Professional Documents
Culture Documents
Jun, 2005.
1. Može li se filozofija odrediti kao ljubav prema mudrosti?
~filozofija i mit~
Mit pretstavlja preteču filozofije. I mit se kao i filozofija bavi istinitim i dobrim,
suštinskim problemima i opštim pojmovima. Ali mit se , za razliku od filozofije,
bazira na mašti a ne na razumu. Mit je pun emocija i daje potpuna, konačna
objašnjenja u kojima nema mesta za dalje razmišljanje. Medjutim često se brkaju
uzrok i posledica, predmet i svest i pribegava se personifikaciji.
Filozofija, pak, pretstavlja diskurzivno mišljenje – mišljenje koje rasčlanjava,
pojmovno objasnjeno, postupno od argumenta ka argumentu, od uzroka ka posledici. U
filozofiji neka konačne istine, sve se dovodi u pitanje.
I u filozofiji se nekada, pogotovo u prvim stadijumima razvoja, pribegavalo
lažnom mitu – priči koja je smišljena da bi se postojeće pojmovno mišljenje lakše
objasnilo. Ovome je pogotovo pribegavao Platon koji se pre filozofije bavio pesništvom i
bio književno talentovan ( npr. Mit o pećini). Ovo su činili i neki predsokratovci ali sa
Aristotelom ovo definitivno nestaje – ako se mišljenje toliko osnažilo da samom sebi da
svoje određeno biće onda mu mit više nije potreban.
~filozofija i religija~
I religija pokusava da zahvati večnu suštinu stvari, ali na različit način od
filozofije. U religiji se do istine ne dolazi mišljenjem. Istina se u religiji objavljuje.
Čovek nije sposoban da do istine dođe sam pa mu ona biva saopštena odozgo i to putem
proroka – lika koji otkriva istinu. U religiji nema diskurzivnog mišljenja. Religija se
bazira na drugom veoma važnom duhovnom procesu a to je vera.
Još u doba antičke grčke javljaju se kritičari religije. Xenofan kritikuje
antropomorfni politeizam. Ipak treba uvek razlikovati religiju od crkve. Hegel je rekao da
je religija bila, jeste i biće jedna od suštinskih ljudskih duhovnih potreba.
~filozofija i umetnost~
Filozofija pokušava da do apsoluta dođe razmišljanjem dok nam umetnost
pokušava dati čulni prikaz apsoluta – umetnost je pokušaj saznavanja apsoluta kroz čula.
Definicija umetnosti kakva je danas je slična još od Hegelovog doba. Ali pre toga,
u antičko vreme i posle nije bila takva. U antičkoj grčkoj se pod terminom umetnosti više
podrazumevala veština – zanat. Umetnosti su se delile na proste i slobodne. Proste su bile
one koje su zahtevale fizički napor( vajarstvo, arhitektura) a slobodne su bile oslobodjene
fizičkog napora( muzika, astronomija, gramatika). Plutarh i Lukijan na ovu temu kažu:
Koliko se god mi divili Fidiji, niko od mladih neće pozeleti da postane Fidija.
Poezija je stajala odvojeno od umetosti i bliže filozofiji. I filozofi i pesnici
poznavali su moć reči, imaju sposobnost govora. Reči imaju moć da zavedu – to je
psihagoška funkcija reči o čemu govori Gorgija u svom delu ‘Pohvala Heleni’.
I poezija i filozofija imaju metafizičku funkciju, zadiru u ono što je sa one strane
fizike. Aristotel je na primer smatrao da je poezija na neki način značajnija od istorije jer
govori o opštim stvarima dok istorija govori samo o određenim događajima koji su mogli
i da se ne dogode.
Poezija ima i moralnu stranu – utiče na moral svojih čitača.
Razlika izmedju filozofije i poezije je u tome što poezija nastaje kao plod
nadahnuća a ne kao plod racionalnog razmišljanja.
Platon, iako u mladosti i sam pesnik, kritikuje poeziju. Smatra da pesnici kažu
puno pametnih stvari ali ne znaju da ih obrazlože.
Čovek rođenjem ulazi u svet koji postoji nezavisno od njega. Ne bira gde će se i
kada roditi i živeti već dospeva u određene društvene odnose i konkretne sisteme zahteva
i institucija kojima se mora prilagoditi i u kojima mora da nauči da živi. Svakodnevni
život je heterogen u najrazličitijim aspektima i zahteva čitav niz različitih sposobnosti
kojih često nismo ni svesni ( čula, pamćenje, mišljenje). Ipak postoji samo jedno središte
svakodnevnog života a to je pojedinac.
Usmerenost svakodnevnog mišljenja je pragmatična, naš cilj je da funkcionišemo.
Mišljenje ne postoji odvojeno od zadatka. Pojedinac usvaja samo ono od svakodnevnog
znanja što mu je potrebno. To nazivamo pojedinačnom pragmatikom. Čovek prvo mora
naučiti opažanje, osećanje i mišljenje. Ove tri stvari nisu razdvojene: svakodnevno
mišljenje je uvek zasićeno opažanjima i zahvaćeno osećanjima.
U zavisnosti od doba i društvenog sloja menja se i kvalitet i kvantitet neophodnog
znanja. Od svakog pojednica se zahteva određeni minimum radi preživljavanja a preko
toga zavisi od mesta koje pojedinac zauzima u podeli rada a i od samog pojedinca.
Nosioci sadržaja svakodnevnog znanja su starije generacije, prevashodno
roditelji. Tu su takodje i škole i verske zajednice, to jest sveštenici u strogo religijskim
zajednicama. Pojavom štampe stvoren je jos jedan izvor znanja a danas se on javlja u više
oblika to jest medija. Količina neophodnog znanja se, kao što smo reki, menja. Do
povećavanja dolazi na dva načina. Prvi način je iz novih društvenih iskustava. Drugi
način je kada se znanja iz oblasti rodnih objektivacija svesno spuštaju u svakodnevno
znanje. Ovo su izvesna religiozna znanja koja crkva unosi ali ga prenose roditelji. Ipak
crkva se često meša da se ne bi znanja udaljila od prvobitne dogme. I naučna znanja se
tako spuštaju u svakodnevno znanje. Ona često nisu realno korisna već zadovoljavaju
puku znatiželju.
U svakodnevnom životu znati nesto znači usvojiti postojeće iskustvo mišljenja i u
njega ugraditi sopstvano iskustvo čime se čovek osposobljava za svakodnevne heterogene
tipove delovanja. Razumeti znači steći neko znanje i osposobiti se za njegovu upotrebu.
Svakodnevno znanje je uvek doksa a nikad episteme iako se svakodnevno
dokazuje. Doksa je očevidno znanje koje na nivou svakodnevice stoji bez znaka pitanja.
Ali kada se postavi pitanje zašto tu počinje filozofsko mišljenje. Episteme je tamo gde se
i očigledno dovodi u pitanje. Kada filozofski razmišljamo nismo u stanju da
funkcionisemo.
Svakodnevno znanje pretstavlja osnovu svih znanja. Kontemplacija je osnovno
ljudsko ponašanje koje se javlja tamo gde nema straha od prirode i gde odnos prema
prirodi nije pragmatičan. Radoznalost i interes su cilj sami sebi. Sve stvari koje su
predmet pragmatičkog interesa mogu postati predmet kontemplacije kada ih ne
konzumiramo.
