TADASERADI?

dubrovakireferendum,realnapolitikaimogunostidemokracije Nedavno nam se pred oima odigrao prvi referendum pokrenut na graansku inicijativu u Hrvatskoj. Dubrovaki referendum o gradnji na Sru. Radi se o neobinom politikom dogaaju koji jeizazvaomnogekontroverze.Razliitamiljenjauijemseokruenjuposebnoistieonookoegase velika veina slae. Naime: uvjerenje o velikom znaaju dotinog dogaaja. Neki e rei znaajnom iskoraku iz sveope apatije, politikom preporodu i buenju na lokalnoj razini. Drugi e, sasvim suprotno, naglasiti kako se radi o jo jednoj neupitnoj potvrdi politike nezainteresiranosti velike veine graana. Jedni e slaviti odluan otpor diktaturi krupnog kapitala i korumpiranih politiara. DrugieslavitikonanorasvjetljenjeistineokapitalistikinastrojenimHrvatima. Iako se teko sloiti sa prenaglaavanjem vanosti jednog obinog glasanja, ma kakvo ono bilo, dubrovaki referendum dovoljno je znaajan da ovjeka potakne na pisanje. U ovom tekstu stoga kreemo od referenduma o Sru. Sabiranja dojmova i analize rezultata. Kaem polazimo jer se na tome svakako ne zaustavljamo. S obzirom da se radi o znakovitom primjeru alternativnog politikog djelovanja cijelu je strku prigodno iskoristiti za isticanje nekih poznatih prijepora i paradoksa (to se, uglavnom, nevoljko uzimaju u obzir). Aktualnih problema koje je na vidjelo najlake izvui analizirajui odnos vladajue realpolitike racionalnosti i njenih oponenata. Takav poduhvat sretno se pokazuje dnevnopolitiki aktualan ne samo s obzirom na referendum za nama, ve i lokalne izbore (uz upitnu legitimnost stranakog sustava) koji nasekaju za nekoliko dana. Trei direktan povod za pisanje svakako je i ovogodinji Subversive Film Festival, sa svojom temom demokratskih utopija. Ako takav festival ima neku svrhu (izvan svoje spektakularne pojave) to je svakako poticaj javne diskusije i promiljanja o politikim pitanjima na alternativan nain. Pitanje o mogunostima demokracije; njenim realnim i utopijskim uoblienjima jedno je od bitnih pitanja koja si u ovom tekstu postavljamo. Iako, u krajnjoj liniji, nastojimo ii i mnogo dalje: do iznoenja problema o efikasnom politikom djelovanju uope. Onom vjenom: ta da se radi. Pri tome, jasno, neemo izrei previe novih stvari. Uglavnomemo dobro poznate, stare spoznaje oivjeti kroz novu interpretacijupolitikeaktualnosti.Tojespoznajnidoprinosovogtekstaakogaitakvoguopeima. Krajnja pak svrha ovog pisanjaisto je praktina, politika, aktivistika. Ona je sasvim jednostavna: a) poticajnatransparentnupolitikuaktivnost(protivapatinostii,nadasve,nasuprotplitkom,ideoloki zavedenom angamanu); b) uputanje u aktualne politike borbe; lobiranje za svoje, posebne politike svrhe/sadraje (koji se na trenutke eksplicitno oituju, ili, u veini sluajeva, ostaju kao politikouporitekritikekojaseiznosi). Obiman tekst, koji nastoji otvoriti to vie razliitih pitanja, pri izlaganju je teko strukturirati na zadovoljavajui, dovoljno jasan, nain. Izlaganje u ovom tekstu polazi od (I.) konkretnog dubrovakog referenduma sa povrnim prijeporima koji ga prate. Tuemo se osvrnuti na rezultate i neposredne politike posljedice. Potom se okreemo (II.) pitanjima unutranje motivacije lokalnih akteratog politikogokrajarazliitih klasnih,vrijednosnih,interesnihpozicija.Otkrivanju oigledne kompleksnosti sadraja koji se krije iza sasvim proste referendumske dileme. U treem se djelu (III.) hvatamo u kotac sa problemima politikog odluivanja uope; posrednog i neposrednog. Pitanjima

realne politike: njene prevladavajue legitimacije i racionalnosti; demokratskih, populistikih i tehnokratskih izazova; naina na koji se razliiti politiki sadraji uzdiu do pozicija moi i odreenja njenog zbiljskog karaktera. etvrtim djelom (IV.) vraamo se, ili tek ulazimo, u sferu konkretnih politikih sadraja realnih drutvenih, povijesnih i ekonomskih alternativa. Odnosa privatnog i opeg interesa; krupnog kapitala kao drutvene ekonomske sile koja se pojavljuje u obliku privatnog vlasnitva i njegovog odnosa sa politikim interesom zajednice. Na najopenitijoj razini odnosa politike i ekonomije. I na koncu (V.) postavljanje pitanja uinkovite politike aktivnosti u najiem smislu. Vjeno pitanje odnosa teorije i prakse; politike vizije/umijea kao onog uistinu djelatnog u povijesti. Politikog koje nije predvidiva posljedica pozitivnih drutvenih, kulturnih, tehnikih, ekonomskih uzroka ve ona najneposrednija praktina djelatnost koja svaki od tih uzroka povijesno kontekstualizira.Odreujekrajnjiopsegnjihovihmogunosti. Pakrenimoredom.

