobno nazvati telefonom. Prvo je i osnovno sauvati hladnokrvnost. General kimne, prihvatio je moj prijedlog i ja sam poao. U mojoj bivoj vojarni Lichterfelde potpuni mir, ako se izuzme da su priuvna bojna i ostale postrojbe bili u pripravnom stanju. Malo sam porazgovarao s pukovnikom koji je zapovijedao ovim trupama i izriito mu naglasio da bude razuman i da se suzdri od svakoga djelovanja bez obzira to se dogodilo. Nazvao sam generala na Fehrbelliner Platzu i smirio uvjeravajui ga da SS-postrojbama nije ni do kakve intervencije. Volkersam je izvijestio da je prispjela naa satnija, naredio sam da ostane u pripravnom stanju u unutarnjem krugu dvorita Glavnoga stoera SB-a. Priznajem da sam bio pomalo zbunjen, nikako da pohvatam konce onoga to se odigravalo. Zacijelo je zapovjednik priuvnih unutranjih snaga izdao oko podneva nareenje koje je uspostavilo pripravno stanje uzbune, nakon ega se takvo stanje lanano proirilo unaokolo, to je opet oito odgovaralo nekom opem planu stvaranja zbrke u Berlinu. Usudio bih se rei da je cijela ova guva djelovala pomalo neozbiljno. Nije bilo nimalo tragino iako su oklopne postrojbe bile u najvioj pripravnosti, ali zato su i dalje

KIKA

sasvim po strani. Da se ovjek upita: tko se to pobunio i protiv koga? Djetinjasti pokuaj u trenutku kada se na zapadu i na istoku nai vojnici grevito bore da zaustave napredovanje neprijatelja. Sjetio sam se generala Studenta, mora da je u Berlinu. Brzo sam pohitao do Wannseea, jednoga od mnogobrojnih jezera koja okruuju Berlin. Na obali Wannseea se nalazio Glavni stoer padobranaca. Ondje asnici nisu imali pojma ni o emu i nisu primili nikakve upute. Saznao sam samo toliko da e njihov general provesti veer kod svoje kue u Lichterfeldeu. Poveo sam sobom generalova pobonika da eventualno primi nareenja s obzirom da novonastalu situaciju. U meuvremenu se smrklo. Dovezli smo se pred malu vilu, svuda u kui i oko nje savrena tiina. General je na terasi u dugom kunom ogrtau listao kraj elektrine rasvjete neke papire. Do njega je sjedila njegova supruga. Ba smijeno: dok urotnici pokuavaju izvriti pu, jedan se od najviih vojnih zapovjednika opustio u svojem platnenom naslonjau. Iako je bio iznenaen mojom kasnom posjetom, general me primio vrlo srdano. Oito da se nai odnosi uspostavljeni lani
Hitler s flasterom na ruci, jedina Fhrerova fotografija snimljena 20. srpnja 1944., neposredno nakon atentata.

prigodom oslobaanja Mussolinija nisu zaboravili i ohladili. Njegova se supruga povukla kada sam napomenuo da dolazim slubeno. im sam poeo iznositi to sam vidio i doznao, general me zaueno pogledao:

KIKA

- to mi vi to priate, dragi moj Skorzeny? Kakav pu, pa to je zaista nemogue! Teko sam ga uvjerio da je situacija ozbiljna. Pristao je da uvede stanje pripravnosti u svojim padobranskim postrojbama i da se nareenja primaju samo od njega. Zazvoni telefon, osobno maral Goring. Potvruje moje izvjee i dodaje neke nove pojedinosti. Atentat je protiv Hitlera vjerojatno pripremio neki asnik iz dopunskog sastava vojske. Njihovo sjedite u Bendlerstrasse odmah je objavilo Fhrerovu smrt i poduzelo neke hitne mjere. Gring naznauje da samo Glavni stoer, tj. Vrhovno zapovjednitvo moe izdavati naredbe. General Student ponavlja posljednju reenicu marala Reicha: - Mir i hladnokrvnst! Po svaku cijenu izbjei incidente koji mogu prerasti u graanski rat! Sada vie general nije sumnjao u moj iskaz. Ostat e, kae, u vezi sa mnom i zapovjednikom oklopnih formacija na Fehrbelliner Platzu. Naizmjenino naziva sve svoje bojne i daje im upute. Pozdravio sam se bre-bolje i vratio u Glavni stoer SS-a. U ovoj ogromnoj zgradi i dalje potpuni mir, kao da se nita ne dogaa. Schellenberg me napregnuto iekivao u svome kabinetu i zatraio da mu dam pratnju od barem deset ljudi i jednoga asnika koji e njima zapovijedati. Nareeno mu je da smjesta lii slobode admirala Canarisa, meutim, on ne bi tako nezgodnu misiju sam obavio. Stavio sam mu na raspolaganje samo jednoga asnika kao pratioca, vie nisam mogao jer sam i sam rukovodio samo jednom satnijom. Sat kasnije evo ga natrag, uhitio je Canarisa bez najmanjeg incidenta. Doznajem preko telefona da su sektori koje su drale oklopne formacije i padobranci generala Studenta

KIKA

Sala s kartama u Vujoj jami nakon eksplozije bombe 20. srpnja 1944.

potpuno mirni. Zaudo, u cijelom je Berlinu vladao posvemanji mir, pa sam ve pomiljao da se vratim u svoj Friedenthal, ali tada se javio Fhrerov Glavni stoer s naredbom: - Bojniku Skorzenyju se nareuje da istoga trena krene s postrojbama kojima zapovijeda u Bendlerstrasse i potpomogne akciju bojnika Rmera, zapovjednika bojne Velika Njemaka koji je ve poeo opkoljavanje ministarstva. Na brzinu sam okupio ljudstvo i poao. Bila je ve skoro pono kada smo stigli pred ulaz u zgradu. Dva velika automobila ne doputaju prolaz, tako su ih postavili da pokraj njih nitko ne moe proi. Izaao sam i krenuo prema ulazu pred kojim je njih nekoliko uzbueno gestikuliralo dok su raspravljali. Prepoznao sam efa SS-a Kaltenbrunnera koji se objanjavao s generalom Wehrmachta Frommom, vrhovnim zapovjednikom dopunskih snaga. Kaltenbrunner je upravo dobacio Frommu koji se jednako kao i on kanio udaljiti: - Idem kui. Moete me cijele noi u sluaju potrebe dobiti na moj kuni broj. Pred ministarstvom zatekao sam bojnika Rmera. Predstavio sam mu se. Kae da je primio nareenje o zatvaranju okolnih ulica, kako bi ministarstvo bilo odvojeno sa svih strana od okolnih ulica i zgrada. Uveo sam svoju postrojbu na glavno dvorite, te poao sredinjim stubama na kat, u pratnji Volkersama i Ostaffela. U hod-

KIKA

niku na prvome katu nekoliko asnika naoruanih automatima. U predsoblju generala Olbrichta nekoliko glavnostoernih asnika, od kojih sam neke poznavao. I oni naoruani i na rubu ivaca. Ukratko su opisali tijek dogaaja. Ve su od podneva primijetili da neto nije u redu s uputama o poveanoj pripravnosti, general Fromm je neprestano bio zauzet i nitko nije mogao k njemu, zajedno s njime bili su samo dva ili tri njegova asnika. Naoruani automatima prisutni su na silu upali u kabinet generala i pitali to se dogaa. Priznao je da je posrijedi urota i da se on bavi uvodnim istragama protiv sudionika urote. Malo se zatim ubio general Beck, dok je ratni sud na elu s jednim generalom osudio na smrt strijeljanjem tri via asnika, meu njima i pukovnika Stauffenberga, efa stoera generala Fromma. Strijeljanja su izvrena prije pola sata u dvoritu ministarstva. Nastojao sam uspostaviti telefonsku vezu s Fhrerovim Glavnim stoerom, jo uvijek pod dojmom nesreenih informacija od kojih su neke bile sasvim proturjene. Smatrao sam da treba pr venstveno zavesti red i mir u ministarstvu i to priopio gospodi oko mene. Oni su se suglasili i krenuli na svoja radna mjesta. Pomutnju je izazvao neki pukovnik koji je izjavljivao da mu je zapovijedi izdavao osobno ef Glavnoga stoera von Stauffenberg, ali on je upravo strijeljan i pukovnik ne zna kome da se obrati. Pred radnom sobom generala Olbriehta dva dunosnika Gestapa koji su imali zadatak uhititi grofa Stauffenberga, ali su ih Stauffenbergovi podinjeni zatvorili u jednu sobu. Stvarno mi nije ilo u glavu da je svemoni i neizmjerno sumnjiavi Gestapo poslao samo dva ovjeka da uhite kolovou jedne vojne urote. Uputio sam se u ured grofa Stauffenberga da vidim to se ondje moe nai. Svi su pretinci zjapili otvoreni, kao da ih je netko na brzinu pretresao. Na pisaem je stolu leao rastvoren dosje s konceptom pod kodnim imenom Walkre o provoenju pripravnog stanja; sadraj dosjea bio je zamaskiran naslovom - "Protumjere u sluaju napada saveznikih padobranskih snaga". U jednoj ladici djeja igra nalik na onu poznatu "ovjee, ne ljuti se", pijuni se pomiu prema broju dobijenom bacanjem kocke, a sve se odigrava na zemljovidu istone Europe. Kroz nekoliko sati ministarstvo je proradilo po ustaljenom redu. I dalje sam pokuavao dobiti Fhrerov Glavni stoer, ali ispoetka, uzalud. Kada mije to napokon uspjelo, predloio sam da se odmah imenuje za naelnika glavnostoernoga naelnika na poloaj strijeljanog Stauffenberga neki pouzdani general. Odgovorili su mi neodreeno, a ja sam htio otii odavde jer mi je doja-

KIKA

dilo da zamjenjujem vodee zapovjednike. Ispalo je da se treba strpiti dok Fhrer ne bude odabrao potrebnu osobu. Svaka sam dva-tri sata ponavljao svoj zahtjev i stalno dobijao isti neodreeni odgovor. Konano je rano ujutro 22. srpnja, poslije 36 sati ove neizvjesnosti, stigao u ministarstvo sam Heinrich Himmler zajedno s generalom Waffen SS-a Jttnerom. Na nae prilino iznenaenje Himmler je sebe postavio za glavnoga zapovjednika priuvnih vojnih snaga. To je bila proizvoljna Himmlerova odluka, jer on nije nikada zapovijedao vojnim formacijama, a zapazio sam da generalu Juttneru nije bilo po volji. Njega je imenovao za svoga pomonika. Poslije ovoga ina Himmler je odrao kratak informativni govor nazonim asnicima i istaknuo da je urota bila djelo male skupine bez ire podrke u vojsci. Prisutnima kao da je laknulo, veini ovih ljudi koji su sluali Himmlera bilo je drago da je urota iza njih, za njih je to bio zloinaki pothvat koji je propao sam od sebe. Konano malo odmora za mene. U Friedenthalu sam se skljokao u postelju i morao sam odspavati dobrih deset sati da bih ustao odmoran i svje. Nije bilo vie nikakve sumnje da svi u Wehrmachtu ne misle isto kao Fhrer, valjda je tako bilo i u njemakom narodu. Za mene je to bila bolna injenica, bio sam iskreno potresen tim saznanjem i zato me tjeilo da osnovna nakana urotnika nije uspjela. Danas, tri ili etiri godine poslije propasti "pua od 20. srpnja 1944." moe se ove dogaaje krivo protumaiti i dati im znaaj koji im ne pripada. Svi oni koji su imali udjela u ovoj njemakoj drami moraju priznati da su s izuzetkom grofa Stauffenberga tako rei automatski odustali im su doznali da atentat nije uspio. Pojednostavljeno reeno, oni su izgubili svaku volju za daljnje djelovanje kada se ispostavio da nisu ubili Fhrera. Sve se temeljilo na tome da nestane Adolf Hitler, ali kako je on udom preivio, bilo im je odmah jasno da je njihova ansa propala. Ovi protivnici reima, bili su svi bez izuzetka domoljubi koji su u naoj tekoj situaciji mislili jedino na spas Njemake i svi su se ovi ljudi slagali u jednome, u potrebi da na svaki nain uklone Hitlera. Njihovi pogledi na politiku koju je trebalo nastaviti poslije preuzimanja vlasti bitno su se meusobno razlikovali, naroito ako se radilo o primirju, s obzirom da je u tome trenutku naa vojna situacija bila upravo oajna. Skupina predvoena Stauffen-

KIKA

bergom htjela je pregovarati s Rusijom radi uspostavljanja separatnog mira, neki drugi su to htjeli uraditi sa zapadnim silama. Prema engleskim komentarima BBC-ja tri dana kasnije nijedna od ovih namjera nije imala nikakvih izgleda na uspjeh, budui da su Saveznici u Casablanci vrsto odluili prihvatiti jedino potpunu predaju. Danas se moemo pitati kako bi se urotnici ponijeli i to bi postigli da Adolf Hitler nije preivio atentat. Iako je poslije atentata Fhrer ostao i dalje bespogovorni gospodar Njemake, on je kao linost postao prava ruina i u fizikom i u moralnom pogledu. Njegove ozljede nisu bile teke, on ih je lako prebolio, ali u moralnom se pogledu vie nikada nije oporavio od tekog udarca izdaje. Dotadanje njegovo nepovjerenje, vie instinktivno nego zasnovano zdravim razumom, postalo je sada prava napast. Sve se vie preputao tekim mislima i dakako podlijegao svojim zabludama od kojih ga vie nitko nije mogao okaniti. inio je nepravde ljudima koji to nikako nisu zasluivali. Nije to bila jedina loa strana atentata. Od toga trenutka vie nije bio mogu bilo kakav sporazum sa Saveznicima u svrhu postizanja mira, sve je vie dolazio do izraaja nepomirljiv odnos naih protivnika prema nama. Ne treba ispustiti iz vida da su Saveznici otro odbijali svaki kompromis ne samo s nacionalsocijalistikim voama Hitlerove Njemake, nego i s moguim Hitlerovim nasljednicima. Ove su injenice prisiljavale Hitlera da ide do kraja, da bude nepopustljiv i tvrdokoran.

Operacija "Lovokradice" iza lea Crvene armije

Ljudi-abe s mini-torpedima na Rajni U umama oko Minska 2000 njemakih vojnika pukovnika Schnhorna Noni letovi radi pronalaenja i izbavljanja zaostalih formacija: nevjerojatan pothvat komandosa R. u uniformi porunika Crvene armije S pogoranjem vojne situacije proirivala se i moja djelatnost, to je pomoglo da napokon moje "specijalne postrojbe" dobiju bolji tretman i prije svega poveaju svoj sastav. Poslije mnogobrojnih natezanja s Glavnim stoerom Vrhovnoga zapovjednitva Wehrmachta odobren mi je prihvat novih ljudi: moja se bojna s kojom sam raspolagao pretvorila

KIKA

u sredinju formaciju od ak est bojni (1800 ljudi), popunjenih dragovoljcima divizije Brandenburg. Ujedno mi je Fhrer povjerio rukovoenje Odsjekom II. obavjetajne slube s osnovnom namjenom - sabotae i srozavanje morala neprijatelja (Schellenberg u svojim memoarima: "Kaltenbrunner je imenovao efom politikog sektora tajne slube Obersturmbannfhrera Wancka, a Obersturmbannffhrera Skorzenyja efom vojnog sektora" - op.). Radili smo grozniavo i uporno, provodili reorganizaciju, vjebali i pripremali se za nove operacije. Opkoljena sa svih strana Njemaka je sve vie sliila na ogromnu tvravu koju su odasvud opsjedali. Dunost nam je bila da je branimo ne samo na njenim bedemima, ve da bdijemo i na prilaznim putovima kojima bi nam se mogao pribliiti neprijatelj i da takoer sprjeavamo tetno djelovanje unutar same drave. Koncem ljeta 1944. suprotstavili smo se na osobit nain nadiranju britanskih armija pod zapovjednitvom marala Montgomeryja koje su prele jedan od rukava na uu Rajne i uspostavili mostobran kod Nijmegena. Njihovi su opskrbni konvoji bez potekoa dolazili do prvih crta bojita, u tome ih nisu mogli osujetiti ni napadi iz zraka, poto ih je branilo jako protuzrakoplovno topnitvo. Engleski se mostobran protezao u irinu od nekih sedam kilometara s obje strane mosta uzvodno i nizvodno. Pokuali smo im doskoiti uz pomo ljudi-aba. Satnik Hellmer koji je rukovodio pothvatom krenuo je jedne noi plivajui u izvianje. Napredovao je brzo i neujno zahvaljujui gumenim perajama. Lice je prekrio maskirnom mreom koja mu meutim nije omoguavala dobar pregled okoline. Odabrao je stup nosa koji e dii u zrak, a

KIKA
Forsiranje rijeke u Bjelorusiji 1944.

buka motora i gusjenica engleskih tenkova tipa Churchill ila je na ruku da engleske strae nisu pomnije nadzirale stanje oko mosta. Poslije nekoliko dana, jedne mrane i kiovite noi, upravo kao to je najavljivala meteoroloka prognoza, spustili smo u vodu tzv. mini-torpeda, opremljena posebnim ureajem da plove povrinom rijeke. Donijeli smo i oprezno poloili u Rajnu dva glomazna cilindra ispunjena eksplozivom. Dvanaest je dragovoljaca krenulo s takve dvije mine, po njih est uz jednu. Nitko ih nije primijetio pod mostom, ondje su potopili mini-torpeda i povezali ih s detonatorima. Nekoliko minuta kasnije prolomila se strahovita eksplozija, stup mosta se sruio i povukao za sobom cijeli sredinji luk mosta. Englezi su s obje obale estoko zapucali, prvo neprecizno, potom sve opasnije zato to je ve svitalo i lako su se uoavale glave plivaa u vodi. Na svu sreu imali smo samo tri laka ranjenika, sve smo ih sretno prihvatili desetak kilometara dalje od mosta. Poetkom jeseni 1944. uvjebavali smo diverzantski napad u jednoj tvornici naoruanja u blizini naega Friedenthala, zadatak je bio - u dogovoru s direktorom te tvornice - upasti u industrijsko postrojenje i onesposobiti ga. Dvadesetak se naih ljudi s lanim ispravama uvuklo u tvornike radionice i u rekordnom roku od jedva dvadeset minuta uspjeli su podmetnuti eksploziv na

KIKA

najvanija i najosjetljivija mjesta. Premda je i ova tvornica posjedovala vlastitu slubu sigurnosti, moje komandose nije nitko otkrio niti ih onemoguio. Sutradan su postroene mjere sigurnosti, meutim, ja sam se ozbiljno bio zabrinuo s koliko se nemara i povrnosti izvrava takva odgovorna dunost. Nekako u isto vrijeme, posljednjih dana kolovoza 1944. godine, hitno su me pozvali u Fuhrerov Glavni stoer radi vane misije na Istonom bojitu: primljena je informacija da se u umama sjeverno od Minska krije vei broj njemakih vojnika koji ne pomiljaju na nikakvu predaju. Na je agent uspio doi do naih prednjih poloaja gdje je izvijestio da su tih 2000 ljudi pod zapovjednitvom pukovnika Schnhorna u bespomonoj situaciji, i Vrhovno bi zapovjednitvo Wehrmachta tu skupinu pokualo dovesti do naih snaga. - Moete li se primiti toga zadatka? - pitali su me. - Mogu - odgovorio sam. Bio sam uvjeren da e asnici i njihovo ljudstvo, naroito oni iz baltikih krajeva, biti sretni to im se prua prigoda da pomognu svojim drugovima izgubljenima u ruskim movarama. Plan smo kodirano nazvali Lovokradice, a odluili smo da uputimo njima u pomo etiri grupe, svaku sa po dva njemaka i tri ruska vojnika. Bit e naoruani ruskim automatima, ponijet e hranu za etiri tjedna i svakako pokretni primopredajnik. Razumije se samo po sebi da e svi biti u ruskim odorama i s ruskim ispravama, to je bilo najmanji problem. Poeli smo ih privikavati na ruske cigarete, svatko je od njih u rancu nosio crne ruske biskvite i ruske konzerve. Posljednjih dana uoi polaska nismo im doputali da se pretjerano kupaju niti briju, trebali su izgledati, i vonjati, kao ruska vojska na bojitu. Dvije od ovih grupa bit e sputene padobranima istono od Minska, izmeu Borisova i ervenija. Proi e kroz umu u tome kraju u smjeru zapada. Ukoliko ne naiu na Schnhornovu skupinu oni e se polako i oprezno probijati do naih poloaja. Ostale dvije grupe bit e sputene izmeu erinska i Vitejka, njihov je smjer napredovanja prema Minsku sa zadatkom pretraivanja okolice grada. Po izvrenom zadatku i oni bi trebali krenuti do naih poloaja. Raunali smo na radiovezu kojom emo izmjenjivati podatke i upute, a budu li pronaeni oni koje trae pokuat emo prebaciti cjelokupno ljudstvo transportnim zrakoplovima s nekog privremeno izgraenog uzletita.

KIKA

Uvjebavanje komandosa za prelazak rijeke.

S pobonikom P. poslali smo zrakoplovom Heinkel 111 iz 200. lovake eskadrile prvu grupu u dubinu ruskoga podruja. Izabrali smo no i zrakoplov je otiao bez zatitne pratnje. Jo je iste noi uspostavljena radiofonska veza. Obavijest nas nije ohrabrila, poalili su se da su izloeni strojnikoj paljbi i da se upravo okupljaju. Vie nikakvih vijesti o njima i o poboniku P. Lo poetak!

KIKA

Druga grupa s asnikim namjesnikom S. uzletjela je i otila isto nou, pilot nas je izvijestio da su iskoili na pravom mjestu i da su se sretno prizemljili. etiri dana ni glasa od njih, tek smo se s njima uli petoga dana. Imali su senzacionalnu vijest koja nam je ulila velike nade: skupina pukovnika - postoji! Sljedee noi ustupili su vezu sa samim pukovnikom Schnhornom koji nam se obratio s nekoliko jednostavnih rijei iz kojih je izbijalo uzbuenje i duboka zahvalnost da ih u domovini nisu zaboravili i da im ele pomoi na svaki mogui nain. Dvadeset i etiri sata poslije krenula je i trea grupa pod vodstvom doasnika M. Nikada nismo doznali to se dogodilo s ovom grupom sastavljenom od petorice komandosa. Pozivali smo ih ugovorenim znakovima tjednima, mjesecima. Nismo dobili nikakav odgovor, nestali su zauvijek u nesagledivom ruskom prostranstvu. Dan iza toga uputili smo i etvrtu grupu pod zapovjednitvom pobonika R. Prva etiri dana javljali su se dosta uredno. jNapredovali su prema Minsku ali krivudavo, neprestano su morali izbjegavati ophodnje ruske vojne policije. S vremena na vrijeme bi susretali neke osamljene skupine njemakih vojnika, ali to nisu bili oni koje su traili i zbog kojih su tumarali ruskom pozadinom. Iznenada, petoga dana, pukla je svaka veza s ovom grupom. Tri tjedna iza toga javili su nam se s litvanske granice da su u punom broju, da ih je tamo doveo pobonik R. i da nitko od njih nije stradao. Preruen u porunika Crvene armije, R. je ak zalazio u rusku asniku kantinu gdje su ga pozvali na veeru. Savreno je govorio ruski i nitko ondje nije nita posumnjao, srdano su ga gostili. Nekoliko dana kasnije on se probio do naih poloaja i doveo svoje ljude u punom sastavu. Prola su bila tri mjeseca, otkako smo se posljednji put uli sa skupinom Schnhorn, koja je vapila za svime to joj moemo poslati. Prvenstveno im je trebao sanitetski materijal. Prvi lijenik kojega smo im poslali padobranom iznad neke slabo osvijetljene livade slomio je pri padu obje noge i ubrzo umro. Njegov je nasljednik bio bolje sree i stigao im iv i zdrav. Nakon lijenika poeli smo im dostavljati hranu i streljivo za lako naoruanje. Zdravstveno stanje Schnhornovih vojnika bilo je tako slabo da nismo ni pomiljali zahtijevati od njih bilo kakvo premjetanje u neko drugo podruje. Svake druge ili tree noi odlazilo je nekoliko zrakoplova radi opskrbe, meutim poiljke su se rasipale i oni su od svega toga imali malo koristi.

KIKA

Dotle sam ja s tehniarima eskadrile razraivao plan izgradnje uzletita, negdje u njihovoj blizini, za otpremanje ranjenih i bolesnih i na koncu za odvoenje svega preostalog ljudstva. Izgradnja je bila lijepo poela nakon to smo im prebacili ovjeka koji je bio struan da to povede, ali Rusi su primijetili da se ondje neto zbiva i uestali su s napadima. Traili smo neko drugo rjeenje. Dogovorili smo se s pukovnikom Schnhornom da njegova vojska napusti utvreni logor i krene prema sjeveru, do nekih 250 kilo metara udaljenih jezera na staroj rusko-litvanskoj granici u blizini Daugavpilsa (Dinaburga). Kako se ovdje jezero zaleuje ve poetkom prosinca, sputat emo se na jezero im led dovoljno ovrsne. Schnhorn je podijelio svoju formaciju na dva dijela, prva je kolona trebala ii ravno na sjever predvoena naim komandosima. Druga bi ostala pod zapovjednitvom Schnhorna i ila bi usporedo s prvom skupinom samo neto junije. Nae je bilo da im dostavimo toplu odjeu i nune potreptine. Radilo se o 2000 ljudi o kojima smo se danonono starali. Poslali smo im devet radiostanica s ruskim dragovoljcima kao vodiima. Polovinom studenoga 1944. sve je bilo spremno, obje su kolone krenule uglavnom pjeke. Mjesta na zarobljenim ruskim zaprenim kolima bila su namijenjena ranjenima i bolesnima. Napredovalo se sporije nego to smo oekivali, dnevno svega 812 kilometara. Nekoliko se puta moralo napredovanje prekinuti radi obrane, jo uvijek se prevaljivalo tjedno nekih etrdesetak kilometara. Neprestano se poveavao broj mrtvih i ranjenih, zrakoplovi za dostavu sve su ih tee pronalazili, paketi su padali u ruke Rusima ... U meuvremenu se kod nas pojavio problem nabavke hrane, nabavke goriva za zrakoplove. Svako je nae novo zahtijevanje nailazilo na sve vee tekoe. Pokuavao sam odrati

Podvodni diverzanti na vjebama.

KIKA

moral Schnhorna i njegovih ljudi, njihovu vjeru u nau pomo, u naa nastojanja da im pomognemo na svaki nain i po svaku cijenu. Pokuao sam im buditi optimizam ohrabrujuim vijestima. Naalost, ono to je dopiralo do nas bilo je sve gore, preklinjali su nas preko radija: - Nemojte nas zaboraviti! Ovi noni razgovori predstavljali su za mene pravo muenje. Poiljke su se prorijedile, jedva da smo im mogli poslati jedan zrakoplov tjedno, a i taj je morao prevaliti u odlasku i povratku ukupno 800 kilometara. Koncem veljae 1945. nismo vie mogli nabaviti potreban benzin, i tada je 27. veljae prispjela sljedea poruka: - Umrijet emo od gladi ako nam hitno ne poalje te namirnice. Moete li doi po nas? Vie nisu imali niti toliko benzina da bi osposobili akumulator svojih radiostanica. Slom i nevjerojatan nered u izvjesnim naim slubama napokon su nas dotukli. Nismo vie mogli ni pomiljati da spaavamo ove nesretnike, a jo manje da idemo po njih. Nai su radiotelegrafisti jo uvijek u noima oslukivali i uspijevali uhvatiti vezu s njima. Ponekad nam je stizao poneki oajniki poziv. Poslije 8. svibnja 1945. - vie nita, Schnhorn vie nije odgovarao niti se javljao, pothvat Lovokradice je otpisan! Koncem kolovoza 1944. spremala se na Istonom bojitu nova katastrofa, Sovjeti su doslovce preplavili cijelu skupinu armija na prostoru Besarabije i Rumunjske. Pitali smo se to e biti na kraju s mnogobrojnim njemakim kolonistima koji su ve stoljeima ivjeli u tim zemljama?

KIKA

Poetkom rujna uslijedila je naredba Fhrerova Vrhovnog zapovjednitva: "Pripremite dva odreda za akciju, potrebni zrakoplovi su ve spremni. Radi se o evakuaciji stanovnika njemakoga podrijetla u srednjim Karpatima!" Ponovo nam je izdano nareenje na brzinu i u posljednjem asu. Porunik G. mi je izgledao najprikladniji za zapovjednika ovoga odreda, sastavljenog od nekoliko doasnika inenjeraca i desetine odabranih vojnika koji odlino znaju rumunjski jezik. U zadnji smo as doznali da se temivarsko uzletite na koje se na odred trebao spustiti ve nalazi zaposjednuto od neprijatelja. Stoga smo transportni zrakoplov usmjerili na jedno pomono uzletite. Odred se po iskrcavanju podijelio u etiri borbene grupe koje su uspjele doi do prijevoja u Karpatima. Nae su se trupe svuda naokolo nalazile u potpunom rasulu. Komandosi su poveli bjegunce ali uskoro su se morali povui. Porunik G. i njegovi ljudi, prerueni kao rumunjski vojnici, uli su zajedno s ruskim trupama u prvi vei grad. Srea im je ipak okrenula lea. Bili su otkriveni u pokuaju proboja. Rusi su ih svukli i skoro gole odveli na strijeljanje, nakon to su ih prethodno premlatili kundacima. G. je u pogodnom trenutku umaknuo i nakon to je kao bez due pretrao tko zna koliko kilometara, k tome ranjen u desnu nogu, pritajio se u nekoj dubokoj movari. Sljedee noi stigao je do naih poloaja. Meni su se najvie sviali ovakvi pothvati. esto se mogu postii zapanjujui rezultati ako imate odlune i hrabre ljude. Jedan od doasnika iz grupe G.-a donio mi je jednoga dana alarmantnu vijest: od 2000 protuzrakoplovaca, samo ih se 300 prikljuilo naoj grupi, svi ostali mirno su ekali da se predaju Rusima s onu stranu Karpata. Ova se alosna pojava vjerojatno vie puta ponovila na istoku. Treba li iz ovoga izvui zakljuak da je moral njemakoga vojnika bio toliko srozan, da nae trupe vie uope nisu vjerovale u mogunost konane pobjede?

Jo jedan susret s Hitlerom

U Fhrerovom bunkeru 10. rujna 1944., ispod sedam metara betona "Jedan premoren ovjek, pognut, strahovito posijedio" Tri dana kasnije: Luftwaffe je predugo spavala na lovorikama - prekasno da lovci na mlazni pogon izmijene ratnu sreu

KIKA

Ponovo sam pozvan 10. rujna 1944. u Glavni stoer. Frerova Vuja jama vie nije bila daleko od prvih crta i predvialo se preseljenje. Ve je bilo zavreno novo sklonite - Fhrerov bunker pod ogromnim blokom armiranog betona, svoda debelog sedam metara. Na njemu nije bilo nijednog prozora, uveden je poseban sustav za provjetravanje koji je uglavnom loe radio, tako da je zadravanje u sklonitu bilo muno, naroito zato to je svjei beton isputao plinove koji su nadraivali plua. Naprotiv, ogromna sredinja baraka iznad sklonita i bunkera sa svojim irokim prozorima i svijetlim sobama izgledala je mnogo gostoljubivije. U toj su se baraci svakoga dana u 14 sati i u 22 sata odravale poznate vojne konferencije, na kojima su se do nosile najvanije ratne odluke. Kada sam stigao oko 10 sati izjutra, general Jodl mi je priopio da u tijekom narednih nekoliko dana prisustvovati vijeanjima koja se odnose na sredinji dio Istonog fronta. Vrhovno je vojno zapovjednitvo rukovodilo samo zbivanjima na Istonoj fronti dok su ostala bojita, podrazumijevajui tu i bojite na Balkanu, potpadali pod izravnu nadlenost Glavnoga operativnog stoera Wehrmachta. Ratna mornarica i Luftwaffe slali su svoje asnike radi podnoenja dnevnih izvjea. Iznad svih njih bio je Hitler koji je koordinirao sva zapovjednitva njemakih oruanih snaga - preteka dunost, moda ak i nadljudska za samo jednoga ovjeka. Uavi u veliku dvoranu jedva da sam imao vremena upoznati se s mnogobrojnim generalima i glavnostoernim asnicima, a ve je odjeknula poznata kratka zapovijed. Ukoili smo se u stavu pozor. U pratnji marala Keitela i generala Jodla pojavio se Fhrer. Uplaen, da ne kaem prestraen, promatrao sam sa zebnjom ovoga ovjeka koji se toliko razlikovao od onoga koji mije ostao u dubokom sjeanju prije svega nepunih godinu dana. Gledao sam kako nam se pribliava jedan premoren ovjek, pognut, strahovito posijedio. ak je i njegov glas, ranije tako zvuan i snaan, bio drukiji. Da li boluje od neke teke bolesti koja ga podmuklo nagriza?

KIKA Njemaki vojni vrh priprema zimsku ofenzivu.

Lijeva mu je ruka tako jako podrhtavala da ju je morao pridravati drugom rukom. Je li to bila posljedica atentata od 20. srpnja? Ili je moda Fhrer popustio pod tekim teretom odgovornosti, kojom se sam opteretio i koju je stvarno na sebi nosio ve nekoliko posljednjih godina? Nisam se mogao oteti mislima: odakle ovaj starac nalazi u sebi energiju za sve to je potrebno? Adolf Hitler je pruio ruku nekolicini asnika koju su stajali pokraj vrata. Meni je uputio nekoliko ljubaznih rijei i potom se prepustio izvjeima. Dva su stenografa zauzela mjesta na kraju stola u sredini dvorane. Svi su asnici stajali dok je za Hitlera postavljena mala klupica iza stola. On je na nju sjedao samo povremeno, i to tek na nekoliko minuta. Pred njime je lealo nekoliko olovaka u boji i do njih njegove naoale. General Jodl je objanjavao situaciju. Pratili smo njegovo izlaganje na ogromnoj geografskoj karti koja je prekrivala stol. Na karti su bili oznaeni poloaji divizija, armijskih korpusa, oklop nih pukova. Redoslijed je bio ovaj: ovdje su Rusi napali, ali mi smo ih uspjeli odbiti itd., itd. Bio sam zapanjen kada sam shvatio koliko je pojedinosti Fhrer znao napamet, tonu brojku po brojku. Stalno je navodio nove brojke i pomou zemljovida odreivao pokrete trupa. Situacija je veoma teka. Sada Istono bojite, osim na nekim mjestima, ide skoro granicom izmeu Madarske i Rumunjske. Na temelju vlastita iskustva postavio sam sebi nekoliko groznih pitanja ... Jesu li ovdje spominjane divizije jo u stanju

KIKA

borbene spremnosti? U kakvom je stanju njihovo topnitvo i sve ostalo? Koliko je unitenih i otpisanih oklopnih vozila i jurinih topova od onda kada su ovamo poslana njihova izvjea koja mi sada, uzimamo zdravo za gotovo? - Danas nisu donesene nikakve zaista znaajne odluke - doaptavalo se nekoliko glavnostoernih asnika u mojoj blizini. Ove su me rijei podsjetile da se ovdje na vrhu vojne hijerarhije operira samo s armijama i skupinama armija, samo s brojkama. Kada je doao red na predstavnika Luftwaffe da podnese svoje izvjee, stekao sam dojam da neto nije u redu. Fhrer je ustao i nestrpljivim glasom zatraio od asnika da se izraava preciznije. Izgleda da Luftwaffe, nekada toliko cijenjena i hvaljena, nije vie toliko omiljena kao to je bila prije! I zaista, samo izlaganje asnika zvualo je neobino tmurno, bez ikakve topline. Fhrer ga je prekinuo i okrenuo mu lea. General Jodl mi je dao znak da izaem, na redu je bilo procjenjivanje stanja na sljedeim frontovima. U predsoblju sam malo zastao i askao s nekoliko mladih glavnostoernih asnika. Uz vermut kojim su me ponudili, razgvarali smo o situaciji na ruskom bojitu. U Varavi se tajna armija
Susret Skorzenyja i Hitlera.

poljskog pokreta otpora digla na ustanak i u gradu su se vodile ogorene borbe. Dolje na jugu je stanje bilo jo gore, vijesti s ovoga sektora bile su katastrofalne.

KIKA

- Mi ne smijemo sve ovo prenijeti Fhreru - rekao je jedan od mojih sugovornika. - Trebali bismo nai izlaze iz svega ovoga, a da Fhrer o tome nita ne sazna. Tri dana nakon toga pustili su me da ostanem u dvorani za konferencije kada je poinjao pregled situacije na sporednim frontovima. asnik koji je bio odreen da podnese prikaz stanja, nije mogao sakriti pravu istinu i Hitler je, samo to je bio sjeo, skoio kao podboden. - Zato me o tome niste prije obavijestili?! - zaurlao je ljutito odbacivi olovke koje je drao, one su s treskom pale na stol i otkotrljale se preko njega na pod. Svi su utjeli dok je Hitler bjesnio i napadao i generala Jodla i Vrhovno zapovjednitvo i Luftwaffe. Osjeao sam se krajnje
Hitlerovi mlazni avioni: Messerschmitt 163 Komet.

nepoeljnim, elio sam da budem to neprimjetnu"i, to manji, da me jednostavno nema. ao mi je bilo navodnih krivaca koji su bili osramoeni i ponieni pred nemalim brojem viih asnika, zgromljeni kao da su gori od neprijatelja s kojim ratujemo. Hitler se tada naglo umirio, okrenuo se jednom od generala i zapitao ga doslovce sljedee: - Raspolaemo li jo s kakvim priuvnim snagama na ovom sektoru? Postoji li ikakva mogunost da im na vrijeme dostavimo streljivo? Postoji li negdje u blizini neka snanija inenjerijska formacija? Konferencija se nastavljala. Neto se poduzimalo, neto se predlagalo - tko zna, moda je to nekome i pomoglo.

KIKA

Tijekom popodneva susreo sam neke asnike koje sam poznavao od prije. Bili su svi odreda pesimisti, a kako i ne bi: vijesti su bile sve poraznije, sve beznadnije. U jednom trenutku kao da me je obasjao traak vedrine. Preda mnom se stvorila slavna zrakoplovka Hanna Reitsch, kae da je upravo stigla ovamo s vitezom von Greimom, jednim od najznaajnijih zapovjednika i generalom zrakoplovstva, ona ga je dovezla svojim zrakoplovom. Oko ponoi me upoznala s ovim otmjenim i simpatinim ovjekom
Hitlerovi mlazni avioni: Messerschmitt 262 Schwalbe (Lastavica).

karakteristinih crta lica i s kosom bijelom kao snijeg. Odmah smo u razgovoru preli na dva gorua pitanja, na trenutno ratno stanje i trenutno stanje u eskadrilama Luftwaffe. Bio sam ugodno iznenaen kada sam otkrio kolika energija zrai iz ovoga sijedog gospodina. Sasvim je otvoreno povjerio da su ga pozvali u Vrhovno zapovjednitvo da preuzme Luftwaffe od Gringa, koji e zadrati samo upravljanje kadrovskom slubom s ime se von Greim nikako ne slae, on bi htio sve u Ratnome zrakoplovstvu. Ovo jo nije rijeeno, Hitler se jo nije izjasnio. Von Greim je vrlo otro i neuvijeno predbacivao Glavnome stoeru zrakoplovstva i samome Gringu mnogobrojne propuste. -Luftwaffe je predugo spavala na lovorikama, ak i zasluenima u razdoblju 1939.-1940. ali nije nita poduzimala za svoj daljnji razvoj - tumaio je von Greim. - Sjeate se Gringove izjave da je nae zrakoplovstvo najbolje, najbre i najhrabrije na svijetu, i to je danas ispalo od svega toga? Dokle smo dospjeli? Ono to mi je predoeno bilo je bezizlazno i jadno. Danas se vie ne sjeam raznih pojedinosti, ali sjeam se da je sijedi general imao samo jednu jedinu nadu: da napokon uu u rat novi lovaki zrakoplovi na mlazni pogon. Nametnulo se sudbonosno pitanje:

KIKA

moda emo zahvaljujui ovim novim zrakoplovima konano poeti suzbijati neprekidne danonone napade saveznikih bombardera, a samim tim emo vratiti izgubljenu nadmo u zraku na koju smo s pravom bili toliko ponosni? Meutim, pratilo nas je poznato prokletstvo: bilo je prekasno da na ovaj nain izmijenimo ratnu sreu u svoju korist! Znao sam da je usavravanje novih mlaznih lovaca bilo okonano 1942., ali izostala je dobra volja da ih odmah damo u ruke naim pilotima. Sada je za sve bilo, kao to rekoh, prekasno!

Otmica sina regenta Horthyja u Budimpeti

Fhrer: Maarski regent admiral Horthy pregovara sa zapadnim silama i Rusima radi sklapanja separatnog mira i predaje! SS-Obersturmbannfhrer kao lani "doktor Wolf" i u civilu priprema odvoenje admirala i njegova sina da Maarska ostane na strani Njemake Poslije krae pucnjave i napada na kraljevski dvorac tenkovima i padobrancima dogovoreno da se zajedniki sahrane poginuli Maari i Nijemci Tri dana kasnije, poslije veernje konferencije, Fhrer mi je dao znak da ostanem. Zadrao je i marala Keitela, generala Jodla, ministra Ribbentropa i Reichsfhrera Himmlera koji je izuzetno toga dana bio prisutan. Sjeli smo u naslonjae oko jednoga maloga stola, a Adolf Hitler nam je u nekoliko reenica opisao najnovije dogaaje u jugoistonom sektoru. Napomenuo nam je dramatinim glasom da se svakako mora stabilizirati bojite du maarske granice, poto se u tomu ogromnom luku nalazi milijun njemakih vojnika koji bi u sluaju sloma bili neminovno zarobljeni. - Dobili smo povjerljivo izvjee - Fhrer nas je redom pogledao znaajnim i strogim pogledom - prema kojemu maarski regent admiral Horthy nastoji uspostaviti kontakt s neprijateljem radi sklapanja separatnoga mira. Povoljan ishod ovakvih pregovora znaio bi propast naih armija na istoku, a Horthy pregovara ne samo sa zapadnim silama nego i s Rusijom, kojoj nudi bezuvjetnu predaju. Sada je Fhrerov pogled poivao samo na meni i ja sam naslutio da se ono to zatim slijedi tie prvenstveno mene ili uope samo mene.