Sposobnost koja se nadovezuje na ovu jeste opisivanje. Ono je prvanstveno
pragmatičkog karaktera, osobine se opisuju da bi se znalo kako nešto upotrebiti.
Klasifikovanje je takođe prvenstveno pragmatično ali se ne zaustavlja na tome. Priprema
za cilj je oblik eksperimenta čest u svakodnevici.
Anticipirajuce mišljenje koje unapred ne sadrži nikakvu nameru za ostvarenjem je
sanjarenje. Ono može biti pozitivno jer pretstavlja igru duha ali ako se život u potpunosti
pretvori u sanjarenje onda to nije dobro.
Mada se svakodnevno znanje ne uklapa u homogenu sliku sveta ipak već na nivou
svakodnevnog mišljenja postoji potreba za jedinstvanom slikom sveta. U početku su te
slike mitološke i religiozne prirode i nisu još udaljene od svakodnevnog mišljenja. Ipak
velike sinteze ne sprečavaju svakodnevno mišljenje da stvara delimične sinteze.
4. Filozofija i nauka
6. Sistematika filozofije
U celokupnoj istoriji ništa nije tako čudno i tako neobjašnjivo kao iznenadna
pojava grčke civilizacije. Mnoge bitne karakteristike civilizacije postojale su već
hiljadama godina u Egiptu i Mesopotamiji ali su izvesne stvari nedostajale dok ih nisu
dali Grci. Oni su slobodno razmišljali o prirodi sveta i smislu života i nisu bili sputani
nasleđem bilo kakvog ortodoksnog verovanja. Za čudo grčke filozofije ipak je moguće
naći nekakva objašnjenja.
Nastanak polisa i nastanak filozofije su u bliskoj vezi. U početku se javlja
društvena misao kao zavisna od društvenih struktura grčkog grada. Razum se prvo i
formira na polju politike. Društveno iskustvo biva podvrgnuto javnoj i argumentovanoj
raspravi. Dolazi do opadanja mita, razvija se čista politička misao – mudraci raspravljaju
o ljudskom poretku, pokušavaju da ga objasne njim samim. Ova politička misao je
duboko obeležila mentalitet antičkog čoveka i civilizaciju koja je sve vreme svog
postojanja javno život smatrala krunom ljudske delatnosti. Za grke je čovek isto što i
građanin a razmišljanje privilegija slobodnih ljudi koji koriste istovremeno i svoj razum i
svoja građanska prava.
Sistem polisa podrazumeva izuzetnu nadmoć govora nad drugim sredstvima
vlasti. Grci od nje čak prave božanstvo – Peitho. Govor se ne uzima kao obredna reč,
tačna formula već kao protivurečna rasprava. Pitanja od opšteg interesa prepuštaju se
besedničkoj veštini. Retorika i sofistika unose pravila dokazivanja i uspostavljaju izvesnu
logiku istinitog, svojstvenu teorijskom znanju.
Još jedna važna odlika polisa je puna javnost data najznačajnijim pojavama
društvenog života. Polis postoji samo u onolikoj meri u kolikoj postoji društvena sfera i
to u dva različita ali komplementarna smisla tog izraza – kao oblast od zajedničkog
interesa suprotstavljana sferi privatnog i kao otvorena praksa koja se odvija u sred belog
dana.
Proces demokratizacije i širenja javnosti dovodi i do toga da je duhovni svet
dostupan sve većem broju ljudi a time i izložen kritici i kontroverzi – podstiču se
egzegeze. Rasprava postaje pravilo kako političke tako i intelektualne igre.
U okviru polisa postojalo je specifično jedinstvo ljudi. U sparti se smatralo da svi
građani treba da se osećaju kao braća, da se opšti interesi stave ispred privatnih. Veoma
važan pojam antičke grčke je pojam mere – vrednuje se umerenost. Tako se i vrednuje
srednja klasa kao medijator izmedju malog broja bogatih i velikog broja siromašnih.
Treba slomiti drskost bogatih i prekinuti ropstvo demosa.
Arhitektura je takođe odigrala značajnu ulogu.
12.Atomisti
14.Hedonisti i Kiničari
Platon je svakako bio najznačajniji Sokratov učenik i jedini koji je slavu svog
učitelja stigao i prestigao ako se tako može reći. Njegovo pravo ime bilo je Aristokle a
nadimak Platon dobio je od nastavnika gimnastike (plećati).
Platon je bio aristokrata iz porodice sa dugom tradicijom. Bavio se kao mlad
pesništvom dok nije upoznao Sokrata i sve svoje tragedije spalio. Kasnije je bio veoma
kritički nastrojen prema pesnicima. Ipak njegov pesnički talenat vidi se kroz njegove
filozofske radove koji su u obliku dijaloga i može se za neke od njih reći da imaju i
književnu a ne samo filozofsku vrednost. U njegovim dijalozima glavni lik je skoro uvek
Sokrat za kojim je Platon jako patio. Jedino u poslednjem , nedovršenom dijalogu
'Zakoni' Sokrat nije glavni junak.
Platon je bio osnivač akademije – prve prave velike škole koja je ime dobila po
akademovom vrtu gde se nalazila a koja je opstala čak nekih 900 godina uz uspone i
padove ali ne zaboravivši svog osnivača.
Što se ontološkog dela Platonove filozofije tiče, za Platona zapravo postoje dva
sveta – čulni svet i stvarni svet, svet ideja. Sa gnoseološke strane Platon kaže da doksa i
noezis zapravo imaju različite predmete proučavanja. Predmet proučavanja dokse je čulni
predmet dok noezis proučava ideje. Čulni svet ustvari pretstavlja samo senke ideja. Ideje
su ono što opstaje u promeni, suština svega, usia ili obrnuto, ideje su paradigme, nazori
pojedinačnih stvari. Na primeru to bi značilo da lepi ljudi se rađaju i umiru ali pojam
lepote opstaje.
Platonova teorija ideja bazira se na Sokratovom opštem pojmu, u dijalozima
deluje čak kao da Platon smatra Sokrata tvorcem teorije ideja mada Sokratov opšti pojam
je više gnoseološke nego ontološke prirode. Iz Aristotelovih spisa ipak saznajemo da je
Platon pravi tvorac teorije ideja. Platon ustvari Sokratov opšti pojam podiže na viši nivo,
dok od Heraklita preuzima stav da sve teče, sve je promenljivo, ali se to odnosi samo na
čulni svet.
Svet iz čovekove perspektive Platon opisuje mitom o pećini. On kaže da se ljudi
nalaze u pećini vezani lancima koji su ustvari njihova tela a da kroz mali otvor na pećini
probija svetlost koja stvara senke i to je onaj čulni svet koji mi vidimo i ništa više.
Osim što su nazori svim stvarima ideje su i kriterijumi vrednovanja.
Vrhovna ideja po Platonu je ideja dobra. Zatim su tu istina i lepota i sve su
međusobno povezane.
Što se duše tiče, Platon je negde na istoj ravni kao Pitagora – postoji nešto kao
metempsihoza i to je duša zapravo pre rođenja bila u svetu ideja i zato čovek u dubini
svesti poseduje znanje o idejama, jer je duša posmatrala ideje pre dolaska na ovaj svet, ali
to znanje treba isčupati jer smo zamoreni čulnim saznanjima.