I.
Dan ili dva prije poetka glasanja na dubrovakom referendumu gradonaelnik Andro Vlahui uspio se proslaviti osebujnom teorijskom inovacijom. On je, naime, presjekao gordijskivor jednog od temeljnih politikih pitanja onog aktivnosti lanova zajednice. I to na zadivljujue jednostavan nain svojstven samo roenom geniju: zakljuio je kako se ne moe biti politiki pasivan jer je i uzdravanje od politike oblik politike aktivnosti. Vlahui se time, moda, od zbunjenog i nepopularnog dunosnika pokuao preobraziti u kakvog mudraca, filozofa. Kakve e novosti taj pokuaj donijeti na lokalnim izborima jo je za vidjeti. Ono pak sigurno svakako je istina da spomenuta, brzopleta, ili promiljeno zlonamjerna, izjava u sebi krije i mnogo vie sadraja negoli se naprvipogledini. Takvo presijecanje problema politike apstinencije moe se itati i kao sasvim zdravorazumsko. Ako je graanin politiki slobodan i svaki njegovin, djelo ili uzdravanje od djela, ima politike posljedice, onda je oito kako isti objektivno ne moe biti politiki pasivan. Problem takvog prostog postavljanja stvari lei uinjenici da se njime ne daje odgovor na pitanje o politikoj aktivnosti, ve se isto njime obezvreuje, ini besmislenim. Brie se razlikovanje politikog i nepolitikog djelovanja;paisampojampolitike bivaradikalnodovedenupitanje.Akojeuzdravanje od politikog djelovanja oblik aktivnosti onda se i politika sloboda moe pojaviti u obliku vlastite negacije, neslobode. Moderna povijest nam je pokazala koliko je lako proizvesti poretke utemeljene na totalnom, praktinom ukidanju politike slobode. tovie: i prostora, mogunosti slobode uope. I to upravo naudnoj logici po kojoj se oitovanje subjektivne volje slobodnih politikih aktera moe otuiti,auistovrijemezadratipunu,tovieproizvestitotalnu,demokratskulegitimnost. Takozvani totalitarni poreci nedvojbeno pretpostavljaju jednu vrstu pasivne aktivnosti svakog dijela politikog tijela opu aklamaciju bez ijednog slobodno putenog glasa. Izricanja podrke nekom politikom programuiliporetkubezdasetoizriitokae.SuglasnostsvoljomPartijeiVoe.Onajprotivnekase pokae (jer: i za takve ima mjesta). Svakako: Vlahuiev izlet pretjerano bi bilo nazvati totalitarnim. Nodanamitakomoezazvuatisasvimjeneupitno.Zbogtogajeiglup.

