Muhammed Č Ovjek Božiji Seyyed Hossein Nasr

m
Seyyed Hossein Nasr MUHAMMED OVJEK BOIJI
Naslov izvornika: Seyyed Hossein Nasr, Muhammad: Man of God

S engleskog preveo: Prof. dr. Reid Hafizovi Izdava: Naunoistraivaki institut IBN SINA, Potok 24, 71 000 Sarajevo, BiH; e-mail. otok@bih.net.ba www.ibn-sina.net Za izdavaa: Prof. dr. Abdoulreza Jamalzadeh Lektor: Sabaheta Tabak Korektor: Selvedina Hodi Dizajn: Tarik Jesenkovi tampa: SABAH PRINT Za tampariju: eo Elezovi Tira: 1 000 Sarajevo, 2007. godine
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-31 : 929 Muhammad NASR, Seyyed Hossein Muhammed - ovjek Boiji / Seyyed Hossein Nasr ; [ s engleskog preveo Reid Hafizovi ] . - Sarajevo : Ibn Sina, 2007. - 335 str. ; 21 cm Poslanik islama i njegova vjena poruka / Reid Hafizovi: str. 291-335. - Bibliografija i biljeke uz tekst ISBN 978-9958-9131-1-2 COBISS.BH-ID 15648006
Seyyed Hossein Nasr
MUHAMMED OVJEK BOIJI

S engleskog preveo: Prof. dr. Reid Hafizovi
Naunoistraivaki institut IBN SINA Sarajevo, 2007. godine
Napomena
Prvih jedanaest poglavlja ove knjige je objavljeno u djelu Seyyeda Hosseina Nasra pod naslovom: Muhammad Man of God, KAZI publications, Inc. (USA), Chicago, 1995; Poglavlja 12-15 su uzeta iz knjige Seyyeda Hosseina Nasra Ideals and realities of Islam, George Allen & Unwin, London, 1994, pp. 15-41; 67-147.
Sadraj
PREDGOVOR...................................................................9
1. Uvod .............................................................................. 12 2. Rani ivot ...................................................................... 14 3. Poslanikova enidba......................................................20 4. Poetak objave ..............................................................26 5. Nono uznesenje na nebo............................................. 32 6. Seoba ............................................................................. 45 7. Poslanikov ivot u Medini............................................ 52 8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota ............................................................64 9. Uloga i karakter blagoslovljenog Poslanika . .............. 88 10. Poslanik i mladi .......................................................... 98 11. Poslanikov Sunnet i Hadis.........................................108 12. Islam, posljednja i primordijalna religija njegove univerzalne i pojedinane odlike . ..................118
Sadraj
13. Poslanik i poslanika tradicija posljednji poslanik i univerzalni ovjek ...................... 162 14. Shariah, Boanski zakon drutvena i ljudska norma ...........................................204 15. Tariqah duhovni put i njegovi kuranski korijeni .............................................249 POGOVOR Poslanik islama i njegova vjena poruka /Prof. dr. Reid Hafizovi/.............................................. 291
Stupu postojanja, Miljenie Boiji, Poslanie Boiji, Njegov najvoljeniji, Slavljenie i Hvaljenie Uzvienosti Njegove Nepismeni, no ipak sveg znanja izvore. Najsavrenije Boije stvorenje, ti koji si Mu blizu bio u onom nonom Uznesenju koje je tvoj zemaljski ivot krunisalo, bie poradi kojeg je On stvorio nebesa, slugo Jedinoga, no ipak uitelju svijeta, ija svjetlost odrava onaj spektar oblika, koja tvori prebivalite naeg postojanja. Pred tvojim sjajem poginjem glavu u poniznosti molei za oprost to te nastojim opisati rijeima tako bezvrijednim u poreenju s prahom sa tvoga stopala, tek nagaajui o zasljepljujuoj svjetlosti tvoga ivota, koji je osvijetlio zemlju hidasku i okolinu, svjetlosnim zraenjem obasjavajui Put onih kojima vodi samo si ti.
Tvoj zeleni stjeg nastavit e se vihoriti i u najmranijim asovima vremenite povijesti, sve dok Istina, koje si ti najuzvieniji branitelj i glasonoa, ne oituje jo jednom da je tvoja slava cjelovita sred ljudske bijede zabasaloga svijeta. Muhammede, ija slava je himna koju Gospodar pjeva, kao i Njegovi meleki i, naravno, sluge od praha. Trebam tvoga nasljednika, da bih izvrio ovu teku zadau zadau opisivanja, ma kako skromno bilo, slike jednog ivota, koji zauvijek ostaje biti savrenim uzorom, raskrivajui u svojoj svekolikoj plemenitosti i ljepoti, to to znai biti istinskim ovjekom.
Predgovor
U ime Boga, Milostivog, Svemilosnog!
vo kratko istraivanje o ivotu blagoslovljenog Poslanika islama, a.s., nije ni nova historijska analiza niti, pak, neka isto nabona pripovijetka o zemaljskom toku posljednjeg Boijeg Vjerovjesnika. Ve postoje brojna historijska istraivanja o njemu na europskim jezicima, koja nisu napisali samo zapadni uenjaci, nego i muslimani koji ili piu na ovim jezicima ili su njihovi radovi prevedeni na te jezike, posebice na engleski. Postoje mnoga struna istraivanja posveena njemu kao dravniku, vojnom zapovjedniku, politikom voi itd. tavie, neke biografije, koje se mogu osloviti nabonom literaturom, dostupne su na engleskom jeziku, premda su rijetka djela koja istiu duhovni znaaj blagoslovljenog Poslanika, a.s., i unutarnje znaenje razliitih razdoblja njegova ivota. Meutim, unato postojeim djelima, jo uvijek postoji potreba za ivotopisima koji bi mogli uzeti u razmatranje duhovne dimenzije kao i mnogo injeninije i povijesnije elemente ivota osobe koja je promijenila ljudsku povijest.
S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji
Ovo istraivanje ima za cilj da bude skromni korak u tom pravcu i nastoji udovoljiti potrebi za jednim kratkim ivotopisom koji bi uzeo u obzir poznate historijske injenice i njihovo duhovno znaenje, zadravajui, s druge strane, tradicionalni islamski svjetopogled i objanjavajui odreene elemente ovog uzornog ivota kojeg je doveo u sumnju modernizirani, sumnjiavi um. Ova monografija je, prije svega, namijenjena mladom muslimanskom itatelju koji nema nikakva pristupa tradicionalnim vrelima, a ipak ima potrebu za jednom tradicionalnom i, istovremeno, suvremenom predstavom o ivotu blagoslovljenog Poslanika, a.s. Pero pisca ovih redaka je nemono doarati raskonost osobe koja je ovdje u razmatranju. Jedino postoji nada da e ovo skromno pregnue ponuditi makar ovlani obris o izuzetnosti, velianstvenosti i plemenitosti ivota onog bia kojega je Bog nazvao Milou svjetovima. Ma ta bilo polueno ovim pregnuem, dugovae se Njegovoj pomoi, dok su posrtaji samo moji vlastiti. Traimo oprost za nedostatnosti ovog razmatranja i uviavnost u vezi sa ovom, zacijelo, tekom zadaom doaravanja, u suvremenom jeziku, tota od velianstvenosti bia razmjere ije osobnosti nadilaze okvire imaginacije veine onih koji ive u modernom svijetu i koji su naviknuti na osrednje karakteriziranje ovoga svijeta.
10
Predgovor
U znak zahvalnosti zbog tampanja preraenog izdanja ovoga djela elimo istai hvalevrijedna skoranja pregnua Commander Husayna, direktora izdavake kue Muhammadi Trust (Istina o Muhammedu) koja je prva objavila ovo djelo i koja je ve mnogo toga uinila kako bi omoguila bolje razumijevanje islama na Zapadu i uinila dostupnim izvorna djela o islamu na engleskom jeziku, kao i hvalevrijedna pregnua KAZI Publications, Inc.
11
1. UVOD
Allah i meleki njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i aljite mu pozdrav! (al-Ahzab, 56) (Blagoslovljeni Vjerovjesnik) je krunsko stvoreno bie, najplemenitije meu stvorenjima, milost univerzuma, najistiji u ljudskom rodu, punina vremenskih ciklusa, Muhammed Mustafa (blagoslov i mir na njemu), zagovornik kod Boga, koji se volji Boijoj podlae, plemeniti Poslanik, dobrostivi, velianstveni, prijazni, peat poslanstva. Kako se moe tresti bedem vjere kada ima tebe za potporanj? Kako se moe bojati morskog valovlja onaj ko ima Nuha za laara? On je dosegnuo vrhunac slave kroz svoja savrenstva; on je osvijetlio tamu haosa svojim sjajem; sve njegove navike su bile otmjene; blagoslovi neka su na njemu i na njegovim sljedbenicima.
(Sadijev ulistan u prijevodu F. Gladwina i J. Rossa)
Peat poslanika, najsavrenije od svih Boijih stvorenja i miljenik Boiji (habib), Muhammed blagoslovi i mir neka su na njemu i njegovoj obitelji roen
12
1. Uvod
je u Mekki sedamnaestog ili, prema miljenju nekih, dvanaestog rebiul-evvela 570. godine po Miladu, u godini Slona (kada je abesinska vojska, nadirui na tlo Arabije, bila poraena). Ovaj ures stvorenog poretka je bio takoer oslovljen imenom Ahmed, Mustafa, Abdullah, Ebul-Qasim, a takoer mu je dat pridjevak al-Amin, povjerljivi. Svako od njegovih imena i naslova govori o jednom aspektu njegova blagoslovljenog bia. Bio je, kako to i etimoloko znaenje imena Muhammed i Ahmed otkriva, slavljeni ili hvaljeni; bio je Mustafa, odabrani, Abdullah, savreni sluga Boiji i, kasnije, kao otac Qasimov, Ebul-Qasim. On nije bio samo vjerovjesnik (nabi) i poslanik Boiji (rasul), nego i prijatelj Boiji i milost poslana svjetovima, kako to asni Kuran veli: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (al-Anbiya, 107)
13
2. RANI IVOT
jerovjesnik Boiji je roen u gradu ije svetilite, Kabu je sagradio vjerovjesnik Ibrahim, a.s., praotac monoteizma i otac Arapa i jevreja. Ali ovo drevno vjersko sredite je zadrano postrance od glavnog teatra ljudskih civilizacija i od poprita meu velikim svjetskim silama. Glavni povijesni dogaaji u tom dijelu svijeta, Kirovo osvajanje Babilona i osnivanje Perzijskog carstva, Aleksandrova osvajanja, osnivanje Rimskog carstva, roenje i Isaovo, a.s., uznoenje na nebo, iezavanje drevne egipatske civilizacije, razaranje Hrama u Jeruzalemu, utemeljenje Bizantskog carstva i njegovi neprestani sukobi sa Perzijancima na istoku takoer su zaobili Mekku. U meuvremenu, vie od jednog milenija je izvorna monoteistika poruka Ibrahimova bila zaboravljena u Arabiji i velika veina Arapa je bila zapala u stanje idolopoklonstva najgore vrste. Oni su zaboravili istinu i zapali su u razdoblje neznanja (al-jahiliyyah), koje je oblikovalo neposrednu osnovicu za pojavu islama. Jedini izuzetak, pored neznatnog broja krana i jevreja koji su naseljavali Arabiju, bile su usamljene due onih koji su se sjeali Ibrahimove,
14
2. Rani ivot
a.s., prvotne religije, ljudi koje Kuran asni naziva hanifima (ili hunafa). Naporedo sa ovim religijskim nazatkom Mekka tog vremena je, zateena pred silaskom islamske objave, iskuavala golemi ekonomski napredak i bogatstvo koje je jedino poticalo rast neprestanog suparnitva meu raznim plemenima i uveavalo, zapravo, mo vladajueg plemena nad Mekkom, koja je ak i tada bila mjesto hodoaa plemenima iz svih dijelova Arabije, kao to je bila i ekonomskim sreditem zemlje. Kako je to ve ruka sudbine htjela, pleme u kome je roen blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije bilo drugo doli pleme koje je gospodarilo gradom Mekkom i tim sreditem hodoaa, pleme koje je, na taj nain, vrilo vlast diljem Arabije. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je roen u izrazito aristokratskoj i utjecajnoj obitelji Banu Kinanah, iji ogranak Quray je bilo njegovo neposredno pleme. Njegova vlastita obitelj je inila ogranak plemena Quray, ogranak koji je nosio ime Banu Haim, po Haimu, praocu te obitelji, koji je bio veoma istaknuta linost u Mekki i koji je nadaleko trgovao, ak u dalekoj Siriji i Jemenu. Njegov sin Abd al-Mutalib, djed Poslanika islama, a.s., je dijelio vodu sa vrela Zemzem i bio je uvar Kabe, kue Boije, koja je, unato ukaljanosti idolima nainjenim ljudskom rukom, bila jo uvijek Ibrahimovo i, zapravo, Ademovo svetilite, Adema prvog poslanika i praoca ljudskoga roda. Abd
15
al-Mutalib je jednom imao snovienje koje je predskazalo roenje bia koje e donijeti Rije Boiju, asni Kuran, ljudskome rodu. Abd al-Mutalib je u svome snovienju vidio drvo koje je raslo iz njegovih lea, drvo ije su gornje grane dosezale nebesa, a iji poboni ogranci su sezali od istoka do zapada. A svjetlost blistavija od sunca je sijala sa tog drveta, i klanjali su joj se i Arapi i Perzijanci. Tumai snova su mu kazali da e se roditi osoba u njegovoj obitelji koja e prosvijetliti Istok i Zapad i koja e biti poslanik i Arapima i Perzijancima. Abdul Mutalibov sin Abdullah je oenio Aminu, kerku Wahbovu, i, premda je ubrzo umro, njegova supruga je rodila Muhammeda blagoslov i mir neka su na njemu domalo iza njegove smrti. Amina nije iskusila nijedan uobiajeni znak o djetetu koje je nosila, a imala je vienja i sluhom je dokuila neka iskustva o jednoj nesvakidanjoj prirodi u trenutku raanja bia za koje je Bog kazao: O, Ademe, da nije bilo Muhammeda, Ja ne bih stvorio ni tebe niti Zemlju i nebesa. (Hadith qudsi). Ovo najistije i najplemenitije ljudsko bie je pokazalo nesvakidanje odlike jo dok je bilo dijete. Muhammed je bio otmjen, blage udi, a volio je mir i samou, ak i dok je bio malodoban. Pripovijeda se da, kada mu je bilo etiri godine, dva meleka su mu otvorila prsa i oprali ih snijegom, to znai da je njegovo unutarnje bie bilo ve oieno Boijim melekutskim silama jo dok je bio djeak. Potom, stavljan je na vagu
16
2. Rani ivot
na kojoj bi pretezao obine ljude. Nije bilo vano koliko je ljudi bilo stavljeno na drugu stranu tezulje, on bi ipak pretezao, to znai da je on bio taj koji je vrijedio najvie u oima Boijim i koji e jednoga dana povesti svoj narod k Bogu. U oima Boijim ljudi se smatraju i prosuuju kao lanovi religijskih zajednica koje su utemeljili poslanici koje je slao Bog, religijskih zajednica koje islam naziva ummah. U Boijim oima vrijednost zajednice je odreena stupnjem do kojeg ta zajednica slijedi svoga poslanika i poruku koja je po tom poslaniku poslana toj zajednici. To je razlog zbog kojeg poslanik u oima Boijim tei vie, simboliki govorei, negoli svi njegovi sljedbenici zajedno. Budui Poslanik je bio dat Halimi, njegovoj dojilji iz plemena Banu Sad, i on je neko vrijeme ivio na selu. Kada je navrio est godina ivota, izgubio je majku i vratio se nazad u Mekku gdje ga je, kao pravo siroe, podizao najprije Abd al-Mutalib, a dvije godine kasnije, kada je ovaj umro, amida blagoslovljenog Poslanika, Abu Talib, koji ga je toliko volio. U toj kui, koja je bila i dom Alije, Abi Talibovog sina, blagoslovljeni Poslanik je proveo svoje najosjetljivije doba mladosti i rane muevnosti. U dobi od devet godina on je ve bio osoba koja se predaje usredotoenju, provodei veinu svoga vremena u samoi, meditirajui u pustinji nad ljepotom prirode i zaudnostima stvaranja. esto je razmiljao o smislu ljudskoga ivota i bio svjestan plemenite prirode koju ljudsko bie nosi
17
u sebi, samo s ciljem kako bi zadobio svijest o toj iznutarnjoj i prvobitnoj naravi. Pripovijeda se kako je u danima svoje maloljetnosti, kada su ga njegovi drugari zvali da poe s njima i da se igra, odgovorio: ovjek je stvoren za plemenitiju svrhu negoli je udovoljavanje eljama u ispraznim postupcima. Kada mu je bilo dvanaest godina, plemeniti Poslanik je poao sa svojim amidom u Siriju i Basru, sa trgovakom karavanom koja je, obino, slijedila put koji se pruao izmeu Mekke i tih gradova. Tradicionalna islamska vrela govore o kranskom monahu Buhayri koji je susreo blagoslovljenog Poslanika za vrijeme tog putovanja. Buhayra je bio kranski isposnik za koga se tvrdilo da je posjedovao unutarnje ili ezoterijsko znanje. On se, obino, nije obazirao na karavane koje su promicale pored njegova samostana, ali je ovoga puta pozvao cijelu karavanu da svrati i, kada su samo vodii karavana uli, on je posebno pitao za mladia koji je putovao sa karavanom i traio da im se prikljui. Kada je vidio blagoslovljenog Poslanika, otkrio je njegovo rame i pokazao na biljeg na sredini ramena koji je, prema tradicionalnim uenjima, bio znak poslanstva. Predvidio je da e taj maldi porasti i postati uveni Poslanik koji e prosvijetliti svijet. U desetljeu izmeu 580. i 590., kada je on imao dvadeset godina, plemeniti Poslanik se prikljuivao svome amidi u raznim poslovima, ukljuujui ne samo trgovinu, nego i odlazak u ratove koji su po18
2. Rani ivot
vremeno izbijali izmeu Qurajija i plemena Banu Hawazin. To razdoblje mu je priskrbilo brojne prilike u kojima je mogao nauiti tota o trgovini i gospodarskim zanimanjima, i o razliitim aspektima ljudske prirode, o kojoj je on razmiljao u uvjetima rata i mira, u trenucima tiine i u asovima napetosti i pogibelji. Kroz cijelo to razdoblje on je oitovao istotu karaktera, smisao za ast i za takvo povjerenje da su ga ljudi iz njegove okoline prozvali Povjerljivim ili al-Aminom. Postao je veoma poznat po tim odlikama u mekanskoj zajednici.
19
3. POSLANIKOVA ENIDBA
va izrazita uvenost po pravinosti, asti, nepristrasnosti i osjeanju za pravinost bila je navela bogatu i uglednu enu trgovca iz Mekke Hatidu, koja je bila udovica, da pozove Muhammeda, a.s., da vodi njene poslove. Na poticaj i savjetovanje njegova amide plemeniti Poslanik je prihvatio tu ponudu i u dobi od dvadeset pet godina preuzeo brigu za njene karavane koje su saobraale iz meu Mekke, Sirije i Basre. Njegov izgled, narav, njegovi maniri i poslovanje bili su tako zadivljujui za Hatidu da mu je ona ponudila brak, i tu ponudu je on prihvatio, jer ona je bila osoba krajnje plemenita karaktera i divne due. Kada su se vjenali, njemu je bilo dvadeset pet, a njoj etrdeset godina. Siroe koje je toliko pretrpjelo zbog usamljenosti, novanih potekoa i napora u svakodnevnom ivotu, blagoslovio je Bog enom koja ga je od srca voljela, koja mu je potpuno vjerovala i koja je imala naina da priskrbi onu vrstu drutvenog statusa u Mekki koji e mu kasnije omoguiti da provede svoje vjerske djelatnosti na irim osnovama i, nakon zova s neba koji mu je uslijedio, da udari vrste temelje religijskoj zajednici islama.
20
3. Poslanikova enidba
enidba sa Hatidom je bila veoma vana u ivotu Poslanika islama, a.s., jer mu je priskrbila pratilju na koju je mogao u potpunosti raunati u najteem razdoblju svoga ivota, a koja je bila obdarena neophodnim moralnim i duhovnim vrlinama kako bi mogla sluiti kao savrena ena najsavrenijeg Boijeg stvorenja i kao majka poslanike obitelji Ahl al-bayt, ija svjetlost je kasnije ostala da osvjetljava svijet. Hatida se ve dva puta udavala prije udaje za plemenitog Poslanika, a.s., i imala je dva sina i jednu kerku iz svojih prethodnih brakova. Takoer je plemenitom Poslaniku, a.s., rodila nekoliko djece. Njen prvi sin u tom braku zvao se Qasim (otuda je Poslaniku islama, a.s., dato i ime Abul-Qasim), ali je umro kada je imao dvije godine. Drugi sin se zvao Abdullah sa pridjevkom al-Tahir i al-Tayyib, ali je i on umro kao dijete. Plemeniti Poslanik, a.s., je imao etiri keri: Zaynab, Ruqayyah, Umm Kulthum i Fatima, i sve one su, za razliku od sinova, doivjele starost. Najmlaa kerka Fatima je predstavljala osebujnu svetost, duu stvorenu za Dennet, koja je samo trpjela u ovom donjem svijetu. Bila je supruga Alijina i majka iijskih Imama i sharifa ili potomaka Poslanikovih, a.s., diljem svijeta. Ona je, naravno, igrala posebnu ulogu u religijskoj galaksiji koja je kruila oko Sunca koje je predstavljao Poslanik islama, a.s. Njena uloga u islamskoj pobonosti i vjerskoj praksi stoji u istoj ravni meu svom djecom plemenitog Poslanika, a.s., i Hatide, i, zapravo, meu svim muslimanskim enama. Ona
21
simbolizira duhovni plod tog savrenog braka kakav je bio brak Poslanika islama, a.s., i Hatide, braka koji je bio tako cjelovit i brak u apsolutnom smislu da plemeniti Poslanik, a.s., nije oenio nijednu drugu enu sve dok je Hatida bila iva. Ta injenica je posebno vana, jer je ona bila petnaest godina starija od njega, a poligamija je bila veoma uobiajena praksa u Arabiji, kao i u veini dijelova tog svijeta onog vremena. Neto bi, meutim, trebalo rei o brakovima plemenitog Poslanika, a.s., i njegovom stavu prema seksualnosti koja je, naravno, osnova islamskog stajalita u toj oblasti, tim prije jer su tu dimenziju toliko kritizirali zapadni pisci. Seksualnost ima dva aspekta. Ona moe biti pogubna strast koja kodi i tijelu i dui, ili moe biti pozitivan dar od Boga, ne nuno zbog raanja, koliko u smislu da Mu se ovjek vie priblii. Kranstvo je redovito vie naglaavalo onaj prvi, a islam onaj drugi aspekt seksualnosti. Stoga u islamu ne postoji neenstvo i ljudi se ondje potiu na enidbu dotle da je Poslanik islama, a.s., kazao: Brak je polovica vjere. Islam je prihvatio pozitivni aspekt seksualnosti, dok je zakonska norma stroga za sve seksualne prakse izvan naela Boijeg Vjerozakona erijata. to se tie poligamije, ne postoji nikakav poseban moral ili nemoralnost u njenom upranjavanju sve dotle dok se ona ne promatra u svjetlu zakona drutva unutar kojega se ona upranjava. U pitanju je krenje religijskih i tradicionalnih zakona svake religije i drutva koje odreuje prijestup, a ne nametanje vrije22
dnosti jednog drutva drugome. Poligamija je uvelike upranjavana u starom svijetu, ak i meu jevrejima i kranima. Neki jevrejski proroci su imali stotine ena. U ratobornim drutvima, gdje su mnogi mukarci umirali, i u blisko povezanim zemljoradnikim zajednicama gdje je obitelj zajedno radila na zemlji, poligamija je morala igrati glavnu ulogu u okupljajuoj obitelji i drutvu. Ona je sprjeavala prostituciju i u golemoj mjeri nezakonite seksualne odnose, a imala je i znaajne gospodarske posljedice. Doputajui poligamiju, ali pod strogim zakonskim uvjetima, islam je pomogao u praksi da se osnae obiteljske veze u smislu ukljuivanja gotovo svih ena u obiteljsku strukturu i, takoer, u stabiliziranje drutva. U svakom sluaju, to se tie viestrukih brakova plemenitog Poslanika, a.s., oni nisu sklapani iz naslade. On se nije bio oenio do svoje dvadeset i pete godine, a potom, tokom godina kada je seksualna strast kod mukarca najsnanija, on je ivio sa jednom enom koja je bila petnaest godina starija od njega. Meutim, njegovi kasniji brakovi su bili, obino, sklapani iz politikih i socijalnih razloga. Oni su bili sredstvo dovoenja raznih plemena u Arabiji u okrilje islama i ujedinjenja tog prostora koji je trebao posluiti kao postojbina nove religije islama. Da je plemeniti Poslanik, a.s., sklapao brane ugovore samo poradi naslade, kako su to mnogi protivniki zapadnjaki biografi napisali, on bi, zacijelo, oenio vie ena dok je i sam bio mlad i u naponu mukosti, i takoer bi izabrao sve
23
svoje ene meu mladim enama. Ali, izuavanje njegova ivota otkriva posve drukije injenice. Muslimanima je doputeno, prema Kuranu asnom, da oene do etiri ene ukoliko e prema njima biti pravedni i ukoliko imaju dovoljno sredstava za to. Plemenitom Poslaniku, a.s., je bilo doputeno da oeni i vie od etiri i on je, zapravo, imao devet ena. To je bila posebna povlastica koju je Bog podario svom posljednjem Poslaniku. To je bila jedna vrsta milosti u njegovu ivotu koji raspolae mnogim znaenjima. Pored svoje politike i socijalne implikacije, to jest u doputanju plemenitom Poslaniku, a.s., da ukljui to vei broj plemena u islamsku zajednicu, ta injenica takoer znai da, premda je plemeniti Poslanik, a.s., bio kao i ostali mukarci, on nije bio ba kao bilo koji drugi mukarac, nego je bio posebno bie u oima Boijim. On nije bio utjelovljeno ili nadnaravno bie, nego ovjek sukladno njegovom vlastitom izriaju: Ja sam ovjek (bashar) poput vas. Ali on nije bio svakidanji ovjek. Prema poznatoj arapskoj poemi, Muhammed je meu ostalim ljudima kao dragi kamen meu obinim kamenjem. Ova razlika izmeu dragulja i obinog kamena se odraava u posebnoj povlastici koju je Bog doznaio svom posljednjem Poslaniku da oeni vie ena negoli je broj kojeg islamski vjerozakon doputa svim ostalim muslimanskim mukarcima. Ta povlastica, naravno, podrazumijeva i odgovornost, kako to zapadnjaka poslovica kae: noblesse oblige. Plemeniti Poslanik, a.s., je ponio bre24
me odgovornosti koje bi bilo neprihvatljivo ak i za nesvakidanje obdareno ljudsko bie. Ta povlastica je bila simbol njegove premoi u ljudskom poretku, ne samo sa stajalita povlatenosti, nego i sa stajalita odgovornosti, ba poput samoga braka koji je u isto vrijeme izvor naslade i uitka, odgovornosti i napora. U godinama pred sami silazak objave budunost Poslanika islama, a.s., nije bila samo obuzeta Hatidinim trgovakim poslovima, nego je sve vie i vie bila upregnuta u poslove mekanske zajednice. On je postupno postajao sve poznatiji i zadobio je status jednog istaknutog lana mekanskog drutva, status osobe koja je bila potovana zbog svoje sposobnosti i zbog svog osjeanja za ast i pravinost. Jedan od znakova njegova cijenjenog poloaja je to to je on, kada je imao trideset i pet godina, bio zamoljen od Mekanaca da podigne sveti kabenski kamen u asu kada je Kaba bila obnavljana. Da je on zamolio lanove bilo kojeg plemena da pomognu podii crni kamen, ostala plemena bi prigovorila i izbile bi svae meu raznim plemenima. Njegova odluka da stavi kamen na komad platna, a potom zamoli lanove svih plemena da zajedno podignu platno sa teretom bila je znak mudrosti i dravnike umjenosti osobe kojoj e uskoro biti objavljen asni Kuran.
25
4. POETAK OBJAVE
etrdesetoj godini ivota Muhammeda, a.s., je Bog izabrao za poslanika. U jednoj prigodi, kada je uobiavao povlaiti se iz grada Mekke kako bi meditirao u planinama, sila mu je objava. Nalazio se u peini Hira na Brdu Svjetlosti (Jabal al-nur), gdje mu je u srcu potekla objava. On je takoer vidio meleka objave, Dibrila kako prekriva cijeli horizont. Iskustvo objave je bilo vizuelno i auditivno. Melek objave je zapovijedio plemenitom Poslaniku, a.s., da recitira rije iqra, to je imperativna forma u arapskom jeziku za recitiranje (ili itanje). I tada je ljudskom rodu objavljeno prvo poglavlje (surah) asnog Kurana (Ugruak, XCVI):
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! itaj u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara ovjeka od ugruka! itaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji pouava peru, Koji ovjeka pouava onome to ne zna. Prve Boije rijei objavljene ljudskom biu ticale su se znanja, jer islam je bitno religija utemeljena na
26
4. Poetak Objave
spoznaji Boga, koji jest Istina (al-Haqq), i na luenju Istine od lai. Ovo prvo iskustvo objave je bilo tako silno da je u potpunosti preplavilo plemenitog Poslanika, psihiki i fiziki. Ono je, takoer, bilo popraeno pouzdanim znanjem da je instrument objave bio melek s neba, a ne neka duhovna sila ili dinn koji je esto nadahnjivao arapske pjesnike i proricatelje. Objava je odzvonila diljem kozmosa i kroz sva nebesa, i preobrazila je cijelo ozraje oko blagoslovljenog Poslanika, a.s. Ona ga je udarila poput vjetra i on je uo glasni amor i zvuk nalik zvuku zvona. Za dvadeset i tri godine, sve do njegove smrti, kad god mu je objava dolazila, blagoslovljeni Poslanik, a.s., bi osjetio onaj golemi pritisak na sebi. Znojio bi se, i, ako je jahao na kamili ili konju, noge ivotinje bi se krivile pod pritiskom Rijei koja se sputala odozgo. Kasnije je plemeniti Poslanik, a.s., govorio: Nikada nisam primio objavu a da nisam imao osjeaj kao da moja dua odlazi od mene. Vano je ovdje objasniti temeljno islamsko uenje da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., bio nepismen (ummi). Kako je mogao ovjek koji je nepismen itati najelokventnije djelo arapskoga jezika? Da bi se razumjelo ovo temeljno uenje, vano je prisjetiti se kako objava nije bila proizvod duha blagoslovljenog Poslanika, a.s., nego mu je ona dolazila s neba. asni Kuran ne predstavlja rijei blagoslovljenog Poslanika, a.s., nego rijei Boije, rijei za koje je on bio samo
27
provodnik. Nepismena narav blagoslovljenog Poslanika, a.s., znai to da prije negoli bi se mogla primiti boanska poruka, ljudska primateljka te poruke mora biti ista i proiena. Bog ne pie na obinoj, bilo kakvoj ploi. To pisanje iziskuje istotu srca, due i uma blagoslovljenog Poslanika, a.s., neuprljane ljudskim uenjem, kako bi posluili kao ploa na kojoj je Rije Boija bila upisana. Ako se razumije znaenje objave i potpuna transcendentnost Boanskog ponad svega onoga to je ljudsko, i ako se takoer razumije nadopunljivost boanskog ina i ljudske primateljke, tad se razumije i to zato blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije mogao biti drugo doli nepismen. Nikakav kriticizam modernih zapadnjakih uenjaka u vezi sa ovim pitanjem nema bilo kakvu vrijednost, jer zapadnjaki uenjaci odbijaju prihvatiti zbilju objave i razliku na razini bivanja izmeu Rijei Boije i njene ljudske primateljke. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je siao sa planine nakon prve objave u velikom strahu, i samo Hatidino bodrenje ga je smirilo i pruilo mu sigurnost. Veliki trenutak kunje je predstavljalo razdoblje izmeu prvog i drugog trenutka objave, kada se blagoslovljeni Poslanik, a.s., suelio sa izvjesnom sumnjom u vezi s naravi iskustva koje je iskusio. Ali, sa drugim pojavljivanjem meleka on je bio potpuno uvjeren da je, zacijelo, izabran za poslanika Boijeg.
28
4. Poetak Objave
Prva osoba koja je prihvatila poziv islama bila je Hatida, koju je slijedio Alija, u to vrijeme jo mladi, potom Abu Bakr, Zayd, Poslanikov, a.s., usvojeni sin, Uthman, Talhah i Zubayr. Prva Dibrilova posjeta blagoslovljenom Poslaniku, a.s., odmah je rezultirala uspostavom prvog jezgra islamske zajednice, jezgra koje je bilo sasvim malo, ali koje se ubrzo razvilo u novu religijsku zajednicu koja se udesno irila brzinom svjetlosti najveim dijelom tadanjeg poznatog svijeta. Godine provedene u Mekki su bile herojsko razdoblje islamske zajednice, kada je ona bila neprestance progonjena i kada je trpjela svaki oblik pritiska. U poetku su pristalice blagoslovljenog Poslanika, a.s., bili proganjani, ali su kasnije pritisci protiv njih bili zaustavljeni. Meutim, zajednica je bila proganjana dotle da su neke muslimanske obitelji bile poslane u Abesiniju, gdje im je utoite pruio jedan kranski car. Kada mu je bilo pedeset godina, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je iskusio najtunije razdoblje svoga ivota. Njegova supruga Hatida je umrla nakon dvadeset i pet godina branoga ivota s njim. Gubitak je u poetku bio gotovo nepodnoljiv i skoro nita nije moglo utjeiti Poslanika, a.s. Nekoliko sedmica kasnije umro je i njegov amida Abu Talib, ostavljajui blagoslovljenog Poslanika, a.s., bez njegove najmonije zatite. Domalo zatim on je oenio Sawdah i zaruio Abu Bakrovu kerku Aiu, koja je tada imala samo se29
dam godina, a koju e Poslanik, a.s., oeniti kada ona postane punoljetna. Tokom ovog najteeg razdoblja, kada je muslimanima bilo zabranjeno da se mole i kada su bili uznemiravani, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je uivao, u najmanju ruku, potporu svoje neposredne haimijske obitelji, ali su mu se suprotstavljali neki od najmonijih likova poput Ebu Leheba i njegove ene, koja je pokazivala otvoreno neprijateljstvo prema njemu. Mada su Haimije bili kadri zatiti njegov ivot, potpora njegove obitelji nije bila dovoljna da zaustavi otpor mekanske zajednice koji je ona pokazivala prema njemu na razne naine. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ak iskusio estok otpor kada je pokuao pouavati i propovijedati u Taifu, i bio je primoran da napusti taj gradi zbog nasilnikih napada na njega. Preostale Kurejije su pojaavali svoj otpor i jo vie su se poeli ljutiti na Poslanika, a.s., to je on vie uspijevao privui ljudi i to je vie ustrajavao u svojim nazorima. Oigledno nita nije moglo biti pogubnije za poloaj Kurejija negoli je nova religija utemeljena na vjeri u transcendentnog Boga, a ne na idolima koji su se nalazili u Kabi. Kurejije su zadravali status nadmonosti usljed svoje kontrole nad Kabom, u kojoj su se nalazili idoli svih plemena iz Arabije. Stoga su oni u propovijedanju blagoslovljenog Poslanika, a.s., utemeljenom na strogom protivljenju svakom idolopoklonstvu, vidjeli ne samo religijsku nego i po30
4. Poetak Objave
litiku i drutvenu prijetnju. Oni su dobro znali da, ako on uspije, Muhammed, a.s., e stvoriti religijski i drutveni poredak u kojemu Kurejije ne bi vie mogli uivati gospodarske i drutvene povlastice koje su imali u mekanskom drutvu tog vremena. Zato su oni uznastojali da na svaki mogui nain odvrate plemenitog Poslanika, a.s., od propovijedanja, ukljuujui ne samo uznemiravanje njega i njegovih sljedbenika nego i nuenje da upravlja Mekkom, samo da bi sauvali praotaku religiju. Ali ni prijetnja niti iskuenje nisu mogli pokolebati blagoslovljenog Poslanika, a.s., u misiji za koju ga je Bog izabrao. On je na svaki nain odolijevao zastraivanju koje je, na kraju, dovelo njegov ivot u opasnost i uzrokovalo njegovu seobu, koja je preobrazila historiju mlade islamske zajednice i, uskoro, historiju svijeta.
31
5. NONO UZNESENJE NA NEBO

edan dogaaj posebno vaan zbio se tokom posljednjih godina boravka blagoslovljenog Poslanika, a.s., u Mekki, koji je ostavio svoj trag na ukupni religijski ivot sljedbenika islama, a to je teko razumjeti za one iji svijet je postao ogranien na fiziki obujam stvarnosti. Taj dogaaj je nono uznesenje na nebo i, najzad, u prisutnost samoga Boga. Tokom mjeseca redeba, vjerovatno dvadeset i sedmoga dana ovog mjeseca, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je na udotvoran nain prenesen iz Mekke u Jeruzalem, a odande je ozbiljio Miraj ili Uzdignue kroz sve stupnjeve egzistencije do krajnjeg kozmikog obzorja, do Lotosa krajnje granice (al-sidrat al-muntaha), ak i mimo njega, u neposrednu blizinu Boiju opisanu kao stanje udaljenosti koliko dva luka (qab al-qawsayn). Jahao je na mistinom atu Buraqu i voen je melekom Dibrilom. asni Kuran ukazuje na to nono putovanje, kada kae: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom asu noi preveo svoga roba iz Hrama svetog u Hram daleki, iju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naa pokazali. On, uistinu, sve uje i sve vidi. (al-Isra, 1.)
32
5. Nono uznesenje na nebo
Ovo snano, sredinje duhovno iskustvo blagoslovljenog Poslanika, a.s., primjer je duhovnog uznesenja i obrazac za duhovni ivot. No uzlaska na nebo (layla al-miraj) je neto to je u potpunom simetrinom srazu sa noi izuzetne snage (layla al-qadr), kada je asni Kuran objavljen u posljednjoj treini svetog mjeseca ramazana. Iskustvo blagoslovljenog Poslanika, a.s., u dogaaju Miraja predstavlja izvorite brojnih remek djela islamske knjievnosti, ukljuujui djela Ibn Arabija i Sanaija, koji je ak izvrio utjecaj na europsku knjievnost, posebice na Danteovu Boansku komediju koja je, takoer, utemeljena na ideji uznesenja na nebo. Miraj je posluio kao vrelo nadahnua pokoljeljima muslimanskih duhovnjaka i mistika i ponudio je sami opis kozmosa. Miraj, takoer, predstavlja ona iznutarnja iskustva koja je ozbiljio blagoslovljeni Poslanik, a.s., tokom Miraja, za koja iskustva se kae da su odraena u pokretima i zazivima dnevnih molitvi, salata ili namaza koji predstavlja sredinji ili najtemeljniji obred islama. asni Kuran poduava muslimane da se mole, ali sadanji oblik molitve je utemeljen na praksi ili Sunnetu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i povezan je sa njegovim Mirajom. To je i razlog zbog kojega je on kazao: Dnevne molitve su miraj pravovjernih. Prema tradicionalnim islamskim izvorima, meutim, svi muslimani su kadri duhovno (ruhani) iskusiti miraj, dok u sluaju blagoslovljenog Poslanika i samo u njegovom
33
sluaju Miraj nije bio samo duhovni nego i tjelesni (jismani). Razumjeti znaenje ovog dubokog svjedoanstva i njegove istine znai nuno se osvrnuti na tradicionalna izvijea o Miraju i razumjeti znaenje tradicionalnog kozmosa u kojemu se desio Miraj. To pregnue, zauzvrat, nuno iziskuje odgovor na neke prigovore koje su uputili neki moderni kritiari zaslijepljeni uspjehom moderne znanosti na fizikom planu i nekom vrstom totalitarizma koji, esto nesvjesno, pretvara znanost pojedinog plana stvarnosti u znanost o cjelokupnoj stvarnosti, osiromaujui tako stvarnost do te mjere da ona postaje podljudskom stvarnosti. Evo kratkog pregleda jednog od tradicionalnih kazivanja o Miraju, kako je zabiljeeno u djelu Hayat al-qulub (ivot srdaca), kazivanja odavna znanog meu muslimanima na potkontinentu Indije i Perzije. Poto je zapoeo kazivanje o svom putovanju od Mekke do Jeruzalema, blagoslovljeni Poslanik, a.s., nastavlja: Tada me je Dibril doveo do prvog neba. Ondje sam ja vidio Ismaila, a.s., melekutskog ravnatelja tog duhovnog obitavalita i gospodara meteor kojima su tjerani ejtani iz nebeskih palaa. Postoji sedamdeset hiljada melekutskih bia pod Ismailovim, a.s., zapovjednitvom, a svaki pojedini melek zapovijeda sa drugih sedamdeset hiljada meleka. Ismail, a.s., je upitao Dibrila:
34
Ko je to s tobom? Moj vodi je odgovorio: Muhammed. Da li se on ve pojavio? Da, odgovorio je moj vodi. Potom je Ismail, a.s., otvorio kapiju nebesku i mi smo meusobno razmijenili pozdrave i zazvali Boiji blagoslov jedan na drugoga. Rekao mi je: Pozdravljam te i elim ti dobrodolicu moj vrli brate i poslanie! Meleki su nagrnuli blie meni i svi oni koji su me vidjeli radosno su se smijali. Najzad sam susreo melekutsko bie impozantnije od bilo ega to sam do tada ikad vidio. Imalo je ruan izgled i posjedovalo je znakove srdbe na svome licu. I to bie je na mene zazvalo blagoslov poput ostalih, ali se nije smijalo kao drugi. Upitao sam Dibrila ko je to bio, jer sam se uplaio od njega. Moj vodi mi uzvrati: Ima i razloga bojati ga se; mi ga se takoer bojimo. On je nadzornik Pakla i nikada se nije zasmijao otkako ga je svemoni Gospodar uinio vladarem tog stranoga svijeta. Njegova srdba protiv neprijatelja Boijih i protiv grjenika koji kre Boiji Zakon uvijek je u porastu, i preko njega im se Bog sveti...
Iz prijevoda J. L. Merricka, ivot i vjera Muhammedova, Boston, 1850).
35
Na takav nain je blagoslovljeni Poslanik, a.s., prelazio sa jedne razine bitka na drugu, polazei od paklenskih stanja i prolazei kroz raznovrsne rajske perivoje, a nad svakim od njih je vladao jedan poslanik i mnotvo meleka, sve tako do sedmoga neba i dalje, tamo gdje je bayt al-mamur (Hram Boiji oko koga se stalno obilazi), gdje je Poslanik, a.s., klanjao dva rekata namaza. Vidio je stablo Raja, Shajarat al-tuba, potom je nastavio dalje do Lotosa krajnje granice (sidrat al-muntaha) i, najzad, do same Boije Prisutnosti. Posljednju postaju na tom putovanju blagoslovljenog Poslanika, a.s., opisao je al-Suyuti u svom djelu al-Laali al-masnuah ovako: Potom, kada sam u svom Nonom putovanju bio doveden do (mjesta) Prijestolja i primaknuo mu se jo blie, bio mi je sputen zeleni rafraf (uzani komadi svilenog brokata), isuvie profinjen da bih vam ga mogao opisati, do kojega me Dibril donio i posadio na njega. Potom se on morao udaljiti od mene, stavljajui svoje ruke na svoje oi, bojei se da ne oslijepi usljed blistave svjetlosti Prijestolja, i poeo je glasno jecati, izgovarajui tasbih, tamhid i tathniyu (zahvale) Bogu. S Boijim doputenjem, kao znak Boije milosti prema meni i Njegove savrene naklonosti prema meni, onaj rafraf me
36
unese u (prisutnost) Gospodara Prijestolja, na mjesto preve udesno za jezik da to iskae ili za imaginaciju da to doara. Pogled mi je bio zaslijepljen da sam u strahopotovanju pomislio kako sam oslijepljen. Tada sam zatvorio oi, to je bilo popraeno Boijom divnom naklonosti. Kada sam sklopio svoje oi, Bog je otvorio moj unutarnji vid u mome srcu, tako sam svojim srcem poeo razgledati ono to sam ranije gledao svojim oima. Bila je to tako bljetava svjetlost u svojoj iskriavosti da se bojim da vam neu nikada moi doarati ono to sam vidio od Njegova velianstva. Potom sam usrdno molio svoga Gospodara da upotpuni Svoju naklonost prema meni, darujui mi milost da nepokolebljivo vidim Njegovo Lice snagom svoga srca. Gospodar moj darovao mi je tu naklonost, pa sam zurio u Njega svojim srcem sve dok ta vizija nije postala stamena, i ja sam zadobio postojanu viziju Njega. On je bio ondje, kada je dignut zastor ispred Njega, sjedei na Svome Prijestolju, u Svome Dostojanstvu, Svojoj Moi, Svojoj Slavi, Svojoj Uzvienosti, ali osim ovoga drugo mi nije bilo doputeno da vam Ga opisujem. Neka je slavljen On! Kako je On velianstven! Kako su obilna Njegova djela. Kako je uzvieno Njegovo stanje! Kako je blistava Njegova svje37
tlost! Potom mi je darovao neto od Svoga dostojanstva i privukao me blie Sebi, to je bilo neto poput onoga to je On kazao u Svojoj knjizi, obavjeujui vas o tome kako e On postupiti sa mnom i iskazati mi ast: Jedan izuzetne snage. Stajao je u stavu mirno kada je On bio na najvioj taki na obzorju: Razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najviem, zatim se pribliio, pa nadnio, - blizu koliko dva luka ili blie (an-Najm, 6-9). To znai da, kada se On nadnio nadamnom, On me tako pribliio Sebi na odstojanje koliko je odstojanje izmeu dva kraja od luka, ak i blie:... i objavio robu njegovu ono to je objavio (an-Najm, 10), to jest ono ime je On bio odluio da me radosnim uini. Srce nije poreklo ono to je vidio. (anNajm, 11), to jest moje vienje Njega snagom moga srca. Vidio je najvelianstvenija znamenja svoga Gospodara. (an-Najm, 18) Potom, kada je On slavljen bio podario mi od Svoga dostojanstva, poloio je jednu Svoju ruku meu moja plea i ja sam osjetio studen vrhova Njegovih prstiju, a za to vrijeme na mom srcu, dok iskuavah takvu divotu, tako ugodan miris, tako udivljujua stud, poput osjeanja asti (dok mi je darivana) vizija Njega, tako da se sva moja zebnja rastopi, strah odvali od mene, a srce mi se smiri. Tad
38
bijah ispunjen duhovnom radou, oi mi bijahu osvjeene, i ta divota i blaenstvo bijahu zadravani na meni dotle da sam poeo da se sagibam i da se povijam lijevo-desno kao da me savladavao drijeme. Zacijelo mi se inilo kao da je sve na nebesima i na Zemlji pomrlo, jer nisam uo niti amor meleka niti sam vidio ikakva tamna tijela dok mi je moj Gospodar doputao da Ga gledam. U tom asu me napusti moj Gospodar, kako je Sam elio postupiti, potom mi vrati natrag moja osjetila, a bijae to tako kao da sam bio zaspao, pa sam se probudio iz sna. Doao sam sebi i bio sam smiren, svjestan gdje sam bio i kako sam iskusio iznenadnu naklonost i bio poaen jasnom povlasticom. Potom mi je govorio moj Gospodar, slavljen i hvaljen neka je: Muhammede, da li zna o emu raspravlja najuzvieniji melekutski zbor? Odgovorio sam: Gospodaru, Ti najbolje zna o tome, kao i o svemu drugom, jer Ti si onaj koji poznaje nevidljivo. (usp. Al-Maida, 109/108). Oni raspravljaju, ree, o stupnjevima (darajat) i vrlinama (hasanat). Da li zna, Muhammede, ta su stupnjevi i vrline? Ti, Gospodaru, rekoh, zna najbolje i ti si onaj koji je mudar. Potom Bog ree: Stupnjevi se tiu neijeg vrenja obrednog pranja u trenu39
cima kada je to neprilino, hodei pjeice na religijske skupove, s iekivanjem pogledajui naredni as molitve, kada je jedno vrijeme molitve prolo. Glede vrlina, one se tiu toga da se nahrani gladni, da se iri selam, da se obavlja tahajjud - molitveno bdijenje nou kada ostali ljudi spavaju. Nikada nisam uo nita slae i ugodnije od milozvunog zvuka Njegova glasa. Takva je bila umilnost Njegova melodinog glasa da mi je ulijevala pouzdanje, i tako sam Mu ja govorio o svojoj potrebi. Rekoh Mu: Gospodaru, Ti si uzeo Ibrahima za prijatelja. Govorio si sa Musaom licem u lice. Idrisa si podigao na visoko mjesto. Sulejmanu si dao kraljevstvo kakvo niko poslije njega nije mogao zadobiti, a Davudu si dao Zebur. ta je, onda, ostalo za mene, Gospodaru? On ree: Muhammede, uzeo sam te Sebi za prijatelja ba kako sam za prijatelja bio uzeo Ibrahima. Darujem ti Fatihu (Prvo poglavlje Kurana) i zavrni stavak poglavlja al-Baqara (II:284-286), oboje je iz riznica Moga Prijestolja, i nijedno od njih nisam dao nijednom poslaniku prije tebe. aljem te kao poslanika bijelim, crnim i crvenim narodima, dinima i ljudima, premda prije tebe nisam svima njima slao niti jednog poslanika. Zemlju sam rasprostro zbog tebe,
40
njeno kopno i njeno more zbog tebe i tvoje zajednice kao mjesto za proienje i poradi bogotovlja. Tvojoj zajednici darivam pravo na ratni plijen, koje kao nadoknadu, nisam darovao nikome prije njih. Pomoi u te strahotama koje e tvoje neprijatelje natjerati u bijeg pred tobom mjesec dana prije tvog polaska u pohod. Poslau ti Uitelja svih knjiga i uvara svih objavljenih knjiga Kuran, koji... sve dio po dio objavljujemo. (al-Isra, 106). Ja u spomen na tebe visoko uzdii. (al-Inirah, 4), ak dotle da u taj spomen sa imenom Svojim povezati tako da nijedan propis Moje religije nee nikada biti spomenut a da i ti ne bude spomenut sa Mnom. On mi je, nakon toga, priopio stvari koje mi je zabranjeno da vam otkrijem, a kada je On sklopio Svoj savez sa mnom i kada me je ostavio ondje u trenu u kome je On htio, iznova je zasjeo na Svoj Prijesto. Neka je slavljen On u svojoj uzvienosti, Svom dostojanstvu i Svojoj moi. Zatim sam pogledao i, gle, neto je promaklo izmeu nas i zastor od svjetlosti se spustio ispred Njega, svjetlosti jarko plamtee i odsijevajue samo Bog zna dokle, i tako snane da, kada bi se usmjerila prema bilo emu u kozmosu, u pepeo bi pretvorila cijelo Boije stvorenje. Potom se zeleni rafraf na kome sam
41
ja klizio njeno dizao i sputao niz Illiyun... dok me nije doveo nazad do Dibrila, koji me je odatle preuzeo. Nakon toga se rafraf uspinjao u visinu sve dok nije iezao iz mog vidokruga.
(Preveo A. Jeffrey u svojoj knjizi Islam Muhammad and His Religion.)
Miraj blagoslovljenog Poslanika, a.s., koji je tako sredinji za islam, istodobno je u uenjima islama postao jedan od najteih elemenata za razumijevanje mnogim mladim muslimanima, koji su pretrpjeli utjecaj modernog znanstvenog svjetopogleda. Zapravo, neki modernizirani muslimani, koji ele svesti islam na racionalizam i isprazniti ga od sve njegove ljepote i izuzetnosti, nastojali su objasniti ovaj sredinji dogaaj sukladno racionalistikim shvaanjima. Danas ne postoji nita nelogino ili neznanstveno u vezi sa nonim uznesenjem na nebo ukoliko se ljudi samo prisjete ogranienja sa kojima je zapoela prirodna znanost. Ova potekoa je u tome to se ta ogranienja obino zaboravljaju kao i uvjeti koje sebi prirodna znanost namee u svom istraivanju fizike stvarnosti, te i u tome to su ta ogranienja i uvjeti pogreni za samu tu stvarnost. To je onaj redukcionizam koji dri Miraj, kao i Kristov uzlazak na nebo, i mnoge druge religijske dogaaje spomenute u asnom Kuranu i drugim svetim spisima, nestvarnim i iluzornim.
42
Moderna znanost tvrdi da istrauje fiziku stvarnost, a ne ostale razine stvarnosti kakve su one duhovne. Vodei znanstvenici su, zapravo, prvi koji prihvaaju to ogranienje i, obino, prvi ustaju protiv pretjeranog uopavanja moderne znanstvene vizije znanstvenika sklonih pojednostavljenim uenjima i pseudofilozofa. Meutim, znanstveni presti je danas takav da ljudi jednostavno uzimaju kao nerealno sve to nije prihvatljivo za moderni znanstveni svjetopogled. Ta injenica predstavlja golemu tragediju moderne znanosti koja predstavlja takvu destruktivnu snagu unato nekim pozitivnim aspektima. to se tie Miraja, on ukazuje na putovanje u via stanja bitka, a ne puko prolaenje kroz zvjezdani prostor. tavie, poto je to duhovno naelo onom duevnom, a to duevno princip onom fizikom, tad je uvijek mogue da nie razine stvarnosti budu ukljuene i upijene u one vie razine stvarnosti. Uzlazak na nebo blagoslovljenog Poslanika, a.s., fiziki, duevno i duhovno, znai to da su svi elementi njegova bia bili ukljueni u to krajnje iskustvo koje je predstavljalo potpuno ozbiljenje jedinstva (al-tawhid). Njegovo tjelesno uznesenje, takoer, oznaava plemenitost i dostojanstvenost ljudskoga tijela kakvim ga je Bog stvorio. Nema nieg neznanstvenog ili neloginog u vezi sa Mirajom ukoliko se ita razumije u vezi s brojnim razinama tradicionalnog univerzuma i u vezi sa ogranienjem sveukupne moderne znanosti na samo
43
jednu razinu stvarnosti, to jest fiziku, a nije bitno kako daleko se ona protee i do koje granice dosee. Nema niega goreg od svoenja velianstvenih dogaaja, povezanih sa vrlim utemeljiteljima religije na bezazlene dogaaje svakidanjeg ivota, u elji da, kao ovi, budu prihvatljivi. To je tim pogubnije u vremenu kada je takozvani svakidanji ivot postao za veinu priprost i lien dostojanstva i ljepote, koji ine odlike prirodne ljudske egzistencije.
44
6. SEOBA
remda je Miraj predstavljao, u jednom smislu, duhovno okrunjenje blagoslovljenog Poslanikova ivota, on nije izravno vodio njegovu uspjehu na zemaljskom planu. On je u Mekki bio jo uznemiravan i izloen pritisku na svaki mogui nain. ivot je, zapravo, postao jo tei zbog smrti Hatide i Abu Taliba. Kako je ve spomenuto, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je nastojao propovijedati u drugim mjestima, posebice u Taifu, ali se suelio sa neuspjehom i bio, zapravo, najuren odande. U tom najmranijem trenutku njegova izvanjskog ivota, kada se inilo da su svi izlazi bili zatvoreni, jedan broj ljudi iz Jesriba, koji e se kasnije prozvati gradom ili alMadinah, gradom blagoslovljenog Poslanika, a.s., doao je u dodir s njim i pozvao ga da doe u njihov grad i da se nastani, razgovara sa raznim frakcijama i vlada nad njima. Taj susret je uprilien u strogoj tajnosti tokom hodoaa u Mekki 622. godine. Blagoslovljenom Poslaniku, a.s., koji je bio jedan od najmudrijih dravnika, inilo se da je taj susret bio znak s neba koji bi omoguio preivljavanje i potpuno utemeljenje nove religije. Stoga je prihvatio poziv i poslao lanove mlade islamske zajednice iz Mekke u Medinu, u ma-
4
lim skupinama, kako ne bi bili otkriveni. U meuvremenu, Mekanci, bijesni usljed nepopustljive volje blagoslovljenog Poslanika, a.s., i u strahu od toga kakve posljedice po njih e imati uspjeh njegovih pregnua, odluie da napadnu na kuu Poslanika Boijeg, a.s., i da ga ubiju. Oigledno je doao odluujui trenutak u ivotu osobe koja je imala zadau da preobrazi ivot svijeta. Poto Bog uvijek titi svoje vjerovjesnike dok oni vre ulogu za koju su izabrani, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer bio usmjeravan od Boga da pomjeri scenu sukoba i da izbjegne neposrednu opasnost ba u pravom asu. One sudbonosne noi on i Abu Bakr su krenuli za Medinu, dok je Aliji reeno da spava u postelji blagoslovljenog Poslanika, a.s. Neprijatelji, koji su bili opkolili kuu Muhammedovu, a.s., odluili su da ga napadnu zajedno i u isti mah da iskasape njegovo tijelo, tako da niko od njih ne bi bio odgovoran. Kada su ubojice uli u kuu sa isukanim sabljama i noevima i kada su svukli prekriva sa kreveta, oekujui da e ondje zatei usnulog blagoslovljenog Poslanika, a.s., ondje nisu nali osobu za koju su se bili pripremili nego, su zatekli mladog Aliju, koji je preuzeo na sebe rizik smrti, kako bi spasio ivot utemeljitelju islama. Bijesni napadai su napustili kuu u potrazi za ovjekom koga su namjeravali ubiti. U meuvremenu su se blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr kretali u pravcu Medine i usput su
46
6. Seoba
nali utoite u peini. U svojoj potjeri Kurayije su slijedili njihove tragove u pijesku i doprli do samog ulaza u peinu, ali nisu u nju ulazili, jer, prema predanju, pauk je bio premreio cijeli ulaz u peinu, a par golubova je svio gnijezdo ispred nje. Preko Boijeg naloga prirodni svijet, koji je toliko vaan za islamsku objavu, potaknut je na sudjelovanje u tom znaajnom dogaaju, i spasio je ivot blagoslovljenog Poslanika, a.s., i Abu Bakra, jer Kurejije, vidjevi te prirodne elemente, posebice paukovu mreu, pomislie kako niko nije mogao odskora ui u peinu a da ne poremeti mreu, i tako su se vratili u Mekku nakon svoje uzaludne potrage. Kazivanje o peini, kao i neke druge vane epizode u ivotu utemeljitelja islama, izuzetno je znaajno i u svojoj izvanpovijesnoj dimenziji. To kazivanje, poput Miraja, ukazuje na neprolaznu stvarnost svim kasnijim muslimanima zainteresiranim za unutarnje znaenje njihove religije. Ona peina je skrivena od izvanjskog pogleda poput srca ljudskih bia i ona, zapravo, simbolizira to srce. Ako je bilo ko istinski prijatelj Boiji, on tad mora ui u srce u kojemu je zatien od svih izvanjskih pogibelji, kako su to bili i blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr. Jalal al-Din Rumi divno veli u svom djelu Diwan-i Shams: Pogledaj ta prsa nalik peini, duhovnom odmaralitu prijatelja;
47
Ako si zaljubljenik te peine istinski, tad ui u nju, ui. tavie, paukova mrea je simbol stvorenog svijeta ili samog kozmosa, koji u isti mah zakriva i otkriva svijet Duha i boanske Prisutnosti. Iz tih razloga kazivanje o utoitu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i Abu Bakra u peini postalo je najomiljenijom temom islamske literature i brojnih proznih i pjesnikih djela, kakvi su Rumijevi stihovi, djela koja su ukazivala na i raspravljala o ovoj temi. Poto je prola opasnost, blagoslovljeni Poslanik, a.s., i Abu Bakr su napustili peinu i uz opskrbu koju je donio Alija, koji je sada i sam napustio Mekku, krenuli za Medinu, gdje je zapoelo novo poglavlje u ivotu nove religije i, zapravo, u povijesti ne samo Arabije nego dobrog dijela svijeta. Ova seoba rane islamske zajednice iz Mekke u Medinu, ukljuujui i samog utemeljitelja, bila je toliko vana za sudbinu nove religije da je zvanini religijski kalendar islama zapoeo tim dogaajem koji se zove Seoba ili Hijrah. Islamski kalendar je do danas hidretski kalendar, koji ima svoj izvor u seobi blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegovih sljedbenika u Medinu, i u uspostavi prve samostalne islamske zajednice u tom gradu. Taj kalendar nije utemeljen, kao to su to neki drugi religijski kalendari, kranski naprimjer, na datumu roenja utemeljitelja ove religije. Ta injenica sama po sebi
48
6. Seoba
pokazuje sredinju vanost dogaaja seobe blagoslovljenog Poslanika, a.s., u Medinu, kako bi ondje razvijao svoju misiju i sudbinu islama kao religije i ljudske zajednice. Seoba u Medinu je bila poetak nove etape u ivotu blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao voe jednog ljudskog drutva i kao izuzetne osobe u praktinom ivotu. Vano je zapaziti da je ova etapa uslijedila nakon jedne ranije etape koja je bila mnogo ogranienija u svom djelokrugu sa izvanjskog gledita motreno, ali je bila najintenzivnija po svom duhovnom karakteru. Od bitne je vanosti prisjetiti se kako je blagoslovljeni Poslanik, a.s., najprije iskusio Miraj i boansku Prisutnost, a potom je odselio u Medinu. injenica da Miraj pripada mekanskom razdoblju i da je uloga i zadaa blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao punovanog voe jedne ljudske zajednice, sa svim onim to ta uloga podrazumijeva, uslijedila kasnije, ta injenica dokazuje prvenstvo kontempliranja nad djelovanjem, prvenstvo bivanja nad injenjem. Kao i svi drugi Boiji poslanici, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio najprije izabran, iskuavan, uznemiravan i usavren, i tek onda je slat da preobrazi i preuredi svijet. Kada je stigao u Medinu, on je oblikovao jednu ljudsku zajednicu sukladno Boijoj volji, jer on sam je ivio, privatno i javno, sukladno toj volji. Obris njegova ivota je savren pokazatelj, unutar islamskog konteksta, onog univerzalnog naela koje kae: da bi se djelovalo dobro,
49
mora se biti dobar; da bi se savladao svijet, valja najprije savladati samoga sebe, to jest valja poniziti strasti. Ova univerzalna istina treba biti danas iznova posvjedoena vie negoli ikada ranije, kada toliko mnogo ljudi eli da preobrazi svijet, a da nisu preobrazili sami sebe. Oni ele da se natjeu sa Poslanikovim, a.s., postupcima u Medini, a ne nastoje iskuavati ono duhovno uzdizanje iji vrhunski izraaj je miraj. Oni ele da nametnu izvanjske zakone i pravila islama, to je po sebi hvalevrijedan in, ali ne nastoje duhovno i moralno uzdii sebe i zajednicu. Oni na taj nain nailaze na orsokak, jedan za drugim, i esto se sueljavaju sa nevoljama, kako to historija modernog svijeta, ukljuujui i islamski, pokazuje. Moda najsjajnija lekcija koju ivot blagoslovljenog Poslanika, a.s., nudi onim muslimanima koji ele primijeniti uenja islama na spoljanji svijet jest to da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., postao vladar, vojni zapovjednik i sudac ljudske zajednice poslije a ne prije uspinjanja kroz sve razine egzistencije i kuanja ploda duhovnog jedinstva. U sluaju Poslanika, naravno, nije nikako u pitanju samousavrenje i reforma. On je izabran odozgo i usavren snagom Boga kroz melekutske sile i djelovanja. Njegov sluaj se razlikuje od sluaja obinih ljudi koji se, zapravo, mogu usavravati samo uz pomo poslanikog uzora. Ali, ondje gdje ivot blagoslovljenog Poslanika, a.s., pribavlja lekciju, i to apsolutno bitnu lekciju, za muslimane jest ono
50
6. Seoba
unutarnje savrenstvo koje se dogaa u izvanjskom djelovanju ukoliko je to djelovanje ozbiljeno u skladu sa Istinom. Ukoliko musliman mora iskreno djelovati (sa ikhlasom) i ukoliko, sa islamskog svjetopogleda motreno, nema djelovanja bez Istine, tad onaj koji djeluje, mora ponajprije iskusiti Istinu i mora ivjeti u skladu s njom. ivotna putanja osobe, koju muslimani smatraju najsavrenijim od svih Boijih stvorenja predstavlja blistavi primjer ove temeljne istine.
51
7. POSLANIKOV IVOT U MEDINI