KIKA

- Bojnie Skorzeny - obratio mi se - vi ete pripremiti vojno zaposjedanje Burgberga u Budimpeti. Zadatak ete preuzeti im budemo obavijeteni da e maarski regent povui svoje obveze koje proistjeu iz sporazuma o saveznitvu s Njemakom. Izgleda da Glavni stoer namjerava izvriti napad padobrancima ili moda upuivanjem veih zranih snaga u Budimpetu. Za ovu ete se akciju staviti pod zapovjednitvo novoga zapovjednika naih trupa u Budimpeti, generala N. Vi zaponite s pripremama jo danas, a Glavni stoer generala N. tek je u osnivanju. Dajem vam napismeno nareenje s najirim ovlastima! General Jodl mi je proitao spisak formacija koje su mi stavljene na raspolaganje: bojna padobranaca iz Luftwaffe, 500. SS padobranska bojna i bojna motorizirane pjeadije sastavljena od kadeta iz Vojne akademije u Bekom Novom Mestu. Za nae e potrebe biti premjetene dvije eskadrile jedrilica u Be i stavljene pod moje zapovjednitvo. Jodl je zavrio rijeima: - Za trajanja ove operacije vama e osobno biti na raspolaganju zrakoplov iz eskadrile u slubi Fuhrerova Glavnog stoera. Hitler je jo kratko razgovarao s Ribbentropom o porukama njemakoga veleposlanstva u Budimpeti. Najnoviji su brzojavi upozoravali da je situacija u gradu vrlo napeta i da se sve vie oituje namjera maarske vlade za prelazak u neprijateljski tabor. Fhrer potpisuje naredbu o mojoj misiji, prua mi tu naredbu kazavi: - Raunam na vas i vae ljude. Potom se povukao. Letimino sam proitao moj ukaz i bio sam iznenaen kada sam shvatio da su sredstva koja su mi stavljena na raspolaganje gotovo neograniena. Na velikom aktu u ijem se gornjem lijevom uglu isticao u pozlaenom reljefu grb, orao i kukasti kri, a ispod je goticom bilo otisnuto - Fhrer i kancelar Reicha stajalo je: "Bojnik Otto Skorzeny odreenje da osobno izvri povjerljivo nareenje od najvee vanosti. Zahtijevam i nareujem svim vojnim i civilnim vlastima da prue bojniku Skorzenyju najveu moguu potporu i ispune njegove elje". Na dnu potpis gospodara Njemake, ispisan oigledno drhtavom rukom. Palo mi je na pamet da bih s ovako bianco naredbom mogao ako bih htio naglavake okrenuti cijeli njemaki Reich. Naravno, odluio sam se to manje sluiti ovom naredbom, jer sam iz iskustva znao da oni koji bi mi trebali biti na usluzi nee

KIKA

odvie susretljivo prihvaati takvu najviu naredbu i preporuku. Drae mi je bilo da se oslonim na razumijevanje i spontanu suradnju svih onih bez kojih se sve potrebno nee moi izvesti. Iako su bila ve dva sata poslije ponoi, znao sam da je jedna od mojih brigada u stanju pripravnosti, budui da sam to iz opreznosti odredio ve prije dva dana. Zamolio sam da me spoje s mojima u Friedenthalu, gdje sam dobio na telefon satnika von Vlkersama i prenio mu: - Na redu je operacija irih razmjera, Volkersam. Piite: prva satnija popunjena s nekoliko odabranih pojedinaca neka se danas ujutro u osam sati prebaci na aerodrom Gatow. Utrostruite im pripadajue streljivo i dodajte k tomu cjelokupnu minersku opremu za etiri grupe diverzanata. Svakome ovjeku hrana za est dana. Satnija je pod zapovjednitvom porunika Kuhnkea. asnik koji upravlja transportnom eskadrilom zna odredite. Ja polazim odavde ujutro u isto vrijeme. Oko 10 sati bit u na uzletitu tvornice Heinkel blizu Oranienburga. Doite onamo. U podne polazimo svi zajedno, vi, Ostaffel, Radi i ja. Ima li kakvih pitanja? Nema. Jesam li bio dovoljno jasan? Dobro. Do skorog vienja. Malo sam predahnuo i odmorio se koliko je to bilo mogue. Ukrcao sam se u Heinkel 111 i letei nisko prema Oranienburgu razmiljao to nas eka ako su doista Maari krenuli u izdaju. Ako bi se maarske divizije u Karpatima prestale suprotstavljati Rusima ili to je jo gore ako bi prele na njihovu stranu, cijela bijedna golema armija od milijun ljudi zapala u kobnu, bolje reeno katastrofalno beznadnu situaciju. Nadalje: ako zatim izgubimo Budimpetu kao ravalite svih naih prometnih smjerova, bit emo u gadnom sosu! Sjetio sam se transportnih jedrilica i bojne padobranaca koji su mi dodijeljeni i po tko zna koji put zakljuio koliko su gospoda iz Glavnoga stoera prave neznalice: kako izvriti padobranski desant na vrhu brda i kako se na taj vrh brda spustiti transportnim jedrilicama! Koje li lude ideje! Sreom, poznavao sam Budimpetu i to odlino, jako dobro sam znao gdje u gradu mogu sigurno sletjeti i padobranci i jedrilice: na maarsko vojno vjebalite prozvano Krvavo polje. Ako su Maari zbilja nakanili promijeniti saveznika u ratu, mogu nas raspriti prije nego to se okupimo i krenemo na Burgberg koji je upravo u blizini Krvavog polja. U Oranienbergu sam bio u predvieno vrijeme, Volkersam je ve bio na licu mjesta. Izvjeuje da je moja prva satnija ve na putu u Be na zajedniko zborno mjesto. Odvezli smo se u Frie-

KIKA

denthal, gdje smo pokupili nae stvari i opremu, te skupa s Radlom i Ostaffelom uputili se na uzletite. Uz osobne stvari ponijeli smo i jedan sanduk s novim eksplozivom, nedavno proizvedenim u vojnom laboratoriju. U zrakoplovu nam je taj sanduk dobro doao kao sjedite, jedino nije valjalo razmiljati to bi bilo sa svima nama da naletimo na neprijateljsko zrakoplovstvo, a tih je mjeseci i dana samo ono vladalo nebom Njemake. Dovoljno bi bilo da budemo pogoeni i odosmo svi skupa zauvijek ... No, bili smo odvie zaokupljeni mislima o naem zadatku u Budimpeti i mir no smo sjedili na naem eksplozivnom sanduku. Za poetak, bitno je da motoriziramo sve postrojbe koje sudjeluju u ovoj operaciji. To e nam svakako priiniti velikih tekoa, jer svima su nam nedostajala vozila koja su se tako rei rastapala iz dana u dan na jednom i drugom bojitu, Istonom i Zapadnom. Ni najmonija industrija na svijetu ne bi nas mogla opskrbiti tolikim koliinama vozila koliko bi nama trebalo za sve nae potrebe. U Beu smo u roku od tri dana razrijeili sve nae brige. Preostalo je jo da u Bekom Novom Mestu izvrim smotru nae pjeadijske bojne, sastavljene od tisuu mladia spremnih za predstojeu akciju. Skupa s prekaljenom vojnom SS-padobranaca s Istonog bojita stigli su u Be i padobranci nae Luftwaffe. Ovi drugi bili su u primjernoj kondiciji, orni za ulazak u bitku, njihovi su asnici izgledali veoma energino, taman kakvi su nam bili potrebni. Za razliku od njih, SS-ovci su djelovali umorno, iscrpljeno, vidjelo se da se nisu oporavili od okraja posljednjih tjedana. Bila je to ona ista bojna koja je sudjelovala u lovu na Tita u Bosni u Drvaru. Nita nas vie nije zadravalo da krenemo u Budimpetu, Radi i ja putovali smo zajedno. Nosio sam civilno odijelo, posjedovao isprave na ime "doktor Wolf, i kao takav i vie nego pristojno odjeveni "doktor" potraio sam u Budimpeti gospodina X. na kojega sam bio upuen i kojega mi je toplo preporuio jedan na zajedniki prijatelj. Boe mili, dobriina X. me primio rairenih ruku, kao da sam mu najroeniji ili najbolji prijatelj iz davnine. Pravi primjer maarske gostoljubivosti. Stavio mi je na raspolaganje cijeli svoj raskoni stan, podrazumijevajui i pomono osoblje u stanu - sobara i kuharicu. Moram priznati da jo nikada nisam tako lijepo ivio kao tih dvadesetak dana u Budimpeti i to u petoj godini ratovanja! U meuvremenu se pojavio u Budimpeti i moj izravno nadreeni general N. I on se trudio da stvori nekakav svoj stoer koji

KIKA

e mu pomagati u njegovim zadacima. Ustupio sam mu moje pobonike Volkersama i Ostaffela, budui da su mu nedostajali vlastiti asnici. Za svaki smo sluaj pripremili plan pripravnog stanja za sve njemake trupe u Budimpeti i oko nje ako doe do najgorega, i to je za nas naroito znaajno: da nam ne izmakne nadzor nad eljeznikim prugama, eljeznikim postajama i telefonsko-brzojavnim sredinjicama. Nae je obavjetajna sluba u Budimpeti javila da je regentov sin Nikolaus von Horthy (r. 1906., autor djela "Etn Leben fr Ungarn", Bonn 1953. - oev nasljednik na poloaju regenta do punoljetnosti unuka Istvana - op.) ve odrao prvi sastanak, naravno potajno, s Titovim izaslanicima. Maari su pokuavali preko jugoslavenskih partizana doi u doticaj sa sovjetskim Vrhovnim zapovjednitvom, kao to smo pretpostavljali, radi zakljuenja separatnog mira. Znai da su informacije Fhrerovog Glavnoga stoera bile sasvim tone. Odluili smo na savjetovanju sa svim efovima obavjetajnih slubi u Budimpeti da se pojaa prismotra nad "Nikijem" Horthyjem, ak smo uspjeli dovesti do njega jednoga naeg agenta. Jedan Hrvat, rado vien u maarskim vladinim krugovima, stekao je povjerenje i Jugoslavena i Horthyjeva sina. Obavijeteni smo da e regent uskoro osobno prisustvovati nonom sastanku urotnika. Kako nismo eljeli da ef drave bude upleten u ovu aferu, prepustio sam obavjetajnoj slubi i naim policijskim snagama da pronau najbolje mogue rjeenje. Nisam valjda i ja trebao uhoditi regenta Horthyja! Vozikao sam se po Budimpeti amo-tamo, penjao se kolima na Burgberg iznad Dunava posjeujui naega vojnog izaslanika ili veleposlanika i glavnozapovjedajuega njemakog generala. Sve me vie obuzimala zebnja obilazei ovaj visoki brijeg iznad rijeke, ovu pravu prirodnu tvravu koju bismo trebali osvojiti. Iako je Fhrerovo nareenje bilo u osnovi prilino neodreeno, nikako mi nije bilo jasno kako bi naa vojna operacija protiv maarske vlade i regenta mogla zaustaviti izdaju od strane Maara. Po mojem miljenju takva bi intervencija trebala automatski stvoriti neprijateljski odnos izmeu maarskih vlasti i njemake vojske, odnosno izmeu Maarske i Njemake. Vlkersamu sam preporuio da paljivo proui sve postojee planove grada tako da tono znamo gdje se to nalazi, ali i da takoer sam obie dijelove grada i ulice koji su vani za nau operaciju. Nismo imali pojma da ispod Burgberga lei pravi labirint podzemnih hodnika, tunela i bunkera, itav splet podzemlja koji u

KIKA

datom trenutku mora biti u naim rukama. Nakon to je definitivno zavreno upoznavanje s nama vanim dijelom grada, pozvao sam moje tri bojne i one su poetkom listopada doputovale iz Bea i smjestile se u predgrau Budimpete. Iz Berlina je Fhrerov Glavni stoer poslao u Budimpetu SS-Obergruppenfhrera Bach-Zalewskog da preuzme rukovoenje svim njemakim snagama na podruju Budimpete. Bio je to energian i postojan ovjek. Njegova je pojava davala do znanja da je "ovjek vrste ruke i specijalist za teke akcije". Dolazio je iz Varave gdje je upravo slistio poljski podzemni ustanak. im smo se nali, dao je kategorinu izjavu: ako bude potrebno postupit u i u Budimpeti jednako kao u poljskoj prijestolnici. Da doista misli tako svjedoilo je dovlaenje u Budimpetu teke haubice od 650 milimetara, do tada samo dva puta koritenu, prvi put
Maarski regent Mykls Horthy

kada je trebalo izai na kraj s divovskim bedemima sevastopoljske tvrave i drugi put prigodom nedavnih krvavih borbi u Varavi. Smatrao sam da je ovakav brutalan napad nepotreban i to nisam izbjegavao rei. Primijetio sam da emo se po mome miljenju bolje snai ako se posluimo otmjenijim metodama. Na e pothvat, skriven pod imenom Panzerfaust uspjeti bez gruvanja divovske haubice. Neki su nai asnici bili pod utiskom grubih manira Bach-Zalewskog, izgledalo je da ga se boje. Ja nisam dopustio da me zbuni ovo vikanje i prostako udaranje akom po stolu i ustrajno sam branio svoje stajalite. Na koncu, usvojen je moj prijedlog. Za razliku od onoga to se dogodilo u Italiji, gdje sam bio duan pokoravati se jedino generalu Studentu i gdje sam bio sa-

KIKA

svim samostalan u pripremama, sada sam morao prisustvovati raznim konferencijama i usklaivati svoje ponaanje i miljenje s ostalim sudionicima. Stajalite generala N. nije se uope podudaralo sa stajalitem naega veleposlanika, koji je opet o svemu tome imao neko svoje odvojeno miljenje, a ovo se nije nimalo podudaralo s ocjenama policijskog generala Winkelmanna. Oni iz obavjetajne slube i neke maarske linosti koje su dolazile na naa vijeanja, iznosili su svoje prijedloge. Moja je velika srea da nisam trebao usuglaavati sve ove ideje. Nekako mi je bilo neshvatljivo i nisam mogao razumjeti zato ovakve strogo tajne stvari razglabamo pred 15 ili tovie 20 raznih asnika, ime se nepotrebno iri krug sudionika i opravdano postoji mogunost da maarska vlada nauje neto od toga i hitno poduzme neke svoje protumjere koje e nam zadati velike potekoe. Uskoro smo obavijeteni da je vrhovni zapovjednik maarske vojske u Karpatima stupio u izravne pregovore s Rusima. Oko 10. listopada 1944. regentovje sin Nikolaus Horthy imao noni sastanak s jugoslavenskim izaslanicima. Njemaka je policija bila pravovremeno informirana, ali se drala po strani, nije uskakala. Novije sastanak bio zakazan za nedjelju 15. listopada u jednoj velikoj zgradi na obali Dunava. Trebalo se pripremiti, kucnuo je as. Fuhrerov Glavni stoer 13. listopada alje u Budimpetu generala VVencka koji e u sluaju moguih nereda preuzeti zapovjednitvo nad svim naim snagama i odluivati u skladu s razvojem dogaaja. Ovaj je put naa policija namjeravala uhvatiti regentova sina i Jugoslavene. Valjda je policijski vrh zakljuio da e regent odustati od sklapanja separatanog mira u elji da se povue optuba protiv njegova sina. ef policijskih snaga general Winkelmann zatraio je 15. listopada izjutra da mu dodijelim jednu moju satniju, budui da e zacijelo Nikolaus Horthy kao i prvi put pregovarati s Jugoslavenima pod zatitom odreda svojih honveda, tj. domobrana. Uloga bi bila moje satnije da neutralizira maarsku vojnu strau. Ja sam obeao Winkelmannu pomo pod uvjetom da mogu samostalno odluivati o naoj intervenciji. U nedjelju 15. listopada 1944. svanuo je divan sunan dan. Na nebu nijednog oblaka. U 10 sati ujutro ulice su bile puste. Moja je satnija zauzela poloaj u nekoj veoma mirnoj i tihoj aleji, gdje nismo ni najmanje privlaili pozornost na sebe. Satnik von Vlkersam je odravao vezu izmeu mene i mojih ljudi, ja ni sada nisam bio u uniformi. Samo se po sebi podrazumijevalo da mo-

KIKA

ram biti u civilnom odijelu ako elim ostati to manje upadljiv. Moj voza i jedan moj doasnik u odori Luftwaffe odmarali su se i dokono sjedili na jednoj klupi na oblinjem trgu. Bio sam na odreditu nekoliko minuta prije poetka susreta Horthyjeva sina i Jugoslavena. Pred zgradom u kojoj je ugovoren sastanak ugledao sam kamion pun maarskih domobrana i jedan osobni automobil, koji je po svemu sudei pripadao Horthyjevom sinu. Svoja sam kola postavio ispred maarskog kamiona, elo uz elo. Na taj nain sam ih blokirao, tako da nisu mogli naglo krenuti. Prethodne je veeri izvjestan broj njemakih policajaca zauzeo nekoliko soba u prenoitu iznad prostorija u kojima se odravao sastanak. Predvieno je da dva policajca uu u zgradu oko 10 sati i 15 minuta i uhite prisutne. Na kamionu maarskih domobrana skrivala su se pod prostrtom ceradom tri maarska asnika, druga su dvojica etala po trgu. Ukratko: svi su sudionici u ovoj drami bili na licu mjesta. Prvi je in mogao poeti. Izaao sam iz automobila i ponaao se kao da popravljam kvar na motoru. Tada prilaze, kao to je utanaeno, dvojica njemakih policajaca. Tek to je prvi preao prag zgrade odjekne rafal strojnice iz kamiona maarskih domobrana i teko ranjava zadnjeg policajca koji pogoen u eludac pada pokraj mene. Ona dvojica maarskih asnika koji su toboe etali trgom dotre s revolverima u rukama i ponu pucati. Jedva sam se dospio skloniti iza kola, a ve je drugi rafal iz strojnice pretvorio vrata moga dobroga Mercedesa u reeto. Naime vrata su bila otvorena. Sada je igra krenula sasvim ozbiljno. Poslije prvih pucnjeva pritrali su moj voza i doasnik. Voza se drao na nogama, iako je bio ranjen u butinu. Zvidaljkom sam dao satniji signal za akciju. Nas trojica smo estoko odgovarali iz revolvera na vatru s kamiona. Poloaj nam nije bio nimalo zavidan. Moj se automobil iza kojega smo uali sve vie pretvarao u izbuenu limenu kantu dok su iznad nas fijukali meci za razliku od onih koji su se odbijali od plonika. S vremena na vrijeme smo provirivali da bismo barem priblino ocijenili kuda pucamo i da napadae zadrimo na prijanjoj udaljenosti. Bili su od nas na nekih deset ili najvie petnaest metara. Poslije dvije-tri minute zauli su se iza nas koraci moje satnije. Prva se desetina rasporedila po trgu, traei pogodne zaklone. Poelo je izmjenjivanje rafala i napadai su se povukli u sporedan ulaz susjedne zgrade, u kojoj su valjda bili skriveni i drugi

KIKA

maarski vojnici kao zatitna posada. im je paljba prestala, prenijeli smo naa dva ranjenika do ulaza u zgradu u kojoj su se na prvome katu odravali pregovori izmeu Horthyjeva sina i Jugoslavena. Trei prema ulazu u zgradu opazili smo da nai protivnici spremaju proboj na ulicu, odnosno na trg. Brzo smo reagirali. Jedna spretno baena runa granata sruila je oba drvena krila ulaznih vrata i odvalila neke mramorne ploe. Ovime je bio preprijeen izlaz iz zgrade. Prasak granate okonao je bitku, koja nije trajala dulje od nekih pet minuta. ekali smo i vidjeli kako njemaki policajci silazei s prvoga kata vuku za sobom etvoricu uhienika. Dvojicu od njih - Nikolausa Horthyja i njegova prijatelja Felixa Bornerisza ubacili smo u na vojni kamion. Da ne bismo privukli pozornost prolaznika, drugu smo dvojicu zamotali u velike ilime. Uhieni u ilimima su se snano otimali i policajci su bili prisiljeni vezati ih da bi ih bez mnogo njenosti strpali u kamion (u izdanju "Geheimkommando Skorzeny", Hamburg, 1950. ispada da su bili zamotani u ilime Nikolaus Horthy i Bornemisza, direktor Dunavskog plovidbenog drutva - op.). Satniji sam dao znak da se povue. elio sam svakako izbjei nove incidente, do kojih bi lako moglo doi ako bi Maari naumili ponoviti to su radili malo prije. Neki mi je predosjeaj govorio da svojim novim automobilom koji mi je poslao Volkersam pratim kamion s uhienicima. Na nekih stotinjak metara od trga naili smo na tri pjeadijske satnije honveda, pristigle treim korakom. Postojala je opasnost da se sukobe s mojom satnijom. to da se radi? Kako ih zadrati samo nekoliko minuta, dok moji ljudi ne krenu? Naredio sam vozau da zaustavi kola. Iskoio sam iz auta i urno poao prema asniku koji je bio na elu prve satnije i vjerojatno bio zapovjednik ove formacije. - Zaustavite vae ljude, gospodine - povikao sam. - Gore vlada uasan mete. Nitko se ne moe snai, ne zna se tko kome nareuje. Ja bih na vaem mjestu prvo provjerio to se uope dogaa. Prijevara je uspjela. asnik je sreom dosta dobro govorio njemaki. Viknuo je - "stoj!", i zagledao se u mene u oitoj nedoumici. Menije bilo najvanije da se sve barem na trenutak smiri, da bi se moji ljudi mogli u miru popeti na kamione. Jo malo i oni e se izgubiti. Neodlunom sam asniku dobacio "Oprostite,

KIKA

urim!" pa poao prema svojem automobilu koji je velikom brzinom pojurio prema aerodromu. Kada smo stigli nai su "putnici" ve bili u zrakoplovu, koji je upalio motore i odletio u Be. Mogao sam se slobodno vratiti u grad. U Glavnom stoeru u nekoj zgradi na vrhu jednoga od mnogobrojnih breuljaka Budimpete primio me general Wenck. Skupa smo s velikim nestrpljenjem pratili daljnji razvoj dogaaja, znajui da su Maari posljednjih dana poduzeli odreene vojne mjere na Burgbergu. Garnizon je bio pojaan, glavni prilazni putevi minirani. Nae veleposlanstvo koje se takoer nalazilo na Burgbergu, nazvalo nas je oko podneva telefonom. Prema rijeima vojnog izaslanika na cijelom je breuljku proglaeno opsadno stanje i zabranjen je promet svim prilaznim cestama. Izvjeuje da je malo prije pokuao automobilom krenuti niz cestu, ali svuda je nailazio na maarske vojne strae koje su ga prisilile da se vrati u veleposlanstvo. Neto kasnije bile su prekinute telefonske veze, jer nam vie nitko nije telefonirao. Njemake obavjetajne slube u Budimpeti na Burgbergu bile su odvojene od grada i svih ostalih. Ovo bi se diplomatskim jezikom moglo protumaiti kao prvi neprijateljski potez. Pretpo stavljali smo da e doi i do nekih drugih vanijih dogaaja, takva se nerijeena situacija svakako nee otegnuti unedogled. Jo dva-tri sata i odigrat e se ono to se mora odigrati, nae je bilo da ekamo, na protivniku je da izabere na koji e nam se nain osveivati. Oko 14 sati odjekuje iz radioaparata priopenje koje je dao regent Horthy: "Maarska je sklopila separatni mir sa Sovjetskim Savezom!" Kocka je pala, situacija je jasna. Sada smo mi na redu s naim protumjerama. General je istoga trena izdao nareenje o uspostavi izvanrednog stanja u maarskoj prijestolnici. Menije naredio da odmah zauzmemo Burgberg i pokaemo Maarima da se ne alimo. Ja se s time nisam suglasio, predloio sam da se strpimo jo koji dan, kada smo ve toliko vremena utroili ovdje na Dunavu. Za poetak da opkolimo Burgberg sa svih strana, to moe izvesti 22. SS-divizija. U meuvremenu bit e zaposjednute eljeznike postaje i najznaajnije javne zgrade u Budimpeti prema naim ranijim planovima. Tijekom popodneva ovi su zadaci izvreni bez ikakvih incidenata. Dok se stanje u gradu postupno smirivalo, poslali smo nalog njemakom generalu koji je suraivao s Vrhovnim zapovjednitvom maarske vojske na karpatskoj fronti da lii slobode glavnozapovjedajueg maarskog generala. Tu smo naalost jako zaka-

KIKA

snili: maarski je general u pratnji svojih asnika i stoernoga osoblja ve bio preao Rusima. Preduhitrio nas je, okrenuo nam lea prije nego smo se snali. Dotle je maarska vojska drala svoje poloaje kao da se nita nije izmijenilo. Velika veina maarskih asnika nije slijedila primjer svoga vrhovnog zapovjednika, tovie borba se protiv Rusa nastavila kao da se nita nije dogodilo. Bili smo duni hitno sprijeiti Ministarstvo maarskog domobranstva, honveda, da proglasi predaju svojih snaga. Na veernjem smo se savjetovanju dogovorili da napadnemo Burgberg u ranim jutarnjim satima. Odredio sam da e to biti u est sati, dakle tono u zoru i s velikim izgledima da se postigne puno iznenaenje i u nai da nee doi do prave bitke. Uveer sam skupa s Vlkersamom dobro prouio topografski nacrt Burgberga na kojemu smo oznaili sve faze napada, a u kojemu bi istovremeno sudjelovalo vie naih odreda. Ja u se pokuati probiti u samo sredite preko tzv. Bekih vrata, odnosno preko Bekog ulaza. Uzdali smo se u uinak iznenaenja, moda mi uspije osvojiti Beka vrata bez ijednoga ispaljenog metka, a zatim bismo se pojavili na velikom trgu pred dvorcem. Upadnemo li u dvorac, gdje je vjerojatno centar otpora, itav e posao biti zavren u nekoliko minuta, nee biti prolijevanja krvi ni s nae ni s maarske strane, to je naa najvea elja. Svaka je postrojba dobila zadatak za sebe, tono protumaen i odvojen. U pomo su nam pristigli tenkovi, dvije satnije s tenkovima Panther i Goliath, kojima se upravlja iz daljine. S ovima posljednjima smo predvidjeli sruiti eksplozivom prepreke i sve to nam se nae u smjeru napredovanja. Bojna iz Vojne akademije kree u napad preko okolnih vrtova, koji pokrivaju june padine Burgberga prema Dunavu, to ba nee biti lako zato to su Maari niz strmu kosinu ukopali nekoliko strojnikih gnijezda. Zadatak je ove bojne da onesposobi protivnika u pravcu svoga prodora dok na kraju ne zauzme kraljevski dvorac. Odred koji pripada specijalnoj bojni napada preko zapadne prilazne rampe sa zadatkom da zauzme boni ulaz u dvorac i ima podrku jednoga tenka. Odred 600. SS-padobranske bojne prolazi tunelom ispod pokretnog mosta i osvaja zgrade u kojima su Ministarstvo rata i Ministarstvo unutranjih poslova. Preostali dio moje postrojbe za specijalne namjene, glavnina SS-padobranske bojne, etiri tenka i maleni Goliathi koji su pod mojim zapovjednitvom polaze u napad na Beka vrata i dvo-

KIKA

rac. Padobranci iz Luftwaffe bit e sa strane priuva za sluaj nepredvienih prijekih potreba. Oko ponoi je svatko znao to je njegova dunost, moje su trupe zauzele svoje poloaje iza pojasa opkoljavanja 22. SS-divizije. Iz Glavnoga stoera naih snaga izvjeuju da ih je posjetio vii asnik Ministarstva rata, poslan s Burgberga, da u ime ministarstva povede s nama pregovore o obustavi neprijateljstava. Reeno mu je da se ne mogu povesti nikakvi pregovori dok regent ne demantira vijest preko budimpetanske radiostanice o zakljuenju separatnog mira s ruskom stranom. Skrenuta mu je pozornost da zarobljavanje lanova naega veleposlanstva smatramo osvjedoenim neprijateljskim inom i da takav neprijateljski akt zahtijeva odgovarajui protuakt njemakih snaga koje su svuda unaokolo. Ponuen je ultimativni rok do kojega Maari trebaju uspostaviti normalno stanje - najkasnije do 6 sati sljedeeg jutra moraju biti uklonjene mine i cestovne prepreke koje onemoguavaju bilo kakav promet na tzv. Bekom prilazu, budui da se ondje nalazi nae veleposlanstvo. Na taj smo nain sebi otvorili pristup Burgbergu. im Maari ispune nae zahtjeve, bit e nam asak posla ui u dvorac i zajameno nee biti nikakvih gubitaka. Maarski se parlamentarac ponaao kao da mu je neugodno zbog svega, a tako su se oito osjeali i njegovi u ministarstvu koji su ga uputili k nama na pregovore. Objanjavanje je potrajalo dobra dva sata, nakon ega se maarski asnik poslije razgovora u potpuno srdanoj i dapae prijateljskoj atmosferi s nama pozdravio i vratio u ministarstvo da proslijedi nae zahtjeve i primjedbe. Oko 3 sata u noi bio sam na svome borbenom mjestu u podnoju Burgberga, nadomak vojnog vjebalita iznad Dunava. Okupio sam asnike, razvio zemljovid i pod snopovima baterijskog svjetla podrobno naznaio posljednje zadatke. Namjera mi je bila da sa svojim ljudstvom doetam do trga pred dvorcem. Dotle svi pomoni sastavi ekaju na svojim kamionima. I ovaj put je vailo: vatru otvaramo samo u sluaju da smo izazvani! Najveem sam riziku izlagao posade u kamionima, mi na otvorenom jo se nekako moemo zakloniti ako po nama pucaju, meutim ljudstvo pod ceradama bit e posve bespomono obasuto paljbom i nikako se ne moe zatiti. Zanosili smo se parolom da Maari ipak nisu nai neprijatelji i da je sve ovo posljedica ishitrene odluke njihova poglavara. Moji su veterani sve upute primili krajnje hladnokrvno, ak su se estito ispavali prije nego je dat znak za pokret prema dvorcu.

KIKA

Pet sati i trideset minuta. Pet sati i etrdeset. U prvom kamionu ekaju petorica mojih starih ratnih drugova, doasnici koji su bili sa mnom na Gran Sassu kada smo oslobaali Mussolinija. Svaki je bio naoruan automatom, o pojasu su im rune granate, u rukama Panzerfaust, runi bestrzajni baca, inae nova protutenkovska oklopna aka za maarska oklopna vozila porazmjetena oko dvorca. Bude li potrebno mi emo ih srediti bilo granatama naih tenkova, bilo runim bacaima. Gledam na runi sat: pet sati i pedeset i devet minuta. Vrijeme! Opisujem desnom rukom krug u zraku, to znai: pali motore! Jo sam nekoliko puta podigao ruku, pourujem: hajde, idemo! Krenuli smo lagano uz strmu padinu prema vrhu. Strepio sam da neko vozilo ne naleti na minu, zakrio bi se prolaz ostalima u koloni. Instinktivno sam se okrenuo prema zaelju i oslukivao. Sve je u redu. Nikakva eksplozija nije presijecala ravnomjerno brujanje motora. Stigli smo ve veoma blizu Bekih vrata. Po sredini barikade ostavljen je ist prostor za prolaz, sa strane nekoliko maarskih vojnika. Radoznalo nas promatraju dok prolazimo. Zaas smo na zaravni na vrhu breuljka. Priguenim glasom nareujem vozau da pone poveavati brzinu. S desne je strane vojarna maarskih domobrana, honveda. Pred vojarnom dva strojnika gnijezda, okruena vreama pijeska. Vlkersam guna: - Boni napad ba ne bi bio ugodan! Sreom, sve je mirno - nikakvih znakova opasnosti za nas. Mirno je i pred vojarnom i u njoj samoj. Odjekuje samo kloparanje naih tenkovskih gusjenica. Produavamo desnim drvoredom prema njemakom veleposlanstvu. Vozimo prilino brzo. Prvi tenk, onaj iza mene, grabi s nekih 40 kilometara na sat, grmi i tutnji. Do dvorca tek nepuni kilometar. Ve smo na vrhu Burgberga, jo uvijek bez ijednog ispaljenog metka. S lijeve se strane protee glomazan blok Ministarstva rata. Iz daljine tri potmule eksplozije, to se vjerojatno moji ljudi silom probijaju u podzemni labirint ispod dvorca. Proli smo ministarstvo, pred nama je trg i dvorac iza njega. Na trgu tri maarska

KIKA

Horthy captured by "Mickey Mouse"

Budapest. 15 October Admiral Horthy, the Hungarian regent, has been seized by the Germans a few hours after making a broadcast announcing that he was going to ask for an armistice. Horthy s overthrow, which involved the kidnapping of his son, was carried out in Operation Mickey Mouse by the SS men Otto "Scarface" Skorzeny and Erich von dem Bach-Zelewski. It was Skorzeny who rescued Mussolini and Zelewski who destroyed Warsaw. The new premier is "acting regent" Major Ferenc Szalasi, the leader of j the fascist Arrow Cross, who has pledged to "go on fighting alongside Germany and Japan" ( - 16). lanak u jednim amerikim novinama o Horthyjevoj otmici.

teka tenka, kada prolazimo pored prvoga njegova se topovska cijev podigla prema nebu - oito ne namjerava pucati u nas. Pred ulazom u dvorac Maari sagradili barikadu od kamena, visoku nekoliko metara. Dajem znak tenku iza mene da prijee preko te kamene barikade, a kamioni neka za svaki sluaj ostanu po strani. Udar od trideset tona rui blokadu, potom se rue i padaju teka ulazna vrata i tenk je ve u krugu dvorca. Ali ovdje vrebaju cijevi ak est protutenkovskih topova. Trei pokraj Panthera u nekoliko smo skokova unutar dvorca. Pukovnik dvorske strae s revolverom u ruci pokuava nas

KIKA

zaustaviti, Volkersam ga ramenom odbacuje od nas. S desne strane vode neke stube na kat. Izlazi nam u susret neki maarski asnik. Dovikujem mu: - Gdje je zapovjednik, idemo k njemu! Posluno me prati raskonim stubitem. Na prvome katu skreemo hodnikom. Nareujem jednome od mojih ljudi da ostane iza mene na stubitu kao zatita. Maarski asnik pokazuje jedna vrata, iza njih je predsoblje salona. Na stolu pred otvorenim prozorom lei vojnik za strojnicom, spreman da zapuca na moje ljude u dvoritu. Doasnik Hlzer, zdepasta ljudina, podie strojnicu i baca je kroz prozor. Maar je toliko zaprepaten da se skljokao sa stola na pod. S desne strane neka vrata. Kratko kucam i ulazim. Prema meni prilazi brigadni general maarskih domobrana kojem ne doputam da zine. - Pretpostavljam da ste zapovjednik dvorca, je li tako? - ne dajem mu do rijei. - Zahtijevam da se odmah svi predate. U protivnom snosite odgovornost za krv koja e se proliti. Molim, odlui te se i to odmah sada! urim, jer s trga dopire puana paljba i povremeni rafali iz strojnice. Nastojei da budem to uvjerljiviji dodao sam: - Vidite da je svaki otpor besmislen. Moje su trupe ve osvojile cijeli dvorac. Nije to bilo nikakvo neosnovano nadmetanje, koje izvaljujem tek toliko da bih privolio na predaju zbunjenoga maarskog generala. Bio sam vrsto uvjeren da je moja specijalna postrojba pod vodstvom porunika Kuhnkea, poznatoga po njegovoj hladnokrvnoj odlunosti, ve zaista na svim potrebnim mjestima u dvorcu i da je ova ogromna zgrada potpuno pod nadzorom njegovih ljudi. Maar jo nije doao sebi od uzbuenja, a ve je banuo u njegovu sobu i prijavio da su dvorite dvorca i glavni ulaz u vlasti njegove momadi i da se jo samo eka na moje daljnje naredbe. Maarski se general vrpoljio asak-dva, zatim drhtavim glasom izjavljuje: - Predajem se. Smjesta u zapovijediti mojim vojnicima da obustave svaku pucnjavu. Rukovali smo se, a onda dogovorili da jedan maarski asnik u pratnji jednoga mog asnika prenese ovu vijest postrojbama koje su se jo borile u vrtu dvorca. General se naklonio, a ja sam izaao u hodnik da provjerim kako stoje stvari. Pratila su me kao to je uglavljeno dva maarska bojnika, da bi posluili kao asnici za vezu.

KIKA

Regentove su odaje bile prazne. Tada doznajem da je napustio dvorac neto prije est sati pod zatitom SS-generala Pfaffer-Wildenbrucha. Horthyjeva se obitelj jo juer sklonila kod papinskog nuncija. No, da smo i zatekli admirala Horthyja nita se ne bi promijenilo, naa je operacija bila prvenstveno uperena protiv sjedita maarske vlade. Pomolio sam glavu kroz prozor i zamalo bio pogoen mecima koji su mi prozujali oko glave. Brzo sam se povukao. Neto zatim javio mi se porunik Kuhnke da se nikako ne uspijeva objasniti s maarskim postrojbama u perivoju oko dvorca i na padini prema Dunavu. Ovaj je nesporazum rijeen brzo i uinkovito: s dva projektila bacaa Panzerfausta s gornjih katova dvorca, i bez tumaa su oni u vrtu shvatili da im je najpametnije podii ruke u zrak i okaniti se potezanja oruja. Sve u svemu, operacija je trajala oko pola sata, i na brdu iznad rijeke opet je zavladao blaeni mir, pa se stanovnitvo okolnih kua moglo posvetiti daljnjem spavanju ako im je jo bilo do toga. Telefonski sam izvijestio Glavni stoer o naem obavljenom poslu, s druge strane ice netko je u stoeru s olakanjem uzdahnuo. Tko zna, moda su glavnostoerna gospoda malice sumnjala u na uspjeh, u nae sposobnosti da munjevito obavimo svoj zadatak. Iz Ministarstva domobranstva gdje je dolo do manjeg okraja javljeno je da nema potekoa i da je sve pod nadzorom. U Ministarstvu unutranjih poslova odmah je zaveden red, predali su se bez krzmanja. Potom su zaredali i izvjetaji ostalih odreda. Nai su gubici bili minimalni, etvorica poginulih i dvadeset ranjenih. Ozbiljnije je bilo samo iza dvorca, u vrtu. Maarski gubici: trojica poginulih i petnaestorica ranjenih. Maari su odlagali oruje a mi smo ga razvrstavali nasred velikog dvorita. asnicima sam dozvolio da zadre osobno naoruanje. Zamolio sam da se svi nazoni okupe u dvorani u pri zemlju da bih im odrao govor otprilike ovakva sadraja: - elim vas podsjetiti da ve stoljeima nije nikakav sukob pokvario dobre odnose izmeu Maarske i Njemake. Uvijek su se naa dva naroda borila rame uz rame protiv zajednikih neprijatelja, pa nema razloga niti danas da se sukobljavamo. Sadanji rat ima za cilj stvaranje nove Europe, koja moe biti izgraena jedino tada, ako se Njemaka sauva od propasti kojom joj prijete njeni neprijatelji.

KIKA

Nadam se da je austrijski naglasak djelovao pomirljivo i prijateljski. Kako bilo da bilo nijedan maarski asnik nije odbio da se sa mnom rukuje. Oko podneva su se povukli sa svojim vojnicima u budimpetanske vojarne da bi ve sutradan pred Ministarstvom rata polagali prisegu svojoj novoj vladi. Ja sam se sa svojima smjestio u dvorcu, postavivi neophodne strae na svim glavnim punktovima Burgberga. Nisam nikada ni slutio ni vjerovao da u jednoga dana biti glavni zapovjednik maarske kraljevske rezidencije. Stari me regentov sobar promatrao potitena lica, kao da se vratio s pogreba. No, to nije nimalo smetalo Volkersama da narui zaslueni obilan objed koji nam je itekako prijao jer smo bili ogladnjeli kao vukovi. Dobri je stari sluga donio sve to smo zatraili, moda je taj kraljevski objed bio manje ukusan nego u doba kada je vladala lijepa carica Elizabeta, vladarica Austrougarske monarhije, no nama je iao u tek, uvjeravam vas. Uveer su se okupili svi moji asnici u velikoj blagovaonici, bili smo veseli i oduevljeni, a i posljednje su vijesti s frontova bile neto povoljnije, to nas je dodatno oraspoloilo. Otklonjena je, zahvaljujui nama, katastrofa koja je prijetila naoj vojsci u Maarskoj i to u posljednjem trenutku, kada se inilo da je ve sve izgubljeno. Sutradan nam je novi maarski ministar rata njegova ekscelencija Beregfy doao izraziti zahvalnost u ime nove vlade. Napomenuo sam mu da sam sretan to sam poslije tako kratke borbe uspio izvriti svoj zadatak, naroito to sam sprijeio svako pa i najmanje ruenje i razaranje ovih velianstvenih starih zgrada, osobito dvorca. Pomiljao sam to bi se dogodilo da je onaj okrutni Bach-Zalewski ispalio plotune iz haubice od 650 milimetara. Dogovoreno je da zajedniki sahranimo poginule Maare i Nijemce, a maarska je vlada preuzela na sebe da organizira sahranu sa svim vojnim poastima kako bi bili uklonjeni i posljednji tragovi eventualne mrnje prema nama. Iste sam veeri dobio nareenje iz Fhrerovog Glavnog stoera da dovedem maarskog regenta u dvorac Hirschberg u gornjoj Bavarskoj, uz napomenu da admirala treba smatrati Fhrerovim gostom te e mu se upravo stoga staviti na raspolaganje Fhrerov specijalni vlak (dvorac Hirschberg je godinu dana ranije sluio kao kua za oporavak Mussoliniju, nakon njegova oslobaanja, a da bi se prikrio boravak Horthyja dvorac je na kartama nosio ime Waldbichl - Horthyja je uvalo 120 SS-ovaca, 12 agenata Gestapa i tri policijska psa! - op.). Meni je bila dunost da vodim

KIKA

rauna o regentovoj sigurnosti za vrijeme putovanja do odredita u Bavarskoj. Idueg dana predstavio me strogo slubeno admiralu Horthyju general Pfaffer-Wildenbruch. Izmijenili smo nekoliko uobiajenih izraza za ovakve prigode te krenuli kolima na kolodvor. Ulice su bile prazne, rijetki prolaznici nisu se osvrtali za nama. Pred kolodvorom je stajala skupina ljudi, rijetki su bili oni koji su regentu mahnuli u znak posljednjeg pozdrava. Zaista tuan odlazak starca koji je godinama upravljao sudbinom Maarske!

Operacija Graif igra skrivaa" u Ardenima

Okrunica iz Fiihrerove Vuje jame u jedan sat iza ponoi 26. listopada 1944.: "Fhrer je naredio osnivanje specijalne postrojbe jaine dvije bojne za izvianje i posebne operacije na zapadnom sektoru. Sve zaplijenjene amerike uniforme, oprema, oruje i vozila moraju se predavati ovoj specijalnoj postrojbi, a sve postrojbe kopnene vojske, ratne mornarice, zrakoplovstva i SS-a trebaju prijaviti dragovoljce ..." Komandosima u neprijateljskim odorama prijeti u sluaju zarobljavanja da budu tretirani kao pijuni - zato se preporua da vojnici nose ispod neprijateljske odore svoju njemaku vojniku odjeu a kada prijeu u napad neka skinu sa sebe amerike i engleske uniforme i ratuju kao pripadnici regularne vojske sa svim takvim oznakama! U Fhrerov Glavni stoer pozvan sam oko 20. listopada 1944., Rusi su ve bili uvelike uli u Istonu Prusku, bojite se nalazilo u blizini. Adolf Hitler me ovaj put primio nasamo. Bio je ljubazan kao uvijek. Imao sam dojam da je svjeiji i odmorniji nego to je bio prigodom naeg posljednjeg susreta. Nakon to mi je priopio da me je odlikovao Zlatnim kriem, zatraio je da mu detaljno ispriam kako je proteklo uhienje mladoga Horthyja i to se sve zbivalo pri operaciji na Burgbergu u Budimpeti. Potanko sam ga izvijestio o svemu to ga je zanimalo i ustao oekujui da je time zavrena moja audijencija, meutim Hitler mije pokazao da sjednem. - Ostanite, Skorzeny - poeo je netremice me promatrajui - povjerit u vam novi zadatak, moda najvaniji u vaem ivotu.

