Amerika u XIX st.

SAD u XIX stoljeu Dugogodinji rat izmeu Britanije i Francuske pogodovao je razvitku amerike industrije i trgovine. Ameriki izvoz porastao je od 20 mil. $ u 1790. na 100 mil. $ u 1805. Meutim, Napoleonova kontinentalna blokada i britanska kontrablokada smanjile su ameriku trgovinu. Kako su Britanci podupirali i prepade Indijanaca na ameriki teritorij, protivbritansko raspoloenje je toliko poraslo te su SAD 1812. najavile Britaniji rat (tzv. Drugi rat za nezavisnost) u kojem su pokuale Britancima preoteti Kanadu. Iako su uspjeli obraniti New Orleans, Amerikanci nisu mogli zaustaviti napade britanskih mornarica na svoje obale kao ni razaranje svoje prijestolnice Washingtona. Rat je zavren 1814. godine mirom u Gentu vraanjem predratnog stanja. Britanija ipak nije mogla zaustaviti daljnje nadiranje SAD na zapad. Godine 1818. odreen je i dio zapadno kanadsko-amerike granice linijom na 49 paraleli. Anglofilska stranka federalista izgubila je svaki presti i ubrzo je nestala. Radi razvitka industrije i unutranjeg trita, za vlade predsjednika Monroea (1817-25) nametnute su visoke zatitne carine. Da bi se podigla unutranja trgovina, izgrauju se komunikacije (eljeznike pruge, ceste, kanali). U junim dravama kultura pamuka se na temelju robovskog rada Crnaca razvila u glavnu privrednu granu. Godine 1810. pamuk je zauzimao 22%, a 1859. ak 61% cjelokupnog izvoza Sjedinjenih drava), te SAD postaju jedan od najveih izvoznika pamuka na svijetu. Privredni razvoj u prvoj polovini XIX st. kretao se uglavnom u znaku porasta industrijske privrede na temelju najamnog rada na Sjeveru i na Zapadu, te poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga rada na velikim plantaama Juga. Zbog proturjenih politikih i ekonomskih interesa nastaju sporovi Sjevera i Juga u nizu pitanja: ekspanzionizam robovlasnike aristokracije Juga prema panskoj koloniji Kubi i Meksiku, tenja za kontrolom zapadnih podruja i dravnih teritorija, zahtjev Juga za ukidanjem zabrane trgovine robljem (zakon iz 1808). Neslaganja oko odranja ili ukidanja ropstva porasla nakon kupnje Louisiane (1803) jo su se vie zaotrila 1819. kada je Missouri zatraio da ue u Uniju kao robovlasnika drava. Sjeverne su se drave usprotivile jer bi time Jug dobio veinu u Senatu pa je kompromis postignut tek 1820. Tada je i nova sjeverna drava Maine primljena u Uniju. Tim Missouri kompromisom zabranjivalo se ropstvo sjeverno od 3630' sjeverne geografske irine ( KANSAS-NEBRASKA BILL). Sukob je samo odgoen, suprotnosti su se produbljivale sve vie. SAD su 1819. godine otkupile od panije Floridu za 5 miliona dolara, a 1823. proglaavaju - > Monroevu doktrinu, kojom su formuliu osnovna naela njihove vanjske politike: nemijeanje u

poslove evropskih drava i spreava intervencija evropskih sila u poslove amerikog kontinenta. Ovom doktrinom SAD su eljele osigurati svoj utjecaj u Latinskoj Americi. Za predsjednika J. Q. Adamsa (1825-29) Republikanska stranka Demokratske republikance (kasnije Demokratska stranka). Predstavnik demokrata A. Jackson, predsjednik od 1829. do 1837, sukobljavao se s financijskim krugovima. On je traio osnivanje dravne nacionalne banke, spreavao pokuaj secesije plantaera June Caroline; za njegove administracije veina drava je potpuno ukinula porezni i imovinski cenzus za sticanje glasakog prava. U to vrijeme poinje se razvijati i radniki pokret; prve vee sindikalne organizacije 1836. imaju u gradovima sjevernog obalnog pojasa oko 300.000 lanova. Zabiljeen je i velik porast stanovnitva. U razdoblju 1815-60. prirodnim prirastom i imigracijom (oko 5 mil. ljudi, od toga najvie Iraca, Nijemaca i Britanaca), broj stanovnika SAD premaio je 35 miliona. Kada je 1846. Velika Britanija Americi prepustila Oregon, dio zapadne granice prema Kanadi je povuen linijom 49 paralele. Odijelivi se 1836. od Meksika Texas 1848. ulazi u Uniju kao robovlasnika drava. Zbog toga je buknuo ameriko-meksiki rat (1846-48) koji je zavrio porazom Meksika i mirom u Guadalupe Hidalgu (1848); Meksiko je izgubio sva podruja sjeverno od rijeke Rio Grande . Tako su pripajanjem Novog Meksika i Californije, SAD postale drava na Pacifiku Poslije ovog agresivnog rata ameriki Jug donosi stroge zakone o kanjavanju odbjeglih robova (1850), a Kansas-Nebraska (1754) djelomino uspijeva ukinuti zakljuke Missouri kompromisa iz 1820; u pograninim podrujima Jug potie krvave sukobe izmeu pristalica i protivnika ropstva. Takoer se donosi zakon o niim zatitnim carinama. Politika prevlast robovlasnikog Juga ugroavala je industrijski kapitalistiki razvoj Sjedinjenih Drava. Kao reakcija na takvu politiku Junih drava, na Sjeveru 1854. godine nastaje Republikanska stranka, sastavljena od freesoilera (farmeri, radnici i sitno graanstva.iji lanovsu se borili protiv rasprostiranja ropstva na zapadnom podruja SAD) i unionista (jedna grana Demokratske stranke koja se raspala na unioniste i secesioniste). Dogaaji oko zakona Kansas-Nebraska bili su samo predigra velikom sukobu izmeu Sjevera i Juga. Sukob izmeu abolicionista i robovlasnika veoma se zaotrio nakon izbora Lincolna za predsjednika (1860), pa su june drave poele kampanju za otcjepljenje. Iz Unije prva je istupila Juna Karolina, a odmah za njom, poetkom 1861 , Georgia, Alabama, Florida, Mississippi, Louisiana i Texas. Predstavnici tih drava stvorili su 8. II 1861. u Montgomeryju (Alabama) novu zajednicu Konfederaciju (Confederate States of America), s privremenom vladom na elu s Jeffersonom Davisom. Lincoln je odbio da prizna legalnost toga ina i nastojao uspostaviti jedinstvo vlade podijelila se na Nacionalne i