No opet: strogo govorei radi se o istinitom uvidu. Politika pasivnost uistinu je jedan oblik aktivnosti. U teorijskom smislu takva spoznaja iznimno je dragocjena i nezamjenjiva. Ona je vrijedna kao polazite; od nje je potrebno krenuti kao od problema. Politiki akteri svojim djelovanjem praktinoproizvodesutinskurazlikuizmeusebeinepolitikihlanovazajednice,onihkojiseodriu politike. Teorija tu razliku nastoji racionalno objasniti; povezati je u ire, konzistentno shvaanje drutva, politike, svijeta; eventualno iznijeti neke normativne zahtjeve. Razlozi dubrovakog gradonaelnika sigurno se ne proteu tako daleko. Najizglednijim se ini kako je gospodin Andro razliku izmeu politike aktivnosti i pasivnosti, glasanja i apstinencije pokuao relativizirati, tendenciozno zamagliti. Zato? Zbog ega bi jedan gradonaelnik takvo to smatrao vrijednim i smislenim? Uvredljivo bi bilo pretpostaviti kako se radi o cininom izrugivanju demokraciji. Ili prostom pokuaju (demokratskog) legitimiranja (demokratski) nelegitimnog sadraja plitkim i predvidivim spinovima. Pretpostaviti takvo to za jednog savjesnog dunosnika bilo bi sasvim neprimjereno, uvredljivo. Gotovo jednako pretjerano kao jednog potenog liberala nazvati totalitarnim. Ostavimo se ipak tog nebitnog pitanja (to bi dubrovakom gradonaelniku da daje takve izjave) i nastavimo sa izlaganjem problema. Samo uzdravanje od konkretnog djelovanja, primjerice glasanja na izborima ili referendumu, uistinu i moe biti izraz politike volje, moe biti politiki djelatno. Previajui tu (udnu, ali istinitu) sitnicu mudri kritiari Vlahuievog nesmotrenog izleta u politiku teoriju i sami se pokazuju razmjerno plitki (ako ne i zlonamjerni). Jer: politika nesvrstanost posebinijepasivnost.Tojeonotreemiljenje,onapolitikaperspektivavie,kojapolitikuslobodu iriprekogranicatrenutnih,reducirajuih,politikihpodjela.Politikaslobodauvijeksenalaziizmeu ekia i nakovnja; s jedne je strane pritie apatinost i neaktivnost, dok ju s druge strane ukida agresivni zahtjev svrstavanja, zauzimanja strana. Prisiljavanje lanova zajednice da budu politiki slobodni, da glasaju, da se svrstaju, izjasne jednako je besmisleno kao i uzimanje njihove nezainteresiranostiiapatinostikaoizrazaaktivnosti.Stogaineglasanjenareferendumuili izborima moe biti izraz politike aktivnosti. Utoliko ukoliko akter takviminom glasa za ono referendumskom alternativomistisnuto,unjojodsutno.Ilinaizborimazaokruujeopcijunijednoodponuenih.Toje ak i ako svojim uzdravanjem iskazujeisto negativan otklon, kritiku ponuenih alternative, a bez jasnogartikuliranjatreeopcije.Nesvrstanostnijeapolitinost.Bitinesvrstanupravoznaipolitikise svrstati, ali izvan okvira prisutnih, ponuenih mogunosti. A tu se radi o najaktivnijem obliku politikogsvrstavanjakojineproizlaziniizkakvogvanjskograzloga.Uzdravanjeodpolitikogina, u naem sluaju glasanja na referendumu, stoga je izraz neaktivnosti tek pod uvjetom realne apatinostiiravnodunosti(aneformalneapstinencije). Stoga se kao presudno pojavljuje oito pitanje: na koji je nain mogue znati razliku izmeu apatinosti i nesvrstanosti? Razluiti i racionalno osvijestiti sve detalje i unutarnje politike razlike, istinska znaenja koja se kriju ispod nekog formalnog politikogina? Kako egzaktno odrediti istinu politikog fenomena u svoj njegovoj neuhvatljivosti? Temeljni problem u cijeloj prii netransparentnost je voljelanova politike zajednice. Ta netransparentnost sasvim je neotklonjiva. Kako zbog nepostojanja uinkovitog naina osvjetljivanja njene nutrine, tako i paradoksalne, promjenjive i mnogoznane prirode samog fenomena. Od davnina poznate spoznajne neuhvatljivosti praktinih, ljudskih stvari. Ne postoji nikakav pouzdan nain, pouzdan alat i metoda drutvenih znanstvenika,politologa,sociologaiostalih,kojibi mogaonavidjeloiznijeti,mjerljivimaiegzaktnima uiniti sve razine unutranjih politikih razlika. Moderna znanost i tehnika nedvojbeno su trijumfirali u obraivanju ive i neive materije, no u noenju s ljudskim stvarima u zadnjih su dvjestotinjak