KIKA

Samo veoma mali broj ljudi zna da u najveoj tajnosti pripremamo vojnu operaciju u kojoj ete vi igrati jednu od najvanijih uloga. Njemaka e vojska prijei u prosincu u veliku ofenzivu, o njoj ovisi sudbina nae domovine. Obrazlagao mi je obrise strateke zamisli posljednje velike ofenzive na Zapadu, koju e jednoga dana povjesniari nazvati ofenzivom u Ardenima. Doi e do velikih promjena na ratitima i na Istoku i na Zapadu u korist Njemake, bez obzira to sada jo uvijek Saveznici nisu kadri sagledati pravo stanje stvari, njima je stalo da zbriu Njemaku sa zemljovida ne pojmei da time ime zlo i sebi. - Oni ne vide da se Njemaka bori za Europu, da se ona rtvuje za Europu, da ona Aziji brani put na Zapad - uzviknuo je dramatinim glasom, u kojemu se nazirala velika koliina gorine. Po Hitlerovu miljenju, engleski su i ameriki narod protiv daljnjeg rata, njima je dosta rata. Saveznika propaganda sada govori o Njemakoj kao o leu koji samo to nije sahranjen, to se moe uti od angloamerikih radiostanica. Saveznici e pod pritiskom negodovanja javnoga mnijenja, koje je stalno bilo zavaravano i stoga zavedeno, moda biti spremni da sklope primirje s Njemakom kao s pokojnikom koji se jo uvijek ne da poraziti. - Tada bismo mi mogli baciti sve nae divizije, sve nae armije na Istono bojite i za nekoliko bismo mjeseci zauvijek unitili tu stranu opasnost koja prijeti Europi - nastavljao je Hitler. Uostalom, Njemaka ve skoro tisuu godina stoji na strai i na braniku protiv azijskih hordi, pa nee ni sada iznevjeriti ovu svoju svetu dunost. Ve se tjednima priprema velika ofenziva, ofenziva nad ofenzivama. Radi se o tome da preotimamo prednost koja je jo trenutno na strani Saveznika. Ali, ve su prola tri tjedna kako Saveznici ne mogu naprijed, njihove su se linije za opskrbu strahovito rastegnule, istroio se materijal njihovih motoriziranih armija u proteklim mjesecima, na se zapadni poloaj stabilizirao, uvrstio, a bili smo ve tako rei na rubu propasti, to vie nismo. Po Fhrerovu miljenju samo je zrana nadmonost omoguila Saveznicima da se iskrcaju i dobiju bitke za Francusku i Belgiju. Meutim, moemo se nadati da iznimno loe vrijeme koje se predvia za konac godine, barem privremeno smanji navale angloamerikog zrakoplovstva. Luftwaffe samo to nije primila 2000 novih lovaca na mlazni pogon koji su upravo uvani za ovaj period rata. Munjevita e ofenziva osujetiti stvaranje snane francuske armije, dok Saveznici posjeduju oko sedamdeset posto voj-

KIKA

nih formacija to je potpuno nedostatno za bojite dugo 700 kilometara. Zato, postoji sasvim realna mogunost da jako sabijene i udruene njemake snage pregaze neke slabije branjene dijelove bojita prije nego to Saveznici srede svoje linije uz pomo novih francuskih divizija koje se tek sastavljaju. - Tjednima smo raspravljali o najpogodnijem mjestu za protunapad - zahuktavao se Hitler - uzimali smo u obzir pet razliitih \ planova. Prije svega, Operaciju Nizozemska koja bi zapoela u pokrajini Venlo u smjeru zapada, ravno prema Antwerpenu. Onda ofenzivu koja bi krenula sjeverno od Luksemburga najprije u pravcu sjeverozapada, a poslije u pravcu sjevera. Tu bi operaciju potpomogli pomonim zahvatom iz pokrajine La Chapelle. Jedna bi kolona krenula iz centra Luksemburga, druga iz Metza, sastale bi se kod Longwyja ... Dugo smo procjenjivali jesmo li za prvi ili drugi plan, neto smo dakako morali odbaciti. Operacija Nizozemska veoma je interesantna, ali je skopana s velikim rizikom. Napokon smo se opredijelili za ofenzivu koja bi krenula sa sjevera Luksemburga, a koja bi bila podrana i potpomognuta pravcem iz pokrajine La Chapelle. Uostalom, to je ona ista pokrajina kroz koju smo se probili poslije prve bitke za Francusku. Paljivo sam sluao, i onda je doao red na mene i moju ulogu. - Formaciji pod vaim zapovjednitvom povjeravamo jedan od najvanijih zadataka u okviru spomenute ofenzive. Vi ete kao prethodnica zauzeti jedan ili vie mostova na rijeci Meuse, izmeu Liegea i Namura, a za taj ete se zadatak obui u britanske i amerike uniforme. Takvu strategiju primjenjuje i neprijatelj. Na primjer, prije nekoliko dana prigodom zauzimanja pokrajine La Chapelle jedan je ameriki odred u njemakim odorama uao u nae linije. U ovom sluaju, male skupine pod vaim zapovjednitvom imaju zadatak da ometaju promet i izazovu potpuni mete meu saveznikim trupama. Svoje ete pripreme zavriti do 1. prosinca, a za sve se pojedinosti obratite generalu Jodlu. Moj je tadanji izgled zacijelo bio takav da je Hitler morao nadovezati: - Znam da je ovaj rok moda isuvie kratak, ali oekujem da ete i ovaj put ostvariti nemogue. Razumije se, vi ete osobno zapovijedati na prvoj liniji fronte kada vae postrojbe krenu u akciju, ali ja vam zabranjujem da se i vi sami prebacujete iza neprijateljskih poloaja, jer ne moemo sebi dozvoliti da vas izgubimo.

KIKA

Nekoliko sati kasnije primio me general Jodl i na karti pokazao kako je zamiljena naa operacija u Ardenima. U ofenzivu se polazi sa sektora izmeu pokrajine La Chapelle i Luksemburga u smjeru Antwerpena kako bismo odsjekli 2. britansku armiju od amerikih trupa koje se bore u oblasti La Chapelle. Istovremeno, vie zapovjednitvo predvia obrambenu liniju prema jugu na potezu Luksemburg-Namur-Leuven i prema sjeveru na potezu Eupen-Liege-Tongaren-Hasselt sve do Kanala Albert. Pod najpovoljnijim okolnostima do Antwerpena bismo se morali probiti u svega sedam dana, i tu je bio krajnji cilj unitenja neprijateljskih snaga sjeverno od crte Antwerpen-Bruxelles i u podruju Bastogne.
Nijemci u juriu kraj zapaljenog amerikog vozila. Ardeni, 16. prosinca 1944.

Sve formacije odreene za ofenzivu nazvane Armijska grupa B pod zapovjednitvom su marala Modela. Armijska je grupa sastavljena od 6. oklopne armije generala Dietricha iz Waffen SS-

KIKA

a, od 5. oklopne armije generala Manteuffela i od 7. armije, rasporeene od sjevera prema jugu. Poslije snane ali kratke topnike pripreme, instinktivno sam se sjetio 600 topova koje je Fhrer ve spominjao, trebale bi navedene snage krenuti u proboj. Jodi me uvjeravao da je sve proraunato i predvieno i u tome je smislu objanjavao: - Vi ete, Skorzeny, prijei u napad u podruju koje spada u djelokrug 6. oklopne armije. Izvolite skicu koja e vas svakako zanimati: na njoj je pregled situacije kakva e biti, barem se nadamo, poslije poetka nae ofenzive. Na karti koju je preda mnom rastvorio mogao sam uoiti da je Vrhovno zapovjednitvo oekivalo da e tada izvriti napad na bojitu Eupen-Verviers-Liege i da e ak uspostaviti dva mostobrana na rijeci Meuse. Ucrtani su takoer bili i mogui savezniki pravci obrambenih mjera kao i klinovi saveznikih pozadinskih formacija u nae bokove. Prije nego to me otpustio general Jodl me upozorio da u najkraem roku dostavim spisak potrebnog ljudstva i materijala. Glavni stoer e svim postrojbama izdati nareenje da mi stave na raspolaganje sve asnike i vojnike koji govore engleski. Naknadno e se pokazati da je ovo cirkularno nareenje bilo kolski primjer brzopletosti u odnosu na tajnost operacije, kolski primjer otkrivanja tajnih namjera na tetu budue ratne vojne akcije. Nekoliko dana poslije primio sam sadraj ovoga nareenja i umalo da nisam pao u nesvijest dok sam ga itao, a to je nareenje potpisala jedna od najglavnijih linosti Glavnoga stoera, akt je dakako oznaen igom - strogo povjerljivo tj. vrlo tajno. U ovome je remek-djelu pisalo: "Svim postrojbama Wehrmachta: prijaviti do ... listopada 1944. asnike i vojnike koji govore engleski i koji bi se dragovoljno prijavili zajedan specijalan zadatak... Prijavljene uputiti u Friedenthal kod Berlina radi njihova prijema u postrojbe komandosa pukovnika Skorzenyja" Stvarno sam se razbjesnio. (Okrunica iz Fhrerove Vuje jame u 1 sat poslije ponoi 26. listopada 1944. - puni tekst: "Fhrer je naredio osnivanje specijalne postrojbe jaine dvije bojne za izvianje i posebne operacije na zapadnom sektoru. Sve zaplijenjene amerike uniforme, oprema, oruje i vozila moraju se predavati ovoj specijalnoj postrojbi, a sve postrojbe kopnene vojske, ratne mornarice, zrakoplovstva i SS-a trebaju prijaviti dragovoljce koji e udovoljavati sljedeim zahtjevima:

KIKA

a) da su tjelesno apsolutno sposobni za rat, podesni za specijalne zadatke, iva duha, jake linosti; b) da su potpuno uvjebani za pojedinanu borbu; c) sa znanjem engleskog jezika, amerikoga dijalekta, naroito je vano poznavanje vojne terminologije. Ovu naredbu objaviti svim postrojbama i slubama. Dragovoljci se trebaju javiti postrojbi SS-Obersturmbannfhrera Skorzenyja u Friedenthalu kod Berlina. Potpis - generalfeldmaral Keitel") Zar se saveznika obavjetajna sluba nee dosjetiti o emu se radi? Poslije rata sam doznao da je taj famozni dopis stigao do Amerikanaca ve nakon osam dana. Nije mi jasno zbog ega nisu poduzeli potrebne mjere opreza, sasvim se lijepo dalo zakljuiti to se sprema na njemakoj strani?! Po mome miljenju ova je operacija takvim postupkom bila osuena na neuspjeh i propast i prije nego to je zapoela. Poalio sam se Glavnom stoeru na neuveno lakomisleno i opasno ponaanje poiljatelja okrunice i "ponizno" predloio da se obustavi moje sudjelovanje iz oiglednih i opravdanih razloga. Moje je ogoreno pismo razumije se prolo sve razine vojne administrati vne nadlenosti i odgovorio mi je Hitlerov urjak (koji je bio oenjen sestrom Eve Braun op.), SS-general Fegelein na sljedei nain: "Sluaj je zaista nevjerojatan i nepojmljiv, ali to je upravo razlog da se o njemu ne govori Fhreru. Prema tomu, va je zahtjev nemogue uvaiti!" Otprilike u isto sam vrijeme razgovaro s jednim brigadirom iz stoera generala Wintern, koji je imao svoju teoriju zbog ega je reena okrunica onako naoko glupo sastavljena i jo gluplje odaslana. Po njemu, naim komandosima u neprijateljskim uniformama prijeti da u sluaju zarobljavanja budu tretirani kao pijuni i dosljedno tomu budu strijeljani. Meunarodno pravo zabranjuje da ljudstvo u neprijateljskoj odjei koristi oruje, pa on zato savjetuje da moji vojnici nose ispod neprijateljske uniforme svoju njemaku vojnu odjeu a kada prijeu u napad neka skinu sa sebe amerike ili engleske uniforme i ratuju kao pripadnici nae regularne vojske sa svim takvim oznakama. Ja sam primjenjivao ovaj savjet. Bilo je u tome opasne istine ... Prema datim uputstvima moje trupe ulaze u sastav 150. oklopne brigade. Ravnat emo se jednako kao i svi ostali po rasporedu Vrhovnog zapovjednitva za planiranu veliku ofenzivu, a po toj osnovnoj zamisli nae e armije odmah prvoga dana protu-

KIKA

napada probiti neprijateljske postave na vie mjesta. Drugoga e dana, tako se predmnijevalo, nae armije doprijeti do rijeke Meuse i prijei preko nje. Oito se pretpostavljalo kako e ve koncem prvoga dana ostaci saveznikih snaga na ovome poloaju biti u potpunom rasulu. Na papiru je bilo sve u redu. Do prve faze napada dijelilo nas je neto vie od mjesec dana, to je znailo da moramo ubrzati pripreme kako god znamo i moemo. Bio je to odvie kratak rok za osnivanje i ustrojavanje nove postrojbe, ako se ima u vidu to je u svemu tomu bio na osnovni zadatak. Bili smo svjesni da je skoro nemogue postii vrhunsku osposobljenost u tako kratko vrijeme, ali budui da sam pravodobno skrenuo Fhrern pozornost na ove okolnosti, savjest mi je bilo ista iako dobrano uznemirena. Naa su glavna tri cilja bili mostovi na rijeci Meuse kod Angia, Amaya i Huya. Podijelili smo itav sektor djelokruga 6. oklopne armije na tri dijela, a svaki je taj dio zavravao kod navedenih mostova. Prema takvom rasporedu podijelili smo i ljudstvo u tri borbene skupine koje su nosile oznake X, Y i Z. Iako smo se smatrali oklopnom brigadom, mi smo to bili samo po nazivu. Prije svega, da se razumijemo, nai nas nisu drali za oklopnu formaciju, u to smo se ubrzo uvjerili kada smo podnijeli zahtjev za isporuku neophodne opreme i svega ostaloga. Mirne due su nas obavijestili da nam ne mogu pribaviti naznaeni broj tenkova "za jedan puk", kao to smo traili. Moda nam naknadno ispune elju i dobijemo "engleske i amerike tenkove s kojima bi mogli sastaviti jednu bojnu, ali i to je pitanje", moramo se strpiti, mi neka samo nastavimo s naim pripremama i javimo se kada bude vrijeme za takve zahtjeve! Lo poetak! U svojim smo zahtjevima bili vie nego skromni, odrekli smo se svih pomonih slubi da bismo utedjeli na prateem osoblju, i tako je naa nazovibrigada prema mom prijedlogu izgledala ovako: - dvije oklopne satnije sa po deset vozila, - tri satnije za izvianje, svaka sa po deset oklopnih automobila, - tri bojne motoriziranog pjeatva, -jedna laka protuzrakoplovna satnija, - dvije satnije protuzrakoplovnoga topnitva, -jedan odjel minobacaa,

KIKA

- jedna satnija slube veze, -jedan manji brigadni stoer, - tri manja stoera bojni, - jedna satnija iskljuivo komandosa. Sve u svemu oko 3300 ljudi. Da bi od svega toga doista nastala borbena formacija nuno je bilo zatraiti oruje, streljivo, vozila, odore i dopunsku opremu. I nas je same hvatao strah pri pomisli da se sve ovo mora priskrbiti u nemogue kratkom roku od nekoliko tjedana, koliko nam je preostajalo do poetka protunapada i samim tim nae specijalne operacije u neprijateljskim uniformama. Ima li se na umu na osnovni zadatak treba nam staviti na raspolaganje velike koliine ratnog plijena - tenkove, odore, jer smo se samo tako od njemakih vojnika mogli pretvoriti u nae neprijatelje Engleze i Amerikance. Kao to sam pretpostavljao, nae vlastite zalihe saveznikog ratnog materijala nisu bile osobito velike, jo manje neiscrpne. Konano, nae su se armije posljednjih mjeseci neprekidno povlaile i naravno da nisu posjedovale neki vei ratni plijen u traenom obliku. Kada sam 26. listopada 1944. predavao generalu Jodlu spisak naih tekuih potreba za stvaranje "oklopne brigade", natuknuo sam mu da u zbog nedostatka opreme biti svakako prinuen na razne improvizacije koje ne mogu unaprijed opisati. Tom sam prigodom takoer dao generalu Jodlu do znanja da po mome miljenju na pothvat nazvan Operacija Zmaj moe uspjeti jedino pod uvjetom da ga izvodimo nou poslije poetka glavne ofenzive kako bismo u potpunosti i na najbolji mogui nain iskoristili iznenaenje i zbunjenost neprijatelja. Radi toga bilo bi nuno da divizije iz prvoga borbenog udara stignu jo prve veeri do svojih ciljeva i da u sektoru koji je naroito vaan za nas prijeu mali planinski masiv nazvan Rohas Venn, Visoki Venn. U suprotnom ne bih mogao preuzeti odgovornost za uspjeh moje misije. Jo sam zatraio da se "naa tri mosta" koje zauzimaju moje trupe prethodno snime iz zrakoplova kako bismo mogli pravovremeno razraditi sve neophodne pojedinosti pristupa i napada. S odobrenjem za osnivanjem brigade nije bilo nikakvih tekoa kao i s obeanjem Glavnoga stoera da e se smjesta ispuniti svi moji zahtjevi koji se tiu nabrojenih materijalnih sredstava. Iskoristio sam prigodu i naglasio da su mi potrebna tri iskusna zapovjednika bojne i da mi se uz dragovoljce dodijeli nekoliko prekaljenih formacija Wehrmachta koje e zaokruiti na brzinu osnovanu brigadu. Dobio sam tri vrlo sposobna pukovnika, a malo

KIKA

potom i dvije bojne padobranaca iz zrakoplovnih snaga Luftwaffe. Brigadu su dopunile dvije satnije mojih specijalnih postrojbi iz Friedenthala i moja bojna padobranaca. Ostalo je jo otvoreno pitanje dragovoljaca koji govore engleski. Do dolaska prvih stotinjak dragovoljaca bilo je minulo skoro osam dana. Pozlilo mi je kada sam vidio koga su mi poslali. Samo to ih nisam otjerao k vragu! Nai "profesori" u Friedenthalu razvrstali su dragovoljce u tri odvojene skupine prema njihovu znanju engleskog jezika. Bilo je krajnje zabrinjavajue da prva kategorija u koju su spadali vojnici koji su teno govorili engleski ili koji su dapae vladali amerikim dijalektom engleskog jezika, amerikim slengom, nije nimalo rasla. I dok nam je trebalo takvih nekoliko stotina, s mukom smo pronalazili jednoga ili samo dvojicu dnevno koji bi koliko-toliko mogli zadovoljiti kriterije prve kategorije. Moram priznati da i ja osobno slabo znam engleski, pa mi se sada osveivalo to sam na satovima engleskoga vie uivao u zadirkivanju naega jadnoga profesora nego da nauim neke nove izraze. Ipak sam se trudio da nadoknadim izgubljeno i zaboravljeno sa kolskih satova i da barem s vremena na vrijeme uspjeno sloim neku pristojnu reenicu. Jednoga sam dana upoznao nekoga mladog zrakoplovnog asnika koji je smatrao da po svome znanju engleskoga jezika ulazi U nau prvu kategoriju. Obratio sam mu se na engleskom: - Molim vas, recite mi neto o vaem posljednjem ratnom zadatku! Siroti se mladi zagrcnuo, petljao da bi mucajui odgovorio: - Gospodine Oberstleutnante (pukovnie - op.), svoj sam posljednji ratni zadatak izvrio prije pet mjeseci... Onda je umuknuo i brzo dodao na njemakom: - Ako mi dozvolite, objasnit u vam na svom materinskom jeziku ... Evo, tako je to bilo! Nisam ga smio psovati niti koriti, bio je dragovoljac koji se svakako pun oduevljenja javio u nau formaciju, a ne bi mogao prevariti nijednog Amerikanca, pa ni kada bi se namjerio na nekog tupog i blesavog Amerikanca! Poslije nekoliko tjedana i konanog razvrstavanja dragovoljaca suoili smo se s poraznim rezultatom: u prvoj je kategoriji ostalo svega desetak ljudi, mahom starih i isluenih pomoraca koji su najveim dijelom sainjavali i drugu kategoriju. Ova skupina druge kategorije bila je sastavljena od pojedinaca koji su samo do-

KIKA

nekle teno govorili engleski i brojila je njih 30 do 40. Najzastupljenija je bila trea kategorija i u njoj su bili dragovoljci koji su se sa svojim znanjem engleskog jezika, moemo rei "snalazili", takvih je bilo nekih 150. U kategoriju broj 4 spadali su mladii koji jo nisu sasvim zaboravili ono to su nekada nabubali u koli i bilo ih je negdje oko 200. Oni ostali izvan kategorija jedva da su znali izustiti "Yes" ili "No". Zapravo, u navedenim je okolnostima bilo najdomiljatije obrazovati "brigadu gluhonijemih", jer sam 120 najboljih "jeziara" pridodao satniji komandosa. To je bilo sve ljudstvo, nikoga vie nisam imao. Kako nas ipak vei broj mora sudjelovati u akciji, a nismo nikakvi "jeziari", pridruit emo se amerikim vojnim kolonama u povlaenju - stisnuti vilice i ponaati se kao da smo "zanijemili uslijed proivljenih ratnih uasa". Da bismo barem donekle popravili ovo neveselo stanje, poslali smo neke iz druge kategorije u kolu za prevoditelje i u logor za amerike zarobljenike, ali pot o je ova "izobrazba" trajala svega osam dana, rezultati su bili slabi, bolje reeno - nikakvi. Za glavninu mojih trupa vailo je pravilo, kada ve ne znaju nijednu englesku rije, da naue barem najee psovke kojima se
Njemaki vojnici u napredovanju kroz Ardene.

slue ameriki vojnici i da pokuavaju shvatiti znaenje rijei "Yes" i "No", ili to znai "OK". Ujedno smo danima nastojali upamtiti najvanije zapovijedi u amerikoj vojsci. To je bilo sve to smo

KIKA

mogli uiniti za jezino "kamufliranje" nae tobonje brigade za posebne namjene. Pravo je zlo tek nailazilo i ticalo se nae opreme. Ubrzo smo shvatili da uope neemo dobiti dovoljan broj amerikih tenkova, a kada je poela naa toliko brino pripremana i hvaljena ofenziva bili smo srekovii samo sa dva tenka tipa Sherman, od kojih je jedan otkazao poslunost ve poslije svega nekoliko prevaljenih kilometara. Kao zamjenu za ostatak amerikih tenkova kojih nije bilo, dobili smo dvanaest njemakih tenkova tipa Panther. Maskirali smo ih kako smo znali i umjeli, stavili na njih limene ploe oko topova i kupola da izdaleka imaju profil slian tenkovima tipa Sherman. Rezultat naravno nije zadovoljavao, bila je to dosta naivna igra skrivaa: nai tenkovi nisu mogli glumiti amerike tenko ve i nikako nisu mogli prevariti pravoga vojnika, moda tek neke mlade novake koji su tek stupili u vojsku, a i ovo pod uvjetom da ih susretnu u sumraku ili s neke vee udaljenosti, ili da eventualno imaju slabiji vid. Nismo bili puno sretniji niti s deset amerikih i engleskih oklopnih vozila to su nam ih dostavili. Dugo smo razmiljali na koji nain da ih upotrijebimo, posebno engleska vojna vozila, jer nam je predstojala borba u sektoru koji su drali Amerikanci. No, engleskih smo se vozila naposljetku otarasili veoma lako i jednostavno, pokvarila su se na prvim vjebama. Tako smo ostali na samo etiri amerika oklopna vozila pa smo se morali odluiti - a za to drugo? - za njemake oklopne automobile. Stiglo je tridesetak Jeepova, moglo ih je i trebalo biti kudikamo vie da su nam ih htjeli ustupiti njihovi novi vlasnici u njemakoj vojsci koji su se bezobrazno ogluivali da ih predaju nama - nitko ih nije mogao nagovoriti da se odreknu svojih zaplijenjenih ljubimaca. A kada je rije o vozilima - pojavljuje se problem s gorivom, pogotovo u ratnim uvjetima, nevolja je bila to nam neprijatelj nije osigurao i benzin za zaplijenjena vozila, a nae je Vrhovno zapovjednitvo ivjelo u zabludi da e "neprijatelj biti prinuen ostaviti velike koliine benzina to e nama dobro doi za nae potrebe". Jo jedna iluzija, opasna i strahovito sudbonosna! Na se brigadni vozni park takoer obogatio i s petnaestak amerikih kamiona, ali i njemakim kamionima marke Ford koje smo premazali zelenom bojom. S orujem smo najgore stajali: posjedovali smo tono samo pola potrebnih amerikih puaka, nekoliko amerikih protuoklopnih topova i minobacaa za koje uope nismo

KIKA

imali odgovarajue streljivo. Jednoga smo dana trebali preuzeti nekoliko vagona amerike municije, ali taj je arsenal ve idueg dana odletio u zrak. Morao sam odluiti - svi osim komandosa polaze u bitku s njemakim orujem, do daljnjega. S uniformama smo imali problema da je bila sramota. Doavola, uniforme su bile prvi i osnovni uvjet da nam uspije podvala i ako tu bude nekih nepravilnosti postajemo sumnjivi prvim ophodnjama saveznike vojne policije na koje emo naii. Bili su nas obradovali da nam alju veliku gomilu vojne odjee, a kad tamo to su bile samo engleske uniforme s kojima nismo znali to da ponemo. Poslije su nam dopremili vagon vojnih injela, a kao to je svima poznato amerika vojska ne nosi duge vojne kapute nego bluze i vjetrovke, toliko tipine za tu vojsku. Kada smo kod toga dijela vojne odjee, na nekim komadima su bile priivene ili namaljane oznake zarobljenikog logora. Za mene kao zapovjednika brigade jedva da je pronaen jedan demper kakav nose ameriki vojnici. Samo demper i nita drugo! Nakon mnogo ak smijenih okapanja uspjeli smo kostimirati nae ljudstvo da je izgledalo koliko-toliko kako treba, barem asniki kadar. Ono to nam je jo nedostajalo, nadali smo se da emo prikupiti tijekom napredovanja i kretanja po zoni operacije uvjereni da saveznike formacije ratuju s punim skladitima nadomak prvih crta bojita, a mi samo moemo uzeti to nam treba kada nastane povlaenje! Radi ouvanja tajnosti, proglasili smo nae vojno vjebalite i uope cijeli poligon u Friedenthalu zabranjenom zonom, dapae ukinuli smo dosadanju redovnu potansku slubu i prepustili ruko voenje svakodnevnim pripremama krajnje savjesnom pukovniku Hardicku. Meu naim su ljudstvom kruile najnevjerojatnije glasine. Vojnici su znali da u ja zapovijedati brigadom i oekivali akciju slinu onoj u Italiji za oslobaanje Mussolinija. Unato svim najstroim mjerama u cilju suzbijanja fame koja se irila, pukovnik Hardick je poeo strepiti da e nam se gadno osvetiti ova neutaiva radoznalost. Potuio mi se, a meni se digla kosa na glavu kada sam od njega uo u svom uredu u Friedenthalu to se sve trua. Moram priznati da su neki od mojih zaista imali bujnu matu... Jedni su toboe znali iz "jako pouzdanih izvora" da e naa brigada prekrstariti Francuskom kako bi oslobodila na opsjednuti garnizon u Brestu. Drugi su opet tvrdili da emo pritei u pomo braniteljima Lorienta i zaklinjali se da su svojim oima "vidjeli" operativne planove za upad u tamonju tvravu. Postojalo je jo deset drugih fantastinih pria koje nam ne bi uope smetale kada

KIKA

ne bi prijetila opasnost da se saveznika obavjetajna sluba pone zanimati za ove nae tajanstvene pripreme. Kako postupiti? Zabraniti svaki nepotreban razgovor? Po mome miljenju najjednostavnije je i najuinkovitije da nita od toga ne opovrgavamo ve da se pretvaramo kako nas jako ljuti to su nai ljudi tako "dobro obavijeteni", to je jedini nain da zbunimo saveznike obavjetajne slube. U meuvremenu smo pojaali tempo vojne obuke, naroito smo razraivali napade na mostove. Nastojali smo nae ljude odviknuti od ukruenosti koja je posljedica stege u njemakoj vojsci. Uspjeli smo ih naviknuti na vakanje kaugume i na tipino ameriko otvaranje kutije s cigaretama, na nonalantan i karakteristian odnos prema pretpostavljenima. Jedina priblino dobro kamuflirana postrojba s kojom smo raspolagali bili su komandosi. Stoga smo odluili tedjeti ove ljude, premda smo i od njih tajili koji im je zadatak. Oni e kao samostalni i izdvojeni promatrai uiniti velike usluge glavnini naih armija, dok je njihov osnovni zadatak da rastroje neprijateljske redove, da ire lane vijesti, preuveliavaju prve uspjehe njemakih divizija, da premjetaju putokaze na cestama, da prenose izmiljena i proturjena nareenja, da prekidaju telefonske vodove gdjegod na njih naiu i da diu u zrak zalihe streljiva. Jednoga je dana poslije jutarnje smotre jedan asnik iz formacije komandosa zamolio da razgovaramo u etiri oka. Rekao mi je vrlo ozbiljno: - Gospodine pukovnie, meni je poznat cilj pothvata za koji se pripremamo. Pogledao sam ga osupnut. Prohujalo mi je kroz glavu da se nisu Vlkersam ili Hardick, jedini kojima je poznata prava tajna, nehotice izbrbljali? Zadovoljan kako me zabezeknuo, nastavio je apatom: - Brigada ide u Pariz da bi tamo zarobila savezniki Glavni stoer, je 1' da? Jedva sam se suzdrao da ne prasnem u grohotan smijeh. Dakako da se nisam smio odati. - Hm, hm - zakimao sam glavom. Njemu je to bilo dovoljno pa je oduevljeno, siguran da je proniknuo veliku istinu, dodao:

KIKA

- Gospodine pukovnie, poznajem Pariz kao svoj dep i nudim vam punu suradnju. O tome neu nikome nita govoriti, moete biti spokojni. Potaknuo sam ga da iznese kako bi on obavio dotinu akciju u Parizu. On je ve u tanine sve osmislio. Jedna bi kolona ratnih zarobljenika, praena vojnicima koji savreno govore engleski, nastupala prema Parizu. U toj bi koloni bilo i njemakih tenkova koji e kao ratni plijen biti pokazani saveznikom Vrhovnom zapovjednitvu. Sav zagrijan nije prestajao sipati sve nove i nove ideje. Otpu stio sam ga s preporukom da "jo bolje proui svoj plan" pa da opet o tome naknadno popriamo. Kasnije sam saznao da se nije pridravao obeane diskrecije: valjda je zbog toga saveznika obavjetajna sluba nekoliko tjedana drala na oku "Cafe de la Paix", koji sam ja usput spomenuo bez nekoga vanijeg razloga. Ipak ne ide sve po planu ... Polovicom studenoga, Vrhovno zapovjednitvo (OKW) odgaa poetak protunapada u Ardenima s 1. prosinca na 10. istoga mjeseca, a onda se sve prebacuje za 16. prosinca. Opremanje divizije jo uvijek nije dogotovljeno. Ova su nasumina dogaanja zapravo pokazala da zaista crpimo posljednje ljudske i materijalne zalihe za protuudar na Saveznike. Na svakodnevnim konferencijama u Fhrerovom Glavnom stoeru kojima sam i ja bio nazoan tri puta stalno se podsjealo to sve nedostaje kojoj diviziji. Slobodnije kazano, nae su tadanje mogunosti sliile na posteljinu koja je prekratka da bi pokrila krevet! Luftwaffe je jednoga dana priznala da ni najvea portvovnost i hrabrost naih pilota ne moe odoljeti brojnoj nadmonosti neprijatelja. Netko je tada primijetio: "U ofenzivi u Ardenima sudjelovat e 250 naih lovaca na mlazni pogon!" Nisam mogao vjerovati svojim uima ... Pitao sam se: je li to ostatak od onih 2000 lovaca na mlazni pogon o kojima je govorio Fhrer 22. listopada ove godine? Hitler me na jednom od tih sastanaka podsjetio na njegovu zapovijed da sam ne smijem prelaziti neprijateljske poloaje, nego da svoje naredbe izdaj em preko radija. Zar da ostanem u pozadini dok se negdje ispred mene oajniki bore moji ratni drugovi? To bi mi se dogodilo prvi put! Odluio sam da o tome izvijestim sve zapovjednike mojih bojni. Osjeat u se pritom prilino neugodno i zato u sa svoje strane obeati da u im se prikljuiti ako njihova situacija postane kritina. Neu se kriti u nikakvom glavnostoernom bunkeru - bit u sasvim blizu prvim postavama.

KIKA

Tamo kuda smo se spremali Saveznici nisu nita slutili, i neprijateljska jebojinica mirovala, Amerikanci su se oito nadali nekom duem predahu.
Njemaki Glavni stoer u Ardenima, prosinca 1944

Ja sam znao da nee biti tako! U noi izmeu 13. i 14. prosinca 1944. zauzeli smo polazne poloaje. Ja sam 14. prosinca slubeno preuzeo zapovijedanje mojom oklopnom brigadom. U nekoj sam umarskoj kolibi okupio sve zapovjednike mojih bojni i izdao im posljednje upute: bez ikakve pucnjave, nae je da napredujemo, samo da napredujemo bez obzira na sve. Na licu mjesta treba ocijeniti na koji je nain najbolje zauzeti mostove. Ne smijemo srljati u pravu borbu, za tako neto smo preslabi. Na je zadatak ostvariv uz dva uvjeta: im se izvri proboj, nae je da jurnemo daleko iza saveznikih postava! Tijekom noi 16. prosinca nitko nije spavao. ekali smo da krenemo poslije poetka opeg napada. Moje su tri grupe radiotelegrafista ekale na rubu ume. Od njih sam doznao da su tri nae borbene skupine zauzele poloaje iza oklopnih trupa i spremne su da navuku odore za kamuflau i proslijede kuda im je nareeno, na podruje pod neprijateljem koji e biti zaokupljen svojom obranom. Napokon je svanulo. Odjednom je na tisue topova otvorilo vatru na neprijateljske poloaje. Njemaka je pjeadija bila spremna za napad. Oko 7 sati

KIKA

primamo prva izvjea - nisu ba sjajna. Ali, dan je dug. Zateeni smo: snana vatra naeg topnitva uope nije poremetila amerike poloaje kod Losheima. Stisnutih zuba ekamo nastavak. Oko podne je javljeno da se vode ogorene borbe prsa u prsa, da je zauzeto neto terena, ali da nema oekivanog i pravog prodora kakav nam treba da bismo promijenili odnos snaga. Pitao sam se zato nismo ubacili vie oklopnih kola koja su napredovala samo nekoliko kilometara, dola do dubine prvoga napada i zapela na polaznim poloajima pjeadije. Jer moje su borbene skupine ovisne o pomicanju oklopnih kola, stalno su iza njih. Jedna radiostanica izvjeuje da je poginuo dopukovnik Hardick i da je satnik von Vlkersam preuzeo zapovijedanje bojnom. Tako je proao 16. prosinca, a da 6. oklopna armija nije postigla odluujui uspjeh. Istoga je popodneva svima bilo jasno da tenkovi moraju krenuti ako jo uvijek elimo veliki proboj. Poku ao sam doi do Losheima. Putevi su bili potpuno zakreni svim vrstama naih vozila. Morao sam neprestano silaziti, vikati, derati se i psovati, nadglasavati se s vozaima blokiranih kamiona. Otpjeaio sam skoro punih deset kilometara. U Losheimu zaglu na ratna grmljavina. U okolnoj umi lee nai padobranci koji su jo jutros poli u napad, ali nisu se mogli dokopati predvienih poloaja. Neto junije je situacija znatno povoljnija, tu smo prilino napredovali. Oito da danas nae trupe nee stii do poloaja koje je trebalo zauzeti jo prvoga dana. Nita od Operacije Zmaj! Ostala je nada: ako nae oklopne postrojbe izvre uspjean napad tijekom noi, moda uspijemo. ekat u jo 24 sata. Ako sutra prijeemo greben Hohes Venna, prua nam se mogunost da stignemo do rijeke Meuse, gdje zaposjedanje mostobrana moe odluiti sudbinu ove poetne bitke. Od nasmionijih komandosa iz moje satnije sastavljam tri grupe koje e dezorganizirati neprijateljsku pozadinu. Naredio sam im da se prokrijumare preko saveznike linije i izvre sabotae u granicama mogunosti. Naroito sam zahtijevao da obrate posebnu pozornost na tri ceste kojima e, ako sve poe kako treba, proi moja tri borbena odreda. Oko ponoi tenkovi polaze u napad. Prve vijesti o njihovu napredovanju moemo oekivati tek u zoru. Poslije 36 sati nespavanja legao sam i zaspao vrstim, mrtvakim snom. Tek to sam usnuo, probudili su me: moja se prva grupa vratila. Njihova su

KIKA

izvjea od velike vanosti za Vrhovno zapovjednitvo i ja u ga uputiti kuda treba. Oko 5 sati stie prvo izvjee nae tenkovske formacije: "Unato snanom neprijateljskom otporu, zauzeli smo selo Honsfeld". Moda nije sve loe! I druga skupina tenkova neto junije javlja da je takoer zauzela prilino podruje. Idem u izvidnicu, putevi su jo zakreniji nego juer. Neprekidna kolona motornih vozila napreduje oajno sporo: 50 metara, 100 metara, opet 50 metara. Izgubio sam strpljenje, okrenuo kola i poao zabaenim, skoro neprolaznim putevima. Tek to sam upao u selo, ponovo mete. Ostavljam kola i idem pjeice. Ponegdje neke kamione pomaknem, pogotovo ako vidim nekoga asnika da se odmara u kabini, nareujem mu da sie i ureduje. Na padini kod Stadtkylla ogromni kamion Luftwaffe zapeo i ni makac. Tridesetak ljudi oko njega. Raspitujem se to je u kamionu, dijelovi za projektile V-I, kau. Bit e da su ga toliko daleko poslali naprijed jer se pretpostavljalo da e se front pomaknuti mnogo dalje na zapad. Pozivam posade svih ostalih kamiona i uskoro je stotinjak ruku zaposleno istovarom. Kada je to okonano, prevrnuli smo kamion u dubinu i on se otkotrljao do maloga jezera u dolini. Za nekoliko je minuta zagueni promet opet tekao dalje bez zastoja. U Manderfeldu iste veeri prisustvujem pravom ratnom savjetovanju. Sjeverna skupina naih tenkova napreduje uz teke borbe. Tenkovi su ve pred Stavelotom kojega Amerikanci ogoreno brane. Vijesti s drugih sektora neto su vedrije, ali daleko od toga da budu dobre. Kolikogod bio neprijatelj iznenaen, ne naputa poloaje, niti govora o povlaenju ili odstupanju bez borbe i otpora kao to su predskazivali u Glavnom stoeru. Vie ni ne pomiljamo da se pribliimo rijeci Meuse, neemo tamo ni sutra, ni prekosutra jer su u bitku ule nove neprijateljske snage odlune da nas vrate na nae poetne linije. Nita od naega pothvata, moramo priekati daljnji razvoj situacije. Glavni stoer 6. armije smatra da sam u pravu. Obavijestio sam i svoje borbene postrojbe, naredio im da logoruju gdje se nalaze, a svoju sam brigadu stavio na raspolaganje 1. SS-oklopnom korpusu. Nae je napredovanje sasvim prestalo, od 18. prosinca smo prikovani za isti poloaj. Oko 11 sati ujutro zauzimamo Trois Ponts, poslije podne su u naim rukama jo dva susjedna sela. Svi su mostovi dignuti u zrak. S prvih poloaja stalno isti zahtjevi kojima se ne moe nikako udovoljiti: nema goriva za vozila i tenkove,

KIKA Zarobljene amerike vojnike odvode u Njemaku. Ardeni, prosinac 1944.

nema streljiva. Ne moemo se maknuti s mjesta, a potpuno je izostala svaka dostava, nijedan kamion iz pozadine vie ne stie do nas. Narednog dana na je prodor kod Malmedyja prekinut. Kada bi se domogli toga mjesta, zatvorili bismo neprijatelju ovaj smjer opkoljavanja. Pitaju me da li da zapuimo ovu "rupu" napadom na grad. Naravno, pristajem: idemo! Izdajem nareenje mojima da se 20. prosinca razmjeste oko sela Engelsdorfa. Ali potrebna nam je topnika podrka koju ne moemo dobiti. Nosim se milju da napadnemo Malmedy s dviju strana i zauzmemo lanac breuljaka sjeverno od grada gdje bi se ukopali i odbijali mogue protunapade. U poetku smo obje ceste sa sjeverne strane Engelsdorfa branili s dvije skupine, svaka sa po deset ljudi. Slabo, veoma slabo. Izviaki odred upuen u Malmedy javlja da grad dre nedostatne neprijateljske snage koje bismo lako mogli nadvladati. Zapovjednik skupine izviaa stari je kapetan ratne mornarice i naao se u Malmedyju, a da ni sam nije znao kako: on je jednostavno zalutao i najednom svanuo meu prvim kuama u gradu, gdje su ga prolaznici pitali je li to ulaze Nijemci u njihovo mjesto.