mirnim putem. Meutim, 12. IV 1861. junjaci su bombardirali Fort Sumter pred lukom Charleston i tako zapoeli rat. Naknadno su se Konfederaciji prikljuili Sjeverna Karolina, Arkansas, Virginia i Tennessee, dok su 23 od ukupno 34 drave ostale vjerne Uniji. Na teritoriju Unije nalazilo se 22 mil. st. nasuprot 9 mil. st. na teritoriju Konfederacije, od ega je bilo vie od 3,5 mil. robova. Meutim, jo mnogo vie nego po ljudskim rezervama, Sjever je bio nadmoniji po svom industr. potencijalu. Rat se preteno vodio na tri glavna podruja: u dolini Mississippija, na teritoriju ist. maritimnih drava i na moru. Prve godine donijele su objema stranama uglavnom promjenljive uspjehe. U dolini Mississippija istaknuo se osobito general Sjevera Grant, dok je general Lee, zapovjednik armije Juga, izvojevao nekoliko pobjeda i ugrozio Washington. Operacije su nastavljene s neizvjesnim rezultatom sve dok Lincoln nije nizom odlunih mjera preao na revolucionarno voenje rata. Iz dravne uprave su uklonjeni simpatizeri Juga, armija je reorganizovana s Grantom kao vrhovnim zapovjednikom. Podijelivi zemlju farmerima (Homestead Act, 1862) i proglasivi l. I 1863. osloboenje robova (Emaucipation Act), Lincoln je uvukao u borbu iroke slojeve naroda. God. 1863. Lee je poraen kod Gettysburga; iste godine Grant je izvojevao pobjede kod Vicksburga i Chattanooge, osvojio New Orleans i zauzeo cijelu dolinu Mississippija, a general Sherman, osvojivi Atlantu (1864), preao Georgiju i prodro do Atlantika. Na po. 1865. Grant je zauzeo Richmond, gl. grad Konfederacije, a 9. IV iste godine Lee je kapitulirao kod Appomattoxa. Time je gaanski rat bio zavren. Nekoliko dana kasnije (14. IV 1865) predsjednik Lincoln poginuo je u Washingtonu kao rtva atentata jednog fanatinog junjaka. . Na dan 14. aprila 1865., kad su predsjednik i gospoa Lincoln bili u kazalitu Ford's Theatre, metak ubice uklonio je Lincolna. Neki poluludi glumac, John Wilkes Booth, fanatini pristalica odcjepljenja, ubio je predsjednika. Bio je Veliki petak. Tog jutra Lincoln je rekao lanovima svog kabineta: Usnio sam neobian san. Bio sam u nekakvom udnom, neopisivom brodu, koji je lagano plovio prema mranoj obali. Taj mi se san usnio uvijek prije svih pobjeda, prije Antietama, Gettysburga, Vicksburga...62 Da li je to bila pobjeda? Ne, Lincolnova smrt nije bila pobjeda; bila je za sve Amerikance straan poraz. Ne mogu opisati osjeaj, rekao je Grant, to sam ga doivio saznavi za tu vijest. Poznavao sam dobrotu njegova srca i njegovu elju, da svo stanovnitvo Sjedinjenih drava ponovo steknu graanska prava i potpunu jednakost. Osjetio sam, da je vrijeme obnove odjednom odmaklo negdje daleko, mnogo dalje, nego to bi se moglo zamisliti Nakon Lincolnove smrti automatski je postao predsjednik dotadanji potpredsjednik Andrew Johnson, koji je odmah amnestirao veinu lanova Konfederacije dajui im puna polit. prava. Ohrabreni time, bivi robovlasnici stvaraju svoja politiko-upravna i zakonodavna tijela te donose