godina u vie navrata polomili zube. Prvenstveno zbog vlastite naivnosti. Ne postoji, niti moe postojati, pouzdana metoda koja bi mogla na uinkovit nain politiko uiniti znanstvenotehniki vidljivim i predvidivim. Istina politikog otkriva se jedino kroz politiki proces, politiku djelatnost. Kroz drutvenu i historijsku zbilju koju konstituira. Ona je praktina. Ne moe biti fiksirana, pinned down po volji politologa i sociologa. Nemogue je objektivno otkriti smisao neke politikeinjenice, onog to se politiki odigralo. Jer ta je injenica u svom izvornom odigravanju kontradiktorna i mnogoznana. Sam subjekt nije gospodar, ve ishod sudara oprenih razloga. Kao to i ti razlozi ne postojekaoizvanjskiuzroci,mjerljivifaktori,vesukvalitativnorazliite,otvorenemogunostikojeje po sebi nemogue mjeriti i s njima raunati. O takozvanim politikim injenicama je mogue razgovarati,interpretiratiihiosmiljavati.Nonjihovajeistinauvijekuonombuduem,onometoe iz njih proizai, to se tek treba dogoditi. A tu se, stoga, ne moe govoriti oinjenicama. Tu se radi o inu, njegovoj aktualnosti i mogunostima koje se javljaju u specifinim i uvijek novim oblicima. to e rei: ne ovisi politika djelatnost o istini, ve istina ovisi o djelatnosti. Znaenje uzdravanja dvije treine birakog tijela od glasanja ne otkriva se u sasvim nepouzdanim razlozima zbog kojih graani, eventualno, nisu glasali, ve u njihovom buduem djelovanju koje e, vie ili manje, biti i aktivna reakcija na tu injenicu. Istina politikog tako je uvijek otvorena i u budunosti, a djelovanje, motivacija i artikulacija politike perspektive nuno su nadreeni kontemplaciji, znanju i nepristranomprosuivanju. Da sumiramo: zdravorazumski, prost, a svakako i zlonamjeran izlet Andra Vlahuia u pitanja politike teorije pokazao se mnogo kompliciraniji nego li se na prvi pogled moglo uiniti. U teoriji je mogue da uzdravanje graana od glasanja uistinu i bude izraz njihove politike aktivnosti. Kao to je mogue i suprotno. Nemogue je pouzdano i objektivno odrediti znaenje nekog injeninog izlaska ili neizlaska na biralita. Jasno: ne nedostaje profesionalnih komentatora i strunjaka iji je posao interpretirati referendumske rezultate, kao i sve politike fenomene. Njihova interpretacija moe biti vie ili manje uviajna, vie ili manje kreativna i uvjerljiva; no ona se na koncu teko moe sutinski razlikovati od prosjenog birtijskog komentara. Ne zbog toga to bi znanje i autoritet arka Puhovskog openito bilo jednako autoritetu i znanju prosjenog pijanca, ve zbog one prethodno natuknute nemogunosti fiksiranja istine politikog fenomena. Ne postoji metoda kojom bi se moglo odrediti koji se graanin uzdrao od glasanja jer svoju specifinu i sloenu politiku volju nije mogao izrazitikrozreduciranobliknaraspolaganju,akojiseuzdraojertuvoljunemailineeliimati.Atoje samo jedna od neodredivih pretpostavki egzaktne, neupitno istinite interpretacije ovog ili onog politikogdogaaja. *** Govoritiodubrovakomreferendumustogajeodsamogpoetkaizuzetnoteko.Jerstvarjei prijenegolijojsekonkretnoposvetimoprilinokomplicirana.Timviezauujekolikoseolakoonjoj govori.Vlastgovorioaktivnostineaktivnih;slavljenikiraspoloeniinvestitoropobjednikojvoljitihe veine; graanske udruge o demokratskom trijumfu politiki aktivnih; strunjaci i komentatori o nekonzistentnostima zakona o referendumu. Cijela diskusija kojoj smo mogli svjedoiti poslije referenduma jednako je predvidiva kao to je bila i kampanja koja mu je prethodila. Pokuajmo se,