lagoslovljeni Poslanik, a.s., je uao u Jesrib koji je kasnije postao poznat kao Madinah al-nabi (Poslanikov grad) ili, jednostavno, al-Madinah, 12. rebiul-evvela, prve hidretske godine, to odgovara 24. septembru 622. godine. Ovaj grad je u to vrijeme bio duboko podijeljen. Ondje su postojala dva mjesna plemena Aws (Evs) i Khazraj (Hazred) koja su kroz pokoljenja bila u sukobu. Tamo je jo postojala i idovska zajednica, koja je u poetku bila mirna, ali je kasnije uzrokovala probleme blagoslovljenom Poslaniku, a.s. Ondje su takoer bili i doseljenici iz Mekke zvani muhajirun (doslovce: oni koji su se doselili) nasuprot onima koji su pomogli blagoslovljenog Poslanika, a.s., ansar (doslovce: oni koji su pomogli da Poslanik i muslimani pobijede). Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je trebao stvoriti novu religijsku zajednicu i ujediniti sve te suprotstavljene elemente u zajednicu utemeljenu na naelima islama. Trebao je suprotstaviti se religijskoj opoziciji sastavljenoj ne samo od Arapa nego ak i od idova i krana koji su odbili prihvatiti njegovu poslaniku misiju, suprotstaviti se pobuni nekih lanova zajednice koji
2
7. Poslanikov ivot u Medini
su samo nominalno postali muslimani, i stalnoj opasnosti izvana, posebice od Mekanaca koje je do bijesa dovodila njegova nova pozicija i koji su nastojali da ga unite prije negoli on bude kadar uspostaviti novu islamsku zajednicu. Meutim, najvie je blagoslovljeni Poslanik, a.s., pretrpio od onih Medinelija i muhajiruna koji su s pola srca bili u svojoj vjeri, a koje Kuran asni naziva munafikun licemjeri. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., se, dakle, suoio sa ljudima ija odanost je do tada bila u cijelosti iskazivana prema njihovu plemenu a ne prema sredinjem autoritetu. Suoio se sa drutvom u kojemu su centrifugalne sile prevladavale i u kojemu nita nije moglo uspostaviti red i jedinstvo tako brzo kao boanska objava koja jest, zacijelo, objava. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., se suoio sa tim nevjerovatno tekim preprekama sa nedostatnim sredstvima. Pa ipak, tokom samog tog vremena Kuran asni je otkrio svijetu injenicu da je on Peat poslanstva... on je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik. (AlAhzab, 40) i poslanik iji dolazak je najavio Mesih, sin Merjemin: A kada Isa, sin Merjemin, ree: O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku ije je ime Ahmad (najhvaljeniji) (as-Saff, 6). Bog je uzdigao njegov poloaj meu poslanicima i podario mu pobjedu u ovome svijetu dotle da je mala zajednica, uspostavljena u malom mjestu zvanom Medina, smje53
tenom duboko u Arapskoj pustinji, ubrzo postala srcem jedne imperije koja e se protezati od Kine do Francuske, srcem koje e muslimanima stoljeima biti modelom savrene islamske zajednice muslimana ma gdje oni mogli ivjeti. Prvi i daleko najvei izazov blagoslovljenom Poslaniku, a.s., u poetku, bio je vojni izazov. Mekanske vojske, esto u suradnji sa plemenima iz okoline Medine, nastojale su na svaki mogui nain slomiti medinsku vojsku. Druge godine po Hidri dogodila se prva velika bitka u povijesti islama poznata kao bitka na Bedru, koja je do danas ostala biti svetinjom u umovima i u srcima muslimana, kao najodlunija bitka i sveti boj (jihad), ukljuujui i samo postojanje islamske zajednice. Mala muslimanska skupina je bila sposobna pokoriti brojniju i bolje organiziranu mekansku armiju u bici izvan Medine. Stari neprijatelj blagoslovljenog Poslanika, a.s., Abu Jahl ubijen je u toj bici, a amida blagoslovljenog Poslanika, a.s., Abbas, zarobljen je i odveden u Medinu. Pobjeda je za mladu islamsku zajednicu bila izravni znak s neba. Ona je konsolidirala mo novoroenog poretka i omoguila blagoslovljenom Poslaniku, a.s., da potpie ugovor o saveznitvu sa nekim plemenima oko Medine i da ojaa svoju poziciju u tom dijelu svijeta. Premda su bitka na Bedru i bitke koje e uslijediti kasnije bile odluujue za ivot islama i za novu religijsku zajednicu, koja je bila po volji Boijoj, blago54
slovljeni Poslanik, a.s., je te bitke jo nazivao malim svetim ratom (al-jihad al-asghar), a kada su ga neki ashabi upitali ta je to onda veliki sveti rat (al-jihad al-akbar), odgovorio je: Bitka protiv svoje vlastite putene due. Ovaj hadith je savreni dokaz za injenicu da islam nije, jednostavno, religija maa. Kada je Bog uspostavio novi religijski poredak, razlog za to je bivao sve jasniji bilo kroz niz svetih ratova koji su potiskivali jedan zalazei poredak ili kroz polagano prodiranje u same temelje jedne stare strukture kojoj je sueno da se stropota. Prvi sluaj je sluaj islama, a onaj drugi je sluaj kranstva. Ali to ni na koji nain ne podrazumijeva priroenu nadmonost pasivnog naina prosezanja u onaj aktivni, posebice ako se ima u vidu islamsko potivanje svih izvornih religija, ma koje one bile. Umjesto da zanemaruje pitanje rata kao da ono nikada nije ni postojalo, islam ga je ozakonio i na taj nain ograniio. Jihad ne oznaava ratniko iskupljivanje, ve oznaava njegovo ograniavanje. Potonja povijest islamskog svijeta, u usporedbi sa povijestima drugih civilizacija, i nita manje cjelokupnog kranskog Zapada, dostatan je pokazatelj ove tvrdnje. Islamski svijet, jamano, nije vodio ratove nimalo vie negoli oni svjetovi u kojima su prevladavale religije koje se u potpunosti protive ratu. tavie, ideja totalnog rata i razaranja cijelog jednog naroda nije, najblae reeno, potekla iz islamskog svijeta.
55
Moderni kriticizam islama i blagoslovljenog Poslanika, a.s., na temelju bitaka koje su voene, poput one na Bedru, a u kojima je sudjelovao i sam blagoslovljeni Poslanik, a.s., utemeljen je na potpuno krivom razumijevanju uloge i misije utemeljitelja islama. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ozbiljio savrenstvo ne povlaenjem iz svijeta na nain Krista i Buddhe nego sudjelovanjem u svijetu i preobraavajui svijet, kako su to inili i starozavjetni poslanici-kraljevi poput Davuda i Sulejmana. Islam ne bi mogao postati sveobuhvatni nain ivota bez razmatranja i pitanja rata i borbe, koji karakteriziraju ljudski ivot. Islam razmatra simbolizam rata u njegovu pozitivnom znaenju, motrei ivot kao stalnu borbu izmeu istine i lai. Nijedan ovjek ne moe voditi uravnoteen ivot bez stalne borbe da odri tu ravnoteu i da sprijei napetosti i gibanja, koja odlikuju ljudski ivot, od razaranja sklada koji je rezultat salama (mira) i samog islama (podlonosti). Islamu je bilo sueno da na Zemlji uspostavi taj sklad kroz niz bitaka ograniene prirode, ali bitaka sa nevjerovatno dalekosenim posljedicama. Vano je zapaziti da naporedo sa pobjedom u bici na Bedru i postupnim konsolidiranjem vlasti u mladoj islamskoj zajednici, druge godine po Hidri, objavljene su i uspostavljene i neke od najvanijih institucija i praksi islama. Tokom ba te godine pravac okretanja u molitvi (qiblah) je promijenjen od Jeruzalema prema Mekki. Takoer tokom te godine uspostavljen je
56
ramazanski post kao vaan islamski obred. Isto tako, u to vrijeme su utemeljeni obred hodoaa i klanja kurbana na deseti zul-hidde kao znaajni islamski obredi, premda je blagoslovljeni Poslanik, a.s., obavio obred hodoaa nekoliko godina kasnije. Boija volja je bila da tokom te odluujue godine, zajedno sa prvom pobjedom islama na povijesnoj sceni, raznovrsne komponente obrednih aspekata islama kao religije budu takoer objavljene i provoene u praksu od blagoslovljenog Poslanika, a.s., prvi put u Medini. Mekelije, naravno, nisu odustajali od svog proganjanja nakon poraza. tavie, pokuali su se osvetiti zbog bitke na Bedru, okupljajui golemu vojsku od 3.000 mukaraca, koju je predvodio Abu Sufyan i koja je marirala na Medinu tree godine po Hidri. Unato gotovo providonosnom irenju Boije religije, u kojem mora biti i pobjeda i poraza, uspjeha i nevolja karakteristinih za svako pregnue u ovdanjem svijetu, muslimani su se suelili sa pogubnim porazom na mjestu Uhud, gdje je blagoslovljeni Poslanik, a.s., odluio zaustaviti se. Muslimani su se u poetku hrabro borili i imali su uspjeha sve dok ih sa bone strane nije napao poznati ratnik Khalid ibn Walid, koji e kasnije postati jedan od viteza ranih islamskih osvajanja. U toj bici, naime, ovaj vitez se borio na suprotnoj strani. Tokom tog napada blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio ranjen, dok su mnogi bili pomislili da je ubijen, ali on se povukao s druge strane brda, u zalee bitke i
57
izvan dohvata mekanske vojske. Mnogi muslimani su ubijeni u toj bici, ukljuujui i Hamzu, amidu blagoslovljenog Poslanika, a.s., ali, to je veoma zaudno, Mekelije nisu nastavili svoj put prema Medini, nego su se vratili natrag u Mekku. Muslimani, meutim, dok su kuali poraz i gubitak mnogih svojih ljudi, nisu bili dotueni. Naprotiv, obodreni samim blagoslovljenim Poslanikom, a.s., i drugim sjajnim vitekim voama poput Alije, oni su nastavili svoj put uz jo veu odlunost. Posljednji napad mekanskih vojski na Medinu dogodio se pete godine po Hidri, kada je kontingent od 19.000 ljudi marirao na Medinu s nadom da je potpuno pokori. Ovaj put je blagoslovljeni Poslanik, a.s., iskoristio veoma uspjenu vojnu strategiju slijedei savjet Salmana Perzijanca, koji je iskopao hendek oko grada, tako da je bitka postala poznata kao bitka na Hendeku (al-khandaq). Dok je grad leao pod opsadom Mekelija, nesposobnih da preu hendek, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je poduzeo itav niz diplomatskih poteza koji su mu pomogli da pregovara i sklopi mir sa jednim brojem plemena iz okoline Medine. Taj in, uz frustraciju zbog nemogunosti prelaska preko hendeka oko grada, obeshrabrio je Mekance koji su, najzad, odluili podii opsadu i vratiti se u Mekku. Postupajui tako, muslimani su se pribliili posljednjem inu u obrambenoj fazi ivota islama u Arabiji. Od tada e oni postati ne samo jo jedinstveniji negoli ikada ranije, nego e ubrzo pora58
sti njihov broj i zapoet e ekspanziju koja e uskoro ukljuiti cijelu Arabiju. Iskustvo ovih pogibelji, koje su prijetile cijeloj medinskoj zajednici, i samo je pripomoglo ovrenju ovog nanovo uspostavljenog drutva. Ali stvarni integrirajui princip je bila, naravno, sama islamska religija kako ju je ve primjenjivao blagoslovljeni Poslanik, a.s., na svakidanji ivot kao i na probleme religijske, intelektualne i tehnike naravi. Kao vladar, sudac i uitelj Poslanik, a.s., je bio kadar oblikovati raznovrsne elemente u narod, u islamskom znaenju te rijei, u ummu. Ve este godine po Hidri umma je postojala. Islamsko drutvo je ve bilo roeno kao posebna religijska zajenica koja e uskoro obgrliti znaajan dio ovjeanstva. Bilo je to vano postignue posljednjeg Boijeg Poslanika, a.s., koji je uspio preobraziti heterogenu populaciju u ummu u tako kratkom vremenu u kojem se branio od najveih moguih izvanjskih pogibelji i dok je zasijavao sjemenje duhovnosti u srca i due onih prisnih drugova koji su trebali prenijeti aromu islamske duhovnosti nadolazeim pokoljenjima. Premda je Medina sada bila utemeljena kao sredite islama, tenja za Mekkom je postajala snanijom negoli ikada ranije, posebice otkako je Bog naloio hodoae u ovaj drevni Ibrahimov, a.s., grad, hodoae kao dio obaveznih obreda nove religije. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je produbio unutarnji poticaj da se obavi hodoae ili al-hajj, i sada, kada je stvorio
59
islamsku ummu u Medini i od nje otklonio izvanjske opasnosti, odluio je obaviti malo hodoae ili umru na kraju este godine po Hidri. Sa ovim naumom on je krenuo prema Domu Boijem, kreui sa mnotvom sljedbenika ka blizini Mekke. Mekanci, osjeajui opasnost od prisutnosti blagoslovljenog Poslanika, a.s., u gradu, zabranili su mu ulazak u rodni grad. Stoga je on bio primoran da se utabori izvan grada u mjestu zvanom Hudaybiyyah. Mislei da se ovaj problem moda moe razrijeiti pregovorom, on posla Uthmana kao svog izaslanika da razgovara sa Mekelijama i da saeka njihov odgovor. Izaslanik se, meutim, nije odmah vratio, kako je Poslanik, a.s., oekivao, i za blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegove sljedbenike nasta golema kriza. Nisu se mogli udaljiti bez odgovora niti su mogli krenuti naprijed bez vojnog sukoba za koji su bili slabo pripremljeni, poto su oni krenuli s nakanom da hodoaste. Svaki pojedinac meu muslimanima je postao svjestan kritine naravi sukobljavanja. Ashabi dooe blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i dadoe mu prisegu pod drvetom, zavjetujui se da e se boriti za njega i islam do posljednjeg daha. Bijae to novi savez odanosti i prisezanja stvoren iz meu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i mlade islamske zajednice toga vremena, to je veoma vano za potonju religijsku povijest te zajednice. U trenutku kada se spremao donijeti konanu odluku u toj krizi sa dalekosenim posljedi60
cama, Mekelije su odgovorili da e muslimanima biti doputeno da obave umru, ali tek naredne godine. U vanoj diplomatskoj odluci koja odraava upeatljivo dravnitvo, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je prihvatio ponudu, a to primirje je postalo poznato kao Ugovor na Hudaybiyyi. Muslimanima je bio doputen pristup svetilitu, a neposredni vojni sukob, koji bi morao imati nepredvidive posljedice po muslimane u tom posebnom trenutku, izbjegnut je. Sa ovog gledita motreno, ovakav tok stvari je bio u korist muslimanske zajednice i novoroeno drutvo se poelo brzo iriti izvan oblasti Medine. U sedmoj godini po Hidri muslimani su se borili i osvojili oaze Hajbera, idovsku koloniju iji lanovi nisu bili prognani nego, kao narod Knjige, smatrani su religijskom manjinom koja je plaala porez. Ljudi knjige su tretirani sukladno uvjetima s kojima su se sueljavali muslimani, ali tako nisu bili tretirani samo idovi, krani i Sabejci, nego i zoroastrovci i, kasnije, Hindusi, budisti i drugi. Naelo univerzalnosti objave izloeno je u Kuranu asnom, a postupanje prema nemuslimanskim religijskim zajednicama koje su posjedovale objavu sputenu s neba, kako je to pokazano na primjeru postupanja blagoslovljenog Poslanika, a.s., prema idovima u Hajberu, posluilo je kao usmjeravajue naelo za islam dok se irio diljem svijeta tokom narednih stoljea i susretao sa brojnim
61
religijskim zajednicama, poevi od onih u Kini do onih u Africi. Tokom bitke na Hajberu Alija, koji je bio na strani blagoslovljenog Poslanika, a.s., sve vrijeme teke i odsudne borbe, pokazao je nesvakidanju sranost i hrabrost. On je, zapravo, sudjelovao sa blagoslovljenim Poslanikom, a.s., u svakom boju osim u bici na Tebuku. Ali su na Hajberu njegova snaga, hrabrost i smionost u borbi bili takvi da su postali predmet prepriavanja posvuda meu muslimanima. Alija nije nikada okrenuo lea neprijatelju, niti u jednoj bici, ali posebno na Hajberu je njegova primjerna hrabrost obrnula tok stvari i omoguila pobjedu muslimanima. Njegov naslov lav Boiji (asadullah) je ondje posvjedoen u svojoj punoj zbilji i to u veoj mjeri negoli ikada ranije. U toku iste godine, kako se islam irio dalje u Arabiji, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je usmjerio svoju panju prema okolnim zemljama i odluio pozvati vladare susjednih zemalja u novu vjeru. Razaslao je pisma perzijskom i bizantskom caru, abesinskom i koptskom kralju da prihvate novu religiju. U jednostavnom, a uzvienom stavu on se predstavio kao poslanik Boiji (rasulullah) i pozvao ove vladare da prigrle novu religiju koju je objavio Bog, da prigrle alislam. Tokom osme godine po Hidri blagoslovljeni Poslanik, a.s., je obavio umru, kako je i dogovorio prema
62
ugovoru sa Hudejbije. Nakon godina izbivanja daleko od svog rodnog grada, za njega je razlog goleme radosti i zadovoljstva bilo to to je bio kadar vratiti se ondje, posebno stoga to je po prvi put predstavio jedan od sredinjih obreda islama. Samo hodoae se odvijalo u miru i tiini. Njegova najznaajnija politika posljedica je bio prelazak na islam nekoliko vanih mekanskih osoba, ukljuujui poznatog vojskovou i ratnika Khalida ibn Walida i Amra ibn al-Asa. U meuvremenu, mnoge druge znaajne osobe, kao to je Abu Sufyan, predviajui razvoj dogaaja, poele su potajno planirati da prihvate ideju islama, a da se ne osramote.
63
8. OSVAJANJE MEKKE I POSLJEDNJE GODINE POSLANIKOVA IVOTA

esilo se, konano, u toku ramazana, osme godine po Hidri, da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., krenuo sa golemom vojskom, koja se sastojala od ensarija i muhadira, i od mnogobrojnih beduina, prema Mekki. Mekelije, uviajui bespredmetnost pruanja otpora, odluili su da se predaju. Njihov voa Abu Sufyan izaao je iz grada predajui se blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i prigrlio islam. I tako, ovaj najslavniji od svih sinova Mekke Muhammed ibn Abdullah mir i blagoslovi Boiji na njemu ue bez borbe u svoj rodni grad, iz kojega je bio prisiljen otii. Siroe koje je toliko pretrpjelo, kao dijete, i koje je bilo proganjano na sve mogue naine nakon to ga je Bog izabrao za svoga glasonou, sada je ulo u grad Boiji u punoj slavi i kao vladar ljudske zajednice i cijelog Boijeg stvaranja. Gotovo su sve Mekelije primile islam, i blagoslovljeni Poslanik, a.s., budui najsavrenije ljudsko bie, a ne bie oholo zadignute glave usljed beznaajne ljudske slabosti kao to je poriv za osvetom, prihvatio je s osjeajem velikodunosti i plemenitosti predaju svih onih koji su mu se donedavno toliko opirali. Dokle
64
8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota
god su svojim rijeima izricali da su muslimani, bilo im je opratano i bili su primani u novu zajednicu. On osobno nije zamjerao niti je pokazivao ikakvu vrstu odbojnosti, jer njegov cilj je bila uspostava novog poretka utemeljenog na istini i pravdi, a ne na osobnoj osvetoljubivosti ili odmazdi zbog svih djela poinjenih protiv njega i njegovih drugova. U istoj mjeri u kojoj je blagoslovljeni Poslanik, a.s., opratao ljudskim biima, on se takoer odluno protivio idolatriji paganskih Arapa. Njegova srdba nije bila usmjerena protiv pojedinaca koji su traili oprost i prigrlili islam, bilo to s osjeajem ozbiljnosti ili, pak, proraunatosti, nego je bila upravljena protiv idola krajnje materijalne i pojedinane naravi, koji su zakrili Dom Boiji i zatomili njegovu izvornu istotu kao obitavalita prisutnosti Jedinoga koji nema lika niti Ga idol moe oitovali ili odraziti. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je uao u Kabu i naredio da se porue i unite svi idoli. Alija je bio taj koji je najvema pomogao u izvrenju te zapovijedi, lomei najteeg i najveeg meu idolima, takozvanog Hubala. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer naloio da se oiste svi zidovi Kabe od likova koji su bili naslikani na njima, osim lika neporone Merjeme i Isaa, a.s., stavljajui svoje ruke na njih. Ovaj znaajan in nije simbolizirao samo potovanje islama prema ovim dvjema linostima potovanje izraeno u mnogim stavcima Kurana asnog, nego je
65
simbolizirao i temeljnu razliku izmeu jednog idola ili lika rezana u kuranskom znaenju rijei i simbola povezivanog sa svetom umjetnou. Idoli arapskog paganizma bili su, jednostavno, ljudskom rukom napravljeni kipovi koji ne odraavaju nebesku stvarnost nego isto ljudske elemente. Oni su predstavljali idole (zvane sanam ili wathan) u Kuranu asnom koji su inili temelje idolatrije tako suprotstavljene islamskoj perspektivi i duhu Kurana asnog. Tradicionalne kranske linosti, koje je zatitio blagoslovljeni Poslanik, a.s., meutim, bile su naslikane sukladno naelima svete umjetnosti i mjerilima i metodama primljenim kroz melekutsko nadahnue po svetome Luki. Stoga su oni bili potpuno drugaije naravi. To nisu bili idoli nego simboli koji odraavaju Boiju prisutnost u skladu sa naelima i mjerilima jedne druge religije ije perspektive su doputale takvo religijsko predoavanje. Zatiivanjem tih slika blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije samo potcrtao razliku iz meu jednog idola i svetog lika, nego je i istakao da, premda islamska perspektiva nije doputala predstavljanje u svojoj svetoj umjetnosti, to nije znailo da je takvo predstavljanje bilo nezakonito u svetoj umjetnosti jedne druge religije sa drukijom strukturom i perspektivom. Pobjedonosni ulazak u Mekku je, nesumnjivo, bio vrhunac zemaljskog ivota blagoslovljenog Poslanika, a.s., i bile su to krunske godine trpljenja i neprestane borbe da se uspostavi Boija religija na Zemlji. Bio je
66
to trenutak zanosa koji je u najpotpunijem smislu otkrio plemenitost due blagoslovljenog Poslanika, a.s., sa svom njegovom dareljivosti i velikodunosti. Kuran asni izraava uzvienost tog trenutka u sljedeem stavku: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Kada Allahova pomo i pobjeda dou, i vidi ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze ti veliaj Gospodara svoga hvalei Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao. (an-Nasr- 1-3) U najveoj mjeri je to znailo ukazivanje na pobjedu u borbi za Mekku, koja je takoer vrhunac pobjede samoga islama, to i Kuran asni istie: Mi emo ti dati sigurnu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat svoju tebi potpunom uinio, da bi te na pravi put uputio i da bi te Allah pobjedonosnom pomoi pomogao. (al-Fath, 1-3). Pobjedonosni ulazak u Mekku je takoer predstavljao klju za dominaciju islama nad cijelom Arabijom. Nakon svravanja poslova u Mekki, blagoslovljeni Poslanik, a.s., se suelio sa plemenom Khawazin u sredinjoj Arabiji na Hunejnu. Strana bitka se vodila, u kojoj su muslimani pobijedili izuzetno teko. Potom je on krenuo na Taif, koji je zbog svojih utvrenih zidina pruao nepopustljiv otpor. Promjena srca stanovnika je, zapravo, bila ono to je, najzad, dovelo taj grad na stranu islama. Uviajui istinitost nove nebeske poruke i pobjedu koja ju je pratila, narod Taifa je prigrlio islam i predao se dobrovoljno. Na taj nain su
67
glavni gradovi Arabije svi odreda, prigrlili islam. Stanovnici Medine su, zacijelo, postali zabrinuti, bojei se da e ih blagoslovljeni Poslanik, a.s., sa Mekkom i Taifom u muslimanskim rukama, napustiti i otii iz Medine, proglaavajui rodni grad prijestonicom islama. Ali nije bilo tako. Nakon ovih osvajanja blagoslovljeni Poslanik, a.s., je odagnao strahove ensarija i vratio se u Medinu, koja ubrzo postaje, religijski i politiki, prijestonicom Arabije. Devete godine po Hidri postizanje cilja blagoslovljenog Poslanika, a.s., da ujedini cijelu Arabiju pod zastavom islama bilo je u odluujuoj etapi, kada su mnogi izaslanici iz plemena diljem Arapskog poluotoka poeli dolaziti da bi prihvatili islam i prisegnuli posljednjem Boijem Poslaniku, a.s. U meuvremenu, odlueno je da se i Sjeverna Arabija stavi pod vlast islama i da se iskupi za gubitke koje su muslimani ranije pretrpjeli na tom prostoru. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je osobno vodio mar na Tebuk, gdje su muslimanske vojske postigle uspjeh. Ugled islama je, zacijelo, rastao tako znaajno da su se neke lokalne kranske i idovske voe na tom prostoru potinili blagoslovljenom Poslaniku, a.s. Ova pobjeda na sjeveru je bila posebno vana, jer su u tom trenutku u Medini postojale neke sektake snage i centrifugalne tenje arapskoga drutva koje su se suprotstavljale jedinstvu stvorenom snagom nove religije.
68
Naporedo sa Sjevernom Arabijom, Juna Arabija, ukljuujui Jemen, Uman i Bahrayn potpali su pod vlast islama i u potpunosti su postali muslimanskim krajevima jo za ivota blagoslovljenog Poslanika, a.s. Ova oblast je bila pod snanim perzijskim utjecajem i, vjerovatno, to su bili prvi prelasci Perzijanaca na islam pored Salmana al-Farisija koji su doli iz tih krajeva. Ono to je posebno zanimljivo jest to da je taj prostor, posebice Jemen, prigrlio islam bez ikakvih osvajanja od muslimanskih vojski. Veliki jemenski duhovnjak Uways al-Qarani je sluao o blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i odazvao se njegovu pozivu a da ga uope nije ni vidio. On je iz ljubavi prema blagoslovljenom Poslaniku, a.s., doao izdaleka, iz ljubavi koja je kroz pokoljenja simbolizirala, u oima islamskih mistika, ljubav ovjeka Boijeg prema svome Stvoritelju i naroitu duhovnu posveenost u boanska tajanstva. alnovi uwaysis mistinog bratstva do danas ine posebni ogranak sufizma utemeljen na inicijaciji u koju uvodi tajanstveni, u zeleni turban odjeveni poslanik Hadir ili Hidr umjesto neki obini, ljudski duhovni uitelj. to se tie Salmana al-Farisija, on je, takoer, postao znameniti duhovnjak ranoga islama i, zacijelo, kao i lanovi uwaysis duhovnog bratstva, prikljuio se Aliji kada je ovaj postao halifa. Salman je bio prvi Perzijanac koji je prigrlio islam, kao to je i Bilal, osoba koja je pozivala ljude na molitvu jo za ivota blago69
slovljenog Poslanika, a.s., bio i prvi crnac koji je postao muslimanom. Oba ova ovjeka su bili odve dragi Utemeljitelju islama, a.s., i bili su kao lanovi njegove obitelji. Njihovo prisustvo simbolizira brzo irenje islama meu Perzijancima i crncima. Poslije Arapa, Perzijanci i crnci su, zapravo, bili ti koji su prigrlili islam u velikom broju prije drugih velikih etnikih skupina kakve su Turci, Indijci i Malajci. irenjem islama na Sjevernu i Junu Arabiju ostvarila se vizija blagoslovljenog Poslanika, a.s., da kroz islam objedini Arabiju i stvori drutvo utemeljeno na pravdi i vrlini. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio kadar ujediniti zaraena plemena, bogate i siromane, mone i slabe u drutvo u kojemu je razlika utemeljena na plemenitosti due i pobonosti. On je bio u stanju ozbiljiti na Zemlji istinu sadranu u ovom stavku Kurana asnog: O ljudi, Mi vas od jednog ovjeka i od jedne ene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvie boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno nita. (al-Hugurat, 12) Koncem desete godine po Hidri blagoslovljeni Poslanik, a.s., je odluio obaviti po prvi put potpuno islamsko hodoae u Mekku, na kojem bi samo muslimani bili prisutni u Domu Boijem i njegovom prostoru sukladno praksi koja je od tada stalno slijeena. To hodoae, koje je ustanovilo hajj kao isto islamsku instituciju, bilo je takoer odreeno da bude
70
oprotajno hodoae. Ono je oznailo konano postignue onog neusporedivog ivotnog djelovanja najsavrenijeg Boijeg stvorenja. Sutina nezaboravne propovijedi blagoslovljenog Poslanika, a.s., tom prigodom, koja je odjekivala srcima i umovima muslimana stoljeima, sadrana je u ovim poznatim kuranskim stavcima koji su takoer dali ime islam religiji koju je donio Muhammed ibn Abdullah,a.s.: Danas sam vam vjeru vau usavrio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (alMaida, 3) Sveani govori koje je odrao blagoslovljeni Poslanik, a.s., u toku ovog oprosnog hodoaa bili su krajnje elokventni i lijepi, sukusirajui u sebi uenja islama i njegov vlastiti Sunnet kojeg je oporuio muslimanskoj zajednici. Evo, moda, najee spominjanog govora kojega je odrao devetog zul-hiddea desete godine po Hidri, pred kraj hadskih obreda oprosnog hodoaa na Arefatu: Svaka hvala pripada Bogu. Mi Ga hvalimo; iemo Njegovu pomo i oprost; Njemu se obraamo. Traimo utoite kod Njega od zala naih vlastitih i od zlih posljedica naih djela. Nema toga ko e u zabludu odvesti onoga koga On na pravi put navodi, i nema toga ko e na pravi put uputiti onoga koga On na stranputicu okrene. Svjedoim da je samo On istinski Bog, bez ikog Njemu ravnog, i svjedoim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Opominjem vas, robovi Boiji,
71
da se Boga bojite i savjetujem vam da Mu posluni budete, a govor svoj zapoinjem sa onim to je dobro. A sada da nastavim dalje, o ljudi, posluajte me; ja u vam prenijeti poruku, jer ja ne znam da li u vie ikada imati priliku da vas sretnem, nakon ove godine, na ovome mjestu. Ljudi, zaista vai ivoti, vaa imanja i vaa ast sveti su i nepovredivi sve dok se ne pojavite pred vaim Gospodarem, kao to je svet ovaj dan va u ovom vaem gradu. Vi ete, zacijelo, sresti svoga Gospodara i On e vas pitati za vaa djela. Poujte, nisam li ja prenio poruku? Boe, budi mi svjedokom! Stoga, onaj ko raspolae sa bilo kojom istinom duan je prenijeti je osobi koja e je pohraniti u sebi. Poujte, ko god uini neko zlo, samo je on za njega odgovoran. Nijedan sin nije odgovoran za zloin svoga oca niti je otac odgovoran za zloin svoga sina. Ljudi, posluajte moje rijei i razmislite o njima! Morate znati da je musliman drugom muslimanu brat i da su muslimani braa. Nita to pripada njegovom bratu muslimanu nije doputeno, osim onoga to mu ovaj dozvoli. Stoga, ne smijete meusobno vriti prisilu. Boe, nisam li ja prenio poruku? Znajte, cijeli dahilijet je strpan pod moja dva stopala. Krvne osvete iz doba dahilijeta su oprotene. Prva krvna osveta koju sam ponitio zacijelo je ona Ibn Rabiah ibn Haritha koji je podizan u plemenu Sad i koga je ubio Hudhail. Zanimanje za vrijeme dahilijeta je dokinuto. Ali vi
72
ete primiti svoju batinu. Ne inite nasilje i vama se nasilje nee initi. Bog je odredio da ne postoji nikakva kamata. Prva kamata koju sam ja dokinuo je kamata Abbasa ibn Abd al-Muttaliba. Ona je, zacijelo, u potpunosti dokinuta. Ljudi, bojte se Boga u vezi sa enama. Vi ste ih uzeli sa istinom Boijom, a njihove privatne posjede ste ovjerovili rijeju Boijom. Zacijelo ste dobili neka prava nad svojim enama, a vae ene su dobile neka prava nad vama. Vae pravo nad njima je da one ne smiju ni sa kim, koga vi ne volite, oskrnaviti vae postelje, i da one ne smiju dopustiti ikome koga vi ne volite (da ulazi) u va dom. Ako one uine takvo to, tad vam Bog daje pravo da ih prekorite, da se rastavite od njih u postelji i da ih oinete, ali ne pregrubo. Ukoliko se one obuzdaju, tad im od vas po pravdi pripada uzdravanje i odijevanje. Znajte, sa ljubaznou primite preporuku koja vam je data u vezi sa enama. Jer one su sredovjene ene (ili pomagateljice) vae. One nita za sebe ne posjeduju, a vi od njih ne moete imati vie od toga. Ako vam se one pokoravaju na takav nain, vi tad s njima ne smijete postupati nepravedno. Zar ja nisam prenio poruku? Boe, budi mi svjedokom za to! Ljudi, posluajte i pokorite se, pa makar i sakati abesinski rob bio va vladar koji vri naloge Knjige Boije meu vama! Ljudi, Bog je, zacijelo, svakom od vas odre73
dio njegove dunosti. Nijedna oporuka nije punovana za jednog nasljednika niti je ijedan testament zakonit ukoliko odobrava vie od jedne treine (nasljedstva). Dijete pripada (zakonitom) braku, a bludnika sleduje samo kamenovanje. Na onome koji pripisuje (svoje rodoslovlje) nekom drugom doli svome ocu i na onome koji povjerenu stvar pririe nekom drugom a ne svome povjeriocu, prokletstvo je Boije, i prokletstvo meleka i ljudi. Od takvoga Bog nee primiti pokajanje niti vrlinu. O ljudi, ejtan je zaista nesretan stoga to nikada nee biti tovan u ovoj vaoj zemlji. Ali, on je zadovoljan da mu se podloite u nekim drugim stvarima za koje vi mislite da su beznaajne u vaim postupcima. Stoga budite oprezni u svome vjerovanju. Ja sam vam, zacijelo, ostavio neto i budete li to uvali, nikada neete skrenuti s puta jednu oiglednu stvar, to jest Knjigu Boiju i Sunnet Boijeg Poslanika, a.s. O ljudi, doao mi je Dibril, prenio mi selam od moga Gospodara i kazao mi: Zaista, Bog Svemoni i Uzvieni je oprostio mome narodu na Arefatu i kod Svetilita, (oprostivi) im njihove nedostatke. Umar ibn al-Khattab je ustao i kazao: Poslanie Boiji, je li samo nama oprostio? A Poslanik, a.s., odgovori: Vama i onima koji e doi iza vas, sve do Dana ponovnog proivljenja.
74
A vi ete i za mene biti pitani, pa ta ete tad kazati? Oni rekoe: Svjedoimo da si prenio poruku, da si ispunio (svoju dunost) i opomenuo nas. Potom on ree, podiui svoj kaiprst prema nebu i pokazujui prema narodu: Boe, budi mi svjedokom! Boe, budi mi svjedokom!
(Iz djela Maulana M. Ubaidul Akbara, The Orations of Muhammad (Muhammedovi govori), Lahore, 1954, pp. 79-78, uz stanovite izmjene).
Na povratku iz Mekke u Medinu desio se znameniti dogaaj na Ghadir Khummu, blizu jedne oaze, dogaaj koji vri utjecaj na povijest islama sve do dana dananjeg. U tom mjestu se desilo da je, prema jednoj skupini muslimana zvanih pristalice Alija (shiat alAli) i kasnije poznatim kao iije ili iah, blagoslovljeni Poslanik, a.s., izabrao Aliju za svoga nasljednika i batinika. Sunijski izvori takoer ukazuju na taj dogaaj kod Ghadir Khumma, ali ga, razumljivo, tumae na drukiji nain. Za njih pohvala blagoslovljenog Poslanika, a.s., Aliju ak kao njegovu nasljedniku nije oznaavala politiko nasljedstvo, kako su to sunijski pravnici kasnije razumijevali. U svakom sluaju, ovaj dogaaj je povijesni dogaaj koji simbolizira i takoer kristalizira razliite perspektive sunizma i iizma ak i za ivota blagoslovljenog Poslanika, a.s., i u znaenju koje izvanjski oituje ono to je ve postojalo u dui utemeljitelja ove religije. Jer, ove dvije glavne inter75
pretacije islama, obje pravovjerne i smjetene, snagom Providnosti, unutar islamske objave kako bi objedinile razliite mentalitete i tipove unutar jedinstvene perspektive islama, jamano odraavaju dvije dimenzije unutar due blagoslovljenog Poslanika, a.s., a odrazila su se i u najbliim njegovim saradnicima. Nijedna religija kojoj je sueno da obuhvati mnoge narode i narodnosti ne moe biti ograniena samo jednim tumaenjem, jer jednoumnost ne oznaava jedinstvo nego njegovu antitezu. Unato svim povijesnim sukobima i napetostima, jedinstvo islama nije bilo nikada razoreno od strane sunijsko-iijskim neslaganjem vie negoli su ga razorile etiri sunijske pravne kole. To jedinstvo je danas u opasnosti usljed uvlaenja modernizma u svim njegovim formama, ukljuujui religijski fanatizam sukladan neprijateljskim modelima i ukljuujui manipuliranje meunarodnih politikih snaga sunijsko-iijskim razlikama, a ne tumaenja Ghadir Khumma koji tvori izvanjsko kristaliziranje sunijsko-iijskih razlika koje su se jedino ispoljile u onom providonosnom trenutku koji je ogranien na samooitovanje kroz tok islamske povijesti. Bilo kako bilo, evo kazivanja o Ghadir Khummu i uvenom govoru blagoslovljenog Poslanika, a.s., prema jednom tradicionalnom iijskom izvoru: Kada su se zavrili hodoasniki obredi, Poslanik, a.s., praen Alijom i muslimanima, napustio je Mekku.
76
Prije stizanja u Medinu, on se zaustavio u mjestu koje nikada ranije nije bilo mjesto zaustavljanja karavana, jer ondje nije bilo ni vode ni panjaka. Razlog utaborenja na tom mjestu bio je onaj uzvieni stavak Kurana koji se snano spustio na njega, nalaui mu da Aliju postavi za halifu. Poslanik je i ranije primao priopenja sa istim naumom, ali bez izriitog oznaavanja trenutka za Alijino postavljanje za halifu koje je, naime, on odloio kako ne bi izazvao protivljenje, a donekle je to inio i zbog vjere. Da je skupina hodoasnika prola Ghadir Khumm, njeni lanovi bi se razili na razne strane; stoga je Gospodar univerzuma htio da svi budu sakupljeni na tom mjestu kako bi svi mogli uti ono to e se kazati zapovjedniku vjernih, da bi dokaz u vezi s tim bio potpun i da nijedan musliman ne bi imao ispriku da nije prisustvovao tom imenovanju. Ovo je bila poruka od Najuzvienijeg: O Poslanie, kazuj ono to ti se objavljuje od Gospodara tvoga! ako ne uini, onda nisi dostavio poslanicu njegovu a Allah e te od ljudi tititi. Allah zaista nee ukazati na pravi put narodu koji nee da vjeruje. (al-Maida, 67) Budui da je time na odluan nain bilo naloeno Poslaniku, a.s., da imenuje Aliju svojim nasljednikom i zaprijeeno kaznom ukoliko to odloi u asu kada je Bog postao njegov zatitnik, tad se Poslanik, a.s., zaustavio na tom neobinom mjestu, a muslimani su se okupili oko njega.
77
Poto je dan bio veoma vru, naloio im je da se sklone ispod nekakvih grmova. Naredivi da se sakupe sva kamilja sedla i da se naini neto kao podij ili govornica, Poslanik, a.s., je zapovijedio svome glasniku da sakupi ljude oko njega. Veina ljudi je vezala svoje ogrtae oko stopala kako bi se zatitili od nesnosne vreline. Kada su se svi ljudi sabrali, Poslanik, a.s., se popeo na podij nainjen od kamilje opreme i, pozivajui sebi Zapovjednika vjernih, postavio ga je sebi s desne strane. Muhammed, a.s., je tad zahvalio Bogu, a potom im se obratio dirljivim govorom u kojemu je navijestio svoju smrt i kazao: Pozvan sam na kapiju Boiju i blizu je as kada u otii k Bogu, biti zakriven od vas i razdvojen od ovog ispraznog svijeta. Vama ostavljam Knjigu Boiju blagodarei kojoj, sve dok je meu vama, nikada neete zalutati. Ostavljam vam lanove moje obitelji koji nee biti odvojeni od Knjige Boije sve dok se oboje to ne pridrui meni na vrelu Kawthar. Potom je povienim glasom upitao: Nisam li vam ja drai od vaih vlastitih ivota?, a ljudi su mu potvrdno odgovorili. Potom je uzeo Alijine ruke i podigao ih tako visoko da se ukazala bjelina njegovih pazuha, i kazao: Ko god usrdno prihvaa mene kao svoga uitelja, tome je onda i Alija isto to. Gospodaru, budi prijatelj svakom prijatelju Alijinom i budi neprijatelj svim njegovim neprijateljima; pomozi onima koji njemu pomau i okreni se od svih onih koji njega napuste.
78
Zamalo je bilo podne i najvreliji dio dana. Poslanik, a.s., je siao sa govornice i klanjao dva rekata namaza ba u asu kada je Sunce bilo u zenitu. Prouen je ezan, Poslanik, a.s., i ostali muslimani su klanjali podne-namaz, poslije ega je on otiao u svoj ator, pored kojega je, po njegovoj naredbi bio podignut ator Zapovjednika vjernih. Kada je Alija sjeo u ator, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je zapovijedio muslimanima da u skupinama saekaju Alija, estitaju mu na njegovom primanju imamata, pozdravljajui ga kao zapovjednika i kralja vjernih. Sve to su inili i mukarci i ene, a niko se prigodom Alijina postavljanja za imama nije pojavio radosniji od Umara. . . Predaje, koje mi sada slijedimo, kau da je ondje (na Ghadir Khummu) blagoslovljeni Poslanik, a.s., naredio da se podigne govornica od kamena na koju se on popeo i kazao sljedee: Bogu pripada hvala i klanjanje, neka je uzvien On u svojoj jedinosti i slavan u svome gospodstvu! Njegova velianstvenost se oituje u svim Njegovim stvorenjima, Njegovo sveznanje se protee nad svakom stvari, a Njegova svemo vlada nad svim. On je oduvijek gospodar svoje vlastite uzvienosti i samo njemu pripada zahvala i potovanje. On je stvorio uzdignuta nebesa i rasprostro Zemlju. On je najsvetiji i beskrajno je lien svakog nedostatka, Gospodar meleka i Duha (Ruh). On je milostiv prema svim Svojim stvorenjima i naklonost iskazuje svakome onome kome On dopusti da pristupi kapiji njegove slave. On sve oi vidi, ali oi
79
Njega ne vide. On milostivo uzdrava Svoja stvorenja, i On je Gospodar znanja i dostojanstva. Njegova milost se prostire nad svim i sve se Njemu potinjava. On pravedno kanjava. Njegova osveta se naprasno ne die i On kanjava manje od zasluenog. On poznaje tajne svih srdaca i nita Mu nije skriveno. Njemu nita nije tajnovito ili sumnjivo. On obuhvaa sve stvari i Njegova mo je nad svime. Nita Mu nije slino. On je sve stvari stvorio onda kada nieg nije bilo. On je vjean i neprolazan. On pravino vlada meu ljudima. Nema gospodara pored Njega. On je pravedan i moan izvriti sve to obea, a svi Njegovi postupci su mudri. On poznaje svaku i najsiuniju stvar koja je uinjena i On je stvoritelj najsiunijih estica. U onom to je vidljivo i oito On se pokazuje, On ije se neusporedivo savrenstvo ne moe opisati. Njegov nain bivanja je nepoznat i nita se od Njegovih tajanstava ne shvaa doli ono to On otkriva. Ja svjedoim, snagom Njegove svetosti, pred ljudskim rodom, da je On Gospodar pored kojeg drugog gospodara nema, a nijedno drugo postojanje ne zavreuje tovanje. On je svijet ispunio oitovanjima Svoje svetosti, istote, svjetlosti i prisutnosti, i odvijeka dovijeka prosvjetljuje sve. On je Gospodar koji izvrava svoje vlastite naloge bez savjetovanja sa bilo kojim razumnim biem, On pomonika nema u vrenju svojih djela, a u Njegovim savjetima nema protuslovlja. On je sve stvari stvorio bez uzorka i uveo ih u postojanje bez ikakve potekoe. On je ovjeka stvorio iz niega i nema
80
stvoritelja osim Njega. On je vrstim uspostavio svoja djela i obdario svoja stvorenja. On je Pravedni koji nikada nasilje ne ini, i On je najmilostiviji kojemu se sve stvari vraaju. Svjedoim da On ini poniznim sve stvari pred svojom veliinom snagom svoje zastraujue uzvienosti. On je sveopi kralj koji je podigao nebesa i koji upravlja Suncem i Mjesecom poradi dobra svojih stvorenja, ije svjetlosti krue sve do asa odreenog. On navlai zastor noi na lice dana i zastor dana na lice noi. On rui svakog neprijatelja i unitava svakog ejtana. Nita nije podudarno s Njim ili nalik Njemu. On je Jedan i jedini Bog svih stvorenja kome se oni jedino mogu obraati poradi svojih potreba. U svojoj naravi on nema aspekt ni oinstva niti sinovstva, i On nije podvrgnut onom trenutanom. Njega se tuje u Njegovu jedinstvu, On je Gospodar velianstveni. On najprije smjera, potom ozbiljuje htijenje, zatim zapovijeda, poznaje i nabraja sve stvari. On daje smrt, a nakon smrti iznova vraa u ivot. On daje bogatstvo i siromatvo. On uzrokuje smijeh i pla. On pribliava i udaljuje. On katkada zabranjuje, a kojiput doputa. Neovisnost je Njegova naroita prinadlenost. On je dostojan najboljeg tovanja. Sve je u Njegovim rukama i Njegova mo dominira nad svim. On je Pobjedonosan i Opratalac, onaj koji molitve usliava i najbolji Podaritelj milostivosti. On broji dahove i on je uvar jinna i ljudi. Njemu nije nita teko niti muno. Ne umaraju ga
81
stalna dodijavanja molitelja. On je Gospodar vjernika i uvar univerzuma; onaj Gospodar koga slave i hvale sva Njegova stvorenja, kako u asovima svoga napretka tako i u trenucima svojih golemih nevolja. Ja u Njega vjerujem, i u Njegove meleke, knjige i vjerovjesnike. Ja sluam Njegove zapovijedi i pokoravam im se, urei da uinim bilo ta to se Njemu dopada i prihvaam bilo ta to On sa svojim zadovoljstvom alje. Takva je moja elja da opravdam Njegovo povjerenje i takav je moj strah od Njegove srdbe; jer On je Gospodar od ije srdbe nema nikakva utoita, mada na potitenost On nije neosjetljiv. Ja sam Njegov sluga. Njega smatram svojim Zatitnikom, prenosim ono to mi je On povjerio, strahujui da me, ako to ne izvrim, ne bi stigla golema kazna koju niko, ma kako bio spretan, ne bi mogao zaustaviti, jer osim Njega nema drugog gospodara. Zaista, On mi je stavio do znanja da u, ukoliko ne ispunim ono to mi je On zapovijedio, iznevjeriti Njegovo poslanje; On, zacijelo, jami moju sigurnost od ljudske tete i On je kadar odvratiti zlo od svakog neprijatelja. Svojim prijateljima on jasno milost ukazuje. Bog mi je, o ljudi, zapovijedio neto to vam ja do sada nisam povjerio, a to u vam sada prenijeti. Tri puta me Dibril posjetio, donosei mi pozdrav od moga Gospodara, i zapovijedio mi da se moram zaustaviti na ovom mjestu i kazati sve, bez ustezanja, to jest da je Alija ibn
82
Abi Talib moj brat, nasljednik, halifa i voa poslije mene. Njegov poloaj i odnos prema meni je poput onog Harunova u prema Musau, s tim to nema vie vjerovjesnika poslije mene. On je postavljen nad vama sa ovlasti da zapovijeda nakon Boga i Njegova Vjerovjesnika. To je znaenje odlomka kojeg mi je Najuzvieniji priopio u Kuranu: Vai zatitnici su samo Allah i Poslanik njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. (al-Maida 55) Ja znam da Najuzvieniji nee biti zadovoljan sve dok ja ne izvrim ono to je On zapovijedio. Stoga znajte, o ljudi, da je Gospodar univerzuma naloio da Alija bude va princ i vladar, va imam i voa, i da je uinio podlonost njemu obavezom muhadirima i ensarijama, graanima i stanovnicima pustinje, Arapima i Perzijancima, slobodnima i zatoenima, malima i velikima, bijelcima i crncima, svima onima koji tuju Boga u jedinstvu Njegove naravi. Nad svima njima se protee Alijina ovlast i njegovi nalozi. Ko god mu se ne podloi, proklet je, a svi oni koji mu pokornost iskau uivat e milost Boiju. Ko god posvjedoi njegovu istinitost i pravo, ko poslua i pokori se, Bog e mu oprostiti. O narode, ovo je posljednji put da ja stojim meu ovakvim skupom; stoga posluajte moje rijei, povinujte se mojim izriitim nalozima i primite zapovijedi vaeg Gospodara. Zaista, Bog je gospodar vaih ivota i
83
va Stvoritelj, a potom je va uitelj i gospodin Njegov Vjerovjesnik, ovlaten da zapovijeda, da vas savjetuje i kazuje vam ono to je potrebno. Poslije mene je Alija va princ i voa u slijeenju zapovijedi Gospodara univerzuma.
(Iz djela: Hayat al-qulub, na engleski preveo J.L. Merrick, pp. 334-339, uz odreene preinake koje je nainio S.H. Nasr).
Sunijska inaica ove epizode, naravno, nije istovjetna onoj iijskoj, ali postoje u sunijskoj hadiskoj literaturi brojna ukazivanja na poseban odnos izmeu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i Alije, i na dogaaje kod Ghadir Khumma koje su, svakako, protumaili na drugi nain sunijski pravnici. U tom smislu je i onaj poznati Hadith al-manzilah, primjerice, u kojem Sad ibn al-Waqqas prenosi od blagoslovljenog Poslanika, a.s., da se obratio Aliji sljedeim rijeima: Nisi li zadovoljan da mi bude ono to je Harun bio Musau, s tim to nakon mene nee vie biti vjerovjesnika? Ova se predaja nalazi u vie od stotinu verzija unutar sunijskih izvora. to se tie hadisa o samom Ghadir Khummu, tako istaknuti izvori poput Sunana Ibn Majje, al-Tirmidhija i Ahmada ibn Hanbala posebice ga spominju. Kod Ibn Majje (al-Muqaddimah, Bab 11, hadis 116, svezak I, Kairo, 1954) u hadisu koji se odnosi na Aliju, blagoslovljeni Poslanik, a.s., veli: On je mawla onome kome
84
sam i ja mawla. Kod Tirmidhija (Kitab al-manaqib, Bab 20, svezak V, p. 633, Kairo, bez godine izdanja) i kod Ahmada ibn Hanbala (svezak I, pp. 1, 84, 118, 119, 152, 331, i svezak IV, pp. 281, 327 i 370; i ak na nekoliko drugih mjesta, Bejrut, nedatirano) ponavlja se hadis u formi sljedeeg teksta: Onome kome sam ja mawla, zacijelo je i Alija njegov mawla. Kljuno pitanje, prema tome, se ne odnosi na dogaaj na Ghadir Khummu ili na izbor Alije pred muslimanskom zajednicom kao mawla, potvren toliko puta u sunijskim i iijskim vrelima, nego se odnosi na znaenje rijei mawla, koja je protumaena u nekoliko znaenja od sunijske i iijske zajednice. Ova rije dolazi iz arapskog korijena (wly), a pojmovi wali i mawla se pojavljuju u Kuranu asnom, gdje su takoer protumaeni na razliite naine od raznih tumaa. Ovi pojmovi su izvedeni iz korijena koji u isti mah oznaava prijatelja, vladara, uitelja i nasljednika, kao to oznaava i neke druge kljune pojmove koje su kroz stoljea razvili islamski mislioci, a pojam walayah/wilayah je jedan od najsloenijih unutar islamskoga miljenja. Prema tome, nema nikakve sumnje da pojam mawla, zacijelo, sadri znaenje uitelja i nasljednika, no, da li on, takoer, oznaava i vou zajednice u politikom smislu, koji nasljeduje blagoslovljenog Poslanika, a.s., ili ne, to je ono na emu nije postignuta saglasnost u vezi sa Poslanikovim, a.s., imenovanjem Alije kao svoga nasljednika.
85
Ono to je danas vano jest to da se stvori bolje razumijevanje izmeu sunija i iija na osnovama povijesnih injenica kako su one tradicionalno shvaane, ali uz osvjeena tumaenja u pravcu postizanja sklada meu svim kolama islamskoga miljenja i uz ukazivanje na samog blagoslovljenog Poslanika, a.s., u ijem biu, mislima i djelima su se srela sva izvorna oitovanja islama u jednom jedinstvu koje bi trebalo posluiti kao polazite i obrazac za sva pokoljenja muslimana i, posebice, za one dananje muslimane kojima je tako silno potrebno jedinstvo. Bilo kako bilo, Ghadir Khumm ostaje kao jedan od najznakovitijih trenutaka iz ivota Poslanika, a.s., utoliko vie ukoliko se tie potonje povijesti muslimanske zajednice. Poslije ovog znaajnog dogaaja, blagoslovljeni Poslanik, a.s., se vratio u Medinu upotpunivi svoje zemaljske dunosti i, potom, premda naoko u punom zdravlju i, zapravo, pripremajui se za vojni pohod prema sjeveru i obavljajui dravne poslove, bijae pozvan Gospodaru. Iznenada se razbolio, svladan groznicom, i nakon tri dana ozbiljne bolesti, preselio je u ruke svoga Stvoritelja 13. rebiul-evvela desete godine po Hidri, ostavljajui iza sebe djelo koliko trajno, toliko i veliajno. Snagom Volje Boije ubogo siroe iz Mekke je zasvagda preobrazilo cijelu ljudsku povijest. Njegove zemne ostatke su pokopali Alija, Fatima i ostali lanovi njegove obitelji u samoj kui u kojoj je ivio, dok je medinska zajednica raspravljala o budu86
nosti muslimanske zajednice u oblinjoj damiji. Njegova uzviena dua je uzala na najvie nebo, u Boiju Prisutnost, kako bi uvala i titila, Boijom voljom, posljednju etapu putovanja ivotne karavane tog golemog dijela ovjeanstva kome je bilo sueno da slijedi religiju koju je on donio svijetu, religiju islam koja e trajati dok ljudi ive i diu na ovoj Zemlji. Neka su blagoslovi i mir Boiji na njemu, koji je navlastito bio milost svjetovima.
87
9. ULOGA I KARAKTER BLAGOSLOVLJENOG POSLANIKA

nekoliko stavaka Kurana asnog, kao to su: Saba:0, al-Mumin: i Muhammad:19 ukazuje se na injenicu da je Poslanik islama, a.s., bio ovjek, a ne boanstvo u smislu utjelovljenja, ali ovi stavci nipoto ne poriu izuzetnost blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao najsavrenijeg ljudskog bia, kao dragulja meu obinim kamenjem, sukladno ve navoenom stavku na arapskom. Kako bi, inae, taj isti Kuran asni tvrdio da je on bio izabran kao najljepi uzor (uswa) za muslimane da ga slijede. Zbog tog savrenstva kojeg je donio sa sobom on je sluio pokoljenjima muslimana kao savreni uzor. Nema nikakve sumnje da mu je Bog podario izuzetnost koja, zacijelo, nije svakidanja i nije, jednostavno, ljudska u smislu u kojem se ta rije danas upotrebljava, premda on, teoloki govorei, nije bio boanskog porijekla, nego je bio ovjek. Nema boljeg dokaza o njegovoj nesvakidanjoj izuzetnosti od njegove nepogreivosti (ismah), to jest njega je Bog zatitio od zablude bilo da je ta zatita shvaena u osebujnom iijskom znaenju same njegove supstance koja je bila otporna na grijeh od poetka, bilo da je
88
9. Uloga i karakter blagoslovljenog Poslanika
on bio opran i da su ga meleki oistili, kako je to spomenuto u naprijed iznesenom kazivanju o ienju njegovih prsa koje su izvrili meleki. U svakom sluaju, ne postoji po muslimane danas vea opasnost negoli je opasnost svoenja velianstvene uznositosti blagoslovljenog Poslanika, a.s., na sitne ljudske uvjetovanosti pod izvanjskom izlikom da je bio jednostavno ljudsko bie, udovoljavajui za to vrijeme znaenju preovlaujueg humanizma modernog Zapada. injenica da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., bio ljudsko bie ne znai da je on bio svakidanje, kao bilo koje drugo ljudsko bie, ve da njegovo ljudsko stanje posjeduje mogunost izuzetnosti i punine oitovanih snagom njegove osobnosti i karaktera. Usredotoiti se na ivot, krjeposti i postignua blagoslovljenog Poslanika, a.s., znai spoznati ne samo velianstvo Boije moi i izvanrednost Njegovih vjerovjesnika, nego i injenicu da ljudski rod u cijelosti ivi toliko nisko ispod razine istinskog ljudskog bia. Vjerovjesnici i duhovnjaci pokazuju ljudskome rodu cjelovitu mogunost egzistencije. Oni su ti koji uzdiu znaenje ljudskog bia do njegove najuzvienije mjere, i nema vee medvjee usluge koja moe biti uinjena ljudskim biima doli ograniavati poslanike na neznatne i esto priproste standarde modernog ovjeka umjesto ih smatrati stalno ivuim idealima i uzorima koji mogu pomoi ljudskim biima da do odreene mjere barem spoznaju cjelovitost i puninu naravi ljudskog stanja.
89
Kroz pokoljenja muslimana, prije negoli je humanizam modernog svijeta zaprljao umove i due mnogih njih, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ispunjavao takvu jednu ulogu na najvioj razini, ostajui sada i ubudue, sve dok islam postoji kao religija, najuzvieniji uzor da ga slijede ljudska bia. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je u odreenom smislu iskusio puninu svega onoga to jest ljudska narav u nastojanju da ispuni svoju ulogu kao vjerovjesnik islama koji je proniknuo u svaki aspekt ljudskog ivota s namjerom da ukljui cjelinu ivota u Sredite koje posveuje i dariva znaenje svim stvarima. Ne postoji praktino niti jedan aspekt ljudskoga ivota kojeg Poslnik, a.s., islama nije iskusio. Na osobnoj i ljudskoj razini on je iskusio gubitak roditelja u najkrhkijem ivotnom dobu, usamljenost, socijalne pritiske, materijalno siromatvo i praktino svaku vrstu tekog iskuenja koje je jedna mlada osoba u drutvu mogla podnijeti. On je kasnije bio svjedokom svakog oblika duboke alosti, gubitka svoje voljene supruge Hatide, prerane smrti sinova, svjedokom izdaje lanova njegovog vlastitog plemena, stalnih prijetnji njegovu ivotu, imovini i obitelji, a da se i ne govori o stalnim opasnostima sa kojima se sueljavao usljed misije za koju je bio izabran i kojoj je bio posveen u potpunosti, to jest irenja islama. Poto je ljudski ivot izatkan iz niti radosti i tuge, Poslanik islama, a.s., je, takoer, bio blagoslovljen
90
iskustvom svake vrste radosti mogue ljudskim biima, polazei, naravno, od one najuzvienije radosti i, zapravo, zanosa usljed spoznaje Boga i ljubavi Boije, najvieg dara podarena njemu kao poseban blagoslov Neba stupnjem velianstvenosti i snage nezamislive drugim ljudskim biima. Ali, na neto obinijoj razini ljudskoga ivota, on je bio blagoslovljen radou veoma sretnog braka sa Hatidom, imajui kerku kao to je Fatima koja je bila poput melekutske supstance sputene na Zemlju, imajui roaka i zeta poput Alija ija odanost blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i posveenost njegovu pozivu su nesvakidanji ma kojim mjerilima bili procjenjivani. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer bio obdaren prijateljima i uenicima kao to su Abu Bakr i Salman, i kuao je puninu znaenja ljudskog i boanskog prijateljstva (bivajui osobno prijateljem Boijim, habibullah). Iskusio je aspekte ljudske prirode iz perspektive ubogog siroeta, uspjenog trgovca, u opasnost dovoenog voe polutajne zajednice i pobjedonosnog voe novoga drutva koji je ubrzo pokorio znatan dio svijeta. Prodavao je dobra malim trgovcima i pisao je pisma najmonijim imperatorima i vladarima na Zemlji, pozivajui ih u islam. On je kuao poraz i pobjedu, i bio je blagoslovljen mogunou iskuavanja neusporedive radosti opratanja svojim najgorim neprijateljima u trenucima njegova osvajanja Mekke. Najzad, kuao je i promaaj i uspjeh. Godinama je ustrajavao u nadi i pouzdanju
91
u Boga dok je bio svjedokom gorkih neuspjeha, a potom mu je bilo sueno da kua slast jednog uspjeha za drugim dotle da je bio kadar vidjeti, prije svoje smrti, sve to je bio naumio postii. Malo je toga to jedan musliman moe iskusiti i rijetke su situacije koje se mogu susresti u ljudskom ivotu a da im nije bilo presedana u ivotu blagoslovljenog Poslanika, a.s., koji mu uvijek moe posluiti kao uzor i izvor nadahnua i upute. to se tie temeljnih uloga u drutvu, ponovimo jo jednom da je blagoslovljenom Poslaniku, a.s., Bog bio dosudio da ih gotovo sve ispuni. Bio je uitelj, glava porodice, trgovac, dravnik, politiki i drutveni voa, vojni zapovjednik, sudac i vrhovni vladar, a da i ne govorimo o njegovim posebnim vjerovjesnikim ulogama kao to je donoenje Boijeg Zakona i Rijei Boije ljudskome rodu, upuujui ljude u ezoterijsko i egzoterijsko znanje, bivajui obdaren potpunim uvidom u ljudsku narav i u psihologiju ljudskih bia u razliitim trenucima i u razliitim prilikama itd. U svim tim ulogama on je ostavio dragocjeno naslijee koje je postalo sastavnim dijelom islama i njegove kulture. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je, kao uitelj, bio vidno uspjean u dijeljenju znanja raznovrsnog poretka veoma razliitim tipovima ljudi. On je, zapravo, bio vrhunski uitelj. Bio je tako uspjean u toj zadai da ak i danas jeste najvaniji i najdjelotvorniji uitelj muslimanima. Njegove rijei i djela, nje92
gove misli i postupci nastavljaju poduavati njegovu zajednicu danonono, dok neto umniji i duhovniji naputci koje je podijelio, nastavljaju oblikovati i profilirati umove i due onih lanova muslimanske zajednice koji su u potrazi za duhovnim savrenstvom. Kao glava obitelji blagoslovljeni Poslanik, a.s., je stvorio malo drutvo i, zapravo, univerzum ija struktura i unutarnji odnosi su tako dopadljivi da im muslimani i danas tee. Njegov nain bavljenja svojim suprugama, svojom djecom i unuiima, to jest Hasanom i Huseinom, njegove dunosti i uloge unutar kue, njegov osjeaj odgovornosti prema obitelji, njegovo ulijevanje ljubavi i povjerenja meu lanove obitelji i mnogi drugi elementi su dijelovi njegova Sunneta i elementi njegova karaktera koji ga ini uzorom u koga se ugleda i slijedi, ne samo kao pojedinca ve i u sklopu ljudske obitelji. Isto tako, nain na koji je on djelovao kada je bio trgovac ili kada je sudio u nekoj situaciji ili kada je djelovao kao vojni zapovjednik na bojnom polju ili kada je vladao ljudskom zajednicom ili kada je donosio odluku u nekom diplomatskom pitanju, sve to skupa otkriva aspekte jednoga bia koje je bilo izabrano da ispuni sve mogunosti priroene ljudskome stanju. Razborito je prisjetiti se toga kako bi se ista osoba koja je vodila bitku na Bedru i koja je kasnije vladala dijelom univerzuma svinula do poda svog ednog doma kako bi se njegovi unuii mogli pentrati po njegovu vratu i jahati mu na leima. Samo
93
vjerovjesnik moe poluiti takvo savrenstvo izvanrednosti i poniznosti, moi i irokogrudosti, ali sama injenica da on to moe poluiti otkriva kako ovjek moe biti izuzetan, ako samo zna ko je on. Naravno, svaki vjerovjesnik, a naroito ovaj posljednji meu njima, posjeduje sve ljudske vrline, ali u sluaju svakog vjerovjesnika istie se odreeni skup vrlina i one su neto vie naglaene, vrlina koje se povezuju sa strukturom religije koju je donio svijetu. Izrazita vrlina nekih vjerovjesnika je bila ljubav, strah od Boga i isposnitvo. to se tie blagoslovljenog Poslanika, a.s., njegove izrazite vrline su bile iskrena predanost Bogu i Istini, velikodunost prema svim biima i duhovno siromatvo povezivano sa jednostavnou i poniznou. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je kazao: Siromatvo je moj ponos (al-fakru fakhri), a islamska duhovnost se esto nazivala muhamedansko siromatvo (al-faqr al-muhammadi). To nije znailo da se blagoslovljeni Poslanik, a.s., protivio ljudima koji su bili bogati ili da je prezirao zemaljska dobra. Njegova vlastita supruga Hatida je, uza sve, bila bogata trgovkinja. Ono to je taj faqr znaio jest sutinska poniznost i svijest o naoj beznaajnosti pred Bogom sve dok dajemo prednost jednostavnosti nad ukraavanjem i luksuzom. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio strog prema sebi i nastojao je uvijek samodisciplinirati se. Stalno je naglaavao skruenost, mada je bio najodliniji od ljudi i, jamano, svjestan svoje vla94
stite prirode. Ali, znatan dio njegova Sunneta i adaba ili naina djelovanja se povezivao sa onim to postoji poradi svrhe ulijevanja vrline skruenosti (tawadu ili khushu) iji je najvii oblik naa svijest o naoj beznaajnosti pred Bogom, koja je, takoer, simbolizirana padanjem niice tokom dnevnih molitvi. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer bio punina velikodunosti i plemenitosti (kiramah ili sharaf). U istoj mjeri u kojoj je bio strog prema sebi, u tolikoj je bio velikoduan prema drugima. Plemenitost karaktera podrazumijeva darivanje i opratanje, samodarivanje i samoprijegor, pomisao na druge i pripadanje drugima, i zaboravljanje pogreaka drugih ljudi i onoga to su oni uinili nekome. ivot blagoslovljenog Poslanika, a.s., je ispunjen primjerima u kojima se oituje njegovo samodarivanje drugima, i bio je velikoduan u najpotpunijem znaenju rijei, a takoer je ispunjen i trenucima opratanja, za to je vrhunski primjer osvajanje Mekke. Ta epizoda je pokazala plemenitost njegova karaktera do krajnje granice, jer on je oprostio kad je bio na vrhuncu moi onima koji su ga godinama vrijeali na najgori nain. U toku odreenih trenutaka kada je djelovao kao sudija nije oprostio loe postupke nekih, na umu je imao pravednost Boiju za dobrobit zajednice. On nije djelovao kao pojedinac nego kao slubenik drutva. Nikada, inae, nije postojalo osjeanje osvetoljubivosti i osobna
95
osveta i osvetoljubivosti u njegovom bavljenju drugima i tretiranju drugih. Najzad, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je posjedovao vrlinu iskrenosti (ikhlas) u njenoj punini. Ne postoji nikakav in kojeg je on poinio ili rije koju je on izgovorio bez potpune iskrenosti. Ali, on je, nadasve, bio iskren prema Bogu i njegova iskrenost je bila isto to i istinoljubivost (sidq). injenica da je bio prozvan al-Amin, Povjerljivi, od svoje mladosti, znai da je ta odlika bila prisutna u njemu na jedan izrazit nain od djetinjstva, i da je on postao savren kada je bio izabran za Poslanika Boijeg. Ne samo da blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije nikada lagao nego, kao rezultat vrlina iskrenosti i istinoljubivosti, on je bio kadar postaviti svaku stvar na njeno mjesto, biti logian i objektivan u svojoj prosudbi dogaaja, ideja i osoba, i izbjei subjektivnost i individualno iskrivljavanje stvari. Ali, to je, nadasve, znailo da je on bio raspoloen vidjeti istinu i prihvatiti je, ne mijenjajui njenu narav i sadraj. Stoga je on bio blagoslovljen znanjem o najdubljim istinama, to jest o La ilaha illaLlah, i izabran da rasije tu sredinju i sutinsku istinu diljem Zemlje. Karakter blagoslovljenog Poslanika, a.s., obdarenog vrlinama iskrenosti, velikodunosti i skruenosti ili istinoljubivosti, plemenitosti i jednostavnosti, bio je takoer dotaknut miomirisom ljubaznosti i izljevom sree, i ivi u sjeanju sve do danas diljem muslimanskoga svijeta. Kada se upotrijebi pojam muhame96
danski karakter (al-khulq al-muhammadi na arapskom ili khuy-i muhammadi na perzijskom i urdu) u raznim islamskim jezicima, on uvijek podrazumijeva znaenje ljubaznosti i radosti ispreplitene sa jednostavnou, plemenitou i istinoljubivou, sa vrlinama koje su ve spominjane. Kada se kae da ovaj ili onaj ima khu ili khulq-i muhammadi, to znai da je blagoslovljen takvim vrlinama da se nepotrebno ne srdi, da je smiren i sabran, da je strpljiv i ljubazan prema drugima. To znai da je u stanju radosti i sree i da nije predan stalnoj uznemirenosti i pobuni. Muslimani ne proputaju prisjeati se kako se blagoslovljeni Poslanik, a.s., uvijek smijao i posjedovao osjeaj sree i radosti koji zrae iz njegova lica, koje, naravno, nije iskljuivalo svetu srdbu kada se sueljavao sa onima koji su se protivili istini. Ali, ono to je znakovito jest to da je u njegovoj dui postojala strogost i njenost, otrina i istota pustinje, njeni lahor i miris ruinjaka. On je preobrazio svijet i izvrio najznaajnije zadae pod nevjerovatnim tekoama, ali uvijek uz ljubaznost i plemenitost koje odlikuju prijatelje Boije. U njemu su se sabrala najuzvienija savrenstva. On je, zbilja, bio onaj savreni ovjek pred kojim je melekima bilo naloeno da padnu niice. Stoga Bog i Njegovi meleki hvale i blagosiljaju Poslanika, a.s., a i onima koji su vjerni zapovijeeno je da ga hvale i blagosiljaju, i da svoje ivote oblikuju prema njemu. Pohvala Poslanika, a.s., je jedini in koji ljudi dijele s Bogom i melekima.
97
10. POSLANIK I MLADI