protuustavne uredbe i mjere protiv Crnaca, praktiki ukidajui njihov status slobodnih ljudi s pomou crnakih zakona (Black Codes). Rat je donio teke gubitke objema stranama: preko 600 000 ljudi izginulo je u borbama ili stradalo od epidemija u bolnicama ili zarobljenikim logorima. Jug je iz rata iziao privredno i politiki potpuno upropaten. Svojom pobjedom Sjever je sauvao jedinstvo Unije i osigurao njezin daljnji industrijski razvoj. Za vlade novog predsjednika, demokrata A. Johnsona (1865-69), pristupa se izvrenju plana rekonstrukcije Juga. Sluei se amnestijom, predsjednik Johnson vraa politika prava istaknutim secesionistima pa bivi robovlasnici donose u svojim dravama protucrnake zakone (Black Codes) koji praktiki znae povratak crnakog stanovnitva u ropstvo i njegovo izlaganje krvavom teroru, linovanju i djelovanju Ku-Klux-Klana. Radikalni republikanci u Kongresu energino su reagirali. God. 1867. usprkos vetu predsjednika Johnsona, Kongres je donio Zakon o rekonstrukciji, kojim se od junih drava formira pet vojnih podruja. Crnci su dobili graansko (1868) i puno glasako pravo (1870), a doneseni su i zakoni u prilog malim farmerima. Po zavretku razdoblja rekonstrukcije (1877) Jug s reorganizovanom upravom je ponovo dobio predstavnitvo u Kongresu. Meutim, po odlasku federalnih trupa bivi pristae secesije oborili su demokratske vlade u svim dravama Juga. SAD su znatno poveale svoj teritorij kupivi 1867. od Rusije Aljasku. Novi predsjednik je general Ulysses Grant (1867-77), proslavljeni vojskovoa iz Graanskog rata. Nevjet politici, on je kontrolu u Republikanskoj stranci prepustio korumpiranim industrijalcima koji su rat iskoristili za svoje lino bogaenje, pa je to razdoblje najcrnije korupcije u povijesti SAD. On je takoer branio esto prevarantske postupke doljaka sa Sjevera, koji su rasipali javna dobra Juga i poticali Crnce na pobunu. Likvidacija ropstva, intenzivna izgradnja eljeznike mree, velika imigracija jeftine radne snage iz Evrope, nepostojanje socijalnog zakonodavstva, znatno proirenje unutarnjeg trita, velika Sjedinjene Drave su postale prva eljeznica prirodna bogatstva zemlje i brz razvitak tehnike bili su faktori koji su su pogodovali naglom razvoju industrije. Za nepuna tri decenije nakon Graanskog rata ekspanzija u industrijska zemlja svijeta. Uporedo s tim vrio se i proces koncentracije kapitala. Velika ekonomska posljednjim decenijama stoljea rodila je big business s kraljevima (Vanderbilt, Gould), elika (Carnegie), nafte (Rockefeller), mesne industrije (Armour, Swift),

poljoprivrednih strojeva (McCormick) te s magnatima financijskog kapitala. Devedesetih godina preko milion stanovnika su imali gradovi New York, Chicago, Philadelphia. Lincolnov pravni akt iz 1862. stimulirao je naseljavanje novih zapadnih podruja gdje se nakon Graanskog rata intenzivno razvijala poljoprivreda. kojoj su tehniko-industrijski pronalasci pruali sve veu mogunost mehanizacije. Radniki pokret u SAD osobito se razvija poslije ekonomske krize 1873. Svoj prvi

kongres 1878. odravala je organizacija Knights of Labor (osn. 1869) koja u osamdesetim godinama ima znatan utjecaj meu radnicima. God. 1881. osnovana je Federation of Organized Trade and Labor Unions of America and Canada iz koje je proizala 1886. osnovana sindikalna organizacija American Federation of Labor (AFL), koja je do kraja stoljea narasla na oko 1,5 mil. lanova. Ograujui se od politikih zahtjeva da se izmijeni drutveni sistem, ta radnika partija se borila samo za neposredne sindikalne ciljeve. Politika stranka Socialist Labor Party (osn. 1876) nije privukla radnike mase. To nije uspjelo ni Socijalistikoj stranci (Socialist Party), osnovanoj 1901. Borba za ostvarenje 8-satnog radnog dana dovodi 1. maja 1886. do velikog trajkakog pokreta koji u Chicagu dobiva tragino obiljeje. U spomen toga Prvi kongres Druge internacionale u Parizu 1889. proglasio je 1. maj praznikom meunarodne radnike solidarnosti. Usporedo s ekonomskom ekspanzijom u fazi imperijalizma i vanjska politika SAD pri kraju XIX st. poprima ekspanzioni karakter. God. 1898. anektirale su Havaje, a iste godine povele su protiv panije i svoj prvi imperijalistiki rat. Poraena na moru i na kopnu, panija se morala odrei Kube (koja postaje republika pod protektoratom SAD) i takoer Filipina, Portorika i Guama (koje je uz novanu odtetu prepustila Sjedinjenim Dravama). Devedesetih godina SAD se pripremaju za svjetsku velesilu. Zainteresirane za trita Dalekog istoka one evropskim silama nameu politiku otvorenih vrata u Kini. Od Velike Britanije 1901. otkupljuju pravo izgradnje Panamskog kanala (Hay-Pauncefoteov ugovor) a njegovo koritenje (otvoren 1914) unaprijed su osigurale otcjepivi Panamu od Republike Kolumbije i proglasivi je nezavisnom. Ouvanje prestia SAD na itavom amer. kontinentu zadatak je Panamerikih kongresa i konferencija koje se odravaju od 1889. Nakon ubistva predsjednika W. McKinleya (1897- 1901) ekspanzionistika politika dolarske diplomacije dobiva svoje obiljeje u osobi novoga predsjednika republikanca Th. Roosevelta Hampshire, SAD) imale su SAD i na Konferenciji u (1901- 09). Njegovom inicijativom zapoeli su 1905. u Portsmouthu (New mirovni pregovori izmeu Rusije i Japana. Vanu ulogu