KIKA

Tek je tada shvatio da je ve u Malmedyju u kojem se zadrala aka Amerikanaca. Brzo se okrenuo i vratio u Engelsdorf. Nije nimalo tajio to mu se dogodilo, dapae sasvim je otvoreno priznao: - Ovaj put nas je posluila srea - dok mi je to priao, smijao se. Grad je nezatien ekao na nas i mogli smo ga osvojiti bez topnike pripreme. Konano, imao sam jo desetak tenkova, ostali su leali nepomini, pokvareni. Jo uvijek sam polagao priline nade u komandose poslane iza neprijateljskih poloaja radi dezorganizacije saveznike obrane. Od devet takvih grupa, est ih je ili ak moda osam uspjelo u prebacivanju. Niti danas nisam u stanju priopiti toan broj diverzanata, dvije su grupe zarobljene i njihova se sudbina moe pretpostaviti poto su nosili saveznike uniforme te su ih smatrali pijunima. etiri su mi grupe podnijele podrobne izvjetaje kako su proli, usto ja nimalo nisam sumnjao. Zbog vanosti sluaja, ukratko u opisati neke njihove epizode. Jedna se grupa ve prvoga dana opeg napada probila preko saveznikih poloaja i pojavila u Huyu, pokraj rijeke Meuse. Tu su se smjestili na krianju cesta i promatrali pokrete neprijateljskih trupa. Voa grupe koji je inae teno govorio engleski sebi je dopustio etnju okolicom, da izvidi stanje uokolo. Poslije nekoliko sati naiao je savezniki oklopni puk. Njegov ih je zapovjednik upitao kuda vodi cesta ispred njih na to mu je voa grupe pokazao neka produi krivim pravcem uz objanjenje da su "njemake svinje" razorile prilaz na vie mjesta i da je on osobno primio nareenje da sve opomene na potreban zaobilazak. Zadovoljan to je pravovremeno obavijeten, ameriki je zapovjednik sa svojom kolonom krenuo u pogrenom smjeru. Na povratku, ova je grupa presjekla vie telefonskih linija i uklonila vie putokaza koje su bili ranije postavili Amerikanci. Idueg dana moji su se ljudi vratili na isto mjesto i nabasali na pravi krkljanac, Amerikanci su se muvali amo-tamo ne znajui kamo da krenu. Jedna druga grupa dospjela je kroz amerike poloaje do same rijeke Meuse. Prema njihovom izvjeu Angloamerikanci nisu obraali pozornost na uvanje mostova, bit e da su vjerovali kako to nije vie potrebno. U povratku ova je grupa komandosa preprijeila tri vane ceste u smjeru fronte obojenim vrpcama, uobiajenom amerikom oznakom da je podruje minirano. I znatno kasnije saveznike su trupe izbjegavale prolazak ovuda i radije odabirale druge ceste - minirano je minirano!

KIKA

Trea je grupa naila na spremite streljiva, ondje je saekala no i tada digla u zrak sve to se nalazilo na tome mjestu. Telefonski vod koji su otkrili "precvikali" su na vie mjesta i dakako zadali velike muke saveznikim vezistima da opet uspostave ranije veze. Najudnija je bile pria grupe koja je jo 16. prosinca iznenada banula pred amerike rovove. U tim su rovovima dvije amerike satnije valjda namjeravale ostati do daljnjega: postavile su propisne prepreke, maskirale strojnika gnijezda. Nai su se nemalo prepali kada ih je ameriki asnik pozvao da mu ispriaju najnovije vijesti o dogaajima unaokolo. Na voa komandosa u uniformi amerikoga narednika imao je zbilja bujnu matu i kojeta im navaljao: npr. da su jedva iznijeli ive glave u okraju s "onim prokletim vabama" koji su na svakom koraku, u lijevom i desnom sektoru, i sasvim opkolili ovaj poloaj koji su dvije amerike satnije pretvorile u svoj kamp. Uinak je bio fenomenalan: ameriki je asnik odmah izdao nareenje da se njegovi povuku na sigurnije mjesto. Usprkos slabom rezultatu njemake protuofenzive koja je trebala znaajno izmijeniti ratno stanje na ovome podruju, moji su komandosi postigli sve to im je nareeno. Doznao sam poslije da je amerika vojna radiostanica Calais posvetila dosta emisija upozorenju na razgranana mreu njemake pijunae i sabotae iza saveznikih linija pod vodstvom Mussolinijeva "otmiara" pukovnika Skorzenyja. Ista je radiostanica emitirala vijest da je zarobljeno preko 250 ljudi iz moje brigade, u emu je bilo mnogo pretjerivanja. Tko zna, moda su meu zarobljene ubrojili svoje, jer je saveznika protuobavjetajna sluba uhitila i stanovit broj vlastitih asnika i vojnika. Mogla bi se napisati itava knjiga ovakvih smijenih pria, od kojih sam najvei dio doznao tek poslije rata. Na primjer, satnik X. doivio je grdne neprilike nakon to je u nekom francuskom gradu pronaao sanduk nekog njemakog asnika i iz njega uzeo par novih izama koje su mu odgovarale po veliini. Svakodnevno ih je nosio, to je napokon zapazila i amerika vojna policija te ga uhitila pod sumnjom da je njemaki pijun. ak su ga i zlostavljali dok je bio lien slobode, budui da nikako nije htio priznati ono to se od njega trailo. Uvjeravao me iza rata da nikada nee zaboraviti tih osam dana to ih je proveo u nimalo preporuljivom vojnom zatvoru.

KIKA

Dva mlada amerika porunika u Francuskoj u prosincu 1944. nadrljala su na drukiji nain. Bili su pozvani da budu gosti zapovjednika neke postrojbe kojoj je ve uvelike dojadio frontovski ivot i nisu vie mogli ni oima podnijeti vlastite vojne konzerve, a kamoli da ih otvaraju i jedu. Oba su porunika poinila neto sumnjivo: hvalili su ponueni objed serviran iz vojnih konzervi kao vrhunsko jelo. Malo-pomalo su sumnje prerasle u ozbiljne optube. Najprije stoga to su hvalili ono to se ne moe hvaliti, a zatim stoga to su nosili nove uniforme i ponaali se kao sumnjive novajlije. Pozvana je vojna policija, zatvorili su ih. Objanjenje za prijavu vojnoj policiji: je li uope mogue da pravi Amerikanci hvale ovako neukusnu i bljutavu hranu, to mogu samo ubaeni Skorzenyjevi komandosi! Kako je bila uvjerena da smo sposobni za najpodlije i najopasnije akcije, amerika je protuobavjetajna sluba poduzela i izvanredne mjere osiguranja saveznikog Vrhovnog zapovjednitva. To je bio razlog zbog ega je general Eisenhower nekoliko dana amio odvojen od ostalog svijeta. Nastanili su ga u nekoj neuglednoj kuici, okruenoj dvostrukim straama vojne policije. Uskoro je generalu bilo dosta toga nadzora i naredio je da ga potede danononog dranja na oku. Na veliku Eisenhowerovu sreu, pronaen je generalov dvojnik. Neki je glavnostoerni asnik toliko bio slian Eisenhoweru da su ga kao tobonjeg vrhovnog zapovjednika vozili Eisenhowerovim Jeepom u Pariz da privue pozornost "njemakih pijuna". Nije bilo puno lake ni feldmaralu Montgomeryju za operacije u Ardenima: esto ga je zaustavljala i provjeravala amerika vojna policija zato to je netko razglasio da se neki pripadnik "Skorzenyjeve bande" preruen u britanskog vojskovou vrzma iza saveznikih linija. Svaki je engleski general bio izloen neugodnostima, amerika vojna policija nije niti jednoga propustila u Belgiju, a da nije temeljito utvrdila njegov identitet. Za sve ovo bili smo mi krivi... S ovim sam se priama udaljio od tekuih zbivanja, pa ako doputate, vratit u se opet u Malmedy i to 20. prosinca 1944. poslije podne. Dva su moja odreda stigla u Engelsdorf, trei je bio odvie daleko da bih ga mogao ukljuiti u planirani napad predvien za sutranji 21. prosinca. Prvi je odred imao zadatak da napadne s jugoistoka, a drugi pod zapovjednitvom von Vlkersama s jugozapada. Njihov je zajedniki zadatak da pokuaju preko neprijateljskih postava ui u centar grada. U sluaju da naiu na

KIKA

jak otpor, jedan dio ljudstva ostaje ispred amerikih poloaja i nastoji zauzeti uzvisine sjeverno od Malmedyja. Tono u 5 sati kolone kreu u napad. Ali snana je topovska vatra priljubila prvi odred za zemlju, niti makac dalje. Kada je prekinut kontakt s neprijateljem, uslijedilo je povlaenje na polazne poloaje. Od druge skupine ni glasa. Proao je i itav sat, a nikakvih vijesti. U svanue idem pjeke prema borbenoj liniji. S vrha jednoga breuljka pruao se potpun pogled na zavoj ceste zapadno od Malmedyja, dok je gradi leao zaklonjen susjednim breuljkom. Kroz dalekozor se vidjelo da mojih est tenkova tipa Panther jedva odolijeva nadmonijim neprijateljskim oklopnim snagama. Uzdao sam se u Volkersama, znao sam da nee odustati samo tako. Nee se taj okaniti zauzimanja mjesta. Uskoro se poinju vraati prvi nai vojnici, kau da su naili na jaka utvrenja, odluno branjena. Bez pomoi topnitva nema napredovanja. Nai tenkovi vode oajniku borbu da barem zatite povlaenje. Preraspodjeljujem ljudstvo iza breuljka da bi se mogao odbiti mogui neprijateljski protunapad. Uzalud se ogledavam na sve strane - nigdje Volkersama.
Ameriki vojni policajci strijeljaju jednog od zarobljenih Skorzenyjevih ljudi.

KIKA

Naa oklopna kola dopremaju posljednje ranjenike. Sve vie strahujem da sam izgubio prisnog i odanog prijatelja, suradnika bez mane. Napokon se i on pojavljuje, lagano se penje livadom prema vrhu breuljka. Oslanja se svom teinom o ruku lijenika. Kada mi je priao, veoma oprezno sjeda na vlanu zemlju i s blagim osmijehom na licu ree da je ranjen krhotinom u - najmesnatiji dio svoga tijela. Pod zatitom nekoliko runih protuoklopnih bacaa drimo kratko savjetovanje. Voa oklopne satnije, za koga smo isprva mislili da je poginuo, pridruio nam se poslije, epajui. Izjavljuje da je uspio prodrijeti do samih amerikih poloaja i navodno unitio jednu njihovu bitnicu. Morao se povui kada ga je mnogostruko nadmonija neprijateljska postrojba napala i natjerala na odstupanje do zavoja na cesti. U nastojanju da se poto-poto odri na ovome opasno izloenom dijelu i da bi omoguio pjeadiji da se domognu svoga cilja, izgubio je i posljednji tenk kojim je zapovijedao. Bili smo prisiljeni barem za sada mirovati. Popodne sam rasporedio svoje odrede na grebenu breuljka, na kojem smo branili front dug nekih deset kilometara. U meuvremenu se neprijateljska vatra neprestano pojaavala, pa su selo Engelsdorf i susjedne ceste sustavno izbrisani kao da nikada nisu postojali. Predveer u divizijskom Glavnom stoeru podnosim izvjee, a potom kreem prema jedinom hotelu u mjestu. Na tridedesetak metara od ulaza zaujem dobro poznati zviduk i utrim u hotel. Pogoen je terenski stoerni automobil koji je naelniku stoera koristio kao zapovjedno mjesto. Srea ga nije izdala: kada smo ga izvukli iz ostataka njegovih kola, ustanovili smo da je samo lake ranjen krhotinom granate u lea, osim toga ni ogrebotine. Boravak je postajao sve nesigurniji i im se spustila no poli smo. Automobilsko osvjetljenje sitno, ratno. Polako kao pipajui gmiemo sredinom razlokane ceste. Tek to smo preli preko nekakvog mosta, prasnule su tri granate u neposrednoj blizini. Osjetio sam udarac u elo pa sam instinktivno iskoio i bacio se u jarak. Odmah zatim neki se kamion koji je dolazio iz suprotnog pravca sudario s mojim kolima. Neto toplo slijevalo mi se niz obraz. Oprezno opipam lice, nos, elo iznad desnog oka. Prsti mi upadaju u rastvoreno meso. Uplaio sam se i nisam mogao, a da ne ustanem. Da nisam ostao bez oka? i

KIKA

To bi bilo neto najgore to bi me moglo snai. Cijeli sam ivot alio slijepe, njihova mi je sudbina izgledala najtunija. Ne obazirui se vie na granate koja su padale svuda naokolo, prelazim prstima preko rane i dijela lica koji se odvojio. Hvala Bogu! Osjetio sam da mi je oko itavo i da je u svojoj udubini. Tada sam valjda sasvim doao k sebi. Voza je ostao nepovrijeen, a kola su izdrala udar i mogao sam krenuti dalje. Obrnuli smo ih i vratili se u stoer divizije. Sudei po zaprepatenom izrazu lica asnika u stoeru, bit e da me nije bilo lijepo za vidjeti. Na ogledalu sam lijevim okom paljivo razgledao svoje lice. Bogami, ruan dojam. Moj je voza stojei pokraj mene uoio na mojoj desnoj nogavici hlaa etiri rupe. Iao sam tragom tih rupa i pronaao na koi tragove krhotine, i to mi je povratilo dobro raspoloenje. Zaista, vraki sretan dan! Uz aicu konjaka i gula iz pokretne kuhinje doekao sam dolazak lijenika. Naalost, nita od puenja - krv bi ubrzo ovlaila cigaretu i davala joj neki udan okus koji me nije radovao. Lijenik me, umjesto da bude zadovoljan to me vidi na nogama, dugo potao. Moram odmah u previjalite. Laknulo mi to naputam ovu paklenu dolinu, moda bih u njoj na kraju krajeva i poginuo. Protivno savjetu lijenika da odem u pozadinu, zatraio sam da to prije preuzmem zapovjednitvo nad svojom formacijom. Stanje je bilo suvie ozbiljno. Nisam mogao ni pomisliti na povratak u Njemaku. ak sam se i osjeao skoro normalno. Kirurg je slegao ramenima. Dao mi je lokalnu anesteziju, izvadio zaostale komadie granata i zaio ranu. Kompresni mi je zavoj pritegao kou na njeno mjesto. Sutradan sam se vratio meu svoje ljude. U meuvremenu je ono to je inae bilo loe, postalo daleko gore. Neprijateljsko je topnitvo izgleda uzelo gaati moje malobrojno ljudstvo. Jedna je granata sravnila sa zemljom mjesto pogodno za razmiljanje i pretvorilo ga u prainu. Druga je proiala kroz vrata tale i usmrtila stoku. I nesrea eto nekada moe biti korisna, zahvaljujui ovoj posljednjoj granati imali smo svjeeg mesa. Sljedee noi probudila nas je neka urnebesna buka. Nad naim su glavama opisivale plamene putanje letee bombe V-l u smjeru Liegea. To nas je donekle pomirilo s naom Luftwaffe koja je do sada bila uporno nevidljiva. Meutim, kada je poslije jedne ili dvije noi jedno od tih leteih udovita palo nedaleko nas i smrvilo breuljak udaljen stotinjak metara od kue u kojoj smo

KIKA

bili te sreom nije drmnula eksplozija, pokajali smo se to smo oprostili Luftwaffe njeno nesudjelovanje u dosadanjim naim doivljajima. Tko nam moe jamiti da idui projektil V-l nee pripasti upravo nama? Moda se to dogaalo zato to su strani radnici sve ee sabotirali izradu letee bombe V-l? U Meyerodeu sam se 23. prosinca posvaao s Glavnim stoerom 6. oklopne armije zbog toga to je naa oprema bila u tako alosnom stanju da alosnija nije mogla biti i zato to jednostavno nije bila predviena za tako dugotrajno borbeno djelovanje. Nedostajala nam je takoer pokretna poljska kuhinja, nedostajali su nam topli obroci. Nedostajala nam je i zimska odjea, prije svega nam je nedostajalo vlastito topnitvo. Bilo je to uzbudljivo putovanje. Vedro nebo i pogodno vrijeme ilo je u prilog neprijateljskom, a ne naem zrakoplovstvu koje se uope nije pojavljivalo. Neprestano smo iskakali iz vozila i lijegali kraj ceste. Ponekad smo se drndali preko polja da bismo izbjegli neko opasno krianje. No, tada nije bilo za nas zaklona. Potrbuke smo leali na zemlji i gurali nos u blato. Za jednoga ovakvog treninga najednom sam poeo cvokotati zubima, drhtati, oblijevao me znoj. Vjerojatno je to bilo zbog rane, inficirala se i izazvala groznicu. Na nekom zaputenom seljakom imanju uao sam u kuu i ispruio se na postelji nekog seljaka koji je tu ivio, ali ga sada ovdje nije bilo. Progutao sam nekoliko aspirina i srknuo grog u kome je bilo vie ruma nego vode. Voza i pobonik produili su bez mene do Meyerodea. Kada su se poslije nekoliko sati vratili, bio sam se ve toliko oporavio da sam se mogao vratiti natrag kui, u svoju postrojbu. Nae je teko topnitvo koje smo doista doslovce ekali kao ozebli sunce pojavilo tek 24. prosinca. Odmah sam pokazao zapovjedniku gdje bih postavio bitnicu ili tonije jedini njen top, a potom sam na zemljovidu oznaio ciljeve koje svakako treba poastiti topnikom vatrom. On je kimao glavom, nakaljavao se ali nije nita govorio. Kada sam skoro viui rekao neka pouri, otvorio je usta. - Gospodine pukovnie - obratio mi se - moram vas naalost obavijestiti da posjedujem svega 16 granata za ovu topovsku cijev i da nema nikakvih izgleda za naknadno dostavljanje novih granata. Zanijemio sam. Bio sam nesposoban izgovoriti jednu jedinu rije. Evo tu pred nama toliko nestrpljivo oekivanog topnitva koje nam stie uoi Boia kao poklon, a nema granata za nae topove. Zapo-

KIKA

vjednik bitnice nije za to kriv, njemu je dapae neugodno. Telefonom razgovaram sa stoerom 6. armije, otar sam, ali ne pomae. Moja ljutnja nije urodila nikakvim plodom. Streljiva nema i neemo ga nikada dobiti! Vie puta mi je padao na um moj posljednji razgovor s Fhrerom. Prema njegovu prianju, organizacija Todt je predvidjela sve potrebne mjere kako bi poiljke goriva i streljiva stizale bez zakanjenja do najisturenijih linija i to kamionima na plinski pogon. Da bi se to postiglo organizacija Todt je radi opskrbe ovakvih kamiona poredala du cesta ogromne koliine drva. Za svih ovih mojih putovanja kroz cijelo podruje ja nikada nisam susreo ni jedan jedini od ovih famoznih kamiona na plinski pogon. Tko da se snae i bude razuman u svemu tome? Uoi Nove godine 1945., 28. prosinca 1944. smijenila nas je jedna pjeadijska divizija. Sutradan smo ve bili u nekom privremenom logoru istono od St. Vitha. Uskoro je nastupilo sveope povlaenje: vraali smo se u Njemaku! Za mene, kao i za cijelu njemaku armiju, Ardeni su bili jedan veliki poraz!

Neka bude to biti mora...

Sve je propalo, sve je uniteno i srueno - sovjetske trupe u Beu, prve ruske granate na sredite Berlina Poinju zarobljeniki dani - praznih depova i bez ikakva oruja Nareenjem Himmlera od 30. sijenja 1945. zavrila je moja karijera voe komandosa. Stavljeno mi je u dunost da s mojim jo uvijek "specijalnim postrojbama" utvrdim mostobran istono od rijeke Odre, kod Schwedta i da tu ostanemo po svaku cijenu, kako bismo omoguili pripremu jedne "naknadne ofenzive koja e poeti od ovoga mostobrana". Poslije nevjerojatnih napora i raznih potekoa uspjelo mi je okupiti dovoljan broj najraznovrsnijih formacija radi dranja poloaja, pribavio sam barem minimum topnitva i donekle podigao moral posustaloj vojsci. Pred nama je bio slom, siguran, nepovratan, neminovan. Razumije se da nije moglo biti govora o nekom novom sveopem napadu. Kao zapovjednik divizije uzalud sam manjim ali uestalim napadima ometao napredovanje sovjetskih divizija koje su bile spremne da nam zadaju smrtni udarac.

KIKA

Uskoro je na mostobran postao otok oko kojega su umili zagluni valovi milijuna izbjeglica i tisua i tisua bjegunaca u vojnim uniformama. Uporno smo odolijevali do 28. veljae kada sam primio Hitlerov poziv da doem u Berlin. Potitena srca opratao sam se od svojih "specijalnih postrojbi" koje vie nikada nisam vidio. Sljedeih je mjeseci uslijedilo potpuno unitenje pokleknule njemake vojne sile. To su bolne uspomene kojih se ne volim

General Jodl i admiral von Friedenburg potpisuju kapitulaciju svih njemakih jedinica. Reims, 7. svibnja 1945.

sjeati. U Austriji sam se zatekao 10. travnja 1945., u Beu sam bio skoro opkoljen, toga je jutra njemaki radio objavio: - Berlin emo braniti! Be emo osloboditi! Nekoliko minuta iza toga pala je prva ruska granata na najstroe sredite Berlina. U Beu slino: sve je propalo, gotovo. Moj su rodni grad ve zauzimale sovjetske trupe, ostalo je jo neko liko sektora koji e se nekim udom odrati neko krae vrijeme. Dva dana potom, 30. travnja, ja sam se ve bio povukao s jednim manjim odredom prema Alpama, i tada smo primili vijest o smrti Adolfa Hitlera. Sve je bilo uniteno i srueno.

KIKA

Admiral Dnitz 6. svibnja 1945. kao ef nove njemake vlade objavljuje prekid neprijateljstava. Od toga je dana zabranjen svaki pokret naih trupa. Ja sam ve ranije bio odluio da se sa svojim preostalim vojnicima i asnicima povuem prema Alpama, u pokrajinu Tauern. Toliko razvikana bavarska tvrava, ta navodno posljednja i nepopustljiva tvrava zapravo nije postojala, ona je postojala samo na papiru. Radi, Kuhnke i ja te tri moja vojnika stigli smo do jedne male planinske kolibe, koja se nalazila iznad doline Radstadta. Znali smo da je neka amerika postrojba zauzela to mjestance. Pretpostavljao sam da me trai amerika obavjetajna sluba i zato
Njemaki vojnici u zarobljenikom logoru u svibnju 1945.

sam obavijestio trupe u dolini da u se predati za nekoliko dana. elio sam jo malo uivati u blagoslovljenom i svetom miru koji je vladao svuda oko nas u brdima. Nisam mogao vjeito ostati u planinskom kuerku. Ponovo sam se obratio Amerikancima i zatraio da mi 15. svibnja u 10 sati prije podne stave na raspolaganje jedan automobil kojim u se odvesti do Salzburga da se ondje prijavimo i predamo stoeru amerike divizije u tome gradu i postanemo ratni zarobljenici. Poslije podne 15. svibnja bili smo u Salzburgu. U poetku za nas nije nitko mario. Onda su nas prebacili u jedno oblinje mjesto, u kojem je zapovjednik bojne prihvatio nau predaju. Prevoditelj je najprije inzistirao da mu predam revolver, zatim da ispraznim depove i nakon toga su me temeljito pretresli...

KIKA

Rat je za nas bio zavren. Vjerujem da sam izvrio svoju dunost kao i mnogi drugi. Moji su ljudi sudjelovali u tekim borbama na svim bojitima. I, sve je zavrilo porazom. Sada neka bude to mora biti - ja sam samo zarobljenik.

Pogovor
Skorzeny - izmeu naklapanja i injenica Austrijanac Otto Skorzeny bio je tipian proizvod svoga vremena i svoje sredine koja je stremila sjedinjenju Austrije s Hitlerovom Njemakom, a po ratnim doivljajima u kojima je sudjelovao svakako je zanimljiv svjedok i oevidac koji rado i potanko opisuje viena dramatina zbivanja i izvorne povijesne linosti koje su kao i on u njima sudjelovale i koje je on izbliza upoznao. Skorzenyjevi su memoari izali u etiri izdanja, meusobno donekle razliita u nekim dijelovima i svaki put iznova nailazili na veliko zanimanje javnosti zbog autorove neosporne nazonosti na licu mjesta, iako se u njima tota preuuje s obzirom da su svjee pisani tri-etiri godine poslije svretka Drugoga svjetskog rata, kako napominje autor, a poratne su prilike nagovjetavale da bi stanovita strateka otkria mogla biti od znaaja u buduoj konfrontaciji Istoka i Zapada. Koliko je poznato, bivi vii asnik SSa Otto Skorzeny nije nikada nikome uskratio nijedan intervju, pojavljivao se i na televiziji, nije se skrivao iako su ga pratile glasine da je i iza rata ostao u uskoj vezi sa svojim starim ratnim drugovima, sada u bijegu zbog nacistike prolosti. Visok 195 cm, ili 6 stopa i 6 ina, s dubokim oiljkom na lijevom obrazu od udarca maem u svome desetom ritualnom studentskom dvoboju (od njih ukupno 15), ostavio je najbolji mogui dojam na zemljaka Hitlera koji je poeo vjerovati da nema ratnog pothvata koji ne bi uspio Skorzenyju i zato ga je primao s naroitim oduevljenjem, otprilike slino srdano kao i njemakog opunomoenog generala u Zagrebu 1941.-1944. Glaisea Horste nausa, roenog u istom pograninom austrijskom mjestancu Braunauu kao i Adolf. U Skorzenyja je imao najvee povjerenje i Austrijanac Ernst Kaltenbrunner, odvjetnik iz Linza, ef Glavnoga ureda za sigurnost Reicha (RSHA) od sijenja 1943., poslije pripojenja Austrije 1938. vrhovni zapovjednik SS-a i ef policije Ostmarke, koji je takoer nosio na licu duboku brazgotinu od lijeve

KIKA

strane usta do nosa slino kao i Skorzeny (ali i kao Martin Bormann). Po nekim izvorima njih su dvojica bili dobri prijatelji jo iz zajednikih kolskih dana u Beu. Kada se Reichsfhrer Himmler predao britanskoj vojsci i 23. travnja 1945. poinio samoubojstvo u zarobljenitvu, Kaltenbrunner je postao najtraeniji SSovac: pred vjeanjem u Nrnbergu na koje ga je pratio zatvorski sveenik izjavio je uvene rijei: "Volio sam svoj njemaki narod svim srcem. I svoju domovinu. Izvravao sam dunosti po zakonima svoga naroda i ao mi je to su moj narod ovoga puta vodili ljudi koji nisu bili vojnici i to su poinjeni zloini o kojima nisam nita znao!" Otto Skorzeny rodio se u Beu 12. lipnja 1908. godine, u obitelji inenjera Antona Skorzenyja poljskoga podrijetla, takoer roenoga u Beu, koji se bavio iznajmljivanjem graevinskih skela i ivio u Tivoligasse 35 skupa sa suprugom Florom. Otto je bio najstariji od troje djece, uz brata Alfreda i sestru Mariju. Sestra mu se udala za oevog kolegu po struci inenjera Felixa Lennera. Otto i Alfred su po uzoru na oca studirali na bekoj Politehnici. Otto za sebe navodi da je studirao strojarstvo i visokogradnju i da je stekao naslov inenjera (prema nekim podacima bio je do izbijanja rata vlasnik graevinskog poduzea u Beu). S odlaskom na studij Otto ulazi u studentske poluvojne organizacije i u Steierischen Heimatschutzu, odnosno tajerskom domobranu, postie in vodnika i imenuju ga zamjenikom zapovjednika satnije; zanosi se idejom o prikljuenju Austrije Njemakoj i negdje izmeu 1930. i 1932. ulanjuje se u austrijsku Nacistiku stranku. U SS-u je od pripojenja Austrije Njemakoj 1938., sudjeluje u pohodu na Francusku, Belgiju, Nizozemsku, a po nekim njegovim tvrdnjama nalazio se u prvoj udarnoj skupini koja je ula u Beograd u gumenim amcima preko Dunava poslije travanjskog rata 1941., kao pripadnik motorizirane SS-divizije Das Reich. U inovima je sporo napredovao - 30. sijenja 1941. SS-Untersturmfhrer (u Wehrmachtu - natporunik), od poetka jeseni 1943. SS-Sturmbannftihrer (bojnik), od 16. listopada 1944. SS-Obersturmbannfhrer (pukovnik), navodno od 20. travnja 1945. SS-Standartenfhrer (brigadir). Zemljak Fhrer nagraivao ga je za svaku uspjenu akciju veoma tedljivo, samo s jednim viim inom ali zato bi ga svaki puta odlikovao novim i viim eljeznim kriem. Do osnivanja vlastite postrojbe u travnju 1943., to je bila posljedica suparnikoga nadmetanja izmeu dvojice efova njemakih tajnih slubi - admirala Wilhelma Canarisa, efa Vojne obavjetajne slube (Abwehr) i SS-Brigadefhrera Waltera Schel-

KIKA

lenberga, efa inozemne obavjetajne slube SS-a i RSBA (drugi e poslije atentata na Hitlera 1944. iskoristiti prigodu i uhititi prvoga!), Skorzeny je proveo prve ratne godine u zaposjedanju zapadne Europe, izgleda daje bio i u Srbiji i u Sovjetskom Savezu, odakle e se vratiti kao bolesnik s potrebom duljega oporavka. Schellenberg i Skorzeny smatrani su u Hitlerovoj Njemakoj Draufgngerima - neustraivim borcima, zato to su "obojica posjedovali matu i domiljatost u svojim koncepcijama subverzije, obavjetajnoj djelatnosti i provokacijama": "Naroito su se sluili spletkama - na tome su podruju bili kao ribe u vodi. Kontrolirajui direktno raniji Canarisov Abwehr 1944. se nisu bojali da bi netko drugi mogao predloiti Fhrern rjeenja razliita od njihovih, koja su posredovanjem njihovog efa Himmlera bila izravno predoena Fhreru". Canarisova divizija za posebne namjene, kasnija udarna divizija Brandenburg bila je smjetena u istoimenom gradu u Pruskoj na rijeci Havel - 40 km zapadno od Potsdama, dok je Skorzeny svoju formaciju ustrojio u Friedenthalu na rubu Oranienburga - tridesetak kilometara sjeverno od Berlina; isprva se ta Skorzenyjeva postrojba zvala SS Sonderverband-Friedenthal tj. Specijalna postrojba iz Friedenthala, potom je postrojba preimenovana u SS Jugerverband 501, tj. SS-Odred lovaca. Inae Oranienburg su jo nazivali Himmlerovim glavnim gradom, (znai glavnim gradom ministra unutranjih poslova Treega Reichs Heinricha Himmlera). Schellenberg i Skorzeny dali su sve od sebe kako bi Reichsfhreru Himmleru dokazali da su daleko sposobniji i uspjeniji od ljudstva divizije Brandenburg, to je - napokon - dolo do izraaja poslije pokuaja atentata i urote protiv Hitlera 21. srpnja 1944. kada e se Himmler proglasiti zapovjednikom svih dopunskih domovinskih snaga, a pri emu je vanu ulogu odigrao upravo Otto Skorzeny. Od 18. travnja 1943. kada Skorzeny s inom satnika slubeno preuzima osnivanje i rukovoenje centrom za izobrazbu komandosa proi e tri mjeseca i deset dana do Hitlerove osobne naredbe o provoenju Operacije Hrast za pronalaenje i oslobaanje svrgnutoga talijanskog diktatora Benita Mussolinija, njemakoga saveznika u Drugome svjetskom ratu. Prije nego to e se pothvat u Italiji usredotoiti samo i jedino na spaavanje Mussolinija, u Hitlerovom su se Glavnom stoeru razmatrale otre kaznene mjere odmazde protiv izdajnike faistike talijanske vlade koja je iznevjerila Mussolinija i oigledno bila spremna izruiti ga Saveznicima koji su se svakim danom sve vie primicali Rimu poslije iskrcavanja u junoj

KIKA

Italiji. Zanimljivo je da se ispoetka govorilo o Operaciji Student, prozvanoj po njemakom generalu Karlu Studentu, zapovjedniku njemakih padobranskih trupa u okolici Rima - njima bi pripalo da uhite cjelokupnu kraljevsku obitelj i zauzmu sve vanije dravne ustanove u Rimu. Naime, Hitleru su i onima oko njega bile potpuno jasne potajne namjere izdajnike vlade u Rimu. ef obavjetajne slube Schellenberg navodi u svojim poslijeratnim sjeanjima (1956.): "Kad je 25. srpnja 1943. Mussolini ve bio uhien, ministar je vanjskih poslova Njemake Ribbentrop, jo nita ne slutei, br zojavio njemakom veleposlaniku von Mackensenu kako valja odmah uhititi talijanskog marala Badoglia i njegove su zavjerenike, a Mussolinija dovesti u Njemaku. No, dotada se vlada marala Badoglia - od 25. srpnja uveer - ve bila uvrstila, pa bi ak i neposredne nasilne vojne mjere jedva imale izgleda na uspjeh. Tako se Hitlerova i Ribbentropova tvrdoglavost gadno osvetila. Hitlerovo razoaranje i bijes bili su bezgranini. S pravom je ozbiljno sumnjao u Badogliova uvjeravanja da e i nadalje ostati vjeran Osovini, jer se nova talijanska vlada preko Vatikana, Madrida i Lisabona odmah poela povezivati sa zapadnim silama. Za vrijeme tih pregovora, koji su se u poetku razvijali oklijevajui, maral Badoglio se preko posrednika dva puta obratio zapovjednitvima Wehrmachta da bi postigao kompromis o istupanju Italije iz rata. Nudio je izjavu o neutralnosti ako se njemake trupe povuku iz Italije sve do Alpa. Nakon dueg savjetovanja u unutranjem krugu, taj je prijedlog, s komentarom nae tajne slube,.predan Hitleru. Pri tome smo upozorili kako za Njemaku moda ne bi bilo nepovoljno ako bi se stvorila nova obrambena linija od vicarske granice do rijeke Po i odande do Jadrana. Naime, prema proraunima Armijske grupe u Italiji na taj bi se nain moglo osloboditi otprilike est stotina tisua ljudi za Istonu frontu. Kada je Hitler vidio taj komentar, zapjenio se od bijesa i zahtijevao da budem odmah kanjen kao neodgovorni defetist. Himler me s mukom uspio zatititi od te provale bijesa." Kakvim je vojnim mjerama Hitler odgovorio na dogaaje u Italiji, dovoljno je poznato: niti su uslijedila kakva smjenjivanja, niti su poduzete neke preventivne mjere. Umjesto toga, poetkom kolovoza 1943. naredio je da Mussolini bude osloboen i da se pripremi uhienje svih osoba koje su sudjelovale u dravnom udaru. Na popisu to ga je izradio na sektor za Italiju izmeu ostalih osoba koje je trebalo da budu uhiene bile su i ove: kralj i prijesto-

KIKA

lonasljednik Italije, Badoglio i svi faistiki voe koji su u Velikom vijeu dali glas protiv Mussolinija. Operacija je dobila naziv Alarih. Tako je prethodna Operacija Student postala Operacija Alarih, dobivi ime po zapadnogotskom kralju koji je prije tisuu i pol godina tri dana pustoio Rimom "za kaznu" i bio povijesni miljenik Heinricha Himmlera, i kao ratnik i kao pljaka. U koncentracijskom logoru Sachsenhausen nadomak Oranienburga ve je bilo odreeno gdje e udomiti talijanskoga kralja, a gdje papu (papu bi se odvelo pod izlikom da ga se eli zatititi, doveli bi se i svi zateeni kardinali ali bio bi prebaen i vatikanski arhiv), dapae poelo je iseljavanje onih koji su boravili u tim nastambama. to se trokova tie, bilo je predvieno da se podmire krivotvorenim engleskim funtama u logorskoj produkciji Himmlera; kamioni Schellenbergove slube sigurnosti SD su danima "pod jakom pratnjom vozili u pravcu Italije", a za svaki se sluaj oduzeto prstenje, ukrasi i zubala na brzinu pretapalo u zlatne ipke kako bi se ono to se doista mora platiti platilo na valjan nain. U meuvremenu je Hitler odustao od progona Mussolinijevih ulizica koji su ga besramno izdali, ini se na nagovor svoga ministra vanjskih poslova Ribbentropa i njemakog poslanika u Vatikanu, pa je Operacija Alarih preimenovana i postala Operacija Hrast, s jedinim ciljem - oslobaanjem Mussolinija i njegovim dovoenjem u Njemaku na sastanak i vienje s Hitlerom koji se htio na svoje oi uvjeriti da je njegov glavni saveznik sretno preivio najgore trenutke svoga ivota (u prvim danima poslije svretka rata Schellenberg i Himmler e izjavljivati da su upravo oni "sprijeili okupaciju Vatikana koju je zahtijevao nacistiki voa Martin Bormann, a odobravao Fhrer"!). Glasoviti prepad s neba Oslobaanje Benita Mussolinija zatoenitva u sredinjem apeninskom masivu Gran Sasso d'Italia, gdje su ga drali do skore predaje Saveznicima i zatim zajedniki bijeg Skorzenyja i Mussolinija s visine od 2000 metara u laganom kurirskom zrakoplovu dvosjedu tipa Roda ("Storch") koji zamalo da se nije strmoglavio i odnio u smrt pilota Gerlaha, Mussolinija i Skorzenyja, proslavili su za sva vremena SS-satnika Otta Skorzenyja - pribavili mu unapreenje u in SS-bojnika i novi eljezni kri za ratne zasluge - a Mussoliniju je pruena mogunost da odigra nastavak svoje faistike karijere koja e zavriti njegovim strijeljanjem 28. travnja

KIKA

1945. u 16 sati poslije podne. O ovome Skorzenyjevom pothvatu postoji najvie objavljenih svjedoanstava od svih njegovih ratnih akcija: gotovo da nema vienije i znaajnije linosti s talijanske strane - to su svi lanovi Mussolinijeve obitelji, ak i rodbina njegove ljubavnice, gotovo svi talijanski faistiki dunosnici i karabinjeri na strai oko Mussolinija - koja nije objelodanila u raznim talijanskim novinama i knjigama svoja zapaanja i sjeanja o danima kada je izruenje Mussolinija visilo u zraku. to se to iznenada dogodilo na "krovu Italije" objasnio je britanski premijer Winston Churchill u svome obraanju Donjem domu 21. rujna 1943. sljedeim rijeima: - Bezuvjetna kapitulacija Italije ukljuivala je mnoge stvari i u pojedinostima je sadravala specijalnu obvezu o predaji odgovornih za rat. U toj se klauzuli spominje osobito izruenje gospodina Mussolinija. Ali nije bilo mogue poduzeti nita da bi nam on bio odvojeno predan prije nego to se objavi primirje zato to bi to otkrilo namjere talijanske vlade neprijatelju. Imao sam mnogo razloga da vjerujem kako se Mussolini nalazi na sigurnom mjestu i dobro uvan, a i sigurno je bilo u interesu Badogliove vlade da on ne pobjegne ... No, upleo se Skorzeny. Sam Mussolini, prema onomu to se govori, bio je izjavio kako vjeruje da e biti predan Saveznicima. Bila je to stvarna namjera i bila bi se ostvarila da nisu uslijedile neke okolnosti sasvim neovisno o nama i Talijanima. Oprez koji je poduzela Badogliova vlada bio je paljivo prostudiran i sigurno najbolje to se moglo uiniti da Mussolini bude uvan kako treba. Svejedno nisu mogli sprijeiti jak prepad njemakih padobranaca na mjesto gdje je bio konfiniran. Udar je bio veoma smion i izvren s brojnim snagama. Ne vjerujem da je bilo nemara, ili zlonamjernosti Badogliove vlada koja je, meutim, drala jaku kartu za igru. Karabinjeri koji su ga uvali imali su nalog da pucaju u Mussolinija ako bi ga netko pokuao osloboditi. Ali karabinjeri nisu izvrili svoju dunost kad su vidjeli znatne njemake snage to su pale s neba i koje bi ih nesumnjivo smatrale odgovornima za Mussolinijev ivot i njego vu sigurnost. Naknadno je utvreno da je dva dana poslije svrgavanja Mussolinija - 27. srpnja 1943. - odlueno u Rimu da se Mussolini svakako mora ubiti ukoliko bi mogao biti osloboen, te je osobno maral Badoglio kao predsjednik nove vlade izriito naredio zapovjedniku karabinjera: "Treba pucati u svakoga, bili to Angloamerikanci, faisti ili Nijemci, tko bi pokuao silom ugrabiti Mussolinija. Ako se nikako ne bi mogla osujetiti otmica, Mussolinija

KIKA

treba ubiti. Jednako tako treba pucati u njega ako bi sam pokuao bjeati!" Igrom sluaja i Mussolini je osobno preko radija pratio razvoj dogaaja tih dana (poto mu je bilo dojadilo itati Nietzscheova sabrana djela koja mu je u ime Hitlera kao poklon za 60. roendan dostavio zapovjednik Grupe njemakih armija u Italiji maral Kesselring preko marala Badoglia, pa je Duce zatraio da mu omogue sluati radio), to e se doznati istom 1966. kada je u njemakim arhivima pronaen Mussolinijev dnevnik za koji se nije znalo da postoji (Skorzenyjevi su ga pratioci presnimili i Hitler je raspolagao fotokopijama). Zapisujui u svojoj sobi 201 u planinskom skijakom Hotelu Campo Imperatore na Gran Sassu d'Italie kako provodi svoje uznike dane, Mussolini navodi: "Upravo sam u svojoj spavaoj sobi itao Nietzschevu Genealogiju morala kada je uao generalni inspektor Guelli i donio mi uasnu i tunu vijest: maral Badoglio je preko radija objavio da je Italija sklopila primirje s Angloamerikancima pa je prema tome rat zavren. Ostao sam poraen. Malo kasnije siao sam s Guellijem u blagovaonicu da sluam radio pa sam na vlastite ui uo vrlo alostan Badogliov komunike. Uspjeli smo uhvatiti jednu neprijateljsku postaju koja je prenosila izjavu generala Eisenhowera koja se odnosi na to primirje". Prvi proglas koji je uo Mussolini bio je marala Pietra Badoglija, glasio je: - Priznajui nemogunost da nastavi neravnu borbu protiv nadmonih snaga Saveznika, a u namjeri da naciju potedi daljnjih i tekih nesrea, talijanska je vlada traila primirje od generala Eisenhowera, vrhovnog zapovjednika angloamerikih snaga. Zahtjev je prihvaen. Zbog toga mora na svakom mjestu prestati akt neprijateljstva od strane talijanskih oruanih snaga protiv angloamerikih snaga. One e, meutim, odgovoriti na eventualne napadaje s bilo koje strane. Drugi je proglas bio generala Eisenhowera: - Talijanska se vojska predala i to bezuvjetno. Pristao sam na primirje u smislu uvjeta koje su odobrile Velika Britanija, Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez. Djelovao sam u interesu Ujedinjenih naroda. Talijanska je vlada izjavila da se podvrgava saveznikim uvjetima u potpunosti. Primirje su potpisali jedan moj opunomoenik i opunomoenik marala Badoglia i stupilo je na snagu im je potpisano. Neprijateljstva izmeu snaga Uje-