ivajui u isti mah otac, voa zajednice, vjerovjesnik i utemeljitelj svjetske religije, blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije mogao biti nepristupaan mladim ljudima i njihovoj dobrobiti. Naprotiv, sve ono to je u vezi sa mladima, njihovim odgojem, obrazovanjem, obavezama i pravima, sve to skupa je bilo od sredinje vanosti za Poslanika, a.s., kao i za islam u cijelosti ije donoenje na ovaj svijet mu je bilo naloeno. asni Kuran i Hadis su, naime, krcati ukazivanjima na razliita pitanja koja se tiu mladei, a erijat sadri brojne propise koji razluuju dunosti roditelja i zajednice prema mladima i, isto tako, mladih prema samima sebi, svojoj religiji, obitelji i irem drutvenom poretku koji ih okruuje. tavie, Sunnet blagoslovljenog Poslanika, a.s., sadri brojne elemente koji se odnose posebno na mlade i koji su pomogli da se oblikuje tradicionalni pristup muslimanskog drutva mladima na vie naina. Najistaknutije odlike pristupa blagoslovljenog Poslanika, a.s., mladima su njegova briga i ljubav prema njima, tako jasno odraene ne samo u Hadisu nego i u njegovim dnevnim postupcima posvjedoenim od strane mnogih njegovih drugova. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je volio djeicu, i ak kada je bio ve vjero-
98
10. Poslanik i mladi
vjesnik i vladar nad cijelim jednim dijelom kozmosa, a da i ne govorimo o znatnom dijelu Arabije, uobiavao je igrati se, kako je ve spominjano, sa svojim unuiima Hasanom i Huseinom i ak im je doputao da mu se penju na lea. Uvijek je pokazivao potovanje prema svojoj kerki Fatimi dotle da je ustajao pred njom i pozdravljao je kad god bi mu ona dolazila. Prema jednom veoma poznatom iskazu koji je ispriao niko drugi doli Aia, stoji sljedee: Nisam vidjela nikoga ko je imao ophoenje, napuivanje i ponaanje slinije blagoslovljenom Poslaniku, a.s., od Fatime. Kad god bi mu ona dolazila, on je obiavao ustati pred njom i potom je uzeti za ruku, poljubiti je i posaditi je na svoje mjesto. A kad god bi on iao kod nje, ona bi ustajala pred njim, uzimala ga za ruku, poljubila ga i nainila mu mjesto pored sebe.
(Al-Hadis engleski prijevod i komentar na Mishkat-ul-Masabih, preveo Al-Haj Maulana Fazlul Karim, knjiga I, Dakka, Istoni Pakistan, 1960, p. 163 prijevod je neznatno preoblien).
On je takoer esto ljubio svoju djecu i unuie, i poticao je muslimane da ine isto. Nareivao im je ne samo da potuju svoje potomke nego i da se ophode prema njima sa velikom ljubaznou, milujui ih i grlei ih. Naglaavao je da su djeca dar Boiji roditeljima, i skrbljenje i za njih je religijska dunost i odgovornost
99
koja pada na roditelje. On je djecu, zapravo, nazivao cvijeem Boijim. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je posebno potcrtavao brinost prema djevojicama i siroadi, ovim je skupinama mladih koje su bile najloije tretirane u drutvu u kojem je on ivio, a na dobrano slian nain su tretirane i drugdje. Zbog veoma grubih postupaka prema enskim potomcima u predislamskoj Arabiji blagoslovljeni Poslanik, a.s., se stalno i iznova vraao i ukazivao u svojim nauavanjima na vanost njegovanja ljubavi prema kerkama i finom odnoenju prema njima. ini se da je i sami Bog elio naglasiti muslimanskoj zajednici znaaj enskog djeteta, darivajui Fatimu za kerku blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i podarujui cijelu rodoslovnu lozu i potomstvo blagoslovljenog Poslanika, a.s., kroz nju. Premda bez mukog nasljednika, on je bio blagoslovljen, u osobi Fatime, potomstvom nebeske istote, Fatime koja nije samo postala majkom jedanaest iijskih Imama koji slijede iza Alije, nego i majkom cijele zajednice ahl al-bayta koji je odigrao tako vanu ulogu u povijesti islama. Preivjevi sve ivotne tegobe jednog siroeta, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer bio krajnje osjetljiv na onu djecu koja su podnijela iskustvo odrastanja i narastanja do muke ili enske zrelosti bez zatitnog tita i usmjerujue ljubavi roditelja. To je rezultat onog Poslanikovog, a.s., stavljanja naglaska na vrlinu ljubaznog ophoenja sa siroadi, a opi kuranski pro100
pisi u vezi sa siroadi su prouzroili poklanjanje goleme panje siroadima kroz povijest islama. Nijedno tradicionalno drutvo, moda, nije utemeljilo tako brojne institucije za siroad i naglaavalo, religijski govorei, tako estiti karakter voenja brige o njima kao to je to inio islam. Iza te openite muslimanske brige za siroad i religijskih naloga da ih s naklonou treba tretirati stoje, ini se, posebna ljubav i naklonost Utemeljitelja religije prema njima. Briga blagoslovljenog Poslanika, a.s., za mlade i njihovu dobrobit najbolje se moe razumjeti usredsreenjem na hijerarhiju vrijednosti u svjetlu kojih je on promicao svoja uenja o mladima. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je naglaavao vanost potovanja roditelja i starijih, vanost obrazovanja i posbno adaba, ali je na najviu razinu stavljao ljubav prema Istini, Bogu i religiji. Na isti nain na koji Kuran asni naziva djecu i imetak ovjekovim neprijateljima ukoliko oni postanu naa prepreka slijeenju Njegove religije i ispriku za okretanje od kuranskih etikih zakona, djeca su jednako tako poduena da izaberu Boga i Njegovu religiju ak i prije svojih roditelja i obitelji, ukoliko to postane pitanjem izbora. Premda se moe initi kako bi takva situacija mogla iskrsnuti samo u ranoj muslimanskoj zajednici gdje su mnogi mladi ljudi morali izabrati izmeu politeistike prakse svojih roditelja i islama, ovaj problem nije nikada u potpunosti ieznuo. Mladi obino ue o svojoj religiji od svojih roditelja i na njih se ugledaju kao na svoje uzo101
re. Prirodni prijenos tradicije je prijenos sa roditelja na dijete, a u moderno vrijeme postupno odvajanje od svetoga uzora islama vie se pojavljuje meu mlaim pokoljenjem u usporedbi sa starijima. Ali, uvijek postoje sluajevi u kojima je ljubav prema Bogu i elja za ozbiljnim upranjavanjem religije posebno djeteta ili mlae osobe vea negoli u sluaju jednog ili oba roditelja. Nalog blagoslovljenog Poslanika, a.s., da se izabere Bog, ak i mimo miljenja ili elja neijih roditelja, polagano postaje znakovit u takvim sluajevima i, prema tome, ostaje kao stalna smjernica muslimanskoj mladei gdje god i kada god da oni ive. Potovanje roditelja je, meutim, od najvie vanosti u uenju blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegovoj poruci mladei. On je, zapravo, kazao: Nijedno posluno dijete ne pogleda svoje roditelje pogledom ljubaznosti a da mu Bog ne upie, za svaki pogled, jedno primljeno hodoae. Uto ashabi upitae: ak ako ih pogleda i stotinu puta na dan? Da, - ree Poslanik, a.s., jer Bog je najuzvieniji i najvie obdaruje. (Mishkat ul-Masabih, p. 158, neznatno prilagoen prijevod.) Potovanje roditelja, sa potovanjem starijih openito, proistjee iz poslunosti Bogu i ljubavi prema Njegovu Poslaniku , a.s. Stoga, kada roditelji prestanu predoavati vrijednosti religije pred oima svoje djece i vie ne upranjavaju uenja islama, roditeljski autoritet iezne i esto uzrokuje pobunu mladih protiv cijelog tradicionalnog poretka. ak i u sluajevima u
102
kojima roditelji propuste priliku da zadre islamske norme i naela, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je, naime, preporuivao mladima da potuju svoje roditelje sve dok ne prihvate ravnodune religijske nazore starijih pokoljenja. On je, ak, zapovijedio onim svojim pristalicama ije majke nisu prigrlile islam da, ipak, budu ljubazni prema njima. U poslanikoj poruci postoji hijerarhija utemeljena na finoj ravnotei sukladno kojoj ljubav prema islamu dolazi ak ispred ljubavi i potovanja prema roditeljima, ali, ipak, potovanje roditelja predstavlja dunost ak i ako oni ne ispunjavaju svoje religijske obaveze kao muslimani, mukarci i ene. U takvim sluajevima dijete treba moliti za njih onako kako su djeca duna moliti za roditelje nakon njihove smrti. Kada je neko upitao blagoslovljenog Poslanika, a.s., ta bi on trebao uiniti za svoje roditelje nakon njihove smrti, Poslanik, a.s., je odgovorio: Moli za njih i ii oprosta za njih. Ispuni njihova obeanja i elje nakon njihove smrti. Pored ovog delikatnog pitanja, potovanje i ljubav prema roditeljima ostaje biti sredinja vrijednost u uenjima islama. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ostavio iza sebe mnoge iskaze u kojima se poslunost roditeljima smatra kljuem ulaska u Dennet, a onaj poznati hadis: Dennet lei pod nogama majki (ummahat), pored svog esto zanemarivanog metafizikog znaenja, oznaava ono golemo potovanje Poslanika Boijeg, a.s., za majke. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je takoer kazao da su roditelji Dennet
103
i Dehennem svoje djece, to jest odnos djece prema roditeljima i roditeljsko zadovoljstvo njihovom djecom, ili nedostatak tog zadovoljstva, sve to skupa ini instrument koji odreuje sudbinu djece u njihovom posmrtnom ivotu. Neka duhovna uenja islama su, zapravo, poslunost roditeljima uinila uvjetom za vii duhovni razvitak. Premda je ovo daleko od toga da bude univerzalno, to, ipak, naznauje duhovnu vanost koju moe imati potovanje i ljubav prema roditeljima u krajnjoj svrsi i duhovnom postignuu mladih muslimana. Jedan drugi sredinji element u uenjima blagoslovljenog Poslanika, a.s., u vezi sa omladinom jest odgoj i obrazovanje. Ukoliko hadisi poput ovoga: Traganje za znanjem je dunost svakog muslimana, mukarca ili ene, svjedno je oznaavaju univerzalnost obaveze da se trai znanje, tad hadis: Trai nauku od kolijevke do groba potcrtava ono rano razdoblje u kojemu taj proces mora zapoeti. Vrlina uenja i traenja znanja, to su elementi koji predstavljaju ugaoni kamen tradicionalnog islamskog odgojno-obrazovnog sistema, temelji se na uenjima blagoslovljenog Poslanika, a.s., i njegovoj brizi za muslimansku mlade i za vanost procesa uenja u onim ranim godinama kada su mentalna, psiholoka i fizika svojstva najpripravnija za preobraavajue iskustvo obrazovanja. Voljeti Poslanika, a.s., takoer znai voljeti ono tradicionalno uenje i znanje koje, u konanici, izvedeno iz pleme-
104
nitog Kurana, vodi tragaoca za znanjem nazad Bogu, a predstavlja i stanovitu religijsku djelatnost. Potpuni naglasak na stjecanju znanja kod mladei jest i traganje za adabom, za onim spojem uljudnosti, otmjenosti, lijepih manira, vrline i kulture, to predstavlja rije koja se ne moe jednom rijeju prevesti na engleski jezik. Kao to je blagoslovljeni Poslanik, a.s., kazao: Nijedan otac ne moe podariti ljepi dar svojoj djeci negoli je adab i: Uenje djece adabu od njihova roditelja bolje je za tog roditelja od uzvienih djela milosra. U svome znaenju adab se u biti podudara sa nekim aspektima Sunneta i predstavlja samo jedan prelazni i prijenosni obrazac ponaanja koji je odreen lokalnim kulturnim uvjetima. Takvi odnosi i lokalni elementi postoje unutar prostranog obzorja adaba, ali u njegovoj biti poiva neto trajno vano za uvjebavanje due i tijela muslimanske mladei. Njegovo znaenje je drugotno u odnosu prema Istini kojoj adab, naime, mora biti potinjen. Unutar kraljevstva adaba su sve one vrline kojima muslimanska mladost mora biti ukraena. Ono obuhvaa postupke i stavove koji znae to da muslimanska mladost mora biti skruena, plemenita, uznosita i okiena drugim vrlinama koje su se u svojoj punini nalazile kod blagoslovljenog Poslanika, a.s. Uljudno sjediti za stolom, s potovanjem pozdraviti sve ljude, disciplinirati svoje tijelo dok se sjedi ili hoda, govoriti samo istinu, ali isto tako smireno jesti i dostojanstveno i toliko drugih postupaka i manira ukljueno je u tradicionalni islam105
ski adab i proizvodi kod mladih duboku prijemivost i pripravnost za primanje istina tradicije, istina al-dina. Adab je u svojoj biti nain na koji musliman sudjeluje u uenjima religije unutar samoga sebe, u svojim dnevnim rijeima i djelima. Stoga je blagoslovljeni Poslanik, a.s., uz stjecanje znanja traganje za adabom toliko naglaavao da su i muslimanski roditelji ba zato tako strogo zahtijevali da se njihova djeca pouavaju adabu. Briga blagoslovljenog Poslanika, a.s., za mlade ne ukljuuje samo mlade nego i starije ljude. Postoji cijeli niz dunosti koje se odnose na roditelje i na zajednicu u cjelini, kada je u pitanju njihov odnos prema mladima. Te dunosti najprije ukljuuju ljubav i brigu o njima. Podizanje razine poduavanja djece je religijska obaveza za oca, a isto tako i za majku, a briga za roditelje i ostale starije lanove ire familije je dunost mladih kada dovoljno odrastu i budu osposobljeni da rade. Uenje naelima islama, uenje Kurana asnog, dnevne molitve i, kasnije, druge dunosti i nalozi erijata takoer predstavljaju religijsku obavezu roditelja, kao i skrbljenje za obrazovanje djece do mjere do koje je to mogue. Muslimanska zajednica kao cjelina takoer ima svoju odgovornost prema mladima. Ona je duna brinuti se za njihove tjelesne i mentalne potrebe i za religijsko usmjeravanje koje ini kalup unutar kojeg sve druge djelatnosti zadobivaju svoje znaenje.
106
Istina je da je sa blagoslovljenim Poslanikom, a.s., i slijeenjem njega kao uzora tradicionalno islamsko drutvo izbjeglo kult mladosti, tako karakteristian u nekim segmentima modernoga svijeta, i suprotstavilo se onoj razuzdanoj tobonjoj slobodi koja je toliku mladost danas odvela u nihilizam i besmisao ivota. Takoer je istina da je islam naglaavao obavezu mladih prije zacrtavanja njihovih prava. Ali, ovaj nain predoavanja potreba mladih ne znai da islam i blagoslovljeni Poslanik, a.s., koji je bio savreno ovaploenje islama, nisu bili zainteresirani za njih. Naprotiv, to pokazuje kako je Poslanik, a.s., bio duboko zabrinut za mlade i za njihove najdublje potrebe kao muslimana, od ijih plea zavisi poredak i tok budunosti islamskog drutva u svakoj etapi njegove historije. Njegova uputstva su utemeljena na najdubljoj ljubavi prema mladima i njihovim potrebama, koje nisu samo fizike nego i duevne, intelektualne i duhovne. One su promaknute s ciljem osposobljavanja mladih da steknu samo onu slobodu koja je smislena i trajna, slobodu koja istjee iz izvravanja obaveza i dunosti prema Bogu, prema sebi, prema obitelji i prema drutvu u cjelini. Kad god je tradicionalno islamsko drutvo funkcioniralo u potpunosti, lice mladih, zacijelo, nije bilo lieno osmijeha sa kojim je Bog stvorio ovjeka, niti su mladi bivali golemi problem drutva onako kako je to vidljivo u dananjem modernom svijetu.
107
11. POSLANIKOV SUNNET I HADIS

lagoslovljeni Poslanik, a.s., je, prije svoje smrti, bio upitan po emu bi ga se trebalo sjeati nakon njegova odlaska sa ovoga svijeta, a on je odgovorio po Kuranu asnom ije recitiranje e ovjekovjeiti njegovo prisustvo u njegovoj zajednici. Takoer je kazao da e iza sebe ostaviti Kuran asni i svoju obitelj (ahl al-bayt). Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je, zapravo, iza sebe ostavio ne samo Knjigu Boiju i svoju obitelj, koji se moraju razumjeti i fiziki i duhovno, nego je ostavio i svoj Sunnet i Hadis, koji su tijesno povezani sa gornje dvije zaostavtine. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ostavio iza sebe golemu riznicu primjera ponaanja i djelovanja u raznovrsnim prilikama koji se nazivaju njegovim Sunnetom, i pravorijeka koji sadre Hadise, predanja koja u iijskom islamu ukljuuju i iskaze Imama koji su, naravno, voe iz ahl al-bayta. Sunnet i Hadis blagoslovljenog Poslanika, a.s., su dopuna Kuranu asnom i komentar na Boiju Knjigu. Bez njih bi bilo nemogue razumjeti mnogo toga iz Knjige, ak niti upranjavati temeljne obrede islama spomenute u Kuranu asnom, ali samo da bi se
108
11. Poslanikov Sunnet i Hadis
poznavalo njihovo naelo i opi obris. U sluaju dnevnih molitvi, naprimjer, sveti tekst nalae muslimanima da ih obavljaju (salli), ali pojedinosti dnevnih molitvi (salat ili namaz) su utemeljene na Sunnetu blagoslovljenog Poslanika ,a.s. To jednako vai za post, hodoae i tome slino. Stoga su Sunnet i Hadis, zajedno sa Knjigom Boijom, temeljni stupovi islama i njegova boanskog Zakona, i uvijek su smatrani krajnje dragocijenim i bdjelo se nad njima sa velikim arom. Tu poiva i razlog zbog kojeg moderni uenjaci, ukljuujui i neke muslimane opijene pseudoznanstvenim zahtjevima historicizma, ustaju protiv Hadisa tako podmuklo, udarajui na taj nain u sami temelj islamske tradicije. Sunnet blagoslovljenog Poslanika, a.s., kako su ga tradicionalno shvaala i nasljedovala pokoljenja muslimana kroz etrnaest stoljea, predstavlja dragocjenu batinu Utemeljitelja islama i ostaje nepovrediv unato svekolikom toboe znanstvenom i uenom, ali u biti prizemnom i priprostom kriticizmu na raun njega dananjih modernista i agnostika. Taj Sunnet ima mnotvo dimenzija i aspekata, dotiui sve oblike prakse, od naina na koji se sijeku nokti do sretanja Boga u molitvi. Neki od tih oblika prakse predstavljaju arapski obiaj koji je islamiziran kroz injenicu da ga je usvojio blagoslovljeni Poslanik, a.s., jer sve to jedan vjerovjesnik, posebice jedan od istaknutijih, ini ili govori, to ima znaenje koje je iznad povijesnog trenutka
109
i kulturnog konteksta u kojemu se taj obiaj prvotno ozbiljio. Ostali elementi Sunneta su izravnije povezani sa osobom blagoslovljenog Poslanika, a.s., a neki drugi uz poseban oblik i posebnu znaajku islamske tradicije. Moglo bi se kazati da postoji sutinski Sunnet koji se mora stalno razmatrati unutar svih podneblja i vremena u nastojanju da se sveukupnost islamske tradicije sauva, a postoji i manje bitan, ali preporuljiv sunnet koji se, naravno, potuje, ali koji ne posjeduje istovjetnu apsolutnu sutinsku prirodu. Mogunost irenja islama kroz historiju u razliite dijelove svijeta i meu razliite narode po sebi predstavlja dokaz za takvo razluivanje. Sutinski Sunnet je dospio dokle god se islam proirio, ali ne i neki preporueni i nesutinski vidovi sunneta koje bi, zapravo, katkada bilo teko ili nemogue slijediti u odreenim prilikama. To je, naravno, posebno tano u sluaju modernoga svijeta i muslimana koji moraju ivjeti u drutvu koje nije potpuno muslimansko niti je ak preteno religijsko sukladno nekim drugim Boijim religijama. to se tie Hadisa, on takoer sadri cijeli okean mudrosti o svim aspektima ivota. Uen napamet od strane ashaba i prenoen potonjim pokoljenjima, Hadis je bio pomno ispitivan i veoma paljivo su ga prouavala pokoljenja krajnje predanih znanstvenika, sunnija i iija, koji su koristili svako mogue sredstvo kako bi ga zatitili od toga da neautentine izreke uu u korpus poslanikih tradicija, i koji bi, naravno,
110
bili posljednji ljudi na svijetu koji bi izmiljali Hadis, kako to neki moderni kritiari tvrde. Ishod njihovog nevjerovatnog pregnua i uenosti predstavljaju zbirke Hadisa koje su prihvaane stoljeima muslimanske zajednice, est preovlaujuih meu sunijama koje se nazivaju est kanonskih zbirki (al-Sihah al-sittah) i etiri meu duodecimalnim iijama nazvane etiri knjige (al-Kutub al-arbaa). Mada su postojee predaje veoma sline, lanac prenosilaca u dva sluaja je razliit, to je injenica koja po sebi potvruje pouzdanost metoda koje su izuavatelji Hadisa slijedili i istinitost onoga to su oni dokazali kao istinito sukladno njihovim hvalevrijednim metodama. Isto tako etiri iijske knjige sadre predaje Dvanaest Imama sa predajama blagoslovljenog Poslanika, a.s. tavie, u oba sluaja hadisi su podijeljeni na one pouzdane, one relativno pouzdane, slabe, sumnjive ili potpuno lane predaje, a razraene metode dokazivanja istinitosti teksta i analize koje su razvijene i koje su stvorile discipline povezane sa izuavanjem Hadisa ine jednu od najteih grana islamskih znanosti. Hadis, kao i Sunnet, obuhvaa jednu iroku oblast i ukljuuje gotovo svaki aspekt ljudske egzistencije. Neki hadisi se tiu Boije naravi i bogotovlja, drugi se odnose na svakidanji ivot. Oni ukljuuju moralnost, drutveni i ekonomski ivot, znanje i obrazovanje, narav svijeta, eshatologiju i zagrobni ivot, duhovni ivot. Hadis nudi pregledne i jasne predaje kao u ovom
111
sluaju: Bog je lijep i voli ljepotu i ova predaja se tie same naravi Boga, do one: Isplati radniku njegovu nadnicu prije negoli mu se osui znoj sa vjea koja ukljuuje radne odnose. Hadisi predstavljaju neiscrpnu riznicu za istraivanje i putokaz za ophoenje u ljudskome ivotu. Oni istovremeno predstavljaju tumaenje Kurana asnog i ogledalo uma i due ovjeka koji je izabran da donese Rije Boiju ljudskome rodu. I Hadis i Sunnet, u pisanoj i u usmenoj predaji, zacijelo su zapisani u knjige kao i u srca i due mukaraca i ena, i tako su omoguili muslimanima da slijede blagoslovljenog Poslanika, a.s., kroz stoljea i da odravaju u ivotu luu islama. Ali, Sunnet i Hadis nisu, jednostavno, naslijee historijske prolosti. Oni su povezani sa osobom koja je iva ovdje i sada i koja je potovana i voljena od svih muslimana danas koliko i prije etrnaest stoljea. Stoga, dok su njegov ivot izuavali i nasljedovali muslimani posvuda, on sam je hvaljen i blagoslovi su zazivani na njega i njegovu obitelj u molitvama i zazivima koji su i sami preivjeli kroz stoljea, a danas predstavljaju plodove vizije onih prosvijetljenih dua koje su, nasljedujui blagoslovljenog Posanika, a.s., bile blagoslovljene bliskom unutarnjom povezanou sa njegovom transpovijesnom zbiljom. Iz te unutarnje bliskosti su obilno potekla ona blagosiljanja i molitve kroz koje su muslimani izraavali i nastavljaju izraavati svoju ljubav i potovanje prema
112
Utemeljitelju islama koji je njihov vodi na ovome svijetu i njihov zagovornik na buduem svijetu. Boe moj (Allahumma), blagoslovi onoga od koga su potekla tajanstva i iz koga je bljesnula svjetlost, u kome uskrsavaju zbilje, u kojega su poloene mudrosti o Ademu tako da je on stvoren slabijim od svih stvorenja i da su shvaanja nemona u usporedbi s njim, i niko meu nama, ni onaj prije niti onaj poslije njega, ne moe ga dokuiti. Perivoji duhovnoga svijeta (al-malakut) su ukraeni cvijetom njegove ljepote, a mora svijeta svemonosti (al-jabarut) izlila su se obiljem njegova svjetla. Ne postoji nita to nije povezano s njim, ba kada je reeno: Kad ne bi bilo posrednika, sve to o njemu ovisi, nestalo bi! Blagoslovi ga, Boe moj, blagoslovom kakav je onaj koji vraa njemu kroz Tebe od Tebe, kako to njemu pristoji. Boe moj, on je Tvoje cjelovito tajanstvo koje Te oituje, i Tvoj vrhovni veo koji se pred Tobom die. Boe moj, pridrui me njegovu potomstvu i opravdaj me snagom Tvoje naklonosti prema njemu. Daj da ga upoznam spoznajom koja
113
me spasava od zdenaca neznanja i gasi moju e na zdencima vrline. Vodi me njegovim putem, opai me Tvojom pomoi, privedi me Tvojoj prisutnosti. Kroza me udari na ispraznost tako da je ja mogu smrviti. Poroni me u okeane Jedinosti (al-ahadiyyah), izvuci me natrag iz lokvi tawhida i uroni me u isto vrelo okeana Jedinstva (al-wahdah) tako da ne vidim niti ujem, niti da imam svijest, niti da osjeam ita osim kroz taj okean. Od onog Vrhovnog Zastora naini moj duh, a od njegova duha tajanstvo moje zbilje, a od njegove zbilje sve moje svjetove snagom ozbiljenja Prve Istine. O Prvi, o Posljednji, o Vidljivi o Nevidljivi, usliaj moju molbu ba onako kako si usliao molbu Tvog roba Zekerijaa; priteci mi u pomo Sobom i po Sebi, podupri me Sobom i po Sebi, sjedini me sa Sobom i stani izmeu mene i onoga to je drugo doli Ti; Boe, Boe, Boe! Onaj koji ti objavljuje Kuran sigurno e te vratiti na onaj svijet. (al-Qasas, 85) Gospodaru na, daruj nam svoju milost i prui nam u ovom naem postupku prisebnost. (al-Kahf, 10)
114
Allah i meleki njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i aljite mu pozdrav! (alAhzab, 56) Neka salavati Boiji, i selam Njegov, pozdravi Njegovi, milost Njegova i blagoslovi (barakat) Njegovi budu na naeg gospodina Muhammeda, Tvoga roba, Tvoga vjerovjesnika i Tvoga poslanika, nepismenog Poslanika, na njegovu obitelj i njegove ashabe, salavati tako brojni kao to su neizbrojive, savrene i blagoslovljene rijei naeg Gospodara! Velianstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! (al-Saffat, 180-182)
(Ibn Mashishov zaziv, preveo Titus Burckhardt, Islamic Quarterly, 1977, pp. 68-69)
Bibliografska biljeka
Brojne knjige su napisane na europskim jezicima, poevi od prvih polemikih radova uperenih protiv islama u obliku ivotopisa Poslanikovih, koji su se pojavili u petom/jedanaestom stoljeu u Francuskoj i Njemakoj. Sa izuzetkom Krista i Napoleona, moda
115
nijedan lik nije privukao toliko panje zapadnjakih biografa kao to je to Poslanik islama,a.s. Nije potrebno ni isticati da veina tih djela nije bila utemeljena na bilo emu drugom doli na neznanju ili na predrasudi, ili i na jednom i na drugom. Sve do trinaestog/ devetnaestog stoljea, kada je nekolicina zapadnjakih autora je poela potovati, barem do odreene mjere, izuzetnost Poslanika, a.s., i neto naklonjenije biografije su se poele pisati o njemu, premda su klevetnika razmatranja njegova ivota nesmanjeno, takoer, nastavljena. Nastojanje da se ponudi pozitivnije motrenje Poslanikova, a.s., ivota nastavljeno je u ovome stoljeu u radovima znanstvenika kao to su: E. Dermenghem, G. Gheorghiu i W. Watt, koji se bave odreenim aspektima njegova ivota i njegovim postignuima u pozitivnom svjetlu. U meuvremenu, napisano je nekoliko biografija o blagoslovljenom Poslaniku, a.s., na europskim jezicima iji su autori savremeni muslimani kao to je Muhammad Hamidullah, ili su prevedene na europske jezike kao to je sluaj s djelima A. Azzama, Z. Rahnema i M. Haykala. to se tie engleskoga jezika, meutim, najrjeitija i najdirljivija biografija o Poslaniku, a.s., je djelo Muhammad koje je napisao Martin Lings (Vermount: Inner Traditions, 1991), koje se toplo preporuuje onima koji nastoje razumjeti kako je Poslanik, a.s., vien u tradicionalnim islamskim izvorima. Takoer smo preporuili djelo Annemarie Schimmel, And Mu116
hammad is His Messenger (Chapel Hill, The University of North Carolina Press, 1985) koje sadri jedinstven odabir prijevoda nabone literature koja je u vezi sa utemeljiteljem islama, ukljuujui poeziju i prozu koju su pisali stoljeima predani muslimani, a koja odraava ljubav i potovanje koje su muslimani uvijek imali i nastavili odravati prema biu kome je Bog uputio sljedee rijei: Da tebe ne b, Ja nebeske sfere stvorio ne bih (law lake wa ma khalaqtul-aflak).
(S. H. Nasr, Muhammad Man of God, KAZI Publications, Inc. (USA), Chicago, 1995)
117
12. ISLAM, POSLJEDNJA I PRIMORDIJALNA RELIGIJA NJEGOVE UNIVERZALNE I POJEDINANE ODLIKE