Algecirasu 1906. gdje se rjeavalo pitanje Maroka. Za njegove uprave SAD interveniraju u nizu srednjoamerikih i junoamerikih zemalja i ustanovljuju kontrolu nad Dominikanskom Republikom, Venezuelom, Hondurasom, Nikaragvom i Kubom. Nastavlja ove politike bio je i predsjednik W. H. Taft (1909-13). Sve vea koncentracija kapitala, koja ide usporedo s razvojem imperijalizma, uzrokuje zaotrenje klasnih proturjenosti u zemlji. Pod pritiskom javnog mnijenja doneseni su zakoni za osiguranje boljih radnih uvjeta. Karakteristian za to razdoblje borbe rada protiv kapitala je i sve vei broj trajkova. U radnikom pokretu isticala se nova, radikalna sindikalna organizacija International Workers of the World (osn. 1905). Borba Crnaca protiv rasne diskriminacije obiljeena je

stvaranjem National Association for the Advancement of Colored People. Uoi izbora 1912. nastaje rascjep meu republikancima; od njih se odvajaju tzv. progresisti pod Th. Rooseveltom, koji su traili opsene reforme u korist radnika i farmera. Taj raskol omoguio je pobjedu demokrata W. Wilsona (1913-21). Za njegove uprave uveden je federalni progresivni porez na dohodak, a farmerima su dane kreditne olakice; izbori za senatore provode se opim glasanjem, a doneseni su i zakoni protiv trustova. U prvim godinama I svj. rata Wilson vodi politiku neutralnosti. Zbog blokade Centralnih sila na moru, SAD predajom ratnog materijala zemljama Antante stiu golem financ. i polit. dobitak. To je stvorilo silnu privrednu konjunkturu u zemlji pa se izvoz od 1914. do 1917. gotovo utrostruio. U decembru 1916. i januaru 1917. predsjednik Wilson ulae kod zaraenih strana velike napore kao posrednik za prekid rata i sklapanje mira bez pobjede. No, utjecaj amer. financijskih krugova zainteresiranih za zemlje Antante, sve jae protunjem. raspoloenje i, konano, neogranieni podmorniki rat koji je povela Njemaka a u kojem su stradavali i amer. brodovi, potakli su SAD da 6. IV 1917. uu u I svj. rat ( SVJETSKI RAT, PRVI) na strani Antante i time znatno doprinesu pobjedi saveznika. Svoj program za uspostavljanje svjetskog mira Wilson je donio 8. I 1918. u poslanici amer. Kongresu ( ETRNAEST TOAKA PREDSJEDNIKA WILSONA). U njemu se izmeu ostalog zalae i za stvaranje jedne svjetske meunar. organizacije naroda radi garantiranja njihove polit. nezavisnosti i teritorijalnog integriteta. Nakon rata ponovo se pojavila jaka izolacionistika struja. Kongres je odbio ratificirati Versajske mirovne ugovore pa SAD nisu ule u Ligu naroda. God. 1921. sklopile su s Njemakom separatni mirovni ugovor gotovo identian Versajskom no bez klauzule o Ligi naroda. U intervenciji protiv Sovjetske Rusije pridruile su se zap. imperijalistikim zemljama. U to vrijeme SAD su ule u razdoblje poslijeratnog prosperiteta poznato kao Big Business (Veliki posao).

U XVIII stoljeu od svojih kolonija u Junoj Americi panci su stvorili tri vicekraljevstva: Peru, koji je obuhvatao dananju teritoriju Perua i ilea, Novu Granadu (osnovanu 1739. koja obuhvata podruje dananje Kolumbije, Paname, Venecuele i Ekvadora), i Rio de la Plata, osnovano 1776. koja je obuhvatala dananje podruje Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i Argentine. Ova vicekraljevstva su bila podijeljena na provincije, kojima su upravljali generalni kapetani i namjesnici. Na podruju pod vlau panije bilo je oko 16 miliona stanovnika, od ega polovina Indijanaca, dok su ostali bili melezi, crnci i kreolci (tj. bijeli domoroci).