KIKA

dinjenih naroda i Italije odmah su obustavljena. Svi Talijani koji budu suraivali u sprjeavanju njemake agresije s teritorija Italije uivat e pomo Ujedinjenih naroda. Trei proglas upuen narodu Italije emitiranje poslije prva dva i sadravao je izjavu predsjednika SAD Roosevelta koja se svodila na samo jednu jedinu reenicu: - Napokon, poslije dvadeset godina faistikog nasilja, talijanski narod dobija svoju tisugodinju slobodu! to je Mussolini proivljavao u posljednja tri dana u svome apartmanu koji se sastojao od maloga predsoblja, dnevnog boravka, dviju spavaih soba, od toga jedna za straare, na drugome katu hotela okruena golim stijenama i pod vrhom Monte Corno ili Corno Grande (2914 m), doznaje se iz njegova dnevnika. etvrtak, 9. rujna 1943.: "Vijesti koje stiu ovamo gore vrlo su konfuzne i proturjene. ini se da su kralj i vlada pobjegli iz Rima i da se sada u gradu vode borbe izmeu Talijana i Nijemaca". Petak, 10. rujna 1943.: "Munhenski radio je objavio proklamaciju na talijanskom u kojoj je estoko napadnut Badoglio i priopuje se da je formirana nacionalna faistika vlada koja djeluje u moje ime. To me je ostavilo potpuno ravnodunim. Mnogo me vie uznemirila vijest stockholmskog radija prema kojoj je predvieno moje transportiranje zrakoplovom u sjevernu Afriku da me izrue neprijatelju". Po povratku na vlast u sjevernoj Italiji, Mussolini e u milanskom listu Corriere delta Sera pisati u treem licu o sebi ali nee spominjati da su ga zabrinjavajue vijesti toliko snudile da je pomiljao na samoubojstvo i ak se ozlijedio u tobonjem pokuaju samoubojstva. U tome svom naknadnom prikazu, tiskanom u novinama i poslije objavljenom u knjizi Storia di un anno ("Pria o jednoj godini"), bilo je to ovako: "10. rujna u 20 sati Mussolini je siao iz svoje sobe u blagovaonicu i otvorio radio. Sluaj je htio da je uhvatio emisiju iz Berlina i sasvim jasno uo vijest koja je bila datirana iz Alira, a glasila je: Savezniki Vrhovni stoer objavljuje da se medu uvjetima o primirju s Italijom nalazi i izruenje Mussolinija Saveznicima". I tako Mussolini dva dana prije nego to e Otto Skorzeny upasti u njegov hotel-zatvor sve vie strepi da e biti predan Englezima, a u dva sata poslije ponoi sa subote 11. rujna na nedjelju 12. pie oprotajno pismo zapovjedniku karabinjera poruniku Faioliju koji je nedavno iskusio tegobe engleskog zarobljenitva u

KIKA

Egiptu i mrzio Engleze iz dna due te sveano obeao Mussoliniju da e ga "jedan sat prije nego se to dogodi" obavijestiti o predstojeem izruenju i pustiti ga da utekne. "Zaklinjem vam se na to glavom svoga jedinog sina", prisizao je Faiola, u to se Mussolini izgleda nije ba mnogo uzdao: "Ove rijei izgovorene iskreno i popraene suzama porunika Faiole izraavale su dodue osjeaje toga ovjeka, ali tko bi mogao jamiti da u posljednjem trenutku nee nastupiti neke okolnosti koje e onemoguiti njegove namjere". Sasluavan kasnije od Nijemaca 29. veljae 1944. u sjevernoj Italiji, porunik Faiola iskazuje u zapisnik: - Naveer 10. rujna Duce je sluao radio i tako saznao da se meu klauzulama o primirju nalazi i ona o njegovu izruenju neprijatelju. Bio je veoma impresioniran pa me te noi zvao k sebi. Znajui da sam ja bio engleski zarobljenik, izrazio mi je svoje strahovanje to ga je izazvala ta vijest, rekavi mi da e se radije ubiti nego da podnese'takvu sramotu. Smatrao sam za svoju dunost ne samo da ga uvjerim kako nama ni jedna naredba takve vrste jo nije stigla nego da mu obeavam, pa ak da mu se u to kunem, kako u ga u takvom sluaju voditi kroz planinu i tititi u bijegu. Tek poslije takve moje sveane obveze pristao je da legne, a ja sam ga napustio naizgled mirnoga. Subota, 11. rujna 1943. u Mussolinijevoj knjikoj kronici: "Sve vijesti koje su dolazile iz Rima govorile su o velikoj pometnji koja je na vrhuncu dok itav teritorij zauzimaju njemake trupe. U subotu naveer 11. rujna neka je udna atmosfera neizvjesnosti vladala na Gran Sassu. Ve je bilo poznato da je vlada pobjegla iz Rima zajedno s kraljem poto je objavljena kraljeva abdikacija". U nastavku, Mussolini o sebi u treem licu: "Ljudi koji su nadzirali Mussolinija inili su se zbunjeni kao da su prisiljeni da vre dunosti koje su za njih osobito nezahvalne. Oko dva sata ujutro u noi izmeu 11. i 12. rujna Mussolini ustaje i pie pismo poruniku Faioli u kojemu ga upozorava da ga Englezi nikada nee iva uhvatiti". Budui da Mussolini ne navodi to je stajalo u pismu koje je pisao te noi, sadraj toga pisma otkriva porunik Faiola koji ga je sauvao kao dragocjenu relikviju. U tome pismu proetom strahom i oajem Mussolini poruuje: "3 sata, 12. rujna 1943. Dragi Faiola,

KIKA

uvjeren sam da u Vama imam dobrog prijatelja. Siguran sam da u svakoga asa biti predan Englezima. injenica da dosad nije dola takva naredba ne iskljuuje mogunost da nee doi za koju minutu. Vi ste vojnik, pa prema tome bolje od mene moete shvatiti to znai pasti u ruke neprijatelju. Ne elim se izloiti takvom ponienju, pa Vas molim da mi nabavite revolver. Hvala Vam, i dovienja!" Poetkom idue godine Mussolini e priznati svome osobnom tajniku Dolfinu da je stvarno one noi pred pojavu Skorzenyja i njegove udarne postrojbe ozbiljno razmiljao o potrebi posjedovanja revolvera - "kako bi u kritinom asu prije izruenja neprijatelju mogao sebi prosvirati mozak". Faiola, koji je podjednako kao i Mussolini "strahovito mrzio Engleze", nije ispunio Mussolinijevu elju i nije mu uruio oruje kojim bi poinio samoubojstvo, tako da Duceu nije preostalo nego da pokua samoubojstvo na neki drugi nain (njegov tajnik Dolfin: "Mussolini mi je ispriao da je pokuao samoubojstvo iletom, to su sprijeili karabinjeri koji su ga stalno drali pod nadzorom"). x Tadanji narednik karabinjera Antichi opisuje to se zbivalo s Mussolinijem neto vie od deset sati prije nego to e doslovce odletjeti u potpunu slobodu, zajedno s Ottom Skorzenyjem: "Ugledao sam Mussolinija kako sjedi na rubu svoga kreveta s rukama objeenima prema podu i razrogaenih oiju. S ruku iznad dlanova tekla mu je krv. Na nonom ormariu bila je britvica, a do nje rastvoren aparat za brijanje, onaj isti koji mu je na otok Ponza bila poslala njegova supruga Rachela. Gledajui me vrsto u oi, Mussolini mi je kazao: - Oprostite mi, oprostite ...! Nije htio nita drugo rei i izgledao je prilino izbezumljen. Dotrali su ostali karabinjeri s porunikom Faiolom. Soba se ispunila ljudima. Bilo je upravo nepodnoljivo zaguljivo. Naao sam neto konopca, presjekao ga na rubu stolia i jako mu podvezao podlakticu da zaustavim krvarenje. Faiola je naredio da svi izau iz sobe i pozvao jednoga karabinjera da donese sandui s lijekovima i zavojima za prvu pomo. Tu je naao gazu i drugo ime je nastojao previti ranjenoga Mussolinija.

KIKA

Dok sam ekao da ga previju, zamjerio sam mu to je to uradio. ak sam mu sasvim sebino rekao da nam je time priinio veliku nepriliku. On je sjedio na rubu kreveta, sluao nekako bezvoljno, iscrpljen i satrven nekim svojim crnim mislima, a vjerojatno se osjeao i veoma ponien. Sjeam se da sam ga malo zatim potapao po ramenu kao da sam ga htio ohrabriti. Imao je staklene oi i bio je veoma blijed. Poeo je neto mrmljati i mucati. Polegli smo ga na krevet, on se nije opirao, ponaao se sasvim pokorno. Moda je u tome trenutku shvatio da nema smisla nikakvo pretvaranje kojim bi umanjio bijedu svoga postupka. Ostavili smo ga da poiva. Naredio sam dvojici karabinjera da ostanu kraj vrata njegove sobe i odmah me obavijeste o svakom njegovom sumnjivom ponaanju". Mussolini, dakako, preuuje u svojoj knjizi pokuaj samoubojstva, ali potvruje da su prema njemu poduzete posebne mjere, opet piui o sebi u treem licu: "Porunik Faiola je odnio iz Duceove sobe sve to je bilo od metala i ime bi se mogao ozlijediti, naroito britvicu za brijanje". Poznato je ime je porunik Faiola zapravo dotukao Mussolinija i izazvao njegovu duevnu krizu - bila je to pria kako se Faiola osjeao u zarobljenitvu kod Engleza i kako su ondje s njime postupali, nakon ega je Duce bio u takvu raspoloenju da ne bi iznenadio niti njegov samoubilaki skok kroz prozor hotela. Naime, Faiola mu se plaui izjadao: "Teko ranjenoga Englezi su me zarobili u Tobruku. Mogu vam posvjedoiti da su britanske okrutnosti nad zarobljenim Talijanima tako uasne da ja nikada ne bih nijednog Talijana prepustio njima!" U Rimu - mete. Kralj i maral Badoglio izgubili su se jo u etvrtak 9. rujna, od juer je na snazi bezuvjetna predaja Saveznicima, ali nitko ne obavjetava uvare Benita Mussolinija na Gran Sasau to e s Duceom. ef policije Senise izjavljuje da nije dobio nikakve upute glede Mussolinija i njegova izruenja kao to je obeao maral Badoglio. Postavlja se pitanje: vrijedi li i dalje Badogliova naredba da Mussolini ne smije iv dospjeti u ruke Nijemaca? Inspektor Guelli je na Gran Sassu u nedoumici, reeno mu je da - postupa razumno! Iz telefonskog razgovora sa efom policije u Rimu u petak 10. rujna 1943. generalni inspektor Guelli zakljuuje da "vie ne vrijedi prijanja Badogliova najstroa naredba da Mussolinija svakako treba ubiti u sluaju bilo kakve opasnosti", i da mu ef policije zapravo "ostavlja slobodne ruke kako da postupa".

KIKA

Kada e minuti peripetije na Apeninima i kada e se Mussolini i inspektor Guelli nai u sjevernoj Italiji gdje e Mussolini nastaviti vladati u ostatku svoje domovine i gdje e biti uspostavljena Republica Sociale Italiana ili Repubblica di Salo, Guelli e u svome osobnom pismu uvjeravati Mussolinija kako zamalo da ga nije predao Nijemcimajer je bio "sasvim siguran da se pribliava udar Nijemaca". Teko je rei koliko ima istine u svemu tome jer se radi o interpretaciji poslije Skorzenyjeva pothvata, meutim moe se prihvatiti tvrdnja da je i osoblje hotela i osoblje iare od podnoja do hotela bilo u "uzbuenom stanju" i da su "mnogi eljeli pobjei odande". Po svemu sudei samom Mussoliniju nisu oni koji su bili oko njega povjeravali koliko im gori pod nogama i kako bi bilo najpametnije da ga se otarase na bilo koji nain. Narednik karabinjera Antichi: "Kasnije je Mussolini siao u salon u prizemlju i molio nas da ne pridajemo vanosti njegovom besmislenom pokuaju samoubojstva. I stvarno nije bio tee ranjen. Vjerojatno je u nastupu oaja bio odluio da se ubije, ali oito da pri rezanju ila nije imao dovoljno snage da ide do kraja u svome naumu. Moda je namjeravao opetovati samoranjavanje, no mi smo bili ve uli u njegovu sobu i morao je odustati". Naknadno ispriane slutnje svjedoka iz Hotela Campo Imperatore, tiskane u poslijeratnim novinama i knjigama u Italiji, da su neprestano ivjeli u iekivanju njemakih osloboditelja moda su donekle i tone, a moda tek puke izmiljotine, jer ranije spo minjani generalni inspektor policije Guelli priznaje da ga je oko 14 sati probudio jedan agent povikom: "Njemaki padobranci su ve doli!" Guelli tada skae iz kreveta, na kojemu je spavao poslije objeda i bio sasvim gol, te takav gol golcat odmah se navodno zaderao s prozora na svoje ljude: "Ne pucajte!" Isto to je uradio i porunik Faiola sa susjednog prozora iste sobe dovikujui karabinjerima da se nipoto ne puca. Za sebe Faiola navodi: "Za vrijeme ruka za stolom razgovarali smo o eventualnoj njemakoj intervenciji za osloboenje Mussolinija. Odluili smo potpuno sporazumno da emo se predati bez ikakva otpora. Budui da se inspektor Guelli povukao u svoju sobu, ostao sam sam u blagovaonici gdje sam oko dva sata poslije podne bio obavijeten da dolaze zrakoplovi i jedrilice i da su ve iznad hotela. Poao sam u sobu inspektora Guellija da ga obavijestim i s prozora iste

KIKA

sobe smjesta naredio svim svojim ljudima da ne upotrebljavaju oruje. Trenutak zatim prva grupa padobranaca ve je bila na zemlji i uputila se prema hotelu. Ispred njih je iao jedan talijanski general. Kasnije sam saznao daje to bio general Soleti. Iao je uzdignutih ruku kao da daje znak da se ne smije pucati. Upravo zato to sam dao nalog da se ne pokae ni najmanji znak neprijateljstva, nitko nije pucao". Postoji tvrdnja da se na jednom od prozora hotela pomolio i Mussolini - "koji je takoer dao znak da ne treba prolijevati krv". Dodue i Skorzeny napominje da je prilazei hotelu zapazio na nekom prozoru "karakteristinu Mussolinijevu glavu" i da mu je tada doviknuo neka se makne s prozora radi vlastite sigurnosti. Samom desantu prethodi groteskna fellinijevska epizoda unutar hotela. Nekoliko minuta prije nego to e osvanuti njemaki padobranci predvoeni Skorzenyjem, Mussolini je sjedio u hotelskoj blagovaonici, gdje se maloas prije sporjekao s planinskim stoarom Alfonsom Nisi de Laurentisom koji je drao nekoliko stada ovaca po okolnim proplancima i esto dolazio u hotel gdje bi njih dvojica zajedno objedovali ili uinali, i pri tome vrlo prijateljski avrljali. Lijepo su se slagali, vodili bujne seljake razgovore o svemu i svaemu, temperamentno gestikulirali kao da su u nekoj talijanskoj provincijskoj gostionici. Sluaj je nevjerojatan: Nisi je obiavao poslije ruka igrati pasijans i gatati iz karata. Jednom je prigodom Mussolini zatraio da mu Nisi gata iz karata, a ovaj mu je proitao iz njih da e uskoro biti osloboen u prilino uzbudljivim okolnostima. Toga je dana, dakle, Nisi ponovo doao u blagovaonicu i ponovo je sjedio za objedom s Mussolinijem koji mu je grubo predbacio da je lagao to se tie njegova oslobaanja i kazao da njegove karte nita ne vrijede. Mussolini je tada ustao, oito ljut na Nisija i otiao u svoju sobu na katu. Dok se Mussolini penjao prema svojoj sobi, Nisi je u blagovaonici uo motore zrakoplova". Mussolinija je do sobe dopratio narednik karabinjera Antichi. I on je uo brujanje zrakoplova, poao je na prozor i ugledao zrakoplove i jedrilice. Pozvao je Mussolinija da i on vidi pribliavanje zrakoplova koji su vukli jedrilice. Mussolini je stajao pun zebnje: sve dok se jedrilice nisu prizemljile i iz njih iskoili njemaki padobranci strahovao je da to moda Englezi dolaze po njega. Kada se napokon osvjedoio da

KIKA

su njegovi osloboditelji doista Nijemci, malo mu je odlanulo ali ipak ne sasvim (barem tako je glumio), navode da je izustio: - To nam nije trebalo! Kako je poslije govorio nekim svojim prijateljima, ponadao se da e ga osloboditi Talijani, njegovi faisti, a ne Nijemci! Poto je Skorzenyjeva posada zauzela hotel i razoruala karabinjere koji su se ondje nalazili, a da uope nisu pruili nikakav otpor niti ispalili jedan jedini metak, Mussolini je poelio da ga Skorzeny odvede na njegov obiteljski posjed Rocca delle Caminate, a ne u Njemaku kao to je zapovjedio Hitler. Skorzeny ga je, priaju, i pitao kuda bi najradije iao, a Mussolini mu je odgovorio: "U Rocca delle Caminate!" Skorzeny je navodno kimnuo Mussoliniju kao da prihvaa, vjerojatno stoga da se ne bi nepotrebno prepirali prije sudbonosnoga slijetanja u dolinu. Skorzenyjev nadreeni Walter Schellenberg iz nekoga svog razloga - da li samo iz zavisti? - u svojim memoarima namjerno umanjuje zasluge voe ove zrane operacije, te suhoparno biljei: "Za Operaciju Alarih (sada ve preimenovanu u Operaciju Eiche, odnosno Operaciju Hrastl - op.) bio je zaduen SS-Obersturmbannffrer Skorzeny, pripadnik moga odjela. Meutim, Mussolini je osloboen ponajvie zahvaljujui hrabrosti i tehniko-letakoj vjetini padobranskog satnika koji se s krcatom zranom jedrilicom prizemljio na visini od gotovo tri tisue metara, a to je bio majstorski podvig. Naveer 21. rujna 1943. stigao je Mussolini zdrav i itav u Be". Istaknuti rukovoditelj njemake obavjetajne slube u Italiji u to vrijeme, Wilhelm Httl (kao autor koristio pseudonim Walter Hagen) u svojoj poslijeratnoj knjizi Rat pijuna" zamjera Skorzenyju pogibeljnu nesmotrenost radi koje je operacija na Gran Sassu bila izloena velikom riziku: "Svi nai prethodni napori propali su krivnjom Skorzenyja koji je zrakoplovom otiao do otoka Maddalena zbog izvianja situacije, to nije bilo potrebno, a zavrilo je njegovim padom u more. Na sreu na je agent Grobl s naim lanim funtama opet dobro postupio (za otkrivanje boravita Mussolinija ukupno je plaeno 50.000 lanih funti! - op.). Za nekoliko smo dana saznali da se Mussolini nalazi u nekom hotelu Campo Imperatore na Gran Sassu. Ali ni ovoga puta nije se Skorzeny mogao suzdrati da prije prepada ne izvidi teren. Tajna je sluba predlagala da se taj zadatak prepusti talijanskim agentima. Ali to nije bilo prihvaeno. Skorzeny je letio svojim zrakoplovom i snimio iz zraka poloaj na kojemu se nalazio hotel. Naravno da je tamonji garnizon kara-

KIKA

binjera koji je uvao Mussolinija primijetio taj manevar njemakog zrakoplova pa je to javljeno u Rim Badogliu, kako smo kasnije saznali. A talijanska je vlada malo predugo oklijevala umjesto da odmah poduzme mjere i sakrije Mussolinija na nekom drugom mjestu. O nainu na koji je Mussolini otet bilo je ve vie razliitih verzija. Potrebno je kazati kako je zapravo bilo i iznijeti jednu pojedinost koja nije do sada bila objavljena. Skorzeny je izabrao mjesto za sputanje zrakoplova na temelju snimljenih fotografija. Smatrao je daje dobro izabrao livadu blizu hotela. Ali umjesto da tamo nae ravnu povrinu, kako je pokazivala fotografija, livada je bila strma, oko 45 stupnjeva. Zato na tom mjestu nije mogao aterirati. Prema vojnim propisima, uvidjevi situaciju, morao se spustiti u dolinu pod planinom gdje je bio povoljan teren. Ali Skorzeny je bio fanatik i nije se pridravao razuma i propisa. Protivno naredbi generala Studenta, odluio se spustiti pokraj samoga hotela, jasno uz najvei rizik". Poslijeratna talijanska publicistika u prvim godinama nakon svretka Drugoga svjetskog rata mnogo se i izdano bavila akcijom spaavanja Mussolinija i svi koji su imali ikakva uea u ondanjoj vlasti ili bili u slubi Ducea pa preli na stranu Saveznika, davali su izjave i iznosili svoja sjeanja na dogaaje tih dana, posebno na pripreme za izvoenje Operacije Alarih, tj. Operacije Alarico. Prema talijanskim poslijeratnim izvorima u Rimu je trebalo biti pohvatano oko etrdeset osoba, poevi od kralja i Bado glia do faistikih prvaka u Velikom faistikom vijeu koji su glasali protiv Mussolinija. Bilo je tono ustanovljeno gdje stanuje pojedina osoba. Njih su trebali uhititi njemaki komandosi u Rimu i imali su ih odvesti na sjever Italije, sve ovo u trenutku kada e njemake trupe marala Kesserlinga zauzeti Rim. Talijanski su dunosnici navodno u tanine znali to slijedi. ef Badogliove policije toboe je primijetio da se Rimom vrzma nekoliko novih SS-ovaca, i bilo mu je jasno da se neto sprema, ali - nije znao to. Radi toga je, navode, razgovarao s glavnim obavjetajcem u njemakom veleposlanstvu Eugenom Dollmannom, SS-pukovnikom te mu rekao: - Ne znam koje su vae konane nakane, ali duan sam vas upozoriti da smo umnogostruili strae oko kraljeve vile i oko ministarstava. Mi nadziremo vae pokrete i pripravni smo za sve mogue eventualnosti. Zbog sumnjiva ponaanja njemakih predstavnika u Rimu, kralj i lanovi vlade su pravodobno napustili Rim.

KIKA

Po prije spomenutom njemakom rukovoditelju obavjetajne slube Wilhelmu Httlu, Badogliova je policija uhitila nekoga Talijana koji je u Rimu radio za njemaku tajnu slubu i on je odao to Nijemci smjeraju, pa je nakon toga Badoglio zatraio da talijanski ministar vanjskih poslova prosvjeduje u njemakom veleposlanstvu. Po jednom mnogo kasnijem izvoru dolo je do razmjene tekuih podataka izmeu dva vozaa, jednoga u slubi njemakog veleposlanstva i drugoga u slubi talijanske vlade koji su bili homoseksualci i povjerili se jedan drugome. Kada se to dogodilo ve je Operacija Alarih pretvorena u Operaciju Hrast za oslobaanje Mussolinija (Schellenberg: "U njemakoga vojnog ataea u Rimu radio je neki pukovnik H. Ponekad ga je vozio talijanski voza, koji je bio u slubi efa talijanske Obavjetajne slube Amea i koji je odravao prijateljske veze - bio je homoseksualac - s Ameovim vozaem." Nekoliko sam puta upozorio Canarisa na tu opasnost, no on je samo rekao: - Oh, Schellenbergu, mislim da u naem pozivu esto vidimo bijele mieve! - Oba su vozaa, zajedno s kunim slugom, izmjenjivali meusobno ono to su svakodnevno sluali i vidjeli, a uz to je jedan od njih sve Ameove izjave i sve ono to je u Ameovoj kui uo prepriavao nekom svom prijatelju Talijanu kojega smo mi plaali. Iz tih smo izvjetaja mogli rekonstruirati itavo stanje stvari".). Na svaki nain pometnja je bila potpuna, tako da su njemaki obavjetajci isprva prihvatili zdravo za gotovo da je Mussolini pobjegao u panjolsku pod zatitu Franca, ali su isto tako bili spremni prihvatiti da je Mussolini podlegao sranom udaru, da boravi u nekoj klinici u sjevernoj Italiji kao i da je umakao svojim uvarima jo u Rimu i da se krije negdje u Apeninima skupa sa svojim najodanijim crnokouljaima. Od svih bili su najtoniji podaci koje je pribavio Otto Skorzeny na nain koji je opisao u svojim memoarima i o emu je osobno izvijestio Hitlera. Skorzenyjeva odluka da stavi vlastiti ivot na kocku bila je kruna cijele operacije, jer tko zna to se sve moglo dogoditi da su Mussolinija prevozili satima i satima serpentinama u dolinu - kada su ga dopremali bila je to vonja od punih devet sati! I Mussolinijeva supruga Rachela je poslije rata objavila svoje memoare iz kojih proizlazi da je i ona isto kao i njen mu oekivala nailazak Engleza. Zatoenoj skupa s djecom na njihovu dobru u mjestancu Rocca delle Gaminate neprestano joj se priinjavalo da u daljini vidi - "engleske uniforme i njihove kacige kako blistaju na suncu u naem parku". Prije nego to e se spakirati da bude skupa s djecom prebaena njemakim zrakoplovom u Mnchen,

KIKA

gdje e se sastati s upravo osloboenim suprugom, Rachela je spominje - razbila uokvirenu zidnu fotografiju na kojoj su zajedno Mussolini i izdajica Badoglio. Izgled njena supruga koji je objedovao na Gran Sassu a sada e veerati u Mnchenu u kneevskoj rezidenciji Karl Platz, u zdanju ispunjenom skupim mramorom, bruenim staklima i ogledalima, debelim ilimima i s mnotvom starih slika po zidovima, bio je zaprepaujui. "Jedva sam ga prepoznala", pie Rachela Mussolini, "kad se pojavio. Bio je strahovito mrav i blijed. Nosio je crni kaput koji mu je bio prevelik i onaj crni eir koji mu je takoer bio prevelik, a sav je bio zguvan. Ubrzo nakon naega sastanka trebao je letjeti u Glavni stan Adolfa Hitlera. Ipak, pomoglo nam je loe vrijeme, pa nije bilo mogue odmah letjeti dalje. Tako je on ostao toga dana i noi u Mnchenu. Bio je prljav, arape su mu bile proderane, imao je neke stare vojnike gae na kojima je bila crna dugmad. Dao mu ih je neki mornar na korveti kojom su ga prevozili na otok Ponza". Te je noi Duce ispriao eni to je sve doivio, kako mu je bilo u zatoenitvu na otocima i kako je skoro izgubio ivot kada ga je Skorzeny poveo u slobodu. Ujutro u utorak 14. rujna 1943. Mussolini je iz Mnchena poletio u istonu Prusku na vienje s Fhrerom, ondje e se zadrati tri dana i opet vratiti u Mnchen u subotu 18. rujna. U Njemakoj e uz Hitlera njegovu doeku nazoiti i njegov sin Vittorio koji e takoer poslije rata objaviti svoja sjeanja i u njima navesti: "Bio sam pored Hitlera kad je moj otac izaao iz zrakoplova koji ga je dovezao iz Mnchena u Rastenburg gdje se nalazio Hitler. Fhrer ga je primio izvanredno srdano. Kad me otac zagrlio, uoio sam koliko mu je zdravlje narueno. Bio je vrlo oslabio. Za veerom je vrlo malo pojeo jer su mu se bolovi u elucu pojaali u proteklih etrdeset i pet dana zatoenitva ... Govorili smo o itavoj obitelji. Otac se nije pokazao nimalo ogorenim prema zetu Galezzu Cianu (koji ga je iznevjerio - op.). Rekao je: Za Galeazza bi bilo bolje da ode iz Njemake. Teko e mu Nijemci oprostiti njegovo dranje ... Tijekom njihova susreta 16. rujna, Hitler je mom ocu rekao: Treba dobiti rat, a onda e Italija vratiti sva svoja prava. Bitan je uvjet da faizam uskrsne i da se osveti! Moj se otac nije uhvatio za tu posljednju Hitlerovu rije, nego je samo rekao da bi trebalo stvoriti novu talijansku vojsku. Malo zatim je Hitler, sa stanovitom estinom, ponovio mom ocu da izdajnika treba strogo kazniti. Pokuao je oca uvjeriti da je ba-

KIKA

rem Grandi smiljeno izdao faistiku stranku. Ali otac nije dopustio da ga Hitler navue na podruje koje se tie samo Talijana. I tako je Fhrer, zakljuujui taj dio razgovora, nekako razoaranim tonom izustio ove rijei: Duce, razumijem vae obiteljske osjeaje ..." Mjesec i pol zatoenitva prilino je izmijenilo Mussolinija, prestao je biti bahat i prkosan, veoma je iznenadio sina: "Dola je Edda (ki udata za Ciana - op.). Teko ju je prepoznati, toliko je mrava, uznemirena, grozniavih oiju na upalom licu. Glas joj je drhtao od uzbuenja. Pitala je oca da primi Galeazza. Otac, koji oboava Eddu, moda jedinu osobu na svijetu od koje je spreman prihvatiti savjet, utke ju je sluao kako brani mua. Zbog patnji koje je podnio u zatoenitvu, otac je bio skloniji oprostu nego mrnji i osveti. Osim toga, nije mogao zaboraviti da je Galeazzo sin ovjeka kojega je on toliko cijenio da ga je bio, za sluaj svoje smrti, odredio za svoga nasljednika. Galeazzo se zajedno s Eddom tri puta naao s mojim ocem. Samo je izbjegavao da se nae s mojom majkom. U nje je zbilja nagla i plahovita narav. Optuuje Galeazza da je on uzronik Duceove nesree i nepravdi koje je i ona morala podnijeti. Jednoga se dana nije mogla suzdrati nego mu je preda mnom rekla: Galeazzo, ako vam dunost koju vam je Duce dao nije bila po volji, mogli ste jednostavno dati ostavku. Nije bilo nikakve potrebe da se suprotstavite Duceu! Galeazzo se opravdavao tvrdnjom da je uvijek djelovao u dobroj namjeri. Ali ga je majka prekinula i rekla: Duce nije komad namjetaja koji e baciti na tavan kad ti vie ne treba. Tu ste se jako prevarili i moda ete se jednoga dana za to kajati! U prvi mah otac je primio svoga zeta malo hladno, ali je malo-pomalo, kako je Galeazzo objanjavao iz kojih je pobuda glasao za Grandijev dnevni red, u svome dranju poputao. Galeazzo je priznao da je moda pogrijeio to je glasao za Grandijev dnevni red, ali je dodao da njegov glas poput glasova svih ostalih nije bio smiljen kao zauzimanje stajalita protiv Ducea ..." Sa svoje strane Hitler se pobrinuo i za Mussolinijevu ljubavnicu Claru Petacci: osloboena je poslije 37 dana zatvora, pet dana poslije prepada na Gran Sassu - "bila je u jadnom stanju: sama kost i koa, runa, prljava i neuredna, pa Nijemci koji su je odveli u svoje zapovjednitvo nisu mogli vjerovati da je to Mussolinijeva ljubavnica koju su poto-poto morali osloboditi i s kojom su imali postupati s najveim obzirom". Dodijeljen joj je tjelohranitelj iz SS-a Franz Spgler.

KIKA

Mussolinija i njegovu ljubavnicu Hitler je nadivio samo dva dana. Abwehrov lov na Tita Poslije Operacije Hrast na Gran Sassu, Skorzeny krae boravi u Francuskoj (Operacija Vuk koji laje) do uoi Boia 1943. ali nije ukljuen u nikakvu akciju. Nakon toga sa svojim ljudima iskuava najnovija "tajna oruja", a u proljee 1944. poinje se u Friedenthalu razmatrati Operacija Konjiev skok radi otmice voe jugoslavenskih partizana Josipa Broza Tita kao uvodnu operaciju i predigru u kasnije otmice Eisenhowera, Montgomeryja i tko zna jo koga (u Portugalu se izjalovila otmica vojvode od Windsora, dok su bugarskoga kralja Borisa "zauvijek uspavali" maskom za kisik na povratnom letu iz Njemake u njegovu domovinu). SS-Standartenfhrer Schellenberg objanjava: "Posljedice talijanskog dravnog udara dovele su nas na Balkanu skoro do katastrofe. Talijanski su odredi jednostavno uzmaknuli s vanih poprita borbi u Jugoslaviji i prepustili ih voi komunistike oslobodilake vojske Josipu Brozu Titu, koji je tako mogao znatnije razgranati podruje svoga utjecaja. Na sreu, u meuvremenu smo uspjeli odgonetnuti radioifre kojima se Tito koristio i tako smo prislukivali sve njegove radioporuke. Jedna od njih sadravala je obavijest o predstojeem engleskoamerikom iskrcavanju na Jadranu uz sudjelovanje partizanskih odreda. Ta je vijest neprijeporno bila lana i nama namijenjena, a njome je voa partizana elio prikriti slabost svoga poloaja u tomu trenutku. Njegov se, naime, odnos prema zapadnim Saveznicima - kao to smo to doznali iz drugih radioporuka - pogorao. Tako je on, izmeu ostalog, naredio da se asnicima zapadnih sila vie ne smije dopustiti uvid u bilo kakve vojne mjere. Zato se nismo ni iznenadili kada se kod njemakog vojnog zapovjednika u Hrvatskoj, generala Gleisea, iznenada pojavio neki doktor Petrovi, a bio je to zapravo general Vladimir Velebit, Titov diplomatski savjetnik. Objasnio je da mu je poznat prijedlog voe partizana prema kojemu bi on elio sklopiti primirje s Njemakom ako bi se Njemaka obvezala da nee napasti zapadnu Bosnu. Kao protuuslugu, parti zanski se pokret ne bi vie irio hrvatskim podrujem i izostale bi sve teroristike i saboterske akcije na tomu podruju. Meutim, na poetku nae rukovodstvo nije taj prijedlog shvatilo ozbiljno. Ozbiljnije su se time poeli baviti tek kada je sposobna maarska tajna sluba ulovila pokraj Peuha jednog ru -

KIKA

skog kurira. Kurir je, naime, Titu nosio Staljinovu poruku i nareenje kojim ga on ovlauje da poduzme vojne protumjere u sluaju da se Englezi i Amerikanci protivno dogovoru ipak iskrcaju na jadransku obalu. Kad se Titov predstavnik jo jedanput javio generalu Glaiseu, razgovarao sam o tome - jer su u pitanju bile iskljuivo vojne nadlenosti - s generalpukovnikom Jodlom. On je, meutim, to ocijenio kao pitanje visoke politike, koju mora iznijeti na najviem mjestu. A Hitler je odluio: S odmetnicima se ne pregovara - odmetnike treba strijeljati! Kako je Tito u partizanskom ratovanju postizao sve znatnije uspjehe i stekao vei ugled od svoga, kralju vjernog suparnika generala Mihailovia, Hitler je 1944. izdao zapovijed za Konjiev skok (tj. za desant na Drvar - op.): Tito zajedno sa svojim partizanskim stoerom mora biti zbrisan. U tome su pothvatu vojska i tajna sluba trebale suraivati, no Hitler je - kao i toliko puta odluio da se njegova zapovijed provodi na dva kolosijeka. I tako su radili jedni uz druge, to je dovelo do toga da su agenti koje je tajna sluba prokrijumarila u Titov Glavni stan bili prekasno obavijeteni o vojnoj akciji. Inae bi Titov bijeg mogao biti sprijeen, i to iz njegova stoera. Zato nam je umjesto partizanskog voe u ruke pala samo njegova maralska uniforma". Schellenberg u svojim memoarima tvrdi da je uinjen neoprostiv propust. Kako je dolo do toga? Hitler je davao zapovijedi "na dva kolosijeka", to se podudara s primjedbama Otta Skorzenyja za kojega se pouzdano zna da je bio upoznat s pripremama za Operaciju Konjiev skok koja je i ime dobila u Friedenthalu, a jednom je ak bilo objavljeno u jugoslavenskoj publicistici da je Skorzeny u izviakom letu nadlijetao Drvar; ovo Skorzeny u svojim sjeanjima ne iznosi, nego samo da je zbog dogovora za predstojei napad posjetio glavno njemako zapovjednitvo u Beogradu i da je zatim putovao automobilom iz Beograda u Zagreb gdje se sastao sa svojim obavjetajcima. injenica je da je potraga za sjeditem Glavnoga stoera jugoslavenskih partizana bila povjerena Abwehru, suparnikoj tajnoj slubi, te je jo poetkom 1942. nareeno u ime Abwehra izviakom vodu SS-porunika Wollnyja (tzv. Wollnyjevom vodu) da preuzme nadzor nad neprijateljskim radiovezama, tako da je taj vod uporno i strpljivo hvatao sve mogue radioporuke. Djelatnost Wollnyjeva voda u punom je zamahu u drugoj polovici 1943. godine, u emu je sudjelovala radiogoniometrijska, prisluna i kriptografska Wollnyjeva ekipa. Trebalo je odrediti gdje se nalaze i

KIKA

zadravaju glavna zapovjedna mjesta na koja bi se mogli usmjeriti njemaki napadi. Prisluna sluba Abwehra u Beogradu i specijalna radiosluba u Beu imale su namjeru koncem studenoga 1943. poslati na partizansko podruje agenta s radiostanicom koji bi im otkrio "gdje se nalazi Titova kua", nakon ega bi bili sputeni padobranci (u Himmlerovom glavnom "prihvatilitu" u Sachsenhausenu, u specijalnom koncentracijskom logoru, kuda je imao stii talijanski kralj i papa s kardinalima bila je odreena nastamba u kojoj bi Titu bilo "omogueno" da "pie svoje memoare"). Wollnyjev vod uspijeva deifrirati partizanske poruke koje je hvatala prisluna sluba i posebno odvajala izvjea s oznakom "sQ" (tj. sichere Quelle - siguran izvor! - op.) koja su se odnosila na Vrhovni stoer partizana. U meuvremenu je Abwehr u Brandenburgu okupio na posebnoj obuci specijalnu postrojbu koja se kasnije prebacila u blizinu Bea gdje ju je obiao i izvrio osobno smotru zapovjednik divizije Brandenburg general Alexander von Pfuhlstein polovicom rujna 1943. Ovi odabrani vojnici privremeno smjeteni u selu Wellersdoriju pod zapovjednitvom porunika Wehrmachta Kirchnera uvjebavali su se slino kao Skorzenyjevi pripadnici u Friedenthalu kod Oranienburga (neujno prikradanje neprijateljskim straarskim mjestima i neujno ubijanje straara, borba u neprijateljskoj pozadini, brzi napadi i rasprivanje napadake skupine, borilake vjetine poput jiu-jicu itd.). Novoosnovana postrojba je, kao to je bio obiaj u Abwehru, dobila je svoj kodni naziv - Postrojba Kirchner (Einheit Kirchner). Poslije jednomjesene pripreme u okolici Bea, Postrojba Kirchner kree preko Maarske u Osijek, odavde preko Bosanske Gradike u Banja Luku, kamo stie u prvoj polovici listopada 1943. (sastav postrojbe: dvadesetak Turkestanaca koji su kao bivi pripadnici Crvene armije uli u diviziju Brandenburg, dvanaest posebno unovaenih Slovenaca za Wehrmacht koji su uzeti zbog poznavanja domaeg jezika i trebali su posluiti kao tumai za stanovnitvo u Bosni i tri Hrvata. Jedino Hrvati i Slovenci nisu zavrili padobranski teaj). Stoerna radiostanica Postrojbe Kirchner odravala je vezu s glavnim stoerom divizije u Brandenburgs u Njemakoj. Postrojba je raspolagala s deset kamiona marke Opel-Blitz, s dva osobna automobila i dva motocikla s prikolicama. Kao potpuno samostalna formacija, postrojba je posjedovala vlastiti sanitet i imala ak 14-16 radiotelegrafista, a od jaeg naoruanja imala je tri minobacaa kalibra 81 mm i pet strojnica.