vaka objavljena religija je univerzalna religija i partikularna religija; univerzalna utoliko to u sebi sadri istinu i naine na koje se ta istina dosee; partikularna zato to naglaava jedan pojedini aspekt Istine u suglasju sa duhovnim i psiholokim potrebama ljudi kojima je namijenjena i kojima se obraa. Sam pojam religije se izvodi iz rijei religio koja znai povezati se. To je ono to povezuje ovjeka i istinu. Svaka religija, kao takva, u konanici posjeduje dva sutinska elementa koji ine njenu osnovu, odnosno temelj: uenje koje povlai razliku izmeu Apsolutnog i relativnog, izmeu apsolutno Zbiljskog i relativno zbiljskog, izmeu onoga to jest apsolutna vrijednost i onoga ija vrijednost je relativna; drugi element je put usredotoenja na ono Zbiljsko, put odanosti onom Apsolutnom i put ivljenja sukladno Volji Neba koja je prikladna svrsi i smislu ljudskog postojanja.
118
12. Islam, posljednja i primordijalna religija
Ova dva elementa, uenje i put, naini luenja onog to je Zbiljsko od onoga to se nabacuje kao zbiljsko, nain tenje prema onom Zbiljskom, sve to je prisutno u svakoj pravovjernoj i cjelovitoj religiji i predstavlja, zacijelo, bit svake religije. Nijedna religija, bio to islam ili kranstvo, hinduizam ili budizam, ne mogu opstojati bez uenja o tome ta je to Apsolutno, a ta je relativno. Jedino se doktrinarni jezik razlikuje od jedne tradicije do druge. Nijedna religija ne moe opstati bez naina usredotoenosti na ono Zbiljsko i ivljenja u skladu sa tim Zbiljskim, mada se naini, ponovimo to jo jednom, razlikuju unutar razliitih tradicionalnih podneblja. Svaka religija izraava vjeru u transcendentnu Zbilju koja traje ponad svijeta mijena i postajanja. Pa ipak, nijedna religija nije svjedoila da svijet na svojoj vlastitoj razini postojanja nije u cijelosti nezbiljski. ak i my u hinduizmu nije toliki priin kao boanska igra ili lla koja zastire i skriva ono Apsolutno. Kada bi svijet i dua bili potpuno nestvarni, tad ne bi bilo nikakvog naina da se dua nastoji prikloniti onom Zbiljskom, Apsolutnom. Uenje/doktrina je, prema tome, povlaenje razlike iz meu apsolutnog i relativnog, iz meu stupnjeva stvarnosti i stupnjeva univerzalne egzistencije. A metoda je, strogo govorei, nain priklanjanja relativno stvarnog onom apsolutno Zbiljskom, a kada se jednom uoi da zbilja due i svijeta koji je okruuje nije apsolutna, nego je relativna,
119
tad valja znati da i dua i svijet izvode svoje opstojanje iz Zbilje koja nadilazi i duu i svijet. Stoga se islam, poput svake pravovjerne religije, sastoji se od uenja i metode, a na nama je da uoimo kako se islamska objava bavi ovim osnovnim elementima, kako propituje odnos izmeu ovjeka i Boga. Bog je taj, naravno, koji je Apsolutan, a ovjek je relativan. A na ovjeku je da doe i ozbilji tu istinu, da spozna da je samo Bog istinski Bog, da je samo On Apsolutan, a da je ovjek relativno bie koje stoji pred Njim obdareno slobodnim izborom da prihvati ili odbaci Njegovu Volju. Ovaj odnos izmeu ovjeka i Boga, ili izmeu relativnog i apsolutnog, sredinji je odnos u svakoj religiji. Svaka religija naglaava odreeni aspekt tog odnosa, dok iznutarnje svaka religija sadri Istinu kao takvu u svojim uenjima ma kakva mogla biti ogranienja njene forme. Stoga proivjeti bilo koju religiju u punini znai proivjeti sve religije, a ne postoji nita ispraznije ili, ak, pogubnije od stvaranja sinkretizma iz raznovrsnih religija uz pozivanje na univerzalnost, dok se u stvarnosti ne radi ni o emu drugom doli o razaranju objavljenih formi koje samo ine moguom tenju onog relativnog ka onom apsolutnom, tenju ovjeka k Bogu. Bez nebeskog kazivanja, bez objave u njenom univerzalnom znaenju, nijedna religija nije mogua, a ovjek se ne moe pribliiti Bogu sve dok mu Bog kroz svoju milost ne priskrbi naine da on to
120
postigne. Svaka pravovjerna religija predstavlja nebeski izbor, i sve dok ostaje biti netaknutom, ona sadri i uenje i metodu, a ovo oboje izbavlja ovjeka iz njegovih kukakvnih zemaljskih uvjeta i otvara mu nebeske kapije. U susretu ovjeka i Boga islam ne naglaava silazak ili utjelovljenje ili oitovanje Apsoluta, niti naglaava palu, nesavrenu i grenu narav ovjeiju. Islam ga radije motri tako kao da on prebiva u svojoj sutinskoj prirodi, a da Bog, takav kakav On jeste, ostaje u svojoj apsolutnoj Zbilji. Ova islamska perspektiva je utemeljena na motrenju boanskog Bia kakvo ono jest u sebi, a ne tako kao da je ono utjelovljeno u povijesti. Ta perspektiva je utemeljena na Apsolutu, a ne na sputanju Apsoluta. Isto tako, islam motri ovjeka ne kao ono to je on postao nakon onog veoma znakovitog dogaaja kojeg kranstvo naziva prvotnim grijehom i padom, nego ga motri kakav on jest u svojoj prvobitnoj, iskonskoj prirodi, u svojoj fitrah, prirodi koju on nosi duboko zapretanu u svojoj dui. Valja, naravno, kazati da je ne samo islam nego i svaka religija utemeljena na vjeri u Boga i ovjekovom odnosu prema Njemu. Ali, postoje neke religije koje naglaavaju pojedinano utjelovljenje Boanskog ili raznovrsna oitovanja Apsoluta. U neteistikom ozraju budizma stavljen je naglasak na Prazninu i na samoga Budhu, koji je oitovanje Praznine (ili shunya); a u kranstvu je Kristova osoba posebno na121
glaena i predstavlja sredinju dimenziju te vjere, tako da je gotovo prirodno da se religija koju je Krist utemeljio naziva kranstvom. No sluaj islama je potpuno razliit i upravo zbog toga netano je islam nazivati muhamedanizmom, premda je ovaj pojam dugo bio koriten u zapadnim jezicima, a njegovu upotrebu u njima je i danas teko u potpunosti iskorijeniti. Islam je religija koja nije utemeljena na osobnosti utemeljitelja, nego na vjeri u samoga Allaha. Poslanik islama, a.s., je provodnik kroz koji je ovjek primio poruku koja se odnosi na narav Apsoluta i, posljedino tome, na narav onog relativnog, poruku koja u sebi sadri uenje i metodu. Prema tome, sami Allah je taj koji predstavlja sredinju zbilju ove religije, a uloge Poslanika, a.s., u islamu i Krista u kranstvu su, na taj nain, potpuno razliite, ali je istodobno prirodno da obojica kao poslanici Boiji takoer imaju i neke uzajamne slinosti. Islam stavlja naglasak, ponovimo to jo jednom, ne na to kako se Bog oitovao, nego na to kakva je Njegova narav narav u openitom smislu rijei, a ne u filozofskom znaenju, jer filozofski govorei, Allah uope ne posjeduje narav. Stoga bi bilo prikladnije samoj islamskoj perspektivi da se islam naziva allahizmom, ako je to uope potrebno, negoli da prevlada pojam muhamedanizma. to se tie ovjeka, islam za njega donosi zakone sukladno njegovoj stvarnoj prirodi i sukladno svim mogunostima koje su primjerene ljudskome stanju kao takvome. Ali ta
122
ovjek, kakav on jest, znai? Motren u svojoj svakidanjoj uvjetovanosti, ovjek je slabo i nemarno bie. On se obino podreuje svojoj okolini i zatoenik je svoje vlastite pohlepe i animalnih nagona. On ne zna ta to istinski znai biti ovjekom i ne ivi u skladu sa svekolikim mogunostima svoje ljudske uslovljenosti. Kada bi bilo drukije, on ne bi imao nikakvu potrebu za religijom i objavom da ga usmjerava. Ne previajui na bilo koji nain ogranieni i slabi aspekt ljudske prirode, islam ne motri ovjeka u njegovom aspektu iskvarene volje, nego ga bitno gleda kao teomorfno bie koje, kao namjesnik (khalifa) Boiji na Zemlji, predstavlja sredinju teofaniju (tajalli) Boijih Imena i Atributa. Postoji neto teomorfno u ovjeku u smislu u kojem je posvjedoeno snagom kuranskog stavka: I kad mu dam lik i u nj udahnem duu, vi mu se poklonite. /Fa idha sawwaytuhu wa nafakhtu fihi min ruhihi/ (al-Hijr, 29), i snagom sljedee predaje: Bog je stvorio Adema na sliku svoju (Khalaqallah Adam ala suratihi). Bog je stvorio Adema, ovjekova prototipa, na Svoju vlastitu sliku, to jest kao ogledalo koje odraava usredinjenim i trijeznim nainom Njegova Imena i Atribute. Postoji, meutim, neto od boanske naravi (malakuti) u ovjeku; a to je ono to u svjetlu one produbljene prirode islam promatra u njemu. Ovo uvjerenje, naime, ni na koji nain nije antropocentrino, jer Boija Bit (al-dhat) ostaje apsolutno
123
transcendentna i nijedna religija nije naglaavala transcendentni aspekt Boga vie negoli islam. Islamsko poimanje ovjeka kao teomorfnog bia ne izraava nikakvu vrstu antropomorfizma. Takvo poimanje ne smjeta Boga unutar ovjeka. tavie, islamska objava motri ovjeka kao ono teomorfno bie i obraa se onom neemu u ovjeku to je u formi neeg teomorfnog. To neto je, prije svega, um koji je kadar uoiti razliku izmeu istine i lai ili izmeu stvarnog i nestvarnog, i neto to prirodno vodi ka jedinosti Boijoj ili tawhidu. Potom, to neto je htijenje koje slobodno bira izmeu istinitog i lanog i, najzad, to neto je mo govora, mo rijei koja je kadra izraziti suodnos izmeu Boga i ovjeka. U islamu ovjek, ponajprije, nije podmitljiva volja koja takoer posjeduje um, nego je on um koji prirodno vodi ka posvjedoenju Boga koji takoer posjeduje volju i govor. Tako su um, volja i govor u cijelosti sutinska Boija Svojstva. Bog je taj koji posjeduje kao jedno od svojih svojstava govor koji je povezan sa boanskim Umom. Ime al-alim, onaj koji zna, je jedno od Boijih Imena, a Bog je taj koji takoer posjeduje apsolutnu slobodu. Budui je beskonana sloboda, ne postoji nita izvan Njega to djeluje kao prepreka Njegovoj slobodi. Bog je Beskonaan, a samo Beskonani je apsolutno slobodan. Isto tako Rije pripada Bogu. Ona dolazi od Njega, pripada Njemu i vraa se Njemu. Odlike uma, volje i govora su, na taj nain, boanski
124
Atributi koje je Bog u povjerenju darovao ovjeku i kroz njih On vodi ovjeka natrag Sebi. Islam uzima ova tri elementa, to jest um, volju i govor, za koje se moe kazati da ih je ovjek posudio od Boga, i ini ih osnovom religije, ozbiljujui ova tri elementa do najdublje i najuniverzalnije razine njihova znaenja. Islam propituje ta je to um i ta je to njegova istinska priroda. Istinska priroda uma je, u konanici, to da se pristupi i ozbilji ono La ilaha illAllah, to jest da se prispije spoznaji o tome kako u konanici postoji samo Apsolutna Zbilja. To znai spoznati apsolutnu prirodu Allaha i relativnost svega drugog to je drugo doli On. tavie, to je ona jedina istina koju um moe spoznati u apsolutnom smislu. Sve drugo to on spoznaje je samo relativno. Jedino ta pouzdanost pripada samoj prirodi ovjeka. Samo je to ono znanje koje ovjek moe zadobiti uz apsolutno pouzdanje. Kakva je priroda volje? Ona je kadra da bira, da slobodno bira izmeu dvije mogunosti, izmeu stvarnog i nestvarnog, izmeu istinitog i lanog, izmeu Apsolutnog i relativnog. Da ovjek nije slobodan, religija ne bi imala nikakvo stvarno znaenje. Slobodna volja je nuna za religijsko poimanje ovjekovo, i to koliko je god tano za islam, tano je i za druge religije. Raistimo ovdje jedno od najzlobnijih pogrenih razumijevanja u vezi sa islamom, to jest vjerovanje da je islam fatalistiki u pojednostavljenom znaenju te
125
rijei. Openito, poimanje islama na Zapadu postalo je, zapravo, vie od svega drugog usredotoeno na takozvani fatalizam u kojemu ljudska slobodna volja i poduzetnost nemaju nikakvu vanost. Istina u vezi s tim je neto drugo. Da je islam bio fatalistiki, on ne bi bio kadar pokoriti polovinu poznatog svijeta za sedamdeset godina. Zacijelo je apsurdno nazvati fatalistikom jednu od najkrepkijih, najpatrijarhalnijih i najenerginijih civilizacija koju je svijet upoznao. Ono to islam naglaava jest potpuno povjerenje u Boga, pouzdanje u Njegovu Volju i spoznaja da je samo On apsolutno slobodan, jer je samo On beskonaan. Ali, snagom svoje teomorfne naravi ovjek sudjeluje u toj slobodi volje koja istinski pripada Bogu. U jednom apsolutnom smislu samo je Bog slobodan, jer samo je On apsolutno zbiljski. No iz ljudskog svjetopogleda motreno, u mjeri u kojoj je ovjek zbiljski u toj mjeri je i slobodan. Ovo pitanje je, naravno, jedno od najteih za razrijeiti, sa stajalita ljudskog razuma gledano, jer jaz izmeu slobodne volje i predodreenja je raskorak koji transcendira obzorje diskurzivnog miljenja i jedino se moe shvatiti kroz onu intelektualnu intuiciju koja jedino moe spoznati/ozbiljiti onu coincidentia oppositorum. Rasprava o njemu ima dugu povijest u kranskoj i idovskoj teologiji, kao i u islamskoj. Ono to je, meutim, naglaeno u islamu u vezi s tim jest to da sloboda u apsolutnom znaenju pripada jedino Bogu. Pa ipak, mi sudjelujemo u toj slobodi
126
i, prema tome, snosimo odgovornost posjedovanja mogunosti izbora. Kada te odgovornosti ne bi bilo, religijska vjera ne bi imala nikakvo stvarno znaenje. to se tie govora, on je najizravnije oitovanje onoga to mi jesmo, naeg unutarnjeg bia. Mi ne moemo izraziti nae bie na bilo koji drugi nain izravnije negoli govorom. Govor je, u odreenon smislu, izvanjska forma onoga to mi jesmo iznutra nas samih. Islam, meutim, ini govor sredinjom dimenzijom u svojim obredima, i on cirkulira cijelim tokom molitve Sredinji obred islama, koji se naziva potpornjem religije (rukn al-din), jesu dnevne molitve (salat) koje u svom stalno ponavljajuem ritmu ukljuuju ljudski ivot u duhovno sredite. U sufizmu, meutim, molitva je onaj metod duhovnoga ozbiljenja u formi zazivanja (dhikr) ili molitve srca koja, u konanici, biva ukljuena u sami ritam najelementarnijeg procesa ivota, to jest u ritam sranog bila. Zazivanje je sposobno uzrokovati prisjeanje na Boga, zazivanjem Njegova Imena u svako doba i u neto izvanjskijem znaenju, koristiti mo govora kao molitvu. Nema, naravno, niti jedne religije u kojoj ne postoji molitva u ovoj ili onoj formi, ba kao to ne postoji religija u kojoj volja i um ne igraju odreenu ulogu. Ali, naglasak u islamu, koji potcrtava svoju posebnu duhovnu narav, je na tome da islam ini ova tri elementa, to jest um, volju i govor, osnovom duhov-
127
noga ivota prosezanjem u samu bit ova tri elementa i raskrivanjem mjihove sutinske naravi. Islam namee ono krajnje pitanje: ta je to um i ta to, zacijelo, znai biti uman Um nije ono to on tako esto biva u ovo moderno doba, umska pronicavost i dijabolina lukavost koja nastavlja beskrajnu igrariju sa idejama, a da nikada ne prosee u njih ili ih spoznaje. To nije istinski um, nije ni kontemplativni um koji vema lui razliku izmeu umske vjetine orla dok lebdi i skakanja majmuna. Ono to mi danas nazivamo umnou jest upravo ona majmunska igra uma koji se igra sa idejama, pa bile one i svete, a da nikada nije kadar u potpunosti ih razumjeti i prosegnuti u bilo koju od njih. Takav um je poput jezera koje se zaledilo. Nita vie ne moe prosegnuti u njega; tavie, sve na njemu klie s jedne strane na drugu, ostavljajui donje slojeve netaknutim. Nije to ona vrsta umske djelatnosti koja islam motri kao umnost, djelatnosti koja, u najboljem sluaju, nije nita vie doli odbljesak jedne istinske duhovnosti. Nije ovdje prilika da se analizira u potpunosti arapska rije al-aql koja oznaava i razum i um, i, premda se koristi da oznai razum, ona takoer oznaava ono to nas povezuje s Bogom. Jedno od znaenja korijena aql je svezati ili spojiti. Kuran naziva one koji su zastranili od religije onima koji ne umiju umovati, la yaqilun, onima koji ne mogu koristiti svoju inteligenciju kako treba. Odve je znakovito da je gubitak vjere
128
u kuranskom jeziku izjednaen ne sa podmitljivou volje nego sa nepodesnim funkcioniranjem uma. Ovdje negdje poiva jedna od vanih razlika izmeu islamskog i kranskog svjetopogleda, u kojem sluaju islamski svjetopogled priinjava tekou mnogim Zapadnjacima da razumiju narav islamske perspektive. Kranstvo je u bitnome misterij koji krije Boga od ovjeka. Ljepota kranstva poiva u prihvaanju Boga kao otajstva i u klecanju pred tim otajstvom, u vjerovanju u nepoznato, kako to ree sveti Augustin. U islamu je, meutim, ovjek taj koji je zakriven Bogu. Boanski Bitak nije skriven od nas, mi smo zastrti od Njega i na nama je da nastojimo da podignemo zastor, da pokuamo spoznati Boga. Na um nije luciferijansko svojstvo nego Bogom dani instrument iji krajnji predmet motrenja je sami Bog. Islam je, na taj nain, u bitnome, put spoznaje; to je put gnoze (marifah). On je utemeljen na gnozi ili izravnoj spoznaji koja, naime, ne moe ni na koji nain biti izjednaena sa racionalizmom, koji je samo neizravni ili drugorazredni oblik spoznaje. Islam vodi onom sutinskom znanju koje upotpunjuje na bitak, ini nas pripravnim da spoznamo to to mi jesmo i da budemo to to spoznajemo ili, drugim rijeima, islam u jednu cjelinu povezuje znanje i bivanje i, u konanici, smiruje ih unutar sjedinjujue vizije o Zbilji. Sada je mogue postaviti pitanje u vezi s tim zato onda ovjek potrebuje objavu ukoliko jest teomor129
fno bie obdareno umom koji ga moe dovesti do spoznaje o Bogu i do posvjedoenja Boije jedinosti (tawhid). To je problem kojeg treba mnogo vie objanjavati, posebice stoga to neki moderni muslimanski apologeti, elei da odgovore na kranske prigovore protiv islama i, istodobno, ne bivajui dostatno snani postaviti sluaj islama u njegovu istinsku perspektivu, su tvrdili kako islam, zacijelo, nema nikakvu potrebu za tajanstvima, udesima, prvobitnim grijehom i svime drugim to je nadnaravno sa kranskog stajalita gledano. Islam jest predstavljen tako kao da je njegova predstava o ovjeku kartezijanski racionalni ovjek preputen svom vlastitom razumu koji, meutim, umjesto da ima potrebu za tajanstvima, udesima i nadnaravnim zbiljama, postaje deist ili agnostik, kako to danas na Zapadu, na neki nain, biva musliman. Ovo gledanje, meutim, nije uope tano jer, mada se islam temelji na primordijalnoj naravi ovjeka i njegovu umu prije negoli na volji koja se izopaila nakon ovjekova pada na Zemlju, islam, ipak, vjeruje da je objava apsolutno nuna. Bez pomoi Boije ovjek sam ne moe otkriti put spasenja, Pravi put. ovjek treba objavu jer, mada je teomorfno bie, on je po svojoj naravi nemaran i zaboravan; on je po prirodi nesavren. Prema tome, on treba biti podsjean. Adem, prvi ovjek, takoer je bio i prvi poslanik. Poslanstvo je, stoga, nuno za ljduski rod i ono samo zapoinje sa prvim ovjekom. Kao to je Adem imao
130
potrebu za poslanstvom, takvu potrebu imaju i svi ljudi koji su njegovo potomstvo. ovjek se ne moe sam duhovno uzdii. On se mora probuditi iz sna neznanja snagom onoga koji je ve budan. ovjek, naime, ima potrebu za porukom s neba i mora slijediti objavu u nastojanju da ozbilji cjelovit potencijalitet svoga bia i da ukloni prepreke koje ometaju ispravno funkcioniranje njegova uma. Um vodi k Bogu, a kada to postigne, on je tad zdrav i spasonosan (salim), a objava, u strogom smislu rijei, to objektivno oitovanje Uma, jest ono to jami tu zdravost i spasonosnost, i ona omoguuje umu da ispravno funkcionira i da ne bude usporavan snagom poroka. Svaki ovjek treba slijediti poslanika i objavu sve dok sam ne bude izabran za posalnika ili u nekim drugim odve nesvakidanjim sluajevima, koji su samo izuzeci, ne dokae ono pravilo i ne pokae da Duh pue kamo hoe. Najdublji razlog potrebe za objavom je prisutnost prepreka pred umom koje sprjeavaju njegovo ispravno funkcioniranje ili, jo izravnije kazano, injenica da je ovjek mada nainjen na sliku Boiju i premda posjeduje teomorfni bitak, uvijek u procesu zaboravljanja te injenice. On u samome sebi posjeduje mogunost bivanja teomorfnim, ali je on stalno u stanju zanemarivanja te mogunosti. Stoga je glavni grijeh u islamu zaboravnost. To je nemar (ghaflah) prema onome ta mi stvarno jesmo. Taj grijeh odvodi u sanje i stvaranje svijeta iz snova oko nas koji ini da za131
boravljamo ko mi zaista jesmo i to mi moramo initi u ovdanjem svijetu. Objava je tu da probudi ovjeka iz tog sna i podsjeti ga na to ta, zacijelo, znai biti ovjekom. ovjek nije ovjek snagom injenice da posjeduje dvije ruke kojima rukuje i da tvori planove da leti ili da konstruira strojeve koji obavljaju teke matematike operacije za kratko vrijeme. Ove i neke druge sposobnosti nisu nita vie doli sporedne odlike njegove istinske prirode koja od njega ini ovjeka zbog sasvim drugih razloga. Na kraju rasprave o ivotinjama u djelu Rasail (Rasprave) od Ikhwan al-Safa (Braa istote) postoji kazivanje u kojemu se vodi dijalog izmeu ovjeka i ivotinja. lanovi ivotinjskog kraljevstva se ale pred kraljem dina zbog ovjekove svireposti prema njima, jer ih on iskoritava kao tovarne ivotinje, pije njihovo mlijeko i jede njihovo meso, koristi se njima na mnoge druge naine kako bi zadovoljio svoju potrebu, bez razmiljanja o pravima ivotinjskog kraljevstva. ovjek je pozvan da odgovori na optube iznesene protiv njega. On nastoji dokazati svoju nadmo spominjanjem kako on moe graditi zdanja i podizati gradove, baratati i manipulirati brojevima, stvarati sloenu drutvenu strukturu, razvijati umijea i znanosti, i mnoge druge vjetine te vrste. Na svaku od ovih konstatacija jedan lan ivotinjskog kraljevstva odgovara ukazivanjem na odgovarajuu vjetinu koju
132
posjeduje neka ivotinjska vrsta, poput pele koja je prirodni graditelj i tvorac estougla za svoje larve. Svaka prednost koju je ovjek nabrajao u svoju korist i zbog koje je mislio da ima pravo vladati nad prirodom i razarati je, kao to je to inio u nevienom divljatvu tokom pretprolog stoljea, osporena je od ivotinja. Jedino kada ovjek spomene da u ljudskom drutvu postoje duhovnjaci koji su Boiji namjesnici na Zemlji, koji su provodnici milosti za cjelokupno zemaljsko okruenje i koji ispunjavaju sami raison dtre ivota na Zemlji kao takvog, tek tada ivotinje se poklanjaju pred ovjekom i pristaju da on gospodari nad njima. ovjekovo sredinje mjesto u svijetu nije zahvaljujui njegovoj lukavosti ili njegovu inventivnom geniju, nego zahvaljujui mogunosti postizanja svetosti i postajanja provodnikom milosti za svijet oko njega. Ovo kazivanje predouje islamsko poimanje ovjeka sukladno kojemu ovjek u punini sudjeluje unutar ljudske naravi kao takve, ne kroz brojne djelatnosti sa kojima se on obino poistovjeuje, nego kroz prisjeanje na svoju teomorfnu narav. Zbog toga to je on u stalnom procesu zaboravljanja, on je uvijek u stanju potrebe za objavom. U kranstvu je ovjek pogrijeio, uinivi grjenom svoju narav tako da je ona postala izopaenom; poto je njegova narav postala izopaena, ovjek ima potrebu za udom da ga ono spasi. Kroz krtenje i kroz posvetno pomazanje te rane u svojoj dui, on biva iscijeljen, a kroz sudje133
lovanje u ivotu i rtvi Kristovoj on se spasava. U islamu, meutim, ne postoji nikakav prvotni grijeh. Ne postoji nikakav pojedinaan in koji je izopaio i razorio ljudsku volju. Prije e biti da ovjek, bivajui ovjekom, jest nesavren, a samo je Bog kao takav savren. Budui nesavren, ovjek ima sklonost da zaboravlja, pa je stoga u stalnoj potrebi za podsjeanjem kroz objavljenje njegove istinske naravi. Prema tome, premda je polazite u razumijevanju ovjeka u kranstvu i islamu razliito, krajnji rezultat je u tom smislu isti, jer se u oba sluaja vjeruje u nunost objave kako bi spasila ovjeka. ovjek je u apsolutnoj potrebi za religijom bez koje je on samo sluajno ljudsko bie. Jedino kroz sudjelovanje u tradiciji, to jest u boanski otkrivenom nainu ivljenja, miljenja i bivanja, ovjek istinski postaje ovjekom i biva sposobnim otkriti smisao u ivotu. Samo u tom smislu tradicija nudi smisao ljudskom postojanju. Mnogi mislioci iz vremena Prosvjetiteljstva i iz ere racionalizma, koji su razvijali teorije protiv religije, nisu uvidjeli onu duboku potrebu ovjekovu za religijom ili za smislom u krajnjoj svrsi ivota, i nisu mogli predvidjeti da, kada jednom ovjek bude lien boanski otkrivene religije, umjesto da bude zadovoljan, on poinje stvarati lane religije i duhovno pogibeljne eklekticizme koji su kropili ovjeanstvo proteklo stoljee ili dva. Povlastica sudjelovanja u ljudskoj sveukupnosti, sveukupnosti koja sadri priliku i
134
mogunost postajanja teomorfnim, mogunost transcendiranja svijeta prirode i mogunost posjedovanja besmrtne due ija svrhovitost poiva s onu stranu fizikog svijeta - ta povlastica raa i golemom odgovornou. To povjerenje ili odgovornost posjedovanja slobode da se prihvati ili odbaci vjera na divan nain je iskazana u sljedeem kuranskom stavku: Mi smo nebesima, Zemlji i planinama stavili u dunost da budu posluni i oni to bez pogovora jesu, ustruavajui se da takve nisu, samo ovjek takav nije sam ovjek je prema sebi nepravedan i lakomislen je. (al-Ahzab, 72) Breme odgovornosti ljudske prirode bilo je tako golemo da ni nebesa niti planine nisu prihvatili da nose taj teki teret. Na ljudska plea je poloena ta teka odgovornost. A Hafiz, odjekujui tonom kuranskog stavka, veli: Jer ego nebesa bijae preslab da ponese breme Njegove ljubavi to ga On na njih snese. Okrenu se da drugdje potrai poslanika, i u Knjizi Sudbine moje ime upisa. Odve golema ljudska uvjetovanost je strogo u tome to ovjek posjeduje mogunost dosezanja stanja vieg negoli je stanje meleka, i istovremeno mogunost poricanja Boga. Obdaren mogunou da bude teomorfan prihvaanjem pologa vjere, ovjek moe, takoer, igrati ulogu neznatnog boanstva i poricati Boga kao takvoga. Tu negdje poiva velian135
stvenost i ozbiljnost ljudske uvjetovanosti. Svako bie u univerzumu je to to jest. Smjeteno je na posebnu razinu postojanja. Samo ovjek moe prestati biti ovjekom. Moe se vinuti ponad svih stupnjeva univerzalnog postojanja i, istodobno, pasti na najniu razinu najprizemnijih stvorenja. Mogunost Denneta ili Dehennema smjetenih ispred ovjeka predstavlja naznaku ozbiljnosti ljudske uslovljenosti. ovjek je predstavljen jedinstvenom prilikom, time to je roen u ljudskoj prilici, ali je tragino po njega kada propadne i uniti svoj ivot u pustolovinama koje ga odvajaju od sutinskog cilja njegova ivota, a on se ogleda u spasenju njegove besmrtne due. Vrhunski simbol tog povjerenja, tog dragocjenog tereta kojeg je Bog poloio na ljudska plea, tereta koji, ukoliko ga ovjek sigurno nosi, dariva mu ivot vjeni, u islamu je onaj crni kamen Kabe. U Mekki, u Kui Boijoj nalazi se crni kamen koji je, zapravo, meteorit. U islamskoj tradiciji taj kamen, koji je pao s neba, simbolizira Prvobitni savez (al-mithaq) sklopljen izmeu ovjeka i Boga. Bog je pouio ovjeka imenima svih stvorenja, kako nam je to reeno u Kuranu kao i u Starome zavjetu. To znai da je Bog podario ovjeku mogunost gospodarenja nad svim stvarima, jer raspolagati imenom jedne stvari znai vriti vlast nad njome. ovjek ima pravo da udie zrak oko sebe, da jede i pije kako bi zadovoljio svoje tjelesne potrebe, da hodi zemljinim tlom. ovjeku je, nadasve, poda136
ren ivot i sloboda da prihvati ili odbaci samoga Stvoritelja. To je po sebi udo, dio egzistencije koja moe odbaciti Bitak. Mi opstojimo, a ipak postoje ljudi koji poriu Bitak, Vrelo svekolike pojedinane egzistencije. Samo ljudi mogu postati egzistencijalisti. ivotinje, takoer, postoje, ali one nisu egzistencijalisti. Po sebi je udo to da je ljudskome postojanju podarena mogunost odbacivanja svog vlastitog izvora. Ali ovjeku je podareno sve to, i vie od toga, za neto to Bog, zauzvrat, eli od njega, a crni kamen je simbol tog saveza sklopljenog izmeu ovjeka i Boga. Ideja saveza je jedan aspekt religije esto zaboravljan u novije vrijeme, ali on je sutinski u islamu i, naravno, strogo je naglaen i u Starome zavjetu. Ondje je, naime, savez sklopljen izmeu Boga i izabranog naroda, naroda Izrailjeva, dok je on u islamu sklopljen izmeu Boga i ovjeka kao takvog, a ne neke pojedinane rase ili plemena. Prihvaanjem saveza, ovjek, zauzvrat, preuzima odreene dunosti da ih izvri. On, ponajprije, mora uskladiti svoj um prema istini koja dolazi od Apsoluta, potom mora uskladiti svoju volju sa Voljom Apsoluta, a svoj govor prema onome to Bog eli da ovjek govori. Ukratko, za sve blagoslove i darove koje je Bog darovao ovjeku, ovjek, zauzvrat, mora da se prisjea svoje istinske naravi i da stalno pred oima ima istinsku svrhu svog zemaljskog putovanja. On mora znati ko je on i gdje ide. To moe postii samo usklaiva137
njem svoga uma sa Istinom i svoje volje sa Zakonom Boijim. Osoba koja ne ispunjava svoje religijske obaveze ubrzo u oima muslimana pada na najpriprostiji moralni plan. Ona je poput ovjeka koji je iznajmio kuu i koji odbija plaati zakupninu. ovjek je prihvatio savez s Bogom, ali on, jednostavno, odbija da odivi svoju mjeru dogovora. Prihvaanje saveza s Bogom potie pitanje ivljenja u skladu sa Boijom voljom. Samo ime islama je blisko povezano sa ovom temeljnom idejom. Korijen rijei salama u arapskom jeziku, iz kojega je izveden pojam islama, ima dva znaenja, jedno je mir, a drugo je podlonost. Onaj ko se podlae Volji Boijoj, taj zadobiva mir. Sama ideja islama je ideja kojom se upotrebom uma koji uoava razliku izmeu apsolutnog i relativnog, mora prispjeti do podlaganja volji Apsoluta. To je znaenje imena musliman: neko ko je prihvatio da slobodnim izborom uskladi svoju volju sa Voljom Boijom. Islam se, u posebnom smislu, odnosi na religiju objavljenu kroz Kuran, ali, u neto irem znaenju, ovaj pojam se odnosi na religiju kao takvu. Neki muslimanski mudraci, zapravo, vide tri razliite razine znaenja rijei muslim. Islam je, zacijelo, poput planine sastavljene od nekoliko slojeva, a svaki sloj ima svoje razliite stupnjeve i razine znaenja, ukljuujui i sami pojam muslim. Prvo, svako ko prihvaa boansku objavu je muslim u najuniverzalnijem znaenju
138
rijei, bio on musliman, kranin, idov ili zoroaster. Islamski svjetopogled ne uzima u obzir indijske religije sve dok nije s njima ozbiljen povijesni dodir, ali ova definicija bi se odnosila i na njih, kao to su hinduizam kasnije nazvali neki muslimanski mudraci Ademovom religijom. U svom prvom znaenju, meutim, pojam musliman ukazuje na ono ljudsko bie koje upotrebom svoga uma i slobodne volje prihvaa Bogom objavljeni zakon. Drugo, muslim je pojam koji ukazuje na sva stvorenja u univerzumu koja prihvaaju boanski zakon u smislu da se usklauju sa nepovredivim zakonima koje zapadnjaki svijet naziva zakonima Prirode. Sama logina povezanost prirodnog svijeta, njegov poredak i ureenost u novije vrijeme su udaljili mnoge ljude od religijskog poimanja prirode, tako da je prisustvo Boije u prirodi bilo oitovano jedino kroz udesa. injenica da se Sunce redovito raa svakog jutra i da se ne uoava nikakav prekid u pravilnom slijedu prirodnog poretka predstavljala je glavni argument u osamnaestom i devetnaestom stoljeu, a ak i na strani modernih racionalista, protiv kranskog poimanja univerzuma. Ali taj pravilni slijed, u muslimanskim oima, upravo dokazuje suprotno, to jest dokazuje prisustvo Boije volje kojoj su sva stvorenja potinjena i, zapravo, ovjekova sigurnost nema drugog izbora osim da je slijedi.
139
Kamen nema drugog izbora doli da padne. Sila tee je izraz Boije volje na fizikom planu, kojoj se kamen apsolutno podlae, tako da je kamen u ovom smislu muslim. Volja Boija je ta koja se izraava u onome to se naziva prirodnim zakonima u zapadnjakom miljenju, a sve u univerzumu je u dubokom znaenju muslim, osim ovjeka koji, zbog svog slobodnog izbora koji mu je podaren kao polog povjerenja kojeg nosi, moe odbiti da se potini Njegovoj volji. Drvo raste i nema drugog izbora doli da raste. Vatra pali i ne moe drugo doli to. Kruka mora uvijek roditi krukom. Tigar uvijek mora biti tigrom, a orao orlom. Plemenita ivotinja je uvijek plemenita, a podla ivotinja uvijek podla. Samo je ovjek taj koji moe biti okrutan kao tigar, dostojanstven kao orao ili lav, ili prizeman kao zemni gmizavac. Samo je ovjek taj koji moe prestati biti muslim u onom drugotnom znaenju pojma muslim, dok su sva druga bia muslim u ovom smislu vrlinom svoga potpunog podlaganja Boijoj volji koja se oituje u smislu prirodnih zakona. Najzad, postoji najvie znaenje pojma musliman koje se odnosi na duhovnjaka/sveca. Svetac je poput prirode stoga to on u svakom trenu svoga ivota ivi u skladu s Boijom voljom, ali je njegovo prisustvo u Boijoj volji svjesno i aktivno, dok je prisustvo prirode u tome pasivno. Sva bia u odreenom smislu znaju da postoje; samo ovjek zna da zna i da posjeduje svjesno znanje o svom vlastitom postojanju. Moda
140
bi bilo loginije da se prvo znaenje pojma musliman smatra takvim kao da pripada prirodi, drugo znaenje da pripada ovjeku koji je prihvatio objavu, a tree znaenje da pripada svecu koji ne samo da je prihvatio objavu nego da potpuno ivi u skladu sa Boijom voljom. Svetac kao takav je svjesna, aktivna i umska nadopuna prvoj vrsti pojma muslim, to jest prirodi. On ivi, poput prirode, svaki tren svoga ivota sukladno boanskoj normi, i to svjesno i slobodnom voljom. Stoga je on uvar prirode i njena duhovna nadopuna. Islam je, potom, univerzalni pojam koji obuhvaa ovjeka, univerzum oko njega i poiva u temeljima naravi stvari. Isto tako, u neto posebnijem znaenju, kao religija koja je objavljena gotovo prije etrnaest stoljea, islam se i dalje zasniva na onome to jest u osnovi stvari, posebice se usredsreujui na samu boansku narav. Stoga je islam od poetka do kraja utemeljen na ideji jedinstva (tawhid), jer Bog je jedan. Jedinstvo je alfa i omega islama. Ono je, zapravo, do te mjere naglaeno da se nemuslimanu ini kao pleonazam, kao neka vrsta pretjeranog pnavljanja neega to je oigledno. Ali muslimanu ideja Jedinstva ne znai samo posvjedoenje kako postoji samo jedan Bog iji prijesto je na nebesima, umjesto dvojice ili trojice. Nijedna religija ne bi mogla obratiti etvrtinu populacije na planeti, rasprostranjene od Maroka do Indonezije, tek tako priprostom idejom. Takvo poimanje ne bi moglo biti dostatno da privue ljude religiji.
141
Jedinstvo je, pored metafizikog posvjedoenja u vezi sa naravi Apsoluta, put ujedinjenja, nain postajanja cjelovitim i nain ozbiljenja duboke jednosti sveukupnog postojanja. Svaki aspekt islama se vrti oko uenja o Jedinstvu koje islam nastoji ozbiljiti, prije svega, u ljudskome biu, u njegovu unutarnjem i izvanjskom ivotu. Svako oitovanje ljudskog postojanja mora biti organski povezano sa Shahadatom, sa La ilaha illAllah, koje predstavlja najuniverzalniji put izraavanja Jedinstva. To znai da se ovjek ne bi smio sitniti u dijelove ni u svojim mislima niti u svojim djelima. Svako djelovanje, ak i nain hodanja i jedenja, mora oitovati duhovnu normu koja postoji u njegovu umu i srcu. Na drutvenom planu Jedinstvo se izraava u integriranju ljudskog drutva, to je islam postigao do znaajne mjere. Politiki gledano, Jedinstvo se oituje u islamskom odbijanju da se prihvati, kao krajnja jedinica politikoga organona, ita manje od cjelovitosti islamske zajednice ili umme. Postoji samo jedan muslimanski narod, i nije bitno kako ratrkani i koliko daleko bi mogli biti udaljeni jedni od drugih. Samo cjelovita umma obuhvaa onaj krug koji jest islam, i niti jedan segment muslimanske zajednice nema pravo za sebe prisvajati naslov umme u veoj mjeri negoli bi jedan segment kruga mogao svojatati krunost kruga. Politiki ideal jedinstvene muslimanske vlade, uz sve uspone i padove koje je takva vlada iskusila kroz sto142
ljea, utemeljen je na sredinjem metafizikom uenju o Jedinstvu. Jedinstvo se, takoer, oituje u kraljevstvu umjetnosti i znanosti, u emu islam ne moe biti neutralan vis--vis bilo koje forme znanja. Islam je uvijek nastojao objediniti sva obzorja znanja i, stoga, je bio sueljen sa posebno tekim problemom hvatanja u kotac sa aktualnim otkriima i, takoer, sa pretpostavkama moderne znanosti, to je zadaa koja se nikako ne rjeava snagom jednostavnog oslovljavanja islama znanstvenim kako su to mnogi moderni muslimanski apolozi skloni initi. Taj problem je mnogo dublji i sloeniji od takvog postupka, a islam se mora sueliti sa istim izazovima sa kojima se suelilo kranstvo ve u sedamnaestom stoljeu. tavie, budui da je bitno put znanja, islam mora ili odgovoriti na bilo koju drugu formu znanosti koja tvrdi da priskrbljuje znanje o stvarima ili je prihvatiti. U svakom sluaju, njegova uloga je da integrira, a povijest islama je ve posvjedoila ovaj aspekt toga u filozofiji, znanosti i u umjetnosti, u tim formama je on osvijetljen i obrazloen kako bi pokazao Jedinstvo, a nikakvo luenje nije nikada nainjeno izmeu svetoga i svjetovnoga. Islam, zapravo, budui da je religija Jedinstva, nije nikada pravio razliku izmeu duhovnog i vremenitog ili religijskog i svjetovnog u bilo kojem domenu. Sama injenica da ak ne postoji rije u arapskom, perzijskom ili drugim islamskim jezicima za ono vremenito
143
ili sekularno, najbolji je znak da odgovarajui pojmovi nisu postojali u islamu. Takva podjela nije postojala zato to Cezarovo kraljevstvo nije nikada darovano Cezaru u islamu. Utemeljen na Jedinstvu islam je propitivao cjeloviti put ivljenja koji nita ne iskljuuje. Njegovo zakonodavstvo je potpuno realistino i u skladu sa njegovom perspektivom koja je utemeljena na pravoj prirodi stvari. Islam, prema tome, ne uzima u razmatranje samo sveca, nego i svakidanjeg ovjeka sa svim njegovim moima i slabostima. Upravo zbog ovog razloga bio je lano optuivan od mnogih krana da je svjetovna religija ili da je religija maa. Ova potonja optuba je znaajna optuba na kojoj se moramo zaustaviti i odgovoriti. Istina je da islam ima zakonodavstvo ak i za rat, dok kranstvo, koje nalae ovjeku da okrene i drugi obraz, blago je i njeno u svojim nauavanjima. Meutim, ono to se zaboravlja jest to da je ono, ipak, uinjeno religijom svetaca, kako Krist ree: Moj ivot nije od ovoga svijeta, u kojem sluaju on ostavlja po strani politika, socijalna i ekonomska pitanja i sve svoje sljedbenike zamilja kao potencijalne svece i moe, zapravo, jedino funkcionirati u drutvu svetaca. Ili, jedna religija nastoji obuhvatiti cijeli ljudski ivot, u kojem sluaju mora uzeti u obzir cijelu ljudsku narav sa svim slabostima i nedostacima koje posjeduje, donositi zakone za ovjekov politiki i ekonomski ivot i za isto religijski aspekt njegova postojanja. Kranstvo, jama144
no, obraajui se potencijalnom svecu, nije uklonilo nesveti aspekt svojih sljedbenika niti je izgnalo rat iz svijeta kranstva. Zapravo, trenutak kada je kranstvo postalo religijom jedne civilizacije i jedne imperije, moralo se latiti maa i boriti se u nastojanju da opstane. Moralo je birati izmeu toga da ostane religijom isposnika ili civilizacijom koja je sa sobom nosila odgovornost vladanja i voenja ratova. Tako, kranski kraljevi poput Karla Velikog i Luja Svetoga zacijelo su se borili napornije negoli ijedan muslimanski vladar. I to se najmanje moe kazati, kranski ratnici nisu bili nimalo njeniji ni velikoduniji negoli muslimani na bojnome polju. panija i Anatolija su nekako istovremeno promijenile gospodara izmeu islama i kranstva. U paniji su svi muslimani bili ili ubijeni ili prognani, i nijedan musliman ondje nije ostao do danas, dok je sjedite Ortodoksne crkve jo smjeteno u Turskoj. Kriticizam protiv islama kao religije maa stoga nije validan. Islam je ratnim zakonodavstvom ograniio rat, dok ga je kranstvo stavilo izvan svoga kruga razmatranja. Nije sluajno da su najrazorniji svjetski ratovi proteklog stoljea zapoeli na Zapadu, gdje je kranstvo imalo preovlaujui religijski utjecaj. Sekularisti su obino govorili kako se ratovi koji su voeni izmeu krana i muslimana duguju religiji i kako je religija uzrok rata. Oni nisu znali da e sekularizirani moderni svijet ubiti vie ljudi u ratu negoli su to religi145
je ikada uinile. Rat je, barem u ogranienom smislu, zapravo u naravi stvari, islam ograniio umjesto da to ostavi po strani kao da toga nije ni bilo, prihvaajui ga i pribavljajui religijsko zakonodavstvo u vezi s tim. U najmanju ruku se moe kazati da uasni ratovi proteklog stoljea nisu doli iz muslimanskog svijeta nego iz onog dijela svijeta kojeg su neki ljudi nazivali postkranskim Zapadom. Ne treba ni isticati kako ih je kranstvo osuivalo, jer su ti ratovi dolazili iz drutva koje je na mnogo naina ustajalo protiv kranstva. No, ne raspolaui boanskim zakonom kako bi vladalo izvanjskim ovjekovim ivotom kao i duhovnim, kranstvo je olakalo tu sekularizaciju politikog i drutvenog ivota i njeno odvajanje od objavljenih naela, to je, zauzvrat, porodilo goleme pobune modernih vremena. Na cilj nije ni u kojem sluaju da kritiziramo kranstvo, nego da branimo islam od ove podmukle optube koju su protiv islama smislili brojni Zapadnjaci, posebice odreeni tip ljudi koji ele sauvati osrednji i isprazni nain ivljenja po svaku cijenu i vjerovati da je uloga religije iskljuivo u ouvanju mira, kako bi njima omoguila da nastave svoj nain ivota, a da bilo koja druga religija koja se, takoer, bavi sukobom i ratom mora biti lana. Zacijelo religija koja nastoji obuhvatiti cjelinu ivota mora razmatrati sve zbilje tog ivota. ivot, poput prirode, ima brojne aspekte; on, kao i priroda, posjeduje jezera, cvijee i
146
poljane koje su mirne, olujne i gromovite, koje nose plahovitost i silinu sa sobom. Objavljenje same religijske poruke zacijelo predstavlja otvaranje nebesa ljudskoj primateljci. Ono ili silazi poput svjetlice i brzo ostavlja svoj uinak, ili tee poput vode i polagano se izlijeva. U oba sluaja pred tim padovima deava se novo stvaranje. Rimska imperija je pala uz isti tresak kao i ona perzijska. Jednu je duhovno prevladalo kranstvo, a onu drugu islam. Usredsreujui se na ovjekov duhovni ivot, kranstvo nije razmatralo njegove politike i socijalne potrebe. Temeljei se na Jedinstvu, islam je morao obujmiti cjelinu ljudskog ivota i nije mogao previdjeti niti jedan aspekt tog ivota. Jedino lani idealizam je mogao kritizirati duboki realizam islama, lani idealizam koji, umjesto da razmatra sve ljude kao svece, kasnije ima potekoe sa mnogima koji su daleko od svetakog ivota, dok se duboki realizam islama temelji na stvarnoj prirodi ovjeka u njegovim duhovnim i svjetovnim tenjama koje nastoji upraviti sukladno duhovnom usmjerenju, obuhvaajui sve stvari u njihovom cjelokupnom sustavu zasnovanom na Jedinstvu. Ovaj karakter islama je izravno povezan sa injenicom da je ona prvotna religija i posljednja u sadanjem ivotu ljudskoga roda. Islam sebe smatra primordijalnom religijom (al-din al-hanif), jer je utemeljen na uenju o Jedinstvu koje je uvijek postojalo i koje po147
iva u naravi stvari. Svaka religija je, u konanici, bila utemeljena na uenju o Jedinstvu, tako da se u islamu kae kako je uenje o Jedinstvu jedincato (al-tawhid wahid). Postoji samo jedno uenje o Jedinstvu koje je svaka religija posvjedoila, a islam je doao samo da iznova posvjedoi ono to je odvijeka postojalo i da, na taj nain, iznova vrati na prvotnu religiju koja je bila na poetku i koja e uvijek biti vjena sophia, religio perennis. Islam je nastojao to postii snagom svog beskompromisnog naglaavanja boanskoga Jedinstva i snagom svog nastojanja da iznova vrati ovjeka na njegovu izvornu narav (fitrah) koja je od njega zakrivena zbog njegova sna nemarnosti. Prema islamskoj perspektivi Bog nije poslao razliite namisli preko svojih brojnih vjerovjesnika, nego je poslao razliite izraze i oblike jedne iste temeljne istine o jedinstvu. Islam je tako iznova posvjedoio onu primordijalnu istinu posvjedoenu u okviru abrahamovske tradicije unutar podneblja semitske duhovnosti i koristei, kao osnovu, ona tri elementa: um, volju i govor, koji ine duhovno ozbiljenje Jedinstva moguim. U islamu postoje tri osobnosti koje su sline: Adem, Ibrahim i poslanik Muhammed, a.s. Primordijalna religija, utemeljena na Jedinstvu, zapoela je sa samim Ademom. On je bio monoteist (muwahhid) od poetka. Ljudski rod nije se razvijao postepeno od politeizma do monoteizma. Naprotiv, ovjek je povremeno skretao s pravoga puta kroz religijsko pada148
nje u politeizam, nakon to je prebivao u izvornom monoteizmu prvoga ovjeka. ovjek je prvotno bio monoteist, koji je postupno zapadao u politeizam, tako da je povremeno morao biti podsjean na izvorno uenje o Jedinstvu. Povijest se sastoji od niza ciklusa nazadovanja i obnove. Nazadovanje je uslijedilo iz podmitljivih utjecaja zemaljskog okruenja, od zemlje koja sve stvari gura nadolje i svaku duhovnu snagu ini propadljivom tako to je postupno tjera to dalje od njenog prvotnog izvora. Obnavljanje dolazi sa neba preko vjerovjesnika koji kroz postupne objave obnavljaju religijski i duhovni ivot ovjeka. Islamsko poimanje povijesti je jedan niz ciklusa poslanstva, a svaki pojedini ciklus je bio popraen postupnim propadanjem koje je vodilo ka novom ciklusu ili etapi. Kao to je Adem bio prvi ovjek i vjerovjesnik u poetku ljudske zemaljske historije, jednako tako Ibrahim predstavlja ponovno posvjedoenje ove uloge za semitski narod. On simbolizira jedinstvo one tradicije iz koje su potekli judaizam, kranstvo i islam, lanovi ibrahimovske zajednice. Budui da je otac monoteizma i otac Semita, on u islamu predstavlja onu primordijalnu religiju koju je islam doao iznova posvjedoiti. Ovu univerzalnu poruku je kasnije Mojsije pridrao za izabrani narod i svedena na prvu zasebnu religiju proisteklu iz abrahamovske tradicije. Objava data Mojsiju je bila, zapravo, jedan aspekt one tradicije ili, zapravo, primordijalne religije kao
149
zakona, tako da je judaizam doao da naglasi vanost slijeenja boanskog Zakona, talmudskog zakona kao temelja religije. Boija Volja je bila objavljena u judaizmu u formi konkretnog zakona prema kojemu je dnevni ivot ovjekov morao biti udeen. Krist i kranska religija, s druge strane, predstavljaju ezoterijski aspekt ibrahimovske tradicije, unutarnju dimenziju primordijalne religije, koja jest duhovni put prije negoli zakon. Krist nije donio novi otkriveni zakon ili shariah, nego je donio put (tariqah) utemeljen na ljubavi Boijoj. Islam je priznao pojedinanu ulogu Kristovu, koja je, naime, drukija od uloge ostalih vjerovjesnika koji su obino donosili zakon ili su reformirali onaj raniji, priznavi Kristovu osebujnu narav kao Duha Boijeg (ruh Allah) i njegovo nadnaravno roenje povezano sa Merjeminim djevianstvom. A u onu koja je sauvala djevianstvo svoje, u njoj ivot udahnusmo (neto od duha Naeg udahnusmo) i nju i sina njezina znamenjem svjetovima uinismo. (al-Anbija, 91) Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Rije njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega. (alNisa, 171) Prema tome, Krist je u islamu smatran vjerovjesnikom prije negoli utjelovljenjem. Ono to islam ne prihvaa u kranstvu jest, prije svega, ideja sinovskog odnosa i, potom, Trojstvo kako se uobiajeno shvaalo, jer oboje je strano islamskoj perspektivi, budui
150
da je ona utemeljena na naravi samoga Apsoluta, a ne na njenim oitovanjima ili sputanjima. Ostavljajui ova dva momenta po strani, islam ima uzvieno gledanje na Krista (Mesiha) koji igra posebno vanu ulogu u nekim etapama sufizma. Islam sebe smatra treim velikim oitovanjem ibrahimovske tradicije, nakon judaizma i kranstva. Stoga, poto krani dobro znaju da je trojstvo odraz jedinstva, jasno je da je ovo tree oitovanje ibrahimovske tradicije u odreenom smislu povratak na izvorno Jedinstvo, na Ibrahimovu religiju. Kao to judaizam predstavlja zakon ili egzoterijski aspekt ove tradicije, a kranstvo put ili ezoterijski aspekt iste, tako i islam ukljuuje tu tradiciju u njeno prvotno jedinstvo tako to obuhvaa zakon i put, shariah i tariqah. tavie, moe se rei da je judaizam u izvjesnom smislu bitno utemeljen na strahu od Boga, kranstvo na ljubavi Boijoj, a islam na spoznaji Boga, premda je to samo stvar naglaska, jer svaka cjelovita religija nuno obuhvaa sva tri ova temeljna aspekta odnosa izmeu ovjeka i Boga. Prema tome, ukoliko je islam primordijalna religija, on je, takoer, i posljednja religija, on je, zapravo, tom osebujnou postao ne samo religija kao takva nego i posebna religija koja se treba prihvatiti i slijediti. Snagom ponovnog posvjedoenja svih onih vjerovjesnika koji su stoljeima bili svjedoeni, islam je naglaavao svoj univerzalni karakter kao primordi151
jalna religija, a snagom motrenja sebe kao posljednje religije, to je zahtjev koji, usput budi reeno, niti jedna pravovjerna religija prije islama nije nainila, islam je zadobio svoju posebnost koja ga izdvaja i daruje mu osebujnu formu religije. Tako stvari stoje iznutra motreno, ali izvanjski gledano, islam mora biti posebna religija koja navodi ljude da je prihvate i slijede kroz osebujne forme i obrede. ivei u kraljevstvu tog pojedinanog, ovjek mora krenuti od onog pojedinanog u nastojanju da dosegne ono univerzalno. Ljepota objavljene religije je upravo to, mada, izvanjski gledano, ona je forma, ali ne zatvorena forma nego forma koja se unutarnje otvara prema Beskonanom. Ona je put od pojedinanog ka univerzalnom koje, kada se priskrbi, predstavlja htijenje da se prihvati njegova forma i da se slijedi, a ne da se forma odbaci u ime univerzalnosti koja moe biti dosegnuta pronicanjem u forme koje ine sastavni dio same objave. Islam je, takoer, morao posjedovati pojedinanu formu, a ona je uslijedila iz njegova karaktera kao posljednje religije. Sa Vjerovjesnikom islama, a.s., poslaniki ciklus je doao do kraja. Vjerovjesnik, koji je bio Peat poslanstva (khatam al-anbiya), navijestio je da vie nee biti vjerovjesnika poslije njega, a historija je dola da posvjedoi tu tvrdnju. Takvo poimanje vjerovjesnitva, naravno, ne podrazumijeva to da e ovjeanstvo nastaviti dalje bez ikakve druge poruke sa neba. Islam ne razmatra be152
skrajno produavajui hod historije u beskrajnom vremenu. Islam vjeruje da historija ovdanjeg ljudskog roda ima poetak i kraj obiljeen eshatolokim dogaajima opisanim u Kuranu i Hadisu. Sve dok se ti dogaaji ne zbiju, novi vjerovjesnik nee doi, a na kraju tog ciklusa, islam vjeruje, kao i kranstvo, ne u dolazak novog vjerovjesnika, nego u drugi dolazak Mesiha (Krista). Do tog dogaaja islam je posljednja religija, a Poslanik islama, a.s., je posljednji vjerovjesnik iza kojeg nee doi nova objava s neba. Ova posebnost islama kao posljednje religije unutar poslanikog ciklusa dariva mu mo sinteze tako karakteristine za ovu tradiciju. Budui da je posljednja poruka objave, islamu je providonosno podarena mo sinteze, mo da integrira i upije iz ranijih civilizacija sve to je bilo u skladu sa njegovom perspektivom. Ali ta mo integriranja u Jedinstvo nikada nije znaila ujednaavanje svega unutar jednoobraznosti koja predstavlja suprotnost sutinskom jedinstvu. Islam nikada nije predstavljao snagu za reduciranje stvari na supstancijalnu i materijalnu jednoobraznost, ve je predstavljao mo ukljuivanja koje je sauvalo lokalne odlike i znaajke dok ih objedinjuje unutar svoje univerzalne perspektive. Islam je ukljuio u svoj svjetopogled ono to je u, konanici, bilo sukladno Svjedoanstvou vjere Shahadah, La ilaha ill Allah, koje predstavlja krajnje mjerilo pravovjernosti u islamu. ta god nije poricalo jedinstvo boanskoga Naela i
153
kasnije jedinstvo prirode, bilo u formi ili u sadraju, bilo je u interesu islama i esto je bivalo ukljueno u neke od njegovih umskih perspektiva. Stoga islam nije pokazao nikakvo zanimanje za grki panteon opisan kod Homera i Hesioda, nego je bio duboko zainteresiran za mudroslovna pitagorejsko-platonika uenja, i za aristotelijanske kole koje su svjedoile Boije Jedinstvo. Islam, takoer, nije pokazivao nikakvo zanimanje za zoroasterski dualizam, ali su neke kole, kao to je iluminacionistika kola Suhrawardija, ukljuile zoroastersko uenje o melekima u islamsku filozofiju, i to strogo zato to je ono bilo u skladu sa islamskom perspektivom i bilo ga je mogue ukljuiti u nju. Prispijevajui do kraja poslanikog ciklusa, islam je razmatrao cjelokupnu mudrost tradicija prije njega u njihovom vlastitom znaenju, ali nije nikada nastojao posuivati od njih i preobraavati ih u elemente svog vlastitog svjetopogleda. Takva odlika islama, meutim, ne znai da je islam na bilo koji nain neizvoran ili da ne posjeduje svoj vlastiti duhovni genij, jer je njegova izvornost pokazana u svakom oitovanju islamske civilizacije. Izvornost danas znai jednostavno biti drukiji, pa makar to znailo i biti u krivu. Dok u islamu, kao i u svakoj pravovjernoj tradiciji, izvornost znai izraavati univerzalne istine koje su vjene na nain da su svjee i da nose miris duhovnosti koja
154
stavlja do znanja da taj izraz ne dolazi od izvanjskog oponaanja nego sa vrela same Istine. Kranstvo je prihvatilo dekadentnu naturalistiku rimsku umjetnost koja se zatekla pred njim i preobrazilo je kroz svoj poseban genij u najmoniju onosvjetsku umjetnost, kako to preobrazba skulpture na sarkofazima iz etvrtog stoljea po Kristu jasno pokazuje. Ono je preuzelo grko-rimsku filozofiju sa sveukupnim naturalizmom i racionalizmom priroenim njegovim kasnijim kolama, i preobrazilo je u jezik kako bi izrazilo otajstva kranstva, to je vidljivo u spisima ranih crkvenih otaca. To je, zapravo, tako sa svakom ivom duhovnom tradicijom koja, poput ivog organizma, prihvaa materijal iz svoga okolia i preobraava ga u ono to je u skladu sa njenim vlastitim organskim potrebama. Duhovni vitalitet, poput organskog, ne dospijeva u stvaranje iz niega, nego dospijeva u preobrazbi i ukljuivanju u obrazac koji, u biti, dolazi s neba. Stoga je zaudno da su toliki moderni kranski pisci porekli izvornost islama, dok bi svaki argument predoen protiv islama mogao biti uzvraen i esto primijenjen, uz mnogo vie snage, na samo kranstvo. Ukoliko se pokua porei izvornost jedne religijske tradicije snagom injenice da su ideje i forme ranijih tradicija prisutne u njoj, tad kranstvo ne samo da je usvojilo idovsku religijsku perspektivu kao i grko-rimsku umjetnost i filozofiju, nego je preuzelo i institucije zakona i vlasti in toto iz rimske civili155
zacije, dok je islam, u najmanju ruku, imao svoj vlastiti prepoznatljivi zakon i socijalne institucije. Ukoliko su nainjeni ikakvi prigovori protiv izvornosti islama, tad su oni mogli doi od onih koji poriu objavu kao takvu, ali oni, jamano, ne bi smjeli doi, uz ma koju logiku, iz kranskog dvorita. Ukratko, islam je utemeljen na univerzalnom suodnosu Boga i ovjeka, Boga u Njegovoj Apsolutnosti i ovjeka u njegovoj dubokoj teomorfnoj naravi. Ozbiljenje ovog sredinjeg suodnosa islam utemeljuje na umu, volji i govoru, i, dosljedno tome, na ravnotei i pouzdanosti. Islam je nastojao uspostaviti ravnoteu ivota snagom usmjeravanja svih ovjekovih prirodnih potreba i tenji, svih onih prirodnih elja i potreba kao to je potreba za hranom, za utoitem, raanjem itd., Bogom danih potreba i potreba nunih u ljudskom ivotu, kroz boanski Zakon ili Shariah. A na vrstim temeljima te ravnotee islam je osposobio ovjeka da gradi duhovnu palau zasnovanu na usredotoenju i izvjesnosti da ne postoji nikakvo drugo boanstvo osim Apsoluta. U tom smislu njegova metoda je u suprotnosti sa kranstvom, u kojemu ljubav igra sredinju ulogu, a rtva je izvanjska krjepost. Upravo zbog tog razloga krani su esto kritizirali islamske vrline u smislu da su one osrednje i da jednostavno doprinose socijalnoj ravnotei, dok kranska ljubav rtve muslimanu izgleda kao neka vrsta individualizma koji raskida onaj univerzalni suodnos izmeu onoga to
156
jest prirodno u ovjeku i boanskoga Bia. Pa ipak, i islamske vrline vode u ravnoteu, koja pripravlja temelj za usredotoenje, i kranski naglasak na ljubavi i rtvi, i svi oni su naini putem kojih ovjek moe izmai ogranienom zatoenju svoje putene due i ozbiljiti uzvienu svrhu poradi koje on i jest sputen na Zemlju. Islam je boanska objava koja je sputena kao sjemenka u srce ovjeka koji je primateljka boanske poruke. ovjek je primatelj. On ne moe razbiti tu primateljku; on jedino moe oistiti je i isprazniti je od jedke substance koja ispunjava srce, kako bi ono postalo spremno primiti boanski nektar. Pranjenjem pehara ovjek postaje spreman primati poruku neba. Tim pranjenjem on postaje njivom spremnom da u njemu bude zasijano sjeme Boije. Sjeme islama je poloeno u ovjeije srce kroz Kuran njegovim irenjem meu ljudima, to jest kroz Poslanika, a.s. Iz tog sjemena je niknulo duhovno srablo koje je stvorilo jednu od najvelianstvenijih civilizacija u povijesti, stablo pod ijom sjenkom danas ivi i umire znaajan dio ljudske vrste, pronalazei ondje smisao i puninu ivota.
157
Preporuka za dalje itanje:

Asad, M., The Road to Mecca, London, Reinhardt, 1954. Kazivanje o iskustvu postajanja muslimanom i ivljenja religijskog ivota islama ispriano od jednog europskog prevjerenika koji je uao u islam i stekao golemo iskustvo o muslimanskom svijetu. Brohi, A. K., Islam in the Modern World, Karachi islamic Research Academy, 1968. Zbirka eseja o raznim aspektima islama i njihovoj primjeni na moderni svijet. Eseje je napisao jedan od vodeih pakistanskih islamskih mislilaca. Cragg, K., Call of the Minaret, London, Oxford University Press, 1956. Dirljivo istraivanje o islamu i rasprava o muslimansko-kranskim odnosima koju je napisao neko ko je iz prve ruke upoznao islamski nain ivljenja. Dermenghem, E., Muhammad and the Islamic Tradition, preveo s francuskog J.M. Watt, New York, Harper, 1958. Koristan tekstualni i slikoviti uvod u islamsku tradiciju napisan sa naklonou i razumijevanjem. Esin, E., Mecca the Blessed, Medinah the Radiant, London, Paul Elek, 1963. Najbolja moderna slikovna studija o rodnom mjestu islama. Gibb, H.A.R., Islam, u The Concise Encyclopaedia of Living Faiths, priredio R.C. Zaehner, London, Hutchinson, 1959. Muhammadanism, New York, Oxford University Press, 1962. Veoma dobar saetak o islamu, posebno islamskom zakonu i institucijama, napisao jedan od najsjajnijih zapadnjakih autoriteta na polju islamskih studija.
158
Jameelah, M., Islam in Theory and Practice, Lahore, Muhammad Yusuf Khan, 1967. Beskompromisna odbrana islama pred modernim svijetom uz rijedak osjeaj luenja i svijesti o stvarnoj prirodi modernoga svijeta. Djelo je napisao ameriki obraenik u islam. Jeffrey, A. (prireiva), A Reader on Islam, S. Gravenhage, Moulton & Co. 1962., Odabir temeljnih islamskih tekstova ukljuujui Kuran i Hadith, prevedenih na engleski oprezno i u akademskom duhu. Mahmud, S. F., The Story of Islam, London, Oxford University Press, 1959. Opi prikaz cijele islamske povijesti. Djelo je napisao jedan suvremeni muslimanski pisac. Massignon, L., Opera Minora, priredio Y. Moubarac, svezak 3, Bejrut, Dar al-Maaref, 1963. Djelo sadri niz prosvjetljujuih istraivanja o razliitim aspektima islama, napisao ga je jedan od najpronicavijih i najdopadljivijih zapadnjakih orijentalista. Maudoodi, S.A., preveo sa urdu na engleski Kh. Ahmad, Towards Understanding Islam, Lahore, Islamic Publications, 1960. Izlaganje o islamu dobro poznatog moderno muslimanskog znanstvenika preteno usmjerenog na drutvene, ekonomske i politike aspekte islama. Monteil, V., Le Monde musulman, Paris, Horizon de France, 1963. Izvanredna slikovna studija o cjelokupnom muslimanskom svijetu u svim njegovim geografskim i etnikim razliitostima unutar sveobuhvatnog jedinstva vjere. Morgan, K. (prireiva), Islam, the Straight Path, New York, Ronald Press, 1958. Zbirka eseja o razliitim aspektima islama. Sve ih je napisao moderni muslimanski znanstve-
159
nik i autoritet, i svi su oni na valjan nain prireeni i dobro prevedeni. Nadwi, Abul Hasan Ali, preveo M.A. Kidwai, The Four Pillars of Islam, Lucknow, Academy of Islamic Research and Publications, 1972. Prijevod djela veoma poznatog indijskog alima o temeljnim praksama islama, to jest dnevnim molitvama, zakatu, postu i hodoau. Padwick, C., Muslim Devotions, London, S.P.C.K., 1961. Najbolje djelo na engleskom jeziku o molitvama koje muslimani izgovaraju u svakodnevnim ivotnim prilikama, dobro izabranim i prevedenim. Schroeder, E., Muhammads People, Portland, Bond Wheelwright, 1955. Istaknuta antologija islama i islamske civilizacije napisana sa golemim uvidom i razumijevanjem. Schuon, F., LOeil du coeur, Paris, Gallimard, 1950, dio I. Djelo sadri duboku raspravu o islamskoj angelologiji i suodnosu izmeu aneoskog svijeta i objave. The Transcendent Unity of Religions, s francuskog preveo P. Townsend, New York, Pantheon, 1953. Poglavlje VI i VII. Najpronicavija studija o suodnosu islama, kranstva i judaizma, kao i abrahamovskih religija i religijskih tradicija ostatka Azije. Understanding Islam, prijevod sa francuskog D.M. Matheson, London, Allen and Unwin Co., 1963, Baltimore, Penguin Metaphysical Series, 1972, poglavlje I. Najbolje djelo na engleskom jeziku o znaenju islama i o tome zato muslimani vjeruju u njega, napisano unutra islamske tradicije a namijenjeno, ponajprije, Zapadnjacima i takoer onim modernizira-
160
nim muslimanima koji su se otuili od svoje vlastite tradicije. Sharif, M.M., (prireiva), A History of Muslim Philosophy, svezak I, Wiesbaden, O. Harrassowitz, knjiga II, 1963. Prvi pristup, nainjen u islamskom svijetu, istraivanju cjelovitog islama i njegova intelektualnog ivota sa muslimanskog stajalita, ukljuujui studiju o samoj islamskoj objavi. Watt, W. Montgomery, What is Islam?, London, Longmans, 1968. Saetak autorovih veoma poznatih razmatranja o islamu.
161
13. POSLANIK I POSLANIKA TRADICIJA POSLJEDNJI POSLANIK I UNIVERZALNI OVJEK