Portugalu je pripadao Brazil, sa oko 3 miliona stanovnika, i juni dio Argentine. Drutveno ekonomski odnosi u panskim kolonijama zasnivali su se na feudalizmu, sa specifinim uvjetima kolonijalnog ropstva. Zemljoradnja je bila glavno zanimanje, a najvei dio zemlje je pripadao kruni, crkvi i velikim posjednicima. Privreda se nalazila u rukama kreolaca, a uprava u rukama inovnika upuenih iz metropole. Krupni monopolizam u trgovini, ekonomska i politika potinjenost sprjeavali su ekonomski i politiki razvoj zemalja June Amerike. U kolonijama je esto dolazilo do pobuna, ali su tek u XIX stoljeu sazreli uvjeti da doe do oruane borbe za osloboenje. Utjecaj francuske revolucije i amerikog rata za nezavisnost omoguili su stvaranje uvjeta za njen poetak. Upad Napoleonovih trupa u paniju bio je neposredan povod za izbijanje niza ustanaka u zemljama June Amerike. Napoleon je tada primorao panskog kralja Fernanda VII da se odrekne prijestolja u korist njegovog brata ozefa Bonaparte. Tada u kolonijama dolazi do nesuglasica oko pitanja priznanja francuskog suvereniteta. Veina kolonija ga priznaje, nadajui se da e to predstavljati znaajan korak u emancipaciji od metropole. Na elu revolucija u junoamerikim kolonijama su bili veliki latifundisti. Revolucija ide od 1808.-1826. Poele su u Meksiku, a zavrile u Brazilu. Do 1824. su voene velike bitke. Od 1820. se manje-vie sve drave oslobaaju. Revolucije su imale dvije faze: 1808-1810., su pobune za odravanje panske kolonijalne vlasti, a od 1810. protiv nje. Uzroci revolucija u Latinskoj Americi su bili u sazrijevanju nacionalne svijesti, ekonomskim razlozima, kao i utjecajima prosvjetiteljstva iz Francuske i Velike Britanije. Latinska Amerika je 1800. imala 24,6 miliona stanovnika. Asimilacija rasa nije bila izvrena. Postojali su indiosi, mestizosi, kreolci, afriki robovi, evropski doseljenici- peninsularas. Mali zemljini posjedi su se zvali minifundije. Dominirala je katolika crkva, koja nije dozvolila da se prave rasni sukobi. Od druge polovine XVIII stoljea jezuiti su zabranjivani po Evropi pa su odlazili u kolonije. Oni su se bavili racionalizmom, pa su pokuali da pomire crkvu sa socijalnim nemirima. U Latinskoj Americi oni su ubrzali izbijanje revolucije. Latifundije su dominirale, a broj robova je bio veliki. Postojali su i gradovi kao centri socijalne elite. Buenos Aires je imao 40.000 stanovnika, Karakas 20.000. U drugoj polovini XVIII stoljea enkomijende se pretvaraju u hacijende, a ukidaju se i crkveni posjedi. Stvarala se zemljoposjednika elita visokog ranga. Na tim posjedima su radili i indiosi, a i afriki robovi. U gradovima su postojale institucije koje e imati znaajnu ulogu u revoluciji. To su kabildo- gradska

vijea i konzulado-trgovaki sud. U vrijeme revolucije kabildo je postao otvoreno vijee u koje su pozivani i velikai koji su onda inili vladu-huntu. Ove hunte su se zvale i upravne hunte, a preuzet e funkciju provizornih vlada dok se ne formiraju legalne vlade, a one su formirane i obarane. U Brazilu je revolucija zakasnila iz razloga to se nakon Napoleonovog ulaska u Portugal portugalski kralj sklonio u Brazil. Ponovno proglaenje Ferdinanda VII za panskog kralja izazvalo je pobunu u Latinskoj Americi u korist panaca, a 1820. u Madridu i Lisabonu na vlast su doli liberali koji su poeli pomagati latinsko-amerike revolucije. Pobune u Latinskoj Americi deavale su se i u II polovini XVIII stoljea. U Peruu se 1780. pobunio posljednji predstavnik Inka, Tupakhamaru, na Haitiju 1789. pobunu je vodio Tusen Luverta, 1788. u brazilskoj pokrajini Minas pobunu je vodio zubar Hoahim Hose, a pobunu u Karakasu je vodio Francisko Miranda. Latinoamerike revolucije obuhvatale su 4 podruja: u Meksiku, Velikoj Kolumbiji, La Plati i Brazilu. Ne zna se tano koliko je Meksiko imao stanovnika u vrijeme revolucije. Kada je Napoleon oborio kralja Ferdinanda VII, u Meksiku je 1808. dolo do pobune u korist panskog kralja, ali je 1810. u rudarskim oblastimaje dolo do pobune u korist Francuza, koju je vodio Miguel Hidalgo-iKastilja iz sela Dolores. On je pokrenuo i rudare i seljake, koji su zajedno brojali oko 50.000 osoba. Iako su oslobodili dobar dio teritorija, nisu zauzeli centar kolonijalne administracije-Siudad Meksiko, to je i bilo velika greka. Ipak, dolo je do pada entuzijazma u vojsci, pa je Hidalgo strijeljan 31. juna 1811. Prethodno nije prihvatio Ustav donesen 7. juna. Borbu je nastavio Hose Maria Marelos, koji je uspio osloboditi vei dio junog Meksika. Ipak, kongres je uspio 1813. proglasiti nezavisnost i Ustav. Nakom ubistva Morelosa 1815. borbu je do 1820. godine vodio Gvadalupa Viktorija, a problem je izbio oko naina uspostavljanja vlasti. SAD su predlagale da se proglasi republika, a u Meksiku su postojale i snage koje su bile za to da se uspostavi monarhija. Godine 1821. zauzet je Siudad Meksiko, a Iturbide se proglasio carem. On je proirio vlast nad Salvadorom, Hondurasom, Nikaragvom. Budui da je bio veleposjednik, nije proveo socijalne reforme. Nakon izbijanja pobune protiv njega, 1823. godine je bila proglaena republika. Na vlast je doao general Santa Ana. Od Meksika se 1836. godine odvojio Teksas. Druga revolucija je izbila u Velikoj Kolumbiji, tj. u Venecueli, u Karakasu. koji je bio i stjecite najbogatijih. Rauna se da je poetkom XIX stoljea Venecuela imala oko 1 milion stanovnika, od toga 400.000 mjeanaca, veinom kreolaca. U revoluciji je uestvovala gornja klasa. Izmeu nje i seljaka je postojao odreeni jaz, to je utjecalo na revoluciju vie nego u Meksiku. Revolucija je dala i jednu linost, vou i simbol revolucije, Simona Bolivara. Revolucija je poela