KIKA

S obzirom na zadatke postrojba je bila opskrbljena stanovitom koliinom partizanskih odora te krivotvorenim partizanskim ispravama. Koncem studenoga ili poetkom prosinca 1943. stigla je iz Grke u Banja Luku jo jedna skupina pripadnika divizije Brandenburg pod zapovjednitvom SS-porunika Fritza Bckla, pa je sada formacija preimenovana u Postrojbu Bckl, a Kirchner je postao Bcklov zamjenik. Sada je osnovni zadatak potanko razraen: otkriti gdje se zadrava i nalazi Tito, u kojoj tono zgradi, kada odlazi na spavanje, kuda izlazi ili eta i u koje doba dana, koliko ga straara uva i kada je najpovoljnije za napad i otmicu. Zamiljeno je ovako: ekati najpogodniju priliku kada se Tito udalji izvan naselja, izvriti napad, malobrojne pratioce ili straare pobiti, Tita zarobiti i nestati s njim prije nego to partizani bilo ta poduzmu! Generalpukovnik Lothar Rendulic kao zapovjednik Druge oklopne armije pod ije je operativno podruje spadala Jugoslavija nekoliko je puta odgaao poetak operacije i pridravao se naredbe Fhrera dostavljene preko zapovjednika divizije Brandenburg, a za cijelu je operaciju saznao preko svoga obavjetajnog asnika koji je pripadao Abwehru, to opet samo za sebe pokazuje da je glavna rije pripadala Abwehru, a ne Rendulicevu stoeru. Pri tom neprestanom odlaganju poetka operacije u kojoj je Wehrmacht samo pratio poteze Abwehra, a odluke su se donosile na zajednikim sastancima u Banja Luci, Otto Skorzeny se pokuao umijeati, ali je bio odbijen. No, Abwehr nije uspjeno okonao osnovno nareenje Glavnoga stoera i nije se ostvarilo ono to je zapovjednik desanta na Drvar SS-satnik Rybka pridodao svojoj bojnoj zapovijedi izdanoj 23. svibnja 1944. u 23 sata i 55 minuta kao veoma vano: "... fotoreporteri neka fotografiraju znaajnije osobe koje padnu u zarobljenitvo ili poginu. Ako bi protivno oekivanju, i sam Tito bio zarobljen, to iz naroitih razloga bezuvjetno drati u tajnosti..." Operativnoj zapovijesti stoera Druge oklopne armije 500. SS padobransko-lovakom bojnom za desant na Drvar 25. svibnja 1944. bio je priloen i zrani snimak Drvara na koji su bile unesene posebne upute o mjestu sputanja padobranaca i jedrilica, njihovim smjerovima napredovanja i zadacima. Zrani snimak su najvjerojatnije napravili snimatelji Eskadrile Hrvatska, odsjek za blisko izvianje, a na primjerku pripojenom operativnoj zapovijedi bilo je naznaeno daje fotografiranje obavljeno 19. svibnja 1944. Britanski pukovnik Vivian Street koji je tih dana zamjenjivao odsutnog efa britanske vojne misije pri Vrhovnom stoeru NOVJ

KIKA

brigadira Fitzroya Macleana, u svome izvjeu o desantu i njemakoj drvarskoj operaciji navodi da se nad Drvarom pojavio njemaki izviaki zrakoplov i 2. svibnja 1944. uz napomenu: "Bilo je oito da fotografira Drvar i da posebnu panju posveuje onome dijelu grada u kojem se tada nalazila vojna misija brigadira Fitzroya Macleana". Za pojavu toga zrakoplova nagaalo se da je u njemu letio Otto Skorzeny, meutim Skorzeny koji nipoto nije patio od skromnosti nije to nikada nigdje istaknuo. Padobranci su pretrpjeli teke gubitke, krenuli su prema gradu ne slutei da se meta njihova napada krije iza njihovih lea u peini preko rijeke i nasuprot gradu. Prvi njemaki oklopni automobil koji je predvodio pojaanje cestom prema Drvaru pojavio se tek sutradan 26. svibnja 1944. u 12 sati, a dotle su padobranci grevito odbijali napade ukopani na mjesnom groblju. Od njih 900 preivjelo ih je dvjestotinjak, a toliko ih je bilo i ranjenih. Njihov zapovjednik SS-Hauptsturmbannfhrer Rybka bio je teko ranjen i spasio se laganim kurirskim zrakoplovom koji je trebao odvesti zarobljenog Tita. Umjesto zarobljenika odnio je njegovu odoru naenu u mjesnoj krojanici - bio je to zapravo poklon za Titov roendan. Spektakularan uspjeh Otta Skorzenyja s Gran Sassa nije se ponovio - Abwehr je viestruko zakazao, a zbog naina na koji su ga odbili Skorzenyju je bez sumnje bilo drago to nije imao udjela u Operaciji Konjiev skok. O ovoj e operaciji biti jo govora u Zagrebu poetkom lipnja 1944. - njemaki opunomoeni general u Zagrebu Glaise Horstenau e se raspitivati za zaplijenjeni dnevnik Randolpha Chuchilla, sina Winstona Churchilla (Ribbentrop e zahtijevati da se taj dnevnik poalje njemu u Glavni stoer), a njemaki poslanik i opunomoeni ministar Njemakog Reicha u Zagrebu Siegfried Kasche e traiti da se njemu dostavi dnevnik knjievnika Vladimira Nazora. Atentat na Hitlera Urota nekih njemakih generala protiv Hitlera i pokuaj njegova ubojstva podmetnutim paklenim strojem u Fuhrerovoj Vujoj jami u Rastenburgu 20. srpnja 1944. sasvim je sluajno dio ratnoga ivotopisa Otta Skorzenyja, meutim potpuno je sigurno da je najvea pogreka Hitlerova atentatora Stauffenberga bilo

KIKA

zanemarivanje mogueg uplitanja u Berlinu SS-formacija iz nedalekog Oranienburga, a "naroito intervencija jedinice iz Friedenthala kojom je upravljao ovjek od povjerenja: Skorzeny!" Poznati istraiva dogaaja iz Drugoga svjetskog rata - osobito oko saveznikog iskrcavanja, o emu je prvi objavio pojedinosti koje su bile dugi niz godina zatakavane, Anthony Cave Brown uspio je u tanine rekonstruirati zbivanja u kojima je Skorzeny odigrao znaajnu ulogu: "Spustila se no. Berlin je utonuo u potpunu tamu, samo je nekoliko reflektora paralo nebo. Goebbels je ve imao Hitlerovo doputenje da naredi napad na Bendlerblock i uhienje zavjerenika. Ipak, situacija je bila i dalje mutna, nejasna i zbrkana. Nitko nije znao tko zapravo dri u rukama etvrt vladinih zgrada. U toj atmosferi sumnje i neizvjesnosti jedna je bojna tenkova regularne vojske stigla pred glavno zapovjednitvo SS-a u Fehrbellinerstrasse i uperila svoje 75-milimetarske topove na prozore i vrata te velike sive zgrade. Pokoravajui se slijepo direktivama plana Walkre (u sluaju ope opasnosti, primjerice masovnog saveznikog padobranskog desanta - op.), tenkisti su bili spremni da zapucaju na svakoga tko ih pokua sprijeiti u zauzimanju zgrade. Meutim, u tom je asu netko intervenirao da poniti tu zapovijed. Dojurio je neki visoki asnik i rekao tenkistima: - Jeste li poludjeli, momci? Fhrer je iv! Nema smisla da idete dalje! Ja vam mogu dati samo jedan savjet: vratite se svojim kuama! Sada vie nita ne moete spasiti ... ovdje moete samo izginuti! Jedan njemaki vojni lijenik, koji je sluio u toj tenkovskoj jedinici, tvrdit e poslije rata da je taj nepoznati asnik bio uveni tenkovski general Heinz Guderian, koji je u to vrijeme bio generalni inspektor Wehrmachta. Ali Guderian e tvrditi da je u to vrijeme bio daleko od stoera SS-a, da se nalazio u blizini Deipenhofa, to jest ak na suprotnom kraju Berlina, i da se upravo vraao sa etnje sa svojim psima. Bez obzira na to tko govori istinu, ostaje injenica da je Guderian sutradan postavljen za naelnika Glavnog stoera kopnene vojske, umjesto generala Zeitzlera, kojega je Hitler brzim postupkom smijenio zbog sumnje da je sudjelovao u uroti. injenica je neto drugo: ma tko bio asnik koji je naredio tenkistima da se povuku, oni su ga posluali. Da su ti tenkisti kojim sluajem ipak napali sjedite stoera SS-a, to bi uvuklo regularnu vojsku i ostale u sukob sa SS-om, i to bi moda urotnicima pruilo mogunost da se pregrupiraju i reor -

KIKA

ganiziraju. Ali tenkisti to nisu uradili, pa je propala posljednja ansa da urota uspije. Saznavi da se sprema napad na Bendlerblock i elei sprijeiti krvoprolie, Speer (ministar naoruanja - op.) je odluio da se odveze tamo i pokua posredovati. 'U potpuno zamraenom Berlinu', napisat e on u svojim memoarima, 'zgrada stoera sablasno se isticala obasjana reflektorima - stvarajui nerealan i sablastan prizor. inila se nekako teatralna, kao kakva jarko osvijetljena kulisa u nekom zamraenom filmskom studiju'. U trenutku Speerova dolaska vojska je ve bila potpuno opkolila i odsjekla cijelu tu zonu; oruja vojnika bila su nabijena i otkoena, jer se oekivalo da bi bitka mogla zapoeti svakog trenutka. Operacijom su rukovodili Kaltenbrunner, Heydrichov nasljednik, i Otto Skorzeny, voa njemakih komandosa. Speer ih je zatekao kako stoje ispod stabala na rubu ulice nasuprot Bendlerblocku. 'inili su se kao utvare i tako su se ponaali', napisat e Speer. 'Sve se doimalo nekako prigueno, ak su se razgovori vodili priguenim glasovima, kao na pogrebu'. U unutranjosti velike zgrade dogaao se posljednji in drame. Izmeu 10 i 11 naveer grupa asnika Frommova stoera, koji su bili ostali vjerni Hitleru, krenula je u akciju protiv Stauffenberga i njegovih ljudi. Uli su u Stauffenbergov ured s- uperenim i otkoenim revolverima, svladali Olbrichta i ranili Stauffenberga u lea u asu kad je pokuao pobjei kroz vrata koja su vodila u susjednu sobu. Fromm je u meuvremenu uspio svladati asnika koji je straario pred njegovim vratima, a zatim je odmah preuzeo zapovjednitvo. Svi su urotnici uhieni, a u istom su trenutku prodrli u zgradu vojnici s ulice. Otpora nije bilo. Mnogi urotnici koji nisu pohvatani u prvim trenucima, uhieni su kasnije. Nijedan nije pruio nikakav otpor, neki i zbog toga to su zaboravili ponijeti revolvere. U trenutku kad je Fromm uao u sobu, Beck je pruao prvu pomo ranjenom Stauffenbergu. Prema iskazu to ga je general Hpner dao Gestapu, tada se poveo ovaj razgovor: Beck: - Imam revolver, ali bih htio da ga zadrim za osobnu upotrebu. Fromm: - U redu, uradite to, ali odmah. Beck: - U ovom trenutku razmiljam o minulim vremenima. Fromm: - Ne elim sada razgovarati o tome. Molim vas da uradite to ste naumili.

KIKA

Beck je izgovorio jo nekoliko rijei, a onda prislonio cijev revolvera na glavu i opalio, ali mu je metak samo okrznuo tjeme. Beck je zateturao i kriknuo: - Zar nije opalio kako treba?! Pomognite starom! - rekao je Fromm dvojici asnika koji su stajali nedaleko Beka. - Oduzmite mu revolver! Beck: - Ne, nemojte mi ga uzeti! elim ga zadrati! Fromm: - Oduzmite mu revolver! Zar ne vidite da nema snage da se ubije. Dok su se ona dva asnika bavila Bekom, Fromm se okrenuo Olbrichtu, Stauffenbergu, Quiraheimu i Haeftenu i rekao im: - Gospodo, ako netko od vas eli neto napisati, imate na raspolaganju nekoliko asaka ... Izaao je iz sobe, ali se vratio ve za pet minuta i rekao: - Jeste li gotovi, gospodo? Molim vas da pourite kako bismo drugima olakali posao. Ja sam, u Frerovo ime, sazvao malo prije vojni prijeki sud, koji je etvoricu osudio na smrt. Ta su etvorica: glavnostoerni pukovnik Mertz von Quirnheim, pjeadijski general Olbricht, pukovnik ije ime ne elim ak ni izgovoriti (Stauffenberg), i njegov autant (Haften). Fromm se zatim okrenuo jednom poruniku koji je stajao kraj njega i naredio mu: - Uzmite nekoliko ljudi i izvrite odmah ovu presudu. Uradite to dolje u dvoritu! etvorica osuenika na smrt odvedena su na strijeljanje. Kad su otili, Fromm se okrenuo Beku i zapitao ga: - Onda, to je? Iako omamljen, Beck je odgovorio: - Dajte mi drugi revolver! Jedan od prisutnih asnika pruio mu je svoj revolver, a Fromm mu je rekao: - Dajem vam vremena za jo jedan hitac! Beck je tada ponovo prislonio vrak cijevi revolvera na glavu i opalio, ali se ni sada nije uspio ubiti. Navodno je Fromm tada rekao nekom vodniku: - Pomognite starom! I taj je vodnik ustrijelio Beka ispalivi mu metak u sljepooicu. Bila to istina ili ne, injenica je da je odjeknuo jo jedan hitac i da se Beck sruio mrtav. Stauffenberg, Olbricht i ostala dvojica osuenika na smrt odvedeni su u oblim kamenom prekriveno dvorite, i obasjani svjetlom farova nekoga kamiona stali pred vod za strijeljanje. U posljednjem trenutku prije nego to je odjeknuo plotun, Stauffenberg je uskliknuo:

KIKA

- Neka ivi vjena Njemaka! etvorica osuenih pali su mrtvi. Kasnije u toku noi njihovi su leevi, zajedno s Beckovim baeni na kamion i nekamo odvezeni. Nikad se nee saznati gdje su im grobovi. Bio je to jadan i neslavan kraj jedne smione zamisli!" William L. Shirer u svome "Usponu i padu Treega Reicha" kratko zakljuuje: "Ne slutei da se toga dana neto sprema, Skorzeny je u 6 sati poslije podne sjeo u noni ekspres za Be, ali je u Lichterfeldeu, na nalog SS-generala Schellenberga, ovjeka broj dva u SDu, vlak zaustavljen i Skorzeny pozvan da sie s njega. Vrativi se u Berlin, Skorzeny je zatekao neuvanu zgradu SD-a u krajnje histerinom raspoloenju, ali hladnokrvan kakav je ve bio, a povrh toga i dobar organizator, brzo je skupio naoruane jedinice i bacio se na posao. On je bio prvi koji je nagovorio formacije iz tenkovske kole da ostanu vjerne Hitleru'... Pobuna, jedina ozbiljna koja je ikada izvedena u jedanaest i pol godina postojanja Treega Reicha, uguena je za jedanaest i pol sati. Skorzeny je stigao u Bendlerstrasse sa satnijom naoruanih esesovaca i zabranio daljnja smaknua..." Petnaest tisua sumnjivih, pet tisua pobijenih po kratkom postupku. Uglednim vojskovoama daje se revolver ili pitolj s jednim metkom u cijevi da bi sami sebi presudili. Naivina Beck, star 64 godine, generalpukovnik i umjesto Hitlera predvien za efa nove Njemake, do posljednjega je asa vjerovao da se Fhrer moe naprasno ukloniti, samo je okrznuo glavu prvim hicem. Morao je pucati jo jednom dok ga je 37-godinji atentator Claus Graf von Stauffenberg, jednoruki invalid sa samo tri prsta na sauvanoj ruci i s crnim povezom preko jednoga oka, pridravao da ne padne sa stolice. Pukovnik Stauffenberg, general i zamjenik zapovjednika Dopunske vojne priuve Olbricht i jo neki strijeljani su u dvoritu Ministarstva rata. ivima zbog opomene, a Fhreru radi osobnog zadovoljstva prikazanje podui dokumentarni film o pojedinanim egzekucijama. U tomu filmu najefektnije su scene vjeanja na mesarske kuke. Operacija u ruskoj pozadini Skorzenyjev izravni naredbodavac SS-Brigadefhrer Walter Schellenberg i ef obavjetajne slube Glavne uprave za sigur-

KIKA

nost Reicha (RSHA), inae Himmlerov Benjamin - tj. mezimac i ljubimac, kako je Schellenberg volio da ga nazivaju, godinama je usko suraivao sa zapovjednikom SS-lovakih odreda Ottom Skorzenyjem, posebno od sredine 1944. godine u Operaciji Zeppelin, pokrenutoj 1942. i nastavljenoj sve do travnja 1945. Od ljeta 1943. ubacivale su se skupine bivih njemakih zarobljenika a ranijih pripadnika Crvene armije u pozadinu bojini ce radi sabotae i izvianja, nazivali su ih aktivistima Operacije Zeppelin. Meu njima su se posebno isticali: trojka u Moskvi koja se uvukla u sovjetsko Ministarstvo transporta i fotografirala povjerljiva izvjea o vojnim transportima Crvene armije, skupina u planinama iguli koja je izviala podruje oko eljeznikog vora Kujbieva i rukovodila drugim oblinjim skupinama, nekoliko skupina du eljeznike pruge Moskva-Vologda-Arhangelsk koje su djelovale zajedno s tamonjim stanovnitvom u zabaenim umovitim podrujima. "Iako su te akcije veinom voene diletantski i zavrile pred automatima sovjetske tajne policije, ipak su donijele i neke podatke o stanju na sovjetskoj strani..." (Hermann Zolling - Heinz Hhne, "Sluaj generala Gehlena - General Gehlen i povijest obavjetajne slube Savezne Republike Njemake", Hamburg, 1971.). Koliko je u potpunosti bila uspjena Operacija Zeppelin, razumljivo je da nema dostupnih podataka, ali zato je sudjelovanje Skorzenyja u toj operaciji sasvim izvjesno: Skorzeny se, tovie, spominje kao znaajan operativni suradnik generala Reinharda Gehlena, efa glavnostoernog odjela Strane oruane jedinice ISTOK (Fremde Heere Ost - skr. FRO), poslije rata utemeljitelja i prvoga predsjednika Savezne obavjetajne slube SR Njemake (BND). Iz ratnoga razdoblja generala Gehlena poznato je sljedee ("Sluaj generala Gehlena"): "U studenome 1944. Skorzeny je dobio zadatak da u sovjetskoj pozadini izgradi organizaciju otpora i da doe u dodir s antikomunistikim partizanima. Kako je 12. studenoga registrirao Operativni odjel Glavnoga stoera vojske, ovamo su pripadale: Grupe otpora ukrajinskih nacionalista, grupe poljskog nacionalnog pokreta otpora koje se nisu posve raspale nakon to su ih pregazile sovjetske postrojbe koje su napredovale, antisovjetskoruske grupe otpora u sovjetskoj pozadini sve do Kavkaza koje su se ustrojile od protivnikova sustava i izbjeglica itd., ostale antisovjetske skupine otpora sastavljene od neruskih pripadnika (ratni zarobljenici, izgnanici, kanjenici). Ako te skupine nisu bile ukljuene u Operaciju Zeppelin, bile su povezane s mjestima za

KIKA

izvianje bojita, a time i sa njemakom FRO, prema tome Skorzeny je elei uspostaviti dodir s partizanima morao konzultirati Gehlena. A Gehlen je odmah iskoristio prigodu da uz pomo Skorzenyjevih lovakih odreda i skupina za Operaciju Zeppelin proiri bazu svoga izvianja neprijatelja". Na svaki nain, Skorzeny je bio jedan od trojice najznaajnijih ljudi koji su - "skupljali sva obavjetenja koja su govorila o tome da postoje istonoeuropske skupine otpora". Smatra se da je punomo koju je sastavio Martin Bormann, a potpisao Hitler da "sve civilne i vojne linosti moraju pruiti svaku pomo" Skorzenyju bila od najvee koristi generalu Gehlenu koji je mudro predvidio svoje kasnije povezivanje s amerikom obavjetajnom slubom kojoj je predao sve to se doznalo o stanju u SSSR-u (Gehlen se Skorzenyju oduio tako da je ovaj "proao kratak sudski proces za ratne zloine na kojemu je osloboen" i nakon toga slobodno putovao amo-tamo po svijetu). Iako "bombastian i indiskretan, ali nimalo glup", Otto Skorzeny ovla prelazi u svojim memoarima preko sudjelovanja u Operaciji Zeppelin, no ono to Skorzeny oprezno izbjegava otkriva njegov nadreeni Walter Schellenberg u posmrtno objavljenim sjeanjima: "U meuvremenu su se na Istonom bojitu, unato naoj ljetnoj ofenzivi javljale sve vee potekoe, iako su ih mogli zamijetiti samo upueni. Ponovno smo bili iznenaeni jainom ruskog oklopnog oruja i nita manje dobrim organiziranjem planiranja partizanskog rata, koji je vezao sve vie naih snaga. Himmler mi je s time u vezi rekao da Fhrer ni u kojem pogledu nije zadovoljan izvjetajima tajne slube o Rusiji. Oito, nismo sposobni aktivirati tajnu slubu onako kako to zahtijeva ratno stanje. Pokuao sam se opravdati objanjenjem da se propusti prolosti ne mogu prekono nadoknaditi i pri tome kao objanjenje dao primjere nedostatka tajne slube u organizacijskom pogledu. Za borbu protiv tako divovskog protivnika kao to je Rusija potrebne su mase agenata. Istina, postojee veze obavjetajne slube preko vedske, Finske, Balkana i Turske na visokoj su razini, ali nisu ni izdaleka dovoljne da bi se dobile pouzdane i cjelovite pregledne slike. I njemaki emigrantski krugovi u Sovjetskoj Rusiji i u drugim zemljama, s kojima odravamo veze, alju nam zapravo samo kamike za mozaik. Potrebno mi je najmanje dvije-tri tisue kolovanih ljudi koji dobro poznaju jezike, ali i bolja oprema radiotehnikim sredstvima. Istina, na tome se podruju radi danonono, ali potrebe jo nisu ni izdaleka podmirene. Za

KIKA

uspjenije masovno ubacivanje agenata potrebna je sveobuhvat nija oprema kamionima, zrakoplovima i orujem. Himmler me utke sasluao, pa rekao: 'Rusi su strani protivnici, ali moramo ih unititi prije nego stignu oni drugi'. Obeao je da e me uvelike poduprijeti u vezi s jaom aktivizacijom tajne slube. Istodobno je zahtijevao da mu podnesem opiran izvjetaj o radu tajne slube protiv Rusije. U ono se vrijeme naa obavjetajna sluba protiv Sovjetskog Saveza granala u tri dijela. Prvi ogranak obuhvaao je inozemne uporine toke u gotovo svim glavnim gradovima Europe, kao i niz posebnih javki. Na primjer, preko jedne od njih bila su povezana dva glavnostoerna asnika iz stoera marala Rokosovskoga. Kad se poslije vojni sektor obavjetajne slube sjedinio sa VI. upravom, preuzeo sam jo jednu vrlo vanu javku kojom je rukovodio neki njemaki idov i njome vrlo dobro upravljao. Istina, radio je samo s dvije uredske sile, no tehnika je opremljenost njegova ureda bila tako suvremena da sam je smatrao kao predloak za organizaciju itave svoje uprave. Sve je bilo automatizirano i tehnificirano; obavjetajni konci toga punkta protezali su se brojnim zemljama, u kojima sam dobivao obavjetenja iz najrazliitijih drutvenih krugova. I, prije svega, dobivao je brza i tona obavjetenja iz raznih stoera ruskoga vojnog rukovodstva. Tomu su ovjeku polazila za rukom majstorska djela. esto je dva-tri tjedna unaprijed javljao o planiranim pokretima sovjetskih formacija do jaine divizije, a podaci su mu bili toni do u pojedinosti. Tako je na najvii vrh mogao pravodobno poduzimati protumjere. Tonije reeno: mogle su biti poduzete da je Hitler vie sluao efa odjela za procjenu Fremde Heere Ost. Na alost, Hitler bijae okruen klikom koja je neprekidno traila dokaze da su izvjea efa odjela Fremde Heere Ost dalekosena igra Sovjeta, tj. da Sovjeti neko vrijeme alju istinita obavjetenja - koje je lako provjeriti - da bi u odreenom trenutku vrhovno njemako vojno rukovodstvo pretvorili u rtvu obmane. S mnogo truda odbacivao sam takva podmetanja. Drugim je ogrankom obuhvaena Operacija Zeppelin. Tu su bila ukinuta dotadanja uobiajena pravila u radu agenata - teite je bilo na masovnom radu. Iz zarobljenikih logora izabrane su tisue ruskih ratnih zarobljenika, koje smo izobrazili i padobranima sputali u dubinu sovjetskog prostora. Uz to to su slali obavjetenja, njihovi su se glavni zadaci sastojali od politikog rovarenja i sabotae. Druge su grupe bile namijenjene suzbijanju parti-

KIKA

zanskog rata, i to tako da se kao agenti i uhode uvuku u organizacije partizanskih odreda. Da bismo jo bre uspjeli, vrbovali smo kao dobrovoljce ruske ratne zarobljenike iz neposrednog podruja bojita. Bilo bi potpuno besmisleno primoravati zarobljenike da prijeu kao agenti u nau slubu. im bismo ih, naime, premjestili iza ruskog bojita, nismo ih vie mogli nadzirati. Prema tome, upotrebljive smo rezultate mogli dobiti samo od dobrovoljaca. Prirodno, pri tome smo morali raunati s veom kvotom gubitaka i zakazivanja nego inae. No, s tim smo se rizikom pomirili. Ratne zarobljenike kojima smo se namjeravali koristiti do etiri stotine kilometara iza bojita nismo morali dugo kolovati. Njima su se samostalno rukovodile radne grupe: jug, sredina i sjever. Glavno zapovjednitvo tih grupa bilo je u uskoj vezi s nadlenim vojnim ustanovama i u kontaktu sa III. i IV. upravom Glavne uprave za sigurnost Reicha. Zato to su poznavali jezik, baltiki su se Nijemci pokazali osobito spretnima za pronalaenje podobnih ratnih zarobljenika. Izabrani su ljudi bili okupljeni u posebnim logorima gdje su s njima, zbog namijenjenog im zadatka, osobito dobro postupali. Nakon prvih ispita sposobnosti dobili su, praktiki, status njemakog vojnika. Prema sporazumu s generalom dobrovoljakih odreda, bili su odjeveni u uniforme njemake vojske. Dobivali su sve to mora obradovati vojniko srce - dobru hranu, istu odjeu i smjetaj, dopust u gradu u civilnom odijelu, a prikazivani su im i filmovi. ak su odlazili na kruna putovanja po Njemakoj, da bi stekli dojam o ivotnom standardu Nijemaca i usporedili ga s ruskim prilikama. U meuvremenu su obrazovni rukovoditelji i povjerljivi ljudi ispitivali istinsko politiko uvjerenje tih bivih zarobljenika i koliko im je stalo jedino do materijalnih probitaka ili se uistinu stavljaju na raspolaganje iz politikog uvjerenja." Skorzeny je svakako imao vanih razloga da niti ne natukne sljedee (to Schellenberg glatko izjavljuje): "Dragocjenu pomo pruala nam je Vlasovljeva armija, kojoj je cilj bio oslobaanje Rusije od sovjetskog reima. S generalom Vlasovom i njegovim stoerom sklopili smo posebne sporazume i on je dobio pravo na vlastitu organizaciju tajne slube u Rusiji. Pri tome smo jedino htjeli sudjelovati u rezultatima. Ti su se Rusi zbog toga sasvim drugaijim poletom prihvaali zadatka: osjeali su da doista rade za sebe i svoje ideale. Na alost, sve se to dogaalo vrlo kasno, jer su Hitler i Himmler priznali generala tek kad je gorki kraj ve bio preblizu. U poetku je Vlasov bio iskljuen zbog principijelnog gledita da se ni najmanjoj ruskoj grupi ne

KIKA

priznaje autonomno pravo, ali i iz bojazni da bi na raun svoje vojne potpore mogao zahtijevati znatna politika prava. Postojalo je i nepremostivo nepovjerenje; strah da general ne igra potenu igru i da bi mogao - doveden na bojite - na nekom osjetljivom mjestu omoguiti prodor Sovjetima. Ovaj posljednji razlog zasigurno nije bio opravdan. Osim toga, ako zatreba, njegova je vojska mogla biti tako postavljena da njemake postrojbe u njihovoj neposrednoj blizini pruaju odgovarajuu sigurnost. Tu se i opet uvelike razmahala borba oko kompetencije kojoj se, na kraju, i Vlasov rugao. Jedanput se za generala osjeala odgovornom vojska, zatim Rosenbergovo ministarstvo za tisak, onda je to bio Himmler, zahtijevajui pravo rukovoenja, a ni ministar vanjskih poslova Ribbentrop nije smio tu izostati. Najbolje bi bilo da su ih sve posjeli na kozake konje i poslali u bitku ispred Vlasovljeve armije. Nakon psiholokih i propagandnih priprema poela je struna izobrazba dobrovoljaca za koju emo ih svrhu koristiti. U sreditu je bila sustavna radiotelegrafska izobrazba. Tu se nije mogao izbjei vojni dril jer je nastavnika bilo malo i teko bismo izali na kraj s opirnim gradivom. Budui da su svi dobrovoljci dobili nova imena, esto je dolazilo do zbrke. Za samu je akciju stoer zranih snaga dao na raspolaganje eskadrilu 200. Sektori politike i vojne tajne slube, koji su jo tada radili djelomino jedan pokraj drugoga i jedan protiv drugoga, morali su dijeliti i letove i krte zalihe benzina. Posljedica te dvojnosti bila je vie agenata nego to smo ih mogli poslati u okupirana podruja. Kako bismo, meutim, sprijeili da splasne raspoloenje dobrovoljaca koji su bili primorani da ekaju, iz te smo grupe organizirali vojne borbene odrede. Jedna takva postrojba bila je takozvana Druina kojom je zapovijedao ruski pukovnik Rodionov, pod lanim imenom Gill i koja je trebala biti iskoritena za osiguranje pozadinskih vojnih podruja i u borbi s partizanima, a u sluaju nude i na bojitu. Nekoliko sam puta razgovarao s Gillom i nisam se mogao osloboditi sumnje da se njegovo protusovjetsko raspoloenje pokolebalo. U nainu na koji je kritizirao openite greke njemakog rukovodstva prema Rusiji - posebno ukazujui na njemaku promidbu o ruskom podovjeku - i prema puanstvu i ratnim zarobljenicima, bijae prizvuk koji je morao izazvati sumnju. Razgovarao sam i s jo nekoliko asnika. Meu njima su bili i neki glavnostoerni asnici i inenjer graevinskog poduzea za izgradnju tunela. Obojica su bili podrijetlom iz Moskve, a u kolovozu 1941. dospjeli su pokraj Brjanska u njemako zaro-

KIKA

bljenitvo. Proli su razliite stupnjeve naega specijalnog kolovanja i bili su, kao osobito inteligentni i bistri suradnici, ukljueni u Operaciju Zeppelin. Posjetio sam ih u njihovom berlinskom stanu, gdje su bili smjeteni kao civili. Glavnostoerni je asnik bio obrazovani diskutant, a inenjer vie podloan osjeajima. Za vrijeme razgovora pokazalo se da obojica, usprkos odbojnosti prema sovjetskom drutvenom poretku, ipak smatraju da e na kraju rat dobiti Rusija. To njihovo uvjerenje nije ni u kojem sluaju bilo izazvano utjecajem promidbe. Prvi je uvjerenje temeljio na izvanrednim Staljinovim osobinama voe, a drugi je pod utjecajem alkohola jednostavno rekao: 'Vi, Nijemci, neete izii na kraj ni s ruskim narodom ni s ruskim prostorom! ak i kad bi uz vau pomo svi narodi mogli uspostaviti nezavisne drave, time biste taj razvoj samo zakoili, ali ne i zaustavili. Jedva da biste mogli svladati ruske privredne probleme. Veliki dijelovi Rusije uvijek e ostati nerazvijena podruja, koja moraju dobivati pomo. Te probleme moe rijeiti samo Rusija, putem naprednog socijalizma'. O tome sam opirno raspravljao s ruskim suradnicima Instituta Wansee u Berlinu (gdje je odlueno konano rjeenje idovskoga pitanja - op.), jer su ti razgovori pokazali kakav je borbeni moral partizana. Oprezno su mi potvrdili da naa promidba i okupacijska politika navodi vodu na mlin ruskoga rukovodstva, a rusko stanovnitvo tjera u zagrljaj partizana. tovie, ti su ruski znanstvenici smatrali da Staljin pozdravlja okrutne njemake mjere kao, na primjer, zapovijed o komesarima (zapovijed da se uhvaeni sovjetski komesari odmah strijeljaju), masovna strijeljanja to su ih obavljale specijalne postrojbe - Einsatzkommando - i velike deportacije. On u njima gleda ne samo dobrodolo sredstvo za podizanje partizanskog borbenog morala nego i mogunost da Nijemce okrivi za strahote koje poine Sovjeti - za bezobziran postupak prema vlastitim ljudima pri borbenim mjerama i najotrije kanjavanje dijela stanovnitva koje se nije htjelo boriti. Staljin se istodobno koristio partizanskim ratom kao kamuflaom za program NKVD-a, likvidacije i deportiranja nepoeljnih dijelova stanovnitva kao to su idovi i kulaci. Provodei taj zadatak, zapovjednici NKVD-a nisu smjeli odravati veze s voama partizanskih odreda, nego su morali raditi iskljuivo prema posebnim zapovijedima iz Moskve". William Stevenson autor djela "Bormannova braa idu dalje", Britanac koji je za vrijeme rata bio borbeni pilot i obavjetajac, tvrdi da su Schellenberg, Skorzeny i Gehlen napravili odlian pri-

KIKA

vatni posao s Amerikancima kojima su utrapili sve to su imali i znali o SSSR-u, i da su za svaki sluaj jako prenapuhali predanu obavjetajnu grau, iz koje Schellenberg izdvaja: "Himmler, koga sam o tome obavijestio, napomenuo je da Rusi trenutano nemaju vremena da smisle neto tako zamreno. Heydrich se bio ogradio na kratku napomenu: 'Pazite da jednoga dana ne dobijete odlikovanje od Staljina'. Ipak, zatraio je da mu napisu izvjee o tome i podnio ga Hitleru. Kao to mi je Heydrich ispriao, Hitler je najprije primijetio: 'Potpuna besmislica'. No, tada je postao nesiguran i zaduio je Heydricha da se taj materijal razradi. Sredinom 1942. poela je, i to na irokoj osnovi, Operacija Zeppelin. Jasno, nije se moglo izbjei da NKVD ne ometa nae planove, a pogotovu da ih ne pokuava unititi iznutra. Tako su izbili ozbiljni zapleti unutar Druine, koji su zavrili dramatinom izdajom pukovnika Rodionova, odnosno Gilla. Druina je bila odreena da bezobzirno proelja neko rusko selo. Pri povratku esesovaka je pratnja iznenada bila napadnuta s lea i poubijana; niti jedan jedini esesovac nije uspio pobjei. Gill se ve prije uspio povezati sa sredinjicom partizanske organizacije u Moskvi i, malo-pomalo, nagovorio je svoje podreene da se odmetnu od nas. Sa skrivenog vojnog aerodroma nekoga partizanskog uporita odletio je u Moskvu. Tamo ga je primio Staljin osobno i odlikovao Staljinovim ordenom. Dakako, to je bio teak udarac, ali me nisu mogli pozvati na odgovornost jer sam nekoliko puta upozoravao Himmlera da Gilla ne bismo smjeli pustiti u borbu protiv partizana. Meutim, na drugim podrujima u okviru Operacije Zeppelin uspjesi nisu izostali. Prije svega, izmeu brojnih zarobljenika mogli smo izabirati sve vie strunjaka, kao to su: elektroinenjeri, kemiari, strunjaci za izgradnju baraka i ostaloga, pa smo ih mogli koristiti na njihovome podruju. Ti su nam strunjaci dali mnoge poticaje za nau industriju naoruanja. Zarobljenici podobni za posebne zadatke dobivali su civilnu odjeu i veinom su smjeteni u privatnim stanovima. Uglavnom, u pitanju bijahu pojedinci, za koje smo se pobrinuli da ive tako da mogunost izdaje bude svedena na najmanju mjeru. Jednome je od tih agenata uspjelo da se izdajui se za odbjegloga ratnoga zarobljenika probije sve do stoera marala Rokosovskoga i da nam od tamo alje vijesti". Skorzeny u svojim memoarima, u odlomku "Ruska enigma iza Urala" spominje "tisue iskaza ruskih ratnih zarobljenika" i

KIKA

divovska industrijska postrojenja koja bi Nijemci rado digli u zrak, a evo to o tome kae Schellenberg: "Trei je ogranak u poetku obuhvaao neku vrst planskog odjela Operacije Zeppelin. U poetku je sasvim teoretski skupljao podatke o tome gdje bi se i kako na osjetljivim tokama najbolje moglo odsudno pogoditi i onemoguiti jezgro ruske industrije i rezervi. S vremenom, taj je odjel poeo provoditi i pojedinane akcije. Da smo za te nae svrhe imali vie zrakoplova, mogli smo sovjetskoj industriji zadati tee udarce, jer su pripreme za to u svakom pogledu bile i tehniki i struno izvedene. Izmeu ostaloga, uspjeli smo, pomou bombardera velikoga radijusa ispustiti V-l blizu cilja, a zatim smo je s pomou pilota samoubojice usmjerili u sam cilj. Raspolagali smo s dovoljno takvih pilota. Takvim napadima trebali su biti pogoeni prije svega industrijski kombinati Kujbieva, eljabinska, Magnitogorska, ali i podruja s onu stranu Urala. Koje su najvanije toke industrijskih podruja tono su procijenili iskusni tehniari, na temelju podataka to smo im ih mi dali. No, i tu su svi veliki planovi propali zbog nedovoljnih mogunosti naih zranih snaga. I tako smo ostali pri manjim, djelominim akcijama to su ih provodili komandosi, a koje su bile ograniene na miniranje meugradskih transformatora i elektrinih stupova. To su, meutim, bili samo ubodi iglom koji su se na sovjetskom bojitu jedva osjeali. Poslije smo preinaili akcije. U zalee smo sovjetskog bojita sputali itave postrojbe koje su, taktikom zbunjivanja, ponajprije trebale preuzeti rasprene dijelove njemakih eta, pa ih dovesti natrag. Nisu samo golema prostranstva na kojima su komandosi bili upueni samo na sebe iziskivala velika odricanja i napore, djelovanje im je bilo silno oteano i na onim podrujima koj a su osiguravale bojne NKVDa. Bili su to, uglavnom, odredi dobrih strijelaca. Na podruju tajnih radioveza mogli smo djelovati ire i uspjenije kada je porasla naa radiotehnika proizvodnja. Prislukivanje neprijateljskih radiokomunikacija izmeu armija, divizija i pukova bilo je itekako korisno naem vojnom zapovjednitvu. Vrhunski smo uspjeh zabiljeili kad smo se uspjeli ukljuiti u redovitu radiovezu sa sredinjicom tajne slube u Moskvi. Tim kanalima naveliko smo ubacivali dezinformacije. Moskva je, na kraju, bila primorana promijeniti ifre i iznova ih raspodijeliti agentima. To ju je stajalo snage, vremena i novca. Sjeam se, na primjer, da smo za vrijeme te radioigre uspjeli okrenuti vie od ezdeset ruskih radiostanica.

KIKA

Tehnikim usavravanjem naih radioureaja uspjeli smo svladati i potekoe pri slanju radioporuka iz dubine ruskog prostora. Nae smo agente, naime, ponekad slali u podruja na kojima su imali rodbinske veze, ali su esto bili upueni i sami na sebe. Neki su vozili bicikle s agregatima na potisak - bili su to instrumenti za proizvodnju struje kojima je bila dograena radiostanica. Pri ravnomjernom pritiskanju pedala uli smo, usprkos nevjerojatnoj udaljenosti, jasno emitiranje bez umova. Jedan od tih agenata uspio je sa sovjetskim transportom stii ak do Vladivostoka. Tamo je promatrao kretanje trupa i poslao nam zanimljiva obavjetenja. Golemo prostranstvo Sovjetskoga Saveza omoguavalo je agentima da se mjesecima kreu zemljom uzdu i poprijeko. Ipak, na kraju ih je veina pala u ruke NKVD-a. im bi se, naime, naulo neto o takvoj naoj djelatnosti, nije se ustruavalo poslati u potragu za naim ljudima, ak i itave divizije i partizanske odrede, ako to bijae potrebno". General Gehlen je poslije rata samo nastavio tamo gdje su Schellenberg i Skorzeny zastali. Horthy stariji i Horthy mlai na sigurnom Situacija u Maarskoj uoi proljea 1944. podjseala je na stanje u Italiji prije obaranja Mussolinija godinu prije: unato zajednikom sudjelovanju u ratu protiv Sovjetskog Saveza i strahovitog poraza maarske vojske na Donu sredinom sijenja 1943. odakle se od 200.000 vojnika vratilo u Maarsku 65.000 promrzlih i sakatih tekih invalida, iz Budimpete se pregovaralo i na zapadu i na istoku kako bi se Maarska izvukla iz rata i sklopila odvojeni mir. U meuvremenu u Hitlerovom se Glavnom stoeru ponovo prepriavala istinita anegdota iz jeseni 1941. kada je ameriki veleposlanik u Budimpeti Herbert Pell, koji je zastupao i Veliku Britaniju, htio poto-poto doznati od tadanjega maarskog premijera Laszla Bardossyja kako e se njegova zemlja postaviti u nastupajuim ratnim dogaajima. Njihov je razgovor do suza nasmijavao i Fhrera. Ameriki veleposlanik: Maarska je znai republika? Bardossy: Ne, mi smo kraljevina. Ameriki veleposlanik: Vi onda imate kralja? Bardossy: Ne, mi imamo admirala. Ameriki veleposlanik: Vi znai imate flotu? Bardossy: Ne, mi uope nemamo more.