jerovjesnik kao utemeljitelj islama i glasonoa Boije objave ljudskome rodu je tuma par excellence Knjige Boije; a njegov Hadith i Sunnah, njegovi pravorijeci i djela su, nakon Kurana, najznaajniji izvori islamske tradicije. U nastojanju da se razumije znaaj Vjerovjesnika, a.s., nije dostatno izvana istraivati povijesne tekstove koji se vezuju za njegov ivot. Njega je nuno motriti i unutar islamskog svjetopogleda i nastojati raskriti mjesto koje on zauzima u religijskoj svijesti muslimana. Kada se u bilo kojem islamskom jeziku kae taj Vjerovjesnik, a.s., to znai Muhammed ije ime kao takvo se nikada ne izgovori drukije doli sa potovanjem i popraeno formulom Sall Allahu alaihi wa sallam, to jest neka je Boiji blagoslov i mir s njim. ak je opravdano rei da, openito uzevi, kada se kae taj Vjerovjesnik, to znai Vjerovjesnik islama, a.s.; jer, mada u svakoj religiji utemeljitelj, koji jest jedan aspekt Univerzalnog Uma, postaje taj Aspekt, ta
162
13. Poslanik i poslanika tradicija - posljednji poslanik i univerzalni ovjek
Rije, Utjelovljenje, ipak svaki utemeljitelj naglaava izvjesni aspekt Istine i, ak, univerzalno uosobljuje taj aspekt. Iako postoji vjerovanje u utjelovljenje unutar mnogih religija, kada se kae to Utjelovljenje, onda se to odnosi na Krista koji personificira taj aspekt. I premda su svaki vjerovjesnik i svetac iskusili prosvjetljenje, to Prosvjetljenje se odnosi na iskustvo Buddhe koji predstavlja najistaknutije i univerzalno ovaploenje tog iskustva. Poslanik islama, a.s., na isti nain predstavlja prototip i savreno ovaploenje poslanstva i stoga je on, u jednom dubokom znaenju, ba taj Vjerovjesnik. Islam je, zapravo, u svakoj formi objave motren kao poslanstvo ije potpuno i cjelovito ozbiljenje je vieno u Muhammedu, a.s. Kako sufijski pjesnik Mahmud Shabistari pie u svom neusporedivom djelu Gulshan-i raz (Tajni ruinjak): Poslanstvo se najprije u Ademu pojavi, Njegovo savrenstvo se u Peatu poslanstva dogodi. Nemuslimanu je teko razumjeti duhovno znaenje Poslanika, a.s., i njegovu ulogu kao prototipa religijskog i duhovnog ivota, posebice ako on dolazi iz kranskog kulturnog kruga. Usporeen sa Kristom ili sa Buddhom u vezi s tim, Poslanikov, a.s., zemaljski poziv esto izgleda preve ljudski i odve zaglibljen u promjenama socijalnog, ekonomskog i politikog djelovanja eda bi sluio kao uzor za duhovni ivot. Stoga tako mnogo ljudi nije u stanju razumjeti i tumaiti
163
ga sa naklonou. Lake je zapaziti duhovno zraenje Krista ili ak srednjovjekovnih svetaca, kranskih ili muslimanskih, negoli duhovno zraenje Muhammedovo, a.s., mada je Poslanik, a.s., najvelianstveniji duhovnjak u islamu, bez kojega ondje ne bi bilo nikakve svetosti. Razlog za takvu potekou je taj to je duhovna narav Poslanika islama, a.s., zakrivena njegovom ljudskom naravi, a njegova isto duhovna svrha skrivena u njegovim dunostima kao vodia ljudi i voe zajednice. Poslanikova, a.s., uloga se nije sastojala samo u duhovnom voenju, nego je njegova dunost bila i da organizira novi drutveni poredak sa svim onim to takva uloga podrazumijeva. A to je strogo onaj aspekt njegova bia koji zakriva njegovu isto duhovnu dimenziju od stranih pogleda. Ljudi sa strane su razumjeli njegov politiki genij, njegovu mo propovijedanja, njegov velianstveni talent dravnika, ali je malo ljudi shvatilo to kako je on mogao biti religijski i duhovni voa ljudi i kako je njegov ivot mogao biti nasljedovan od onih koji tee svetosti. Ovo je istinito posebno u modernom svijetu u kojemu je religija odvojena od ostalih obzorja ivota, i najmoderniji ljudi su teko mogli zamisliti kako je jedno duhovno bie moglo biti uronjeno i u najsnaniju politiku i socijalnu djelatnost. Kada bi se, zapravo, razumjela kontura osobnosti Poslanika islama, a.s., on ne bi bio usporeivan sa Kri164
stom ili sa Buddhom ija poruka je, prije svega, imala znaenje za svete ljude i koji je utemeljio zajednicu zasnovanu na isposnikom ivotu, koji e kasnije postati normom cijelog jednog drutva. Zbog svoje dvostruke uloge, kao kralja i kao poslanika, kao vodia za ljude na ovome svijetu i na buduem, Poslanik islama, a.s., bi prije trebao biti usporeivan sa poslanicimakraljevima Staroga zavjeta, sa Davudom, a.s., i Sulejmanom, a.s., i, posebno, sa samim Ibrahimom,a.s. Ili da jo jednom navedemo primjer izvan ibrahimovske tradicije: duhovni tip Poslanika islama, a.s., bi se u hinduizmu usporeivao sa Ramom i Krishnom koji su unutar potpuno drukijeg duhovnog ozraja bili avatare i, istovremeno, kraljevi i domaini koji su sudjelovali u drutvenom ivotu sa svim onim djelatnostima koje se podrazumijevaju, kako je to zabiljeeno u Mahabharati i Ramayani. Ovaj tip lika, koji je, istodobno, duhovno bie i ljudski voa, uvijek je bio, relativno govorei, rijedak na kranskom Zapadu, posebice u modernim vremenima. Politiki ivot je postao tako razdvojen od duhovnih naela, pa se mnogim ljudima sama takva uloga inila nemoguom, stoga su Zapadnjaci esto ukazivali na isto duhovni ivot Krista koji je kazao: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. I, ak, povijesno govorei, Zapad nije bio svjedokom mnogih likova ovoga tipa sve dok se takvima nisu poeli motriti templari i, u jednom drugom kontekstu, tako naboni
165
kraljevi kao to je Karlo Veliki i Luj Sveti. Lik Poslanika islama, a.s., je, stoga, drukiji za mnoge Zapadnjake eda bi ga shvatili, a to nerazumijevanje, kojemu je esto pridodavana loa nakana, odgovorno je za gotovo potpuno nepoznavanje njegove duhovne naravi u najveem broju djela napisanih o njemu na zapadnim jezicima, iji broj je izuzetno veliki. Moglo bi se, zapravo, kazati da su istinsko znaenje Poslanika islama, a.s., kao jednog od kljunih elemenata islama, malo shvaali nemuslimani, a posebno Zapadnjaci. Poslanik islama, a.s., je sudjelovao u drutvenom ivotu u njegovu najpunijem znaenju. enio se, imao obitelj, bio otac i, tavie, bio vladar i sudac, a takoer se i borio u mnogim ratovima, u kojima je trpio bolna iskuenja. Morao je podnijeti brojne potekoe i iskusiti mnoge tegobe koje podrazumijeva ljudski ivot, posebice ivot utemeljitelja nove drave i drutva. Ali, u svim tim djelatnostima njegovo srce je prebivalo u zadovoljstvu s Bogom, i on je iznutra neprestance poivao u miru Boijem. Njegovo sudjelovanje u drutvenom i politikom ivotu zapravo je bilo poradi toga kako bi ukljuio ta ozraja ljudskoga ivota u jedno duhovno sredite. Poslanik islama, a.s., nije njegovao nikakvu politiku ili svjetovnu tenju. On je po svojoj naravi bio kontemplativna osoba. Prije izabranja za vjerovjesnika, on nije volio posjeivati drutvena okupljanja. Vodio je karavanu od Mekke do Sirije, hodei uzvienom
166
tiinom pustinje ija beskrajnost mami ovjeka usredotoenju. esto je provodio duga izbivanja u peini Hira, u samoi i usredotoenju. Nije smatrao sebe po prirodi ovjekom svijeta ili nekim ko je prirodno teio politikoj moi meu Kurejijama, ili koji je traio visoki socijalni poloaj u mekanskom drutvu, mada je poticao iz ugledne obitelji. Bilo je, zapravo, za njega veoma bolno i teko prihvatiti breme vjerovjesnitva, koje je pretpostavljalo utemeljenje ne samo nove religije nego i novog drutvenog i politikog poretka. Svi tradicionalni izvori koji se iskljuivo tiu ovog pitanja svjedoe koliku tekou je Poslanik, a.s., podnio kada je izabran da sudjeluje u aktivnom ivotu u njegovoj najosjetljivijoj formi. Moderna istraivanja o ivotu Poslanika, a.s., koja su ga predstavila kao ovjeka koji je uivao u ratovima potpuno su netana i, zapravo, izopaeno govore o istinskoj osobnosti Poslanika islama, a.s. Odmah nakon primanja prve objave, Poslanik islama, a.s., se ispovijedio svojoj supruzi Hatidi kako mu je bilo teko prihvatiti breme vjerovjesnitva i kako je bio prepadnut od svega onoga to je takva misija pretpostavljala. Isto tako, brakovi Poslanika islama, a.s., nisu nikako znak njegova naginjanja putenosti. Tokom mladalakog razdoblja, kada su strasti najsnanije, Poslanik islama, a.s., je ivio samo sa jednom enom, koja je bila mnogo starija od njega, a provodio je i duga razdoblja u suzdranosti. Mnogi njegovi brakovi, kao vjerovje167
snika, bili su politike naravi i oni su, u toj preovlaujuoj strukturi Arabije, jamili uvrenje novoutemeljene muslimanske zajednice. Viestruki brakovi, za njega, kao i za islam openito, nisu bili toliko izraz uivanja koliko znak odgovornosti i naina objedinjenja novoosnovane zajednice. Osim toga, sveukupni problem seksualnosti u islamu se pokazuje u drukijem svjetlu od onoga u kranstvu i ne moe biti prosuivan istim mjerilima. Viestruki brakovi Poslanika islama, a.s, daleko su od toga da ukazuju na njegovu slabost prema putenosti, i simboliziraju njegovu patrijarhalnu prirodu i njegovu ulogu, ne kao sveca koji se udaljava od svijeta, nego kao nekoga ko posveuje sami ivot svijeta ivei u njemu i prihvaajui ga s ciljem da ga ukljui u najvii poredak stvarnosti. Poslanik, a.s., je takoer esto bio kritikovan od modernih zapadnih autora da je bio okrutan i nesmiljen prema ljudima. Takva optuba je takoer apsurdna, jer kritika ove vrste je zaboravila da religija ili ostavlja svijet po strani, kako je to Krist uinio, ili ukljuuje svijet, u kojem sluaju se mora baviti pitanjima kao to su pitanja rata, odmazde, pravinosti itd. Kada je Karlo Veliki ili neki drugi kranski kralj sruio ma u prsa paganskog vojnika, on je tad bio, sa pojedinanog stajalita gledano, okrutan prema tom vojniku. Ali, na univerzalnom planu to je bilo nuno za ouvanje kranske civilizacije, koja je morala braniti svoje granice ili propasti. To jednako vai za
168
budistikog kralja ili vladara ili, s tim u vezi, za bilo koji religijski autoritet koji nastoji integrirati ljudsko drutvo. Poslanik islama, a.s., je oitovao najviu moguu ljubaznost, a bio je nesmiljen samo prema izdajnicima. Izdajica novoutemeljene religijske zajednice, koju je Bog htio i ije postojanje je milost s neba ljudskome rodu, je izdajica same Istine. Nesmiljenost Poslanikova, a.s., u takvim sluajevima je izraz Boijeg suda. Ne moe se optuiti Boga za okrutnost jer ljudi umiru, ili zato to postoji bolest i runoa u svijetu. Svako graenje podrazumijeva prethodnu razgradnju, raiavanje temelja kako bi se pojavio novi oblik. To je tako ne samo u sluaju fizikog graenja, nego i u sluaju nove objave, koja mora oistiti temelj kako bi izgradila novi drutveni i politiki poredak, kao i onaj isto religijski. Ono to se nekome ini kao surovost Poslanika islama, a.s., prema ljudima, predstavlja zapravo ovaj aspekt njegove uloge kao instrumenta Boijeg kod uspostavljanja novog svjetskog poretka, ija je domaja u Arabiji bila ista od bilo kojeg paganizma i politeizma koji bi, ukoliko bi preivio, zaprljao samo vrelo ovog novog temelja ivota. to se tie njegove osobe, Poslanik islama, a.s., je uvijek bio ovaploenje ljubaznosti i velikodunosti. Danas je plemenitost i velikodunost Poslanika islama, a.s., bolje posvjedoena negoli prilikom njegova pobjedonosnog ulaska u Mekku, koji u odree169
nom smislu potcrtava njegovu zemaljsku misiju. Kada je ljudima koji su Poslanika, a.s., osuivali na neizrecive potekoe i muenja, a koji su sada bili potpuno u njegovoj vlasti, Poslanik islama, a.s., velikoduno oprostio, umjesto da je mislio na osvetu, to je, jamano, bilo njegovo pravo. Nuno je poblie istraiti gotovo nezamislive prepreke koje su pred Poslanika, a.s., postavili ti isti ljudi, a zbog kojih je on neizmjerno trpio, kako bi se spoznao stupanj velikodunosti koju podrazumijeva in Poslanikova, a.s., oprosta. Nije to uope nuno poradi odbrane ivota Poslanika islama, a.s., ve stoga to se na takve stvari treba odgovoriti, zbog lai i esto lanih optubi ove vrste iznesenih protiv utemeljitelja islama u tolikim modernim istraivanjima u kojima razumijevaju Poslanika, a.s., oni na ija se takva istraivanja nije mogue uope osloniti. Poslanik, a.s., zacijelo nije bio ni bez ljubavi i ni bez samilosti. Mnogi dogaaji iz njegova ivota i njegove predaje su zabiljeeni u hadiskoj literaturi i svi oni ukazuju na njegovu duboku ljubav prema Bogu koja, sukladno opoj perspektivi islama, nije nikada bila razdvojena od spoznaje Boga. U jednom dobro poznatom hadisu, primjerice, on je kazao: Gospodaru, podari mi ljubav od Tebe. Daj da volim one koji vole Sebe. Daj da uzmognem initi djela koja donose Tvoju ljubav. Uini da mi Tvoja ljubav bude draa od mene sama, od obitelji i bogatstva. Takve predaje jasno predouju injenicu da je Poslanik, a.s., mada je u
170
odreenom smislu bio kralj ili vladar zajednice, da je bio sudija i da je morao postupati u skladu sa pravdom i kao kralj i kao vladar i kao sudija, istovremeno bio onaj ije je bie bilo usidreno u ljubavi prema Bogu. U protivnom, on ne bi mogao biti vjerovjesnik. Sa muslimanskog stajalita, Poslanik, a.s., je simbol savrenstva ljudske osobe i ljudskog drutva. On je prototip ljudske individualnosti i ljudskog kolektiviteta. On kao takav u sebi nosi odreene odlike, u oima tradicionalnih muslimana, koje se mogu otkriti jedino izuavanjem tradicionalnih kazivanja o njemu. Mnoga zapadnjaka djela o Poslaniku, a.s., sa neznatnim brojem izuzetaka, beskorisna su, sa ovog stajalita gledano, bez obzira na to koliko su itatelju povijesne grae priskrbila. To isto vai, zapravo, i za novi tip biografija o Poslaniku, a.s., koje su pisali modernizirani muslimani koji bi od Poslanika, a.s., po svaku cijenu nainili obinog ovjeka i sustavno zanemarivali bilo koji aspekt njegova bia koji nije u skladu sa humanistikim i racionalistikim okvirom kojeg su oni a priori usvojili, uglavnom kao rezultat ili utjecaja ili reakcije na moderni zapadnjaki svjetopogled. Duboke karakteristike Poslanika, a.s., koje su stoljeima usmjeravale muslimansku zajednicu i koje su ostavile neizbrisiv biljeg na svijest muslimana, ne bi mogle biti prepoznatljive osim kroz tradicionalna vrela i Hadith, i, naravno, kroz sami Kuran koji odie aromom due one osobe preko koje je objavljen.
171
Univerzalne karakteristike Poslanika, a.s., nisu iste kao njegovi dnevni postupci i njegov ivot iz dana u dan, koji moe biti iitavan u uobiajenim ivotopisima Poslanika, a.s., a kojima se mi neemo ovdje baviti. tavie, postoje karakteristike koje istjeu iz njegove osobnosti kao pojedinani duhovni prototipovi. Motrene u tom svjetlu, postoje tri sutinske odlike Poslanika, a.s. Poslanik je, ponajprije, posjedovao odliku pobonosti u njenom najuniverzalnijem smislu, onu odliku koja vezuje ovjeka uz Boga. Poslanik je u tom smislu bio poboan. On je posjedovao duboku pobonost koja ga je iznutra povezivala s Bogom, otvorivi mu prostor zanimanja za Boga prije svega drugoga, ukljuujui i sebe samoga. Potom, on je posjedovao odliku borbenosti, odliku da bude uvijek aktivno angairan u borbi protiv svega to je poricalo Istinu i remetilo sklad. Izvanjski gledano, to je podrazumijevalo voenje ratova bilo vojnih, politikih ili socijalnih, koje je Poslanik, a.s., nazivao malim svetim ratom (al-jihad al-asghar). Iznutra gledano, ta borbenost je oznaavala nepretrgnuti rat protiv putene due (nafs), protiv svega onoga u ovjeku to tei poricanju Boga i Njegove volje, veliki sveti rat (aljihad al-akbar). Modernim ljudima je teko shvatiti pozitivni simbolizam rata zahvaljujui modernoj tehnologiji koja je rat uinila totalnim a instrumente rata samim ovaploenjem onoga to je runo i zlo. Stoga ljudi misle
172
da je uloga religije samo u uvanju neke vrste nesigurnoga mira. To je, naravno, tano, ali ne u povrnom smislu, kako se to obino misli. Ukoliko je religija sastavni dio ivota, ona mora nastojati uspostaviti mir u najdubljem znaenju rijei, to jest uspostaviti ravnoteu izmeu svih postojeih sila koje okruuju ovjeka i prevladati sve sile koje nastoje razoriti tu ravnoteu. Nijedna religija nije nastojala uspostaviti mir u tom smislu vie negoli islam. U tom kontekstu, strogo govorei, rat moe imati pozitivno znaenje u smislu djelovanja da se uspostavi sklad iznutra i izvana, i upravo u tom smislu islam je naglaavao pozitivan aspekt borbenosti. Poslanik islama, a.s., ovaplouje, do znaajne mjere, to savrenstvo vrline borbenosti. Ukoliko neko zamilja Buddhu kako sjedi pod drvetom Bo u stanju usredsreenosti, onda Poslanika islama, a.s., moe zamiljti kao jahaa koji jae bojnog konja sa isukanim maem pravde u njegovoj ruci, kako u punoj snazi galopira, a ipak spremnog da se u trenu zaustavi pred planinom Istine. Poslanik islama, a.s., se od poetka svoje poslanike misije suelio sa zadaom da rukuje maem Istine, maem uspostave ravnotee, i u toj pregalakoj zadai on nije posustajao. Njegov odmor i oputanje su bili u srcu samog svetoga rata (jihad), a Poslanik islama, a.s., predstavlja taj aspekt duhovnosti u kojoj se mir ne postie u pasivnosti ve u istinskom djelovanju. Mir pripada onom ko je iznutarnje u miru
173
s Voljom Neba, a izvanjski u ratu sa silama rastaknua i neravnotee. Najzad, Poslanik, a.s., je raspolagao sa odlikom velikodunosti u njenoj punini. Njegova dua je oitovala velianstvenost koju svaki poboan musliman osjea. On je za muslimana personifikacija plementitosti i velikodunosti. Ovaj aspekt Poslanika islama, a.s., u potpunosti je pokazan u njegovom ophoenju sa njegovim drugovima, a to ophoenje je, zapravo, bilo obrazac kasnijim pokoljenjima i sva muslimanska pokoljenja su nastojala da ga nasljeduju. Ili da to kaemo na drugi nain: to se jasnije usredotoujemo na osobnost Poslanika islama, a.s., to smo vie u stanju nabrojati odlike njegove u smislu snage, plemenitosti i iskrenosti ili unutarnjeg mira. Snaga je izvanjski oitovana u malom svetom ratu, a iznutarnje u velikom svetom ratu sukladno pravorijeku Poslanika islama, a.s., koji je, vraajui se iz jedne od prvih bitaka, kazao: Vratili smo se iz malog jihada u veliki jihad. To je onaj veliki jihad koji je od posebnog duhovnog znaaja kao rat protiv svih onih stremljenja koja odvlae ljudsku duu od Sredita ili od Izvora i zaklanjaju ovjeka od milosti Neba. Plemenitost ili velikodunost Poslanika islama, a.s., ponajvie se pokazuje u milosru prema svim ljudima i, jo openitije, prema svim biima. Ova vrlina, naravno, nije sredinja kao u kranstvu koje bi se moglo nazvati religijom milosra. Ali je vana na ljudskoj
174
razini i u mjeri u kojoj se tie Poslanikove, a.s., osobe. Ona ukazuje na injenicu da u Poslanikovoj, a.s., dui nije bilo nikakve tjeskobe i sitniavosti, nikakva ogranienja u njegovu samodarivanju drugima. Duhovni ovjek je neko ko uvijek daje onima oko sebe, a ne prima, sukladno izreci: Blagoslovljenije je davati nego primati. Bila je to odlika Poslanika islama, a.s., da uvijek daje, sve do posljednjeg trena svoga ivota. On nikada nita nije traio za sebe niti je ita nastojao primiti za sebe. Aspekt iskrenosti, koja, takoer, odlikuje sve istinske izraaje islama, bitno predstavlja ljubav prema istini. To znai istinu stavljati prije svega drugog. To znai biti nesebian, biti logian na razini govora, a nikako ne dopustiti da emocije i predrasude zamagle neiju razboritu prosudbu. To ne znai biti racionalist, nego znai motriti istinitost stvari i ljubiti istinu ponad svega drugog. Ljubiti istinu znai ljubiti Boga koji jest istina, Boga ije je jedno od Njegovih imena Istiniti (al-Haqq). Kada bi se ove odlike Poslanika islama, a.s., to jest snaga, plemenitost i iskrenost, poredile sa odlikama utemeljitelja drugih velikih religija, tad bi bilo oito da one nisu nuno iste zbog toga to, prvo, Poslanik islama, a.s., osobno nije bio boansko utjelovljenje i, drugo, stoga to svaka pojedina religija naglaava odreeni aspekt Istine. Ne moe se slijediti Krista na isti nain na koji se nasljeduje Poslanik islama, a.s., jer
175
je Krist u kranstvu bogo-ovjek, utjelovljenje Boga. Moe se biti utopljen u njegovu narav, ali njega nije mogue oponaati u smislu savrenosti ljudske udi. Ne moe se ak ni hodati po vodi niti u ivot vraati mrtve. Prema tome, kada se razmilja o kranstvu i Kristu, sasvim drugi zbir odlika pada na pamet, kao to je boanska narav Kristova, utjelovljenje i jedna druga razina ljubavi, milosra i portvovanja. No kada se razmilja o Buddhi i budizmu, pred oi najvema iskrsava, meu svim idejama, ideja milosra za svekoliko stvaranje, prosvjetljenje i ieznue u Nirvani. U islamu, kada se razmilja o Poslaniku islama, a.s., u svijesti iskrsava slika jedne snane osobnosti, slika nekoga ko je strog prema sebi, nepotedan i nepravian, a milostiv prema svijetu koji ga okruuje. Na temelju ovih dviju vrlina, to jest snage i strpljivosti, s jedne strane, i milosra i velikodunosti, s druge, on je iskren, uronjen u istinu. On je onaj ratnik na konju koji se zaustavlja pred planinom Istine, pasivan prema Boijoj volji, aktivan prema svijetu, nepopustljiv i strog prema sebi, a ljubazan i velikoduan prema stvorenjima oko sebe. Ove naroite odlike Poslanika islama, a.s., su virtualno sadrane u odjeku onog drugog Svjedoanstva (Shahadah), Muhammadun rasul Allah, to jest Muhammed je poslanik Boiji, u njegovom arapskom izgovoru, a ne u prijevodu na neki drugi jezik. Ovdje je iznova taj simbolizam iznutarnje povezan za znaenjima i
176
formama svetoga jezika i ne moe se prevoditi. Samo znaenje imena Muhammed podrazumijeva snagu, iznenadnu provalu moi koja je od Boga i koja nije ljudska. Rije rasul, sa svojim izduenim drugim slogom, simbolizira ono irenje prsa (inshirah al-sadr), i rodoslovlje koje potjee od Poslanikova, a.s., bia i koje, u konanici, dolazi od Boga. to se tie Allaha, On je, naravno, sama Istina koja dovrava onu gornju formulaciju. Drugo Svjedoanstvo (Shahadah), stoga, po svome znaenju podrazumijeva mo, velikodunost i iskrenost prebivanja u Istini, to i jest karakteristino za Poslanika islama, a.s. Ali to prebivanje u Istini nije utemeljeno na bijegu iz ovoga svijeta nego na pronicanju u taj svijet u nastojanju da ga se integrira i organizira. Duhovni zamak u islamu je utemeljen na vrstim osnovama skladnosti unutar ljudskog drutva i unutar pojedinanog ljudskog ivota. U tradicionalnim molitvenim zazivima na Poslanika, a.s., koje svi muslimani vre u odreenim prigodama, Boije blagosiljanje i pozdravljanje se itu za Poslanika, a.s., koji je Boiji rob (abd), Njegov poslanik (rasul) i nepismeni Vjerovjesnik (al-nabi al-ummi). Evo, naprimjer, jedne dobro poznate inaice formulacije blagosiljanja Poslanika, a.s.: Boe, blagoslovi naeg gospodina Muhammeda, Tvoga roba i Tvoga poslanika, nepismenog vjerovjesnika, njegovu obitelj i njegove drugove, i mir na njih spusti.
177
Allahumma salli ala sayyidina Muhammadin abdike wa rasulike al-nabiyy al-ummiyy wa ala alihi wa ashabihi wa salim. Tri su svojstva, ponovimo to jo jednom, kojima je opisano njegovo ime i koja simboliziraju tri osnovne karakteristike koje se najvie istiu u oima pobonih muslimana. On je, prije svega, abd; ali ko je drugi abd doli onaj ija volja je podloena volji njegova gospodara, onaj koji je sam siromah (faqir), ali bogat s obzirom na ono to mu dariva njegov gospodar. to se tie naslova abd Boiji, Poslanik, a.s., je u svoj punini ozbiljio to duhovno siromatvo i strpljenje koje je tako karakteristino za islam. On je volio post, bdijenje, molitvu, sve ono od ega su nastali sutinski elementi u islamskom religijskom ivotu. Poslanik, a.s., je, kao abd, stavljao sve u ruke Boije i ozbiljivao je duhovno siromatvo koje je, zapravo, najsavrenije i najtrajnije bogatstvo. Rasul u toj formulaciji, ponovimo jo jednom, simbolizira aspekt njegova milosra i velikodunosti, a metafiziki sam rasul je poslan kao Boija milost svijetu i ljudima koje On toliko voli da alje Svoje glasonoe da ih upuuju na put ispravnosti. Stoga je Poslanik, a.s., milost Boija svjetovima. Za muslimane je sami Poslanik, a.s., onaj koji oituje milost i velikodunost koja istjee iz plemenitosti karaktera. Islam je uvijek naglaavao ovaj kvalitet i nastojao utkati plemenitost u ljudske due. Dobar musliman mora posjedovati
178
odreenu plemenitost i velikodunost, osobine koje uvijek odraavaju taj aspekt Poslanikove, a.s., osobnosti. to se tie naslova al-nabiyy al-ummiyy, on simbolizira utrnue pred Istinom. Nepismena narav Poslanika islama, a.s., oznaava, prije svega, utrnue svega to je ljudsko pred Bogom. Dua Poslanika islama, a.s., je bila tabula rasa pred Boijim Perom, a na ljudskoj razini njegovo svojstvo nepismenosti obiljeava onu vrhunsku vrlinu spoznaje Istine usredotoenjem na ono to oznaava utrnue u metafizikom smislu pred Istinom. Jedino kroz to utrnue (fana) moe se gajiti nada da e se ui u ivot s Bogom i opstati u Njegovoj blizini (baqa). Sukusirajui odlike Poslanika islama, a.s., moe se kazati da on predstavlja ljudsku ravnoteu koja je utrnula pred Boijom istinom. On predstavlja uspostavu sklada i ravnotee meu svim tenjama prisutnim u ovjeku, njegovim utilnim, socijalnim, ekonomskim, politikim tenjama koje se ne mogu svladati sve dok se sama ljudska ud ne transcendira. On oituje objedinjavanje svih tih tenji i sila s ciljem uspostavljanja osnove koja prirodno vodi prema usredotoenju i utrnuu u Istini. Njegov duhovni put znai prihvatiti ljudsku uslovljenost koja je uinjena prirodnom i posveenom u smislu temelja za graenje velianstvenog duhovnog zamka. Duhovnost islama, iji prototip je Poslanik islama, a.s., ne predstavlja odbacivanje svije179
ta, nego simbolizira transcendiranje svijeta kroz njegovo ukljuenje u Sredite i kroz uspostavljanje sklada na kojemu se temelji ona potraga za Apsolutom. U ovim svojstvima, koja je on tako izrazito oitovao, Poslanik islama, a.s., je istovremeno prototip ljudskog i duhovnog savrenstva i vodi ka njegovom duhovnom ozbiljenju, jer Kuran veli: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor. (al-Ahzab, 21) /Laqad kana lakum fi rasul Allah uswatun hasanatun./ Poto je Poslanik islama, a.s., prototip svekolikog ljudskog savrenstva dotle da je jedan od njegovih naslova i onaj najplemenitije od svih stvorenja (ashraf al-makhluqat), moglo bi se postaviti pitanje na koji nain ga onda ljudi mogu nasljedovati. Kako Poslanik, a.s., moe postati vodi za ljudski ivot, kada njegov ivot, postupci i misli slue kao vodi za muslimana na ovdanjem zemaljskom putovanju? Odgovor na ovo temeljno pitanje, koje se tie pojedinanog i drutvenog ivota svakog muslimana kasnijih pokoljenja, lei u predajama koje je on ostavio iza sebe i koje su poznate kao Hadis, kao to lei i u njegovom dnevnom ivotu i praksi poznatoj kao Sunnah. Obitelj i drugovi Poslanikovi, a.s., koji su bili s njim tokom njegova ivota, ucijepili su utiske o njegovu Sunnetu u svoje due tako duboko, a ta dubina je uinak dodira sa Poslanikom, a.s. Kada ovjek sretne nesvakidanju
180
osobu, on zauvijek ponese utisak o tom susretu. Kako je onda morao biti trajan utisak koji je na ljude ostavio Poslanik, a.s., ije je susretanje danas toliko izvan svakidanjeg iskustva da to ljudi jedva mogu i zamisliti. Prvo pokoljenje muslimana je upranjavalo ovaj Sunnet sa potpunim arom i vjerom koja je ishodila iz njihove bliskosti sa izvorom objave i iz prisutnosti one barakah ili Poslanikove, a.s., milosti koja je meu njima. Oni su, zauzvrat, bili nasljedovani od sljedeeg pokoljenja i tako redom do modernih vremena, kada vjerujui jo nastoje da utemelje svoje ivote na ivotu Poslanika islama, a.s. Ta svrha se postie novim tumaenjem koje svako pokoljenje daje o njegovu ivotu (siyar), moljenjima i aptanjima ponavljanim njemu u ast (madaih) i proslavljanjima prilikom obiljeavanja njegova roenja (mawlid) ili u drugim radosnim prigodama. to se tie Hadisa, njih su, takoer, u velikoj mjeri pamtili oni koji su ih uli i koji su, ih, zauzvrat, prenosili onima koji su doli u narednim pokoljenjima. Nije to bilo samo pitanje pamenja bilo ega, nego je to bio in trajnog sjeanja na predaje onoga koga je Bog izabrao za Svoga poslanika. A oni koji su pamtili poslanike predaje nisu bili poput modernih ljudi, ije pamenje je krcato formalnim uenjem u koli i pretjeranim pouzdavanjem u pisane izvore, nego su to bili nomadi ili ljudi nomadskog porijekla kod kojih su govor i literatura bili povezivani sa onim to je bilo
181
naueno napamet. Bili su to ljudi koji su posjedovali izuzetne sposobnosti pamenja, koje jo preivljavaju meu nekim takozvanim nepismenim ljudima, i koje su esto zaprepatavale pismene promatrae iz sjedilakih civilizacija. Predaje Poslanika islama, a.s., su, konano, sakupljene poto se islam irio i postupno izlazio iz okvira monolitnosti rane zajednice dovevi u opasnost njihovo cjelovito postojanje. Najgorljiviji pregaoci su se trsili da sakupe poslanike pravorijeke ili ahadith, propitujui lanac prenosilaca za svaki od njih napose. Kao rezultat tog pregnua, u sunijskom svijetu je sakupljeno est glavnih zbirki haditha, poput one Buharijine i Muslimove, i ubrzo su zadobile potpunu punovanost unutar pravovjerne zajednice. Slian proces se zbio i u iizmu, izuzev toga to su poslanikim pravorijecima pridodani i predaje Imama, ija uenja izlau znaenje poslanike poruke, inei tako sastavni dio hadiskih zbirki. Meu svescima tih predaja je najznaajnija zbirka Usul al-Kafi koju je sastavio Kulajni. Hadiska literatura, sunijski i iijski izvori, predstavljaju izuzetnu riznicu mudrosti koja je u isto vrijeme tumaenje Kurana i dopuna njegovim uenjima. Poslaniki pravorijeci se tiu svakog pitanja, od iste metafizike do ponaanja za stolom. U njima se nalazi ono to je Poslanik, a.s., govorio u trenucima nevolje, dok je primao ambasadore, kako se odnosio prema zatoeniku, kako se bavio svojom obitelji, kao i ono to
182
je u vezi sa gotovo svakom drugom situacijom koja se dotie ovjekova kunog, ekonomskog, socijalnog i politikog ivota. K tome, u toj literaturi se raspravljaju brojna pitanja u vezi sa metafizikom, kozmologijom, eshatologijom i duhovnim ivotom. U cijelosti uzevi, Hadith i poslaniki Sunnet koji je blisko povezan sa Hadithom, poslije Kurana, najdragocjeniji su izvor upute koju muslimansko drutvo ima, i oni su, sa Kuranom, glavno vrelo svekolikog islamskog ivota i miljenja. Protiv ovog temeljnog aspekta cjelokupne strukture islama uinjen je snaan napad posljednjih godina od utjecajne zapadne kole orijentalistike. Nije se mogao nainiti zloudniji i podmukliji napad na islam od ovoga, koji podriva same njegove temelje i iji uinak je pogubniji negoli da je protiv islama poduzet fiziki napad. Nastojei se pokazati znanstvenim i upotrebljavajui uveni ili bi se radije moglo rei neuveni povijesni metod koji svodi sve religijske istine na povijesne injenice, kritiari Haditha su doli do zakljuka kako ta literatura ne potjee od Poslanika, a.s., nego su je izumila potonja pokoljenja. Ono to lei iza znanstvene fasade predoene u najveem broju tih napada jest a priori tvrdnja kako islam nije boanski objavljena religija. Ako on ne predstavlja boansko objavljenje, tad se s obrazloenjima moraju otkloniti nesporazumi u smislu inilaca prisutnih u arabijskom drutvu sedmoga stoljea. Beduinsko drutvo, naime,
183
nije moglo imati bilo kakvo metafiziko znanje, nije moglo imati potencijalno znanje o boanskoj Rijei ili Logosu, o viim stanjima bitka, o strukturi univerzuma. Prema tome, sve u hadiskoj literaturi to govori o tim stvarima moralo bi biti kasnije dodano. Da su kritiari Haditha jednostavno priznali da Poslanik islama, a.s., bude poslanik, tad ne bi bilo nikakvih znanstveno vrijednih argumenata protiv glavnog organona Haditha. Ali to je upravo ono to oni nisu dopustili, pa su stoga bili prisiljeni smatrati sve u hadiskoj literaturi neim naknadno skovanim, sve to slii uenjima drugih religija ili iskricama ezoterijskih pitanja. Nema, naravno, nikakve sumnje da postoje mnogi hadisi koji su lani. Tradicionalni islamski uenjaci su i sami razvili znanost potanskog ispitivanja teksta hadisa (ilm al-jarh) i vrijednosti lanca poslanike predaje (ilm al-dirayah) te okolnosti pod kojima je predaja izreena. Oni su prosijavali predaje i usporeivali ih sa detaljnim znanjem o iniocima koji su ukljueni u prenoenje predaja, i to sve na nain kojemu se nijedan moderni znanstvenik ne moe nadati da e dorasti. Na taj nain su neke predaje prihvaene a neke odbaene ili kao sumnjivog porijekla ili kao potpuno netane. Oni koji su sakupljali hadise bili su, zapravo, najpoboniji i najgorljiviji ljudi koji su esto putovali od Sredinje Azije do Medine ili Iraka ili Sirije u potrazi za Hadithom. Najpoboniji i isposniki religijski uenjaci su kroz cijelu islamsku povijest bili uenjaci
184
Haditha (muhaddithun), a zbog stupnja pobonosti i povjerenja zajednice nuno je bilo da osoba bude prepoznata kao autoritet na tom polju. Ovi uenjaci su uvijek inili najmanji broj ljudi meu svekolikim razliitim skupinama religijskih uenjaka. Ono to moderni kritiari Haditha, zapravo, ne uviaju kod primjenjivanja njihove takozvane povijesne metode jest to da oni projiciraju onu vrstu agnostikog mentaliteta koji je preovlaujui u mnogim akademskim krugovima danas u odnosu na onaj mentalitet tradicionalnog muslimanskog uenjaka Haditha. Oni misle kako bi se pitanja religije mogla razmatrati na onaj tako odsjean nain na koji im se olakava ak da izmisle Poslanikove, a.s., predaje ili da ih prihvate unutar tradicionalnog korpusa bez veeg truda. Oni ne uviaju da za ljude prvih stoljea i, posebice, za religijske uenjake paklenska vatra nije bila misleni pojam nego konkretna zbilja. Oni su se bojali Boga na nain koji to veina modernih znanstvenika jedva da moe i zamisliti, a psiholoki apsurd je to da, sa mentalitetom u kojemu je iskljuenje Raja ili Pakla najrealnija stvar od svih drugih, moderni znanstvenici bi poinili neoprostivi grijeh izmiljanja poslanikih predaja Nita nije manje znanstveno od projiciranja takvog mentaliteta, koji predstavlja nezdravu pojavu u povijesti, na jedno razdoblje u kojemu je ovjek ivio i mislio u tradicionalnom svijetu u kojemu su istine vjere odreivale sami ivot i u kojemu su ljudi
185
ponajprije i u najveoj mjeri nastojali vriti najvaniju dunost poloenu na njihova plea, to jest dunost da spase svoje vlastite due. to se tie stajalita kojeg su stvorili kritiari Haditha o tome kako su izmiljene predaje nastale u drugom stoljeu i kako su sakupljai iz treeg stoljea po Hidri uglavnom vjerovali da su to poslanike predaje, na njega se moe ponuditi istovjetan odgovor. Sunnet Poslanikov, a.s., i njegove predaje su ostavili tako dubok trag na prvu generaciju i na one koji su doli neposredno poslije nje da bi izmiljanje novih pravorijeka i, prema tome, novih naina djelovanja i nove procedure u religijskim pitanjima, to je ve bio presedan, odmah bilo osporeno od zajednice. To bi oznailo prekid u nepretrgnuu cjelokupnog religijskog ivota i obrasca islama koji se, zapravo, ne bi mogao vie razaznati. tavie, Imami, ije su predaje ukljuene u korpus Haditha u iizmu i koji su i sami najvjerodostojniji lanac prenoenja poslanikih pravorijeka, preivjeli su tree islamsko stoljee, to jest vrijeme nakon samog razdoblja sakupljanja iskaza u dobro poznate knjige Haditha, tako da oni premouju to razdoblje, na koje moderni kritiari ukazuju kao na vrijeme krivotvorenja Haditha. Sama njihova prisutnost je, zapravo, jedan dokaz vie za obesnaenje argumenata predoenih protiv izvornosti hadiske literature, argumenata koji ne udaraju samo na sumnjive i lane predaje, nego udaraju i na glavni organon
186
Haditha prema kojemu je islamsko drutvo ivjelo i oblikovalo se od samoga poetka. Opasnost primjerena tom kriticizmu Haditha lei u umanjivanju njegove vrijednosti u oima onih muslimana koji, bivajui izloeni utjecaju argumenata tog kriticizma, prihvaaju kobno pogubni zakljuak kako organon Haditha ne predstavlja predaje Poslanika, a.s., i, prema tome, ne odraava poslaniki autoritet. Na taj nain je jedan od temelja boanskog Zakona i ivotno vrelo upute za duhovni ivot rastoen. To izgleda tako kao da su svi temelji izmaknuti ispod zdanja islama. Ono to bi u tom sluaju ostalo bio bi Kuran koji, budui da je Rije Boija, previe je uzvien da se tumai i odgoneta bez pomoi Poslanika, a.s. Preputeni sebi, ljudi bi u najveem broju sluajeva uitavali svoja vlastita ogranienja u svetu Knjigu i u sveukupnu monolitnost muslimanskoga drutva, a sklad koji postoji izmeu Kurana i religijskog ivota islama bio bi poremeen. Postoji nekoliko problema koji pozivaju na trenutano djelovanje muslimanske zajednice u vidu odgovora osposobljenih tradicionalnih muslimanskih autoriteta u znanstvenim ali ne nuno scijentistikim pojmovima na optube koje su iznijeli protiv hadiske literature moderni zapadnjaki kritiari, koji su danas pronali i nekolicinu pristalica meu muslimanima. Oni su pronali nekolicinu muslimanskih pristalica koji su napustili tradicionalno stajalite i postali oarani oitim znanstvenim metodom kriti187
ara koji samo a priori prikrivaju tvrdnje koje nijedan musliman ne moe prihvatiti, to jest prikrivaju osporavanje nebeskog porijekla kuranske objave i stvarnu poslaniku vlast i ulogu Poslanika islama, a.s. Bilo kako bilo, glede tradicionalnog islama, koji se ovdje tie jedino nas, Hadith je, poslije Kurana, najvaniji izvor Zakona, Shariah, i duhovnog Puta, Tariqah. On je vitalni integrativni inilac u muslimanskom drutvu, jer dnevni ivot milijuna muslimana diljem svijeta oblikovao se prema poslanikoj Sunni i Hadithu. Vie od etrnaest stoljea muslimani su se nastojali buditi ujutru na nain kako se budio Poslanik islama, a.s., jesti kako je on jeo, prati se kako se on prao, ak i rezati nokte kako je on to inio. Nije bilo vee snage za ujedinjenje muslimanskih naroda od prisutnosti ovog zajednikog modela za najsiunije postupke u svakodnevnom ivotu. Kineski musliman, premda je rasom Kinez, ima dranje, ponaanje, nain hodanja i djelovanja sline onima, na neki nain, kakve imaju muslimani na obali Atlantika. To je tako zbog toga to su stoljeima oponaali isti model. Neto od due Poslanika islama je vieno na dva razliita mjesta. To je onaj sutinski ujedinjujui inilac, zajednika Sunnah ili nain ivljenja kao model koji ini da jedan bazar u Maroku posjeduje ozraje ili atmosferu bazara u Perziji, premda ljudi na ova dva mjesta govore razliitim jezicima i razliito se oblae. Postoji neto u zraku to e jedan razborit strani posmatra odmah otkriti kao
188
neto to pripada istoj religiji i duhovnoj klimi. A ta istost najprije je dola kroz prisustvo Kurana i, potom, na jo neposredniji i oitiji nain kroz prisustvo Poslanika, a.s., u njegovoj zajednici vrlinom njegova Haditha i Sunneta. Kroz Hadith i Sunnet muslimani spoznaju Poslanika, a.s., i poruku Kurana. Bez Haditha znaajan dio Kurana bi ostao zatvorenom knjigom. U Kuranu nam se kae da obavljamo molitvu, ali da nije bilo poslanikog Sunneta, mi ne bismo znali kako da obavljamo molitvu. Neto tako temeljno poput dnevnih molitvi, koje predstavljaju sredinji obred islama, bilo bi nemogue vriti bez upute iz poslanike prakse. To vai za hiljadu i jednu situaciju, tako da je gotovo nepotrebno naglaavati ivotnu povezanost Kurana i prakse i predaje Poslanika islama, a.s., koga je Bog izabrao za svog glasonou i tumaa ljudskome rodu. Prije zavretka ove rasprave o Hadithu, bilo bi potrebno ukazati na to da unutar tog opsenog korpusa poslanikih predaja postoji njih etrdeset koji se nazivaju svetim hadisima (Hadith qudsi), koji nisu sastavni dio Kurana, ali u kojima Bog govori u prvom licu preko Poslanika, a.s. Ti hadisi, premda brojem neznatni, krajnje su vani jer ine, sa nekim stavcima iz Kurana, osnove duhovnog ivota u islamu. Sufizam se temelji na tim predajama, a mnoge sufije ih znaju napamet i ive u trajnom prisjeanju na njihove poruke. Ove predaje se tiu duhovnog ivota prije negoli su u vezi
189
sa socijalnim ili politikim pitanjima. Oni se bave ovjekovim izravnim odnosom sa Bogom kao u onom poznatom hadithu qudsiju toliko puta ponavljanom kroz stoljea od strane sufijskih uitelja: Moj rob Mi se ne prestaje pribliavati dobrovoljnim pobonim inima sve dok ga Ja ne zavolim, a kada ga Ja zavolim, Ja bivam sluh kojim on uje, vid kojim on vidi, ruka kojom on hvata i noga kojom on hita. Prisutnost ovih predaja stavlja do znanja kako su duboki korijeni islamske duhovnosti, u izvorima same objave. Daleko od toga da je rije tek o legalnom i socijalnom sustavu lienom duhovne dimenzije ili sustavu u koji je kasnije duhovna dimenzija povrno utisnuta, islam je od poetka bio Zakon i Put. Ove dvije dimenzije islama, egzoterijska i ezoterijska, na najbolji nain su predoene u primjeru samog Poslanika, a.s., koji je bio savrenstvo ljudskog djelovanja na socijalnom i politikom planu, i prototip duhovnoga ivota u njegovoj unutarnjoj sprezi s Bogom i njegovom potpunom duhovnom ozbiljenju u kojemu on nije vidio nita drugo doli Boga i kroz Njega. Posebnost Poslanika, a.s., koja ga odlikuje u odnosu na one koji su dolazili prije njega, jest u tome to je on posljednji vjerovjesnik (khatam al-anbiya), peat vjerovjesnitva koji, dolazei na kraju poslanikog ciklusa, u sebi objedinjuje svrhu poslanstva kao takvog. Ovaj aspekt Poslanika islama, a.s., odmah potie pitanje u vezi s tim ta samo poslanstvo ozna190
ava. Napisani su brojni svesci o ovom pitanju iji su autori tradicionalni muslimanski autoriteti, u kojima je razrada metafizike dimenzije ove sredinje zbilje religije izloena u glavnim crtama. Premda ovdje nije mogue raspraviti ovo pitanje do potankosti, ono se moe sukusirati u tvrdnji da je poslanstvo, sukladno islamskom svjetopogledu, jedno duhovno stanje sputeno na ljude koje je Bog izabrao zbog odreenih savrenstava u njima, snagom kojih su oni postali instrument preko kojeg je Bog objavio Svoju poruku svijetu. Njihovo nadahnue je dolo izravno sa neba. Poslanik nikome ne duguje nita. On nije uenjak koji iz knjiga lui odreene istine, niti je on neko ko ui od nekih drugih ljudskih bia i, zauzvrat, prenosi to to je nauio. Njegovo znanje oznaava izravno uplitanje Boanskog u ljudski poredak, uplitanje koje nije, sa islamskog stajalita motreno, utjelovljenje ve teofanija (tajalli). Ova definicija poslanstva podjednako vai za svakog poslanika, a ne samo u sluaju utemeljitelja islama. Sa muslimanske take gledita, Mesih, a.s., nije stekao svoje znanje iz Staroga zavjeta i iz poruke hebrejskih proroka, niti itajui knjige i uei od rabina, nego ga je primio izravno s neba. Niti je Musa, a.s., uio zakone i poruku koju je donio od starijih proroka, makar to bio i Ibrahim, a.s. On je primio novu poruku izravno od Boga. A ukoliko je i ponovio neke istine iz poruka koje su donijeli semitski proroci prije njega ili
191
ukoliko je Mesih, a.s., potvrdio idovsku tradiciju ije unutarnje znaenje je otkrio sukladno dobro poznatom iskazu: Mesih je otkrio ono to je Musa zakrio ili ukoliko Kuran spominje neka kazivanja Starog i Novog zavjeta, nijedan od tih primjera ne podrazumijeva povijesnu posudbu. Oni samo oznaavaju novu objavu u okviru iste duhovne klime koja se moe nazvati ibrahimovskom tradicijom. To isto se odnosi na avatare u hinduizmu koji su pojedinano dolazili sa novom porukom s Neba, ali su govorili jezikom istog duhovnog ozraja. Premda sveukupno poslanstvo podrazumijeva susret boanskih i ljudskih planova, postoje stupnjevi poslanstva ovisni o tipu otkrivene poruke i o ulozi poslanika u irenju te poruke. Dok se u engleskom jeziku, zapravo, uobiajeno koristi samo jedna rije, u arapskom, perzijskom i drugim jezicima islamskih naroda postoji niz rijei povezanih sa stupnjevima poslanstva. Postoji, prije svega, rije nabi, to jest ovjek koji donosi novosti o Boijoj poruci, ovjek koga je Bog izabrao da govori u Njegovo ime. Ali Bog ne govori tek bilo kojem ovjeku. Onaj ko je dostojan da slua boansku poruku mora biti osposobljen za to. On mora biti po svojoj naravi ist. Zbog toga je, prema tradicionalnim islamskim izvorima, Poslanikovo, a.s., tijelo nainjeno od najodabranije ilovae. On mora posjedovati savrenstvo ljudskih vrlina kao to je dobrota i plemenitost, premda on, zapravo, ne posje192
duje nita svoje vlastito, jer sve mu je to podario Bog. On mora posjedovati savrenstvo praktinih i teorijskih odlika, savrenu imaginaciju, um koji je savreno usklaen sa boanskim Umom, psiholoku i tjelesnu strukturu koja mu olakava da predvodi ljude u djelovanju i da ih usmjerava kroz sva iskuenja i okolnosti. Ali poruka koju nabi prima nije nuno univerzalna. On mora primiti poruku koja se zadrava u njemu i ne iri se javno, ili se priopuje samo nekolicini u okviru ve postojee religije. Prema tradiciji, postoji, u tom smislu (anbiya), 124.000 vjerovjesnika koje je Bog slao svakoj skupini i svakom narodu, jer Kuran svjedoi da nema nijednog naroda kojemu nije slat vjerovjesnik. Svaki narod je imao poslanika. /Wa li kulli ummatin rasul./ (Yunus, 47) Ali Kuran, takoer, svjedoi da je Bog govorio svakom narodu njegovim jezikom, pa otuda i raznovrsnost religija. Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga. /Wa ma arsalna min rasulin illa bilisani qawmihi./ (Ibrahim, 4) Univerzalnost poslanstva, tako jasno nagovijetena u Kuranu, oznaava univerzalnost tradicije, religije. Ona oznaava to da sve pravovjerne religije dolaze s neba i nisu proizvod ovjeka. Ona, takoer, podrazumijeva snagom svoje sveobuhvatne formuliranosti prisustvo Boije objave ne samo unutar ibrahimovske
193
tradicije, nego i meu svim narodima, mada u ranim razdobljima to pitanje univerzalnosti nije bilo izriito istraivano. Kuran je posvjedoio naelo univerzalnosti ostavljanjem mogunosti njegove primjene izvan semitskog svijeta kao, naprimjer, u sluaju kada se islam susreo sa zoroasterskom religijom u Perziji ili sa hinduizmom u Indiji. Na isti nain bi to naelo moglo biti primijenjeno u modernim vremenima na susret sa bilo kojom ranije nepoznatom izvornom tradicijom, pa bila to i tradicija amerikih Indijanaca. Meu onima koji su anbiya bilo je i onih koji pripadaju jednoj drugoj kategoriji poslanika ili novoj razini poslanstva, primjerice oni koji ne primaju samo poruku s neba nego su jo i izabrani da ire tu poruku unutar dijela ovjeanstva koji je providonosno odreen za to. Poslanik sa takvom ulogom se naziva rasul. On je takoer i nabi, ali uz ovaj naslov on ima dodatnu ulogu da obznanjuje Boiju poruku ljudima i da ih poziva da je prihvate, kako je to vidljivo iz primjera mnogih poslanika koji donose glavnu novu religiju svijetu, koji su posjednici postojanosti i odlunosti (ulul-azm). U vezi sa ovom potonjom kategorijom, islam, iznova se ograniujui na ibrahimovsku tradiciju, vjeruje da je takvih bilo sedam, a svaki od njih je bio utemeljitelj nove religije i donio boanski Zakon u ovdanji svijet. Sveukupno uzevi, postoje, dakle, tri stupnja poslanstva: nabi, rasul i ulul-azm, mada u nekim islamskim izvorima ova gradacija se dalje razlae
194
kako bi u narednim detaljima ukljuila stupnjeve onih koji su anbiya i koji se razlikuju po nainu na koji su opaali meleka objave. Poslanik, a.s., je u isti mah nabi, rasul i ulul-azm, i on zatvara ciklus poslanstva. Poslije njega nee biti novog Shariata ili boanskog Zakona sve do kraja vremena. Poslije njega nee biti ni nove objave (wahy), jer on oznaava dovretak poslanikog ciklusa (dairat alnubuwwah). Na povrini se moe ukazati poput goleme tragedije to to ovjek sada izgleda kao da je ostavljen bez ikakve mogunosti obnavljanja istina objave kroz novi dodir sa izvoritem istine. Ali dovretak poslanikog ciklusa, zapravo, ne znai da je prekinut svaki dodir sa boanskim nalogom. Dok objava (wahy) nije vie mogua, nadahnue (ilham) ostaje uvijek kao pritajena mogunost. Iako je ciklus poslanstva (dairat al-nubuwwah) doao do kraja, ciklus walayata (dairat alwilayah), koji se, u boljem smislu, moe prevesti kao ciklus inicijacije i svetosti, nastavlja trajati. Stvarni wilayah u ovom kontekstu, koji bi u tehnikom jeziku islamske gnoze trebao biti razlikovan od wilayah u uobiajenom znaenju, imajui veze sa duhovnim stanjem walija ili sveca, oznaava prisutnost one unutarnje dimenzije unutar islama koju je Poslanik, a.s., uspostavio sa novim Shariatom i koja e trajati do kraja vremena. Blagodarei njenoj prisutnosti, ovjek je kadar duhovno se obnavljati i zadobivati vezu sa Bogom makar to nova objava vie nije mogua.
195
Zahvaljujui ovoj ezoterijskoj dimenziji islama i milosti ili barakah sadranoj u organizacijama koje su njeni uvari i iritelji, ona duhovna snaga izvorne objave je stoljeima obnavljana, a mogunost duhovnog ivota, uvodei u stanje svetosti i istei ljudsko drutvo i podmlaujui religijske snage, sauvana je. Dovravajui poslaniki ciklus i donosei posljednji Shariah u ovdanji svijet, Poslanik islama, a.s., je takoer uspostavio ciklus muhamedanske svetosti (wilayah muhammadiyah), koji je stalno prisutan i koji predstavlja sredstvo pomou kojeg duhovna energija tradicije se neprestance obnavlja. Prema tome, daleko od toga da ima ikakve potrebe za bilo kakvom novom religijom koja bi u ovome asu mogla jedino oznaavati pseudoreligiju, objava koju je donio Poslanik islama, a.s., u sebi sadri sve to je potrebno da se na svaki nain ispune religijske i duhovne potrebe muslimana, poevi od obinog vjernika, do potencijalnog sveca. Poslanik islama, a.s., pored toga to je voa ljudima i utemeljitelj nove civilizacije, takoer je savrenstvo ljudske norme i uzor za duhovni ivot islama. On je kazao: Ja sam poput vas (ana basharun mithlukum), emu su muslimanski mudraci stoljeima dodavali: Da, ali poput dragog kamena meu obinim kamenjem (kal-yaqut baina al-hajar). Duboki simbolizam sadran u ovoj predaji povezan je sa unutarnjom prirodom Poslanika islama, a.s. Svi ljudi u svojoj isto ljudskoj prirodi su poput kamenja, neprozirnog i te196
kog, i poput zastora svjetlu koje sija nad njima. Poslanik, a.s., takoer, izvana gledano, posjeduje tu ljudsku prirodu. Ali iznutra on je postao alhemijski preobraen u dragi kamen koji je, premda jo kamen, izgubio svoju neprozirnost i postao proziran pred svjetlom. Poslanik, a.s., je izvana samo ljudsko bie (bashar), ali je iznutra potpuno ozbiljenje ovjenosti u svom najuniverzalnijem znaenju. On je Univerzalni ovjek (al-insan al-kamil), prototip svekolikog stvaranja, norma sveukupnog savrenstva, prvo od svih bia, ogledalo u kojemu Bog kontemplira univerzalno postojanje. On je iznutra poistovjeen sa Logosom i boanskim Umom. U svakoj religiji se utemeljitelj poistovjeuje sa Logosom, kako to itamo na poetku Ivanova evanelja: In principio erat verbum, to jest da ono to bijae u poetku jest Rije ili Logos poistovjeen sa Mesihom (Kristom). Islam motri sve poslanike kao jedan aspekt Univerzalnog Logosa koji se u svojoj perspektivi poistovjeuje sa Muhammedovom zbiljom (al-haqiqat al-muhammadiyah), koja bijae prvo Boije stvorenje i kroz koju Bog motri sve stvari. Poslanik, a.s., kao Muhammedova zbilja doao je prije svih drugih poslanika u poetku poslanikog ciklusa, a to je onaj njegov unutarnji aspekt, kao Logosa, na kojega se ukazuje u Hadithu: On (Muhammed) je bio poslanik (Logos) jo onog trena kada je Adem jo lebdio izmeu vode i ilovae.
197
Fa kana nabiyyan wa Adamu bayna al-ma wa al-tin. Sufija Naj al-Din al-Razi u svom djelu Mirsad alibad pie da, ba kao u sluaju drveta, najprije se zasije sjeme, koje potom izraste u biljku koja prua grane, potom lie, pa cvjetove i plodove koji, zauzvrat, sadre sjeme; jednako je tako i sa ciklusom poslanstva koji zapoinje sa Muhammedovom Zbiljom, sa unutarnjom zbiljom Muhammedovom, dok zavrava sa njegovim ljudskim oitovanjem. Stoga je on, iznutra gledano, poetak, a izvana motreno dovretak poslanikog ciklusa kojeg on povezuje i ujedinjuje u svome biu. Izvana je on ljudsko bie, a iznutra je Univerzalni ovjek, norma svekolikog duhovnog savrenstva. Sam Poslanik, a.s., je ukazivao na taj unutarnji aspekt svoje prirode, kako i stoji u Hadithu: Ja sam Ahmad bez onog mim (to jest ahad, to znai Jedinstvo); ja sam Arap bez onog (ayn) (to jest rabb, to znai Gospodar). Ko mene vidi, kao da je vidio Istinu. ta takve predaje znae, ako ne unutarnje jedinstvo Poslanika s Bogom. Ovu istinu su toliko puta ponavljali stoljeima uitelji sufizma, kao i u divnoj perzijskoj poemi Gulshan-i raz: Samo jedno mim Ahada od Ahmada dijeli. U tom jednom mim uronjen je svijet cijeli. Onaj mim, koji razdvaja ezoterijsko ime Poslanika, a.s., Ahmad od Boga, simbol je povratka Izvoru, sim-
198
bol je smrti i ponovnog buenja u vjenim zbiljama. Njegova brojana vrijednost je etrdeset, broj koji po sebi simbolizira doba poslanstva u islamu. Vjerovjesnik je, izvana gledano, poslanik Boiji ljudima; iznutra motreno, on je u stalnom savezu s Gospodarom. Uenje o univerzalnom ovjeku, koje je iznutarnje povezano sa onim to bi se moglo nazvati profetologijom u islamu, daleko je od toga da je nastalo kao rezultat kasnijih utjecaja na islam. Ono je prije utemeljeno na onome to je Poslanik, a.s., iznutra bio i onome kako je bio vien od onih njegovih drugova koji su, osim to su religijski bili njegovi sljedbenici, bili duhovni nasljednici njegove ezoterijske poruke. Oni koji ele liiti islam duhovne i intelektualne dimenzije nastoje ovo temeljno uenje nainiti nekom kasnijom posudbom, tako da je Poslanik, a.s., mogao postati na jedan uinkovit i djelotvoran nain Univerzalnim ovjekom snagom posjedovanja ba takvog duhovnog stanja kakvo mu je pripisano, kad to ve nije bio u svojoj istinskoj prirodi. To bi moglo biti isto kao kad bi se oekivalo od tijela da jednostavno zasija samim tim to bi ga nazvali suncem. Poslanik, a.s., je u sebi samome posjedovao onu zbilju koja je kasnije zadobila ono tehniko ime Univerzalnog ovjeka. Ali, ono imenovano je ve odavno bilo to prije negoli mu je to ime prireeno, i prije negoli je teorija o Savrenom ovjeku bila razraena za kasnija pokoljenja koja su,
199
usljed udaljenosti od izvora objave, bila u stanju potrebe za daljnjim objanjenjem. U zakljuku bi se moglo kazati da je Poslanik, a.s., savrenstvo ljudskog kolektiviteta i ljudskog individualiteta, norma za savreni socijalni ivot i prototip i vodi za duhovni ivot. On je i Univerzalni ovjek i Primordijalni ovjek (al-insan al-qadim). Kao Univerzalni ovjek, on je totalitet onoga ega smo mi dio i u emu mi sudjelujemo; kao Primordijalni ovjek, on je ono izvorno savrenstvo u odnosu na koje smo mi nazadovali i udaljili se od njega. Stoga je on i prostorna i vremenita norma savrenstva; prostorna u smislu totaliteta onoga ega smo mi dio, a vremenita u smislu savrenstva koje je bilo na poetku i za kojim valja tragati i zadobiti ga kretanjem uzvodno i nasuprot vodotoku vremena. Poslanik, a.s., je na izvanredan nain posjedovao ljudsku (nasut) i duhovnu (lahut) prirodu. Pa ipak, nikada nije postojalo utjelovljenje lahuta unutar nasuta, jer je to perspektiva koju islam ne prihvaa. Poslanik, a.s., je posjedovao te dvije prirode, i upravo zbog toga njegov primjer omoguuje prisutnost duhovnog puta u islamu. On je bio savreni vladar, sudac i voa ljudima. Bio je tvorac najsavrenijeg muslimanskog drutva, u usporedbi sa njim je svako kasnije drutvo stagniralo. Ali on je, uz to, bio i prototip duhovnoga ivota. Zbog toga je apsolutno nuno slijediti njegove stope ukoliko se tei duhovnom ozbiljenju.
200
Ljubav Poslanikova, a.s., se razlijeva na sve muslimane i posebno na one koji tee duhovnom ivotu. Ta ljubav ne smije biti shvaena u jednom individualistikom znaenju. tavie, Poslanik, a.s., je voljen stoga to simbolizira onaj sklad i ljepotu koja proima sve stvari i pokazuje u njihovoj punini svoje vrline, to je postignue koje omoguuje ovjeku da ozbilji svoju teomorfnu narav. Allah i meleki njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i aljite mu pozdrav! (al-Ahzab, 56)
Prijedlozi za dalje itanje:

Dermenghem, E., The Life of Mahomet, London, Routledge, 1930. Dobro napisano i istraivako kazivanje o ivotu Poslanika, koje posebice opisuje znaaj raznih dogaaja iz njegova ivota. Dinet, E. I El Hadj Sliman Ben Ibrahim, La Vie de Mohammed, Prophte dAllah, Paris, G.-P. Maisonneuve, 1947. Potpuno tradicionalno kazivanje o Poslanikovu ivotu. Essad Bey, M., Mahomet, Paris, Payot, 1934. Poslanikov ivot vien oima jednog europskog konvertita u islam. Gheorghiu, G., La Vie de Mahomet, Paris, Gallimard, 1964. najdirljivije i najpoetinije kazivanje o ivotu Poslanika, napisao vodei europski romanopisac i pjesnik, koji pokazuje toliko naklonosti i razumijevanja. Goldsack, W., Selection from Muhammadan Traditions, Madras, Christian Literature
201
Society, 1923. Odabrani prijevod iz jedne dobro poznate tradicionalne zbirke Haditha. Guillaume, A. (prijevod), The Life of Muhammad, a translation of Ishaqs Sirat Rasul Allah, London, Oxford University Press, 1955. Engleski prijevod djela Sirah pisca Ibn Ishaqa, najznaajnijeg tradicionalnog muslimanskog izvora o ivotu Poslanika. Hamidullah, M., Le Prophte de lIslam, svezak 2, Paris, J. Vin, 1959. Opseni povijesni prikaz drutvene okoline i ivota Poslanika islama, napisao moderni muslimanski uenjak. Gunon, R., Symbolism of the Cross, preveo A. Macnab, London, Luzac, 1958. Duboka analiza ideje o univerzalnom ovjeku i njene uloge u islamskom ezoterizmu. Ikbal Ali Shah, Sirdar, Mohamed: the Prophet, London, Wright & Brown, 1932. itljivi prikaz Poslanikova ivota i vremena, napisao moderni muslimanski autor. Al-Jili, Abd al-Karim, De lHomme universel, preveo T. Burckhardt, Lyon, P. Derain, 1953. Tajanstveni prijevod i analiza jednog klasinog sufijskog djela o Univerzalnom ovjeku. Muhammad Ali, A Manual of Hadith, Lahore, Ahmadiyya Anjuman, 1951. Prijevod nekih poslanikih predaja koji otkriva razliite teme i nudi dobar odabir hadiske literature. Rahnema, Z., Le Prophte, Paris, La Colombe, 1957. Francuska verzija jedne moderne biografije Poslanika koja je napisana prije nego ijedno drugo djelo te vrste na perzijskom, a kombinira povijesno izvjee sa poetskim tumaenjem. Rauf, M.A., The Life and Teaching of the Prophet Muhammad, London, ivot Poslanikov opisao moderni musliman.
202
Schuon, F., Understanding Islam, London, Allen & Unwin, 1965, pogl. III. Najbolji prikaz duhovne vanosti Poslanika islama na europskim jezicima. Suhrawardi, A., The Sayings of Muhammad, London, J. Murray, 1941. Izvanredan odabir hadiske literature koji, unato svojoj saetosti, oituje izvanrednost i ljepotu poslanikih osobina. Al-Tabrizi, Mishkat al-masabih, engleski prijevod sa biljekama koje je nainio J. Robson, svezak 4, Lahore, Muhammad Ashraf, 1963-65. Moda najvrjedniji prijevod hadisa na engleskom jeziku, koji sadri nekih 5.950 razliitih predaja sabranih iz glavnih sunijskih kanonskih zbirki. Watt, G.M., Muhammad, Prophet and Statesman, London, Oxford University Press, 1961. Studija o ivotu Poslanika koja je vrijedna po svojoj analizi sadanjih drutvenih snaga i neto je naklonjenija od veine zapadnjakih djela o ovoj temi Yusuf, S.M., An Essay on the Sunnah, Karachi, Institute of Islamic Culture, 1966. Ortodoksna studija i odbrana izvornosti i znaaja Poslanikova Sunneta.
203
14. SHARIAH , BOANSKI ZAKON DRUTVENA I LJUDSKA NORMA