poslije krize u paniji 1808., a trajala je do 1824. da bi bitkom kod Ajakua poela da jenjava. Imala je odreena uporita-kabilda, gradske skuptine, koje su teile da se proiruju elitom, a ona sama nikoga ije predstavljala. Svrgnut je generalni kapetan a formirala se hunta u cilju ouvanja panske vlasti u Latinskoj Americi. Hunta u Karakasu oduzela je 19. aprila 1810. vlast od generalnog kapetana i proglasila Venezuelu nezavisnom republikom. Za komandanta oruanih snaga nove republike, postavljen je Francisko Miranda. U toku 1812. godine panska vojska je intervenisala u Venezueli zarobila Mirandu i oslobodila Karakas. Oslobodilaki rat je nastavio Simon Bolivar, koji se kolovao u Karakasu, a mnogo je putovao po Evropi odakle je donio republikanske ideje. Britanci su podravali revoluciju u cilju prekidanja veze Velike Kolumbije sa panskim dvorom. Godine 1812. Bolivar je postao diktator, a prvo je bio ef vojske. Nakon jednog zemljotresa u Venecueli dolo je do odreenog zastoja revolucije, jer je zemljotres protumaen kao lo predznak. U junu 1812. Bolivar je poraen kod Puerto Kabala, a zatim bjei na nizozemsko ostrvo Kurasao. Nakon toga odlazi u Kolumbiju, gdje je takoer izbila revolucija pa se vraa u Venecuelu gdje u martu 1813. die novu revoluciju. Oslobodio je Karakas i bio proglaen libertadorom a 1814. diktatorom republike. Nakon toga ponovo je vojniki poraen pa odlazi na Jamajku, gdje je 8 mjeseci bio pasivan. U svom Pismu sa Jamajke 1815. dao je program budue revolucije i traio uzroke propasti one prve. Smatra da treba teiti savezu malih republika a da ne treba usvajati najbolji sistem vlade nego onaj koji ima najvie izgleda na uspjeh. Ipak, to je bilo tee ostvariti i zbog kaudiljizma, tj. mnotva voa koji su nezavisno djelovali. Sa Jamajke, gdje je skupio neto dobrovoljaca, meu kojima je bilo oko 250 oficira, prebacio se u Venecuelu i zauzeo je, kao i Novu Granadu. Uskoro je u Venecueli izbio novi ustanak. Pohod Bolivara na Karakas nije uspio, ali se on uz pomo Haitija 1817. ponovo iskrcao u Venecueli, gdje je uspio da oslobodi niz rejona u basenu rijeke Orinoko. Bolivar, koji se 1817. godine proglasio diktatorom, porazio je panske snage kod Kalabosoa. Nakon to je uspio da porazi opoziciju, Bolivar je 16. februara 1819. postao predsjednik Republike Venezuele. Njegovim vojnim uspjesima je doprinijela podrka irokih slojeva stanovnitva, zbog oslobaanja crnaca-robova, podjela zemlje i druge napredne socijalne reforme. Dobrom platom Bolivar je uspio da u svoju vojsku uvrsti i vie stotina dobro obuenih evropskih, naroito britanskih i irskih vojnika, pa je 25. maja 1819., krenuo u dalje oslobaanje Nove Granade. Uz velike napore izgubivi skoro cijelu konjicu, preao je sa 2.600 vojnika Ande i razbio pansku vojsku u bici na mostu kod Bojake, nakon ega se vicekralj sa ostacima svoje vojske povukao. Revolucionari su 10. avgusta uli u Bogotu i ponovo uspostavili nezavisnost Nove Granade.

U maju 1810 u Buenos Airesu se obrazovala privremena hunta. Voa je bio Hose de San Martin, a uz njega su bili Kornelius Saveda i Marijano Mureno, koji je bio urednik jednog lista. Javljale su se dvije struje unitaristi koji su eljeli da se Paragvaj, Urugvaj i ile ujedine u junolatinskoameriku republiku i federalisti. Od 1814. trijumvirat postaje diktatura a velika unija se raspada. Godine 1816. proglaena je nezavisnost od panaca, a vlast je preuzeo diktator Martin Pueredon. Paragvaj se odvojio od Argentine, a i Urugvaj je teio odvajanju. to je i uspio 1828. U sukobe oko Urugvaja umijeao se i Brazil, I vojska od oko 4.000 Britanaca, Iraca i kotlanana proiruje revoluciju na Kolumbiju i stvara prestolnicu Ciudad de Angostura, gdje je kongres 1819. proglasio nezavisnost. Krajem 1819. Bolivar je otiao u Bogotu, sa planom o Velikoj Kolumbiji, koja bi obuhvatila Venecuelu, Kolumbiju i Ekvador. Nakon dolaska liberala na vlast u paniji 1820. latinoamerikim revolucijama se davala podrka. Uskoro su izbile revolucije u Peruu i ileu a postojali su kontakti sa onima u Argentini. Revoluciju u ileu je vodio Bernardo O Higins, Hose de San Martin je porazio pansku vojsku, preao Ande i osigurao nezavisnost ilea. U julu 1822. je dolo do ustanka San Martina i Bolivara u Gvajakvilu, kako bi se rijeio problem posjedovanja ove oblasti. San Martin je smatrao da je na elo trebalo da doe neki evropski princ, ali je Bolivar to odbio jer je smatrao da je nezavisnost jako vana. definitivno nije bilo rijeeno. U amerikom kongresu predsjednik Dems Monro se suprostavio namjeri sila Svete alijanse da interveniu protiv revolucija pa je uputio 1823 godine poruku u kojoj je formulisao tzv. Monroovu doktrinu- Ameriki kontinenti poto su izvojevali svoju nezavisnost i ele da je ouvaju, ne smiju se nikada u budunosti smatrati potencijalnim kolonijama neke evropske drave Nakon toga odigrala se najvea bitka kod Ajakua, 9. decembra 1824., koja je bila i Na sastanku nita