stoga za poetak zadrati na toj diskusiji, na vidjelo iznijeti njenu predvidivost i priloiti jednu ili dvije manjepredvidiverijei. Brojke su ono neosporno. I iako je iz prethodnog izlaganja jasno da iste malo to govore o politikim stvarima (zbogega su, izmeu ostalog, i neosporne) u ovom je sluaju prigodno krenuti od njih. Dubrovaki referendum zavrio je premonom pobjedom protivnika gradnje: oko 85% glasova bilo je protiv, dok je tek 15% glasaa glasalo za. Izlaznost na referendumu bila je toliko niska (oko 31%) da bi, sa ili bez zakonski odreenog minimalnog praga, odluka po njoj bila upitne legitimnosti. Kako bi se otklonila natezanja oko legitimnosti zakonodavac je situaciju predvidio i odredio razinu od 50% traene izlaznosti. U skladu s vaeim normama referendumska odluka uinjenajeneobvezujuom. Iz tih nespornih brojki jasno proviruje nekoliko spornih stvari oko kojih se suprotstavljene strane iz kampanje i nakon proglaenja rezultata tuku. Tu se prije svega radi o problemu traene izlaznosti od 50%. Koliko se radi o razumnoj barijeri koja ograniava olako uzdizanje volje aktivne (mogueineodgovorne)manjinenarazinuopenitoginteresa,akolikoosredstvuzadravanjarealne politike moi u rukama izabranih (mogue i korumpiranih) politiara, nasuprot neposrednom angairanjuzajednice?Bilidotinurazinutrebalopoveati,spustitiiliupotpunostiukinuti?Vetuse radi o tipinom politikom pitanju. tovie, o temeljnom pitanju: kako glasati o tome kako emo glasati? Od starina taj se problem u teoriji rjeavao na razliite, nerijetko prilino ironine naine. Poput djela mudrog ustavotvorca koji bi postavivi temeljne norme, bre bolje, nestao iz zajednice. Danas su nam takvi trikovi i dalje duhoviti, ali od male praktine vanosti. U naem je vremenu vie nego ikad jasno kako politiko odluivanje mora da odluuje o samome sebi. Kako nema i ne moe nai pouzdanog,vrstog oslonca izvan samog politikog. Da samomora urealnim okolnostima uvijek iznova proizvoditi vlastitu legitimnost i to kroz izmjenu i prilagoavanje, a ne usidrenje u neku viu, nepromjenjivu,politikuistinu. Stoga je logino da aktivisti govore o nelegitimnosti zakona koji je ponitio iskazanu volju, apsolutno uzevi, etvrtine dubrovakih graana. Njihovi zahtjevi su u naelu sasvim legitimni. Kao to bi naelno mogli biti legitimni i zahtjevi neposrednoj demokraciji nesklone strane da se traena razina izlaznosti od 50% pretvori u traeni broj glasova u apsolutnom smislu (kao to je bio sluaj sa starim, prije manje od dvije godine izmijenjenim, zakonom o referendumu). Pitanja o uvjetima legitimnosti politikog ustrojstva joemo se dotaknuti u nastavku. Ono to nam je u ovom trenutku vanije konkretno je analizirati legitimnost referendumske odluke s obzirom na duh postojeeg zakona. Jer po tom se zakonu na referendum izalo. Koliko god on (eventualno) nepravedan bio, neupitnojedajebiopotovanipredvidiv,tesumusekaotakvompolitikiakterimogliprilagoditis njim raditi i iskoristiti ga za uspjeh svoje stvari. Stoga se legitimnost provedenog mora iitavati u skladusapostojeimzakonom,anekroznjegovopropitivanje. Kada kaemo u skladu sa zakonom to nipoto ne znai iskljuivo zakonskom formom, ve i njegovim duhom. Investitor i investiciji skloni politiari slavili su uspjeh kroz guranje formalne pobjede u prvi plan. Izlaznost od 31% formalno obara odluku i to je jedino bitno u cijeloj stvari. Graanskoj inicijativi skloni novinari i sami lanovi s pravom se zgraaju nad takvim bezobraznim cinizmom formalnih pobjednika (s obzirom na izlaznost). Jer uistinu se radi o ogavnoj stvari; sasvim naraziniVlahuievemudrolijeoaktivnostipasivnih.Problemprotivnikagradnjesastojiseutomeda ni sami nisu mnogo poteniji od svojih protivnika. Jer je i pobjeda koju proglaavaju, sasvim oito