Platon nigde nije konkretno izložio teoriju ideja već se ona iscepkano nalazi u
raznim dijalozima i to su čak negde stavovi kontradiktorni. Kako Platon svoja dela piše u
formi dijaloga često nemamo dat totalni zaključak već se neka pitanja ostavljaju
otvorena. U samoj teoriji ideja postoje razlike u spisima koje je Platon pisao kao mlad i
kasnije kao star. Malo mu se kasnije činilo nenormalnim da i stvari kao što je blato imaju
svoju ideju pa kasnije preformuliše svoje stavove da samo vrednosti imaju svoju ideju.
Platon je svakako bio najznačajniji Sokratov učenik i jedini koji je slavu svog
učitelja stigao i prestigao ako se tako može reći. Njegovo pravo ime bilo je Aristokle a
nadimak Platon dobio je od nastavnika gimnastike (plećati).
Platon je bio aristokrata iz porodice sa dugom tradicijom. Bavio se kao mlad
pesništvom dok nije upoznao Sokrata i sve svoje tragedije spalio. Kasnije je bio veoma
kritički nastrojen prema pesnicima. Ipak njegov pesnički talenat vidi se kroz njegove
filozofske radove koji su u obliku dijaloga i može se za neke od njih reći da imaju i
književnu a ne samo filozofsku vrednost. U njegovim dijalozima glavni lik je skoro uvek
Sokrat za kojim je Platon jako patio. Jedino u poslednjem , nedovršenom dijalogu
'Zakoni' Sokrat nije glavni junak.
Platon je bio osnivač akademije – prve prave velike škole koja je ime dobila po
akademovom vrtu gde se nalazila a koja je opstala čak nekih 900 godina uz uspone i
padove ali ne zaboravivši svog osnivača.
Platon je zapravo osnivač političke filozofije. Što se Platonove teorije države tiče,
Platon u njoj ne razmatra konkretne primere političkih modela kao što su to činili sofisti
ili Aristotel, već govori o idealnoj državi. Danas se Platonova ideja naziva utopističkom a
poslednji veliki utopista bio je Marks.
Platonova teorija države se bazira na njegovoj teoriji o duši – psihologiji. Na neki
način bi se moglo reći i da je Platon osnivač psihologije.
On ljudsku dušu deli na tri dela od kojih svaki deo može postići neku vrlinu:
umni, razumni deo koji je fizički oličen u mozgu, kao najvišu vrlinu može postići
mudrost; voljni koji je pretstavljen srcem i čija je vrlina hrabrost; i požudni čiji je centar
trbuh (crna džigerica) i koja kao vrlinu može dostići umerenost. Ako se sva ova tri dela
duše usklade nastaje kao estetski proizvod pravičnost kao vrhunska vrlina. Ovu istu šemu
Platon će preneti i na državu.
On pre svega u svojoj teoriji za osnovu uzima totalitarni politički koncept a to
znači da je celina bitnija od dela to jest da je sreća države bitnija od sreće pojedinca. U
tome vidimo njegovu doslednost u odnosu na teoriju ideja gde je tekođe opšte vrednije od
pojedinačnog.
Platon smatra da je za idealnu državu jako važan proces obrazovanja i vaspitanja
mladih ljudi i da je na prosvetnim radnicima važan zadatak otkrivanja kvaliteta i
sposobnosti u mladim ljudima i njihovog raspoređivanja na mesto koje će im najviše
odgovarati i na kome će najviše moći da doprinesu državi. Po Platonu u idealnoj državi
svako treba da radi ono što najbolje ume a Platon misli da će tada i ljudi u državi biti
srećni mada njemu njihova sreća i nije baš bitna. O kakvim ustvari to mestima u državi
Platon govori?
Po Platon postoje tri sloja ljudi i podela na ta tri sloja vezana je za onu podelu
duše koju smo već pomenuli.
Tako prvi sloj ljudi, hranioci države, radnici, koji su najniži sloj ljudi su pod
uticajem požudnog dela ljudske duše. Oni rade, zarađuju i troše zbog zadovoljstva i
pretstavljaju ekonomski oslonac države. Njih ima najviše i njihovo školovanje najkraće
traje. Postavlja se pitanje da li će hranitelji države biti srećni svojim položajem u državi.
Platon je mislio da hoće iako kao što smo već pomenuli nije mu bitna sreća pojedinca.
Drugi sloj su branioci države, kasta vojnika, kod kojih je najvažniji deo duše
voljni deo a vrlina koju postižu hrabrost. Oni su stub države u fizičkom, vojnom smislu i
brane državu kako od spoljnih tako i od unutrašnjih opasnosti. Branilaca je manje i
njihovo školovanje je duže.
Treći sloj je po Platonu vrhunski sloj i čine ga filozofi – ljudi kod kojih je
najrazvijeniji deo umni deo i koje bi trebalo postaviti za upravljače države. Platon je
dakle smatrao da državom treba da upravljaju filozofi. Njih je naravno najmanje i njihovo
školovanje je najduže. U ovu klasu spadaju i pedagozi. Kod ovog dela Platonove teorije
idealne države nailazimo na problem koga je i Platon bio svestan a to je da filozofi ne
žele da budu vlast. Tu definitivno vidimo razdvajanje između onoga što neko ume da radi
i onoga što neko voli. Platon je smatrao da filozofi treba da se žrtvuju i preuzmu
odgovornost.
U svom dijalogu pod nazivom 'Država' Platon kaže da kada bi postojala ovakva
raspodela u državi i kada bi svako radio šta treba uspostavila bi se pravičnost države, a
država zapravo i postoji samo ako je pravična. Pojam države, politeia je pojam zajednice
koja se pokorava zakonima.
U svom poznom spisu 'Zakoni' Platon malo smekšava i približava se Aristotelu,
pristajući na model nečega što je realno moguće.
******************************************************
22. Stoicizam i hrišćanstvo
Pjer Abelar iz Paleza je živeo na prelazu iz 11. u 12. vek i spada u ranu sholastiku.
Ipak on je bio veoma slobodan mislilac. Možemo reći da je bio prosvetitelj
srednjevekovne misli. Smatrao je da istine religije treba da budu potvrđene umom. On
vraća etiku na filozofsku scenu otvaranjem problema greha. U svom delu Etika (ili
upoznaj samog sebe) on iznosi jedno relativno zaokruženo etičko stanovište.
On ističe da se religiozni i natprirodni elementi trebaju isključiti iz moralnog i
protiv je religioznog determinizma u ljudskim postupcima. On smatra da filozofija i
božanstvo u raznim religijama(zapovesti) deluju jednako u svesti svakog plemenitog
čoveka. Pitanje koje Abelar postavlja jeste šta čovek u moralnom smislu može da učini
za sebe. Abelar razlikuje heteronomni i autonomni moral. Iako spoljačnji činioci utiču
na moralnost on je odlučan da je najvažnije u rukama samog pojednica.
Po Abelaru prirodna svojstva kao i urođeni kvaliteti duše i tela ne utiču na
moralnost. Dela počinjena iz tih mana nisu greh ali i njima ostaje moć usavršavanja,
borba protiv sebe i za pobedu nad samim sobom. Kao kod stoika, prirodne vrline i
mane nisu u našoj moći. Ali elementi moralnosti – namera, pristajanje, savest jesu u
moći čoveka. Abelarova etika se svodi na analizu čovekovog unutrašnjeg iskustva.