posljednja velika bitka revolucije. Velika Kolumbija se raspala a Kaudilji se proglaavaju diktatorima. Do 1830. zavren je proces latinoamerikih revolucija, na taj nain da je osloboeno onoliko nacija koliko je bilo kolonija u kojima su revolucije izbile. Razoaran, Bolivar je napustio Venecuelu, jer nije uspio da stvori jedinstvenu latinoameriku naciju. Umro je 17. decembra 1830. Za razliku od ostalih oblasti Latinske Amerike, Brazil je uspio da se izbori za nezavisnost mirnom revolucijom, bez nasilja.

Brazilsku je obalu 1500. otkrio panac Vicente Pinzn, ali ju je iste godine za Portugal zaposjeo Pedro lvares Cabral i nazvao Ilha da Vera Cruz (Otok pravog kria); poslije je dobio dananje ime po drvu brazil. Za Jooa III (152157) osnivale su se prve naseobine i poela se organizovati vlast. Kralj je obalni pojas podijelio u 15 capitanias i razdijelio ih meu 12 donatrios, koji su na posjedu imali velika prava i bili odgovorni za populaciju, obranu i napredak posjeda. Prvi guverner Thom de Souza je 1549. u Bahiji (danas Salvador) organizovao sjedite kolonijalne uprave. Postepeno se poveavao broj bijelih naseljenika, a doli su i isusovci, koji su poeli pokrtavati Indijance. Francuzi su pokuali podignuti svoje naseobine u zaljevu Rio de Janeiro (1555), ali su ih Portugalci potukli i 1567. utemeljili bivi glavni grad. Francuzi su sline pokuaje ponovili 171011, ali bez uspjeha. Bogatstvo zemlje privlailo je emigrante iz zapadnoevropskih zemalja, mnoge gusare pa i neke drave. Kad je Portugal bio u personalnoj uniji sa panijom (1580 1640), panski su neprijatelji, posebno Nizozemci, napadali i portugalske kolonije i 1630. zauzeli Pernambuco. Protiv Nizozemaca izbio je (1645) ustanak i konano su Portugalci uspjeli ponovo zavladati Brazilom (1654). Oni su uzeli najvanije poloaje u upravi, vojsci i ekonomiji, koju su monopolizirale dvije velike portugalske trgovake kompanije. Do pojaanog priliva stanovnitva i unutranjih sukoba dovelo je otkrie zlata (1693) u podruju dananje savezne drave Minas Gerais. God. 1714. Brazil je postao vicekraljevstvo sa sjeditem u gradu Bahia (do 1763), zatim u Rio de Janeiru. Portugalski prvi ministar Sebastio Pombal (I75677) izjedanaio je Indijance s bijelcima, pojaao imigraciju, prava donatriosa prenio na kralja i iz zemlje protjerao jezuite. Republikanske ideje i prvi pokreti za nezavisnou Brazila javljaju se krajem XVIII st. kao posljedica proglaenja nezavisnosti SAD i zamaha ideja Francuske revolucije. Brazil je 1817. godine imao oko 3,6 miliona stanovnika, od ega su 2/3 bili afriki robovi. Obrazovani dio stanovnitva inilo je oko 200.000 osoba. Oko 628.000 su bili mjeanci, a 843.000 su bili bjelci, koji su veinom pripadali gornjoj klasi. Vlasnici plantaa su se zvali fazendeiros, a bili su koncentrisani u Rio de aneiru. Brazil je bio vrlo zaputena kolonija. Do 1808. nije imao tampariju, a do 1830. ni univerzitet. God. 1815. Brazil je postao kraljevina u realnoj uniji s Portugalom, iji je kralj Joo VI potraio u Brazilu utoite pred Napoleonovom invazijom 1808. Borba za nezavisnost i dalje se rasplamsavala pod utjecajem ustanka u panskim kolonijama. God. 1817. dolo je do republikanskog ustanka u Pernambucu; 1821, poto Portugal nije htio Brazilu dati ustavne slobode, Joo VI je napustio zemlju. Novi ustanak prisilio je potkralja Don Pedra (sina Jooa VI) da sazove 1822. narodnu skuptinu koja je proglasila nezavisnost Brazila kao ustavnog carstva na elu s carem Dom Pedrom I (182231 [dinastija Braganza]). Nakon neuspjeha u ratu protiv Argentine (zbog Urugvaja) 182628, Pedro I

morao je abdicirati u korist svoga maloljetnog sina Dom Pedra II (183189). God. 1834. je dolo do ustanka Crnaca-robova u Bahiji, 183544. do republikanskih ustanaka na jugu zemlje, 184849. u sjev. provincijama, 1851. do rata s Argentinom i 186570. s Paragvajem. U drugoj polovini XIX st., uporedo s razvojem privrede, rastao je i broj useljenika iz Evrope. Kada je 1888. ukinuto ropstvo, nezadovoljni veleposjednici pridruili su se republikancima i vojsci, koji su 15. XI 1888. svrgnuli cara Pedra II i proglasili republiku s predsjednikom maralom Manuelom Deodorom da Fonseca (188991). Zemlja je dobila novi federativni ustav (24. II 1891) po uzoru na ustav SAD. God. 1896. osnovana je Socijalistika partija Brazila, a organizuju se i radniki sindikati. Brazil je stupio u I svjetski rat 1917. na strani sila Antante