lana kao i ona njihovih protivnika. U kojem smislu? Zakon koji propisuje izlaznost od 50% pretpostavlja da je lokalni referendum legitiman ako je apsolutna veina zajednice na ovaj ili onaj nain zainteresirana za donoenje odluke o konkretnom problemu. toe rei: da apsolutna veina zajednice ima svoj stav i eli izraziti svoju volju o dotinom pitanju. Problem se javlja kada se jedna strana odlui na bojkot kao sigurniji nain postizanja svog cilja. Takav bojkot je svojevrsna prijevara, izigravanje zakona. Neformalna koalicija onih uistinu nesvrstanih i apatinih sa jednom stranom u politikom sukobu uvijeke biti u apsolutnoj veini bez obzira o kakvom se pitanju radilo. Temeljno pitanje legitimnosti referendumske odluke stoga vie ne moe bitiisto formalno. Ono mora u obzir uzeti realnost bojkota. I iako formalno gledano referendum pada sa izlaznou manjom od 50% on realno, sa stanovita politike legitimnosti i u duhu postojeeg zakona moe proi. Moe biti politiki obvezujui (ak i protiv golog slova zakona). Moe biti mnogo vie od pirove pobjede, zbiljska politikapobjeda. U sluaju dubrovakog referenduma o tome se ne radi. Graanska inicijativa proglaavajui svoju politiku pobjedu diskreditirala se jednako kao i slavljeniki golf investitori. Zbog ega? Zbog matematike. Ili preciznije: zbog beskorisnosti matematike (kao prvog kandidata) za davanje uvjerljivog pravorijeka. Pod pretpostavkom izlaznosti pobornika gradnje koji su bojkotirali referendum TONO DO apsolutne razine od 50% graanska inicijativa Sr je na bila bi pobjednik. Jedini je problem u cijeloj prii da bi pri izlaznosti od 53% bila gubitnik! Cijeli problem u okolnostima bojkota pobornika gradnje svodi se na nagaanje koliko je bio broj bojkotera. Ako ih je premalo i veina od ukupne brojke glasaa uistinu je neodluna i nezainteresirana, u skladu sa duhom postojeeg zakona sasvim je legitimno da odluka bude ponitena. Inicijativa je poraena jer veina graana ne eli neposredno odluiti o dotinom pitanju. Ukoliko je pak broj bojkotera za koji postotak vei od traenih 18.5% referendum je legitiman, ali bi njime izraena volja, sasvim izvjesno, bila dijametralno suprotna. Koliki je broj onih koji su bojkotirali referendum nitko ne moe znati. No sasvim je neupitno da veina od 85%, uz izlaznost od 31.5%, nije dovoljna za proglaenje politike pobjede. Posebno s obzirom da se Sr je na legitimira kao predstavnik goleme, apsolutne veine graana,angairanihokopitanjaodpresudnevanostizabudunostgrada.Zgraatisenadbestidnim slavljem poraza od strane investitora, a vlastitu pobjedu proglaavati na tako tankoj, nategnutoj i nepouzdanoj osnovi sasvim je neprimjereno. Takvo ponaanje tekoe motivirati politiki potenog i inteligentnogaktera. ak je i gore od onoga to rade slavljeniki gubitnici jer od njih se bolje i ne oekuje. Oni imaju to slaviti jer projekt formalno prolazi, a to je, iz njihove perspektive, jedino i bitno. No sa stanovita graanske inicijative iji su ciljevi mnogo iri i plemenitiji, koja referendum vidi kao povlaten oblik politikog odluivanja rjeenje politike zagonetke. Koja idealizira neposrednu aktivnost graana i vidi je kao ozbiljnu alternativu korumpiranosti profesionalnih politiara, otuenosti bezobzirnih tehnokrata. Takva graanska inicijativa ovakav bi ishod morala doivjeti kao krupan poraz neovisno i o ishoda borbe za Sr. Inicijativa i oni njoj skloni, jasno, na stvari ne gledaju na takav nain. Oni se ponose sa svojih 84% glasova (veinom skleroznih penzionera i uskogrudnih malograana), nastavljaju borbu sa monom kapitalistikom adajom i politiarima u njenoj slubi. No: poznata je sudbina onoga tko poraze slavi on na njima jako malo ui. Stoga se ne mijenja, ne napreduje i na koncu neizbjeno biva istisnut na politiku marginu. Misli li tko da je 69% nesklone populacije u budunosti mogue pridobiti istim sredstvima kojima do sada, u razdoblju najveeg uzletainicijativenisubiliuvjereni?Itouzproglaenjepobjedeignorirajuiizostanaknjihovepodrke? Proklinjui zakon koji ne omoguuje da volja tih 23% bude i formalno zapeaena kao openita volja