Dobro i zlo nisu u delovanju već u unutrašnjem razvoju delovanja. Nije ni mišljenje
ni osećanje ni delovanje već je to pristajanje ili odbijanje nekog čina. On precizno i
izričito u odluci savesti koja prati svako delovanje, nalazi racionalni kriterijum za
vrednovanje morala i stoga se ova etika naziva i etikom slobodnog pristajanja i odbijanja.
Isto delo mogu pretstavljati i dobro i zlo ali je važna namera. Abelar smatra
da i bog procenjuje po nameri a samo delo je neutralno.
A šta je to savest? Savest je svest o sebi povodom delovanja i odnosa među
ljudima kao slobodnim, dostojanstvanim i ravnopravnim bićima. Ta svest je bitna
za moralan čin. Isticanjem savesti naglašava se autonomnost i imanitet moralnog
delovanja. Pristajanje na delo je u našoj moći i može doći i pre i posle dela. Slediti savest
može da označava i slušati prirodu i slediti božju volju.
Greh je učinjeni postupak koji se sukobljava sa savešću, pristajanje na delo koje
protivreči savesti. Ali kako je Abelar ipak Hrišćanin on kaže da je greh poricanje,
preziranje, vređanje Boga i Hrista. Još jedan od ustupaka koje Abelar čini u svojoj
filozofiji zbog religije jeste da se bog zlom dobro služi.
Abelar jasno razlikuje mane koje čoveka čine sklonim grehu, želje, sam greh i
pristanak. Delo iz prisile i neznanja nije greh. Deca, nezreli, maloumni ne mogu
počiniti greh kao ni oni kojima vera još nije objavljena. Time on odbija i postojanje
prvobitnog greha. Dalje on grehe deli na oprostive i neoprostive kao i na duhovne i
telesne ali ovo je samo uslovno jer se svi ustvari svode na duhovne.
Želja nije greh, greh je samo pristanak na želju. Abelar kaže da se uživot na
žalost više kažnjavaju dela nego namere jer su dela očigledna a namera nije. Bog sudi o
namerama. Postoje tri načina nakoji se grešnik može izmiriti sa bogom: kajanjem,
ispovedanjem i kaznom. Kajanje je bol duše zbog onog u čemu je zgrešila. Abela r
postavlja jedno jeretičko pitanje: mogu li sveštenici da ispovedaju i daje još gori
odgovor da ne mogu i ovime pretstavlja daleku prethodnicu protestantstva. On
osuđuje sveštenstvo jer se odaljava od običnog sveta. Iako je pravio i neke
kompromise prema religiji on ipak smatra da čovek nije nesamostalno biće već da je
slobodan da pristaje ili odbija boga, svet i da individualno gradi moralitet.
**********************************************
37. Renesanasa – humanističko i naučno prevladavanje duha
srednjevekovlja
U antičkoj grčkoj ljudi se nisu bavili filozofijom i naukom iz koristi već iz čiste
radoznalosti i ljubavi prema znanju. Filozofija i nauka su teorija, na praktičnu primenu
znanja niko ne pomišlja. U renesansi se postavalja uslov primenljivosti znanja i
korisnosti.
Mogućnost revolucije u naukama potiče od objavljivanja rezultata do kojih se
dolazi koji su zatim podložni proverama i opovrgavanju. Sa pronalaskom štampe svi
rezultati će brže biti dostupni ljudima pa samim time i promeni.
U doba renesanse prvo počinje proučavanje antičkih spisa ali se uskoro shvata da
se treba okrenuti proučavanju prirode. Posmatranje i izvođenje eksperimenata dovodi do
revolucije u naukama.
Njavažnija revolucija se odvila na planu astronomija. Do tada opšte prihvaćeni
geocentrični Ptolomejev sistem bio je komplikovan. Ali bio je u skladu sa hrišćanskim
učenjem i verovanjem da je čovek u centru svega. Ipak Nikola Kopernik, naučnik
poreklom mešano poljak i nemac, će doći do zaključka da je helipcentrični sistem mnogo
prostiji. On će te rezultate objaviti tek pred svoju smrt u obliku knjige ' O kretanju
nebeskih tela'. Hegel za bilo koji radikalni preokret u nauci koristi termin 'Kopernikanski
obrt'. Dalje će na ovome raditi mnogi naučnici i često će biti proganjani od strane crkve.
Na primer Kepler će utvrditi da orbite po kojima se kreću planete nisu kružne već
elipsaste čime ruše pitagorejsku teoriju o savršenoj simetriji kosmosa i harmoniji sfera.
Ipak Kepler je bio zgrožen idejom o beskonačnom svemiru. Za razliku od njega Đordano
Bruno će ovime biti oduševljen smatravši da je samo takav svemir dostojan boga. On će
ipak biti spaljen 1600. godine.
Galileo Galilej će postaviti osnove za kasniju Njutnovu mehaniku. Anticipirao je
zakon inercije. On učvršćava veru u empirizam i mehanicističku sliku sveta. Opovrgava
Aristotelovu teoriju o tome da teža tela padaju brže.
Čitava renesansa se ipak odvija u napetosti između nauke i okultizma. Ljudi
renesanse nisu bili bezbožnici ili borci protiv hrišćanstva. Oni su zapravo hteli da osnaže
hrišćansku veru. Kritika zatvorenog srednjevekovnog sveta je dovela do nedoumice: gde
su granice ljudskih mogućnosti? Ovo ostavlja širok prostor za verovanje u magiju i slično
čak više nego u srednjem veku.
Temelje modernoj filozofiji dala su dva mislioca Rene Dekart i Blez Paskal u 17.
veku. Oni će biti začetnici dva potpuno različita pravca mišljenja.
Dekart je smatrao da je suština čoveka razum. Čovek razumom gradi svet i sebe.
Samosvestnost razuma postaje polazna tačka modernog čoveka oslobođenog od teologije
i religije. Samosvesna delatnost je najviši cilj ljudskog života. Najjasnija istina je
izvesnost razuma o svom vlastitom postojanju. Dekartova rečenica ' Cogito ergo sum'
jeste najveća glorifikacija razuma kao supstancije sveta i čoveka. Prema Dekartu sve
lično u čoveku, afekti, strasti, emocije, mašta nisu suštinski bitni osim ako služe razumu
da stvori svest o svetu i sebi. Najviši cilj razuma jeste da se stvori teorija koja će moći
jasnim pojmovima da sazna svet u celini.
Paskal pak izražava bojazan za ljude u modernom dobu. Plaši se da će se u tom
beskonačnom svemiru koji je rezumom otvoren čovek izgubiti. Prema Paskalu smisao
nije u racionalnom ovladavanju svetom već u tome da čovek pronađe lične vrednosti,
okrene se sam sebi i osmičljavanju svog života. Paskal smatra da je najveći čovekov
problem ograničenost njegovog života. Paskal smatra da se to ne može rešiti razumom
već srcem. Razum svojom sumnjom razara veru i okreće čoveka ovladavanju prirodom
ali čovek tako gubi oslonac u sopstvenom životu. Jedino verom se nalazi smisao.