Rezime panske kolonije su izvojevale svoju nezavisnost: Paragvaj 1811.,Argentina 1816., ile 1818., Kolumbija, Panama, Venecuela 1819., Meksiko i Peru 1821, Brazil 1822. paniji ostaju samo Kuba i Puert Rico. Glavne karakteristike Latinoamerikih revolucija su:

trajale su od 1808. do 1830. a u uoj formi do 1824. a teile su stvaranju latinoamerike nacije, to je ipak bilo prerano. u revolucijama su do punog izraaja doli masoni rije je uglavnom o zaostalim zemljama kolonije su osloboene, ali nije stvorena zajednika nacija na principu parlamentarne demokratije, a i nema graanstva koje bi nosilo tu ideju. Latifundisti koji su vodili revoluciju nisu podijelili zemlju, a nisu ni robovi osloboeni

jedna od karakteristika je kaudiljizam katolika crkva je imala utjecaja na ove revolucije, a nije preporuivala stvaranje demokratskih formi.

U toku XIX st. u Latinsku Ameriku sve vie prodire strani kapital koji ovdje nalazi idealno poprite za izvlaenje superprofita, jer ima na raspolaganju obespravljenu jeftinu radnu snagu. Do po. XX st.

neke latinskoamer. zemlje gotovo su ekonomske kolonije Velike Britanije; ekon. dominacija zatim prelazi na SAD Borba za politiku nezavisnost nije, meutim, unijela bitnije promjene u drutveno-ekonomski sistem latinskoamerikih zemalja. Velike latifundije i teka eksploatacija radne snage, siromatvo, nepismenost, bolesti, gladovanje irokih slojeva naroda, drastine klasne razlike problemi su koji tite latinskoamerike zemlje nakon stjecanja nezavisnosti dajui im svoj peat jo i danas. Ratom za nezavisnost maknuti su panski gospodari u korist domaih kreola i malog broja mestika; mase stanovnitva, posebno indijanski domoroci ostale su rtve drutveno-ekonomskih privilegija vladajuih slojeva i kolonijalnog mentaliteta. S druge strane, politiku stabilizaciju onemoguavao je stalni sukob izmeu konzervativaca (veleposjednici i kler) i liberala (trgovako graanstvo i radikalna inteligencija), izmeu unitarista i federalista. U toj situaciji vojni element, sazrevi kao snaga ve u ratu za nezavisnost, postaje odluujui politiki faktor s dvojakom ulogom: on osigurava dominaciju tankog sloja povlatenih nad eksploatiranim masama, a istodobno je glavna poluga u borbi za vlast izmeu tih slojeva. Sporovi koji nastaju ne rjeavaju se brojenjem glasova, ve njihovim guenjem; puka postaje vrhovni argument, nasilje osnova politikog ivota, to utire put vojnim vodama (caudillos) ; generali koji su se borili za oslobodenje od panaca okreu se protiv oslobodenih. Osvajanje vlasti pomou udara vojnih hunti ostat e obiljeje politike scene u veini, koje su ve potkraj XIX st. izvrile oruane intervencije u Srednjoj Americi i prostoru Antila. Interesi monopolistikih kompanija SAD utjeu kobno na polit. ivot tih zemalja sve do najnovijeg vremena; to se, meu ostalim, oitovalo u obaranju demokratske vlade predsjednika J. Arbenza u Gvatemali 1954, u desantu antikomunistikih emigranata na Kubu 1961, svrgavanju brazilskih predsjednika Quadrosa (1961) i Goularta (1964), koji su se zauzimali za program socijalnih i ekon. reformi; taj se smjer razvoja oitovao nadalje u intervenciji amer. trupa u Dominikanskoj Republici 196S, te napokon u sudjelovanju amer. reakcionarnih snaga i ulozi organa CIA pri obaranju predsjednika S. Allendea u ileu 1973. Protuimperijalistiki pokret u Latinskoj Americi, koji poinje ve nakon Oktobarske revolucije 1917, znatno je ojaao i postao utjecajan nakon II svj. rata. Pokuaji predsjednika F. D. Roosevelta da monopolistiko presizanje u junoamerike poslove zamijeni politikom dobrog susjedstvae, te nastojanja predsjednika J. F. Kennedyja u obliku njegova Saveza za napredak, nisu dali rezultata. Neophodne strukturalne promjene u drutveno-ekonomskom sistemu bile su suzbijene. Ostvarene su jedino na Kubi, i to borbom samog kubanskog naroda. Veleposjed feudalnog tipa i s njime povezani reim monokultura, zadran jo iz doba kolonijalne eksploatacije, simbioza povlatenog vladajueg sloja sa stranim monopolima koji izvlae velike dividende iz bogatstava

junoamerikog kontinenta, uzroci su da u geografskoj karti gladi i bijede u svijetu zemlje Latinske Amerike kako je to prikazao Josu de Castro, bivi direktor FAO (Geopolitika gladi) jo uvijek imaju porazni udio.