KIKA

Ameriki veleposlanik: Vi znai imate teritorijalne pretenzije? Bardossy: Da. Ameriki veleposlanik: Prema Americi kao neprijatelju Hitlera? Bardossy: Ne. Ameriki veleposlanik: Prema Engleskoj koja ratuje protiv Njemake? Bardossy: Ne! Ameriki veleposlanik: Prema Rusiji? Bardossy: Ne! Ameriki veleposlanik: Onda prema kome? Bardossy: Prema Rumunjskoj. Ameriki veleposlanik: To znai da ete objaviti rat Rumunjskoj? Bardossy: Ne, Rumunji su nai saveznici. Jo je prole 1943. godine Hitler vjerovao da je maarski regent Miklos Horthy de Nagybanya, austrougarski admiral koji se volio pokazivati na bijelom konju i na konju vrio vojne smotre ili predvodio maarsku vojsku kod zauzimanja podruja to mu ih je ustupio Fhrer ostao odani saveznik Treega Reicha. Stoga mu je za 75. roendan poklonio lijepu jahtu (u lipnju je Horthy primio prvo maketu poklonjene jahte, a u listopadu je dopremljena u Maarsku sama jahta). No, sada se oito sve naglo mijenjalo i da bi ispitao to Horthy stvarno namjerava Hitler je "admirala na bijelom konju" pozvao na razgovor u Klessheim u Gornjoj Austriji. Prije nego to e se Horthy uspjeti vratiti u svoju zemlju, poela je Operacija Margarethe 1: njemaka je vojska krenula u potpuno zaposjedanje Maarske, s tim da je Budimpeti u sluaju potrebe namijenjena sudbina druge Varave. Mikls Horthy st. u svojim memoarima izdanim u Buenos Airesu 1953. tvrdi da se jako suprotstavljao Hitleru koji je u Klessheimu nastupio "energino i ak arogantno". Kako bilo da bilo, Horthy je naposljetku pristao na okupaciju svoje zemlje zbog stanja na istonoj fronti a Hitler mu je obeao da e to biti "iskljuivo vojna okupacija, ali ne i policijska". Maari e i dalje odravati red u zemlji vlastitim snagama, njihova unutarnja vlast nee biti nimalo okrnjena. Nadalje, vojna e okupacija potrajati dotle dok se u Budimpeti ne postavi vlada koja e "uivati potpuno povjerenje Njemake". Kao prvi ovjek nove vlade neka bude imenovan sadanji poslanik Maarske u Berlinu Dome Sztojay kojega

KIKA

njemaka strana procjenjuje kao prikladnoga za tu dunost zbog njegove poslunost i odanosti Njemakoj. Prelaskom granice 19. oujka 1944. njemaka je Sluba sigurnosti (SD) odmah krenula u uhienje lanova maarske vlade, pred kuom poslanika Endre Bajcsy-Zsilinszkoga u Budimpeti dolo je do kratke pucnjave iz revolvera i to je bilo sve. Dolo je i do smjene u maarskom Glavnom stoeru, dunosti su preuzeli asnici u koje su Nijemci bili sasvim sigurni. Horthy po povratku ne odobrava za premijera Sztojaya, postavlja Gezu Lakatosa, generala koji mu je privren. U meuvremenu se odravaju pregovori s Englezima i Amerikancima, ali odgovor je krajnje nepovoljan, zapadni Saveznici zahtijevaju da se Maari obrate Sovjetima. Prije nego to Maarska odluuje kako e dalje, Rumunjska se predala Sovjetima i obustavila ratovanje protiv SSSR-a 23. kolovoza 1944. Horthy alje 28. rujna 1944. delegaciju u Moskvu, predvodi je general Gabor Faragh koji je prije rata bio maarski vojni atae u Moskvi i govori ruski. Faragh podnosi Sovjetima prijedlog za prekid neprijateljstva uz odreene uvjete, a to su: da odmah prestanu sovjetski napadi na maarske snage, da u zaposjedanju Maarske sudjeluju i angloamerike postrojbe i da se dopusti slobodno povlaenje njemake vojske preko Maarske u Austriju. SSSR odgovara da Maarska smjesta napusti podruja koja je zauzela poslije 31. prosinca 1917., da primi vojno povjerenstvo sva tri Saveznika koje e raditi pod sovjetskim predsjedanjem i da maarska vlada odmah objavi rat Njemakoj. Poruka iz Moskve, sadrana u ifriranom brzojavu, postie potreban uinak: "admiral na bijelom konju" odluuje prihvatiti sovjetske uvjete, posebno stoga to inae SSSR nema namjere voditi bilo kakve drugaije pregovore, niti se uputati u bilo kakva daljnja pogaanja. U Moskvi je 11. listopada 1944. u 20 sati potpisan preliminarni sporazum o predaji bez ikakvih uvjeta. Istovremeno je utvren i postupak kako e se predavati maarske postrojbe: jedan e maarski glavnostoerni pukovnik prijei liniju bojita i u Szegedinu se sastati sa sovjetskim maralom Malinovskim radi utanaenja svih pojedinosti predaje. Sutradan sovjetski predstavnici definitivno gube strpljenje: sovjetski stoer i Malinovski sa zgraanjem otkrivaju da dotini pukovnik nema uope pojma o rasporedu maarskih snaga kao i o nainu na koji bi tamonje postrojbe trebale zapoeti predaju. Maral Malinovski dri da je posrijedi pokuaj obmanjivanja i oito odugovlaenje, tim vie to je na jednom

KIKA

mjestu neka maarska postrojba usred prekida vatre napala najblii sovjetski poloaj. General Faragh iz Moskve telefonski izvjeuje Budimpetu da Sovjeti ultimativno daju rok od samo 48 sati za dogovorenu predaju, nakon koje se zahtijeva da maarska vojska smjesta krene u napad na njemake postrojbe i pone se povlaiti iz krajeva koje je Maarska prigrabila poslije namjetene arbitrae u Beu. Napokon poslije dugog vijeanja Krunskoga savjeta, regent Mikls Horthy se 15. listopada 1944. obraa naciji preko radija proglaavanjem obustave neprijateljstava prema Crvenoj armiji i predaji snagama SSSR-a. Proglas je bio dramatian: "Otkad me je narodna volja postavila na elo drave najvaniji je bio cilj maarske vanjske politike da mirnim putem poslije revizije postigne da se barem djelomino otklone nepravde nanesene Trianonskim mirovnim ugovorom. Sve nade polagane u djelovanje Drutva naroda nisu se ostvarile. Pri nastanku nove svjetske krize Maarska se nipoto nije rukovodila eljom za prisvajanjem stranih teritorija. Prema ehoslovakoj republici nije imala napadake namjere i nije eljela da ratom ponovo zadobije dio teritorija koji joj je prethodno bio oduzet. I na teritorij Bake uli smo tek poslije raspada tadanje jugoslavenske vlade radi zatite naroda nae krvi. Glede teritorija koji je Rumunjska od nas oduzela 1918. prihvatili smo mirno rjeenje koje su od nas zahtijevale sile Osovine. Maarska je u rat protiv drava Saveznica bila uvuena uslijed naeg geografskog prostora i pod njemakom prisilom, ali niti tada nije nam cilj bila vlast i ni od koga nismo oduzeli niti jedan etvorni metar. Danas je ve svakome tko trezveno misli nesumnjivo jasno da je Njemaki Reich izgubio ovaj rat. Vlade odgovorne za sudbinu svoje domovine moraju snositi posljedice jer kao to je veliki dravnik Bismarck rekao - nijedan se narod ne moe rtvovati na oltar saveznike vjernosti. Svjestan svoje povijesne odgovornosti duan sam poduzeti sve korake kako bismo izbjegli nepotrebno prolijevanje krvi. U jednome ve izgubljenom ratu narod koji bi svojom ropskom odanou dopustio da radi obrane tuih interesa bude zemlja koju je naslijedio od svojih predaka pretvorena u poprite zavrnih bitaka izgubio bi svoju ast pred svjetskim javnim mnijenjem. Sa aljenjem moram konstatirati da je Njemaki Reich sa svoje strane ve odavno prekrio svoju vjernost prema nama. Ve

KIKA

due vremena protiv moje volje i protiv moje elje ubacuju se sve noviji i noviji dijelovi maarskih oruanih snaga u borbe preko dravne granice. Ove pak godine u mjesecu oujku pozvao me Voa Njemakog Reicha Adolf Hitler na razgovore u Klessheim u Austriji upravo zbog moga pourivanja da se vrate maarske oruane snage u zemlju i ondje mi je priopio da e njemake trupe okupirati Maarsku i usprkos mome suprotstavljanju to je uinjeno dok su jo mene zadravali u Austriji. Istovremeno u dravu Maarsku je ula i njemaka politika policija i uhitila brojne maarske dravljane, meu kojima vie lanova zakonodavnoga tijela kao i ministra unutranjih poslova moje vlade, a predsjednik vlade je izbjegao liavanju slobode samo tako to se sklonio u jedno neutralno poslanstvo. Na odluno obeanje voe Njemakoga Reicha da e u sluaju imenovanja takve vlade koja uiva povjerenje Nijemaca, odustati od povreda i ogranienja nanesena maarskome suverenitetu, imenovao sam Sztojayevu vladu. Meutim, Nijemci nisu odrali svoje obeanje! Pod zatitom njemake okupacije Gestapo je metodama koje je primjenjivao i na drugim teritorijima uzeo u svoje ruke i provodio rjeavanje idovskoga pitanja na svoj poznati nain. A kada se rat sasvim pribliio dravnim granicama, ak je u svojim metodama premaio svoje prijanje ponaanje. Nijemci su ponovo obeali odgovarajuu pomo ali ni to svoje obeanje nisu odrali na nain i u toj mjeri kako su obeali. Prigodom svoga povlaenja dravni su teritorij Maarske pretvorili u poprite pljake i unitavanja. Svi ovi postupci, suprotni saveznikoj vjernosti i priznatim saveznikim odnosima, na kraju su dosegli vrhunac kada su zapovjednika budimpetanskog korpusa generalpukovnika Szilarda Bakaya tijekom njegova poduzimanja mjera za ouvanje unutarnjeg reda u zemlji agenti njemakog Gestapa jednoga maglovitog listopadskog jutra koristei slabu vidljivost muki napali s lea pred njegovim stanom dok je izlazio iz automobila i odveli ga. Poslije toga su iz njemakih zrakoplova bacali letke s porukama protiv nae vlade. Dobio sam povjerljiva izvjea da su nasilnim prevratom trupa odanih njemakoj politici kanili na vlast dovesti svoje ljude, a da su na dravni teritorij eljeli pretvoriti u poprite borbi u kojima bi sudjelovale zatitne trupe Njemakoga Reicha. Odluio sam sauvati ast maarskoga naroda i u odnosu na bivega saveznika koji umjesto odgovarajue vojne pomoi hoe

KIKA

oduzeti maarskom narodu njegovo najvee blago - slobodu i nezavisnost. Zato sam ovdanjem predstavniku Njemakoga Reicha priopio da emo sa svojim neprijateljima prethodno sklopiti primirje i da emo nakon toga prema njima obustaviti sva neprijateljstva. Duboko uvjeren u njihov osjeaj pravde i u suglasnosti s njima elim maarskom narodu osigurati nastavak budueg mirnog ivota i ostvarenje njegovih vjekovnih miroljubivih ciljeva. Vojne sam zapovjednike odgovarajue uputio, zato to su maarske postrojbe u skladu sa zakletvom i istovremeno u smislu moje izdane vojne naredbe, obvezne se pokoravati onima koje sam imenovao. Pozivam na kraju svakoga Maara koji poteno misli da me slijedi na portvovnom putu u cilju spaavanja maarskoga naroda!" Istoga dana, Horthy je uz spomenuti proglas uputio i vojnu zapovijed oruanim snagama: "Vojnici! Od unitavajue borbe koja se odvija u srcu nae drage domovine, imajui na umu nae borbene snage, ne oekujem vie povoljan odluujui preokret u odnosu na nau dravu. Zato sam odluio zatraiti primirje! Kao Vrhovni zapovjednik oruanih snaga, pozivam Vas, u skladu s Vaom vojnikom prisegom da s odanom i beskompromisnom poslunou izvravate moja nareenja izdana preko Vaih nadreenih zapovjednika. Na daljnji opstanak ovisi od toga da svaki pripadnik nae vojske u ovoj tekoj situaciji, svjestan svojih dunosti, do krajnosti zadri disciplinirano ponaanje!" Ve sutradan, 16. listopada 1944. Horthy e - pritisnut dogaajima - objaviti novo priopenje kojim se dva prethodna stavljaju izvan snage i ukidaju: "Moj proglas maarskom narodu od 15. listopada ovime proglaavaju nevaeim i ponavljam nareenje naelnika Glavnoga stoera upueno postrojbama kojim se nareuje odluan nastavak borbe. Teka ratna situacija zahtijeva od vojske, dostojne svoga slavnog imena, da brani Domovinu! Neka Bog vodi vojsku i Maarsku putem bolje budunosti!"

KIKA

Najednom Horthy die ruke od svega, i od svoje dugogodinje dunosti namjesnika i regenta u "kraljevini bez kralja" (za regenta je bio izglasan u parlamentu 1920. i ostao na tome poloaju i nakon 1922. kada je u emigraciji i podalje od Maarske umro najblii potomak cara Franje Josipa Karlo IV.), i od budunosti Maarske. U to ime se obraa posebnim proglasom predsjedniku oba doma maarskoga parlamenta: Maarskom parlamentu, moj regentski pozdrav! U tegobnim i tekim trenucima maarske povijesti ovime objavljujem svoju odluku da se radi uspjenog nastavljanja rata i u interesu unutranjeg jedinstva i sloge naroda, odriem dunosti regenta i svih mojih zakonskih prava u svezi s mojim regentstvom. Ujedno opunomoujem Ferenca Szalasija za formiranje vlade narodnog jedinstva!" U proglasu koji je osobno Horthy proitao preko Radio-Budimpete, nedostaje bitna napomena: da Maarska nastavlja ratovati (to je porueno samo vojsci)! injenino stanje - izvori u Budimpeti: "Ono to je nastalo poslije ove proklamacije vie je izgledalo kao opereta nego kao ozbiljan vojniki potez. Horthyjeve upute postrojbama o obustavi vatre i uspostavljanju dodira sa sovjetskim snagama, maarski glavni stoer uope nije proslijedio vojsci. Vojska nije znala to da radi, pogotovo kada je naelnik Glavnoga stoera Jnos Vrs izdao naredbu koja je izazvala potpunu zabunu: da naime proglas regenta Horthyja ne znai da vojska polae oruje, nego jedino da su povedeni pregovori o primirju, a to zapravo znai da svaka maarska postrojba i svaki maarski vojnik i dalje nastavljaju borbu protiv Crvene armije ... Neke su se postrojbe same predale, ali veina ih je ostala u potpunoj nedoumici to su opet iskoristile njemake trupe i nova vlast Ferenca Szalasija. Tako su mnoge maarske postrojbe nastavile ratovati kao da se nita ne dogaa. Koliko je Horthy sve neozbiljno zamislio vidi se po tome to su njemake postrojbe poslije regentova proglasa bez borbe zauzele zgradu Radio-Budimpete i poele emitirati svoj program i objavljivati svoje naredbe graanstvu! Nitko od maarskih politikih i vojnih dunosnika nije pomislio da bi u tim trenucima priopavanja povijesne odluke za naciju trebalo razoruati barem dvije ili tri glavne njemake po-

KIKA

strojbe u Budimpeti, jer se iznenadnom maarskom napadu one ne bi mogle oduprijeti. Kronika toga dana - 15. listopada 1944. - biljei jo jedan uzbudljiv dogaaj: u trenutku dok se regent Horthy sprema da proita svoje priopenje, stiu mu glasovi da su Nijemci zarobili i odveli sobom njegova sina Miklsa Nicolausa. to se zapravo dogodilo? Regentov sin koji je inae bio antinjemaki raspoloen ali i neiskusan, pao je u njemaku klopku. Famozni SS-pukovnik Otto Skorzeny - iji su pothvat u spaavanju Mussolinija iz zarobljenitva na Gran Sassu nacisti oznaili kao izuzetan ratni podvig naao se u Budimpeti s probranim odredom koji je imao zadatak provesti Operaciju imi. A ta se odnosila na uklanjanje regenta Horthyja s vlasti, o emu su se dogovorili njilai (maarski faisti) Ferenca Szalasija i Nijemci jo poetkom oujka 1944. Taje operacija podrazumijevala zarobljavanje Horthyjeva sina". Sve to je "admiral na bijelom konju" Mikls Horthy (1868.1957.) - svojedobno pobonik cara Franje Josipa koji je 1919. paradno na bijelom konju uao u Budimpetu - zamislio, sasvim se poremetilo polovicom listopada 1944. i on je tada shvatio da se njegova vladavina Maarskom do tobonjeg povratka kralja na vlast primakla kraju. Isprva je bilo predvieno da ga na poloaju regenta naslijedi stariji sin ing. Istvan, roen 1904. koji je za vrijeme rata usred nonog lokala u Budimpeti naruivao da mu glazba u baru svira englesku himnu i koji je svoj medeni mjesec proveo putujui zrakoplovom kojim je sam pilotirao i tako posjetio dvadesetak zemalja Europe i Srednjeg istoka. Po Budimpeti se godinama prialo kako je vjenanje Istvana Horthyja bio glamurozni dogaaj stoljea na kojemu je mlada vukla za sobom veo dugaak rekordnih esnaest metara. Tko zna kako bi postupila maarska vlada u jesen 1944. da je vlast ve bila prela na ing. Istvana Horthyja, kojemu je 1942. maarski parlament dodijelio naslov zamjenika regenta. No stariji je sin Miklosa Horthyja poginuo 29. kolovoza 1942. u zrakoplovnoj nesrei u Kijevu pod njemakom okupacijom, kada se Dornier kojim je upravljao u sastavu njemakoga zrakoplovstva zabio u zemlju poslije nekoliko krugova iznad uzletita. Suoen s takvom obiteljskom tragedijom otac regent je isposlovao da se za buduega regenta postavi sini poginuloga Istvana, tada djetence od niti godinu dana, a da drugi Horthyjev sin Miklos-Niki, ro. 1906. vlada dok neak ne naraste.

KIKA

Obiteljske odnose i sve to se tie oba Miklosa Horthyja, potanko je istraila njemaka obavjetajna sluba, pa je iskrsnula ideja da Skorzeny kidnapira sina kako bi otac odustao od ve najavljene predaje SSSR-u. Budimpetanski izvori (1981.): "Prethodno su preko izvjesnog grofa Pejaevia, gestapovskog agenta, mladom Horthyju namjestili kontakte s predstavnicima jugoslavenskih partizana od kojih je Horthy junior oekivao podrku u iskakanju Maarske iz rata. U nedjelju, 15. oujka 1944. prije podne, Skorzeny i njegovi ljudi udesili su da mladi Horthy poe na jo jedan sastanak s predstavnicima Titovih partizana. Kada je uao u zgradu gdje se taj sastanak trebao odrati, Horthyjev sin je uz kratak otpor njegove pratnje bio svladan. U pogaanju sa starim Horthyjem oko prijenosa vlasti na Szalasija Nijemci su sada raspolagali jednim jakim adutom. Mladi Horthy je odmah sproveden u Austriju, a starom je Horthyju obeano da e moi spasiti sina ako napusti svoj poloaj. Regenta su ve u to kasno nedjeljno poslijepodne kada je donio odluku od sudbonosnog znaaja i proitao proglas na radiju svakako muile jake sumnje je li ba uinio sve na najbolji mogui nain. Nije li moda negdje ipak pogrijeio? Da nije krivo postupio, to e mu se kad-tad gadno osvetiti?" Na valovima Radio-Budimpete nagla promjena: vie se ne ita Horthyjeva proklamacija kao to je bilo dogovoreno, uzastopce iz sata u sat. Umjesto njegovih rijei iz zvunika odzvanjaju njemaki marevi. Oni koji posjeuju regenta izvjeuju da su Skorzenyjevi odredi zauzeli radiostanicu i da se upravo osvajaju, jedan po jedan, mostovi na Dunavu. Doznaje daje jedan njemaki jurini odred opkolio budimski dvorac. Budimpetanska kronika: "U glavi regenta Maarske nastaje zbrka. to da radi? On vie nije raspoloen ni za kakvu akciju. Uza sve to zabrinut je za sina Miklosa. Predsjednik Geza Lakatos dolazi na ideju koja izgleda spasonosno: neka regent izjavi da e, ukoliko Nijemci puste njegova sina i zapovjednika budimpetanske divizije Bakaya, narediti svojim trupama da se i dalje bore protiv Rusa. To nee biti teko provesti poto se maarske postrojbe i tako nastavljaju boriti protiv prijanjeg neprijatelja, jer u Horthyjevoj naredbi nije istaknuto nita o obustavi borbe. Lakatos odlazi hitno specijalnom Hitlerovom opunomoeniku Edmundu Weesenmayeru s Horthyjevomporukom. Specijal-

KIKA

ni se Fiihrerov opunomoenik toboe ivo zanima za najnoviju odluku Horthyja, "dok u nazonosti Lakatosa razmatra kako da privede kraju zavrni in dovoenja na Horthyjev poloaj njilakoga efa Ferenca Szalasija, osvjedoenoga njemakog prijatelja koji je spreman ratovati za Hitlera do posljednje kapi krvi maarskog naroda. Szalasi zapravo ve sjedi u njemakom poslanstvu nedaleko Horthyjeve rezidencije i eka da na radiju proita svoj proglas. Tekst je ovoga dokumenta ve sastavljen znatno ranije u Beu i Szalasi ne oekuje nita nepredvieno. ak ga cijela guva u Budimpeti nije osobito uznemiravala: on je na miru, u svome stanu ekao rasplet, jer su drugi radili za njega, u prvome redu Gestapo, zatim specijalni opunomoenik Weesenmayer i na koncu naravno pukovnik Skorzeny". Regent Horthy napokon poduzima barem neto: nareuje svome gardijskom generalu Karolyju Lazaru da cijelu budimsku tvravu okrui minama i da nazono ljudstvo oko tvrave bude u stanju pripravnosti te se najotrije oruano suprostavi svakome tko pokua ui ili provaliti u dvor. Kasniji kroniari tih zbivanja razgovarali su s mnogim oevicima i pripadnicima Horthyjeve garde koji su svi odreda potvrdili da im je regent u prolazu dovikivao: "Ja sam s vama, ne naputam brod koji tone!" i "Izginut emo do posljednjeg ovjeka, ali se neemo predati!" Naveer oko 22 sata Horthy stariji konano gubi ivce, naroito poslije objave preko radija proglasa Ferenca Szalasija u kojemu se regent spominje kao izdajica, kukavica i sebian stvor. Do ponoi nikakvih promjena, na radiju se ponavlja da je regent poveo naciju u izdaju. On je tada sjedio kraj radioaparata dok ga nije svladao san i potom odjeven legao u postelju. Pred jutro ga budi njegov ef kabineta: Nijemci su spremni da ga uzmu pod svoju zatitu, i njega i njegovu itavu obitelj, a sina Miklosa e pustiti ako pristane povui svoj raniji proglas i naravno osobno se zaloiti da Szalasi postane premijer. Da ne bi ispalo kako je smjesta pristao na zahtjeve Nijemaca, Horthy taktizira: spremanje da se s obitelji prikloni njemakoj zatiti, ali isto to zahtijeva i za svoga pobonika i njegova efa kabineta. Je li moe tako? Moe! Horthy izlazi iz dvorca, sputajui se brojnim stepenicama izgovara svoje uvene rijei: "Izdrite do posljednjeg ovjeka. Ne naputam brod koji tone!"

KIKA

Ovo to govori sasvim je besmisleno - on odlazi zauvijek i to mu je jasno od poetka ... Horthy nije u stanju promijeniti tijek dogaaja: "Pribliava se est sati, trenutak odreen za poetak njemakog napada na dvorac, a odgovora jo uvijek nema. To unosi nemir u Horthyja. Jo je svega desetak minuta do est i konano se izdaleka uje zvuk nekog automobilskog motora. Doista, to su Nijemci koji dolaze po Horthyja da ga odvedu pod zatitu Njemakoga Reicha. Pod okriljem priguena danjeg svjetla, tek je svanulo i strae ne vide Horthyja kako sa suprugom Magdolnom i snahom Ilonom sjeda u njemaki automobil i minutu-dvije prije est naputa svoju budimsku rezidenciju. Zaboravlja se pozdraviti sa svojim ljudima koje je do maloas bodrio da izdre u borbi protiv napadaa. Zaboravlja to je obeavao ... im je automobil s Horthyjem i njegovom obitelji proao kroz portal na ulazu, njemake su jurine postrojbe nasrnule na dvorac. Skorzenyjevi se komandosi sukobljavaju s braniteljima dvorca koji nemaju pojma da je utekao onaj za kojega su izloili svoje ivote pogibelji. Pale su i neke rtve, ali otpor nije dugo trajao. Nijemci su ovladali budimskim dvorcem. Cilj je postignut, jo samo da se preinae i dotjeraju neke sitnice. Prvo - da Horthy i slubeno povue proglas o izlasku iz rata koji je itan na radiju. I drugo - da se ispuni obeanje u odnosu na Szalasija kojemu se preputa vlast. Dok je toga jutra boravio u palai Htvany, nedaleko dvorca u Budimu, Horthy je negdje oko 10 sati bio pozvan preko podvornika da doe u susjednu odaju na za njega drzak nain: - Gospodin predsjednik Szalasi poruuje da doete, izvolite! Moda bi Horthy kakav je bio, prigovorio takvom nedolinon ponaanju, ali ono to je slijedilo bilo je toliko potresno i neugodno da mu je svaki prijekor zapeo u grlu: doekuje ga Lakatos i pred njemakim opunomoenikom Weesenmayerom i novim njemakim poslanikom napominje da Horthy mora potpisati akt o imenovanju Szalasija, a prije toga mora opozvati svoj jueranji proglas na Radio-Budimpeti. Izjava o opozivu ve je sroena, Lakatos je podnosi Horthyju koji uzima pero i potpisuje akt, to je njegov predzadnji potpis u svojstvu efa drave. U aktu stoji: 'Proglaavam nitavnim i povlaim svoj proglas od 15. listopada te ponavljam zapovijed upuenu naelniku Glavnoga

KIKA

stoera i vojsci o nastavljanju borbe. Teka ratna situacija zahtijeva da nae vojne postrojbe, dostojne svoga slavnog imena, brane Domovinu. Neka nae domobrane i Maarsku vodi dobri Bog ...!' Svi pregovori i potpisi koji su stavljeni na sporazum s Rusima o obustavljanju borbi ovime su otkazani i poniteni. Data je rije pogaena. Sve je izigrano. Maarskom narodu bilo je sueno da dalje krvari. ovjek koji je dvadeset i pet godina vladao Maarskom, prijateljujui dobar dio vremena toga s Hitlerom, nije smogao dovoljno odlunosti da i onda kada je svakome bilo sve jasno, raskine sudbonosnu spregu. Svoju osobnu sigurnost i strah za vlastiti ivot stavio je iznad ivotnih interesa vlastite nacije. Ostao je igraka u njemakim rukama do kraja ... posljednji trenuci ove drame vie su od tragedije, vie su od jednoga munog ina - oni su uza sve to i jeziva groteska jedne vladavine koja je punih etvrt stoljea bila prisutna na ovome tlu s pretenzijama da ba ona utjelovljuje najvitalnije tenje Maarske". Igra meutim jo nije zavrena, barem ne to se tie starca Horthyja u dobi od 76 godina. Pred njim je SS-pukovnik dr. Edmund Weesenmayer, trideset i est godina mlai i specijalist za prevrate u svim zemljama pod njemakim tutorstvom (organizator proglaenja nezavisnosti Slovake 1939., izaslanik u Gdanjsku 1939. i Amsterdamu 1940., poseban izaslanik ministra vanjskih poslova Ribbentropa u Zagrebu 1941.); Weesenmayer je djelotvoran koliko i Skorzeny na drugi nain. U ukazu s kojim je Weesenmayer doputovao u Budimpetu izjutra 19. oujka, a koji je osobno potpisao Fhrer tono je naznaeno: "... Opunomoenik Reicha odgovoran je za sve rezultate maarske politike, a uputstva e primiti od ministra vanjskih poslova Reicha. Njegov je prvenstveni zadatak da pomogne kod osnivanja nove narodne maarske vlade koja je odluila odano i do konane pobjede odrati svoju savezniku vjernost koja proistie iz Trojnog ugovora. Tu vladu opunomoenik Reicha treba usmjeravati savjetima i kod nje zastupati sve interese Reicha ... Radi izvravanja maarskih obveza u policijskom smislu prvenstveno u svezi idovskog pitanja, stoeru opunomoenika Reicha dodjeljuje se vii rukovoditelj SS-a i policije koji e postupati prema politikom uputstvu ..." Postoji jo neto o emu Horthy stariji samo nagaa: po nareenju Himmlera stigli su u Maarsku pripadnici njemake tajne policije Gestapo i slube sigurnosti SD - njih oko 500 - jo u veljai, kao tobonji turisti. Jedan dio njih prispio je iz Krakova i Varave da bi u prvim trenucima okupacije pohvatali poljske politiare i

KIKA

vie asnike takoer iz Poljske koji su uivali azil u Maarskoj. Prve akcije Gestapa osobno je naredio glavni ef RSBA Ernst Kaltenbrunner, bili su to zadaci uvanja izlaza iz budimske tvrave i uhienja bivih lanova vlade, posebno bivega predsjednika Kllaya. Sve konce dri Weesenmayer, za kojega Schellenberg u svojim sjeanjima nema lijepe rijei ve smatra da je svojim ulizivakim dodvoravanjem Ribbentropu "upropastio i posljednje mogunosti" za blai izlazak Maarske iz rata. eka se starev potpis (budimpetanska kronika): "Vlak koji e odvesti regenta viteza-admirala Horthyja ve je spreman za put do Bea (Horthyja e pratiti do konanog odredita Otto Skorzeny - op.), a zatim dalje, sve dalje u srce Njemake gdje e zatita kojoj se regent utjee biti potpuna. to dalje na zapad, to eli i sam Horthy, ali prije nego krene prisiljen je svratiti u svoj dvorac da uzme neke osobne stvari koje su mu neophodne. Susretljivi Nijemci koji od Horthyja oekuju jo jednu uslugu, veoma vanu uslugu, doputaju mu da na asak ode do svoga dvorca u Budimu i uzme stvari do kojih mu je stalo i koje eli. Regent je otiao i imao to vidjeti u dvorcu u kojem je proveo tolike vladarske godine: razulareni gestapovci u prljavim odorama i blatnjavim izmama tumaraju slobodno dvorcem, svoju zamazanu obuu vojnici pukovnika Skorzenyja briu divnim brokatom i perzijskim tepisima. No, najvee iznenaenje doivljava kad je poao u kupaonicu da uzme sapun, pastu za zube i druge sline stvari. Nabasao je kad se iz luksuzne kade dizao njemaki vojnik koji je golotinju svoga tijela prekrio njegovim kupaim ogrtaem. Ali, jo nije sve gotovo! Jo nije odigran zavrni prizor, jer Horthy jo uvijek nije uradio ono to se od njega trai i oekuje. Kraljevska e kupaonica biti stjecajem okolnosti ambijent toga najsudbonosnijega ina. Dok se Horthy vrzmao izmeu kade i zahodske koljke, skupljajui svoj higijenski pribor, u kupaonicu je banuo bez kucanja predsjednik vlade Geza Lakatos drei u ruci akt kojemu je nedostajao Horthyjev potpis da bi postao punovaan. Bio je to akt o abdikaciji. Tada je Horthy zavapio iz svega glasa: - Dajte mi moga sina Miklosa, gdje je moj sin? Na vratima se pojavio SS-pukovnik Weesenmayer koji je poeo uvjeravati staroga regenta da mu je sin na sigurnom i da e mu se pridruiti u Beu kad stari doputuje vlakom.

KIKA

Umoran, skrhan, nemoan da se odupre bilo emu, ovdje izmeu zahodske koljke i kade, u kupaonici kraljevskog dvorca u Budimu, regent je Mikls Horthy uzeo ponueno pero i potpisao akt kojim svoje ovlasti prenosi na njilakog vou Szalasija. Taj akt, koji je inae upuen gornjem i donjem domu parlamenta (da bi forma bila zadovoljena) glasi: 'U ovim tekim trenucima maarske povijesti ovime izjavljujem da sam odluio u interesu uspjenijeg voenja rata i unutranjeg nacionalnog jedinstva i sloge napustiti svoj poloaj regenta i odrei se svojih zakonskih prava koja daje taj poloaj. Istovremeno ovlaujem Ferenca Szalasija da sastavi novu vladu nacionalnog jedinstva. Horthy u Budimpeti - 16. listopada 1944. godine'. To su bili posljednji trenuci jedne vladavine koja je poela i odravala se terorom ije su rtve bile desetine tisua sinova Maarske. Horthy je otputovao specijalnim vlakom stavljajui se pod zatitu Njemakoga Reicha i ostavivi svoju zemlju u tekom gru, suoenu s opasnou da bude potpuno unitena pod vodstvom njilakoga efa Szalasija i bez ikakvih izgleda da spasi obraz u posljednjem trenutku okretanjem oruja protiv nacista". Otac i sin Horthy, Mikls stariji i Mikls-Nicolaus mlai objavit e u emigraciji iz koje se vie nikada nee vratiti u svoju Maarsku uspomene na ratne godine u Budimpeti, u kojima e sredinja linost posljednjih dana biti SS-pukovnik Otto Skorzeny, "strani ovjek s oiljkom na licu". Memoari i oca i sina izai e iste 1953. godine - oevi u Buenos Airesu u Argentini, sinovljevi u Bonnu pod naslovom "Jedan ivot za Maarsku". Regentov jedini preivjeli sin Miklos-Nicolaus (1945. star 39 godina), kojega je otac vjeito zapostavljao, a koji se kao predratni maarski poslanik u Brazilu u Riju neutjeno zaljubio i nikada vie nije uspio srediti svoj osobni ivot, navodi u svojim sjeanjima da je poslije njihova odlaska prognano preko pola milijuna idova i da su njega drali u logoru pod lanim imenom Mickey Maus. injenica je da je poslije njihova bijega ef maarskoga stoera general Janos Vrs preao k Sovjetima u Mercedesu koji mu je bio poklonio njemaki general Guderian, a idove su natjerali da kopaju rovove oko Budimpete... Otac regent sasluavan u Liechtensteinu ljeti 1945., po njegovim navodima "u prljavoj kui s visokom ogra-

KIKA

dom, odijeljen od svijeta i tretiran kao ratni zloinac", obraa se pismom predsjedniku SAD-a Harryju Trumanu u kojemu se ali: "Sa mnom postupaju kao s obinim kriminalcem, a da ne znam zbog ega. Nisam u mogunosti, evo ve est tjedana, da s bilo kim razgovaram da bih razjasnio taj oiti nesporazum ... Ja se ne alim zbog sebe, ve osjeam veliku odgovornost da u ovim tekim trenucima budem sa svojim narodom. Otkako su me doveli ovamo, moj je narod ostao potpuno bez rukovodstva, a ja sam mu veoma potreban, jer se budunost moje zemlje u ovim trenucima odreuje za mnogo stoljea unaprijed". Agencijski komentar iz Budimpete u sijenju 1978.: "Neki komentatori danas, pogotovu u svjetlosti najnovijih otkria, postavljaju pitanje nije li Horthy ve tada bio zreo za psihijatrijsko promatranje. Na takav ih zakljuak posebno podstiu izjave koje je Hortby dao u zarobljenitvu". Zanimljivo je na koji je nain tumaio svoju osobnu intervenciju Otto Skorzeny u intervjuu "Daily Espressu" 17. travnja 1952.: on smatra da je spasio milijun njemakih ivota koji bi u drukijoj situaciji dospjeli u sovjetsko zarobljenitvo tj. da je Maarska prekinula savez s Hitlerovom Njemakom, a ovako su ceh platili sami Maari! Uzaludna Himmlerova zbrka u Ardenima Neki povjesniari smatraju da je Skorzenyjeva Operacija Greif u Ardenima bila Himmlerova zamisao i da je zapravo Himmler bio "dua te ofenzive". Napominju da je upravo Himmler bio inicijator Skorzenyjeva sastanka s Hitlerom, na kojemu je dogovorena Operacija Greif. Za potpuni promaaj te operacije Skorzeny e poslije rata kriviti zapovjednitvo Wehrmachta - "jer su Saveznici preko plakata saznali za novaenje vojnika koji govore engleski"! Po nekim izvorima, tajna operacija Otta Skorzenyja otkrivena je na sljedei nain: ujutro 18. prosinca 1944., nekoliko kilometara iza prve linije bojinice, u blizini belgijskoga grada Dinanta, na ulici koja vodi prema mostu na rijeci Meuse, zaustavila je amerika vojna policija Jeep sa etiri amerika vojnika. Nisu znali lozinku za taj dan, ali su se vladali sasvim pristojno i djelovali kao pravi ameriki vojnici. Njihove isprave kao pripadnika amerike 5. oklopne divizije bile su besprijekorne. Ophodnja vojne policije zamalo da ih pusti i posveti se iduem vozilu kada jedan lan opho-

KIKA

dnje spazi neobinu presvlaku na farovima Jeepa ime se suavao snop svjetla - jer to Amerikanci nisu obiavali nego su ili vozili s punim svjetlima ili s ugaenim farovima, to je pobudilo sumnju i vojni policajac naglo uperi automat u etvoricu u vozilu: - Vi ste Nijemci, je li tako? Sva su etvorica podigli ruke u zrak. Po drugim izvorima: taj se plan izjalovio nakon to je uhvaen nacistiki asnik koji je sobom nosio operativne upute za Operaciju Greif(C. L. Sulzberger). Zavrzlama sa Skorzenyjem i preruavanjem njegovih komandosa u lane saveznike vojnike prenijela se i unutar cijele Francuske. Posljednjih etrnaest dana 1944. godine na francuskom su ratitu savezniki obavjetajni asnici ivjeli kao u bunilu jer su im iz sata u sat stizala sve proturjeni]a i smuenija izvjea. Eisenhowerov ef obavjetajne slube priznat e mnogo godina poslije svretka rata da je potpuno izludio kada je doznao da je netragom nestao vrhovni zapovjednik. Priao je: - Zamislite, dobivali smo ifrirana upozorenja da se Skorzenyjevi padobranci sputaju padobranima odjeveni kao sveenici i ak kao opatice! K tomu, na svakom je koraku bilo neto naopako: netko je izokrenuo putokaze u pogrenom smjeru tako da su trupe umjesto prema prvoj liniji odlazile u pozadinu, skladita s benzinom plamtjela su kao svjetionici, naprasno su se prekidali telefonski vodovi izmeu stoera generala Omara Bradleya i generala Hodgea, nestajali su nam kuriri, preko prometnica su se pojavljivale oznake za minska polja pa su prevarene autokolone as silazile as se penjale na ceste ... itava je bojinica Prve amerike armije doivljavala neto neshvatljivo, doivljavala je ono to e poslije kroniari Drugoga svjetskog rata nazivati Operacijom Greif. Takvoga jednoga dana ispunjenog loim slutnjama izgubili smo iz vida vrhovnog zapovjednika generala Dwighta Eisenhowera, ba u trenutku kada smo od zarobljenih Nijemaca u amerikim uniformama doznali da im je - uz ostalo - zadatak da ubiju upravo njega, Eisenhowera. Reeno nam je da je Skorzeny izdao nareenje da se po svaku cijenu pronae savezniki vrhovni zapovjednik, za kojega se znalo da je svoje sjedite smjestio u Versailles kraj Pariza. Epizoda s Eisenhowerom zbila se tjedan dana prije Nove godine 1945. kada je iz Reimsa javljeno:

KIKA

- Ne znamo gdje je sada general Eisenhower, bio je ovdje, snimili su ga za filmske novosti, nakon toga je kazao da se vraa u Versailles i otiao je prije dobrih est sati. U Glavnome stoeru u Versaillesu svi su protrnuli. Hitno su upuena pojaanja postojeim ophodnjama vojne policije. Te su znamenite veeri doivjeli osobito velike neugodnosti sasvim neduni ameriki vojnici koji su inae u domovini slabije posjeivali sportske stadione i kinematografe jer su vojni policajci provjeravali pojedine skupine vojnika postavljajui im zakuasta pitanja: - Koji ameriki klub vodi u rugbyju? Koji je posljednji film Errola Flyna? to je bio po zanimanju otac Ave Gardner i tko joj je miljenik u filmskom svijetu? Tko je djevojka s naslovne stranice i to obino voli popiti ta djevojka? Koji su najbolji igrai baseballa? Kako se pribliavala veer, rasla su strahovanja zbog nestanka Eisenhowera, k tomu poela je i meava. Moda je general Eisenhower ivotom platio vonju od Reimsa? Na sve strane je netko istaknuo plakate na kojima je poraavajue stajalo: "Tata, tako se plaim!", s likom uplaene djevojice. Ti su plakati na engleskome svaki dan nicali iz tame i snijega! Zar nisu vojni policajci uhvatili Nijemce u pravom pravcatom vojnom Jeepu, dotjerane kao najpravije Amerikance, punih depova dolara i streljiva "made in USA"? Dakako, ta je podla ratna varka Skorzenyjevih komandosa poslije brzopoteznog sasluanja okonana - olovom voda za strijeljanje. Snijeg je padao sve gui i gui. Svaka spodoba na prilazu vojnim logorima mogla je u isti mah predstavljati i suborca i ubojicu. to se dotle deavalo s Ikeom i novinarima u njegovoj pratnji koji su ga slijedili u svome vozilu? Iz nekoga nepoznatog razloga, bilo zato to se Eisehowerovu vozau prohtjelo da iznova istakne svoju vozaku nadmo nad automobilom s novinarima ili jednostavno stoga to su jaka po ledica i snijeg iziskivali naroitu opreznost pa je vojnik koji je upravljao novinarskim vozilom ee koio, tek najednom su ratni dopisnik John Carlova i njegovi suputnici zamijetili da vie ne mogu sustii Eisenhowera. Taman dok su o tome glasno raspravljali nagovarajui svoga vozaa da pritisne papuicu gasa, neto je potmulo prasnulo. - Snajper! - kriknuo je filmski snimatelj.

KIKA

- Napokon da i mi okonamo svoje vrludanje po ovoj razrovanoj Europi - pomalo je ravnoduno dobacio fotoreporter na stranjem sjeditu, podiui pred sebe kao tit torbu s fotoaparatima. - Jesmo li pogoeni? - zaderao se Carlova u uho vozau. - Guma - nadvikao ga je vojnik. - Ode guma, k vragu! A nije ni udo, ovo vie nije cesta ... - Da pomognemo? - ponudio se ratni dopisnik Carlova, nakon to je uzdahnuo s oitim olakanjem. Voza je mrzovoljno kimnuo ... Kada je napokon guma zamijenjena i auto s novinarima jurnuo prema Parizu, bio je ve uvelike mrak. Autokolone su sporo odmicale i svaki se as zaustavljale. Na trenutke je Eisenhowerovu predstavniku za novinstvo - kojemu i dugujemo za ovaj opis izgledalo kao putuju "kroz mlijenu kau". Novo zaustavljanje. - Opet guma? - zaustili su novinari. - Ne, nego nesrea - ree voza. - Netko je oito dobio svoje. Pred njima je gorjela olupina nekakvoga utog automobila, iste ute boje kao Eisenhowerovo vozilo. - Ljudi, pa to Eisenhowerov auto - lane netko. Nagorjeli i eksplozijama uniteni automobil bio je, inilo im se, navlas jednak onome u kojemu se prije nekoliko sati ispred njih vozio vrhovni savezniki zapovjednik. Dopisnik Carlova ode do narednika vojne policije na cesti i upita ga: - to se dogodilo? - Ono su dva lea izvaena iz gorueg vozila - ree narednik. - Netko je pucao u njih? - Ne pucao, nego ih dignuo u zrak s tri granate kada su to najmanje oekivali. Kau oni straga da su to bili neki vojnici u uniformama kao to su nae, pojavili su se u svome Jeepu i prije nego se itko dospio snai zavitlali bombe i ieznuli. Evo, tijela smo ubijenih poloili na atorska krila, ne moe ih se prepoznati. Desetak kilometara dalje prestigao ih je kamion krcat vojnicima, za kamionom su osvanuli vojni policajci u dva Jeepa. Voza novinara mora zaustaviti. Prije nego se ugasio motor doprlo je: - To su ti, budite oprezni! Novinari nisu vjerovali vlastitim uima, sluajui naredbu:

KIKA

- Pokosi svakoga tko iskoi. Drite ih na oku! Jedan od novinara prasne: - Mi pripadamo Eisenhowerovom stoeru! - Papire na sunce - zarei najblii vojni policajac. - Vidi, vidi, dokumenti su dobri - zakljui porunik vojne policije. - Smjesta svi van i penjite se na kamion. Morat ete nekome objasniti kako ste doli do ovih isprava! U sjeditu vojne policije opet se sve ponovilo, s tim da ih je sada sasluavao asnik u inu bojnika. Dugo je prevrtao u rukama iskaznice novinara, a onda je poeo kao sam za sebe govoriti na njemakom: - Bravo, daleko ste dospjeli ... ali neete se izvui... jedino onaj koji je meu vama asnik i tono zna plan moe vam pomoi ...u protivnome - svakome metak! Carlova hitro prekine bojnika: - Mi smo Amerikanci. Ako nam ne vjerujete, telefonirajte u stoer generala Eisenhowera. Nema vojnika koji nas tamo ne poznaje! Bojnik se nije dao smesti: - Vi ste Nijemci, Skorzenyjevi ljudi! Mi to itamo s vaih lica! Vi ste zloinci maskirani amerikim uniformama! Mi smo znali za va maskenbal pet dana nakon to je to naredio Keitel! Nikada vi Nijemci ne moete tako dobro glumiti Amerikance da vas mi ne bismo mogli razotkriti! Kao to se moglo pretpostaviti, trojica su novinara zavrila u prirunom zatvoru u podrumu neke vee trokatnice. Laknulo im je u gluho doba noi kada su se opet nali pred bojnikom vojne policije koji im je priopio: - Versailles je potvrdio da pripadate stoeru! Ja u vas sada pustiti, premda ovjek vie nikome ne moe vjerovati. Njemaka je ratna histerija poprimila nevjerojatne razmjere: uljaju se u amerikim uniformama, ire paniku i meu svojima i meu nama. Tada ratni dopisnik Carlova dolazi do senzacionalne spoznaje: bit e da je poeo nacistiki lov na generala Eisenhowera! Bojnik vojne policije potvruje: - Oni fatalistiki vjeruju da bi atentat na zapovjednika koji raspolae s vojskom od preko dva milijuna vojnika mogao odgoditi njihov poraz. Premda smo znali to im je konana namjera, nismo znali kad e poeti... Carlova upita: - Je li se Eisenhower vratio u Versailles? - Ne, nije se vratio - odgovori bojnik.