Racionalistima bog ne treba jer oni hoće da zagospodare prirodom ali pitanje je da li će ih
to učiniti srećnim i da li će u tome naći smisao svog postojanja. Paskalov bog je skriveni
bog, bog koga pojedinac otkriva u aktu lične vere. Suština čoveka je ono što je lično, ono
po čemu se on razlikuje od drugih ljudi. Razum je nešto što je svim ljudima zajedničko.
Čovek je za Paskala, usamljena jednika suočena sa neizvesnošću svog postojanja. On je
'trska koja misli'. Svestan je svoje bespomoćnosti. Jedino čovek pokušava da izgradi ono
što se neprekidno ruši – smisao svog postojanja.
Dekart i Paskal započinju raspravu koja će trajati i danas o tome da li su moć i
sloboda kao i razvitak i ljudska sreća u saglasnosti. Paskal će biti inspiracija
egzistencijalistima.
Moderna ideja napretka opire se principu vere kao uslova napretka. Važan
momenat je linearno shvatanje vremena. U antičkoj grčkoj vreme je shvatano kružno i
samim time nije se mislilo da postoji suštinski napredak. Posle renesanse javlja se
nekoliko koncepcija napretka.
Progres kao prosvećivanje - U XVIII veku opšteprihvaćeno je mišljenje da je
progres napredovanje u znanju i da će napredovanje u znanju učiniti ljude srećnim.
Progres kao porast moralnosti – neki mislioci se neće složiti sa prethodnim
viđenjem napretka i kritikuju civilizaciju, Ruso na primer. Kant takođe misli da su ljudi
već prekomerno civilizovani ali nisu moralizovani. Pravi napredak je u moralizaciji
dručtva.
Progres kao vaspitanje za humanost – Herder smatra da je suština čoveka u umu i
slobodi. Kao romantičar on vidi kulture kao jedinstvene neuporedive organizme. On
smatra da je priroda čovekova uvek ista. Postavlja se pitanje da li su Rimljani bili srećniji
od Grka.
Progres kao napredak u slobodi – Hegel smatra da je krajnji cilj istorije napredak
u slobodi a ne vaspitanje za humanost. Hegel veruje u beskonačnu moć uma koji je sam
sebi i pretpostavka i svrha.
Marks u smislu progresa govori o završavanju predistorije. On smatra da u
progres ulaze i razvoj intelektualnih moći, sredstva za proizvodnju ali i vaspitanje za
humanost i napredovanje u slobodi. On daje uslov napretka a to je ukidanje otuđenosti
čoveka od rada, prirode, drugih ljudi i sebe samog.
Sen Simon daje nam vertikalu progresa. On veruje u beskrajni perfektabilitet
čoveka. Na čovečanstvo gleda kao na društveno biće koje se neprekidno razvija. Društvo
ide ka konačnom stanju oslobođenosti od bolnih naizmeničnosti gde će se posle odvijati
napredak bez prekida. Ključ napretka je nauka i industrija.
42. Racionalistička misao u 17. veku: Dekart, Spinoza, Lajbnic
Rene Dekart
Osnivač racionalizma je Rene Dekart, francuz koji je živeo u prvoj polovini 17.
veka. Školovao se u čuvenim jezuitskim školama i bio je izuzetno obrazovan. Glavna
dela su mu 'Rasprava o metodi' i 'Principi filozofije'. Osim filozofijom veoma uspešno se
bavio i matematikom i fizikom a njegova teorija strukture svesti značajno je uticala na
psihologiju i fiziologiju. Za filozofiju je najznačajnije njegovo bavljenje metodom i
supstancom.
Dekartov metod je metod sumnje. Njegovoj sumnji nije cilj da opovrgne
mogućnost saznanja već da dovede do pouzdanih znanja. Razlozi za sumnju su mnogi:
varljivost čula, nedokazivost uobičajnih verovanja, nepostojanje jasne granice između
jave i sna. Kada se čovek oslobodi verovanja i sadržaja dobijenih čulima i dalje se ne
oslobađa mišljenja jer je sumnja njegov oblik. Dakle dok čovek sumnja dotle misli.
Krajnji rezultat sumnje je neposredna svest, izvesnost o sopstvenom mišljenju. Sledi
njegov čuveni stav : Cogito, ergo sum. Mišljenje otkriva da je samo sebi potpuno
izvesno, ono je jasna i razgovetna istina i ne može se ničim drugim dokazati. Kriterijum
istine je dakle mogućnost saznavanja nešeg kao jasnog i razgovetnog.
Da bi se došlo do istinitog znanja treba ispuniti dva uslova: početi od očiglednih
istina i onda od njih razumom izgrađivati zaključke. Metod saznavanja je poprilično
matematički dat: prvo se sumnja u sve dok se ne sazna šta je istinito, zatim se problem
podeli na koliko je moguće delova – analiza...nalazimo očigledne istine i ono što je
nepoznato. Zatim dolazimo do sinteze poznatog i nepoznatog i na kraju je provera.
Što se tiče Dekartovog razmišljanja o supstanci, on je dualista. Govori o dve vrste
supstance: res cogitans i res extensa. Supstanca je po njemu ono što je samo sebi
dovoljno za postojanje. Tako je res cogitans mišljenje, ono samo sebe zna i samo je sebi
dovoljno. Res cogitans je protežna supstanca – materija. Njena glavna odlika je da
zauzima prostor. Ovo se veoma razlikuje od antičkog hilozoizma. Po dekartu kvalitativne
osobine materije su subjektivne dok su kvantitativne ono što je suština. Čovek je jedino
biće koje povezuje res cogitans i res extensu, životinje su res extensa. I danas nema bolje
definicije materije. Kako su i res cogitans i res extensa same sebi dovoljne za postojanje
postavlja se pitanje njihovog odnosa. Kako res cogitans saznaje res extensu? Ovde je
najslabija tačka Dekartove filozofije jer on tu uvodi boga. Zapravo on će podeliti
supstancu na konačnu i beskonačnu - koja je bog. Čovek ne može saznati beskonačno.
Odakle njemu ideja o bogu – odatle što bog zaista postoji. Bog je u naše mišljenje
usađena ideja a bog nas ne obmanjuje. Na sličan način Dekart dokazuje i postojanje
spoljašnjeg sveta.
Baruh Spinoza
Spinoza je bio poreklom jevrejin, izbeglica u Portugaliji. Školovao se u okviru
jevrejske zajednice i bio dobar šak ali postavlja nezgodna pitanja i na kraju biva
ekskomuniciran.
Mahom se obrazovao na Dekartu, relativno je malo čitao ali je bio temeljan. Nije
želeo da bude profesor, izdržavao se brušenjem optičkih sočiva.
Bavio se problemom supstance pošavši od Dekartovih postavki ali nije se slagao
sa Dekartovim dualizmom. Smatrao je da je supstanca jedna i jedinstvena i sama sebi
uzrok – casua sui. Pomoću sebe jeste i pomoću sebe se shvata. On izjednačava supstancu
sa prirodom i Bogom – panteizam, zbog čega biva odbačen i od hrišćana. Po njemu
postoje dva modusa prirode - natura naturans, priroda koja stvara i natura naturata,
priroda koja je stvorena. Prema Spinozi postoji neograničeno mnoštvo atributa supstance,
jer je i ona neograničena ali ograničeni ljudski um može da shvati samo dve – protežnost
i mišljenje.