svih? Pristup graanske inicijative Sr je na i njenih simpatizera u svjetlu odigravanja dubrovakog referenduma jednako je lo koliko i predvidiv. Otkriva ograniene mogunosti njenog politikog razvoja,mnogetekootklonjiveboljke. Takvo to posebno je vano s obzirom da politika borba, bez obzira o kakvom se povodu radi, nikad ne zavrava pravorijekom jednog referenduma. Tu se ne radi o nekakvom racionalnom, predvidivom procesu: problem informiranje uvjeravanje odluka. Referendum je za aktere samo jedan moment u borbi koja se nastavlja. Utoliko ukoliko inicijativi, u ovom sluaju i konkretno govorei, ponestane mogunosti i sredstava da nastavi sa borbom protiv gradnje, tj. kad (i ako) gradnja i fiziki krene, to i dalje ne znai kako inicijativa svoju aktivnost mora ugasiti. Ona se moe izmijeniti, redefinirati svoje ope ciljeve i konkretno se posvetiti buduim slinim problemima. Nastaviti raditi na poveanju politike participacije, vlastitog utjecaja i moi kroz izmjenu, redefiniranje, odranje politikog kontinuiteta i obrazovanje politike prepoznatljivosti. Iz inicijative okupljene konkretnim povodom postati politiki akter u punom smislu. Politiki trendovi alternativnog politikog organiziranja i izazivanja uhodanog stranakog sustava; protresanja temelja politikog predstavljanja sa upitnom legitimnou takvi trendovi jedan su od aktualni politikih hitova. Nakon to su prethodni izbori donijeli uspjeh nekim od sumanutih desnih populista outsidera, na ovima je izgleda dolo vrijeme izlaska popularnih, i podjednako marginalnih, urbanih jugoslovena na politiku scenu. Razliite udruge graana oito su zakljuile kako im se u kontekstu primjetne krize politikog sistema otvara prostor za prodor u centar moi i zbivanja. Koritenje i proirivanje tog prostora svakako je pozitivna pojava kao uostalom i svaki oblik odgovornog buenjapolitikeaktivnosti. Koliko uspjeno dubrovaka inicijativa skupljena oko referenduma moe kreativno redefinirati svoj poziv i odrati politiki kontinuitet? Na to je pitanje iznimno teko odgovoriti. Budunostenam torelativnobrzoi pokazati. Nekiodanalitiaraispravnoprimjeuju kakoporazom referenduma ni sama stvar sa gradnjom na Sru nije u potpunosti gotova. To to je odgovornost prenesena na lokalnu vlast moglo bi utjecati na njen izbor. Utjecaj graanske inicijative tu bi mogao bitiodnekevanosti.Politikisadrajreferendumaineposredneodlukegraanatakosepotencijalno vraaju u krilo realne, predstavnike politike. U situaciji poneto izmijenjenoj u odnosu na onu prije cijelepriesareferendumom.Utomjesmisluprvadilemaskojomseavangardagraanskeinicijative suoava po zavretku referenduma ona o nainu nastavka borbe. O kakvoj se borbi radi? Tko smo uope mi? U kakvom se odnosu ta borba nalazi sa drugim politikim pitanjima? Poto se ne bavimo programskim (re)definiranjem graanskih inicijativa uzdratiemo se od davanja odgovora na takva pitanja. Ono na to emo se, po zacrtanom planu i programu, usmjeriti je pitanje: kako je bila strukturirana politikamotivacijarazliitihakteratijekomreferendumske kampanjeisamog glasanja. to u biti daje i odgovor na pitanje o kakvoj se borbi radilo, ali, u ovom sluaju, iz perspektive referendumski nesvrstanih (svrstanih protiv referenduma). Takvo to pokazuje se posebno bitno s obzirom na korisnost svakog opipljivog primjera kompleksnosti politikih zahtjeva; suprotstavljenih razloga, vrijednosti i interesa koji se iza njih skrivaju. Bez osvijetenja te razine problema teko je govoritiobilokojempolitikomproblemu.