KIKA

- Ali morao je ve davno stii? - Meutim, nije stigao. - Proli smo pokraj spaljenog automobila u kojemu su stradali neki pukovnik i neki doasnik. Bili su u vozilu nalik na au tomobil vrhovnog zapovjednika. Moda su vjerovali da je u njemu Eisenhower? - Bit e da je tako! - Prema tomu, Ike je jo u opasnosti? - Ako ga ve nisu ubili ili odveli sa sobom ... - Mislite da je to mogue? - Itekako mogue. U podrumu kojemu su novinari proveli nekoliko munih sati, bili su svjedoci runa prizora: nekome krupnom amerikom satniku s oiljkom na obrazu neprestano su se vojni policajci unosili u lice govorei: - Ku, Otto! Misli da te nismo prepoznali! Malo ti je pretijesna naa amerika uniforme, je li Skorzeny? Tu no, pa i stanovite godine poslije novinar John Carlova e provesti u uvjerenju kako je u podrumu nadomak Pariza potkraj prosinca 1944. osobno vidio Otta Skorzenyja u odori amerikog satnika, meutim Hitlerov je zapovjednik komandosa bio u to vrijeme na sasvim drugom mjestu, ali e sa zadovoljstvom u svojim poslijeratnim susretima s novinarima spominjati i ovu istinitu ratnu anegdotu. A to se zapravo dogodilo s Eisenhowerom, gdje je nestao i zato? Evo kako je to objasnio Eisenhowerov voza: - Bili smo na otprilike dvadeset i petom kilometru prije Pariza kada smo uz rub ceste primijetili nekoga starca i staricu. Sjedili su zgureni i tuni. Eisenhower mi je odmah naredio da zaustavim vozilo i ja sam izaao i upitao starce to se dogodilo. Ispriali su da dolaze odnekud izdaleka, da su pjeaili itav dan, da ih je shrvala zima i da su izgubili svaku nadu da e se prebaciti do Pariza gdje ivi njihova ki... Poveo sam ih do auta gdje ih je Ike pitao znaju li u kojoj ulici u Parizu ivi njihova ki. Starci su se isprva predomiljali, nisu bili naistu da li da nam se povjere ili ne. Ipak, na kraju su pristali. Ike ih je na to pozvao da uu. Morao sam im pomoi, sami se ne bi mogli uvui, bili su napola smrznuti. Do Pariza smo doli za tili as, ali ja nisam nikad prije bio u tome gradu i jedva sam pronaao ulicu u kojoj ivi njihova ki... Ispostavilo se da je proslavljeni savezniki vojskovoa doista bio pomalo lakomislen i da se - po nekim tvrdnjama - sretno

KIKA

mimoiao sa Skorzenyjevim komandosima, pa je tako umjesto nepoznatog amerikog pukovnika i njegova asnika zamalo mogao izgubiti ivot glavnozapovjedajui saveznikih snaga u Euro pi i budui predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower! Tako se u SAD-u pisalo u poratnim godinama, je li to doista bilo toliko pogibeljno za Eisenhowera i jesu li Skorzenyjevi komandosi bili krivi za opisani dogaaj nemogue je danas provjeriti. I ova je pria godila Skorzenyjevu samoljublju, on je po obiaju nije poricao, a kako je to bilo s njegovim komandosima poblie je objavio dvadesetak godina poslije kraja rata jedini preivjeli iz posljednje etvorke krivotvorene 150. oklopne brigade Otta Skorzenyja, doasnik u inu narednika Heinz Rohde. Tek je iz njegove ratne biografije potpuno razvidno na koji se nain pristupalo Skorzenyjevoj postrojbi od koje je najvie oekivao Heinrich Himmler. Heinz Rohde: "Otprilike sredinom listopada 1944., u vrijeme kada sam poslije ranjavanja bio instruktor u jednoj postrojbi za vezu u Hamburgu, pojavio se pored uobiajenih nareenja i udan zahtjev da se pripadnici oruanih snaga koji znadu engleski jave za specijalne zadatke. Moj je bio dojam o znaenju ove naredbe da se vjerojatno radi o goniometrijskom traganju i prislunoj slubi protiv neprijateljskih snaga. Onaj naglaeni specijalni zadatak smatrao sam bezazlenim, poslije nekoliko tjedana uvjerio sam se da sam bio u zabludi. Poslije testa poznavanja stranog jezika bili smo preostali samo nas dvojica. Krenuli smo iz vojarne, opskrbljeni putnim ispravama i tokicama za snabdijevanje. Na je cilj bio mala eljeznika postaja Rappenberg, na rubu bavarskoga vojnog vjebalita Grafenwhr. Bilo je to dugako, zamorno putovanje kroz cijeli Reich; vagoni prepuni vojnika svih rodova oruja i svih inova, vojnih ophodnji, onda kratka zadravanja na nekakvim postajama. Na jednoj postaji juno od Bayreutha, a bila je ve no, naglo smo vraeni u stvarnost. Zvunik je stalno ponavljao nareenje da vojnici za Rappenberg izau iz vlaka i prijave se eljeznikom zapovjednitvu. Malo-pomalo u ekaonici se skupilo nas tridesetak. Pruala se neobina slika: uniforme i inovi svih rodova vojske - od mornarikoga kapetana do starijega desetnika zrakoplovstva, od pjeadijskoga porunika do pripadnika SS-postrojbi.

KIKA

Dok smo se, po obiaju svrstavali u kolonu, jedan se stariji satnik izgubio u pravcu zapovjednitva. To je bio kapetan korvete von Beer, kojega sam kasnije dobro upoznao. On se pojavio s dvojicom asnika SS-a koji su nas obavijestili o onome to jo nismo znali. Pozdravili su nas kao pripadnike 150. oklopne brigade, koja se dri u najveoj tajnosti. Sve putne isprave i vojnike dokumente treba skupiti i predati kapetanu von Beeru. Na postaji se nalaze dva kamiona kojima emo dalje. Samo tko je bio brz dobio je dobra mjesta na njima. Poslije dva sata vonje, a dotle smo ve sili s normalnih puteva, stigla je naa skupina do slabo osvjetljene vojarne pred kojom smo se postrojili. Po izgledu naoruanih straara nije bilo teko zakljuiti da emo poslije ulaska morati tota zaboraviti. Naa nastojanja da s njima stupimo u razgovor propala su zbog jednostavne injenice to su to bili ukrajinski dragovoljci koji nisu znali njemaki. A onda je ponovljen ispit iz jezika, neto tei od onoga ranije. I tu sam odvojen od pratioca iz Hamburga, nikada ga vie neu vidjeti. Smjeten sam u jednom krilu vojarne koje je pripadalo jurinoj satniji satnika Schtillaua. Ve na poetku mi je pao u oi neuobiajeni, gotovo nevojniki odnos meu inovima. Za nevjerojatno kratko vrijeme razvila se meu nama prisnost slina kao za najteih dana na bojinici. Vrijeme mi je preteno prolazilo u uenju jezika, uglavnom amerikih idioma. Prikazivanje amerikih filmova, naroito ratnih i povremeni boravak u amerikom zarobljenikom logoru sve su vie stvarali utisak da nas ele im prije pretvoriti u prave Amerikance. Nita nismo doznavali o zbivanjima vani. Bilo je nemogue, ak i zabranjeno izai iz vojarne, kao i dopisivanje ili zbliavanje s ostalim pripadnicima takozvane 150. oklopne brigade. Jednoga dana nam je predstavljen ovjek s vitekim kriem, to je bio Otto Skorzeny, po inu SS-pukovnik i zapovjednik njemakih specijalnih operacija. Ve tada smo bili podijeljeni u dvije grupe - Grupa I bila je odreena za diverzije - njih je u garai doekalo 10 amerikih vojnih vozila spremnih za pokret. Grupi III koje sam ja bio lan pripalo je 6 Jeepova s opremom za vezu, i ova su vozila bila spremna za pokret. Tijekom narednih dana i mi smo podijeljeni u manje podgrupe. Od toga trenutka nije se rado gledalo na susrete naih grupa, bila je to mjera koja se kasnije pokazala kao jako ispravna. Predstojalo je da oklopne postrojbe izvre proboj, a mi da skrenemo na to je mogue nepreglednije podruje preko ame-

KIKA

rikih borbenih linija, nae je bilo da produimo do cilja i tamo izvrimo postavljeni zadatak. Idui tjedni bili su ispunjeni obukom kakvu sigurno nitko od nas prije, tako saetu i mnogostranu, nije doivio. Uz borbu izbliza, koja je trajala satima, sportskoga drila, obuke sa dotada nepoznatim plastinim eksplozivom, privikavali smo se na amerike zapovijedi, ponavljali vjebe govora, Morseovu abecedu i usavravali se u gaanju beumnim orujem. Jednoga popodneva poetkom prosinca ili smo u skladita odjee amerike vojske, birali sve to nam je trebalo od rublja do potpune uniforme. S jedne velike gomile dokumenata dobili smo iskaznice, tako sam ja postao narednik amerike vojske Morris Woodall. Uveer 13. prosinca krenula je 150. oklopna brigada po velikoj meavi na svoju prvu vonju ... Nakon posljednjeg i opir nog dogovora, koji se naroito odnosio na akciju udarne skupine, izvreno je sveano otvaranje sanduka. To to je tu bilo pred naim oima, silno nas je razveselilo. Jedan je sanduk bio do vrha ispunjen amerikim cigaretama, kutijama s kavom i raznim konzervama. Sve je to bilo razdijeljeno pruski ispravno, a poslije toga je dolo na red neto naroito izuzetno. Naime, sljedei bi me sanduk, da je bio samo moj, oslobodio svih materijalnih briga u budunosti: bio je krcat amerikim dolarima i engleskim funtama. I ovdje je primijenjen poseban klju razdiobe, uz napomenu da pri vremeno posjedovanje ovoga bogatstva slui samo za podmiivanje neprijateljskih straara i u sline svrhe, a novanice moramo najprije malo zaprljati i izguvati. U sljedeem i svakako najuzbudljivijem iako najlakem sanduku ugledali smo nove upaljae za cigarete. Kako nisu bili naroito privlani svojim izgledom i kvalitetom, na nas je ljubazni bojnik obavijestio da se u njima nalazi ampule s cijankalijem. Ako bismo tijekom akcije bili otkriveni ili uhvaeni, potedjeli bismo i sebe i neprijatelja daljnjih neprilika im pregrizemo malu staklenu ampulu. Nazdravlje! Poto smo se sa svim ovim dobrim darovima vratili u atore, tek nam je sada zapravo postalo sasvim jasno kakvoga smo se ludoga posla prihvatili... *** Bilo je 5 sati i 15 minuta. U sekundu tono na sve je strane oko nas bljesnuo pakleni prizor. Odmah nakon to su unaokolo po brdima zasjali bezbrojni reflektori koji su nam kao mrtvakim pr-

KIKA

stima pokazivali gdje se nalaze ameriki poloaji, iz pozadine se s topnikih i minobacakih poloaja uzdizao nevjerojatan vatromet koji nam je oduzeo dah ... Poslije pedeset metara vonje zaustavio se tenk ispred nas. Vidjeli smo da smo dospjeli na niiju zemlju i da je krajnji as da skinemo sa sebe padobransku odjeu. A za naega je vozaa to bila prava akrobatska toka striptiza: jer nismo se smjeli zaustaviti. Na je Jeep poskoio kao mladi jarac dok je voza kao lud pritiskao papuicu, a suvoza oajniki pokuavao okretanjem upravljaa izbjei prepreku. Pojavio se prvi ameriki kamion u plamenu... Jedan nas je narednik pozivao mahanjem da mu pomognemo ... Pred nama se isprijeio Amerikanac visok kao stup, po bijeloj traci oko kacige s oznakom MP nije bilo sumnje tko je i kome pripada. Pokraj njega je bio nemarno odloen motorkota. Pokazao nam je da skrenemo na boni put... Svatko je od nas u prvo vrijeme imao neugodan osjeaj da e nas pravi Amerikanac smjesta prepoznati kao Nijemce, ako ni po emu drugome onda po naem nosu ... No, sa zadovoljstvom smo zakljuili da je naa kamuflaa zaista u redu i" tako smo postajali sve sigurniji. Koliko je ta naa sigurnost bila nepouzdana, saznali smo kasnije. Otkuda smo mogli znati da ni u jednom amerikom popularnom Jeepu nikada nema vie od dva, najvie tri vojnika?! Tko nam je mogao rei da se ovdje vozi ili uope bez svjetala ili pod punim osvjetljenjem? Nismo znali da nikako nismo smjeli prekrivati automobilske farove presvlakama s prorezima! Svanuo je siv dan ... Poslali smo prvi radiogram o uspjenom prelasku preko prednje linije bojinice i bili presretni kada smo odmah uspostavili vezu, to opet nije bilo nikakvo udo, ta bili smo tek 15 km udaljeni od naih snaga. Kasnije je bilo sve zamrenije. Na glavnom smo se putu pridruili koloni prema zapadu. Jedan nas je tenk tipa Sherman ljubazno propustio, voza nam je kroz prozori mahnuo da nas puta pred sebe. Tada smo nabasali na prizor koji nas je prilino potresao: vozili smo iza jednog kamiona s kojega su nas znatieljno promatrali njemaki ratni zarobljenici. Da bismo shvatili kako se osjeaju, pratili smo neko vrijeme njihov kamion i bili zbunjeni kada smo ustanovili da nisu nimalo nesretni zbog zarobljavanja! Sve ee smo na krianjima ekali da se raisti prolaz i s najveom sumnjom gledali kako se ameriki vojni policajci koriste voki-toki primopredajnicima ... Oko podneva su se navukli oblaci i sva su vozila oko nas upalila farove. Tek smo sada na

KIKA

svoje zaprepatenje spoznali da ne smijemo imati prekrivene faro ve, stoga smo skrenuli i zaustavili se. Simulirajui kvar podigli smo poklopac motora i na brzinu skinuli navlake s farova i to u posljednji as jer se kraj nas pojavio neki satnik sa eljom da nas odvue do servisne postaje. Na obostranu radost rastali smo se svatko na svoju stranu, prijateljsko hvala i - odosmo. Pomislili smo da su nai drugovi iz ostalih ekipa zacijelo pravodobno shvatili ovu stranu zabludu. Usprkos strogo ogranienom vremenu emitiranja zbog opasnosti od protivnikih goniometara izvijestili smo nau sredinjicu o ovoj nesluenoj opasnosti. Kako smo poslije saznali, nae je upozorenje stiglo suvie kasno: dvije su nae skupine bile ve razotkrivene i zarobljene. Bio je ve prvi mrak, otprilike 17 i 30 sati, kada smo 16. prosinca 1944. uli u Huy. Svuda parkirana vojna vozila, bez izgleda da se negdje neupadljivo smjestimo. umarak veliine perivoja, neposredno uz rijeku Meuse, inio nam se kao idealno sklonite. Poslije krae vonje po travi, grmlje nas je primilo u zatitniki zagrljaj. Ugasimo motor, oko nas nestvarna tiina naruena samo bukom dalekih kolona i udaljenom grmljavinom topova na bojinici. Odmah smo postavili odailja i bez naroite opasnosti poslali izvjee. Tada smo se prvi put posluili obrokom iz konzerve. Nakon iscrpne rasprave o situaciji dogovorili smo se da u svitanje ode jedan koji dobro govori engleski do mosta i sat vremena osmatra okolicu. Kako nije bilo nikoga tko bi se odluio za spavanje, uputili smo se u troje do obale rijeke, a vozaa ostavili kod Jeepa. Od mosta smo bili udaljeni kojih 300 do 400 metara. Sam most bio je osvijetljen farovima neprekidnih automobilskih kolona. Pretpostavljali smo da nas jedva netko moe uoiti u mraku i pronai u grmlju uz obalu. Do mosta bismo mogli dobaciti kamenom koliko je bio blizu, u svjetlu farova vidjelo se da most uva posebna straa. Nedaleko od prilaza mostu na istonoj obali bilo je podignuto nekoliko tipinih amerikih atora u koje je stalno netko ulazio ili izlazio iz njih. Na drugoj strani mosta ugledali smo snano svjetlo reflektora koji je izgleda bio tek nedavno postavljen, to smo mi protumaili kao mjeru opreza protiv naih skupina. Vratili smo se istim putem to smo bre mogli i trei krenuli prema naem vozilu. Javili smo svoja zapaanja i zatraili odobrenje da se vratimo svojoj postrojbi, poto je bilo oito da se na zadatak vie ne moe obaviti: radiogramom nam je doputen povratak.

KIKA

Pretpostavljali smo da je jedna naa ekipa svakako pala neprijatelju u ruke i zato se vie nismo htjeli koristiti glavnom prometnicom. Tek smo 17. prosinca ujutro napustili privremeni zaklon i poli nazad istonom obalom rijeke. Nai su nam zemljovidi bili od neprocjenjive koristi. Poslije otprilike jedan sat vonje, upadajui stalno u neprekidne vojne kolone, bili smo na polazitu. Danas se vie ne sjeam imena mjesta u kojima smo nalazili jake amerike topnike poloaje s kojih se bez prestanka sipala vatra na nae linije. Slobodan teren na ovome mjestu nije nam izgledao preporuljiv za prelazak sjedne na drugu stranu tako da smo opet uli u oblinju umicu, ali nismo naili na neprijateljske poloaje. S udaljenosti od kilometar-dva uli smo snanu pjeadijsku vatru i po tome zakljuili da smo u neposrednoj blizini mjesta okraja. Poslije nekih sati vremena vonje bez ikakva plana zaustavili smo se da se odmorimo. Ugasili smo motor i uli krkljanje nekog motornog vozila. Dvojica su ostala kod naega Jeepa, a mi ostali krenuli smo prema zvuku motora. Uskoro smo na istini usred ume spazili povei kamion okruen njemakim vojnicima. To je bio, kako e se kasnije ispostaviti, kamion satnije vezista. Na nekih pedesetak metara od njih pozvali smo ih, bacili kacige i oruje i poli prema njima, dok nam je srce luaki lupalo. Na njihovo pitanje odakle smo se stvorili, odgovorili smo im zahtjevom da nas odvedu zapovjedniku, a ja sam u pratnji dvojice doasnika poao do Jeepa da i ostalu dvojicu iz nae skupine vratim pod okrilje nae vojske ..." Posljednji preostali Skorzenyjevi komandosi - njih svega 16 - poslani su prema neprijateljskim poloajima 10. sijenja 1945. skupa s narednikom Heinzom Rohdeom, i to - pjeice: "U pono smo se prebacili kamionom do samog fronta. Izali smo kod jedne visoke i vrste zgrade u kojoj je bio smjeten stoer bojne. Prije toga se dogodila jedna nezgoda. Mohrhauptu je opalila puka kada je silazio s kamiona i lako ga ranila u glavu. Ili smo kroz umu oko est stotina metara. Desno je bio potok. Onda smo doli do borbene linije bojne. Zapovjednik i njegov pobonik trebali su nas povesti do prednjih straa. Kada se naemo s one strane, ako nas zaustave, reeno nam je da samo tvrdimo kako se pridravamo nareenja naega zapovjednika iz dopunske satnije 82. zrano-desantne divizije. Za nau je uporabu postojala lozinka od engleskih rijei koje slino zvue kao nae "Haus/Maua".

KIKA

No je bila hladna i bez mjeseine. Gaao nas je neprijateljski minobaca i zato smo se skrivali u umi. Potom smo mugnuli preko neke istine, preli potok preko zaleenog brvna i opet upali u umu. Ve smo bili proli njemake predstrae i ili prema prednjim osmatraima ali oni nisu bili budni, nego su lijepo spavali, pa ih je zapovjednik bojne doslovce za ovratnik izvukao iz rova. Bilo je utanaeno da se raziemo kada proemo pored prve amerike strae, i to tako to e ekipa Schtillaua nastaviti ravno, Schmidt nadesno i ja sa svojim ljudima nalijevo. Tek je minula pono, moda nekih 15 minuta. Doli smo do umarka s jelama. Tada sam vidio da je satnik Schtillau pao na koljena, a onda legao u snijeg. Opet se podigao i sa svojim ljudima krenuo prema tamnoj pozadini, udaljenoj nekih ezdeset metara. Istovremeno sam uo: 'Tko je?' Brzo smo se sakrili. Mohrhaupt se odmah uputio prema amerikom straaru koji je bio nekoliko metara desno od njega. Opet: 'Tko je?' Mohrhaupt objasni da smo mi izvidnica 82. zrano-desantne divizije i da traimo svoju postrojbu. Na to e Amerikanci: 'Valjda traite 81. diviziju?' 'Ne, traimo, 82. diviziju', rekao je Mohrhaupt, znali smo da 81. divizija uope ne postoji. Sada smo tek ugledali dva Amerikanca u rovu. Pokazali su nam kako da doemo do staze koja je vodila do njih. Ali Mohrhaupt je morao hitno u grmlje, napunio je hlae. Do te se staze pruala uma iz koje smo maloprije izali. Po drugi smo put zaustavljani: 'Lozinku, molim!' Mohrhaupt je objasnio da smo prethodnica i da smo zalutali. Poslije pola sata bili smo u nekom naseljenom mjestu. S obje strane ceste tenkovi, u samom mjestu teki topovi. Vojnici su leali u vreama za spavanje pokraj tenkova. Nekoliko vojnika koji su teglili jedan Jeep glupo su gledali prema nama, meutim mi smo bili dotjerani po svim propisima. Usred mjesta protezalo se blatnjavo i zamrznuto udubljenje, a preko njega grede za prijelaz tenkova. Sa strane topovi. Dok smo se trudili da sve to zapamtimo, obratio nam se straar: 'Hej, u koju vi to postrojbu idete?' Mohrhaupt odgovori: 'U dopunsku satnika Keatnera!' 'Dobro, moete ii', ree straar. Na izlasku iz sela opet tenkovi, rasporeeni kao na ahovskoj ploi, oigledno spremni za napad. Kao i prije kod amerikih topnikih poloaja, vidjeli smo da su nae topnike granate podbacile i bile prekratke. To emo kasnije po povratku ispraviti. Trietvrt

KIKA

sata iza toga pred nama je bila kua na osami i u njoj amerika divizijska predstraa. Straar je uperio u nas puku kada je uo da ne znamo lozinku. Mohrhaupt mu je priao i objasnio da dolazimo iz sela, da smo zalutali. Namjeravali smo dalje istom cestom ali nas straar nije pustio. Susreli smo malo poslije nekog Amerikanca i upitali ga za ime susjednog sela. On se zaudio. 'Tamo su Nijemci', kazao je. Sili smo s ceste i krenuli u oblinji umarak te tu ostali cijeli dan. Iz straha da nas ne opaze iz amerikih zrakoplova koji usmjeravaju topniku vatru, a koji su nekoliko puta prelijetali na maloj visini, nismo se usudili maknuti. Sljedee noi oko 23 i 30 sati poli smo natrag. No je bila puna zvijezda. Snijeg je blijetao. Opet smo doli do predstraa kraj kojih smo proli prethodne noi, i tu su pred nas iskoila tri vojnika: 'Stoj, tko ide?' Mohrhaupt preplaen promuca svoje lano ime: 'Narednik Morris!' Naredili su nam da priemo na deset metara. Tu su bili, kako smo vidjeli, narednik i dvojica iz divizijske predstrae. 'Odakle?' Tz ume', odvrati Mohrhaupt. Dali su nam da se primaknemo jo pet metara. 'Postroja? Divizija?', pitao je narednik i pozvao: 'Poite sa mnom do asnika". Dok je Mohrhaupta i mene vodio prema kui, Peter je morao ostati vani s vojnicima. Znali smo da on jedva govori engleski. U straarnici su nas ponovo pitali za nau postrojbu. Mohrhaupt je opetovao ime satnika Keatnera i kao to je uvijek inio kada se pribere, odgovarao je na sva pitanja sigurno i s pravim amerikim izrazima, konano - on je odrastao u Americi. Pokazali su nam susjednu zgradu u kojoj se navodno nalazio na zapovjednik Keatner. Istovremeno, da ne bismo opet negdje zapeli dali su nam lozinku. Bila je 'Orange/Renger'. Ja sam utio dok je Mohrhaupt govorio. U glavi me je neprestano opsjedalo: to li e biti s naim Peterom? Svakoga sam trenutka oekivao da vani pukne puka. Utoliko nam je vie laknulo u duama k ada smo Petera zatekli ivog i zdravog. Odmah je dojurio do nas. Kasnije nam je ispriao kako su ga vojnici neprestano zapitkivali: 'Pa odakle dolazite?' Peter je ponavljao kao papagaj: 'Iz ume ... iz ume ...' To je objanjenje bio malo prije uo od Mohrhaupta. Vojnici su nastavljali: 'Pa to ste radili tako kasno na cesti?' Peter je na kraju mrzovoljno odbrusio: 'Moram ii'. Brzo je otiao u

KIKA

stranu i skinuo hlae. Jedan je od vojnika tada dobacio: 'Ti govori aljivim engleskim'. Opet smo doli do mjesta gdje se nalazio topniki poloaj. Odatle smo vidjeli kako nai ispaljuju projektile V-l i da na njih Amerikanci pucaju kao ludi. Nastavili smo istom cestom dok se iza nas nisu pojavila dva Jeepa. Pomislili smo da e nas vratiti natrag, ali oni su proli pored nas bez zaustavljanja. Krenuli smo prema njemakim poloajima i to prilino brzo i mimo minskog polja koje smo odlazei zaobili. Tu smo naili na Amerikanca koji je na Mohrhauptovo pitanje odakle on dolazi, odgovorio da je otpratio nekog asnika. Tamo gdje je trebalo biti njemako straarsko mjesto izvidnice uzaludno smo izvikivali nau lozinku 'Haus/Maus'. Nikoga nije bilo ... Nekoliko koraka dalje nabasali smo na zemlji na jednoga mrtvog njemakog vojnika. Straar je dakle u meuvremenu usmren. Opet smo doli do potoka. Posljednji je preko brvna prelazio Peter, pokuao balansirati ali nije uspio. Pao je u vodu, u ledeno hladnu vodu. Izvukao se na suho bijesan i potrao pokraj nas bacajui od sebe sve to je drao u ruci. Mi smo ga slijedili. Kada smo ga sustigli, vikao je i psovao da smo ga imali muke smiriti. On je na to briznuo u grevit pla. Bio je uasno iscrpljen i u velikoj ivanoj napetosti zbog 'mara' iza neprijateljskih poloaja. Malo potom ugledali smo kako tri ovjeka izlaze iz ume. Smatrali smo da to nipoto ne mogu biti Amerikanci, a ja sam na jednome od njih prepoznao njemaki vozaki ogrta. Radi sigurnosti Mohrhaupt je povikao 'Stoj!' s engleskim naglaskom. Kao dogovoreni znak prepoznavanja, skinuli smo svoje kacige. Bilo nam je jasno da smo napokon ipak stigli do prednjih njemakih poloaja!" I poslije rata spektakularnom ratnom biografijom Otta Skorzenyja bavili su se mnogi, pa ak koncem 1945. i "otac agenta 007" lan Fleming dok je jo pripadao britanskoj obavjetajnoj slubi. Pretpostavlja se da je to bilo zato to se oekivalo da e Skorzeny navesti istraitelje na trag nacistikog voe Martina Bormanna za kojega se ni dandanas ne moe sa sigurnou rei gdje je i kako zavrio poslije bijega iz Fhrerova bunkera u Berlinu poslije samoubojstva Adolfa Hitlera, Hitlerove supruge Eve Braun i obitelji Goebbels skupa s djecom. S obzirom da je Skorzeny bio osloboen na amerikom vojnom sudu poslije svjedoenja jednoga amerikog pukovnika da je

KIKA

"uporaba saveznikih uniformi bila uobiajena taktika svake sabotane postrojbe" i da su takvo preruavanje "prakticirale i saveznike armije u Drugome svjetskom ratu", otpala je optuba da je Hitlerov SS-pukovnik Otto Skorzeny "kriv za nezakonito noenje amerike uniforme, za ubojstvo 30 amerikih ratnih zarobljenika, te za lo postupak s amerikim ratnim zarobljenicima i za pokuaj atentata na Eisenhowera" (sterreichische Zeitung, 20. kolovoza 1947.). Poslije istrage u logoru Dachau, proces protiv Skorzenyja bio je poeo 18. kolovoza 1947. ali je poslije deset dana zastupnik optube ameriki pukovnik Rosenfeld povukao dio optunice za umorstvo i lo postupak s amerikim ratnim zarobljenicima, te je proces odgoen do 2. rujna te godine. Sedam dana kasnije bili su i Skorzeny i devet njegovih asnika osloboeni svake krivnje. Puteni su na slobodu 9. rujna, o emu se izvijestile austrijske novine dan iza toga. Putanje na slobodu tako razvikanoga esesovca kakav je bio Skorzeny izazvalo je silna negodovanja u svim uglednijim europskim novinama toga vremena - "dobro je proao zbog svojih usluga Saveznicima", zakljuuje talijanski Il Giorno 1975. Autor djela "Bormannova braa idu dalje" William Stevenson (Bantam Books, New York) pie daje Skorzeny jednostavno odetao iz logora uoi Nove godine 1946. jer je to bilo odobreno: "U vrijeme boinih blagdana 1945. NAJOPASNIJI OVJEK U EUROPI, kako su ga Amerikanci jednom nazvali, bojnik SS-a Otto Skorzeny dobio je izlaz iz logora te je posjetio obitelj u Mnchenu. Pratili su ga savezniki agenti koji su pretpostavljali da bi mogao stupiti u vezu s Bormannom. Nita se nije dogodilo. Skorzeny je bio divovska rasta, a lice mu je bilo obiljeeno kredastobijelim oiljkom od lijeve sljepooice do kuta usana. Oi su mu bile elino sive, a kosa tamna. Sumnjalo se da je on ef organizacije za pripreme bjegova, tzv. Die Spinne (Pauk). Prebjegavi u panjolsku Skorzeny je sebe usporeivao s generalom Donovanom, saveznikim zapovjednikom za specijalne operacije: - General me ispitivao i tako sam se susreo s Amerikancem koji je u svojoj armiji obavijao istu dunost kao i ja u svojoj! Oita razlika u inovima nije pogaala Skorzenyjevu 'skromnost'. Kao takav ovjek Skorzeny je esto nasamo razgovarao s Bormannom. A on je i bio kao stvoren za organizatora opstanka

KIKA

nekoliko desetaka Bormannovim izabranika ... Potkraj rata Skorzeny i nekoliko esesovskih asnika povukli su se u podruje u blizini austrijsko-njemake granice. Ali tu nije bilo nikakve Alpske tvrave, nijedne od trideset divizija, nikakvih zaliha hrane i streljiva. Umjesto toga nali su se ovdje nevjerojatno vani stranaki dokumenti... Skorzeny je proao kroz kratak sudski proces za ratne zloine na kojemu je osloboen ... Jesu li Britanci i Amerikanci namjerno pustili Skorzenyja, znajui kakva mu je uloga namijenjena u Bormannovim poslijeratnim planovima? On nije bio nimalo glup, ali je zato bio bombastian i indiskretan. Moglo se oekivati da e on dosljedne lovce navesti na Bormannov trag ili pomoi Saveznicima da procijene opseg zavjere Bormannova bratstva. Skorzeny je dobivao plau od Allena Dullesa koji je imao na raspolaganju neizmjerna sredstva CIA-e. Bilo je to 1953. kad je i Dulles uao u igru, elei uz pomo svega i svakoga nahukati arapski svijet protiv komunizma". Kako bilo da bilo, Skorzeny nije u meuvremenu mirovao: napisao je memoare i poeo ih objavljivati u Parizu (dnevnik Figaro od 31. III. do 18. IV. 1950.) i Mnchenu (Quick od 2. V. 1950. dalje). Poznata parika nakladnika kua Flammarion neto kasnije objavljuje Skorzenyjeve memoare pod naslovom "Tajne misije", bit e to prvo poslijeratno izdanje njegovih sjeanja. Jedan drugi autor, u djelu "Mafija esesovaca" (1978.), Victor Alexandrov, dovodi poslijeratnog Skorzenyja kao amerikog zarobljenika u doticaj s njegovim zemljakom SS-generalom i efom Glavne uprave za sigurnost Reicha (RSHA) Ernstom Kaltenbrunnerom s kojim je navodno dijelio u istranom zatvoru u logoru Dachau istu eliju kojom prigodom je Kaltenbrunner "povjerio Skorzenyju svoju politiku oporuku i - kljueve nekih trezora": "Kakva li je osoba taj policijski generalissimus Ernst Kaltenbrunner, koji je naslijedio Reinharda Heydricha na elu RSHA! Kivan na posmrtni ugled svoga prethodnika, kojega su prije atentata u Pragu 1942. smatrali za mogueg Fhrerovog nasljednika, Kaltenbrunner se istovremeno pokazao sebian i prepreden kao demon. Mlai, asnik SS-a - imao je samo trideset i pet godina kada je objavljen rat - nipoto nije mogao zahvaliti svoje zauujue napredovanje dugom stau u nacionalsocijalistikoj hijerarhiji. Upisan pod brojem 300.178 u nacionalsocijalistikoj stranci, a pod brojem 13.039 u SS-u (Otto Skorzeny je u travnju 1943. po naredbi Kaltenbrunnera primljen u RSHA, Amt VI - odjel pijunae u inozemstvu, sektor S - sabotaa, lan SS-a br. 29.579 - op.) posjedovao je tri prednosti: bio je Austrijanac to mu je do-

KIKA

nijelo Hitlerovu naklonost, bio je visok 194 cm, to je ostavilo dojam na Reichsfuhrera Heinricha Himmlera i konano bez ustezanja se razmetao svojom diplomom pravnika i titulom doktora... Jednaka stasa, isticali su se - Kaltenbrunner i Skorzeny istim podmuklim osmijehom koji su naglaavali slini oiljci i izboene, prema gore istaknute brade, i govorili su s istim austrijskim naglaskom ... Ipak, postojala je jedna razlika: viteki kri, slavni Ritterkreuz koji je prole godine sam Hitler privrstio oko Skorzenyjeva vrata. Sive Kaltenbrunnerove oi bile su prikovane za to veoma rijetko Skorzenyjevo odlikovanje. To to e general policije 1946. godine zavriti na kraju konca u Nrnbergu, a drugi od dvojice gorostasa umrijeti mirnom smru 1975. godine u Madridu, poto je povezao niti neonacistike paukove mree i poto ga je drskost odvela tako daleko da je odluio napisati memoare za nekoga parikog izdavaa, bila je puka sluajnost. Dok se Kaltenbrunner sa zadovoljstvom zadravao u hodnicima Prinz-Alberchtstrasse, skupljajui fascikle i perforirane kartone, Skorzeny je navikao da vodi ivot zvijeri uvijek spreman da ubije ili da bjei..." Sve fame koje su se irile poslijeratnom Europom o uteklim nacistima pripisivale su se na neki nain vrljanju i djelovanju Skorzenyja, npr. da je postavljen za zapovjednika tajne organizacije Vukodlak (Wehrwolf) koja je zaduena za skrivanje vanih bjegunaca i stranake imovine i daje sakupio oko 1500 esesovaca koje je rasporedio du Alpa izmeu Austrije i Bavarske. Navodno dobro obavijeteni Alexandrov pie: "Nekoliko dana prije sloma esto se moglo vidjeti kako se Kaltenbrunner vozi u amfibiji, u pratnji tri esesovska asnika, izmeu Bad-Ischla, Ebenseea, Gorja mrtvih i Mitterdorf a.

KIKA

Izgledao je nezadovoljan. Vratio se u rodnu Austriju, gdje je sa sunarodnjakom Ottom Skorzenyjem provodio vrijeme u raspravama o nerjeivim problemima koji su se svakodnevno nagomilavali. Skorzeny je sakupio oko 1500 esesovaca i padobranaca i dao ih smjestiti kod tamonjih seljaka. Predio je vrvio nacistikim glaveinama, otmjenim svijetom koji je u krajnjoj nudi zakazao sastanak u ovom alpskom sklonitu. Bdijui nad radioodailjaima, ovi bi komentirali svaku novost koja je odmah zatim bila cenzurirana, umnoena i poslana svim sektorima sklonita. itav jedan rotacijski stroj rastavljen u dijelove bio je prebaen u Bad Aussee a trebao je proraditi potkraj travnja... Jedna je centrala za izradu lanih osobnih karata i putovnica radila u Bad Ausseeu, a druga u Lauffenu. Djela velikih majstora zakopana su u rudniku soli u blizini Ausseea, a u drugom rudniku koji je odatle udaljen nekoliko kilometara, smjetene su zlatne ipke, zlatnici i nakit... Himmlerova osobna iskaznica glasila je na ime narednika Heinricha Hitzingera. Kaltenbrunner je postao Arthur Scheidler, nestali trgovaki predstavnik. Prema povjerljivim obavjetenjima, Kaltenbrunner je upravo pod tim ime-

KIKA

nom zadrao uza se 2,277.625 Reichsmaraka, ili bolje reeno njihovu protuvrijednost u stranoj valuti..." Prvobitno uvjeravanje da e izmatanu Alpsku tvravu braniti ak 200.000 prekaljenih esesovaca i dakako pripadnika formacije Vukodlak na takoer izmatanom prostoru od preko 3000 etvornih kilometara u planinskom masivu Bavarske, Austrije i djeliu Italije i to sve pod tobonjim zapovjednitvom Fhrerova komandosa br. 1 Otta Skorzenyja, svela se u prvoj polovici svibnja 1945. na svega njih trojicu - Skorzenyja te njegove prijatelje Radla i Kuhnkea. Njih trojica su provela vie od tjedan dana "uivajui u alpskoj idili i sa seljankama" u gorju iznad Radstadta, a kada je Skorzeny odluio da bi se trebao predati Amerikancima u dolini, Kuhnke se izgubio, i tako je za Skorzenyja i Radla rat zavrio 15. svibnja 1945., sa zakanjenjem od tjedan dana. Kao to se za Operacie Greif u Ardenima razglasilo da Skorzenyjevi komandosi padaju na sve strane izbaeni padobranima i odjeveni kao sveenici ili ak opatice, u posljednjim se danima rata vjerovalo da NAJOPASNIJI OVJEK U EUROPI svakako poduzima neka opaka iznenaenja da bi spasio sebe i svoje nadreene; to je on doista tada inio i na kojim mjestima, valjda e se jednom doznati. I Hitler i Himmler dosta su esto spominjali obranu navodne Alpske tvrave. Istini za volju, zaista je tota pronaeno u austrijskim rudnicima soli i u alpskim jezerima, i tono je da je u Alpe upuen naoruani konvoj sa 160 izabranih "politikih eminencija" iz nekoliko koncentracijskih logora (Molotovljev neak, bivi predsjednik maarske vlade Kllay, sin regenta Maarske Mikls Horthy, sin marala Badoglia, biskup Clermon-Ferranda Piquet, grupa engleskih asnika za koje je Himmler bio duboko uvjeren da pripadaju Intelligence Serviceu, nekoliko grkih generala, bivi gradonaelnik Bea, bivi nizozemski ministar vanjskih poslova van Dyck, princ od Hessena ija je supruga Mafalda, ki talijanskoga kralja, umrla u Buchenwaldu, najpoznatiji ovjek njemake evangelistike crkve pastor Martin Niemller itd.). Ta je kolona putovala iz Innsbrucka na Brenner i prela u Italiju te bila smjetena u hotel na visini od 500 metara koji je osigurao gaulajter Tirola. Prisilnim je putnicima dato do znanja da su taoci za sluaj ako Saveznici odbiju prihvatiti sporazumni prekid neprijateljstava, pa gaulajter Tirola izjavljuje pred katolikim biskupom iz Bruxellesa: "Mi vas moemo dugo drati u naim brdima. Budemo li morali, na koncu konca, jo uvijek emo raspolagati s dovoljno vaih glava da ih bacimo Saveznicima pod noge!").

KIKA

Poetkom studenoga 1952. Skorzeny se, izvjeuju neki njemaki listovi, sastaje u Dsseldorfu s "preivjelima" iz Treega Reicha, u drugoj polovici istoga mjeseca isto se drutvo okuplja u Hotelu Continental u Hamburgu. ime se bavi Skorzeny kao emigrantu panjolskoj (1951.), prije toga nastanjen kojekuda po Njemakoj i Francuskoj, nije poznato. U panjolskoj sjajno posluje na vie naina, pa ak i u svojoj graevinskoj struci. Po podacima s interneta njegovim se uslugama koristi egipatska obavjetajna sluba, navodi se da je bio osobni savjetnik egipatskoga predsjednika Nasera, poslije esto putuje u Argentinu, navodno postaje osobni prijatelj predsjednika Perona i njegove glasovite supruge Evite, nagaa se da je u Argentini vrlo uspjeno spojio - "ugodno s korisnim". Slubeno, SR Njemaka ga 1952. proglaava potpuno nevinim to se tie njegove ratne prolosti, i Skorzeny objavljuje nova izdanja svojih ratnih uspomena. Zbog neizljeive plune bolesti 1975. dolazi na lijeenje u Heidelberg u SR Njemakoj, u bolnici ga posjeuju njegovi bivi ratni drugovi kojima on pria kako mu je Hitler u etiri oka rekao da Njemaka nije izradila atomsku bombu jer nije elio preuzeti odgovornost za budunost ljudskoga roda kojemu bi prijetilo unitenje. Biografi efa njemake obavjetajne slube Waltera Schellenberga koji e preminuti od bolesti jetre poetkom oujka 1952. u Torinu istiu da je Schellenberg godinu dana prije smrti 1951. putovao u panjolsku u Madrid da se "pomiri sa svojim starim protivnikom Ottom Skorzenyjem", i da od njega primi novac koji bi mu omoguio "kakav-takav pristojan ivot dok ga nebo ne uzme k sebi". Pet mjeseci prije smrti, Otto Skorzeny posljednji put izaziva senzaciju: pojavljuje se na francuskoj televiziji, izjavljuje u kameru da bi ponovio svoj ivot takav kakav je imao "ako bi se ponovila atmosfera onoga vremena", a to se tie koncentracijskih logora - za njih je uo tek poslije rata. Na izlazu iz studija u Parizu napada ga jedan bivi logora, udara biem po licu, po lijevom obrazu na kojemu ima oujak od maevanja u studentskim danima. U utorak, 8. srpnja 1975. agencija United Press International javlja iz Madrida: "U Madridu je u 67. godini od raka dinih organa umro nacistiki zloinac Otto Skorzeny. On je 1943. zapovijedao SS-, -ovskom postrojbom koja je svrgnutoga talijanskog faistikog diktatora Mussolinija oslobodila zatoenitva u jednoj planinskoj tvravi (hotelu - op.). Skorzeny je takoer pokuao organizirati otmi-

KIKA

cu vrhovnoga zapovjednika saveznikih snaga Dwighta Eisenhowera". Jedanaest dana iza toga - nova agencijska vijest: "BE - Oko 300 bivih asnika Hitlerovih zatitnih odreda, poznatijih po skraenici SS, nekadanjih viih asnika i generala nacistikog Wehrmachta iz Austrije i SR Njemake pjevalo je slono na bekom groblju Dblingu pjesme o dobrim ratnim drugovima i vjenom Njemakom Reichu. Time su pompozno ispratili urnu s posmrtnim ostacima Mussolinijeva osloboditelja, Obersturmbannfrera SS-a Otta Skorzenyja". Fusnota u knjizi "Mafija esesovaca" Victora Alexandrova : U djelu koje je nedavno izdano pod naslovom The Train Robbers, britanski novinar i povjesniar Piers Paul Read tvrdi da je upravo u to vrijeme - 1963. godine - opasni Otto Skorzeny bio umijean u glasovitu aferu oko pljake potanskog vlaka na pruzi Glasgow-London. ak je on, navodno, i sam financirao te gangstere ... Aleksandar Vojinovi KRAJ

KIKA
25.09.2010.