hariah je boanski zakon ijim prihvaanjem jedna osoba postaje muslimanom. Samo onaj koji prihvaa propise Shariata, povezujui se s njima, jest musliman, makar i ne bio kadar spoznati sva njegova uenja ili slijediti sve njegove zapovijedi u ivotu. Shariat je idealni obrazac za ivot pojedinca i Zakon koji uvezuje muslimanski narod u jedinstvenu zajednicu. On je ovaploenje Boije volje u smislu posebnih uenja ije prihvaanje i primjena jame ovjeku skladan ivot na ovome svijetu i blaenstvo na buduem svijetu. Sama rije Shariah je etimoloki izvedena iz korijena koji oznaava put. To je put koji vodi Bogu. Od goleme je simbolike vanosti da su ovaj Boiji Zakon i duhovni Put ili Tariqah, koji predstavlja ezoterijsku dimenziju islama, utemeljeni na simbolizmu puta ili putovanja. Cjelokupni ivot je privremeno boravite, putovanje kroz ovaj prolazni svijet prema Boijoj Prisutnosti. Shariah oznaava iri put koji je otvoren svim ljudima, a slijeenjem tog puta oni su kadri dosegnuti totalne mogunosti pojedinanog ljudskog stanja. Tariqah je ua staza za nekolicinu onih koji posjeduju
204
14. Shariah, Boanski zakon - drutvena ljudska norma
sposobnost i duboki poticaj da dosegnu svetost ovdje i sada i da tragaju za stazom ija svrha je potpuno ozbiljenje zbilje Univerzalnog ovjeka, koji transcendira pojedinano ozraje. Shariah je Boiji Zakon u smislu da predstavlja konkretno ovaploenje Boije volje, prema kojoj bi ovjek trebao ivjeti u svom privatnom i drutvenom ivotu. Boija volja se u svakoj religiji oituje na jedan ili na drugi nain, a moralni i duhovni propisi svake religije su boanskog porijekla. Ali u islamu ovaploenje Boije volje ne predstavlja samo zbir opih nauavanja, ve i onih konkretnih. ovjeku se ne kae samo da bude samilostan, skruen ili pravian, nego mu se kae i kako da bude takav u posebnim ivotnim situacijama. Shariah sadri naloge Boije volje kako su oni primijenjeni na svaku ivotnu situaciju. To je Zakon prema kojemu Bog eli da jedan musliman ivi. Prema tome, rije je o Zakonu koji je naputak za ljudsko djelovanje i obuhvaa svaki aspekt ljudskog ivota. ivei sukladno Shariatu, ovjek cijelo svoje postojanje stavlja u Boije ruke. Motrenjem svakog aspekta ljudskog djelovanja, Shariah na taj nain posveuje cjelinu ivota i podaruje religijsko znaenje onomu to se moe pojavljivati u smislu najsvjetskijih aktivnosti. Nedostatak razumijevanja znaenja Shariata u zapadnom svijetu ima se zahvaliti konkretnoj i sveobuhvatnoj prirodi Shariata. Jedan idov koji vjeruje
205
u talmudski Zakon moe razumjeti ta znai posjedovati Boiji Zakon, dok za veinu krana i, prema tome, za sekulariste kranske provenijencije, takvo razumijevanje dolazi sa potekoom strogo zato to u kranstvu ne postoji jasna razlika izmeu zakona i puta. U kranstvu je Boija volja izraena u smislu univerzalnih uenja kao to je uenje o tome kako biti samilostan, ali ne i u konkretnim zakonima. Razlika izmeu poimanja Boijeg Zakona u islamu i u kranstvu moe se uoiti na taj nain to se rije kanon (qanun) koristi u obje tradicije. Ova rije je u oba sluaja posuena iz grkog jezika. U islamu ona dolazi da oznai zakon kojeg je ovjek nainio nasuprot Shariatu ili Bogom nadahnutom Zakonu. Na Zapadu se daje suprotno znaenje ovoj rijei u smislu da se kanonski zakon odnosi na zakone koji vladaju u crkvenim organizacijama katolikih i episkopalnih crkava, i ova rije definitivno posjeduje relgijsku obojenost. Kransko motrenje zakona koji vlada nad ovjekom u socijalnom i politikom smislu naznaeno je u onom dobro poznatom Kristovom pravorijeku: Stoga daj caru stvari koje su careve. Ova fraza zbiljski posjeduje dva znaenja od kojih se najee samo jedno uzima u obzir. Ona se obino tumai u smislu da se napuste sve stvari koje su svjetovne i da se nema nita zajedniko sa politikim i socijalnim propisima s obzirom na sekularne vlasti, iji je istaknuti primjer
206
car. Ali ona je i vie od toga, jer takoer znai i to da je kranstvo, kao duhovni put, stoga to nije posjedovalo nikakvo vlastito boansko zakonodavstvo, moralo usvojiti rimski zakon u elji da postane religijom jedne civilizacije. Zakon cezara ili Rimski zakon providonosno je upila kranska perspektiva kada je ova religija postala preovlaujua na Zapadu, a to je upravo ona injenica na koju aludira pomenuti Kristov pravorijek. Meutim, ta dihotomija je ostala zauvijek da traje. U kranskoj civilizaciji zakon koji vlada ljudskim drutvom nije uivao istovjetnu boansku sankciju kao to su to Kristova uenja. Ovaj nedostatak boanskog Zakona u kranstvu, zapravo, nije samo imao malu ulogu u sekularizaciji koja se desila na Zapadu tokom Renesanse. To je takoer najznaajniji razlog i za nedostatak razumijevanja znaenja i uloge Shariata meu Zapadnjacima i kod mnogih moderniziranih muslimana. to se tie, dakle, Boijeg Zakona, stanje islama i kranstva je u tom smislu potpuno razliito. Islam nikada nije davao caru to je carevo. Islam je radije nastojao integrirati obzorje samoga cara, to jest politiki, socijalni i ekonomski ivot ukljuiti u sveobuhvatni religijski svjetopogled. Zakon u islamu je, prema tome, sastavni dio objave a ne neki strani element. Rimski Zakon, naravno, takoer je posjedovao religijsku obojenost unutar same rimske religije, a uloga boanskog Cezara sastojala se u tome da uspostavi red na Ze207
mlji kroz taj zakon. Ali, iz kranskog svjetonazora motren, taj zakon je bio strana komponenta liena posvetnog autoriteta objave. Zakon je na kranskom Zapadu, stoga, od poetka bio neto ljudski tvorivo i izmjenjivo sukladno potrebama i vremenskim prilikama. Zapadni stav prema zakonu je u potpunosti odreen karakterom kranstva kao duhovnog puta koji nije donio svoj vlastiti objavljeni zakon. Semitski pojam zakona, koji je univerzaliziran u judaizmu i u islamu, suprotan je prevladavajuem zapadnom pojmu zakona. To je religijski pojam zakona, pojam unutar kojega je zakon sastavni dio religije. Za muslimana je religija, zapravo, bitno boanski Zakon koji ne ukljuuje samo univerzalna moralna naela ve i pojedinosti o tome kako se ovjek treba ponaati u svome ivotu i odnositi se prema svome susjedu i prema Bogu; kako treba jesti, raati i spavati; kako treba kupovati i prodavati na trnici; kako treba obavljati molitvu i vriti druga bogotovna djela. Religija ukljuuje sve aspekte ljudskoga ivota i u svojim nalozima sadri uputu muslimanu kako da uredi svoj ivot u skladu sa Boijom voljom. Ona usmjerava ovjeka prema razumijevanju Boije volje naznaujui koji postupci i koje stvari su, sa religijskog stajalita, obavezne (wajib), koje su pohvalne ili preporuene (mandub), koje su zabranjene (haram), koje su pokudne (makruh) a koje su osrednje (mubah). Kroz ovu rasporednost vrijednosti ljudskih djela u oima Bo208
ijim, koje su ovjeku poznate, ovjek je kadar luiti Pravi Put od onoga koji e ga odvesti na stranputicu. Shariah mu priskrbljuje znanje o onom to je ispravno i onom to je pogreno. Svojom slobodnom voljom ovjek mora izabrati koji e put slijediti. Takav Zakon je putokaz ka idealnom ljudskom ivotu. To je transcendentni zakon koji je u isti mah primijenjen i na ljudsko drutvo, ali nikada u potpunosti ozbiljen zbog nesavrenstva svega onoga to je ljudsko. Shariah je sukladan sa zbiljom koja transcendira prostor i vrijeme. tavie, svako pokoljenje u muslimanskom drutvu treba nastojati da se uskladi sa njegovim uenjima i da ih iznova primjenjuje na uvjete u kojima se zadesi. Stvaralaki proces u svakom pokoljenju nije u tome da se obnavlja Zakon, ve da se reformiraju ljudi kako bi ivjeli u skladu sa naelima objave. U skladu sa istinskom prirodom stvari, na ovjeku je da se nuno uskladi sa Boanskim, a ne da se Boansko usklauje sa onim ljudskim. Pokret reforme kroz cijelu islamsku povijest nastojao je preoblikovati ljudske pristupe i socijalne institucije kako bi ih uinio prikladnim Shariatu. Taj pokret je nastojao oivjeti i revitalizirati ljudsko drutvo neprestance ubrizgavajui u njegovu strukturu naela objave koja su providonosno poslana kao njena uputa i koja jedino priskrbljuju mjerilo za njenu vlastitu vrijednost i punovanost. Oni moderni pokreti koji nastoje da reformiraju boanski Zakon radije negoli ljudsko drutvo su, sa
209
islamske take gledanja, na svaki nain zastranjivi. Takvi pokreti su u velikoj mjeri uspjeli ne samo usljed slabljenja religijske vjere meu nekim ljudima nego i zbog modernog mentaliteta koji, prouzroen na Zapadu kranske provenijencije, ne moe razumjeti nepromjenjivi Zakon koji je uputa ljudskome drutvu i na osnovu kojega ovjek treba da nastoji oblikovati svoj pojedinani i drutveni ivot. Ne postoji nikakav bolji dokaz o tome kako duboko je ukorijenjeno ovjekovo religijsko naslijee od modernog zapadnog odnosa prema zakonu, koji je isti kao i pristup kranstva, premda se toliki broj onih koji su stvorili i koji podravaju moderno gledanje ne smatraju kranima, a neki se, ak, suprotstavljaju kranstvu. Shariah je, za islam, sredstvo integriranja ljudskoga drutva. On je put kojim je ovjek kadar podariti religijsko znaenje svom dnevnom ivotu i u mogunosti je ukljuiti taj ivot u duhovno sredite. ovjek ivi u raznolikosti; on ivi i djeluje sukladno mnogostrukim tenjama u sebi, od kojih neke potjeu od animalnih pouda, neke iz utilnih ili racionalnih ili, pak, duhovnih aspekata njegova bia. ovjek susree tu raznolikost u sebi samome i u isti mah on ivi u drutvu iji je dio i sa ijim lanovima on ima beskonaan broj dodira i suodnosa. Sve te akrivnosti, norme djelovanja i postojanja unutar ljudske uvjetovanosti ne mogu biti ukljuene i ne mogu pronai smisao drugdje doli u Shariatu. Boanski Zakon je poput mree naloga i
210
stavova koji vladaju cijelim ljudskim ivotom, a u njihovu totalitetu i sveobuhvatnoj prirodi oni su kadri ukljuiti ovjeka i drutvo u skladu sa preovlaujuim naelom samoga islama, to jest u skladu sa jedinstvom ili tawhidom. Shariah je sredstvo kojim se to jedinstvo ozbiljuje unutar ljudskoga ivota. Motrena izvana, uloga Shariata moe biti teka za razumijevanje. U prvi mah se ini da on sadri zakone o tome kako sklopiti brak, kako trgovati, kako podijeliti nasljedstvo ili kako vriti dravne poslove. Sve su to radnje koje su vrene u vremenitom svijetu i svijetu raznolikosti. Kako onda te radnje mogu biti ukljuene u cjelinu i odraavati jedinstvo? Odgovor je sljedei: te radnje su jo to to jesu, bilo da su obavljane u skladu sa Shariatom ili ne. Ali uinak koji takve radnje ostavljaju na ljudske due potpuno je drukiji ovisno o tome da li je ta radnja jednostavno izvrena sukladno ljudski definiranim zakonima ili ona slijedi uenja Shariata. U potonjem sluaju, religijski kontekst unutar kojega se ta radnja odvijala i unutarnja veza koju uenja Shariata imaju sa duhovnim ivotom ovjeka preobraavaju bilo koji sekulrani in u religijski in. Umjesto da se dua raspline u bezbroj formi djelovanja, samo djelovanje ostavlja pozitivan trag na duu i usmjerava je njenoj cjelovitosti. Postoji Hadith u kojemu stoji da, kada ovjek radi kako bi izdravao svoju obitelj, on djeluje tako kao da vri bogotovno djelo, kao da obavlja molitvu. Ovo
211
stajalite teko moe razumjeti neko ko nije upoznat sa tradicionalnim nainom ivota. U modernom drutvu nije mogue pronai religijsko znaenje u najveem broju djelovanja i, izuzevi nekolicinu ureda za religijske potrebe izravno povezanih sa administracijom , najvei broj profesija kroz koje ljudi stjeu svoj kruh svagdanji je lien izravnog religijskog znaenja. Slom tradicionalnog kranskog drutva, u kojemu je svaki in bio obdaren religijskim znaenjem, mnogo ranije je sekularizirao golemi prostor ljudskoga ivota na Zapadu. Savremeni ovjek, koji nastoji integrirati svoj sveukupni ivot, nailazi na golemu potekou kod davanja religijskog znaenja dnevnom poslu kojeg mora nuno obavljati. Shariah smatra in stjecanja svog kruha svagdanjeg religijskim inom, inom kojeg musliman mora vriti svjestan da vri in koji je ugodan oima Boijim i koji je obavezno vriti u duhu posebnih religijskih obaveza. Shariah, zapravo, dariva religijski prizvuk svim inima koji su nuni u ljudskom ivotu i koji, naravno, nisu od onih ina koji su jednostavni luksuz. Cijeli ovjekov ivot i njegove aktivnosti na ovaj nain postaju religijski znakoviti. Kada bi bilo drukije, ovjek bi bio dom koji je u sebi samom podijeljen, prebivao bi u uvjetovanosti podjele i razdvojenosti koju islam nastoji izbjei. Usmjeravajui svoj ivot putevima koje je Shariah naloio, ovjek izbjegava mnoge neviene katastrofe i pribavlja sebi ivot punine i smislenosti.
212
Neki bi mogli prigovoriti kako prihvaanje Shariata u potpunosti razara ovjekovu poduzetnost. Takav kriticizam, meutim, proputa priliku da shvati unutarnja djelovanja boanskoga Zakona. Taj Zakon postavlja pred ljude brojne puteve sukladno ovjekovoj prirodi i potrebama unutar univerzalnog obrasca koji pristaje svakome. Ljudska poduzetnost odvija se odabiranjem onoga to je u skladu sa neijim potrebama i ivljenjem sukladno boanskoj normi kako je ona naznaena Shariatom. Poduzetnost ne dolazi samo kao rezultat ustajanja protiv Istine koja predstavlja jednostavnu svrhu, kao to je svrha kamena da po svojoj prirodi pada; poduzetnost i kreativnost dolaze u najveem broju sluajeva kao znak potrage za ivljenjem u skladu sa Istinom i primjenom njenih naela u uvjetima koje je sudbina postavila pred ovjeka. Integriranje svih tih tenji i aktivnosti unutar boanski naloenog obrasca iziskuje sveukupnu poduzetnost i kreativnu energiju koju je ovjek kadar ponuditi. Za muslimana je Shariat vjeni i transcendentni zakon, a pitanje u vezi s tim kako on biva kodificiran i sistematiziran do tanina nije bilo toliko zanimljivo sve do modernih vremena. Istraivanja orijentalista, koja su obino povijesnog karaktera, usmjerila su pozornost na postupni proces snagom kojeg Shariat biva kodificiran u formi u kojoj ga je islamski svijet poznavao cijeli protekli milenij. Prema tome, nije nezanimljivo za nas da razmotrimo kako se taj proces
213
zbio, premda je moralo biti jasno da ni na koji nain injenica, da je boanski zakon bio izriito formuliran u svom konanom obliku nakon nekoliko etapa ne oduzima bilo ta od njegove boanske naravi i nepromjenjivosti njegovih propisa. Sveukupni sadraj Shariata u sutini je sadran u Kuranu. Sveta Knjiga, naime, sadri naelo cjelovitog Zakona. Ona potencijalno sadri Zakon, ali ne zbiljski i izriito, u najmanju ruku ne sve razliite aspekte Shariata. Ondje je, dakle, postojao postupan proces snagom kojega je taj Zakon bio promaknut u svom izvanjskom obliku i uinjen primjenjivim na sve planove ljudskoga ivota. Ovaj proces je bio dovren za oko tri stoljea, tokom tog vremena je znaajan broj knjiga zakona, u sunijskom i iijskom islamu, bio napisan, mada je sami proces donekle razliit u jednom i u drugom sluaju. Naela Zakona sadranog u Kuranu objanjena su i primjerom posvjedoena u poslanikom Hadithu i Sunnatu, a ovo dvoje zajedno tvore drugi temeljni izvor Zakona. Hadith i Sunnat su, zauzvrat, bili razumijevani konsenzusom muslimanske zajednice (ijma). Najzad, ovi izvori Zakona su bili nadopunjeni analognim ljudskim razmiljanjem (qiyas) ondje gdje je to bilo nuno. Prema tradicionalnom islamskom gledanju, dakle, izvori Shariata su Kuran, Hadith, ijma i qiyas, od kojih su prva dva najvaniji i prihvaeni su od svih kola za-
214
kona, dok su druga dva ili smatrani manje vanim ili su odbaeni od nekih kola. Smisao Kurana i Haditha je dostatno jasan, ali mora se kazati nekoliko rijei o druga dva izvora Zakona. to se tie ijmaa, on oznaava konsenzus muslimanske zajednice o nekom pitanju iz Zakona i smatra se vanim na temelju Haditha: Moja zajednica se nikada nee sloiti u greci. Neki modernizirani muslimani, umjesto da nastoje ovjeka uiniti teomorfnim, oni ele Boga uiniti antropomorfnim, posebice je ovjek dvadesetog stoljea jednostavno pokuao izjednaiti ijma sa parlamentarnom demokracijom. To, meutim, nije ba isto, jer ijma, ponajprije, moe djelovati jedino ondje gdje Kuran i Hadith nisu potpuno rasvijetlili odreeni aspekt Zakona, tako da je njegova uloga u tom smislu ograniena, i, drugo, to je postupan proces u kojem zajednica u odreenom vremenskom razdoblju dospijeva dotle da ponudi svoj konsenzus u vezi sa nekim pitanjem Zakona. Najzad, stajalite muslimana se ogledalo u stavu da davanje miljenja o pitanjima Zakona treba biti zadaa onih ulama koji su jedini dobro upueni u znanost o Zakonu. Znanosti povezane sa Shariatom su sloene i zahtijevaju istraivanje prije negoli se ustvrdi da je neko autoritet u njima. Ne bi bilo nimalo gore traiti u vezi sa tijelom konsenzus nestrunjaka za dijagnozu odreene bolesti negoli traiti konsenzus u vezi sa legitimnosti sigurnog Zakona. Pojam ijmaa je uvijek podrazumije215
vao konsenzus onih koji su struni u pitanjima Zakona ispreplitenim sa unutarnjim uzajamnim djelovanjem cijele zajednice iji uinci se samo postupno osjeaju. to se tie qiyasa, on u biti oznaava upotrebu ljudskoga razuma kod usporeivanja postojee situacije sa onom za koju ve postoji zakonska norma. Ako je Kuran zabranio vino, onda to znai, snagom analogije, da je zabranio bilo koju vrstu alkoholnog pia iji uinak je slian uinku vina, to jest svaku vrstu koja uzrokuje opijanje. Koritenje qiyasa ne znai odobravanje racionalizma, ve znai treniranje razuma u kontekstu objavljenih istina koje ine temelj Shariata i poslanikih izreka i praksi koje su uinile te istine poznatim i pojasnile ih muslimanskoj zajednici. Ijma i qiyas su blisko povezani sa ulogom ulama kao uitelja Zakona, sa onima koji su, provodei svoje ivote istraujui ovo osebujno pitanje, u situaciji da prosuuju o tome. Ne postoji sveenstvo u islamu i svaki musliman moe obavljati funkcije koje su u drugim religijama stavljene u ruke sveenstva. Ali, donositi odluke u vezi sa Zakonom nije pravo svakog muslimana, a za to ne postoji nijedan drugi razlog osim toga to svako nije znanstveno osposobljen da to radi. Svako ne moe donositi odluke ni u vezi sa Shariatom iz istog razloga to svak ne moe davati miljenje o astronomiji ili medicini sve dok ne bude osposobljen na tim poljima, studirajui ih. Ulama su uvari Zakona samo zato to su poduzeli nuna izuavanja i usavr216
avanja u potrebnim disciplinama koje su im pomogle da se upoznaju sa uenjima Zakona. Povijesno gledano, etiri gorespomenuta naela izvela su do kraja oblikovanje Zakona u jednom sloenom procesu ije sve pojedinosti nisu dobro poznate. to se tie znaenja Shariata za muslimane, ta historija, kao to je istaknuto, nije od goleme vanosti. Meutim, poto je danas poklonjeno mnogo vie pozornosti historiji ovoga pitanja negoli samo njegovom sadraju, nuno je ukratko izloiti proces kroz koji je Shariah kodificiran. Mnogi stavci Kurana se tiu pitanja Zakona, ali nisu svi propisi Shariata izriito izneseni u njima. Propisi o braku, naprimjer, razvodu i nasljedstvu veoma su jasno formulirani, dok su mnoga druga pitanja samo implicitno iznesena. Postoje mnogi univerzalni stavovi koji su iziskivali dalje objanjenje prije negoli su mogli postati osebujna uputstva za ljudsko djelovanje. To objanjenje i pojanjenje je u znatnoj mjeri priskrbio sam Poslanik, a.s., iji ivot obiljeava prvo i najznaajnije razdoblje u procesu kodificiranja Shariata. Poslanik, a.s., je, kako smo ve istaknuli, bio tuma par excellence uenja Kurana i osobno je sudjelovao u oblikovanju Shariata. Njegov nain primjene naela islama na pojedinane situacije oznaavao je prvu etapu u ivotu Shariata u ljudskome drutvu i uredio je ivot novoga drutva koje je oblikovano njegovim
217
uenjima. To je posebice istinito u vezi sa medinskom zajednicom, gdje je Poslanik, a.s., sruio od ranije postojee plemenske odnose i uspostavio novi islamski poredak, uspostavljajui presedane koji su sluili kao model za sve kasnije muslimanske pravnike. Ovo jedinstveno razdoblje u islamskoj povijesti bilo je popraeno vladavinom prve etverice halifa, obino nazivanih pravovjernim halifama (al-khulafa al-rashidun), glede sunijskog islama, i vladavinom Alije, etvrtog halife i Prvog Imama, prema iijskoj perspektivi. Tokom ovog razdoblja uenja Kurana i presedan Poslanika islama, a.s., bili su primijenjeni ne samo na uvjete koji su postojali ranije, nego i na nove situacije koje su nastajale brzim irenjem islama izvan homogenog prostora Arabije. Osvajanje dijelova Bizantskog imperija i pad Sasanidskog carstva izazvali su mnoge nove probleme za ije razrjeenje su primijenili ranije uspostavljena naela ljudi koji su svi odreda bili drugovi Poslanikovi, a.s., ljudi iji interes se vie sastojao u tome da slue islamu negoli ikakvoj ovosvjetskoj vlasti. Tokom ovog razdoblja, meutim, bile su uspostavljene mnoge procedure koje su, takoer, bile ukljuene u organon Zakona. Uspostavom vlasti Umajada iskrsnula je nova situacija, situacija u kojoj je mona drava, koja se sterala od Sredinje Azije do panije i sueljavala se sa administrativnim i finansijskim problemima bez presedana, bila najprije i najvie zainteresirana da ouva svoju po218
litiku dominaciju nad tim prostranim teritorijem. Sa dravnikog stajalita motreno, Umajadi su ozbiljili znaajnu ulogu u ouvanju imperije, ali, sa religijskog stajalita gledano, njihova vladavina oznaava konano udaljavanje od ranog razdoblja islama. Umajadi se nisu brinuli, poput prvih halifa, za ouvanje Boijeg Zakona i njegovu primjenu. Oni su bili zainteresirani za novu imperiju. Najveim brojem pitanja Zakona oni su se bavili iz perspektive naela korisnosti. Tokom gotovo stotinu godina umajadske vladavine odgovornost uvanja i upravljanja Shariatom biva stavljena na plea pojedinim sucima (qudat) koji su u to vrijeme bili istinski tumai Zakona. Postoje njihovi zapisnici, posebice oni u Egiptu, sadrani u al-Kindijevim hronikama. Ti izvori otkrivaju kako su se ti suci bavili pravnim pitanjima u svakidanjim situacijama, nastojei primijeniti presedane ranijih muslimanskih pokoljenja, posebice na osnovi Kurana i Haditha, u bilo kojoj situaciji s kojom su se suelili. Ali, postojala je reakcija religijske zajednice sunijske i iijske protiv postupaka Umajada, koji su, naravno, uvelike doprinijeli njihovu padu. U zavrnom razdoblju umajadske vladavine svako je mogao vidjeti da se muslimanska zajednica, a posebice drava, udaljavala od islamskih ideala. Religijska svijest cjelokupne zajednice a posebice iija koji nikada nisu prihvatili umajadsku vlast ustajala je protiv postupaka drave, a dolaskom Abasija desila se izne219
nadna provala aktivnosti na proienju politikih i socijalnih praksi i kodificiranju Boijeg Zakona kako je utemeljen u Kuranu i Hadithu. U tom vanom razdoblju se pojavilo nekoliko ljudi izuzetne razboritosti i religijske cjelovitosti kako bi kodificirali Zakon. Zbog rasprostranjenosti muslimanske zajednice sudac iz Horasana se nije susretao sa problemima koji su bili kao oni s kojima se sueljavao sudac na Magrebu, niti je onaj iz Kufe imao situaciju s kojom se susretao sudac u Medini. Ova dva potonja grada su bila posebno vana u razvijanju Zakona. Medina je bila arapski grad, gdje su neke stare plemenske i obiteljske veze jo preivljavale, dok je Kufa postala takvim gradom tokom islamskog razdoblja. Ondje su Arapi, Perzijanci i mjesni aramejski ivalj ivjeli skupa i oblikovali novo drutvo koje je objedinjeno snagom zajednikih ideala islama. Meutim, oba grada su bili gradovi rane muslimanske vladavine i oba su priskrbili eljenu osnovu za bilo koga ko je elio istraivati prakse rane muslimanske zajednice. Iz ova dva grada su se, zapravo, pojavila dvojica utemeljitelja sunijskog zakona, Ibn Malik iz Medine i Abu Hanifa iz Kufe. Ovi ljudi su utemeljili pravne kole potiui paljivo istraivanje Kurana i Haditha, te i praksi ranijih generacija muslimana. Oslanjajui se na pomno izuavanje, oni su sastavili kompendij Zakona u kome su bila razvrstana i sistematizirana uenja Shariata tako kako su pripadala odreenim aspektima ivota.
220
Ondje je jo postojala potreba za naelima i metodama jurisprudencije koji bi bili sistematizirani i u konanom obliku predati procesu promicanja Zakona. Takvu potrebu je ispunio al-Shafii ija osebujna razboritost u tom domenu je podarila sunijskom islamu najdostatniji i, moglo bi se rei, najljepi metod jurisprudencije. Al-Shafii je pojasnio da Hadith nije samo pomogao u razumijevanju Kurana, nego je bio izvor samoga Shariata. Razvianje uloge Haditha u Shariatu duguje se njemu vie negoli ikome drugom, kao i pojanjenje pojedinanih mjesta ijmaa i qiyasa u sistemu prava. Islamska jurisprudencija je sa al-Shafiijem pronala svoju najpotpuniju i trajnu sistematizaciju. U tradicji al-Shafiija, koji je utemeljio treu sunijsku pravnu kolu sunijskog, stasali su uenici od kojih je svaki naglaavao odreeni aspekt izvora Shariata, kao to je Ibn Hanbal, koji se bitno oslanjao na poslaniki Hadith nakon Kurana, a s rezervom je prihvaao ijma i qiyas, i Daud ibn Khalaf, koji je vjerovao da samo izvanjsko (zahiri) znaenje Kurana moe biti slijeeno, i on je utemeljio zahirijsku pravnu kolu. Ibn Hanbalova kola je postala etvrta prihvaena sunijska pravna kola sa svojim karakteristinim prijezirom prema racionalistikim metodama i potpunim povjerenjem u hadisku literaturu, dok je zahirijska kola postepeno ieznula. Ove etiri vane sunijske pravne kole, malikijska, hanbalijska, afiijska i hanafijska, koje predstavljaju
221
prihvaene kole Shariata sve do danas, nastale su u treem stoljeu po Hidri. Sa najmanjim brojem pristalica je hanbalijska kola koja je zadugo imala svoje sredite u Egiptu i Siriji, a iz njene osnove se poeo razvijati vehabijski pokret. afiijska kola je uvijek bila snana u Egiptu i donekle u Siriji. Malikijska kola u potpunosti dominira u Sjevernoj Africi, a njeni sljedbenici predstavljaju najhomogenije tijelo u kraljevstvu sunijskog prava. to se tie hanafijske kole, ona je bila zvanina kola Otomana i proirila se u Turskoj, u istonim dijelovima arapskog svijeta i na indo-pakistanskom potkontinentu. to se tie Zakona u iijskom svijetu, njegovo formiranje see unazad do Petog i estog Imama, posebice estog Imama Jafara al-Sadiqa, tako da se pravo duodecimalnog iizma esto naziva daferijskom pravnom kolom. Postoji jedna razlika, u usporedbi sa sunijskim pravom, a to je da kod iija duodecimalista i ismailija Imami su tumai Zakona, a njihove rijei i predaje tvore sastavni dio hadiske literature uz predaje Poslanika islama, a.s., mada je razlika izmeu toga dvoga sauvana. Zakon je, prema tome, u naelu neprestano u nastajanju sve dok je Imam iv. Ismailijski Imam nastavlja ivjeti na Zemlji iz pokoljenja u pokoljenje, dok u duodecimalnom iizmu Imam je u okultaciji (ghaibah), premda je iv i vlada svijetom. Oni koji su u duodecimalnom iizmu dosegnuli visok stupanj strunosti u znanosti o pravu i koji is222
punjavaju ostale tradicionalne uvjete postaju mujtahidi, to jest oni koji mogu upranjavati ijtihad ili nuditi svoje miljenje u vezi s pravnim pitanjima. Oni su ivi tumai Zakona, i tumae ga u odsutnosti Imama i u njegovo ime. Svaki iijski vjernik mora slijediti ivog mujtahida ija obaveza je da primjenjuje i tumai Zakon iz pokoljenja u pokoljenje. Kapija ijtihada je bila zatvorena u sunijskom svijetu od trenutka formiranja etiri pravne kole kole, dok u iizmu ta kapija mora biti stalno otvorena. Ali to, naravno, ni na koji nain ne znai kodljivo oduzimanje iega od nepromjenjive i transcendentne naravi Shariata. To jedino znai da u svakom pokoljenju Zakon mora biti primijenjen na nove okolnosti sa kojima se suoi i mora razrijeiti svaku novu situaciju i problem sukladno uenjima Shariata snagom primjenjivanja tih uenja na novoiskrsle probleme. iizam je tu da dokae da ijtihad u istinskom smislu rijei, ni na koji nain ne podrazumijeva odustajanje od Boijeg Zakona u korist ljudskog kaprica i sanjarija, kako bi to neki danas eljeli uiniti. to se tie osebujnih uenja Shariata, sunijske i iijske kole su skoro istovjetne izuzev u pitanju nasljedstva gdje, prema iijskom pravu, u nekim sluajevima enska linija nasljeuje vie negoli prema sunijskom pravu. Inae malo ima neslaganja meu njima. to se tie razliitih sunijskih kola, sve one naglaavaju odreeni aspekt Zakona. Hanefije, naprimjer, po223
lau vie panje na qiyas, a hanbelije na Hadith, ali su odstupanja neznatna, tako da se moe bez ikakve potekoe ii od jedne kole do druge. Takoer je zanimljivo navesti u ovom kontekstu stajalite perzijskog cara Nadira Shaha, koji je dva stoljea ranije pokuao uiniti daferijsku pravnu kolu petom pravnom kolom u islamu i na taj nain ishoditi pomirbu izmeu sunizma i iizma. Njegov plan, uglavnom iz politikih razloga, nije prihvatio osmanski halifa i nije dao nikakva ploda. Slian stav se iznosi i danas u odreenim krugovima, kako se to vidi u izuavanju daferijskog prava na al-Azharu i unutar razliitih aktivnosti oko pribliavanja sunizma i iizma. Neto sutinskiji od procesa kodifikacije Shariata je njegov stvarni sadraj i supstanca. Shariah posjeduje kvalitet cjelovitosti i sveobuhvatnosti. On obuhvaa cijeli ljudski ivot tako da, sa islamskog stajalita gledano, ne postoji niti jedno podruje koje lei izvan njega, ak ni onda ako jedan ideal nije lahko u cijelosti ozbiljiti unutar ljudskoga drutva. Nedostatak rijei u arapskom, perzijskom i drugim jezicima islamskih naroda za vremenite ili sekularne stvari duguje se toj cjelovitoj prirodi Shariata. Meutim, Zakon Boiji se sastoji od ogranaka ovisno o pojedinanom aspektu ivota kojega se pojedini ogranak Zakona tie. Neke tradicionalne kole su podijeljene na dvije grane, od kojih se jedna bavi bogotvonim inima (ibadat), a druga tretira pitanja poslo224
vanja (muamalat). Ova klasina podjela je odvela neke moderniste do zakljuka kako prvi dio Shariata moe biti sauvan, dok drugi dio moe biti sekulariziran ili, u najmanju ruku, preinaen, kako ve bude odgovaralo. Sa stajalita Shariata, meutim, ove dvije grane ne mogu biti u potpunosti razdvojene jedna od druge. Tako bogotovni ini poput zajednike molitve ili posta posjeduju krajnji socijalni aspekt i ukljuuju cijelu zajednicu, dok to kako se baviti tritem izravno ovisi o kvalitetu i snazi neijeg bogotovlja. Nema nikakvog naina da se u potpunosti razdvoji ono to se tie suodnosa ovjeka i Boga od ovjekova odnosa sa drugim ljudima. To dvoje je nerazmrsivo isprepliteno, a duh Shariata je strogo u tome da uva jedinstvo ljudskog ivota, premda on ima ogranke koji se primjenjuju na razliita podruja, pojedinana i socijalna. Razumjeti sadraj Shariata znai u najboljem sluaju, dakle, izanalizirati njegove propise tako kako oni prianjaju uz svako pojedinano podruje ljudskoga ivota. Politiki govorei, Shariah sadri konana uenja koja oblikuju osnove islamske politike teorije. U islamskom miljenju Bog je jedini zakonodavac. ovjek nema nikakve vlasti da tvori zakone; on se mora potinjavati Boijim zakonima koje mu je Bog poslao. Prema tome, ma kako idealna vlast bila, sa stajalita Shariata, ona mora biti liena zakonodavne vlasti u islamskom znaenju te rijei. Uloga politikog vladara nije u tome da donosi zakone, ve da ih vri. Temeljna
225
injenica je prisutnost Boijeg Zakona koji treba biti primijenjen u drutvu. to se tie pitanja o tome ko bi trebao biti vladar u islamskom drutvu, sunizam i iizam se u tome razlikuju. Za duodecimalni iizam ne postoji nikakva savrena vlada u odsustvu Mahdija, Dvanaestog Imama. U takvoj situaciji monarhija ili sultanat, u kojem vlada sultan uz odobrenje ulama, najbolja je mogua forma vlasti u okolnostima koje, po definiciji, ne mogu biti savrene. Halifat se u sunijskom pravu smatra legitimnom formom vladanja. Halifa je khalifah ili zastupnik, ne Boiji, nego Njegova Poslanika, a potom zastupnik samo onog aspekta uloge Poslanika, a.s., koja se ticala provoenja Boijeg Zakona. Uloga halife je da uva i provodi Shariah, a on sam stoji kao simbol vlasti Shariata u ljudskom drutvu. Teniki govorei, islam nije teokracija, ve nomokracija, to jest drutvo kojim vlada Zakon Boiji. Poto postoji samo jedan islamski narod ili Muhammedova zajednica (ummah muhammadiyah), prirodno bi bilo da postoji samo jedan halifa koji bi vladao cijelom ummom. Ali ono to je sutinsko za ouvanje jedinstva islamske zajednice nije toliko broj halifa koliko je to ouvanje samoga Shariata. Kada se baci letimian pogled na stranice islamske povijesti, postaje jasno da su nakon prve etverice halifa Umajadi bili najsliniji sekularnim vladarima. Neki, poput Yazida, ak su krili naela Shariata u svojim ivotima, a mno226
gi su bili tirani. Ali, razlika izmeu njih i modernih tirana je u tome to je u razdoblju Umajada Shariah, ipak, bio primjenjivan, dok je u modernim vremenima u mnogim zemljama oito nastojanje da se razori sami Shariah. Nakon razdoblja Umajada, zapadne zemlje islama su odbile biti u vazalskom odnosu prema Abasijama, i odmah se pojavilo nekoliko vladara i, ak, halifa u muslimanskom svijetu. tavie, sa razaranjem abasijskog halifata razoreno je i politiko jedinstvo islama. Ali, kroz sve te promjene ulama i, takoer, sufijski redovi u istonim zemljama islama uspjeli su sauvati Shariah, ak i pred mongolskom provalom. Prema tome, u svim ovim situacijama jedinstvo islama je bilo sauvano ouvanjem vrline Shariata. Premda nije vie bilo nikakve politike moi nad cijelim muslimanskim svijetom, istovjetni zakoni su, ipak, bili provoeni u sudovima Maroka i Sjeverne Indije. Vladavina Boijeg Zakona je nastavila uvati jedinstvo zajednice i jamiti njenu islamsku narav. Naravno, tokom islamske povijesti sama sunijska politika teorija je bila revidirana u svjetlu dogaaja. Pojavom monih kraljeva ili sultana, koji su odmah postali istinski vladari u zemlji i koji su raspolagali sa vie vlasti negoli halife, iskrsnula je nova situacija. Tokom razdoblja Selduka, sunijski politiki teoretiari su priznali umjesto dvostruke strukture Shariata i halife, tripartitni politiki obrazac u kojemu je postojao
227
Shariah, halifa koji je simbolizirao vlast Shariata i sultan koji je istinski vrio dravne poslove. Neki muslimani u Indiji su ak nastavili navoditi imena abasijskih halifa tokom propovijedi petkom, kao simbole vladavine Shariata, ak i nakon to je sami abasijski hilafet razoren. Sutinski element koji je preivio kroz stoljea bio je Shariah, tako da se sutinska nomokratina priroda islamskog drutva odrala, a politiki nemiri, ak i na kolosalnoj skali mongolske invazije, nisu bili kadri razoriti jedinstvo islamske zajednice koje je Shariah zasadio i sauvao. U oblasti ekonomije Shariah takoer sadri posebne upute i openita naela. On ozakonjuje neke oblike poreza kao to je zakat a za iije i khums koji su poboni muslimani plaali stoljeima. Ali, iijski zakoni o porezu, openito uzevi, nisu bili jedini koje je trebalo provoditi. Pogledajte, primjerice, porez na zemlju. U Siriji, od vremena Umejada, porezi su sakupljani prema bizantskim presedanima, a u Perziji prema sasanidskim zakonima. ak i nakon mongolske provale u nekim selima je zemljini porez sakupljan prema mongolskim propisima. Ekonomska uenja u Shariatu u openitom smislu su zasnovana na potivanju privatnog vlasnitva i, istovremeno, na protivljenju pretjeranom gomilanju bogatstva u rukama jedne osobe ili jedne skupine. Lihvarenje je posebno zabranjeno, a svrha plaanja samoga zakata je ienje imetka i, takoer, podjela di228
jela toga meu ostatkom lanova drutva kroz javni muslimanski trezor (bait mal al-muslimin). Naglasci na presvetoj naravi privatnog vlasnitva takoer su jasno potcrtani u Kuranu. Ekonomska legislativa Kurana, zapravo, nije mogla biti provedena ukoliko nije postojalo privatno vlasnitvo. ovjeku je, prema Shariatu, Bogom dato pravo da posjeduje svoje vlasnitvo, a posjedovanje privatnog vlasnitva je nuno za ispunjenje njegove due u ovdanjem svijetu pod uvjetom da se pridrava uenja Shariata. Oni koji tumae uenja islama u isto socijalistikom smislu protive se samom tekstu Kurana koji pouava ovjeka tome ta bi trebao initi sa svojom imovinom. Kuran ne bi mogao nuditi legislativu u vezi sa privatnom svojinom da nije prihvatio legitimnost privatnog vlasnitva. Od svih aspekata Shariata njegova ekonomska uenja su, moda, ona koja su manje savreno ozbiljivana tokom islamske povijesti. Ali su uvijek bila smatrana idealom koji se treba dosegnuti, premda ne mogu biti u potpunosti postignuta usljed nesavrenstva ljudske prirode. Opi duh iijskih uenja, meutim, najdublje je ukorijenjen u ekonomski ivot muslimana. Iako posebne forme oporezivanja nisu smjele biti upranjavane, a neiijski porezi su mogli biti primjenjivani, opa ekonomska naela Shariata su bila ozbiljivana u velikoj mjeri, kroz povijest, meu tradicionalnim trgovcima i obrtnicima.
229
to se tie socijalnih uenja Shariata, ona obuhvaaju golemi sadraj koji se ne moe u potpunosti ovdje razmatrati. Shariah u cijelosti razmatra jedno fluidno drutvo, ne u modernom proleterskom smislu, nego u tradicionalnom znaenju rijei. Prije pojave islama postojala je arapska aristokracija, kao i ona perzijska. Preustrojavanjem drutva islam nije razorio kvalitet nego je samu vjeru uinio kriterijem ovjekove vrijednosti sukladno dobro pozantom kuranskom stavku: Kod Allaha je najbolji onaj koji Ga se najvie boji. (alHujurat, 13) Podupirui ovu primarnu vrijednost religije, islam je omoguio ovjeku da se vere drutvenom ljestvicom vjetinom svladavanja u religijskim znanostima. Obdarena osoba je mogla postati lanom ulama i uivati potovanje vee od onog koje se pridaje princu. Isto tako, sufijski redovi su sauvali duhovnu hijerarhiju u kojoj stupanj jedne osobe ovisi o njenim duhovnim sposobnostima, a ne o njenom drutvenom statusu. Sufijski uitelji i prijatelji Boiji bili su najvrliji meu ljudima, potivani kao kraljevi, a prosjaku slini. Zapravo, do modernih vremena ne samo da je religijska staza veranja drutvenom ljestvicom bila dobro uvana, nego je i samo uenje bilo put ka napredovanju u drutvu. Iako su uenje i obrazovanje danas sekularni, oni u oima muslimanskog drutva, u najirem smislu, prednjae u stjecanju ugleda, sa religijskim obrazovanjem. Postoje brojni ljudi koji obnaaju
230
poloaje u vlasti u raznim muslimanskim zemljama, iji je otac ili dedo mogao biti obini uvar, koji je slao svoju djecu u kolu, a djeca su vlastitim sposobnostima bivala kadra postii najvie napredovanje u obrazovanju koje im je ponueno i postati vodei lanovi u drutvu. Ova injenica je istina islamskoga drutva kroz cijelu njegovu povijest, koliko je to i danas. Koliko vezira i, ak, kraljeva je islamski svijet vidio koji su postali najmonije linosti u zemlji vlastitim sposobnostima? Shariah je, naglaavanjem kvaliteta religijske vjere kao mjerila ljudske vrijednosti, stvorio jedno fluidno drutvo, drutvo koje, meutim, nije bilo kvantitativno i koje nije guilo kvalitet u smislu pretpostavljene jednakosti, kako to nalazimo u mnogim suvremenim drutvima. Moglo bi se, zapravo, kazati, navodei miljenje jednog modernog mudraca, kako je islam demokratija oenjenih monaha, to jest drutvo u kojem jednakost postoji u religijskom smislu tako to su svi ti ljudi sveenici i podjednako stoje pred Bogom kao Njegovi zastupnici na Zemlji. Ali onaj koji je sposobniji da spozna svoju istinsku prirodu i svrhu, taj je kvalitativno superiorniji u odnosu na nekoga ko je u ljudskom statusu samo akcident. Jednakost ljudi nije u njihovim kvalitetima, koji su oigledno razliiti od jedne do druge osobe, nego je u tome to je kod svih ljudi mogunost spoznavanja njihove teomorfne naravi i ispunjenja svrhe ljudskog postojanja uvijek prisutna.
231
Sa stajalita drutvene strukture motrena, uenja Shariata naglaavaju ulogu obitelji kao drutvene jedinice, obitelji u proirenom znaenju, a ne u njenoj atomiziranoj modernoj formi. Najvie drutveno postignue Poslanika, a.s., u Medini sastojalo se strogo u kidanju plemenskih veza i njihovu nadomjetanju religijskim sponama koje povezuju, s jedne strane, sa cjelinom muslimanske zajednice, i, s druge strane, sa obitelji. Muslimanska obitelj je minijatura cijelog muslimanskog drutva i njegovi vrsti temelji. U njoj mukarac ili otac funkcionira kao imam, sukladno patrijarhalnoj prirodi islama. Religijska odgovornost za obitelj lei na njegovim pleima. On je u odreenom smislu sveenik stoga to moe vriti obrede koji su u drugim religijama odreeni za sveeniki stale. Otac u obitelji podrava naela religije, a njegov autoritet simbolizira autoritet Boiji u ovdanjem svijetu. Mukarac je, zapravo, potovan u obitelji zbog sveenike uloge koju ispunjava. Pobuna muslimanskih ena u nekim dijelovima islamskog drutva uslijedila je onda kada su sami mukarci prestali ispunjavati svoju religijsku ulogu i kada su izgubili svoju muevnost i patrijarhalni karakter. Postajui i sami feminizirani, oni su uzrokovali nadolazeu pobunu meu nekim enama koje vie nisu na sebi osjeale autoritet religije. Tradicionalna obitelj je takoer jedinica stabilnosti u drutvu, a etiri ene koje musliman moe oeniti, poput etverostrane Kabe, simboliziraju tu stabil232
nost. Mnogi nisu razumjeli zato je takva obiteljska struktura doputena u islamu i zbog toga napadaju islam, kao da poligamija pripada samo islamu. Ovdje modernizam iznova predbacuje predrasudu kranstva protiv poligamije, tako daleko da neki poligamiju nazivaju nemoralnom i radije preferiraju prostituciju nad jednim socijalnim obrascem koji svodi sveukupne promiskuitetne odnose na najmanju moguu mjeru. Stajalita zapadnih promatraa nisu toliko vaan problem koliko je bitan problem modernizirano muslimansko drutvo koje samo nije u stanju razumjeti uenja Shariata u vezi s ovim pitanjem, jednostavno stoga to kao mjerilo uzima kategorije posuene od modernog Zapada. Nema nikakve sumnje da u jednom malom, ali znakovitom segmentu muslimanskog drutva danas postoji pobuna ena protiv tradicionalnog islamskog drutva. U svakoj civilizaciji reakcija se uvijek javlja protiv postojee sile ili djelovanja. Renesansno tovanje prirode je izravna reakcija na prevladavajue srednjevjekovno kransko poimanje prirode kao prostora tame i zla koji treba osvijetliti. U islamu, takoer, sama patrijarhalna i muka priroda tradicije izaziva pobunu onih ena koje su postale agresivno modernizirane, nasilnije i mukarake negoli, hajde da kaemo, u hinduizmu gdje je majinski element uvijek bio snaan. Ono to mnoge modernizirane muslimanske ene rade ustajui protiv tradicionalne muslimanske
233
obiteljske strukture jest pobuna protiv samog etrnaestoljetnog islama, iako mnogi nisu svjesni one unutarnje snage koja ih pokree. Patrijarhalna priroda islama je ta koja tako estoko danas izaziva pobunu nekih moderniziranih ena. Mada su veoma ograniene brojem, one, zapravo, mnogo vie ude, negoli muslimanski mukarci, za svim onim zapadnjakim stvarima. One nastoje postati modernzirane u svojoj odjei i svojim navikama sa neobuzdanou koju bi bilo teko razumjeti sve dok se ne razmotre ondje duboko psiholoki ukljueni inioci. Sa islamskog stajalita pitanje jednakosti mukaraca i ena je besmisleno. Ono je nalik raspravi o jednakosti rue i jasmina. Svako od njih ima svoj vlastiti miris, boju, oblik i ljepotu. Mukarac i ena nisu isto; svako od njih ima svoja posebna svojstva i odlike. ene nisu ravne mukarcima. Ali ni mukarci nisu ravni enama. Islam razmatra njihove uloge u drutvu, ne kao suparnike nego kao nadopunjujue. Svako od njih ima svoje dunosti i uloge sukladno njegovoj ili njenoj prirodi i uvjetovanosti. ovjek posjeduje odreene prinadlenosti kao to je drutveni autoritet i pokretnost, i u skladu s njima on mora izvriti mnoge teke dunosti. Prije svega on mora snositi ekonomsku odgovornost. Njegova je dunost da u cijelosti podupire svoju obitelj, ak i kada je njegova supruga bogata i unato injenici da je ona ekonomski potpuno neovisna. U tradicionalnom
234
islamskom drutvu ena ne treba da brine o zaraivanju za ivot. Tu je uvijek ira obiteljska struktura u kojoj ona moe pronai mjesto i utoite pred socijalnim i ekonomskim pritiscima, ak i kada nema mua ili oca. U jednom proirenom obiteljskom sistemu mukarac esto potpomae ne samo svoju suprugu, nego i svoju majku, sestru, amidinicu, snahu, a katkada i rodice i dalje enske srodnike. Prema tome, u gradskom nainu ivota nunost potrage za poslom po svaku cijenu i snoenje ekonomskog pritiska u ivotu dignuta je sa plea ene. to se tie prigradskih naselja, ondje je obitelj po sebi ekonomska jedinica, a posao zajedniki obavlja ira obitelj ili plemenska jedinica. Drugo, ena ne mora sebi traiti mua. Ona ne mora pokazivati svoje ari i krojiti hiljadu i jedan plan kako bi se nadala da e privui budueg suprunika. Uasan strah od toga da se mora pronai mu i strah od gubljenja prilike ukoliko se ne uini dostatno ozbiljan napor u pravom asu vrlo je rijedak kod muslimanske ene. Bivajui u stanju da zadri svoju prirodu to istinskijom, ona moe sebi priutiti da sjedi kod kue i eka svoju pravu priliku. To obino vodi do braka koji, utemeljen na znaenju religijske dunosti i na trajnoj obiteljskoj i socijalnoj ravnotei meu dvjema stranama, trajniji je i mnogo rjee okonava razvodom negoli brakovi koji su zasnovani na trenutanom osjeanju koje se esto ne razvije u trajnije suodnose.
235
Tree, muslimanska ena je izravno poteena vojne i politike odgovornosti, premda su u rijetkim sluajevima postojale ene ratnice. Ovo moe izgledati kao svojevrsno liavanje ene neega, ali u svjetlu stvarnih potreba enske prirode lahko je uvidjeti da su za veinu ena takve dunosti preteke. ak i u modernim drutvima, koja su procesom izjednaavanja pokuala izravnati mukarca i enu, kao da ne postoji nikakva razlika meu ovim dvjema prirodama, ene su obino poteene vojne obaveze, osim u nekim krajnjim situacijama. Zauzvrat, zbog ovih prinadlenosti koje ena prima, ona takoer ima neke odgovornosti od kojih je najvanija ta da priskrbi dom za svoju obitelj i da podari svoju vlastitu djecu. ena u kui gospodari kao kraljica, a muslimanski mukarac je u odreenom smislu u kui gost svoje ene. Kua i ira obiteljska struktura, u kojoj ona ivi, za muslimansku enu predstavljaju njen svijet. Odvojiti je od toga isto je kao i odvojiti je od svijeta ili oduzeti joj ivot. Ona pronalazi smisao svog postojanja u toj proirenoj obiteljskoj strukturi koja je tako podignuta kako bi njoj podarila krajnju mogunost ozbiljenja njenih temeljnih potreba i njenog samoispunjenja. Shariah, stoga, sagledava ulogu mukarca i ene sukladno njihovim prirodama koje su komplementarne. On mukarcu podaruje povlasticu socijalnog i politikog autoriteta, i pokretljivost zbog koje on,
236
zauzvrat, mora da snosi teke odgovornosti, titei svoju obitelj od svih snaga i drutvenih pritisaka, ekonomskih i drugih. Premda je uitelj u svijetu openito i sveenik vlastite obitelji, mukarac djeluje u svojoj kui kao neko ko priznaje vladavinu svoje ene u toj domeni i koji je potuje. Kroz uzajamno razumijevanje i ozbiljenje mogunosti koje je Bog poloio na plea svakog od njih, muslimanski mukarac i ena su kadri ispuniti svoje osobne ivote i stvoriti vrstu obiteljsku jedinicu koja predstavlja temeljnu strukturu muslimanskog drutva. Pored svojih politikih, ekonomskih i socijalnih uenja, Shariah se skrbi i za ono to je najsutinskije za svaku religiju, to jest za suodnos izmeu ovjeka i Boga. Sredinji aspekt Shariata se tie obreda ili bogotovnih ina koje svaki musliman mora vriti i koji uspostavljaju obredne i nabone prakse muslimana. Meutim obredima najvanije su dnevne molitve (salat) koje, kako smo vidjeli, predstavljaju osovinu religije. Nijedan in u Shariatu nije tako sutinski kao to je obavljanje tih molitvi. Njima prethodi poziv (adhan) i obredno pranje (wudu), koji ne oznaavaju samo fiziko ienje tijela nego i proienje due. Njima se neistoa otcijepljene egzistencije uklanja i ovjek postaje spreman stati pred Boga. On najednom osjea kako se u njegovo tijelo ulijeva svjetlost i kako se iznova vraa u svoju edensku istotu.
237
Iza obrednih pranja slijede molitve koje se obavljaju, kao to se dobro zna, prije raanja sunca, u podne, u vrijeme izmeu podneva i zalaska sunca, nakon zalaska sunca i nou. Neprestano ponavljanje molitvi u tim posebnim trenucima dana i noi slui tome da se na jedan sustavan nain onaj san nehajnosti u kome ovjek ivi prekine. ovjek ivi u snu, uronjen u svijet i zaborav Boga. Kanonske molitve prekidaju taj san, barem nakratko, svaki dan. One makar u tren izvlae ovjeka iz matice misli i ulnih utisaka, koji jesu svijet, i postavljaju ga licem u lice pred Boga. Tako ovjek duhovno ozbiljuje, kroz te molitve, svoju teomorfnu prirodu, barem toliko koliko traje vrenje molitve. One za njega postaju dragocjeni tit od ivotne oluje. Samo prijatelj Boiji je kadar ivjeti neprestance u molitvi i biti budan u svakom asu. Kanonske molitve se ne bi smjele poistovjeivati sa pojedinanim molitvama koje se esto pridodaju kasnije. U kanonskim molitvama ovjek stoji pred Bogom kao predstavnik svih stvorenja. On moli za i ispred svih bia. Stoga, kako smo rekli, stavci poglavlja al-Fatiha, koji ine srce kanonskih molitvi, u prvom su licu mnoine, ne jednine. ovjek ui: Samo Tebe mi oboavamo, a ne Tebe ja oboavam. U tim molitvama ovjek ispunjava svoju ulogu kao zastupnik Boiji na Zemlji i moli za sva bia. Kanonske molitve su srce Shariata i one su obavezne. Takav sluaj nije sa zajednikom molitvom
238
petkom, koja je posebno preporuena u sunijskom islamu, ali nije obavezna. Molitva petkom slui za uspostavu snane socijalne povezanosti meu vjernicima i priskrbljivanje prilike religijskim uiteljima da odre lekcije o moralu i relgiji. Ona je takoer uvijek povezana sa politikom vlasti, a ime vladara spomenutog u propovijedi tradicionalno je pridonosilo veem prestiu. Unato njenoj golemoj vanosti, molitva petkom nije na istoj razini kao dnevne kanonske molitve, koje se mogu obavljati kod kue ili u damiji, ili u prirodi koja predstavlja primordijalnu damiju koju je Bog stvorio i priskrbio savren prostor za klanjanje Njemu. Molitva petkom mora biti u zajednici i obino se obavlja u damiji; kanonske molitve mogu biti obavljene bilo gdje i apsolutno su obavezne za svakog muslimana. Nakon salata ili kanonskih molitvi, drugi temeljni in bogobojaznosti koji je obavezan za svakog muslimana osim bolesnika i putnika jeste post tokom svetog mjeseca ramazana. Post je preporueni in u islamu, ali tokom ovog posebnog mjeseca on postaje religijska obaveza. Postiti od cika zore do zalaska sunca ne znai samo odustajanje od hrane, pia i seksualnih uitaka, ve i od svih zlih misli i djela. On je strogo sredstvo samoproienja. On je takav kao da se nosi oklop Boiji protiv svijeta i on uvodi istotu smrti u ovjeije tijelo, onu istotu i nepodmitljivost koja je
239
poput kristala, teka i nepromjenjiva, ali ipak prozirna pred svjetlom. Kunja posta ima svoje duhovno znaenje, ponajprije u tome to se ovjek svjesno podlae Boijoj zapovijedi. Ali, k tome jo, post je sredstvo snagom kojeg ovjek potiskuje kraljevstva svojih ivotinjskih poriva i spoznaje da je on neto vie od ivotinje. Sve dok ovjek u potpunosti slijedi svoje strasti i prohtjeve, on se tako malo razlikuje od ivotinja, izuzev to su ivotinje nedune i iskrene u svojoj prirodi, dok ovjek nije. Jedino kada ovjek ozbiljuje svoje duhovno htijenje asketizmom se suprotstavljajui svojim ivotinjskim navadama, on spoznaje svoju uzvieniju prirodu. ak i osjetilni uici postaju uzvieniji kroz odricanje. Potpuno udovoljenje osjetilima otupljuje ih. Prema tome, iskustvo mjeseca posta ini ovjeka cjenjenijim od darova koje mu je Bog podario i koje on obino prima bez naknade. Ramazan je i vrijeme vrenja milosra u kojemu ovjek dijeli sa onima koji imaju manje materijalnih blagodati od njega. Ali, to je, prije svega, mjesec proienja, mjesec prebogat svojim milodarima, meu kojima je i objava samoga Kurana u njemu, No Snage (lailat al-qadr), koja pada u jednoj od neparnih noi posljednje dekade ramazana. Tokom ovog mjeseca kapije nebeske su otvorenije, a muslimani kao pojedinci i kao zajednica kadri su oistiti se uz pomo Boije milosti i obnoviti duhovnu energiju drutva.
240
Hodoae u Mekku (hajj) je jo jedan obavezni in koji se, naime, mora poduzeti samo onda kada se ispune odreeni uvjeti. ovjek, ukoliko raspolae sa dostatnim sredstvima, treba jednom u svome ivotu hodoastiti u Mekku, koja za islam predstavlja sredite svijeta. Hajj, uz sve potekoe koje je za sobom povlaio i jo povlai, unato modernim pogodnostima, takoer predstavlja put proienja. ovjek putuje u Sredite, u dom Boiji, traei ondje oprosta za svoje grijehe i biva oien svojim pokajanjem i vrenjem obreda. Odsada on mora nastojati ivjeti pobonim ivotom, a kada se vrati u svoju zemlju, on sa sobom nosi oienje i blagoslov (barakah) doma Boijeg. Neto od onog Sredita na taj nain biva rasijano na periferiji, a kroz ovaj godinji in cijela zajednica biva oiena. Hajj je takoer vaan put postizanja socijalnog objedinjenja. Svake godine se stotine hiljada muslimana iz svih dijelova svijeta susretnu i razmijene ideje i dobroinstva. Upoznaju prostranstvo muslimanskog svijeta i prispiju boljoj spoznaji o nekim drugim dijelovima tog svijeta. Hajj je takoer odigrao veoma vanu ulogu u rasijavanju znanja sa jednog dijela muslimanskog svijeta na drugi, tako da je jedan moderni zapadni uenjak to nazvao prvim meunarodnim znanstvenim kongresom u povijesti. Ali, njegova vanost je u najveoj mjeri prepoznatljiva u jedinstvu
241
muslimanske zajednice i irenju istote, koja poiva u njenom srcu, na udove i organe te zajednice. to se tie nekih drugih velikih obreda koje je Shariah propisao, zakat i jihad ili sveti rat su najznaajniji meu njima. Prvi predstavlja nain plaanja Boijeg duga za sve to primamo. Tako ovaj obred predstavlja jedan oblik portvovnosti (sacer-facere uiniti svetim, posveenim), koji isti i ini dopustivim ono to se troi, darujui tako ovjekovom ekonomskom ivotu jednu religijsku sankciju. Jihad u izvanjskom znaenju predstavlja povremenu djelatnost koja nije poput nekih drugih djelatnosti koje se stalno upranjavaju. Njegovo stalno prisutno znaenje poiva u velikom svetom ratu koji, kako smo to ve ranije isticali, predstavlja neprestanu borbu koju svaki musliman mora voditi protiv zlih i ruilakih tenji u njemu samom. Ne samo jihad nego i svaki propis Shariata posjeduje jedno unutarnje i duhovno znaenje. Salat oznaava buenje iz drijemea zaboravnosti i stalno prisjeanje na Boga, post oznaava umiranje ostraenog jastva i raanje u istoti, hodoae znai putovanje sa periferije prema sreditu bia jer, kako su to ve mnoge sufije kazali, srce je duhovna Kaba. Zakat takoer podrazumijeva duhovnu velikodunost i plemenitost. Ovo unutarnje znaenje ne porie izvanjska uenja Shariata nego ih nadopunjuje i ispunjava njihovu duhovnu svrhu. Zbog toga je Shariah nuna
242
i dostatna osnova za duhovni ivot. Svaki musliman mora prihvatiti Shariah u tenji da bude muslimanom. A najuzvieniji duhovni zamak u islamu, zamak velianstvenih mudraca i prijatelja Boijih, utemeljen je na vrstoj osnovici koju je priskrbio Shariah. ovjek ne moe teiti duhovnom ivotu, hoditi stazom Boijom (Tariqah) bez sudjelovanja u Shariatu. U proteklom stoljeu su neki modernisti pokuali promijeniti Shariah, iznova otvoriti vrata ijtihada s ciljem ukljuivanja modernih praksi u Zakon i ograniavanja funkcioniranja Shariata na osobni ivot. Sve te aktivnosti zrae iz pojedinanog stava duhovne slabosti vis--vis svijeta i podlaganja svijetu. Oni koji su preplavljeni takvim nainom miljenja ele Shariat uiniti sukladnim vremenu, a to znai ljudskim hirovima i matarijama, ak stalno mijenjajuoj ljudskoj prirodi koja je nainila to vrijeme. Oni ne znaju da je drutvo to koje se mora oblikovati prema Shariatu, a ne obrnuto. Oni ne znaju da su oni koji su ranije upranjavali ijtihad bili poboni muslimani koji su stavljali interes islama ispred svijeta i njegova naela nisu nikada potinjavali naelu koristoljubivosti. Bog je u islamskoj perspektivi ovjeku objavio Shariah, tako da pomou njega ovjek moe preobraavati sebe i drutvo. ovjek je taj kome je potrebna preobrazba, a ne religija koju je objavio Bog. Prisutnost Shariata u svijetu ima se zahvaliti samilosti Boijoj prema Njegovim stvorenjima, zbog ega je On
243
i poslao sveobuhvatni Zakon za njih kako bi ga slijedili i, na taj nain, stekli sreu na ovom i na buduem svijetu. Shariah je, stoga, ideal za ljudsko drutvo i za pojedinca. On priskrbljuje smisao svim ljudskim djelatnostima i u cjelinu dovodi ljudski ivot. On je mjera za savreni drutveni i ljudski ivot i nuna osnova za svaki duhovni bijeg sa periferije prema Sreditu. ivjeti u skladu sa Shariatom znai ivjeti u skladu sa Boijom voljom, sukladno normi koju je Bog dobrohotno htio za ovjeka.

Agnides, N.P., Mohammedan Theories of Finance, Lahore, Premier Book House, 1961. Temeljita i objektivna analiza muslimanskih ekonomskih teorija i praksi. Ahmad, M., Economics of Islam, Lahore, Muhammad Ashraf, 1947. Najbolje objanjenje ekonomskih naela iz pravovjerne muslimanske vizure. Arnold, T.W., The Preaching of Islam, Lahore, Shirkat-i Qualam, 1956. Veoma zapaeno djelo o povijesti irenja islama u svijetu. Asad, M., Islam at the Crossroads, Lahore, Muhammad Ashraf, 1947. Izvanredna studija o znaaju Shariata u svjetlu
244
problema sa kojima se sueljuju muslimani u modernom svijetu. Baillie, N.B., A Digest of Moohummudan Law, London, Smith, Elder & Co., 1887. Engleski prijevod Sharai al-islam, jednog od najmjerodavnijih iijskih djela o zakonu. Coulson, N.J., Islamic Surveys, 2, A History of Islamic Law, Edinburgh, University Press, 1964. Priruan i koristan prikaz Shariata i njegove historije sa dobrom bibliografijom, koja je takoer popraena korisnim miljenjem orijentalista u vezi sa Hadithom i utemeljenjem Boijeg Zakona. Fyzee, A.A.A., Outlines of Muhammadan Law, London, Oxford University Press, 1955. Prirunik za muslimanski Zakon, sunijski i iijski, prikaz uenja Zakona kako je na poseban nain provoen na indo-pakistanskom potkontinentu. Gardet, L., La Cit musulmane, vie sociale et politique, Paris, J. Vrin, 1961. Moda najbolji europski izvor o muslimanskim drutvenim i politikim idealima uz stanoviti sukus usporedbe sa kranskim vjerovanjima. Gibb, H.A.R., Mohammadanism, pogl. VI. Jednostavan, a ipak jasan prikaz naravi i uloge Shariata. Law and Religion in Islam, Judaism and Christianity, uredio E.I.J. Rosenthal, svezak III, pp. 145-170, London, Shelden Press, 1938. Dobar prikaz znaenja Shariata u islamu. Goldziher, I., The Principles of Law in Islam, The Historians History of the World, uredio H.S. Williams, svezak III, pp.
245
294-304, London, The Times, 1908. Jasno izlaganje naela islamskog Zakona. Vorlesungen ber den Islam, Heidelberg, Winter, 1925; S francuskog preveo F. Arin, Le Dogme et la loi de lIslam, Paris, Geuthner, 1920. Utjecajno djelo o sadraju Shariata i jedan od vanih napisa zapadnih orijentalista o ovom pitanju. Hamidullah, M., The Muslim Conduct of State, Lahore, Muhammad Ashraf, 1954. Muslimanski pregled islamske politike teorije i prakse sa posebnim naglascima na ranom razdoblju islama. Khadduri, M., (prijevod), Islamic Jurisprudence, Shafiis Risala, Baltimore, John Hopkins Press, 1961. Dobar engleski prijevod veoma poznate rasprave o Shafiiji, koja je temelj sveukupne jurisprudencije u sunijskom islamu. Levy, R., The Social Structure of Islam, Cambridge, University Press, 1962. Dobro napisana studija o drutvenoj strukturi islama sa dosta poglavlja posveenih razliitim aspektima Shariata i njegovu znaenju kao uvodnici u cjelokupni islam i njegovu civilizaciju. Macdonald, D.B., Development of Muslim Theology, Jurisprudence and Constitutional Theory, New York, Macmillan, 1903. Premda donekle zastario, ipak koristan prikaz muslimanskog Zakona i teologije. Mahmassani, S., The Philosophy of Jurisprudence in Islam, preveo F. Ziadeh, Leiden, E.J. Brill, 1962. Izuzetna analiza naela i
246
filozofije islamske jurisprudencije utemeljena na tradicionalnim vrelima i praksama. Merchant, M.V., A Book of Quranic Laws, Lahore, Muhammad Ashraf, 1960. Zakoni prikazani u Kuranu koje je nabrojao i o njima raspravljao jedan muslimanski autor. Nasr, S.H., Islamic Studies, Essays on Law and Society, the Sciences, Philosophy and Sufism, Bejrut, Librairie du Liban, 1965, dio I. Rasprava o nekim problemima koje irenje sekularizma postavlja pred Shariat iz perspektive tradicionalnog islama. Roberts, R., The Social Laws of the Quran, London, Williams and Norgate, 1925. Prikaz onih aspekata Shariata koji su spomenuti u Kuranu. Rosenthal, E.I.J., Political Thought in Medieval Islam, Cambridge, University Press, 1958. Dobro dokumentiran i dobrohotan prikaz islamske politike teorije unutar kojega su propitivani i filozofski i teoloki izvori. Santillana, D., Istituzioni di diritto musulmano malichita, con riguardo anche al sistema sciafiita, svezak 2, Roma, Istituto per lOriente, 1926-38. Najopsenija i najdetaljnija analiza islamskog zakona na jednom europskom jeziku. Schacht, J., An Introduction to islamic Law, Oxford, Clarendon Press, 1964. Detaljan prikaz islamskog zakona koji sadri povijesnu i sustavnu analizu, kao i izvanrednu bibliografiju koju je sainio jedan od vodeih europskih istraivaa Shariata koji, meutim, kao i veina drugih orijentalista,
247
ne prihvaa tradicionalno muslimansko gledanje na porijeklo i ulogu Boijeg Zakona. Siddiqi, A.H., Caliphate and Sultanate, Karachi, Jamiyat Faleh Publications, 1963. Suvremena pravovjerna muslimanska rasprava o halifatu i sultanatu. De Zayas, F., The Law and Philosophy of Zakat, Damascus, al-Jadidah Press, 1960. Opsena studija o zakatu u njegovoj socijalnoj primjeni i religijskom znaenju sa muslimanskog stajalita.
248
15. TARIQAH DUHOVNI PUT I NJEGOVI KURANSKI KORIJENI