Spinoza je determinista – on veruje da svetom vlada zakon bezuslovne nužnosti,
pa i u čovekovom životu. Čak i bog se pokorava nužnosti. Nema slučaja, nema slobode,
sve je unapred određeno. Ovde je Spinoza sličan stoicima.
Najznačajnije delo mu je 'Etika'. Čovek je po njemu u životu kao bačen kamen.
Ipak postoji jedna oblast u kojoj je slobodan a to je moral. Moral je kod Spinoze vezan za
razum i isključivo se javlja kod čoveka. Spinozina etika je utilitaristička – korist je
vrhovni pojam etike. Ipak on ima specifično shvatanje koristi.
Afekti su za Spinozu modusi svesti koji pospešuju ili ograničavaju akcije tela i
mišljenja. Mržnja i gnev su negativni afekti – oni smanjuju moć rasuđivanja. Ključni cilj
za čoveka i korist morala jeste oslobađanje od negativnih afekata koji smanjuju
sposobnosti. Da bi se uspelo u tome stvari treba posmatrati kroz prizmu večnosti.
Najbolji afekat je intelektualna ljubav prema bogu.
Spinoza se bavio i politikom. U svom delu 'Teološko-politički traktat' pre Loka je
proklamovao principe liberalne političke filozofije. Pod uticajem Hobsa govori o
društvenom ugovoru. Država je ugovor sklopljen radi očuvanja čoveka a na uštrb nekih
sloboda. Čovek ima pravo da se buni protiv države ako država ne valja. Cilj države je
sloboda građana – svako da misli šta hoće i da kaže šta misli. Za državu je dobro da
građani smaju da kažu šta misle.
Imanuel Kant rođen je 1724. godine u Kenigzbergu. Sve vreme svog života nije
napustio rodni grad. Na lokalnom univerzitetu predavao je Lajbnic-Volfovu filozofiju. Do
sopstvana filozofije je došao dosta kasno oko 50. godine. Govorio je da ga je na to
inspirisao Hjum.
Kantovu filozofiju obično posmatramo kroz tri pitanja i njegove tri knjige kao
odgovore na ta pitanja a koje se svaka bavi po jednom oblašću filozofije.
Šta mogu da znam? Je pitanje iz gnoseologije na koje odgovara knjiga'Kritika
čistog uma'. Šta treba da činim je pitanje etike i o njemu se govori u knjizi 'Kritika
praktičnog uma'. Treće pitanje je 'Čemu mogu da se nadam' koje je predmet estetike i o
kome Kant piše u knjizi 'Kritika moći rasuđivanja'.
Kantova metoda je kriticizam – kritičko preispitivanje ljudskog uma i njegovih
mogućnosti.
Kant na neki način spaja i prevazilazi empiriste i realiste. On smatra da i um i
iskustvo jednako učestvuju u spoznajnom procesu. Iskustvo daje materiju a um formu
spoznaje. Kant u gnoseologiji pravi Kopernikanski obrt stavljajući subjekat u centar
spoznaje. Do tada se mislilo da subjekat kruži oko objekta pokušavajući da ga spozna a
Kant smatra da objekti kruže oko subjekta prikazujući ono što je subjekt u stanju da primi
U teoriji saznanja Kant govori o vrstama sudova. Sudovi se dele na analitičke i
sintetičke. Analitički sud je onaj koji nam ne donosi nove informacije. Sintetički sud je
onaj koji se zasniva na iskustvu. Problematičan bi bio iskaz: Svaka promena ima svoj
uzrok. Ovo je sintetički apriori sud jer kategorije uzročnosti nema u iskustvu.
Moć čovekove svesti Kant deli na: moć saznanja, volju i osećaj zadovoljstva.
Spoznaju dalje deli na čulnost, razum i um, hijerarhijski. Svaka od ovih moć vrši sintezu
a sinteza je ključna osobina ljudskog uma. Iz spoljašnjeg sveta čovek prima haos
nesređenih utisaka koje um sređuje i sintetiše.
Kant misli da u svesti postoje čiste forme na nivou čulnosti:prostor i vreme. Oni
su za čoveka način opažanja i čovek ne može drugačije da vidi svet. Da li su stvari zaista
takve ne možemo znati jer smo ograničeni. Ove čiste forme kod nas postoje apriori ali se
uključuju tek na nadražaj iz spoljašnjosti. Mi ne spoznajemo stvar po sebi već njen čulni
prikaz i on jeste istina za nas.
Na nivou razuma postoje čiste forma – kategorije, pojmovi. Jedna od njih je
kategorija uzročnosti. Dok kod Hjuma koji je bio inspiracija Kantu uzročnost uopšte ne
postoji, kod Kanta je ona u našem razumu a priori.
Um, koji je najviši stupanj moći saznavanja ima tendencije da razmišlja o
stvarima koje su van granica iskustva kao čto su poreklo sveta, bog i slična metafizička
pitanja. Kant smatra da tu istine nema i da se um tu zapliće u antonimije – stavove koji se
mogu jednako dokazivati i opovrgavati. Zato Kant smatra da metafizika nije istina. On
kaže da ovde ruši znanje da bi ostavio prostor religiji, veri.
Zbog tvrdnje da mi ne možemo saznati pojam po sebi već samo njegovu pojavu
jer smo ograničeni formama koje postoje u našem umu, neki Kanta smatraju agnostikom.
Kant je svoju metodu nazvao transcedentnom, on se bavi onim čto je u umu pre iskustva,
a priori.
Etikom se Kant bavi u knjizi 'Kritika praktičnog uma'. Odgovara na pitanje: Šta
treba da činim?
U etici glavnu ulogu ima praktični um – volja. Ona nam propisuje šta treba da
radimo. Po Kantu se što se morala tiče ne oslanjamo na iskustvo. Kant je inače bio
fasciniran moralom.
Bitna pretpostavka etike je sloboda volje. Bez slobode volje nema smisla govoriti
o moralu. Sektor morala je jedini u kome čovek ima uticaj. Moral je za Kanta sam sebi i
cilj i nagrada – autonomni moral. Kant moralno načelo formuliše u obliku kategoričkog
imperativa: Čini tako da maksima tvoje volje može postati opšti zakon. Ovako
utemeljena etika se naziva formalističkom jer za razliku od sadržajne, hrišćanske, na
primer, ne propisuje šta se konkretno treba ili ne treba raditi. Kant smatra da nema
moralnih idiota, da svi znaju šta treba raditi samo za sebe prave izuzetak jer misle da time
ne narušavaju moral uopšte. Čini tako da čoveštvo u čoveku tretiraš kao svrhu a ne kao
sredstvo za neki drugi cilj. Kantova etika se naziva i etikom dužnosti. Dužnost je nužnost
neke radnje iz poštovanja prema zakonu. A prema Kantu postoji univerzalni zakon koji
važi svugde i za sve. On razlikuje pojam legaliteta od pojma moraliteta. Legalna je radnja
koja je u skladu sa dužnošću ali nije iz dužnosti. A moralna radnja je ona koja se izvrši iz
čiste dužnosti.
Kant dakle uspostavlja dualitet između praktičnog i saznajnog uma. Tu se otvara
prostor za treći tip – rasuđivački um.
