telegramom? (A i o sestri je u njemu pisala nepovoljno!) Bilo koje da se desi,bilo bi užasno. Ali i neizbežno, pošto dnevnik više ne bi mogla braniti, skrivati.I sad vidi sebe kako leži mrtva, daleko od ove sobe, vrlo daleko, samotno, ležinepomična i obezbojena, ne znajući ništa, a ovde stoji njen dnevnik, njenatajna - to je toliko nesnosno da se ona sagne i zgrabi svesku, privije je nagrudi i baci se na nju, na krevet, zaplakavši. Prvi put istinski shvata da ćemožda umreti, i šta to znači: potpunu samoću, potpunu prepuštenost, potpunoneznanje, nemoć da za sebe bilo šta učini. Plače dugo, duboko u veče, sama usvojoj sobi, gde se gvozdena pećkica davno ohladila. Zna da joj to škodi, ali nemože drukčije nego da plače i plače, sve dok se, oko ponoći, iznurena, nezavuče, u haljini, pod perinu i ne zaspi, da bi je još i u snu potresali iskidani jecaji-uzdasi. Ujutru mora brzo da založi, da se opere, obuče, da raspodelikomšinicama dužnosti koje će sama propustiti, da se s njima pozdravi, spakujese i pođe. O dnevniku odluka još uvek nije doneta. Da ga brzo spali, na tojnagloj jutarnjoj vatri, pre no što je bude ugasila sipajući na nju vode, kao štonamerava? Od tog čina sujeverno se usteže, čini joj se da bi njime prizvalasmrt: evo me, dođi, ničeg više nemam. Onda pomišlja da u svesku neštoupiše, pod današnjim datumom, nešto pribrano, obaveštenje o svom odlasku,da malo otupi ranije razneženosti koje je suviše otkrivaju, bar kako ih pamti.Ali, strah ju je da bi se ponovo rasplakala, pa više ne bi smogla snage da krene(a možda bi to i bilo bolje, pomišlja), i tako, jer više ni vremena nema zadvoumljenje, odlazi iz stana nerešene brige, osvrćući se, javljajući se još jednom Šimokovićki, koja, zatečena za koritom punim nakvašenog rublja,ovlaš briše ruke o rub kecelje da se rukuje, pa se Gospođici čini da je većzaboravljena. To, međutim, nije tako, jer za siromaški kraj u kome stanuje, čijapažnja ne doseže do opštih zbivanja, njen odlazak predstavlja događaj, o komse vest širi kao kolut na vodi, pa ubrzo stiže i do učeničke matere SlaviceBožić. Ova nastavlja i sama da se raspituje; saznaje da je operacija nadGospođicom izvršena, da ju je obavio sam doktor Boranović, te da seGospođica u propisano vreme probudila, što znači da je operacija uspela. Unjoj se budi častoljubiva misao da se ovim povodom, kad već inače zaostaje zauglednijim učeničkim roditeljima, istakne ako ne položajem i bogatstvom a onopažnjom; vadi iz ormana sinovljevo praznično odelo da ga očetka, peglanjegovu belu košulju, bele čarape, i predviđa kupovinu velikog-velikog buketakoji će te krasote upotpuniti, od cveća kog u ovo doba godine ima, videla jeonomad na pijaci, narcisa i jesenjih ruža. Milinko, upitan za saglasnost, daje jeposlušno, kao uvek. U školi on se poverava Sredoju Lazukiću, a uveče, nasastanku, svojoj devojci Veri Kroner. Ovo dvoje ne prećute stvar kod svojihkuća, tamo se korak prihvata s odobravanjem, i onaj zamišljeni buket razgranase u tri (potpuno jednaka, od samih jesenjih ruža), a Gospođici u belo obojenubolničku sobu na prvom boju dvospratnog sanatorijuma stiže čitava đačkadelegacija. Ona nju prima, jer nema načina (nema snage) da je odbije, madase upravo od tog dana (četvrtka) oseća slabo. Rana ju je sinoć bolela, a danaskao da se rastače, trunući, po čitavom telu; obrazi joj gore, grudi pritiskatežina, ne jede joj se, samo žedni, ali joj voda ne prija, usne su joj i pošto senapije suve, trpke, nema moći u sebi, ali je raspinje potreba da skoči iz krevetai odjuri nekamo gde je hladovito i bezbolno. Deca ulaze i okružuju krevet, pa joj se čini da još teže dolazi do vazduha, časna sestra umesto da ih poučioduševljava se silnim cvećem i trči da pronađe oveći sud; deca grajaju, traže
Leave a Comment