ariqah ili duhovni Put, koji je uobiajeno poznat kao tasawwuf ili sufizam, predstavlja unutarnju i ezoterijsku dimenziju islama i, kao i Shariah, ima svoje korijene u Kuranu i poslanikoj praksi. Budui da je srce islamske poruke, taj Put, nalik fizikom srcu, skriven je od izvanjskog pogleda, mada je opet, poput srca, unutarnje vrelo ivota i sredite koje je iznutra sukladno cjelovitom religijskom organizmu islama. Tariqah je najprofinjeniji i za razumijevanje najtei aspekt islama, a u isti mah se njegov izvanjski uinak vidi u brojnim oitovanjima islamskog drutva i civilizacije. Naa zadaa u ovom poglavlju nije da raspravljamo o oitovanjima sufizma u islamskoj povijesti ve da opiemo sutinska naela Tariqata i njegove kuranske korijene. Da predoimo svojstva koja odlikuju islamsku duhovnost, iji uvar je Tariqat i za koju on priskrbljuje sredstvo duhovnog ozbiljenja. Kao to je istaknuto u prethodnom poglavlju, Shariah je Zakon Boiji ijim prihvaanjem ovjek postaje muslimanom. Jedino ivljenjem u skladu sa njim ovjek je kadar zadobiti onu ravnoteu koja ini
249
nunu osnovu za stupanje na Put ili Tariqat. Samo ovjek koji moe hoditi tim Putem, moe se nadati da e biti kadar verati se planinom. Bez sudjelovanja u Shariatu, ivot Tariqata bi bio nemogu, jer njegove vlastite prakse i stajalita su utkani u prakse koje je propisao Shariat. Neki tradicionalni sufijski uitelji, posebice oni azilijskog reda, koristili su geometrijsku sliku kruga kako bi opisali suodnos tih temeljnih dimenzija islama. Sa bilo koje take u prostoru se moe proizvesti krunica i beskonaan broj poluprenika koji povezuju svaku taku na obodnici kruga sa sreditem. Obodnica je Shariah, ija sveukupnost obuhvaa cijelu muslimansku zajednicu. Svaki musliman prihvaanjem Boijeg Zakona postaje jedna taka na toj obodnici. Poluprenici simboliziraju turuq (mnoina od tariqah). Svaki poluprenik je put od obodnice do Sredita. Kako sufije kau, postoji onoliko puteva prema Bogu koliko ima djece Ademove, a.s. Tariqah, koja postoji u brojnim razliitim oblicima, sukladno razliitim duhovnim naravima i potrebama ljudskim, predstavlja radijus koji povezuje svaku taku sa sreditem. Jedino stajanjem na obodnici, to jest prihvaanjem Shariata, ovjek moe pred sobom otkriti radijus koji ga vodi Sreditu. Samo slijeenjem Shariata mogue je otvorenu kapiju duhovnoga ivota uiniti zbiljskom.
250
15. Tariqah - duhovni put i njegovi Kuranski korijeni
Najzad, u Sreditu postoji Haqiqah ili Istina, koja je izvor i Tariqata i Shariata. Ba kao to, geometrijski govorei, taka poraa radijus i obodnicu, tako isto, metafiziki govorei, Haqiqat, Sredite koje je posvuda i nigdje stvara Tariqat i Shariat. Zakon i Put je neovisno u postojanje uveo Bog, onaj koji jest Istina. Oboje, i Zakon i Put, odraavaju Sredite na razliite naine. Sudjelovati u Shariatu znai ivjeti u suodnosu sa Sreditem. Na taj nain je sauvan nuni i dostatni razlog za ivljenje cjelovitog ivota. Ali, uvijek postoje oni ije unutarnje zdanje je takvo da ne mogu samo ivjeti u promatranju Sredita, nego moraju nastojati dosegnuti ga. Njihov islam je to da hode Putem prema Sreditu. Za njih je Tariqat providonosno sredstvo kojim oni mogu dosegnuti onu konanu Svrhu ili Cilj, onaj Haqiqat koji je izvor svih stvari, odakle istjee cjelovita tradicija koja obuhvaa Zakon i Put ili obodnicu i radijuse. Mada je islam u svojoj cjelovitosti bio u stanju sauvati tokom cijele svoje povijesti ravnoteu izmeu ove dvije dimenzije, dimenzije Zakona i Puta, pokatkad je bilo onih koji su naglaavali jedno nautrb drugoga. Bilo je onih koji su poricali radijuse u korist obodnice, koji su tako porekli vrijednost Tariqata u svjetlu Shariata. Neki, kao uvari Shariata, su imali ulogu da ga brane i da brane njegovu apsolutnu nunost, dok su na drugoj razini bili kadri prihvatiti ili ak i sami sudjelovati u Tariqatu. Takvi ljudi se naziva251
ju ulama al-zahir, uitelji Zakona, ija dunost je da uvaju i tite uenja svetog Zakona. Drugi su ili dotle da u cijelosti poreknu Put, zadovoljavajui se iskljuivo izvanjskim tumaenjem religije. Oni su ona povrna (qishri) ulama koja e poruiti ravnoteu izmeu izvanjske i unutarnje dimenzije samo da bi vladali cijelom zajednicom. Ali, mada kao reakcija protiv modernog Zapada, izvjesno gibanje blisko povezano sa takvim gledanjem, koje je postiglo uspjeh u nekim sredinama, nije nikada zagospodarilo nad cjelovitim pravovjerjem i zadralo je sporednu poziciju. Za golemu veinu pravovjernih muslimana sufija ostaje simbol pobona muslimana koji je potovan zbog cjelovitosti njegova religijskog ivota, makar sve ono to on ini i upranjava nije poznato ili shvatljivo ostatku ire zajednice. S druge strane, postoje takoer oni koji su povremeno nastojali poremetiti ravnoteu u korist Tariqata, kako bi omoguili Putu da opstoji u svijetu bez Zakona koji slui kao njegov izvanjski tit i titi Tariqat od umrtvljujueg utjecaja svijeta. Toliko je, zapravo, bilo gibanja koja su skonala u stvaranju odreene sljedbe ili ak u odstupanju i odvajanju od potpune pravovjernosti islama, a koja su se pojavila kao rezultat pokuaja da se ezoterizam ospolji i lii potpore Shariata. Openito uzevi, mnoge pseudoreligijske i zabludjele sljedbe su zapoele sa ezoterijskom pozadinom koja se, raskidom sa zatitnim obolom samog Shariata,
252
udaljava od svoje izvorne prirode, zavravajui ili u relativno nekodljivim malim sljedbama ili pozitivno tetnim pseudoreligijama, koje ovise o podneblju unutar kojega nastaju. Islam je u svojoj cjelovitosti, meutim, bio kadar sauvati onu ravnoteu izmeu egzoterijskog i ezoterijskog ili izmeu tafsira i tawila, glede samog kuranskog tumaenja. ire pravovjerje muslimanske zajednice uvijek je bilo kadro prevladati i tititi bilo da Zakon ne zagui Put, bilo da Put ne porui tit Zakona ruei na taj nain ravnoteu islamskog drutva. Religijska i duhovna vitalnost islama stoljeima dopire iz prisutnosti obje reene dimenzije koje su skupa tvorile jednu cjelovitu religijsku tradiciju sposobnu za stvaranje religijskog drutva i normi unutarnjeg duhovnog ivota. Prema dobro poznatom sufijskom simbolu islam je poput oraha ija ljuska je kao Shariah, jezgra kao Tariqat, a ulje koje je nevidljivo, a ipak posvuda prisutno kao Haqiqah. Orah bez ljuske ne moe rasti u svijetu prirode, a bez jezgre ne moe imati dovretak i svrhu. Shariah bez Tariqata bi bio kao tijelo bez due, a Tariqat bez Shariata bi bio lien izvanjske potpore i jednostavno ne bi mogao opstati i oitovati se u ovdanjem svijetu. Poradi cjelovitosti tradicije i jedno i drugo su apsolutno nuni. Mnogi iskazi sufijskih uitelja, koji na povrini izgledaju tako kao da rue ili poriu Shariat moraju se razumjeti u sklopu okolnosti koje su prevladavale
253
i sluateljstva kojem su se oni obraali. Ako je Hafiz pisao da treba odbaciti prostirku za molitvu ili Ibn Arabi da je njegovo srce postalo hram za idolopoklonike, ne znai da su ti uitelji poricali Zakon Boiji. Istinski govorei, oni su se obraali sluateljstvu ije upranjavanje Shariata se podrazumijevalo, a oni su nadalje ljude pozivali da transcendiraju svijet oblika pronicanjem u unutarnje znaenje Shariata. Postoji svijet razlikovanja izmeu zajednice u kojoj svako upranjava Zakon Boiji i one zajednice u kojoj niko to ne ini. Danas mnogi ele transcendirati svijet oblika bez posjedovanja oblika. Oni ele spaliti svitke, da upotrijebimo budistiki pojam, iako svitke ne posjeduju. Ali, ovjek ne moe odbaciti ono to ne posjeduje. Sufije, koji su pozivali ljude da odbace izvanjske forme, obraali su se ljudima koji su ve posjedovali te forme. Vie nije bilo nikakve opasnosti za te ljude da padnu ispod formi; Shariah je uvijek bio prisutan kako bi sprijeio takvu opasnost. Danas postoje mnogi koji ive bez religijske forme i koji grijee transcendirajui forme odozgo i padajui ispod njih. Tariqah se ne moe dosegnuti drukije doli kroz Shariah, a oigledno poricanje Puta nije poricanje samoga Shariata, nego je to svoenje Istine na same izvanjske forme. Nita nije bespredmetnije od tvrdnje kako sufije ele da rue Shariat i uvedu neke vrste individualizma i pobune protiv religijskih formi koje bi neki moderni254
sti rado odbacili u ime sufizma. Sloboda koju Tariqat priskrbljuje kroz prihvaanje i kasnije transcendiranje formi Zakona Boijeg je antipod kvantitativnoj slobodi odbacivanja cjelokupnog Zakona Boijeg. One slie jedna drugoj samo u smislu da je Sotona oponaatelj Boiji. Samo priprosta dua ili neko ko ne eli razumjeti moe grekom zamijeniti jednu slobodu za drugu. Ne moe se odbacivati egzoterizam u ime ezoterizma kojeg se ne posjeduje. Stablo se cijeni po svojim plodovima, a nije potreban nikakav bolji dokaz za ispraznost takvoga stava negoli je kiseli plod kojeg je spomenuto drvo dalo. Nema boljeg dokaza za unutarnju povezanost Tariqata i Shariata od injenice da se islam u mnoge oblasti muslimanskoga svijeta proirio preko sufizma. U nekim dijelovima Indije, Jugoistone Azije i u veem dijelu Afrike, islam su najprije irili osobnim primjerom sufijski uitelji i uspostavom sufijskih redova. Tek kasnije se proirio Shariat i islam je postao nairoko prihvaen. Da je sufizam bio strani uljez u islamu, kako bi nam to mnogi orijentalisti eljeli rei, kako je bilo mogue da poslui kao prethodnica irenju Shariata? On je unutarnja spona izmeu Zakona i Puta koja je omoguila irenje islama u mnogim podnebljima preko sufijskih uitelja i prijatelja Boijih koji su priskrbili ivi primjer islamske duhovnosti. Ulogu Tariqata kao unutarnje dimenzije Shariata posvjedoili su neki autoriteti i utemeljitelji pravnih
255
kola koje su naglaavale njegovu vanost u proiujuoj muslimanskoj etici. Zabiljeeno je, naprimjer, da je i Imam Malik kazao: Onaj koji ui pravo i porie sufizam, taj je za osudu; onaj ko ui sufizam i porie pravo, taj je otpadnik od vjere; a onaj ko kombinira jedno s drugim, taj dosee duhovno ozbiljenje Istine. Isto tako Imam Shafiija je kazao: Tri stvari su mi drae od tvoga svijeta: odustajanje od lai, mijeanje osobne udorednosti sa ljubaznou, slijeenje puta sufija. Ne samo da je al-Ghazali bio uitelj prava, teolog i sufija koji je svjedoio da je Put kojeg slijede sufije najbolji put, nego su ak i earijski teolozi, poput Fakhruddina al-Razija, koji osobno nije bio sufija, nazivali sljedbenike Tariqata onima koji su obuzeti usredotoenjem i proienjem svojih dua, postiui svoju katarzu, izbavljenje iz materijalne zamke. Razi ih je nazivao najboljom skupinom meu svim skupinama. Isto bi se moglo kazati i za iijske izvore, uz ak vee naglaske, jer iskazi Imama, posebice Alije, koji ine jednu od poluga iijskog prava, takoer predstavljaju temelje duhovnog Puta. Alija, kao predstavnik ezoterizma u islamu, nakon Poslanika, a.s., je izravni izvor Tariqata u iizmu i u sunizmu. to se tie situacije Tariqata vis--vis iizma i sunizma, to je sloen suodnos koji se ne moe u cijelosti objasniti tek u nekoliko rijei. Kao prvi korak u ra256
svjetljavanju tog suodnosa moe se rei da postoje sunije koji slijede tasawwuf, to jest pripadaju Tariqatu, a postoje i oni koji slijede samo Shariat. Isto tako, postoje iije koji slijede samo Zakon i oni koji pripadaju Tariqatu. Prema tome, moe se kazati da jedinstvo sufizma ili Tariqata transcendira podjelu iz meu sunizma i iizma, za koje se moe kazati da zajedno tvore obodnicu kruga iji radijusi simboliziraju Put. Tariqat postoji u iijskom i u sunijskom svijetu, i u oba sluaja je prilagoen okolini u kojoj se razrasta. Ali reeni suodnos je uinjen sloenijim usljed injenice da je Prvi iijski Imam, Alija ezoterijski autoritet, a iijsko uenje i teologija ukljuuju, ak i u formalnom obzorju, krajnje ezoterijske elemente. Sami iizam sadri ezoterijska uenja, premda se ne moe poistovjetiti sa islamskim ezoterizmom ili gnozom kao takvom, jer i on posjeduje vlastitu formu Shariata i egzoterijski aspekt. Prema tome, glede ove odve sloene i delikatne situacije, moe se kazati da Tariqat ili sufizam, s jedne strane, postoji unutar sunizma i iizma dok, s druge strane, iizam kao cjelina je vie od ezoterijskog tumaenja islamske objave i u svom uenju sadri elemente srodne elementima sufizma. to se tie krajnjeg ishoda, cjelovita struktura islama ostaje nepromijenjena; u oba segmenta zajednice, u sunijskoj i iijskoj, Zakon i Put ili Shariat i Tariqat su prisutni. ak bi se moglo kazati da, iako je iizam Alijin islam, Alijina milost ili barakah je prisutna u sunij257
skom svijetu preko sufijskih redova i zanatskih cehova koji su tradicionalno bili povezani sa sufijskim redovima. Alijina uenja i uenja ostalih Imama, koja, nakon Kurana i Haditha, ine osnovu iizma, takoer su prisutna u sufizmu i u sunijskom svijetu. Ali ta uenja su prisutna u sufizmu unutar sunijskog svijeta, ne kao uenja iijskih Imama, nego kao uenja predstavnika islamskog ezoterizma kao takvog. Ne moe se kazati da je iizam izvor sufizma. Ali se moe kazati da je u mjeri u kojoj Alija stoji na izvoru iizma, istovremeno u toj mjeri istaknuti predstavnik islamskog ezoterizma, pa su stoga izvori iizma i sufizma u tom pogledu isti i oni posjeduju mnotvo zajednikih elemenata. Ne smije se, meutim, zaboraviti da iizam nije samo islamska gnoza, nego je on cjelovito pravovjerno tumaenje islama koje je sredstvo za ljudsko zajednitvo i, poput sunizma, posjeduje Shariat i Tariqat. Samo nekolicina zapadnjakih znalaca islama je uvidjela da korijeni Tariqata poivaju u Kuranu. Prije toliko godina je Massignon napisao da je dovoljno proitati Kuran nekoliko puta kako bi se zapazilo da sufizam ili Tariqat istjeu iz Kurana. Margoliuth je takoer odobravao kuransko porijeklo sufizma i, naravno, Corbin, koji je imao drugaije stajalite od veine orijentalista i koji ozbiljuje svoje istraivanje o islamu uz osjeaj osobnog sudjelovanja, a koji je potvrdio toliko puta ovu sutinsku stvar. Ali, golema veina zapadnih autora, moda zato to ne ele potvrditi pri258
sutnost istinske duhovne dimenzije u islamu, nastupila je sa svim vrstama teorija koje se istinski i u cijelosti bave izvanjskim izrazima sufizma, a ne samom stvari kao takvom, kako bi objasnili porijeklo sufizma. Postoje brojne teorije o porijeklu sufizma koje, ini se, postaju pomodne na jedan ciklian nain, svaka jedno vrijeme prednjai, dok ne izgubi na vjerodostojnosti, padne u zaborav, a onda iznova uskrsne. Za sufizam se tvrdilo da je nastao kao rezultat utjecaja neoplatonizma, kranskog monatva, arijanske reakcije na semitsku religiju, zoroastrizma i maniheizma, hinduizma i budizma i, praktino, svake druge mogue religije. U svakom sluaju, neka formalna slinost ili, ak, povijesna posudba pojedinanog metoda ili izraza isticana je kao novi dokaz za neislamsko porijeklo sufizma. Ali ono to je gotovo uvijek stajalo iza svih tih argumenata a priori je bila pretpostavka da islam nije boanska objava i, stoga, nije mogue da posjeduje vlastitu izvornu duhovnu dimenziju. Postoji, takoer, staro vjerovanje na Zapadu kako je islam tek priprosta i okrutna religija maa, koja je nasilu oblikovala socijalni poredak, a da je sve kontemplativne ili metafizike naravi u toj religiji moralo biti izvana posueno. Ono to su previdjeli svi zagovornici stranog porijekla Tariqata jest zbiljska priroda duhovnog puta. Duhovni put je put kojim je ovjek u stanju transcendirati svoja vlastita ljudska ogranienja i pribliiti se
259
Bogu. Prema tome, sam taj put ne moe biti ovjekova tvorevina. Jer logiki je nemogue da ovjek pokua transcendirati ljudsku prirodu snagom neeg to je on izumio. Ko god prihvaa zbilju duhovnog ivota, taj mora prihvatiti injenicu da duhovni put mora sadravati u sebi blagoslov koji nije ovjekov izum, i taj put, u konanici, mora biti put kojeg je Bog odredio i pred ovjeka ga poloio kako bi ga slijedio. Ova temeljna istina se moe primijeniti i na sufizam. Ili je Tariqat u islamu duhovni put koji moe poluiti svetost, iji plod posvjedouje njegovo boansko porijeklo kroz duhovnu aromu kojom odie, ili je posuen izvan islama, to jest posudili su ga i izmislili ljudi i na taj nain je ovjekova tvorevina. U tom sluaju uope ne predstavlja duhovni put i bespredmetno je govoriti o njemu kao takvom. Ukoliko taj duhovni put moe proizvesti prijatelje Boije i ukoliko posjeduje duhovnu uinkovitost, tad onaj blagoslov ili barakah koji ini moguom duhovnu preobrazbu mora biti boanskog porijekla i, tavie, mora potjecati sa vrela same islamske objave. To mora biti muhammedanski blagoslov (al-barakah al-muhammadiyah), jer kranski ili budistiki blagoslov, jamano, ne bi mogao poluiti jednog muslimanskog sveca koji je ovaploenje religijskog genija islama, nita vie negoli bi muhammedanski blagoslov mogao poluiti budistikog ili kranskog sveca. U oba sluaja, meutim, milost
260
jedne druge tradicionalne forme bi bila, u izuzetnim okolnostima, potpora za ozbiljenje duhovne svrhe. Za one koji poriu izvornost svekolikog duhovnog ivota takvi argumenti ne bi bili punovani, ali se, jamano, ne moe posvjedoiti izvornost, hajdemo kazati, kranske duhovnosti i poricati izvornost islama snagom pozivanja na isto povijesne dokaze. Duhovno stablo u svakoj tradiciji mora imati svoje korijene u izvorima te tradicije. Svaki kranin bi drao apsurdnom tvrdnju kako je duhovnost svetog Augustina grka s obzirom na njegovo znanje o platonizmu i neoplatonizmu, jer on zna da je sveti Augustin postao svetac ne itanjem knjiga o drevnim filozofima, nego preko milosti Kristove. Grki mudraci poput Platona i Plotina njemu su priskrbili prikladan jezik da izrazi istinu koja je bila kranska. Neki, meutim, ne uviaju da je upravo apsurdno smatrati duhovnost jednog Hallaja ili Ibn Arabija ili Rumija predislamskom duhovnou, jer oni su mogli govoriti o ljubavi na nain koji slii uenjima kranstva ili su mogli upotrijebiti odreenu doktrinarnu formulaciju posuenu iz neoplatonizma ili hermetizma. Ono to su dali ti ljudi-sveci nije bila ova ili ona ideja koju je ovaj ili onaj grki ili kranski mudrac mogao izraziti, nego je to bila ona muhammadanska baraka, ona istinska boanska prisutnost koju priskrbljuju metode i tehnike sufizma. Oni su plod duhovnog stabla islama, a nijedno stablo ne moe dati ploda
261
ako njegovi korijeni nisu zasaeni u tlo koje ga hrani. U sluaju duhovnog stabla, tlo mora biti boanska objava, a korijeni moraju biti ona izravna veza koja povezuje svako duhovno oitovanje, u jednoj religijskoj tradiciji, sa njegovim izvoritem. Promotrimo to na neto drukiji nain: svak zna da je sufizam bio utjecajan na neke srednjevjekovne Bhakti pokrete u Indiji, a neki indijski mudraci su ak pisali mistinu poeziju utemeljenu na perzijskim sufijskim poemama. No, ako su ovi ljudi bili istinski sveci i sveti ljudi, kada su sjedili i zazivali Ramu ili neko drugo boansko Ime, tad je morala biti milost koja istjee iz indijske tradicije ta koja je bila prisutna i koja je oitovala svoj uinak, preobraavajui ih u svete ljude i svece koje Hindusi smatraju utjelovljenjem duhovnih genija hinduizma. Nije sufijska poezija ta koja ih je preobrazila u svece, nego iva prisutnost duhovnog toka iz samog hinduizma, premda je u sluaju srednjovjekovne Indije, gdje su dvije velike religijske tradicije ivjele jedna uz drugu, poneko bio opahnut mrvicom milosti duhovnog lika iz druge tradicije. Pa ipak, takvo iskustvo, ponovimo to ovdje jo jednom, samo potvruje da je svaka tradicija posjedovala svoju vlastitu duhovnu normu koja je bivala potpuno oitovana u njenim velikim svecima. Ako je toliko prostora posveivano odbacivanju uobiajenog orijentalistikog gledanja na porijeklo sufizma, to je bilo stoga to takvo gledanje iskrivlju262
je viziju o cjelokupnom zdanju islama i onemoguuje istinsko vrednovanje sufizma. Kada se za sufizam ustvrdi da je posuen sa strane, tad i sam islam postaje, u tuim oima, tek socio-politiki sustav koji se vie ne poziva na onaj ovjekov najdublji duhovni poticaj. Razlog za relativno zanemarivanje izuavanja islama na polju uporedne religije danas je strogo taj to su njegovi kontemplativniji aspekti zanemareni i esto odbaeni kao izvorni. Isto tako, sami sufizam ne moe biti vrednovan u svom istinskom svjetlu i ne moe biti uzet zaozbiljno sve dok se ne spozna da Tariqat, ili ezoterijska dimenzija islama, ima svoje korijene u Kuranu i da je, poput svih aspekata islamskog pravovjerja, utemeljen na dva vrela: na Kuranu i Hadithu. Prije prelaska na ispitivanje kako je Tariqat utemeljen na Kuranu, vano je odrediti znaenje imena datih onima koji su slijedili duhovni Put. Kao to Tariqat znai Put, tako i sufizam ili tasawwuf na arapskom jeziku oznaava onu boansku mudrost (al-hikmat al-ilahiyah) koja je uvana i promicana unutar Tariqata. Ma kakvo porijeklo tasawwufa bilo, etimoloki govorei - bilo da je rije izvedena iz imenice suf (vuna), koju su rane sufije nosili, ili safa (istota), koju su nastojali postii, ili iz mnogih drugih rijei koje su raspravljane u srednjovjekovnim i modernim izvorima njegovo metafiziko znaenje je boanska mudrost. U znanosti o brojanom simbolizmu (al-jafr) povezanom sa arapskim alfabetom, tasawwuf je, zapravo, brojano
263
jednak rijei boanska mudrost. Sufije i sami motre tu rije kao sredinji i veoma profinjen pojam eda bi bio etimoloki izveden iz bilo koje druge rijei. Onaj koji sudjeluje u tasawwufu zove se faqir ili siromah, sukladno kuranskom stavku: Allah je bogat, a vi ste siromani. (Muhammad, 38), a biti siromaan ovdje se razumijeva u smislu Mesihovih rijei: Blagoslovljeni su siromani u duhu. Faqir nastoji ozbiljiti muhammedansko siromatvo (al-faqr al-muhammadi), to jest da spozna da je on nita i da sve dolazi od Allaha; da spozna da je on, metafiziki motrei, nita; Allah je jedan i jedini Bitak. U jeziku islamskih naroda faqir se nikada ne naziva sufijom. To bi bilo neutivo, jer sufija je neko ko je ve ozbiljio svrhu Puta, vrhunsko sjedinjenje. On se, radije, naziva mutasawwif, to jest onaj koji sudjeluje u tasawwufu. Zatim, uvijek postoje oni koji se igraju sa uenjima sufizma bez istinskog sudjelovanja u njima. Takva osoba se naziva mustaswif (onaj koji tei sufizmu), koji je, kako jedan sufijski uitelj ree, poput ose koja oblijee oko slatkia. Naravno, sufije se takoer nazivaju mnogim drugim imenima kao to su: ljudi Puta (ahl al-tariqah), ljudi koji ue kroz aluziju (ahl al-isharah), ljudi srca (ahl-i dil, na perzijskom) i mnogim drugim naslovima, a svaki je sukladan nekom aspektu zbilje sufizma. Faqir se na perzijskom kae darvish (odakle dolazi i engleska rije dervish), a ovaj pojam se openito koristi i u drugim jezicima istonih zemalja islama. On se naziva
264
murid (onaj ko trai ili eli slijediti Tariqat). Duhovni uitelj, ija prisutnost je apsolutno sutinska kao vodia na opasnom putu ka duhovnom ozbiljenju, takoer je poznat po mnogim drugim imenima kao to su: shaikh (starac ili uitelj), murshid (onaj koji vodi), murad (onaj koji se trai) i na perzijskom pr (to opet oznaava starca). Sve su to tehniki pojmovi koji pripadaju rjeniku sufizma, a svaki od njih oznaava jedan aspekt duhovnoga ivota. Ukoliko smo izbjegli nazvati sufizam islamskim misticizmom, to je samo zbog pasivne i anti-intelektualne boje koju ova rije ima u veini suvremenih europskih jezika, i to kao rezultat gloenja starih nekoliko stoljea izmeu kranstva i racionalizma. Sufizam je aktivno sudjelovanje na duhovnom putu i on je umski u istinskom smislu te rijei. Usredotoenje u sufizmu je najvii oblik aktivnosti a sufizam je, zapravo, uvijek ukljuivao aktivni i kontemplativni ivot. Stoga su mnoge sufije bili uitelji i uenjaci, umjetnici i znanstvenici i ak dravnici i vojnici. Ako bismo koristili misticizam u njegovu izvornom znaenju kao neto to se tie boanskih otajstava i ukoliko bismo mistike motrili kao ljude poput svetog Augustina, Eckharta ili Grgura Palame, tad bismo, svakako, sufizam mogli zvati islamskim misticizmom, a sufije misticima. Meutim, uobiajena boja data ovoj rijei mora se maknuti i njeno izvorno znaenje iznova uspostaviti. U svakom sluaju, valja se prisjetiti da sufi265
zam znai aktivno slijediti duhovnu stazu utemeljenu na Kuranu i poslanikoj praksi s ciljem zadobivanja onog prosvjetljujueg znanja (al-irfan) koje je krajnji cilj Puta. Zapravo, sufizam se katkat nazivao irfanom, posebice kada se njegov doktrinarni aspekt podvrgne promiljanju. Tariqat ima svoje korijene u Kuranu i poslanikom Hadithu, u nauavanju i prakticiranju. Doktrinarno govorei, sufija nastoji da spozna znaenje Shahadata: La ilaha illAllah, i on praktiki pokuava nasljedovati ivot Poslanika, a.s., koji je prototip islamske duhovnosti i koji je ozbiljio jedinstvo ili tawhid koji se podrazumijeva u Shahadatu u njegovoj punini. Sufija zapoinje pitanjem ta zaista znai kazati: La ilaha ilAllah. On sagledava odgovor ivei u skladu sa primjerom kojeg je ostavio Poslanik, a.s., koji je u punini ozbiljio smisao tog stava. Tasawwuf zapoinje sa potragom za krajnjim znaenjem temeljne doktrinarne formule islama. Ozbiljenje Jedinstva kakvo je sadrano u Shahadetu sufija postie kroz strogo zasnivanje svoga ivota na ivotu Poslanika, a.s., koji je prototip duhovnog ivota u islamu. Nijedna skupina ljudi u islamskom drutvu nije nikada traila da nasljeduje Poslanikov, a.s., ivot sa jednakom strogoom i snagom kao to su to sufije inili. Nisu sufije samo nastojali ivjeti svoj dnevni ivot u skladu sa poslanikim Sunnatom, nego su oni takoer hodili Putem u potrazi za duhovnim
266
iskustvom ije savreno mjerilo je nono Uznesenje Poslanika islama, a.s., na nebo (al-miraj). Odreene noi, dok je jo bio u Mekki, Poslanik islama, a.s., je bio prenesen u Jeruzalem, a odande uzdignut nebeskim sferama ili viestrukim stanjima bitka koja koncentrina nebesa tradicionalne astronomije simboliziraju, do same Boije Prisutnosti. Praen melekom Dibrilom, koji mu je bio vodi, Poslanik, a.s., je proputovao kroz sve svjetove, sve dok nije dosegnuo granicu, kada je melek odbio ii dalje kazavi da e mu, ako kroi dalje, krila sagana biti, htijui time rei da je krajnja postaja tog putovanja bila s onu stranu, ak da je predstavljala najuzvieniji stupanj oitovanja, stupanj oitovanja meleka. tavie, Poslanik, a.s., je dovrio to putovanje ne samo umski ili duhovno nego i fiziki. To podrazumijeva da spomenuto putovanje simbolizira sudjelovanje cijelog njegovog bia, ukljuujui i tijelo, ba kao to je i uskrsnue tjelesno. U jednom drugom kontekstu, Kuran je bio primljen u tijelu Poslanikovu, a.s. Miraj ili Uznesenje na nebo je prototip duhovnoga putovanja sufije koji se, naime, moe nadati da e ga dovriti u ovdanjem ivotu samo duhovno, ne i u svom cjelovitom bitku, ukljuujui i tijelo. Putovati od jednog stadija bitka do drugog, uspinjui se ljestvicom univerzalne hijerarhije bitka do Boije Prisutnosti, je svrha Tariqata, a samo putovanje se temelji na primjeru Poslanika, a.s. Mnoge sufije su pisali
267
o duhovnom znaenju nonog Uznesenja kao to je veliki perzijski sufijski pjesnik Sanai, ija je Mirajnamah (Rasprava o nonom Uznesenju), sa nekim drugim sufijskim izvorima, posluila kao nadahnue Danteu. Florentinski pjesnik u svojoj Boanskoj komediji koristi simbolizam putovanja kroz kozmos kako bi opisao uzlaenje due prema Bogu, opisujui kozmos koji je, naime, kranski, premda je model kojeg je Dante koristio, doao iz islamskih izvora. Nije samo praksa sufija ili naroda Tariqata utemeljena na ivotu i primjeru Poslanika, a.s., nego su temelji te prakse u samom Kuranu koji govori o islamu (podlonosti), imanu (vjeri) i ihsanu (vrlini). Jednom su takoer Poslanika islama, a.s., pitali o tome ta je to religija (al-din). Odgovorio je da se ona sastoji iz tri elementa: islama, imana i ihsana, a prvi je podario svoje ime samoj religijskoj tradiciji. Ko god prihvaa ovu religiju i podlae se Boijoj volji naziva se muslimanom, ali svaki musliman nije mumin ili svaki onaj koji se tako zove. Iman je snaniji stupanj sudjelovanja u religiji, koji podrazumijeva snanu vjeru i prijanjanje uz Boga. to se tie ihsana, to je jo dublje pronicanje u srce objave kroz posjedovanje one vrline koja nije svakom darovana. To je, zapravo, ona zbilja koju sadri Tariqat i nastoji je utkati u onoga ko ga slijedi. Iman je, sutinski govorei, vjera u Boije Jedinstvo, a islam je podlaganje Boijoj Volji. Ihsan djeluje na ova dva temeljna elementa religije i preobraava ih u ono
268
to je poznato pod imenom tasawwuf. Sufijski uitelji su, zapravo, stoljeima definirali sufizam na temelju onog dobro poznatog Haditha Poslanika islama, a.s., koji je, kada su ga pitali o ihsanu, kazao sljedee: Ihsan je to da oboava Allaha kao da Ga oima svojim vidi, jer, iako ti Njega ne vidi, On ipak tebe vidi. Ova definicija u sutini predstavlja i definiciju sufizma. Ono emu Tariqat pouava sastoji se u tome da oboavamo Boga svjesni da smo mi u Njegovoj blizini i da Ga, na neki nain, vidimo, ili da On stalno gleda nas, a da mi neprestance stojimo pred Njim. Tariqat nastoji dovesti uenika do svijesti da on neprestance ivi u Boijoj Prisutnosti. Tasawwuf ovu vrlinu ili ihsan primjenjuje na iman i na islam. Iman, kada je preobraen snagom ihsana, postaje ono prosvjetljujue znanje koje ujedinjuje, ona gnoza (irfan ili marifah) koja pronie i preobraava ovjeka. Islam, kada je motren u svjetlu ihsana, postaje ieznue u Bogu (al-fana), duhovni uvid kako mi pred Bogom nismo nita, a On je sve. Mnogi sufijski uitelji su poistovjeivali ihsan sa iskrenom predanou (ikhlas) u religiji. Posjedovati tu iskrenu predanost znai uiniti religiju onim sredinjim i nastojati pronii u njeno unutarnje znaenje cijelim svojim bitkom. Primijenjena na prvi Shahadet: La ilaha illAllah, iskrena predanost postaje sredstvom zadobivanja znanja. Cjelokupna metafizika, sveuku269
pno uenje Tariqata sadrano je u Shahadatu, a moe se shvatiti samo ukoliko se motri okom ikhlasa ili ihsana. Primijenjena na drugi Shahadatu: Muhammadun rasul Allah, predana iskrenost priskrbljuje duhovne vrline i stavove koje Tariqat nastoji utkati u uenika i koji jedini ine moguim duhovno ozbiljenje Istine. Tariqat, prema tome, sadri dva temeljna elementa i dvije vrste uenja: doktrinu o prirodi zbilje ili metafiziku, i duhovni naputak u vezi sa postajama na Putu. Svaki sufijski tekst, zapravo, ili je izlaganje metafizike i kozmologije, ili je tumaenje duhovnih vrlina ije postignue vodi ovjeka prema svetosti i duhovnom ozbiljenju teomorfne naravi. Sufizam, poput svakog istinskog duhovnog puta, na taj nain se temelji na doktrini i metodi, na razdvajanju i ujedinjenju. Doktrina sutinski nauava to da je samo Bog apsolutno istinit; sve drugo je relativno. To je razluivanje. Metoda pouava sredstvu sjedinjenja sa Istinitim. Ona obuhvaa sredstvo sjedinjenja. Doktrina i metoda su sutinske naravi i obje istjeu iz ona dva Shahadata ukoliko su motreni u svjetlu one iskrene predanosti ili vrline koja pripada Tariqatu. Takoer se moe kazati da Put, iz druge perspektive motren, sadri tri elementa od kojih je svaki nune naravi: doktrinu, duhovne vrline i duhovnu alhemiju ili sredstvo preobraenja due i njenog osposobljenja da duhovno ozbilji vrline i pronikne u smisao doktrine. Tariqat sadri sve te elemente koji se izvode iz
270
izvora objave. Ne samo da doktrina i vrline dolaze iz Kurana i Sunnata, nego odande dolazi i ona milost neophodna za duhovno ozbiljenje alhemije koja dolazi od Poslanika, a.s. To je ona muhammedanska milost (al-barakat al-muhammadiyah), sadrana u Tariqatu, i ona ini moguim to duhovno putovanje. Sa doktrinom i duhovnim vrlinama oni tvore duhovni Put u islamu ija svrha je u duhovnom ozbiljenju muhammadanskog siromatva. Doktrina se, meutim, ne bi smjela pogreno zamjenjivati za filozofiju, kako se taj pojam uobiajeno koristi u zapadnim jezicima, premda se u istonim zemljama islama filozofija, kada je povezana sa imenima mudraca kakvi su Suhrawardi i Mulla Sadra, sutinski predstavlja kao mudrost ili hikmah, pa je stoga blisko povezana sa sufijskim uenjem. Doktrina povezana sa Tariqatom nije filozofija u tom smislu to ne nastoji obujmiti zbilju unutar jednog racionalistikog sustava. U svojoj izvanjskoj formulaciji doktrina je prije teorija (theoria) u izvornom grkom znaenju vizije, i u tom smislu se na na Zapadu jo tako razumijeva unutar hisihazma. Ona je intelektualna vizija Istine, vizija o anatomiji univerzuma i ovjekova mjesta u njemu, i vizija o boanskim Atributima i Svojstvima. Ta vizija je uinjena moguom kroz instrument uma. Tragedija moderne zapadne filozofije poiva, sa muslimanskog stajalita motreno, u brkanju uma i razuma. Um, kojemu sufijsko uenje poziva i kojim se
271
razumijeva, jest onaj instrument znanja koji spoznaju prima izravno. Nije to razum koji je, u najboljem sluaju, njegova mentalna slika. Intellectus nije ratio. Razum moe stvarati i razumijevati filozofiju u uobiajenom znaenju rijei; samo um moe razumijevati metafiziku u njenom istinskom znaenju, metafiziku koja poiva u srcu doktrine. Razumijevati doktrinu, dakle, ne znai samo pokuati uskladiti ideje sa jednim logikim obrascem. Niti znai poigravati se idejama i nastojati vriti bilo koju vrstu mentalnih akrobacija. Rije je o kontemplativnoj viziji prirode stvari koja je omoguena umovanjem. Doktrinu ili metafiziku bi bilo lake nauiti kada bi svi ljudi mogli lahko razumijevati s kojom lahkoom mogu racionalizirati. Ali, najtee je, zapravo, precizno objasniti zato je samo nekolicina ljudi kadra umovati. Stoga, ak, unutar Tariqata samo mali broj ljudi je sposoban potpunije razumijevati doktrinu. Doktrina predstavlja smisao poetka i svretka Puta. Ona na poetku dolazi kao znanje koje je teorijsko, a na kraju kao znanje koje je ozbiljeno i proivljeno. Izmeu toga dvoga postoji svijet razliitosti. Svako doktrinarno djelo sufizma je poput kljua kojim se otvaraju pojedina vrata i kroz koja putnik mora proi sve dok, najzad, na kraju puta ne ozbilji u svome biu doktrinu koju je teorijski poznavao na poetku. Postoje oni koji umanjuju vanost doktrine za raun iskustva. Ali, doktrina je apsolutno sutinska, posebi272
ce na poetku Puta kada je ovjek izgubljen u zbrci ratrkanih misli, a naroito u modernom dobu kada zbrkanost na mentalnom planu ini nezamislivim posjedovanje jasne vizije prirode stvari. Doktrina je na poetku poput mape planine na koju se valja uzverati. Na kraju je ona neposredno znanje o planini steeno kroz zbiljsko iskustvo veranja. Na isti nain mogu se ponuditi razliiti opisi planine ovisno o uglu iz kojeg se gleda, tako da je doktrina esto izraena u pojmovima koji mogu izgledati protuslovni unutar nekih izvanjskih aspekata. Ali, predmet svih opisa je planina, a sadraj svih izraza doktrine je Istina koja svaku formulaciju izraava sa odreenog svjetopogleda. U metafizikim doktrinama nema nikakvog uroenog protuslovlja, kao u kolama filozofije, nego postoje komplementarne forme koje objavljuju istovjetnu bit. Svaka doktrina, kako je ve kazano, sutinski predstavlja luenje Zbiljskog od prividnog, Apsolutnog od relativnog, ili supstance od akcidenata. Njeno osnovno uenje je uenje da je samo Allah apsolutno istinit i, shodno tome, da je ovaj svijet u kojemu ovjek ivi kontingentan. Izmeu Boga, koji transcendira Bitak i ije prvo odreenje je isti Bitak, i ovoga svijeta koji je najudaljeniji od istoga Bitka, smjeteno je mnogo drugih svjetova koji su hijerarhijski poredani jedan ponad drugoga unutar ljestvice univerzalnog postojanja. Oni zajedno obuhvaaju viestruke sta273
dije bitka, a svi oni primaju svoj bitak od Boga, dok je ispred Njega doslovno nita. Tako ovjek stoji pred tim golemim brojem svjetova ponad sebe, a poslije njih pred samom Boijom Prisutnosti koja je, premda u potpunosti transcendentna s obzirom na svekolika obzorja univerzuma, ovjeku blia od njegove vratne ile kucavice. Sredinja doktrina u vezi sa konanom prirodom zbilje uobiajeno se nazivala pojmom wahdat al-wujud ili uenje o transcendentnom jedinstvu Bitka. Ova temeljna doktrina, koja ne predstavlja panteizam, niti prirodni misticizam, kako su je zapadni orijentalisti nazivali, izravna je posljedica Shahadata. Ona svjedoi o tome da ne mogu postojati dva potpuno neovisna poretka zbilje ili bitka, jer bi to bio isti politeizam ili shirk. Prema tome, u mjeri u kojoj bilo ta posjeduje bitak, to ne moe biti drugo doli Apsolutni Bitak. Shahadat, zapravo, zapoinje sa l, ili poricanjem, u nastojanju da oslobodi Zbilju svake drugotnosti i mnotva. Odnos izmeu Boga i poretka egzistencije nije tek logikni odnos u kojemu je jedna stvar jednaka nekoj drugoj i obrnuto. Kroz tu tajnu, koja poiva u srcu samoga stvaranja, sve je, u sutini, poistovjeeno sa Bogom, dok Bog beskonano transcendira sve. Umovanjem shvatiti ovo uenje znai posjedovati kontemplativni um; ozbiljiti ga u punini znai biti svetac koji iskljuivo vidi Boga posvuda.
274
Slijedee po vanosti, nakon uenja o transcendentnom jedinstvu Bitka, je uenje o Univerzalnom ovjeku (al-insan al-kamil), koje predstavlja duhovnog pratioca onog prethodnog uenja. ovjek, kako je istraivan u sufizmu, nije tek razumna ivotinja, kako se uobiajeno poimao, ve bie koje u sebi posjeduje sva viestruka stanja bitka, premda velika veina ljudi nije svjesna obujma svoje prirode i mogunosti koje nosi u sebi. Samo prijatelj Boiji zna cjelinu prirode univerzalnog ovjeka i, na taj nain, postaje savreno ogledalo u kojemu Bog kontemplira Sebe. Bog je stvorio svijet kako bi mogao biti spoznat sukladno onom Hadith qudsiju: Bio sam skrivena riznica; poelio sam biti spoznat, stoga sam stvorio svijet. Univerzalni ovjek je ogledalo u kojemu se Boija Imena i Atributi potpuno odraavaju i kroz kojega se ispunjava sama svrha stvaranja. Viestruka stanja bitka koja ovjek nosi u sebi ine ga simetrinom polutkom univerzuma, pa se stoga naziva mikrokozmosom, a ona druga makrokozmosom. Oba ova vida bitka odraavaju u svom bitku i simbolizmu Metakozmos koji je njihovo izvorite. Ova metafizika zbilja je predoena u srednjovjekovnoj kozmologiji prema kojoj Zemlja u univerzumu stoji u sreditu okruena koncentrinim sferama od kojih svaka simbolizira jedan stupanj bitka koji se pribliuje Bogu u jednom uzlaznom poretku. U najvioj sferi stoji Prvi Um ili Duh (Ruh), ponad kojega je sama Bo275
ija Prisutnost. Taj poredak je prisutan i unutar ovjeka, ali je izokrenut u smislu da je zemlja ili najmaterijalniji dio njega tijelo koje je ujedno i najspoljanjija ljutura. U tijelu poiva psiha koja, naime, okruuje unutarnju duu, vodei, najzad, prema Duhu koji vlada u najunutarnjijem sreditu ili srcu ovjekovom. To srce se, zapravo, naziva Prijestoljem Milostivoga (arsh al-rahman), nalik najuzvienijem nebu. ovjek je sazdan na takav nain da zauzima sredinji poloaj u svijetu i kadar je spoznati istinu sadranu u tom uenju snagom duhovnog ozbiljenja totaliteta prirode Univerzalnog ovjeka. Takav potencijalitet je stalno prisutan i moe se ozbiljiti ukoliko se osoba podvrgne duhovnoj disciplini Tariqata i ozbilji duhovne vrline koje predstavljaju ljudske naine bivanja u skladu sa Istinom i spoznavanja Istine u sebi. Duhovne vrline i ova uenja su nezamisliv element Tariqata. One su sredstvo pomou kojeg ovjek moe dosegnuti svetaki ivot. Te vrline u Tariqatu, naravno, nisu preve sentimentalizirane vrline koje se pronalaze u mnogim religijskim krugovima danas na Zapadu, i koje su udaljile mnoge inteligentne ljude od religije. One su prije nain bivanja istine, kao to je uenje nain spoznavanja istine. Stoga bez duhovnih vrlina nije mogue ozbiljiti Istinu u neijem ivotu i unutar supstance neije due. ovjek nije puki um koji misli, nego stvorenje koje egzistira. Prema tome, njegovo znanje i njegovo postojanje moraju biti preobraeni.
276
Vrline nisu moralni stavovi koje je oblikovao ovjek; one su naini bivanja koji preobraavaju ovjekovo postojanje u skladu sa njegovom unutarnjom prirodom. One su apofatike vrline koje se moraju ozbiljiti ukoliko ovjek eli nositi aromu duhovnosti. Glavne duhovne vrline u tasawwufu, koje, zapravo, odlikuju duhovni ivot kao takav, jesu poniznost, samilost i iskrenost, a one u sutini predstavljaju one iste vrline koje odlikuju i samog Poslanika, a.s. Skruenost u islamu ne oznaava sentimentalno stajalite poniznosti koje skriva uznositost ega. Ona ne oznaava ni prijezir inteligencije, kako to esto misle u nekim pokretima dananjeg zapadnog religijskog miljenja. Postoje oni koji mrze razboritost u ime poniznosti i, ak, smatraju gnozu tim ponosnijom ukoliko se gnostik ne naziva onim ko spoznaje snagom Boga (arif billah), to jest onim ko spoznaje Boga Njime Samim, a ne pomou isto ljudskog znanja. Mrziti razbor znai mrziti najdragocjeniji dar kojeg je Bog podario ovjeku. Kranskim pojmovima kazano, to znai zgrijeiti protiv Duha Svetoga, a to je stajalite koje je najudaljenije od istinskog znaenja skruenosti u Tasawwufu. Poniznost kao duhovna vrlina znai spoznati da je Bog sve, a da mi nismo nita, a na drugoj razini da na susjed koji ne oznaava samo ovjeka nego i svako stvorenje u univerzumu moe nas pouiti neemu posjedovanjem savrenstva koje mi nemamo. To znai da mi vis--vis Boga spoznajemo nau nemo i uvia277
mo ovjekovu beznaajnost pred Bogom. S obzirom na naeg susjeda, ta vrlina znai ivjeti stalno svjestan toga da, ma kako mi mogli biti savreni, drugi imaju neka savrenstva koja nama nedostaju, i mi, prema tome, moramo biti ponizni pred tim drugima. Poniznost ustaje protiv one uznositosti koja zasljepljuje ego u njegovim vlastitim ogranienjima, tako da taj ego tei posvjedoenju sebe ne samo pred ovjekom nego, ak, i pred Bogom, zaboravljajui svoju vlastitu nitavnost i svoje krajnje povjerenje u Boga, pred ijom uzvienosti je ovjek sveden na niticu. to se tie samilosti kao duhovne vrline, nije rije o onoj koliinskoj i materijalistikoj samilosti koja danas u tolikoj mjeri preovlauje. Mnogi ele biti samilosni prema ljudima, a da tu samilost ne prati ukazivanje na Boga. Tako ovjek koji je predmet samilosti postaje dvonoga ivotinja ije fizike potrebe se iskljuivo motre u smislu njegovih dubljih potreba, dok ljepota i ljubav bivaju zanemarene ili se podvode pod kategoriju rastronosti. Ne postoji nikakva zajednika mjera izmeu duhovne samilosti, samilosti svetaca i humanistike ili materijalistike samilosti koja u konanici, svodi ovjeka na ivotinju i koja ga opskrbljuje hranom i odjeom, dok ga liava utoita u istinskom smislu te rijei. Ona ga ui kako da hoda, dok ga liava njegova oinjeg vida koji mu jedino moe kazati kuda da ide.
278
Islam motri ovjeka u cjelini i vjeruje da se ovjekom treba baviti u cjelini ili se njime ne treba baviti uope. Samilost koja se bavi samo ovjekovim animalnim potrebama zavrava tako da ovjeku ini vie tete negoli koristi. Samilost koja je kultivirana unutar Tariqata je, zapravo, samilost koja se ne bavi samo izvanjskim inom i moralnim stavom povezanim s njim, nego se, najvema, bavi i stanjem bitka. ovjek mora biti samilostan ne zbog bilo kakvih altruistikih poticaja, ve stoga to je on sam, u konanici, u stanju potrebe za samilou i zato to je to neto to je u samoj naravi stvari. Putena ovjekova dua ili njegova zasebna egzistencija znaajno pritie njegova plea. Samo je svetac kadar Bogu ponuditi svoju duu kao rtvu. I samodarivajui sebe Bogu, svetac vri najuzvieniji in milosra, ak i ako nije nahranio niti jedna usta. Njegovo prisustvo u drutvu po sebi je najuzvienija samilost za ovjekovu zajednicu. to se tie ostalih ljudi, in vrenja dobrog djela je ono to nosi teko breme njihove putene due (al-nafs al-ammarah). Darivajui sebe drugima, ovjek podie samoga sebe. Meutim, ovaj in samilosti posjeduje duhovni uinak samo onda kada je uinjen sa svijeu da svako dobro dolazi od Boga i da bez Njega nijedan in ne moe biti istinski samilostan. Valja znati da je univerzum, u konanici, jedan i da ovjek pronalazi u svim stvarima vlastiti unutarnji ego. ovjek mora znati da u svom samodarivanju
279
Bogu dariva sebe svome blinjem, a u samoportvovanju za druge on nudi svoju duu Bogu. Duhovna samilost podrazumijeva taljenje otvrdle due tako da ona potekne i iri se u nastojanju da obujmi sve stvari. Ukoliko je poniznost smrt neega u dui ili smrt njenog stezanja (inqibad), onda je duhovna samilost irenje (inbisat) pomou kojeg ovjek ozbiljuje svoju jednost sa svim biima, ne ukljuujui samo ljude nego i sva stvorenja. Trea vrlina, iskrenost (ikhlas) ili istinoljubivost (sidq) je vrhunac druge dvije vrline, a utemeljena je na njima dvjema. Ta vrlina, koja openito odlikuje sami islam, znai motriti stvari onakvima kakve jesu, u njihovoj istinskoj prirodi koja ne zakriva nego objavljuje Boga. Ona znai gledati Boga posvuda. Postoji jedan Hadith prema kojemu Poslanik, a.s., nije gledao nita a da ispred toga, u tome i iza toga nije gledao Boga. To je savrena iskrenost. Istinoljubivost ili iskrenost, dakle, predstavlja vrlinu snagom koje ovjek spoznaje jedinstvo ili tawhid i ivi u stalnoj prisutnosti Boga. Stjecanjem te vrline ovjek zbiljski spoznaje, u smislu iskustva, uenje koje je teorijski spoznao na poetku puta. Operativna tehnika Tariqata za ozbiljenje ovih vrlina i tog uenja utemeljena je na islamskom poimanju ovjeka je ve opisan. Bog je stvorio ovjeka prema vlastitoj slici (surah) i na temelju toga on posjeduje onu teomorfnu prirodu, koju mnogi ljudi zanema280
ruju premda ona postoji u njima. Kao rezultat posjedovanja te prirode ovjeku se darivaju neke odlike koje, u svojoj punini, pripadaju jedino Bogu. Bog je ivi (hayy), dok se ovjeku ivot dariva. On posjeduje volju, dok je ovjeku podarena slobodna volja, i On posjeduje svojstvo govora ili rijei (kalimah), dok je ovjeku darovana mo govora. Tariqat svoje tehnike temelji na samim onim boanskim Svojstvima koja se odraavaju u ovjeku i koja, u svom savrenstvu, pripadaju jedino Bogu. Kuran svjedoi da je Bog stvorio svijet Svojom Rijei. Kada neto hoe, On samo za to rekne: Budi! i ono bude. (Ya Sin, 82) Rije Boija, prema tome, vri dvije uloge: ona tvori i prenosi Istinu. Svijet je stvoren snagom Rijei i sva objava dolazi iz Rijei ili Logosa. Takoer kroz Rije i mo govora ovjek se vraa Bogu. Ljudski govor ima mo izraziti istinu i preobraziti ovjeka, obrui na taj nain proces stvaranja iz perspektive njegova bivanja odvojivim i udaljenim od Boga. Ljudski govor, sukladno sufizmu, sutinski ima dvije uloge: nudi nain miljenja o odreenom aspektu Istine ili moli. Prva uloga je sukladna ulozi Rijei Boije kao donositeljice objave, a druga njenoj moi stvaranja svijeta. Sama supstanca svijeta je, zapravo, molitva. Svijet je uveden u postojanje snagom Daha Milostivoga (nafas al-rahman) tako da je njegova krajnja supstanca u ljudskoj naravi Dah koji je iznutra povezan sa govorom.
281
Primarna duhovna tehnika sufizma je, prema tome, molitva kojom se ovjek vraa Bogu, molitva u njenom najuniverzalnijem smislu tako to ona, u konanici, se poistovjeti sa ritmom samoga ivota. Molitva je u biti prisjeanje na Boga (dhikr). Krajnje je, zapravo, znakovito da u arapskom jeziku rije dhikr, koji je temeljna tehnika sufizma, oznaava zazivanje i prisjeanje. Zazivanje Boijeg Imena koje je najuniverzalnija forma molitve, a postoje i druga predanja koja takoer govore o prisjeanju na Boga i buenju iz drijemea zaboravnosti. Molitva u tom smislu djeluje i preobraava ovjeka sve dok on ne postane molitelj poistovjeen sa dhikrom koji postaje njegovom zbiljskom prirodom i u kojoj on otkriva ko on, zapravo, jest. Postoje mnogi kuranski stavci koji upuuju ljude da zazivaju Ime Boije. U duhovnom smislu ta zazivanja mogu, naime, biti upranjavana jedino pod vostvom uitelja i pomou discipline koju je ponudio Tariqat. ovjeku je, zapravo, zajameno u Kuranu da je to sredstvo pribliavanja Bogu, jer Kuran svjedoi: Sjeajte se vi mene, i Ja u se vas sjetiti. (al-Baqara, 152) Isto tako, postoje brojni Hadithi u vezi sa vanou zazivanja, meu koje spada i sljedei hadith qudsi: Onaj ko Mene spomene u sebi, Ja u njega spomenuti u Sebi, a onaj ko spomene mene u zajednici, Ja u spomenuti njega u drutvu boljem od njegovoga (to jest u Dennetu).
282
Kuranski i poslaniki izvori su tradicionalni temelj sufijske tehnike dhikra u svim njegovim oblicima. Kroz praksu zazivanja ovjek ozbiljuje duhovne vrline i uenje i on se, u konanici, budi iz svakog drijemea, ozbiljujui svoju istinsku prirodu i istinsko jastvo ponad i mimo ozraja kontingentnog i ogranienog. Ako je on ranije bio ovjek (insan) zbog svog nisyana ili zaboravnosti, sada on postaje insan u istinskom smislu zbog svoga unsa ili bliskosti sa Bogom. Duhovni metod je u islamu ponuen unutar sufijskih redova ili turuqa. Ti redovi su sauvali sredstva duhovnog ozbiljenja iz pokoljenja u pokoljenje. Uinkovitost tog metoda je, zapravo, zajamena jedino snagom one zakonitosti inicijacijskog lanca (silsilah) koji see do samog Poslanika, a.s., i koji prenosi njegovu posebnu barakah sa pokoljenja na pokoljenje. Poslanikove ezoterijske upute podarene su samo nekolicini drugova koji su bili prve sufije. Tek kasnije, u treem stoljeu, ove skupine su postale formalizirane unutar redova poistovjeenih sa posebnim uiteljem. Sukladno prirodi islamske objave redovi Tariqata i kole Shariata su postali zasebni i formalizirani nekako u isto vrijeme, premda i jedni i drugi seu unazad do izvora islamske objave i zapoinju samim Poslanikom, a.s. Rije je o zakonitosti poetnog prenoenja duhovne poruke unutar sufijskih redova, prenoenja koje omoguuje duhovnu prisutnost ili onu barakah
283
koja je uvijek iva i koja djeluje, preobraavajui duu iz stanja haotine u stanje prosvjetljene due. Metodi sufizma, zapravo, mogu biti upranjavani sa pouzdanjem jedino pod vostvom uitelja i unutar jednog reda. U protivnom, oni mogu uzrokovati najdublju psihiku neravnoteu. Bojazan od pada prilikom veranja uz planinu je mnogo vea negoli kada se hodi ravnim tlom. Kod veranja uz planinu, fizikog i duhovnog, ovjek ima potrebu za vodiem, sve dok se ne uspne uz planinu i, zauzvrat, on sam postane vodiem za druge. Vanost turuqa ak i na drutvenom i izvanjskom planu toliko je velika u islamskoj povijesti da nijedan istraiva bilo kojeg aspekta islama ne moe sebi dopustiti da to zanemari. Odnos redova sa cehovskim udruenjima, uz uenje, uz odreene redove duhovnog vitetva i uz trajnu obnovu drutvene etike muslimanskoga drutva, sve to skupa preve je bjelodano eda bi bilo previeno. Ali, najvanija uloga Tariqata je u tome to on nudi metod i blagoslov koji omoguuju duhovni ivot. Ukorijenjen u Kuranu i Shariatu, Tariqat je poput drveta ije grane se uzdiu visoko prema nebu. Njegova uloga je uvijek bila da objavi unutarnje znaenje Shariata, da dovede ovjeka u stanje u kojem moe shvatiti ta u istinskom smislu znai biti rob (abd) Boiji, to jest da moe spoznati kako je On sve, a kako smo mi nita.
284
Tariqat je utemeljen na uenju koje bitno predstavlja tumaenje dva Shahadata, koje predstavlja zbir duhovnih vrlina koje su i vrline Poslanika islama, a.s., koje je on posjedovao u punini. Tariqat je takoer utemeljen na metodi koja je iznutra blisko povezana sa obredima Shariata, iznosei znaenje molitve na njenu univerzalnu razinu. Njegova metoda i gledite u sebi prepliu strahopotovanje, ljubav i spoznaju Boga, a svako od njih igra odreenu ulogu u ovjekovom duhovnom ozbiljenju njegove duhovne naravi. Tariqat je Put svetosti u islamu i Tariqat je stoljeima stvarao svece, sve do danas, svece koji dre drutvo na okupu i podmlauju njegov religijski ivot, oivljavajui zajednicu duhovnim snagama koje su dovele religiju u postojanje. Miris islamske duhovnosti nikada se ne odvaja od ivota onih koji hode tim Putem ili Tariqatom i koji duhovno ozbiljuju ono vrhunsko stanje duhovnog savrenstva koje je ovjekov doetak i krajnja svrha njegove egzistencije.

Anawati, G.C. i Gardet, L., La Mystique musulmane, Paris, J. Vrin, 1961. Sustavna, iako kratka povijest sufizma i studija o glavnim sufijskim duhovnim tehnikama, koja sadri mnoge korisne obavijesti, premda je stajalite sa kojeg se
285
sadraj razmatra ono koje na sufizam gleda kao na prirodni misticizam. Asin Palacios, M., El Islam cristianizado, Madrid, Plutarco, 1931. Iako je utemeljen na tezama koje muslimani ne mogu prihvatiti, ovaj rad sadri obilje obavijesti o sufizmu, posebice sufizmu u Andaluziji, a napisao ga je jedan panski orijentalist koji je posvetio mnoga istraivanja sufijama te zemlje. Burckhardt, T., An Introduction to Sufi Doctrine, preveo D.M. Matheson, Lahore, Muhammad Ashraf, 1959. Najprofinjenije izlaganje sufijskog uenja na jednom europskom jeziku i nezaobilazan uvod za bilo kakvo ozbiljno istraivanje sufizma, utemeljeno na zapadnim izvorima, struno napisano iznutra sufijske tradicije. Corbin, H., En Islam iranien, svezak 4, Paris, Gallimard, 197172. Izuzetno djelo koje sukusira jedno cjeloivotno istraivanje o islamu u Perziji. Prvi svezak sadri potanko istraivanje o iizmu u njegovim ezoterijskim i metafizikim aspektima, dok je trei svezak posveen sufizmu u njegovim raznovrsnim oitovanjima u Perziji. LImagination creatrice dans le soufisme dIbn Arabi, Paris, Flammarion, 1958. Analiza nekih aspekata sufizma Ibn Arabija i njegova utjecaja na Istoku izloena sa naklonou autora koji prihvaa duhovnu izvornost i kreativnost sufizma, premda je njegovo bitno zanimanje ogranieno na odnos sufizma sa iijskim svijetom. Hujwiri, Kashf al-Mahjub, preveo R.A. Nicholson, London, E.J.W. Gibb Memorial, Luzac and Co., 1911. Dobar prijevod jednog od najranijih i najmjerodavnijih radova o sufizmu, koji sadri sutinska sufijska uenja kako su ona
286
bila upranjavana i slijeena stoljeima. Ikbal Ali Shah, S., Islamic Sufism, London, Rider and Co., 1933. Rasprava o sufizmu koju je napisao jedan suvremeni sufija, premda neki od izvora sainjenih prema zapadnim poimanjima i idejama nisu tani i dobrano su pogreni, jer jedan Zapadnjak jo nije bio upoznat sa sufizmom. Lings, M., A Moslem Saint of the Twentieth Century, London, Allen and Unwin, 1961. Isto tako i djelo A Sufi Saint of the Twentieth Century, London, Allen and Unwin, 1971, Los Angeles, University of California Press, 1972. Dragocjena i nezaobilazna studija o jednom suvremenom sufijskom uitelju koja sadri dobrohotan portret tog sveca i izbor iz njegovih spisa o istaknutim odlikama sufizma. Massignon, L., La Passion dal-Hallaj, svezak 2, Paris, P. Geuthner, 1922. Magnum opus vodeeg francuskog orijentalista koji je svoj ivot posvetio istraivanju sufizma i opus koji je pokazao golemu naklonost i duboki uvid u autorove spise o sufijama, posebice o Hallaju. Recueil de textes inedits concernant lhistoire de la mystique en pays dIslam, Paris, P. Geuthner, 1929. Pionirsko europsko djelo o povijesti sufizma utemeljeno na tekstualnom istraivanju i golemom znanju o sufijskim spisima. Mir Valiuddin, The Quranic Sufism, Delhi, Asia House, 1959. Sufizam izravno utemeljen na Kuranu i sa golemim arom istraen iz perspektive sufijske tradicije. Nasr, S. H., Science and Civilization in Islam, Cambridge (USA), Harvard University Press, 1968, New York, New American Library (Plume Books), 1970. Pored razmatranja odnosa izmeu islamske znanosti i sufizma, posljednje poglavlje sadri saetak uenja sufizma.
287
Nasr, S.H., Sufi Essays, London, Allen and Unwin, 1972. Zbirka eseja o raznim aspektima sufizma i o analizi naela sufizma sukladno razrjeenju nekih najistaknutijih suvremenih potekoa. Three Muslim Sages, Cambridge, Harvard University Press, 1964. Istraivanje o Suhrawardijevoj koli iluminacije i o sufizmu Ibn Arabija i njegovih sljedbenika. Nicholson, R., Studies in Islamic Mysticism, Cambridge, University Press, 1919. Najbolje djelo prevodioca Mathnawije i vodeeg engleskog orijentalista, koje sadri dobre prijevode vanih sufijskih radova i jednu analizu koja je, meutim, previe obojena kategorijama europske filozofije. Schaya, L., La Doctrine soufique de lUnite, Paris, Andrien-Maisonneuve, 1962. Tradicionalno izlaganje uenja o Jedinstvu utemeljeno uglavnom na spisima Ibn Arabijeve kole. Schuon, F., Dimensions of Islam, preveo P. Townsend, London, Allen and Unwin, 1970. Rasprava sa zapanjujuom pronicljivou u neka najsloenija metafizika pitanja islamske gnoze. LOeil du coeur, Paris, Gallimard, 1950. Izlaganje brojnih razliitih aspekata o sufijskom uenju, ukljuujui kozmologiju i poloaj sufizma u islamskoj tradiciji. Spiritual Perspectives and Human Facts, preveo D.M. Matheson, London, Faber and Faber, 1953. Djelo sadri izvanrednu usporedbu izmeu sufizma i Vedante kao i raspravu o duhovnim vrlinama i njihovoj ulozi u sufizmu. Understanding Islam, London, Allen and Unwin, 1963. Poglavlje IV. uveno istraivanje o sufizmu kao ezoterij-
288
skoj dimenziji islama i njegovu izravnom ukorijenjenju u Kuranu. Siraj ed-Din, Abu Bakr, The Book of Certainty, London, Rider and Co., 1952., New York, S. Weiser, 1970. Suvremeno sufijsko djelo o nekim uenjima sufizma utemeljeno na tradicionalnom simbolizmu stupnjeva izvjesnosti. Trimingham, J. Spencer, The Sufi Orders in Islam, Oxford, Clarendon Press, 1971, New York, Oxford University Press (Galaxy Books), 1972. Najcjelovitije istraivanje, nainjeno u novije vrijeme, o povijesti i organiziranju sufijskih redova.
289
Pogovor
POSLANIK ISLAMA I NJEGOVA VJENA PORUKA

oslanik islama (Rasulullah) je sredinja spona u svetopovijesnom lancu boanskog izaslanja i sredinji lik na povijesnoj liniji nebeskoga objavljenja, ije Poslanje je trajno, Poruka univerzalna, a Vjerozakon posvudanji i vjean. Bez ovog poslanikog lika nema mjerodavnog pristupa razumijevanju poslanikih likova koji su mu povijesno (ne i metapovijesno) prethodili, a bez njegove vjene Poruke, koju je donio svjetovima, nema smjerodavnog dohvaanja prijanjih svetopovijesnih razdoblja boanske Objave, koja su u njegovoj duhovnoj Poruci nala svoju povijesnu i supstancijalnu puninu. Sva snaga islamskog naela vjere o Muhammedu, a.s., kao Dovritelju sve boanske Objave i Peatu svega poslanstva (Khatam Al-Anbiya) izvire iz osnovnih injenica islamske Objave i poslanike Predaje kao to su: transpovijesni izbor i svetopovijesni poziv na poslaniko djelo, te tri duhovne poslanike vlasti: walaya, risala i imama, tri vlasti na temelju kojih otkrivamo dvostruki rodoslovni lanac, transpovijesni i hijeropovijesni, Poslanika islama, a.s., koji ima svoje
291
Reid Hafizovi: Pogovor
dvostruko egzistencijelno ukorijenjenje: u prethodeim mu ciklusima poslanstva, koji su tek duhovni predokus za njegovo vjeno poslanstvo, i u tekstovima ranijih boanskih objava, koji nisu drugo doli pretekst za puninu boanske Objave (Quran), koju je Poslanik islama, a.s., donio za duhovni ivot svih svjetova. Ovdje u prvome redu naglaavamo Muhammedovu, a.s., duhovnu genealogiju, a potom i tjelesnu, i to s razloga to su njegovi duhovni korijeni posaeni u metapovijesnome preizabranju za koje su se skrbili boanska Mudrost i boanska Volja, a njegovo izvorno duhovno srodstvo je ozbiljeno sa svim prijanjim poslanikim likovima, koji su ravnali stazu njegovu svetopovijesnom pozivu na dovriteljsko poslaniko djelo. Preciznije govorei, Poslanikova, a.s., duhovna genealogija je vrsto utemeljena u inu preizabranja ili, prema nekim muslimanskim uiteljima, u inu predodreenja, koje se desilo u preegzistenciji. Taj in u sebi nosi dvostruki naglasak: izbor Poslanika islama, a.s., za zaglavni i zasvodni kamen sveg nebeskog objavljenja, i prije toga njegovo izabranje za uzoritog prvolika od svega stvorenog ili za uzornu sliku prema kojoj e Bog izvesti cijelo stvaranje u svijetu razumne i nerazumne naravi stvorenja, to se u teologiji stvaranja oslovljava uzornim uzrokom stvoriteljnoga ina (causa exemplaris).
Abu Hanifa, Al-Fiqh Al-Akbar, I, str. 53-54; S. Sulaiman Nadwi, Muhammad the ideal prophet, Lucknow, 1977., pp. 19-37.