U sudovima osećanja se sjedinjavaju teorijski i praktični um, nužnost prirode i
sloboda volje. Kant vrednost lepog određuje kao predmet bezuslovnog sviđanja.
Uzvišeno, ugodno, lepo su van svesnih merila prosuđivanja. Estetski sud je najviša mera
slobode jer ne zahteva znanje. Nemoguće je naći sadržajni kriterijum po kome bi se
ocenjivalo lepo sa logičnom izvesnošću. 'Kritika moći rasuđivanja' je verovatno
najkomplikovanija Kantova knjiga.
Kant se bavio i društvom i to pod uticajem prosvetiteljstva. On govori o
slobodnom čoveku, razumu kao zakonodavcu i nužnom napretku čoveka. Ipak on kaže da
se napredovanje dešava neravnomerno. Za razliku od Rusoa Kant smatra da je prirodno
stanje nesloboda a da je početak istorije vezan za napuštanje prirodnog stanja. Društvo se
razvija sa ciljem da se stvori univerzalna zajednica i ostvari ideja čovečnosti - da se
čovek i narodi ne tretiraju kao sredstva. On čoveku na daje pravo na pobunu protiv
društvenog ugovora. Ali smatra da treba da postoji sloboda mišljenja. Pokretačka snaga
društva je sukob društva i individue. Cilj istorije je dovršenje prava, uspostavljenje
najboljeg ustava i svetske zajednice, večnog mira, ali ovo se dostiže u beskonačnosti.
Karl Marks je u mladosti bio pod velikim uticajem Hegela. Život je uglavnom
proveo u emigraciji gde uz pomoć fabrikanta Engelsa piše glavna dela savremenog
socijalističkog pokreta: Manifest komunističke partije, Kapital... Marks je primer
mislioca koji u svojoj filozofiji sintetizuje razne pravce i dostignuća raznih nauka i to ne
samo sa željom da razume već i da promeni svet. Filozofija po Marksu treba da uđe u
svakodnevni život i nakon toga ona praktično nestaje.
Za Marksa je čovek jedinstvo sopstvene generičke suštine i sveta. Život je, prema
tome, ispoljavanje stvarnih mogućnosti čoveka. Čovekovu delatnost Marks vidi kao
predmetnu. Čovek se ostvaruje tako što se njegov rad opredmećuje. Ali u zavisnosti od
istorijskih okolnosti u kojima čovek živi opredmećenje može da se pretvori u otuđenje.
Otuđenje je za Marksa ona delatnost koja čovekove osobine čini njemu tuđim. Čovek
vlastite proizvode smatra tuđim.
Društveni odnosi koji omogućavaju ovakav odnos čoveka prema svom radu jesu
otuđeni. Oni onemogućavaju čoveka da se ostvaruje, već ga poriču. Čovek a pogotovo
pripadnik proizvođačke klase se ispoljava kao otuđeni čovek kome su nadređena razne
spoljašnje nužnosti:privatna svojina, podela rada, crkva, država...
Otuđenje nije čoveku nužno svojstvo, već je produkt istorijskih okolnosti. Marks
se nadovezuje na Aristotelovu definiciju kao zoon politikona ali kaže da je čovek
društvena životinja koja se samo u društvu može osamiti.
Postoje razni oblici otuđenja:otuđenje od rada, otuđenje od ljudi, otuđenje od
sebe, otuđenje od političkog života. Obično se dele na otuđenja u okviru političko-
ekonomskoj sferi i otuđenje u svakodnevnom životu. Osnovno otušenje jeste otuđenje
proizvoda od proizvođača.
Proizvođenje predmetnog sveta jeste osnovni način potvrđivanja čoveka. Kroz
proizvodnu delatnost čovek se pojavljuje kao stvaralac prirode. Radnik stavlja svoj život
u predmet ali u kapitalističkom društvu taj predmet ne pripada njemu već postaje tuđ i
neprijateljski. Stvaranje predmeta za čoveka postaje otuđenje. Radnik ne poseduje ni
sredstva za rad, ni predmet a ni najnužnija sredstva za život. Što više proizvodi to sam
radnik postaje jeftinija roba, rad se okreće protiv njega. U kapitalističkom društvu radnik
je sveden na nivo robe. Ekonomija ne posmatra radnika kao čoveka sa svim njegovim
potrebama. Radi se samo na zadovoljavanu osnovnih bioloških potreba čoveka da bi on i
dalje mogao da proizvodi, tretira se kao radna životinja. Rad umesto da je osnovna
čovekova osobina postaje puko sredstvo biološkog održavanja.
Ovo otuđenje čoveka od rada dalje vodi u otuđenje čoveka od čoveka. Radnik
proizvodi predmet koji je od njega otuđen. On je vlasništvo nekoga drugoga, konkretno
vlasnika firme u kojoj radi. Ako je pravljenje proizvoda za radnika mučenje za nekog
drugog mora biti izvor uživanja. Građansko društvo Marks vidi samo kao skup individua
koje postoje jedne za drugu samo ako mogu da posluže kao sredstvo. Za Marksa čovek je
celovito biće i može se razvijati samo kroz zadovoljavanje svih potreba. Ali uslovi
privatne svojine dovode do deljenja društva pa sa jedne strane imamo obilje i rafinirane
potrebe a sa druge puko preživljavanje.
Čovek u kapitalističkom društvu ne postaje samo roba u smislu radnika već
postaje u celini kao tupog, nakaznog nemoralnog čoveka. Čovek zauaima iskrivljen
odnos prema stvarima. Za neki predmet smatramo da je naš tek kada ga posedujemo ili
koristimo. Zato Marks kaže da se kod čoveka razvilo posebno čulo posedovanja.
Ukidanjem privatnog vlasništva došlo bi do emancipacije normalnih ljudskih čula.
Marks u svom komunističkom manifestu govori i o građanskom braku kao obliku
ekskluzivnog privatnog vlasništva, vezi iz računa koji je ustvari otvorena ili prikrivena
prostitucija i samo je izraz prostitucije radnika.
Nasuprot ovakvom stanju Marks pretpostavlja takvo razvijanje potreba koje će
zadovoljiti svestranu i bogatu ljudsku prirodu. Za Marksa je čovek biće koje nije dato već
zadato, biće mogućnosti i razvijanja novih ljudskih potreba.
Fridrih Niče, nemački filozof druge polovine devetnaestog veka, smatra se jednim
od najžešćih kritičara moderne civilizacije. Na njegovo delo uticao je Šopenhauer ali i
predsokratovci i pre svega Heaklit. Najpoznatija dela su mu : Filozofija u tragičnom
razdoblju Grka, Rođenje tragedije, Tako je govorio Zaratustra, Sumrak idola...
Niče smatra da je evropska kultura u dubokoj krizi. Osnovni činioci evropske
kulture su metafizika i hrišćanstvo pa u njima i treba tražiti uzrok krize. Na njima se
temelji i politički poredak – demokratija zasnovana na jednakosti i nauka čiji je cilj
teoretsko objašnjenje sveta. Uverenje da su ljudi jednaki potiče iz hrišćanstva, dok nam
metafizika donosi ideju da postoje vrednosti van konkretnog ljudskog života. Za istinitu
stvarnost metafizika pa i filozofija postavljaju natčulni svet, dok se običan zemaljski
život smatra prividom. Ovaj spoj je po Ničeu omogućen Platonovom filozofijom i njenim
prilagođavanjem hrišćanstvu. Zato Niče daje prednost predsokratovcima koji su u
filozofiji izražavali sklad između potreba tadašnjeg sveta i slike o tom svetu. Niče smatra
da je propast kulture počela sa Sokratom. U njegovoj filozofiji Apolonski princip
umerenosti i ravnoteže prevladava Dionizijski princip afirmisanja životnih snaga. Preko
hrišćanstva ova propast se prenosi sve do Ničeovog doba.