Bauer-Zimmermann, Teodiceja, Zagreb, 1918., str. 148.
292
Poslanik islama i njegova vjena poruka
Da budemo jasniji, Poslanik islama, a.s., je po preegzistentnom boanskom izboru uzet da bude idealni metafiziki model ili savreno zamiljeni pra/lik (sura), ija e temeljna priroda po inu boanskoga stvaranja biti ugraivana u bit svijeta i u integralnu osobnost ovjeka. Ovdje nikako nije rije o bilo kojem vidu mistinoga dogaanja, ve je rije o najzbiljskijem boanskom djelovanju, nepretrgnutom boanskom zahvaanju u svijet, kako na razini stvaranja, tako isto i u ravni otkrovenja, gdje se Poslanikov, a.s., metafiziki pra/lik postupno ozbiljuje pod zatitnim znakom trajno obnavljajue slike (Taqwim -Quran, XCV, 4). Poslanika priroda, naime, u ovom sluaju nije nimalo idealizirana, nego je samo zadrana na razini svoje najuzvienije duhovne izvornosti, na razini vlastitog primordijaliteta, do kojeg se ono ljudsko uope moe do/vinuti, i njegova priroda je ovdje uzeta samo onakvom kakva je istekla iz boanskog stvoriteljnog ina, da bi tijekom svetopovijesnoga deavanja bivala postupno oplemenjivana najviim duhovnim darovima boanske Mudrosti, i duhovno ozraena svjetlom enunciranih boanskih imena i atributa. Poslanikova, a.s., osoba je, dakle, jedna tipina ljudska priroda, ali priroda koja je, s druge strane, odnjegovana na takav nain na koji nijedna druga osoba nije njegovana, a u tome i jeste bit uzoritosti Poslanika, a.s., islama u odnosu na druge ljude - tako da je Muhammedov, a.s., ivot bio i ostao neponovljiva povijesna punina boanske Mudrosti i boanske Volje. Niko kao on nije u sebi 293
toliko batinio boanske mudrosti i milosti, niti je iko kao on ivotom svojim tako odgovorio na boansku Volju. Cijeli polog boanskoga Nauma da oitovani svijet uredi prema najljepoj Slici, koja je prvolik od svakog oblika stvaranja, i da u tu Sliku poloi najljepu narav (akhlaq) koja e izraavati povijesnu normu boanske Mudrosti i Volje, takav polog je, naime, Bog stavio u preegzistentno Poslanikovo, a.s., ime Ahmad u kojemu se najstvarnije smiruju sve duhovne blagodati boanskog imena Ahad (Jedan). Otuda Poslanik islama, a.s., jeste onaj ko cijelim svojim ivotom najdostojnije proslavlja Jednoga Boga. Ovakva etimologija se nedvojbeno razabire iz same poslanike Predaje koja, izrastajui na vjenim znaenjima boanske Objave, svjedoi da je Allahov Poslanik ovjek najljepeg lika i udi. Drugi naglasak to se otkriva u inu preegzistentnog Poslanikova, a.s., izabranja, otkriva Allahovog Poslanika, a.s., kao preegzistentnu puninu boanske Objave, iz koje se izvijaju tri njegove univerzalne duhovne vlasti po ijoj dinamici otpoinju i zavravaju se sva povijesna razdoblja boanske Poruke svijetu. Sutina Poslanikova, a.s., izabranja ogleda se u inu neopozivog polaganja svih rijei Boijih na njegov duh koji je prethodio svakom tjelesnom obliku postojanja. A u tim rijeima je sama svjetlost boanske Mudrosti i nepresuna snaga boanske Volje, snaga ivotvorna, milotvorna, svjetlo
Buhari, Manqib, str. 33; Muslim, Fadail, str. 54-55, 93.
294
tvorna i pravoputna. Poslanikovo, a.s., pre/izabranje je, dakle, iv i dinamian in. Posve je bjelodano da je poslaniki duh zaloen vjenom prirodom boanskih rijei, a boanske rijei to izviru iz nedosezivih dubina boanskoga ivota zaloene su ivom svjetlou Lica Boijega, koje za sebe, kao svojevrsno ogledalo, bira Poslanika, a.s., (Quran, XX, 13) i njegov rast, tjelesni i duhovni, izvodi pod okom Svojim, kako bi ovaj bio kadar razumjeti teke rijei (Quran, LXXIII, 5) to ih je duh njegov ve bio primio kod ina metapovijesnoga pre/ izabranja. To e rei da je Poslanik islama, a.s., sa svojim tjelesnim roenjem nosio dar duhovne vlasti risalata, kojom je bio ovjenan njegov duh, kako to sama poslanika Predaja nedvojbeno svjedoi: Bio sam poslanik jo onda dok je duh Ademov leprao izmeu vode i ilovae. Ova injenica je veoma vana za ovdanje razmatranje Poslanikova, a.s., metapovijesnoga izabranja, jer nam otkriva i treu dimenziju tog izbora, koja po svojoj temeljnoj vanosti dolazi na prvo mjesto. Rije je o savezu prijateljstva (Al-Mitaq), primordijalnoga prijateljstva kojega Bog prvenstveno uspostavlja sa Poslanikom islama, a.s., a potom ga prenosi na cijeli svijet u znaku sveope milosti (Quran, XXI, 107). Rije je o darovanoj, dakle o nezasluenoj milosti, koja je svom svojom snagom usmjerena na Poslanikov, a.s., duh, njegovu pamet i njegovo srce, a odatle je razglaena svjetovima po boanskoj Poruci
Tirmidi, Manqib; Ibn Hanbal, IV, Istian, str. 66; V, str. 59, 279.
295
koju je donio svijetu. Ta se milost pod prvim vidom pojavljuje kao trajni zalog Poslanikove, a.s., osobe, jer on sam sobom jest milost, kako se to lijepo razabire iz same boanske Poruke s kojom je doao, dok se pod drugim vidom pojavljuje kao trajno spasenje svijeta. Na istoj toj milosti poivaju svi prijanji poslaniki likovi, koji u sebi nose temeljne odraze Muhammedove, a.s., prirode, kao i sve one boanske poruke to su ih oni donosili razliitim povijesnim pokoljenjima, a koje u sebi anticipiraju jasno predznakovlje o posljednjoj boanskoj Poruci koja e sa Poslanikom islama, a.s., oznaiti puninu Objave kao takve. Poslanik islama, a.s., kao nedugovana milost Boija (Rahma) to se daje svjetovima, nepresuno izvorite svojih darova i duhovnih blagodati to ih prima od Boga ima u iskonskoj prisnosti (Al-Mahabba, Habibullah) i savezu prijateljstva (Walaya) s Bogom, to tvori bit poslanikoga izabranja. Iz tog saveza prijateljstva, to ga je Bog svojom iskonskom dobrohotnou potaknuo, muslimanski uitelji razotkrivaju unutarnju stupnjevitost Muhammedove, a.s., metageneze ili ontogeneze. Reeni savez, koji je drugo ime za poslaniku duhovnu vlast walajata, objavljuje Poslanikovu, a.s., preegzistentnu zbiljnost koja se u poslanikoj Predaji pojavljuje pod razliitim titulima: prvolik (Sura), duh (Ruh), um (Aql), pero (Qalam), tabula secreta (Al-Lawh Al-Mahfuz). Ta njegova zbiljnost je osebujno duhovno tlo na kojemu su zasijani prauzori svekolikog nebeskog objavljenja i
296
stvaralakog boanskog umnaanja oitovanih oblika. Svi povijesni izdanci Objave, koji e neminovno izrastati jedino iz tog duhovnog tla, uvijek e nositi prepoznatljive znakove one objaviteljske zbilje unutar koje je zasijano sjemenje autentine boanske Mudrosti. Razlog tomu ne lei samo u injenici to je Muhammedu, a.s., ili metapovijesnome Ahmadu, a.s., data punina svih boanskih rijei, kako to poslanika Predaja svjedoi, od
U tom smislu postoje brojne predaje Poslanika islama, a.s., no mi emo ovdje navesti samo etiri; Al-Tabarani, Al-Mujam AlKabir, III, str. 165; Ibn Hibban, Al-Tqt, str. 2-32; Abu Dawud, Al-Sunan, Fi Al-Sunna, 16; Al-Tirmidi, Fi Al-Qadr, 17. Meu najzanimljivije interpretacije ovih podataka svakako spada i ono tumaenje to ga je dao Frithjof Schuon (Isa Nuruddin) u svome djelu Dimentions of Islam, poglavlje o Svjetlu.
Na temelju brojnih podataka iz poslanike Predaje, koji raspravljaju o punini quranske Objave date Muhammadu, a.s., saznajemo da je rije o leksiko-semantikoj i svetopovijesnoj punini svih boanskih rijei. Evo samo nekoliko skraenih podataka u vezi sa tim pitanjem; Muslim, Fi A1-Masjid, 5; Al-Tirmidi, Fi Al-Ganima, 1553. i Al-Nasai, Wujub Al-Jihad, 3-6. po milosti boanskoga izabranja, po svojoj iskonskoj naravi u koju je snagom walajata utkano dostojanstvo vjenoga poslanstva i pretopljena punina znaenja sve boanske Objave, taj Poslanik, dakle, ini nepretrgnutu duhovnu nit na koju e se tijekom povijesti nizati zrnca boanske Mudrosti, dok se ne zatvori lanac i ne postigne povijesna punina boanske Objave kao takve. Metapovijesna punina Objave, to je po neporecivom boanskom obeanju poloena u poslaniki duh Muhammeda, a.s., kako je posvjedoila gornja predaja, povijesno se ozbiljila u povijesnome Muhammedu, a.s., nedvosmislenom boanskom proklamacijom o punini i univerzalnosti Allahova Vjerozakona kao
297
koje prijanji poslaniki likovi primaju samo neki dio, ve razlog lei i u tome to Bog zalogom svog trajnog prijateljstva sa Poslanikom islama, a.s., raspiruje i temeljno zasauje poslaniku prirodu u bit svih stvorenih oblika, i ugrauje temeljne znakove milosti, to ju je uosobio u Poslaniku, a.s., u svaki sadraj povijesno promaknutih i boanskim Vjerozakonom legitimiranih svetih tekstova nebeskoga Kitaba. Poslanik islama, a.s., kao bezuslovni prijatelj Boiji, Polog povjerenja, to ga je Bog uinio trajnim sadrajem walajata, simbolizira univerzalnost boanskih imena i atributa, i ini samu ontogenezu Poslanikova, a.s., duhovnog rodoslovlja. To rodoslovlje, dato po istoj boanskoj milosti, postupno njeguje Poslanikovu, a.s., primordijalnu prirodu pod njenim jo uvijek naelnim, nikako oitujuim obzirima, najprije kao poklonjenu ili prvu milost (Rahma), potom kao obeanje (Wad) kod ina izabranja (Quran, XX, 13) i u konkretnoj povijesnoj Objavi (Quran LXI, 6), i, najposlije, kao nadu (Quran, LXI, 6). To su unutarnji stupnjevi walajata i duhovne postaje Poslanikova, a.s., duhovnog rodoslovlja, koje ide ispred onog tjelesnog i koje vezuje u nerazrjeivo duhovno bratstvo sve svetopovijesno verificirane poslanike likove, duhovno bratstvo koje je vee i pree
usredinjenog ina boanske Objave (Quran, III, 19). Daryush Shayegan, Henry Corbin- La topographie spirituelle de lIslam iranien, Paris, 1990., p. 73.
298
od svakog drugog. Samo po tom rodoslovlju Merjema, majka Isaova, a.s., u isti mah je sestra Harunova i Musaova, ali i sestra Muhammedova, a.s., i ravnopravna sudjelovateljica u poslanikom pokladu to je temeljno utisnut u Muhammedovu, a.s., prirodu. Samo po ovoj genealogiji uspostavljeno je nerazrjeivo jedinstvo Objave, ali i poslanike Predaje kao takve koju je, opet, punovanom, mjerodavnom i smjerodavnom uinio ivi primjer Poslanika islama, a.s., jer Poslanik islama, a.s., nedvosmisleno svjedoi istovjetnost prethodnih poslanikih predaja sa njegovom vlastitom. Blagodarei tom vrstom unutarnjem jedinstvu i snanoj dinamici to vlada ne samo izmeu Objave i Predaje na njihovoj metapovijesnoj i svetopovijesnoj razini, ve i meu samim poslanikim likovima, duhovni blagoslovi walajata Poslanika islama, a.s., ravnomjerno se razlijevaju kroz sve svetopovijesne tekstove Objave i Predaje i kroz sve prenositelje boanske Poruke. Na koji nain je postignuto da Muhammedova, a.s., duhovna genealogija tako snano povezuje i u jedan vor objedinjuje poslanike likove i sve svete tekstove boanske Objave i poslanike Predaje? Odgovor na ovo pitanje nas unekoliko vraa na poetak njegovog duhovnog rodoslovnog lanca. Muhammedova, a.s., priroda
Ova injenica ima svoga uporita u Objavi i u Predaji. O njoj, primjerice, govori Ahmad Ibn Hanbal, Sunan, II, str. 256, dok istovjetne podatke u vezi s tim nalazimo i kod Muslima, Tirmidija i Nisaija.
299
je prva koju je stvorio Bog i duhovno je isprofilirao do njena duhovnog i udorednog savrenstva, kako bi mogla biti uzorni prvolik za svako budue stvaranje. Njena duhovna njega pretrpjela je osobit boanski odgoj i duhovni rast pod budnom boanskom panjom, panjom koja na poseban nain zrai iz podataka Objave, ali i iz poslanike Predaje, koja zaradi tog i takvog odgoja poslaniku prirodu i odgoj oslovljava najljepim od svih. Jer je sva snaga boanskoga izbora upravljena na tu prirodu s kojom Naum Boiji uspostavlja trajno prijateljstvo, daruje joj sva poslanika dostojanstva i zalae je puninom boanske Mudrosti. Taj zalog mora imati svoju dostatnu duhovnu snagu koja e boanski poklad povjerenja moi iznijeti do njegove povijesne punine. Stoga poslanika priroda postaje svojevrsnim uosobljenjem boanske milosti: aljemo te kao samu milost svjetovima, (XXI, 107), koja se duhovnim zraenjem, to nepretrgnuto traje izmeu Allaha i Resulullaha poput svjetlosne duge to objavljuje savez primordijalnog prijateljstva meu njima, prenosi iz boanskoga imena Milostivi (Al-Rahman) u Poslanikovo, a.s., srce, koje prema Predaji jest samo Prijestolje Milostivoga (Arsh al-Rahman)10 mjeru boanske Mudrosti
Vidi Quran, LXVIII, 4. Meu tumaenjima navedenoga stavka ovdje valja posebno ukazati na ono to ga je dao Ismail Haqqi u svom djelu Ruh Al-Bayan, X, str. 106.
Sva snaga ove konstatacije smjera na vrstu duhovnu simboliku koja postoji u rasponu boanske Objave i Poslanikova, a.s., duha, u rasponu Allaha kao Al-Rahmana i Muhammada, a.s., kao
10
300
i Volje, a to je najslikovitije izraeno kroz boansko ime Waliyy (Prijatelj-Zatitnik) i kroz poslaniki titul Abdullah (Podlonik Boiji), to jest kroz ova dva naslova koji su, kod sklapanja primordijalnog saveza prijateljstva ili pregzistentnog izabranja, svojim duhom suelice okrenuti jedan prema drugome. Mada je posrijedi jedan isto metaforian odnos i duhovni meuutjecaj, valja istai da je njegov smisao bezuslovno istinit, a njegovi duhovni uinci stvarni i trajni. Dok je boansko ime al-Waliyy samo unutarnja zbiljnost boanskog imena Al-Rahman, koje cijelom snagom svoje predbivstvujue milosti oplavljuje Poslanikov, a.s., duh i istodopce ga iznutra proima, dotle se sva semantika punina ovog metaforikog odnoAbd Al-Rahmana. Duhovno po/jednaenje Poslanikova, a.s., srca sa Prijestoljem Milostivoga (Arsh Al- Rahman), to ga muslimanski uitelji promiu na osnovu relevantnih tekstova iz boanske Objave i poslanike Predaje, po sebi je dostatno jasno ukoliko na pameti imamo injenice iz kojih se razabire da se poslanika osobnost u islamskome uenju razmatra na dvostrukoj duhovnoj razini, pa se shodno toj injenici i sama boanska Objava, koja se najtjenje vezuje uz reenu osobnost, istodopce motri iz perspektive boanskoga Prijestolja i iz perspektive Poslanikova, a.s., srca. Boanska Objava i poslanika Predaja, zacijelo, Poslanikovo, a.s., srce ne dre samo primateljkom svih boanskih rijei, ve ga motre i kao zazbiljni vorini prostor u kojemu je smiren svaki vid punine samorazglaavajue boanske Mudrosti i Volje. U tom smislu e biti dobro obratiti panju na sljedee bibliografske podatke, koji aktueliziraju gornje pitanje: Ali Ibn Ali Muhammad Ibn Abi Al-Izz Al-Hanafi, Sharh Al-Tahawiyyati AlAqida Al-Salafiyya, I, str. 328-337; Abd Al-Karim Al-Jili, Al-Insan Al- Kamil, II, str. 20-27; Ibn Arabi, Insha Al-Dawair, str. 1.
301
sa usredsreuje na Poslanika, a.s., kao Abdullaha. Ovaj, dakle, poslaniki naslov metaforika je slika Muhammedove, a.s., primordijalne, Bogom odabrane i boanskom Voljom odnjegovane prirode koja posluno stoji, u skruenom naklonu, pred Bogom (Ruku), obrazujui tako sliku polumjeseca i podvrgavajui Poslanikovu, a.s., pamet i volju izravnom duhovnom zraenju boanske milosti to se ravnomjerno iri iz sredita Poslanikova, a.s., srca kao Prijestolja Milostivoga, i to na isti nain kako boansko ime Al-Rahman stoji suelice okrenuto prema imenu Allah iz kojeg sva druga boanska imena i atributi istjeu, upijajui u sebe sve duhovne utjecaje kojima ono sredinje boansko ime zrai.11 Nasljeujui taj iskonski naklon poslanike prirode, kroz molitvu, muslimanski vjernici, temeljno opeaeni primordijalnom poslanikom prirodom (Fitra), primaju sve duhovne blagoslove one meuzraee duge to stoji izmeu Ahada i Ahmada, izmeu Allaha i Rasulullaha. Kako god je primordijalni savez prijateljstva (AlMitaq), koje je uspostavljeno inom metapovijesnoga poslanikog izabranja, trajan i nepovrediv budui da iza njega stoji iva boanska Priroda, tako isto je trajna i nepovrediva Poslanikova, a.s., duhovna vlast walajata, jer su u njoj smirena sva tri obzira poslanikoga izabranja: metapovijesni, svetopovijesni i eshatoloki. Ta PoslaniIbn Arabi, op. cif., str. 1. ; usp: L. Gardet, LIslam religion el communaute, pp. 59-60; R. Arnaldez,. Aspects de la pense musulmane, p. 224.
11
302
kova, a.s., duhovna vlast je metapovijesna stoga jer lei u samome temelju Ahmadove, a.s., ontogeneze i ini trajnu duhovnu zalobu stvoriteljnog i objaviteljskog boanskog zahvatanja u svijet oitovanja. Ona je svetopovijesna jer ini trajnu osnovicu na temelju koje se izrie boanski poziv za uspostavu i izvrenje duhovne vlasti risalata, koja nije drugo doli metapovijesno boansko obeanje i poslaniko svetopovijesno dugovanje na koje se Poslanik islama, a.s., podlonikom snagom svoje volje i iz svoje metapovijesne slobode obvezao da ga izvri u dovriteljskom inu boanske Poruke svjetovima. Svetopovijesni karakter walajata, legitimiran pod vidom risalata, ne ogleda se samo u prenoenju metapovijesnih duhovnih jeka naelne boanske Mudrosti na zbiljnost povijesnih tokova, putem svetih tekstova Objave, tekstova koji svojim temeljnim porukama u dnu obiljeavaju svako povijesno dogaanje, nego se takav njen karakter u prvome redu oituje u inu konkretnog povijesnog uosobljenja dotine duhovne vlasti u jednom takoer konkretnom povijesnom personalitetu, koji jest neporeciva svetopovijesna punina walajata, risalata i imamata, ili povijesna punina metapovijesnog, svetopovijesnog i eshatolokog obzira walajata. Postajui neporecivom povijesnom puninom walajata, unutar sva tri spomenuta duhovna obzira, dotini povijesni personalitet, koji je zasaen u vidljivoj pojavi povijesnoga Muhammeda, a.s., postaje povijesna punina tri temeljna duhovna dara koji su smireni unutar walajata, inei tako bitni sadraj 303
ove poslanike duhovne vlasti, i to: Vjera (Iman), Vjerozakon (Islam) i Religija (Din). Mada svaki od tri spomenuta dara na poseban nain odgovaraju naslovima tri gore spomenute duhovne vlasti Poslanika islama, a.s., shodno ve gore datome slijedu, oni takoer naelno i istodobno istjeu iz one prvospomenute vlasti, mada se na poseban nain i pojedinano oituju u svakoj od njih.12 Kada muslimanski uitelji nauavaju da je Poslanik islama, a.s., punina Vjere, Vjerozakona i Religije, to drugim rijeima znai da je on povijesna punina sve one dobrote, mudrosti i htijenja to ih je Bog poloio u sadraj svoje vjene Poruke. Istina je da je Poslanik islama, a.s., takovrsnu puninu spomenutih darova primio po boanskoj milosti, ali ne samo inom metapovijesnoga izabranja i obeanja, nego i snagom zbiljskog i neodoljivog svetopovijesnog odgajanja poslanike osobnosti, koja je bila postupno izvrgavana nepogreivim odgajateljskim zahvatima Boijim unutar najdublje intime svog najudorednijeg Glasonoe. Blagodarei takvom boanskom odgajanju, svetopovijesni rast Allahova Poslanika, a.s., izvijao se po mjeri boanske Mudrosti i Volje, oblikujui takvu ljudsku narav za koju je sami Bog kazao da je, zacijelo, najbolja ud (Quran, LXVIII, 4), dok je sam Po-
Daryush Shayegan, nav. djelo,pp. 73-79; Abd Al-Karim Al-Jili, nav. djelo, II, str. 71-78; Frithjof Schuon, Approches du phenomene religieux, pp. 159-185.
12
304
slanik, a.s., za vlastito odgajanje posvjedoio da je bilo boansko i da je, stoga, najbolje koje je ikada ozbiljeno. 13 U samoj injenici da je Poslanika islama, a.s., izabrao, odgajao i povijesnom puninom boanske Mudrosti i Volje uinio sami Bog nema, zacijelo, nieg mistinog niti je njegova osoba stoga manje zbiljska i povijesno manje konkretna, jer su tog Poslanika, a.s., rodili ovjek i ena, ali ga oni odista nisu njegovali, budui da su prerano umrli, nego ga je njegovao sami Bog po izabranju njegove vjene Mudrosti i po odluci njegove neprikosnovene Volje. Proces odgajanja Poslanika islama, a.s., za zavrnicu boanske Poruke, proces u koji ulazi i poziv na dovriteljsko poslaniko djelo, nikako ne izraava puku tehniku pripravu za izvrenje posljednjih boanskih nauma u vezi sa stvorenim svjetovima, jer je taj proces neto daleko znaajnije i uzvienije od toga. S tim procesom, zapravo, ne ozbiljuju se samo neka nova obzorja objaviteljske Poruke svjetovima, nego se zatvaraju ili se povijesno uobliuju neka prethodno objavljena obzorja boanske Poruke, koja su poravnavala put povijesnoj punini boanske Objave i konkretnije docrtavala lik na koji je snaga boanske Rijei postupno ukazivala iz svekolikih perspektiva svetih tekstova Objave. Upravo ta injenica ukazuje na to da je boanski odgoj, to je proveden nad osobom Poslanika islama, a.s., bio instruktiU jednom svom iskazu Poslanik islama, a.s., veli: Odgajao me je moj Gospodar, stoga je moj odgoj najljepi.
13
305
van, mjerodavan i smjerodavan za duhovno odgajanje i povijesno njegovanje i rast svih prethodnih poslanikih likova. To e rei da su i drugi poslanici bili izvrgnuti duhovnome uplivu boanskoga odgoja, ali je iz Objave i Predaje bjelodano da je taj odgoj izraavao samo pojedinane, djelomine obzire one cjelovite boanske pedagogije kojoj je bio izvrgnut duh Allahova Poslanika, a.s.14 Odgoj Poslanika islama, a.s., nije trajao samo toliko koliko je trajao njegov ivotni vijek, nego je trajao mnogo due, tanije, trajao je onoliko koliko je trajalo svetopovijesno dogaanje do njegova vremena. To znai da dotini proces tvori samu pokretaku snagu objaviteljske povijesti tako to, izrastajui iz neprolazne mladosti boanskih rijei, svjetlost njegova duha konstantno zatvara neke stare objaviteljske perspektive, a otvara nove, i u novim oblicima boanske Mudrosti promie neke ranije naglaske boanske Objave uz nuno otkrivanje i nekih novih, dotad neuvenih i nepoznatih i, najzad, to je snaga koja duhovne jeke metapovijesnoga izabranja pretae u konkretan zov jednog povijesnog vremena koje neponovljivo oblikuje svoju eshatoloku perspektivu. Drugim rijeima, Poslanikov, a.s., boanski odgoj samo je drugo ime za kontinuitet Objave i Predaje, metapovijesno - svetopovijesni kontinuitet kojeg oblikuje dvostruko duhovno rodoslovlje Poslanika islama, a.s., to ga, s jedne strane, objavljuju boanske rijei, djela i
14
Ismail Haqqi, Ruh Al-Bayan, X, str. 106.
306
udesa u dnu obiljeena iskonskom boanskom naklonou prema Poslaniku islama, a.s., i, s druge strane, to ga nedvosmisleno svjedoi svaki pojedinani poslaniki lik, koji je duhovno profiliran u mesijanski najavljujuoj perspektivi Muhammedova, a.s., savrenog udorea. 15 Prema tome, u samoj zbiljnosti boanskoga odgoja, to je vjenom boanskom milou darovan Poslaniku islama, a.s., postignuta je povijesna punina walajata koji, na taj nain, izraava trajan zalog i neistroivu osnovicu svake povijesne Objave, kao to je uspostavljena i do krajnjih vremensko-povijesnih granica se izvila punina risalata unutar kojega se boansko obeanje promee u sveopu milost, boanska Mudrost se preobraava u vjeru, a boanska Volja uosobljuje u zakon koji svekoliku stvorenu narav oblikuje na duhovnu sliku Allahova Izabranika (Mustafa). Trajna dinamika Poslanikova, a.s., boanskog odgoja, to daje sadrinski naboj i povijesnu rasporednost objavljujuem ritmu boanske Poruke, izvire iz zbiljnosti onih raskonih oblika boanske Mudrosti koju raskrivaju sve rijei to su, shodno poslanikoj Predaji, darovane ba Poslaniku islama, a.s., a po reenoj dinamici dotini Poslanik, a.s., je uvijek inio neodjeljivu sastavnicu svakog sadraja to ga je bilo koja sveta,
S. H. Nasr, Ideals and realities of Islam, pp. 77-78; Daryush Shayegan, nav. djelo, p. 74.
15
307
bogoduha, otkrivena knjiga boanske Mudrosti objavila.16 Kada kaemo da je proces postupnoga odgajanja, to ga je Bog izveo nad osobnou Poslanika islama, a.s., samo drugo ime za svetopovijesni kontinuitet Objave, to najprije znai da uzviena stanja duha u koja se uznosi poslanika priroda nepogreivom uzlaznom linijom pojedinano i cjelovito izraavaju duhovno i povijesno dozrijevanje Objave, koja svoju svetopovijesnu jesen i duhovno punoljetstvo dostie sa islamom, a svoje povijesno ozbiljenje sa Poslanikom islama, a.s. Kontinuitet Objave, najstroe promatran pod vidom suptilnog i u isto vrijeme sloenog duhovnog njegovanja Allahova Poslanika, a.s., kao usavreno progovaranje Boga svijetu, u sebi potom jasno raskriva tri obzira svoga nepretrgnutog izvijanja: pod metakozmikim, kozmikim i povijesnim obzirom. Metakozmiki i kozmiki obzir kontinuiranog procesa boanskog objavljivanja javlja se pod vidom boanskih rijei ili pod vidom svete Knjige, ukoliko je njen sadraj smiren u dubini svog nebeskog prototipa i u sranoj nii Poslanika islama, a.s., dok se kozmiki obzir objavljuje pod vidom nepretrgnutog boanskog stvaranja. Metakozmiki obzir otkriva nepretrgnutost Objave u njenom naelnom poretku ija nebeska znakovitost se najbolje oituje u slici boanskog Prijestolja, Pera
F. Schuon, Dimensions of Islam, poglavlje o Muhammadu; Martin Lings (Abu Bakr Sirajuddin), Quest-ce que le soufisme, pp. 40-43; F. Schuon, Comprendre lIslam, pp. 94-97.
16
308
i Ploe. To je, zapravo, raskrivanje apofatikih boanskih imena i atributa katafatikim boanskim imenima i atributima, ili kontinuitet Objave u njenoj strogoj vertikali, koja se na svojoj krajnjoj taki zavrava sa Poslanikovom, a.s., stvorenom preegzistencijom, koja nije drugo doli nebeski prauzor svih povijesnih knjiga boanske Objave.17 Kozmiki obzir kontinuiteta Objave, razmatran u sklopu poslanikog duhovnog njegovanja, razotkriva se u oitujuem poretku ukupnog svetopovijesnog deavanja boanskoga Duha, i to pod vidom stvaralakog zahvatanja boanske Mudrosti i Volje u svijet razumne i nerazumne prirode svega stvorenog. Rije je o tipinoj horizontali boanske Objave ije duhovne jeke se razlijeu na stranicama Prirode po istom ritmu kako se razlijeu na stranicama svete Knjige. 18 Povijesni obzir kontinuiteta Objave, najzad, slijedi strogi horizontalni ritam objavljenih knjiga i najjasnije se pokazuje u svetopovijesnome nizu poslanikih likova od Adema, a.s., do Muhammeda, a.s. Taj pravolinijski ritam je postupan i znaenjski je sasvim saobraen duhov17 18
Abd Al-Karim Al-Jili, nav. djelo, I, str. 108-111.
Proces boanskog samo/objavljenja se deava pod dva vida: per modum creationis et per modum revelationis. Poslanik islama, a.s., motren u sklopu oba reena duhovna procesa, predstavlja uzoriti model prema kojemu Bog izvodi svoje stvoriteljne zahvate, i to tako to integralna poslanika osobnost pod prvim vidom se pojavljuje kao uzorita slika (Sura), a pod drugim vidom kao nepretrgnuto obnavljajua slika u svijetu razumne prirode stvorenja (Taqwim). Usporedi: Ibn Arabi, Insha Al-Dawair, str. 22.
309
nome rastu boanskog glasonoe na kojeg je snaga rijei boanske poruke u datom svetopovijesnom razdoblju upravljena. Smisao svake boanske poruke izvire i raskriva se po smislu svih onih pedagokih postupaka to ih Bog poduzima oko jedne poslanike osobe, a svaki od reenih postupaka se ozbiljuje unutar univerzalne perspektive iju zaglavnicu i zasvodnicu svetopovijesnoga dogaanja je naznaio idealni i povijesno posve verificirani svetopovijesni personalitet Poslanika islama, a.s., ije odgajanje je bilo i ostalo savreni obrazac za pojedinani duhovni rast razumne prirode stvorenja sve do zalaska svijeta. Tako, predstavljajui jedan duhovni portret nekog boanskog glasonoe, boanska poruka, zapravo, u svakom svom svetopovijesnom segmentu otkriva i svoje vlastito znaenje, jer se njeno znaenje ne bi ni dalo razumjeti izvan integralne osobnosti svog svetopovijesnog glasonoe, budui da Bog nije dao nijednu svoju poruku svijetu a da njena znaenja nije temeljno objasnio kroz opis vjersko-moralnih vrijednosti dotinog glasonoe. Takav opis je postavljen u kontekst ose-bujne boanske pedagogije, kojoj je temeljito izvrgnuta osobnost svakog poslanikog lika. Kroz rasvjetljavanje osnovnih postupaka unutar boanskoga odgoja to ga boanski Duh izvodi nad svakim poslanikim likom, ne otkriva se samo povijesni kontinuitet boanske Objave, nego se jednovremeno otkriva i dimenzija sutinskoga jedinstva svih boanskih poruka, ma koliko da ih je bilo u svetoj povijesti. No, za razliku od injenice da se to jedinstvo
310
samo djelomino nazire u porukama i duhovnim dimenzijama poslanikih likova to su prethodili Muhammedu, a.s., dimenzija jedinstva boanske Objave kao takve u potpunosti se raskriva unutar duhovnog personaliteta Allahova Poslanika, a.s., i u njegovoj Poruci u kojoj je svoju supstancijalnu puninu i duhovno punoljetstvo doivjela svaka ranija boanska poruka. Razlog tomu ne lei samo u injenici to je ovaj Poslanik, a.s., imao najuzoritiji odgoj to ga je primio od Boga, nego taj razlog prvenstveno stoji u injenici da je Poslanik islama, a.s., primio preegzistentnu, a potom i svetopovijesnu puninu svih rijei. To e rei da dotini Poslanik, a.s., nije primio samo leksiku, nego i semantiku puninu svih boanskih rijei, djela i zahvata, to nije nikako sluaj ni sa jednim ranijim poslanikim likom. Primajui na svoje srce sve svetopovijesno promaknute oblike boanske Mudrosti, koji su jo u preizabranju bili utisnuti u njegov duh, Poslanik islama, a.s., je na temelju date mu leksike i semantike punine svih boanskih rijei poznavao sve svoje navjestitelje koji su ravnali stazu njegovu dovriteljskom dolasku, dok su oni poznavali samo njegovo ime. Tako je njemu bilo poznato da je Musa, a.s., primjerice, bio srdit i otresit ovjek, Isa, a.s., izuzetno posluan, Ibrahim, a.s., blag i povjerljiv, Ejjub, a.s., strpljiv i samoprijegoran, Sulejman, a.s., mudar i pravedan, Davud, a.s., ratoboran i razmetljiv, Ismail, a.s., posluan i odluan, dok oni o njemu nisu znali drugo doli to da
311
je on najodabraniji meu njima, da je najslavnije ime i najsavrenija narav u cijelom ljudskom rodu. Stoga, kada sumiramo sve temeljne osobine svih spomenutih poslanikih likova i kada ih sloimo u jedan duhovni mozaik, tada nam se iz tog mozaika nedvojbeno pokazuje cjelovita slika Muhammadove, a.s., osobe u ijem liku prepoznajemo smirene odraze svih temeljnih osobina kojima je zavrnica Objave opisala njegove prethodnike, i upravo po tim osobinama legitimirala svaki od tih poslanikih likova.19 Budui da spomenute osobine Poslanikovih, a.s., prethodnika, to zrae iz njihova duhovnog portreta predoenog u Objavi, dopiru sa razliitih razina njihova duha, iz uma, due i srca, to e rei da sve blagodatnosti tih osobina na Poslanikovu, a.s., licu bitno projiciraju osnovne duhovne perspektive boanskih imena i atributa, koji prosvjetljuju njegov um i oplemenjuju njegovu volju to trajnim i dubokim naklonom, kao uzoritim stavom podlonosti, takovrsnom boanskom uplivu odgovara snagom totalno angairane vjere. Sve gore iznesene dimenzije Objave i Predaje, kao i sva bremenita simbolika Poslanikova, a.s., vjenoga poslanstva, bitno su obuhvaeni zbiljom dva neobina dogaaja koja su se odigrala u sklopu Muhammadove, a.s., zemaljske poslanike misije, a to su Layla Al-Isra ili No Poslanikova putovanja od Mekke do Jerusalima i
19
Ismail Haqqi, nav. djelo, X, str. 106.
312
Layla Al-Miraj ili No Poslanikova uspea na nebo. Sva semantika dubina ovih dvaju dogaaja iz Poslanikova, a.s., ivota izraena je kroz nerazmrsivu ispreplitenost boanske Objave i vjenog Muhammedovog, a.s., poslanstva, ukoliko ih se promatra u njihovoj nebeskoj dimenziji u smislu svojevrsne ontogeneze duha Objave i duha Poslanika, a.s., i ukoliko ih se promatra u njihovoj svetopovijesnoj dimenziji unutar ijeg vorinog duhovnog prostora je odjednom smireno rodoslovlje boanske Mudrosti kao takve i rodoslovlje poslanike integralne osobnosti. Uzajamna ispreplitanost duha boanske Objave i duha Poslanika islama, a.s., omoguena je snagom naravi same boanske Objave koja se u isti as pojavljuje kao ontogeneza dvodjelnog, duhovnog i tjelesnog, metapovijesnog i hijeropovijesnog, poslanikog rodoslovlja, kao to je omogueno i snagom naravi Poslanikove, a.s., osobe koja se pojavljuje kao odraena slika boanske Objave u svojoj vertikalno-horizontalnoj zbiljnosti. Unutarnja fizionomija te zbiljnosti, ili unutarnja fizionomija cjelovitog procesa boanskog objavljenja najzornije se pokazuje i raskriva svoje unutarnje dimenzije i svoj dogaalaki ritam kroz geometrijsku sliku spirale, koja simbolizira silazno-oitujui hod boanskoga Duha od Prijestolja nebeskog (Ilijjun) do Poslanikova, a.s., srca, i kroz geometrijsku sliku horizontale koja simbolizira linearni hod boanskoga Duha od metapovijesnih izmaglica vjenosti do totalne jeseni eshatolokih vremena. Prva slika simbolizira No Poslanikova, 313
a.s., uspenja na Nebo (Layla Al-Miraj), a potonja simbolizira No Poslanikova, a.s., horizontalnog putovanja od Mekke do Jerusalima (Layla Al-lsra). Prva od dvije spomenute noi simbolizira nebesku svetu geografiju boanske Objave, a potonja odslikava njeno zemaljsko lice. Prva geometrijska slika simbolizira nebesko-zemaljsku nepretrgnutost boanske Objave, a potonja simbolizira metapovijesno-hijeropovijesni kontinuitet nebeskog poslanja ija sloena i nebeski zamiljena duhovna dramatika svrava i smiruje se sa poslanikom misijom blagoslovljenog mekkanskog Djeaka. 20 No putovanja objavljuje dinamiku odnosa boanske nadreene i poslanike podlonike volje, dok No uzdignua raskriva odnos prosvjetljujueg boanskog i prosvjetljenog poslanikog uma. Oba reena odnosa se u boanskoj Objavi pojavljuju u svjetlu individualnog i komunitarnog naglaska, i to u smislu da je posrijedi odnos boanskog Uma i Volje prema pojedinanom umu i volji svakog pojedinog poslanikog lika unutar svete povijesti, s jedne strane, i odnos boanskog Uma i Volje prema temeljnoj osobnosti Poslanika islama, a.s., ija integralDva gore reena svetopovijesna dogaaja iz poslanike misije Muhammada, a.s., redovito izraavaju temeljnu simboliku i unutarnju narav boanske Objave i poslanike Predaje. Njihovu raskonu simboliku je s osobitom panjom analizirao F. Schuon, Le soufisme voile et quintessence, pp. 122-123, Martin Lings, Quest-ce que le soufisme, pp. 60-61 i Abd Al-Wahhab Al-Sharani u djelu AlYawaqit wa Al-Jawahir, str. 33-37.
20
314
na, prauzorita priroda je po sebi univerzalna i, skladno tome, komunitarna, jer u sebi pretapa sve duhovne jeke ranijih boanskih poruka i sve duhovne i moralne kvalitete boanskih glasonoa koji su mu pripravljali stazu i u njemu, kao univerzalnoj duhovnoj perspektivi, nali svoj potpuni smiraj i puninu, s druge strane. Gornja dva svetopovijesna dogaaja, najzad, objavila su Poslaniku islama, a.s., nedvosmisleno svjedoanstvo o trajnosti i univerzalnosti njegove duhovne Poruke (Quran) i njegova poslanstva (Predaja-Hadit i Sunna), to jest neprikosnovenost i nepresunost njegova risalata i imamata, to je nepobitno verificirano boanskim inom zajednike molitve koju je u Jerusalimu, u Noi israa, predvodio Poslanik islama, a.s., pred duhovnim zborom svih ranijih poslanikih likova koje je te Noi susreo, kao to su objavili i svjedoanstvo o nebeskom karakteru njegova preegzistentnoga izbora iz kojeg zrai njegova duhovna vlast walayata na ijoj zbilji udioniu svi raniji poslaniki likovi i njihove poslanike misije i poruke svjetovima, a to je nedvojbeno legitimirano Poslanikovim, a.s., prosezanjem kroz sedam nebeskih sfera i susretom, licem u lice, sa poslanicima koji su mu kroz svu svetu povijest boanske Objave ravnali stazu.21 Cijeli duhovni naboj to ga odraavaju gornja dva svetopovijesna dogaaja iz Poslanikova, a.s., ivota dosee svoj vrhunac inom PoslaAli Ibn Ali Ibn Muhammad Al-Hanafi, nav. djelo, I, str. 262267.
21
315
nikova, a.s., prispijevanja do tajanstvene pregrade koja dijeli ovaj i onaj svijet (Sidra Al-Muntaha), kao i inom njegova unutarnjeg razgovora s Bogom koji je posvjedoen jasnom kripom Pera koje je s osobitom panjom oslukivao Poslanik islama, a.s., razabirui odande sve tajne poruke boanske Volje i preteke simbole vjene boanske Mudrosti. S druge strane, sama kripa Pera ne oznaava drugo doli nepretrgnuti in ive i djelatne poslanike volje, koja savrenom poslunou odgovara na boansku zapovijed, i snagom ba takve poslunosti privodi i druge ljude, koji nasljeuju poslaniku rije i djelo, na dosljednu poslunost Bogu. Najzad, izmeu poslanike osobe i kripueg boanskog Pera, zacijelo, postoji odnos potpune egzistencijelne jednakosti, budui da raskoni simbolizam Pera u tradicionalnoj mudrosti islama ukazuje na primordijalnu prirodu i na nebeski prvolik poslanike prirode, kako svjedoi predaja Poslanika islama, a.s.22 U Noi uzdignua je postignuta totalna identifikacija svetopovijesnoga Muhammeda, a.s., sa metapovijesnim
U jednoj predaji Poslanik islama, a.s., kae: Duh tvoga Poslanika, o Jabire, bijae ono to tvoj Gospodar bijae najprije stvorio. U nekim drugim poslanikim predajama spominje se Pero, Um ili prvostvoreno Svjetlo. Teolozi, a osobito promicatelji perenijalne religije povlae bezuvjetan znak jednakosti izmeu nabrojanih pojmova i Poslanikove, a.s., primordijalne prirode. Najprefinjenija tumaenja u vezi s tim nalazimo kod sljedeih autora: Abd AlKarim Al-Jili, nav. djelo, II, str. 8-9, 27-30; Ibn Arabi, La Sagesse des prophtes, pp. 195-197; Frithjof Schuon, Comprendre lIslam, p. 112.
22
316
Ahmadom, a.s., kao to se desilo potpuno duhovno preklapanje poslanikoga uma i volje sa temeljnim znaenjima boanskih imena sa njihove spiralne vertikale i linearne horizontale, preklapanje koje je boanski Duh izveo u semantikim sjenkama imenike i atributivne zbilje boanskih imena. Takovrsno preklapanje se desilo po naelu duhovnoga saimanja ili apokatastatikoga povlaenja Oitovanja u njegovo primordijalno Naelo.23 Eshatoloki obzir kontinuiteta boanske Objave bitno se oituje u duhovnoj vlasti imamata, koja uz risalat ini jednu od vanih mladica Poruke s kojom je doao Poslanik islama, a.s., i koju je ovaj uinio zasvodnim kamenom sve boanske Objave i sveg nebeskog izaslanstva. Pojam eshatolokog, ovdje promatran u duhovnom sklopu boanske Objave i poslanike Predaje, a osobito u perspektivi duhovne vlasti imamata u kojoj su bitno smireni korijeni eshatoloke naravi islama, bio bi gotovo lien potpunijeg smisla ukoliko bi jedino bio propitivan sa stajalita realizirane i nadolazee eshatologije, jer njegova sredinja dinamika je usredotoena na nepretrgnutu aktuelnost, trajno posadanjavanje i uitavanje temeljnih poruka Poslanika islama, a.s., u svaki povijesni as i u svaki segment eshatoloke svijesti muslimana. Samim tim to ovaj pojam supstancijalno istjee iz imamata unutar kojega su Poslanikovom, a.s., rijeju i djelom smirene duhovne vlasti walajata i risalata - a tri duhovne
23
F. Schuon, Dimensions of Islam u cjelosti.
317
vlasti Poslanika islama, a.s., uvijek stoje jedna u drugoj a ne jedna pored ili iza druge, reeni pojam na taj nain, po ivom poslanikom primjeru u sebi nosi trodimenzionalni sadrinski naboj, koji kontinuitet boanske Objave i Predaje virtualno razbija na ono prolo, sadanje i budue, ukoliko se reeni pojam, razumljivo, promatra iz perspektive minulih svetopovijesnih poruka. Ukoliko ga se, meutim, motri iz perspektive univerzalne i trajne Poruke Allahova Poslanika, a.s., tada semantika irina i dubina ovoga pojma, koji trajno raste na leksiko-semantikoj punini svih boanskih rijei datih Poslaniku islama, a.s., u trajnome sada smiruju perfekatski i futuralni obzir pojma eshatolokog u islamu. Definirajui najdublju svrhovitost svoga poslanstva i boanske Poruke koju je zasvagda primio na srce, Poslanik islama, a.s., je objavio da svu snagu svoga uma i odlunost svoje volje iscrpljuje u ispunjenju bezuvjetne boanske zapovijedi da trajno njeguje i do savrenstva odnjeguje temeljnu prirodu svakog stvorenja.24 Pri saopenju ove znamenite predaje i kod izraavanja trajnosti ina na koji je snaga njenih rijei u cjelosti bila usmjerena, Poslanik islama, a.s., je upotrijebio prenaglaeni prezentni oblik, ija semantika trajnost jednovremeno hvata znaenja netom minulog preterita (aorist) i stalno prizivajueg i uprisutnjujueg futura (an utammima makarim al-akhlaq). Trajnost koja
Poslanik islama, a.s., veli: Poslan sam da savrenim uinim udi svega stvorenja.
24
318
zrai iz sadraja gornje poslanike predaje perfekatska je ukoliko se oituje u duhovnome njegovanju Muhammedovih, a.s., prethodnika, duhovnom njegovanju to ga je Bog nad njima izvodio u perspektivi savrenog duhovnog personaliteta Poslanika islama, a.s., kao preegzistentnog boanskog Izabranika (Habibullah); ona je prezentna tako to njome u konkretnom povijesnom asu zrai ivi poslaniki primjer i svi oni koji ga priljeno nasljeuju u svom svakidanjem ivotu; najzad, ona je futuralna ukoliko kroz sve nadolazee vijekove svjedoi neprolaznu mladost Poslanikovih, a.s., rijei, djela i postupaka, i ukoliko snagom njegove jedino mjerodavne i smjerodavne ortoprakse oblikuje duhovni i materijalni ivot sveg naroda Boijeg.25 Ukratko, eshatoloka trajnost i punina boanske Objave i poslanike Predaje, a s njima skupa i triju poslanikih duhovnih vlasti koje ive od svakog njihovog znaka, slike i simbola, mogua je samo ukoliko se dovodi u nepretrgnutu vezu sa ivim poslanikim primjerom, ija se primordijalna priroda neprestance pokazuje u stvaranju i objavljivanju poput stalno obnavljujue slike ili, ak, u smislu obnavljajue slike (Taqwim), i ukoliko poslaniki duhovni lik svakodnevno priziva, osobito snagom molitve na Poslanika, a.s., potrebu u svijest naroda Boijeg da mu samo on bude mjerilo duhovnog profiliranja i oblikovanja, i neprevaS. H. Nasr, Ideals and realities of Islam, pp. 78-79; F. Schuon, Sur les traces de la religion pernne, pp. 97-109; Perspectives spirituelles et faits humains, pp. 23-28; Logique et transcendance, pp. 129-169.
25
319
zidljivi uzor savrenog duhovnog rasta i dozrijevanja (Uswa hasana). 26 Duhovna vlast imamata, koja perspektivu islamske Objave i Predaje neprestance oblikuje i saobraava cjelodnevnoj praksi individualnog i komunitarnog ivota, mnogo manje svoj duhovni smisao iscrpljuje u oblikovanju i njegovanju vjernike prakse snagom tumaenja Poslanikovih, a.s., djela i postupaka (Sunna), a mnogo vie se posveuje nauavanju i teolokom navjestiteljskom zahvaanju u Poslanikove, a.s., rijei (Hadit), koje je snagom neposredne, intuitivne spoznaje oblikovala boanska Objava da bi, na taj nain, oblikovala individualno i komunitarno miljenje vjernikog zbora unutar kojega se odsijevaju svjetlosni refleksi Poslanikovih, a.s., rijei i uosobljuje, kao nepromjenjiva norma ivljenja, vjena poruka njegovih djela i postupaka. Dvodjelna uloga ove duhovne vlasti Poslanika islama, a.s., istjee iz same naravi poslanike osobnosti, koja je za njegova ivota, a osobito nakon njegove smrti, transponirana kao uzorita paradeigma na njegovu jedinstveno ureenu zajednicu vjernih (Umma), i to pod vidom njegovih rijei (Hadit) koje jesu mjerodavni obrazac za svaki mogui pristup tumaenju boanske Objave, kao i pod vidom njegovih djela i postupaka (Sunna), koji jesu neistroivi model ugraivanja boanske Objave i Predaje u duh svakog povijesnog asa.
26
Frithjof Schuon, Comprendre lIslam, pp. 113-119.
320
Odakle dolazi snaga ove duhovne vlasti koja je kadra daleke slike eshatolokih vremena i njihove preteke simbole anticipirati i uitavati u nove znakove svakog konkretnog povijesnog asa, i na emu se gradi njen trajni, neponovljivi i neprevazidljivi legitimitet? Dvostruka duhovna pritoka tvori svu silinu duhovne matice imamata koja svojom neodoljivom snagom silovito usmjerava svetopovijesne duhovne jeke poslanstva kao takvog prema njihovu eshatolokom doetku, dok sama reena duhovna pritoka trajno istjee iz ivotvornih dubina boanskih rijei, koje dolaze sa Ilijjuna kao ista nebeska svjetlost i rastaljuju se na snjenoj povri poslanike intime na raskone dugine boje u smislu bezbrojnih slika, simbola i znakova. Drugim rijeima, ta duhovna pritoka istjee iz boanske Objave, koja jest prvotni obzir boanske Mudrosti, a potom i iz poslanike Predaje koju normiraju bogoduhe rijei, djela i postupci Poslanika islama, a.s., to jest iz Predaje koja jest drugotni obzir vjene boanske Mudrosti ili koja jest sama Religio perennis, kao zasvodni kamen sve svete povijesti boanskoga objavljenja, iji zaglavni kamen jest Sophia perennis kao isto nebesko lice boanskoga Duha. To e rei da poslanika Predaja, uvjetno shvaena kao objava, nije sama Rije Boija, ve ona jest mjerodavna i smjerodavna Poslanikova, a.s., rije o Rijei Boijoj, koju Poslanik islama, a.s., izrie kao normu nepogreivog tumaenja i
321
razumijevanja Rijei Boije kao takve.27 Duhovni korijeni boanskih rijei su nedohvatljivi, jer one izranjaju iz nedosezljivih dubina boanskoga Duha, ali su isto tako duhovni korijeni Poslanikovih, a.s., rijei nedohvatljivi, jer sve one rijei to izlaze iz usta njegovih i oblikuju njegov Hadit, kao povijesni lik svetoga jezika (lingua sacra) unutar kojega je uhvaena semantika dubina sve boanske Objave, i njegovu Sunnu kao povijesnu sliku o nadnaravnom boanskom poretku unutar koje je uhvaen potpuni odraz nebesko-zemaljskog boanskog reda, sve te rijei, naime, nedvojbeno istjeu iz boanskih rijei i mjerodavno i smjerodavno prenose sve njihove poruke svjetovima s ovu stranu zvijezda. Nije nipoto rije o uzajamnom mijeanju boanskih i poslanikih rijei, niti se radi o pretapanju i meusobnom prelijevanju boanske u poslaniku prirodu, nego je, jednostavno, rije o nepretrgnutom duhovnom zraenju to ga Duh-Objavitelj (Al-Ruh Al-Quddus) uspostavlja izmeu boanske transcendencije i poslanike intime. Poslanik, a.s., jest prenosilac boanske Objave, prenosilac koji je krajnje otvoren za boansku transcendenciju, ali on nije samo pasivno okrenut prema transcendenciji, nego je on aktivni sudionik u tom ivom duhovnom procesu, sudionik koji svom snagom upree svoj duhovni genij kako bi duhom svojim prevalio preko granice povijesnoga
S. H. Nasr, Living Sufism, pp. 40-44; Ideals and realities of Islam, pp. 67-75; F. Schuon, Comprendre lIslam, pp. 50-51; L. Gardet, LIslam reli-gion et communaute, pp. 41-51.
27
322
dogaanja i zakoraio s onu stranu zvijezda. No, njegovo aktivno sudjelovanje u reenom duhovnom procesu boanskog objavljenja ne oituje se u tomu da njegov duhovni genij samovoljno oblikuje literarni korpus boanske Objave, kao da je on sam hagiograf svetoga teksta boanske Objave, nego se takovrsna aktivnost pokazuje u injenici, koju posvjedouje sama boanska Objava, da Muhammed, a.s., nastoji pretjecati onaj ritam sputanja boanske Objave na srce kojim je Duh-Objavitelj unosio boansku Mudrost u njegovo srce i u njegovu pamet, iz bojazni da ne izgubi nijedno zrnce raskrivajue boanske Mudrosti, na ta je bio upozoravan od strane samog Duha-Objavitelja (Quran, LXXV, 16-20). Svi motivi takvog Poslanikovog, a.s., ponaanja u procesu objavljivanja iscrpljuju se u injenici da je on nastojao svim svojim duhovnim potencijalima opsegnuti, izvana i iznutra, znakove boanske Mudrosti koja mu se otkriva u punini, da bi potom ivotom svojim odgovorio na svaku poruku to zrai iz sredita raskrivajue boanske Mudrosti.28 Meutim, duhovna snaga Poslanikove, a.s., duhovne vlasti imamata ne dolazi samo iz njegovih bogoduhih rijei, to se zahvaaju na samom vrelu boanske Objave, ve podjednako tako zrai iz njegovih djela i postupaka, zapravo iz sredita njegove osobe kao takve koja je u
Malik Ibn Nebijj, Kuranski fenomen, Sarajevo, 1985., str. 90-101; F. Schuon, Comprendre lIslam, pp. 96-97.
28
323
cjelosti zaloena samom zbiljom sve boanske Objave. Muhammedova, a.s., osoba je duhovno njegovana odgajateljskom snagom samoga Boga, pa je on stoga po boanskoj rijei oslovljen najljepom udi, ali je on najljepa ud i stoga to je u njegovu osobu, u njegovu najdublju prirodu i u njegov cjelokupni ivot udahnut ivi duh svih boanskih rijei, zbog ega je supruga Poslanika islama, a.s., hazreti Aia u vie prigoda voljela svjedoiti o znaku potpune jednakosti izmeu duha boanske Objave i duha integralne poslanike osobnosti.29 Ova injenica je sama po sebi dostatna, mimo svih drugih, da posvjedoi potpuni, posvudanji i svevremeni legitimitet Poslanikove, a.s., duhovne vlasti imamata. Koliko god se inilo da duhovna vlast imamata stoji okrenuta ka jednoj tipino eshatolokoj perspektivi, valja ipak kazati da se u njoj najpotpunije smiruju duhovna zraenja preegzistentnog walayata i svetopovijesnog risalata, ba onako kako se duhovni portret Allahova Poslanika, a.s., kao izabranika Boijeg (Habibullah) upotpunjuje u Muhammedu, a.s., kao vjenom Imamu (Imam Mustafa) ljudi, dina i anela do potpune jeseni eshatolokih vremena. Iako su minuli brojni vijekovi otkako je Poslanik islama, a.s., iilio iz vidljivoga svijeta, njegov duhovni portret je, ipak, ostao biti ivo prisutan u boanskoj Objavi i u poslanikoj Predaji koje, svaka na svoj nain, zadravaju jasno vidljivu sliku njegova lica unutar svoje
Hazreti Aia je najbolje svjedoila o ivotu Poslanika islama, a.s., rijeima: Kuran bijae Poslanikova ivotna zbilja.
29
324
temeljne simbolike to se razastire, kao neizbrisivi trag njegove uzorite duhovnosti i njegove idealne osobnosti, u podjednakoj mjeri na stranicama svete Knjige i na stranicama ive Prirode. Reena slika o njegovu licu nimalo nije nejasnija ni u duhovnom sklopu interpretativne tradicije muslimanskoga genija to snagom naravnog svjetla razuma posreduje bremeniti sadraj boanske Objave i poslanike Predaje, a u plodotvornom sretanju Objave i Predaje, s jedne, i razuma, s druge strane, ta slika, smirujui u sebi sve bitne duhovne jeke otkrivenog teksta Objave i bogoduhog tiva Predaje, ostaje biti trajna paslika i univerzalno duhovno vrelo Ijtihada, koji ne potie samo prirodno razrastanje religijskoga genija, ve podjednako tako giba i procese povijesnog dozrijevanja svjetova razumne i nerazumne naravi svega stvorenja u sjenci idealne naravi Poslanika islama, a.s., kao Imama i kao Uzora za svekoliko duhovno uravnoteenje (Uswa hasana).30 Duhovnu svjeinu i uzorito savrenstvo Poslanikov, a.s., vjeno ivi duhovni portret prima iz one svjetlosne duge to nepretrgnuto zrai izmeu boanskog i poslanikog duha, izmeu boanske intime i poslanike udoredne nutrine. Reena duga se u svom silaznooitujuem ritmu sputa sa samog boanskog Lica u vidu iste boanske svjetlosti, dok raskono arenilo njenih boja se die svojim uzlazno-spoznajnim ritmom iz poslanike intiF. Schuon, Comprendre llslam, pp. 108-109; Abd Al-Karim AlJili, nav. djelo, II, str. 72-78.
30
325
me, sa netaknute snjene povri Poslanikova, a.s., srca, koje predstavlja jedini vorini duhovni prostor unutar kojega se ista boanska svjetlost razbremenjuje i rastaljuje na tankoutne nijanse obojene svjetlosti, nijanse koje na istoj svjetlini boanskoga Duha sklapaju raskoni mozaik Poslanikova, a.s., plemenitog lica kojemu cijeli svijet o svojoj eshatolokoj zrelosti i punoljetstvu treba temeljno da slii. Makar je naizgled rije o prozranoj metafori, duni smo upozoriti da se zacijelo radi o dugisimbolu i dugi-pupanoj vrpci koja najzbiljskije spaja Nebo i Zemlju, boanski naelni i oitovani red, o dugi-osovini oko koje se svi svjetovi vrte, o dugi-zakonu po kojemu Bog nepretrgnuto izvodi nastajanje, bivanje, nestajanje i ponovno ustajanje na ivot vjeni. Ova prozrana metafora je neko predstavljala puki spomen-znak koji je svjedoio sklopljeni, pa razvrgnuti savez izmeu Nuha, a.s., njegova potomstva i Boga, da bi njena uporaba u sklopu tumaenja unutarnjeg odnosa to vlada izmeu Allaha i Rasulullaha danas izraavala i izricala neporecivu duhovnu zbiljnost, koja se nevidljivo rasprostire i ucjepljuje u ljudsku intimu i u sve kozmo-povijesne obzire oitujueg boanskog poretka temeljito ih obiljeavajui svojim aktivnim duhovnim uplivima. Njeno posvemanje egzistencijelno ucjepljivanje se deava po nesavladivom ritmu boanske Volje, koja svoje najdramatinije i najreljefnije duhovne uplive ozbiljuje u vorinom prostoru ovjeka i srca njegova (Quran, VIII, 24), ali se jednako tako odvija i po podlonikom ritmu Poslanikove, a.s.,
326
volje, udoredne volje (Himma), koja ka eshatolokom savrenstvu giba prirodu svakog stvorenja.31 Unutarnju suradnju ove dvije volje, koje nesavladivo zaokupljaju sve i svakoga, najslikovitije izrie upravo ova prozrana metafora o dugi koja je po iskonskom boanskom svjetlu izraz prvotne, nestvorene zbiljnosti, dovoljno vrsta da obdrava i podastire sve, ali i dovoljno tena i prozrana da otkrije svoj unutarnji sadraj, svoje unutarnje obzire, svoje obojene nijanse, koje uzlaznim ritmom zrae i diu se iz Poslanikova, a.s., srca kao drugotna ili prvostvorena zbiljnost ijim unutarnjim duhovnim stupnjevima svaka dua iva se izvija i raste do svog svekolikog savrenstva. Savrenstvo poslanikog primjera, unutar kojega je pohranjena udoredna punina ovjeka i svijeta, nije tek jezika sintagma koja ne znai ba nita, ve ona zazbiljno oznaava strogi egzistencijelni ritam kozmopovijesnog, makro i mikrokozmikog
Poslanik islama, a.s., veli: Poslan sam da savrenim uinim udi svega stvorenja. Ucjepljivanje integralne poslanike naravi u sve kozmo-povijesne zbilje svjetova, koje i jest u slubi posvemanjeg duhovnog i moralnog njegovanja udi svega boanskog stvorenja, odvija se po inu boanskoga stvaranja i objavljivanja. Razmatrajui ovaj potonji vid ucjepljivanja poslanike primordijalne prirode u kozmo-povijesne zbilje svjetova F. Schuon stavlja poseban naglasak na Paracletosa ili Pericleitosa, u ijem licu motri skrivenu osobnost Poslanika islama, a.s., poslanika ija integralna priroda je uprisutnjena u svakom svetopovijesnom razdoblju boanskoga objavljenja. Usporedi: F. Schuon, De lUnite transcendante des religions, pp. 46-17, u podnonoj napomeni broj 3.
31
327
razrastanja ovjeka i svijeta i to po ivom primjeru Poslanika islama, a.s., u ijim rijeima i djelima, ozraenim raskrivajuom snagom boanskoga Duha, sjaji sami pokretaki duh (Spiritus movens) tog svekolikog rasta, rasta koji se takoer odvija po istoj onoj slici po kojoj je rastao i poslaniki duh izvrgnut nepretrgnutim svjetlosnim zraenjima boanskoga Duha i podloen duhovno-odgojnim zahvatima nepresune boanske Volje. Jer integralna osobnost Poslanika islama, a.s., je jedino povijesno mjerilo i znak savrenog boanskog odgoja i jedina je duhovna perspektiva unutar koje se smiruju sve duhovne jeke eshatoloke jeseni svih svjetova smjetenih na silazno-oitujuim razinama boanske stvoriteljsko objaviteljske vertikale. Sve to skupa se na najbolji nain ponazouje u onoj slici toka za kojom osobito voli posezati muslimanska interpretativna tradicija kod tumaenja odnosa koji vlada izmeu Poslanika islama, a.s., i Boga, izmeu Poslanika islama, a.s., i svijeta i, osobito, izmeu Poslanika islama, a.s., i njegovih ashaba, s jedne, i zajednice vjernih (Umma), s druge strane. Sama upljina, naime, unutar glavine toka simbolizira boansku transcendenciju, glavina toka je Poslanik islama, a.s., a bice koje se, u vidu poluprenika, izvijaju iz glavine toka i idu prema metalnom beougu simboliziraju ashabe, dok sami metalni beoug simbolizira zajednicu vjernih (Ummu) i svekolike kozmo-povijesne zbilje svijeta. Reeni odnosi bi se mogli izraziti i po jednoj drugoj slici, to jest po geometrijskom obrascu obodnice
328
koja simbolizira savrenu poslaniku prirodu duboko naklonjenu, u svim svojim duhovnim obzirima, prema sreditu boanske transcendencije i izvrgnutu duhovnome zraenju boanskih imena i atributa koje se izvija iz reenoga sredita. Odnos kojeg gornja slika izraava analogan je odnosu koji vlada izmeu boanskog imena Allah i imena Al-Rahman, s tim to se ovaj potonji odnos izraava na nain geometrijskog obrasca sredita i udaljenih taaka na obodnici, a po istom ovom obrascu se definira i odnos Allaha i Njegova Poslanika, a.s., kao Abdullaha. Duhovni rast svakog pojedinca u muslimanskoj Ummi, skladno duhovnom ritmu to traje izmeu Qurana i Hadita, s jedne, i Hadita i Sunnata, s druge strane, odvija se pod dva osnovna vida: pod vidom injenja ili ortoprakse koju svaki pojedinac njeguje po slici poslanike ortoprakse snagom priljenoga nasljedovanja Muhammada, a.s., kao uzora za najpotpuniji duhovni i udoredni rast, kako to sama sobom najslikovitije objavljuje quranska sintagma Uswa hasana; pod vidom vjerovanja i/ili miljenja (Orthodoxa), koje se ozbiljuje snagom nasljedovanja Muhammada, a.s., kao Imama, neprevazidljivog duhovnog vodia u pojedinanom i komunitarnom ljudskom ivotu.32 Preciznije kazano, Poslanik islama, a.s., kao Uswa hasana izraava uzoriti model ivljenja, praktinoga obIbn Arabi, La profession de Foi, pp. 149-151; D. Shayegan, nav. djelo, pp. 73-74.
32
329
naanja boanskoga Vjerozakona, dok njegov autoritet kao Imama, koji poiva i raste na duhovnoj vlasti imamata, gotovo iskljuivo predstavlja model umskog odmiljanja tog Vjerozakona i njegovog ukupnog svetog sadraja. Dok u prvom poslanikom naslovu prevladava juridiko-moralna dimenzija, u onom potonjem uglavnom prevladava metafiziko-eshatoloka. Pod prvim naslovom vie provijava povijesni lik Poslanika islama, a.s., kao Muhammeda, dok pod drugim provijava metapovijesni lik reenoga poslanika kao Ahmada, a.s. Ako bismo odnos ova dva poslanika naslova definirali prema netom spomenutom obrascu obodnice i njenoga sredita, tad bismo mogli kazati da Poslanik islama, a.s., kao Uswa hasana, predstavlja obodnicu na koju prispijevaju svi oni to svojim ivotom nasljeduju Poslanika, a.s., kroz njegovu Sunnu i, na taj nain, svoju ivotnu praksu pojednauju sa onom poslanikom orthopraksom, koju ba legitimira njegov naslov Uswa hasana. S druge strane, Poslanik islama, a.s., kao Imam i, u tom sluaju, kao metapovijesni Ahmad, a.s., postavljen je izmeu obodnice i njenog sredita, privlaei tako i objedinjujui, izvana i iznutra, svaku pojedinanu ljudsku narav koju, u sluaju ovoga obrasca, izraava mnotvo poluprenika, predstavljajui pred Bogom svaku takvu narav legitimnom nasljednicom njegova poslanikog odgoja za koji sami Bog tvrdi da je najbolji od svakog drugog
330
odgoja.33 A zemaljsko nasljedovanje poslanikoga primjera predstavlja tek duhovni predujam za onaj boanski odgoj (Tarbijatullah) koji neodoljivo vlada u nebeskom poretku boanske Prisutnosti. Prema tome, duhovni rast svakog muslimanskog vjernika, bezuvjetno utemeljen na tragu Poslanikova, a.s., miljenja, govorenja i injenja, u svakom pojedinanom sretanju s boanskom transcendencijom prolazi kroz tri duhovne etape: najprije se deava duhovni rast ili hod u sjenci svetog Vjerozakona (Din) koji jezikom ljudskog svakodnevlja uosobljuje u svom jezikom sadraju temeljne ritmove boanske Mudrosti i Volje, i to nije drugo doli uzlazno-spoznajni hod ili hod u miljenju (Ilm Al-Yaqin); potom slijedi hod horizontalom svoga srca i svoje due, koji su izvrgnuti vertikalnim svjetlosnim uplivima boanskoga Islama, i to nije drugo doli rast ili hod u sjenci blaenoga gledanja u imenike i atributivne boanske zbilje (Ayn Al-Yaqin); najzad, dolazi posljednja etapa pojedinanog duhovnog rasta, a ona nije drugo doli stupanje na Put posvemanjeg duhovnog i udorednog, vertikalnog i horizontalnog ozbiljenja (Ihsan) imenikih i atributivnih enuncijacija onog Boanskog o totalnoj eshatolokoj jeseni svijeta, koja, s druge strane, nije drugo doli potpuno duhovno i udoredno ozbiljenje integralne osobnosti Poslanika islama, a.s., kao Imama za sve i svakoga i kao krunolika sve boanske Mudrosti
33
F. Schuon, Forme et Substance dans les religions, pp. 88-89.
331
i svekolike boanske Volje. A takovrsni hod i duhovni rast nije drugo doli motrenje razuene boanske Zbilje okom istoga duha/Duha (Haqq Al-Yaqin).34 Zato se u poslanikom naslovu Imam, za razliku od ostalih njegovih naslova koji izraavaju razliite obzire poslanike osobnosti, smiruju svi temeljni naglasci Objave i vjere i uzlazno-spoznajni ritmovi vjere, u prvome redu poslanike vjere koja je nestvorena i uz to je jo milost, znanje, bivanje i injenje? Temeljni razlog za to lei u samoj semantikoj dubini gornjega naslova u kojoj su skriveni temeljni simboli objave i vjere. Imam, naime, nije tek neko ko predvodi molitveni zbor vjernika, pogotovo ne onda kada se reeni naslov dovodi u izravnu vezu sa osobom Poslanika islama, a.s. Reeni naslov u gornjemu odnosu oznaava uglaanu povrinu cjelovite mikrokozmike prirode u kojoj se do u detalje odraava sveti tekst boanske Objave, neizbrisivo ondje utisnut istom silom boanskoga Duha koji je izvornu boansku Mudrost uklesavao u kamene litice Sinaja i Karmela, i njen sveti alfabet ispisivao na povijesno autentine listove jedinstveno promicane Nebeske Knjige (Kitab Marqum). U reenom poslanikom naslovu se, naime, ne prepoznaje samo unutarnji, duhovni reljef raskrivajue boanske Mudrosti, ve se ondje prepoznaje i njen cjelovit svetogeografski, zemaljski uosobljen i oblikovan
Ali Ibn Ali Ibn Muhammad Al-Hanafi, nav. djelo, I, str. 198210; Abd Al- Wahhab Al-Sharani, nav. djelo, str. 119-134.
34
332
reljef, jer u irokoj lepezi primarnih znaenja ovoga naslova prepoznajemo i znaenje o nezabludivom boanskom smjerokazu prema Mekki kao vjenoj zaviajnosti boanske Mudrosti, kao nebeskom gradu u kome je roen duh Poslanika islama i duh Objave koja je njegovu srcu u punini poklonjena. Prema tome, Imam nije samo onaj ko lice svoje u molitvi okree prema Mekki, nego je Imam onaj ije korijenje miruje duboko porinuto u blagoslovljenom mekkanskom tlu i iji duh trajno lebdi nad ovim duhovnim sreditem svih svjetova u kojemu je smiren rodoslovni lanac boanskog objavljenja, nebeskog poslanja i mesijanskog nadanja. Nadalje, Imam je samo onaj ija udorednost i moralno savrenstvo je raslo po ritmu boanske Objave, s jedne strane, i onaj ija uzorita narav je odreivala duhovnu aromu i ulijevala mjerodavni i smjerodavni duh ukupnom svetopovijesnom deavanju, s druge strane. Najzad, Imam je samo Poslanik islama, a.s., jer samo u njegovu duhu boanska Zapovijed se osjea kao kod kue, i samo njegov duh poznaje njene zapovjedalake naume i skrovite duhovne perspektive ka kojima snaga boanskoga Duha raspiruje kozmopovijesni rast svih svjetova, tjerajui ih njihovoj konanoj eshatolokoj punini. 35
Zanimljivo je, naime, pripomenuti da je u ovom Poslanikovu, a.s., naslovu smirena dimenzija sve boanske Objave, osobito dimenzija njene zemaljske zaviajnosti koju simbolizira sveti grad Mekka, najvelianstveniji toponim u kontekstu svete geografije svega semitskog genija. U njemu je smireno rodoslovlje svih
35
333
Kako je vidljivo iz gornjih podataka o ovom poslanikom naslovu, njegova semantika dubina je odve bremenita da bi bila tako jednostavno prevoena, tumaena i samo jednosmjerno vraana na svoje primordijalno znaenje (Tawil). Na kraju, u reenom poslanikom naslovu je smirena slika o poslanikoj primordijalnoj prirodi, u kojoj pulsiraju duhovni geni sve boanske Mudrosti, koja horizontalom vlastite volje stoji trajno okrenuta prema Bogu u dubokom podlonikom naklonu, u smislu vjenoga rukua, dok vertikalom svog razuma stoji uspravno pred Bogom kao prozirni kristal na koji nepretrgnuto pada svjetlost boanskoga Duha i odande se razlijeva u beskrajni spektar obojenih svjetlosnih nijansi, koje ne izraavaju samo razliite zbiljnosti duge postojanja, nego predstavljaju i univerzalnu puninu boanske Poruke to ju Nebo kroz cijelu svetu povijest alje Zemlji, razumnoj i nerazumnoj ilovai, i to uvijek u duhovnim perspektivama Poslanikovih, a.s., imena, koja nisu samo
boanskih i svih poslanikih rijei, sva lica boanskih glasonoa koji su ravnali stazu Poslaniku islama, a.s. Budui da su u tom naslovu smirene sve reene dimenzije i duhovne jeke svetopovijesnih vijekova i dogaaja, tad je po sebi samorazumljiva ona istina da Poslanikov, a.s., naslov Imama simbolizira znak dovriteljske poslanike zadae prepoznatljiv u neporecivoj istini o Poslaniku islama, a.s., kao Peatu walajata, risalata i imamata. U tom smislu je preporuljivo vidjeti neka razmiljanja, u vezi s tim, to ih je iznio Frithjof Schuon u svome djelu Perspectives spiri-tuelles et faits humains, Paris, 1989, p. 72.
334
leksiko-semantiki, ve i svetopovijesni oblik reene Poruke, tako da se nijedna duhovna perspektiva otkrivajue boanske Mudrosti ne da protumaiti izvan duhovnoga sklopa integralne osobnosti Poslanika islama, a.s. To se najbolje vidi iz sljedee predaje Poslanika islama: Ja, zacijelo, posjedujem brojna imena: Ahmad, Muhammed, Onaj iz koga je Bog iskorijenio svaku mogunost grijeha, Onaj koji sve ljude privlai sebi i Onaj poslije koga vie nee biti vjeronavjestitelja. 36
Prof. dr. Reid Hafizovi
36
Muslim, Fadail Al-Sahaba, 124, 125.
335

Muhammed Č Ovjek Božiji Seyyed Hossein Nasr

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Muhammed Č Ovjek Božiji Seyyed Hossein Nasr

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

m

Seyyed Hossein Nasr MUHAMMED OVJEK BOIJI

Naslov izvornika: Seyyed Hossein Nasr, Muhammad: Man of God

Seyyed Hossein Nasr

MUHAMMED OVJEK BOIJI

Naunoistraivaki institut IBN SINA Sarajevo, 2007. godine

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. NONO UZNESENJE NA NEBO

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

5. Nono uznesenje na nebo

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. POSLANIKOV IVOT U MEDINI

7. Poslanikov ivot u Medini

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. Poslanikov ivot u Medini

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. Poslanikov ivot u Medini

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. Poslanikov ivot u Medini

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. Poslanikov ivot u Medini

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

7. Poslanikov ivot u Medini

8. OSVAJANJE MEKKE I POSLJEDNJE GODINE POSLANIKOVA IVOTA

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota

S.H. Nasr: Muhammed ovjek Boiji

8. Osvajanje Mekke i posljednje godine Poslanikova ivota