Niče smatra da je moderna civilizaija postala prepreka sopstvenom razvoju jer se
odvojila od stvarnog života i umesto da bude izraz životnih potreba, postaje merilo za
procenjivanje života. Došlo je do preokretanja vrednosti postavljanjem metafizičkog
tumačenja života za pravu stvarnost. Zbog toga Niče traži prevrednovanje svih vrednosti.
Stanje u kome se društvo nalazi Niče naziva nihilizmom. To je stanje kada
vrednosti gube smisao jer su u suprotnosti sa životom. Razlikuju se dve vrste nihilizma
pasivni i aktivni. Pasivni nihilizam je izraz stanja u kome se vrednosti gube i polazište za
aktivni nihilizam koji je svesno odbacivanje i razaranje postojećih vrednosti da bi se
stvorili uslovi za ponovno jedinstvo kulture i života.
Odbacivanje i razaranje vrednosti Niče formuliše idejom da je Bog mrtav. U bogu
su oličene sve metafizičko-hrišćanske vrednosti koje su u modernom društvu postale
besmislene. Niče smatra da je volja za moć istinska stvarnost sveta i da je svet samo volja
za moć a život jedan njen oblik. Životna volja se pokazuje kao volja za potvrđivanjem
života. Ono što održava i potvrđuje život po Ničeu ima vrednost. Život van sebe nema
nikakvu vrednost, niti svet van sebe ima neki cilj. Najviša vrednost je upravo održavanje
volje za moć ili života. Nema nikakvog stvarnog napretka u okviru čovečanstva,
obnavljanje volje za moć je večno vraćanje istog. Ovime se Niče vraća kručnoj
koncepciji vremena kakvu su imali i antički grci. Volja za moć samo istražuje oblike koji
su prikladni njenom potvrćivanju. Taj izbor je slobodan i neuslovljen poput igre
umetničkog genija. Zbog toga Niče daje izuzetno mesto umetnosti. Metafizička istina je
odraz sveta nezavisnog od čoveka. Umetnost, kaže Niče, nam treba da nebismo propali
od istine.
Po Ničeu postoje dva tipa ljudi: jak i slab. Oni su u stalnom sukobu koji se
ispoljava kao sukob manjine i većine. Ljudi jake volje su manjina i odlikuje ih izuzetna
životna snaga za razliku od slabih koji propovedaju moral jednakosti, demokratiju,
logiku.
Niče ne smatra da je dobrobit većine merilo vrednosti u nekom društvu. Merilo
može biti samo potvrđivanje volje za moć, afirmacija života. Ljudi sposobni da se suoče
sa budućnošću odbacuju sve dosadašnje vrednosti i sami postavljaju pravila svog
delovanja koje bi većina trebalo da sledi. Ali u očima mase po dotadašnjim kriterijumima
ovi ljudi su nemoralni. Ali postojeći moral ne može biti kriterijum jer je izraz
dekadencije. Odbacivanje mogućnosti da se moral natčoveka procenjuje po postojećim
moralnim kriterijumima naziva se imoralizam. Niče i ovde razlikuje dve vrste morala:
moral jakih ljudi je moral gospodara a moral slabih moral sluge. Moral gospodara
pretstavlja afirmaciju života. Moral roba je reakcija slabih ljudi na jake i manifestuje se
zalaganjem za jednakost. Njeno poreklo je u zavisti slabih prema jakima. Moral slabih je
u postsokratovskom društvu nadvladao moral jakih koji Niče povezuje sa dionisovim
principom. Niče se zalaže za ponovno rođenje Dionisa. Nihilizmu je cilj natčovek koji u
opštim ruševinama životu kaže da. To je onaj koji neće da se odriče ovozemaljskog života
zarad nekog drugog.
Hermeneutika ima dugu predistoriju. Sam pojam potiče od grčke reči hermeneuo
što znači objasniti, obrazložiti, učiniti razumljivim. Prvobitno se razvila kao pomoćna
filološka metoda u tumačenju Homerovih spevova. Pojavom hrišćanstva razvila se
teološka hermeneutika a vezano za prava postoji juristička hermeneutika. Ipak
hermeneutika o kojoj mi govorimo je nešto drugo.
Nju je razvio Vilhelm Diltaj, nemački filozof iz 19. veka kao poseban naučni
metod da bi utemeljio duhovne i istorijske nauke kao stroge.
Osnovini problem Diltajeve filozofije jeste istorijski svet u kome život postaje
svestan samog sebe. Hermeneutika je specifičan način saznavanja duhovnog i istorijskog
života u šta spadaju i istorijske ličnosti, događaji, epohe, umetnička dela tekstovi. Ustvari
hermeneutika proučava doživljaje. Čovek nije samo racionalno-logičko već i
emocionalno i voljno biće. Doživljaj je čovekov racionalno-emocionalno-voljni odnos
prema svetu. Njega razumemo na principu uživljavanja to jest sposobnosti prenošenja
sopstvenog iskustva u duhovno –istroijske tvorevine. Čovek neposredno razume izraze
života zbog toga što postoji unutrašnja veza između naših doživljaja i sadržaja tih
duhovnih tvorevina. I jedno i drugo su izraz jedinstvene i zajedničke ljudske prirode koja
ih povezuje bez obzira što ne postoje istovremeno. Duh koji se ispoljava u različitim
ličnostima i događajima je isti kao duh koji ih pokušava razumeti. Razumevanje je
postupak kada se preko spoljašnjih znakova saznaje unutrašnj smisao duhovno-istorijskih
tvorevina. Ukoliko je razumevanje izgrađeno kao poseban i utvrđen naučni postupak
onda je reč o tumačenju pomoću kojeg je moguće obezbediti objektivnost duhovno-
naučnog saznanja.
U duhovnim naukama je potrebno odrediti značaj pojedinih ličnosti i događaja ali
i njihov odnos prema većoj celini kojoj pripadaju. I razumevanje nekog dela zavisiće od
celine kao što razumevanje celine zavisi od pojedinih delova. Ovo se naziva
hermeneutički krug. Logički je ovakav način zaključivanja neprihvatljiv ali on je
odgovarajući za duhovne nauke jer one proučavaju istroijske događaje koji su mnogo
složeniji od prirodno-matematičkih. U proučavanju društvenih pojava ne možemo se
osloniti na prirodnjačke metode. Prirodne nauke proučavaju uniformne događaje dok
duhovne proučavaju neponovljive forme života.
Prirodne nauke objašnjavaju dok duhovne treba da razumeju događaje. Prirodne
odgovaraju na pitanje zašto dok duhovne odgovaraju napitanje šta to znači.
Zadatak filozofije kao hermeneutike jeste da otkrije smisao određenih istorijskih
pogleda na svet.
60. Hajdegerova fundamentalna ontologija