II
Do sada smo, izmeu ostalog, zakljuili kako stvari stoje sa referendumom i njegovim rezultatimaneulazeiupitanjapolitikogsadrajaimotivacijeokonjegaangairanihaktera.Takoer smo zakljuili da ne postoji metoda kojom bi znaenje politikogina (kao glasanja) mogli fiksirati i jednoznanoodrediti.Stogajerazumljivodajejoiteepouzdanodefiniratisuprotstavljenepolitike sadraje/interese, kao i razliite motivacijske pokretae bezbrojnih politikih aktera. Cjeline puanstva u demokraciji. Mogue je intuitivno pretpostavljati; nastojati to konzistentnije, racionalno, osmisliti politike alternative i interese; interpretacijom empirijskihinjenica na razliite naine povezivati zbilju i teoriju, jednu nepoznanicu objanjavati drugom. Rezultat takvih intelektualnih poduhvata u najboljem e sluaju, onom izraene uvjerljivosti, biti proizvoenje uvjerenja odreenog utjecaja na buduu motivaciju upoznatih i pridobivenih aktera. U najgorem sluaju ostati e bez utjecaja; obina spekulacija jedna od beskonanog broja moguih. Takve su granice istine u politici uvijek ire i uvijek izvan dosega. to je, nasuprot pesimistinim predrasudama,poticaj,anesputavanje,motivazamiljenjeidjelovanjeutojsferiljudskogivota. Ipak: i tu naseka oit paradoks. Jer unato neogranienosti istine o politici (ili upravo zbog toga) stvarni e politiki akteri istinu uglavnom uzimati kao jednoznanu i fiksiranu. Oni je, u biti, iznimno teko mogu i uzeti drugaije. Politika u pravilu teko doputa propitivanje svojih pretpostavki, upravo zbog toga to su povijesne i proizvedene, promjenjive i krhke. Ironijsku okrepu duha politika uglavnom cijeni kao i Sotona svetu vodu. Atenski puk ubio je Sokrata jer su razine doputenog propitivanja kod politike i filozofije sasvim razliito podeene. Politika, barem u tradicionalnom smislu, trai znatno veu razinu vjere i pokornosti propisanim istinama. Traiti od politikih aktera da izau iz vlastite koe, propitaju vlastite pretpostavke i danas je (unato opem uvjerenjuonaemvremenukaovremenurelativizma)gotovonemogue. Marxe,Groucho,moda i kazatiThosearemyprinciples,andifyoudon'tlikethem...well,Ihaveothersinitkogazbogtoga nee goniti kao politiki koruptivnog neprijatelja zajednice. No velika veina aktera ironijskoj mudrosti takve parole suprotstaviti e politiku nunost svrstavanja. Zauzimanja strana. Pretpostavljanjenekihprincipakaouvjetapolitikogidentitetaidjelovanja.Problem,ikrajnjaironija, lei uinjenici da se temeljni politiki principi (koji bi trebali predstavljativrst oslonac) pojavljuju u beskonanoj varijaciji, ovise o povijesnom kontekstu i podloni su konstantnom redefiniranju. Konkretna i praktina politika perspektiva, vizija i motivacija tako se uvijek pokazuju nadreenima apstraktnoshvaenimprincipima. Zbog toga su pitanja: Kako se konkretno obrazuju politike perspektive?, Koja je tajna politikemotivacije?odpresudnevanosti.Nanjihje,kaotosmoprethodnoobrazloili,nemogue pouzdano i jednoznano odgovoriti. Stoga se mnogo vanijim pokazuje ispitivanje mogunosti uoblienja razliitih politikih sadraja u specifinim i konkretnim, drutvenim i povijesnim okolnostima. Aktualnom politikom svijetu koji nas okruuje. Uzevi u obzir da je stvarna povijest (drutvo i politika) uvijek mnogo bogatija, sloenija i, naroito, paradoksalnija negoli se ini po njenomjezinomreduciranju,racionalnojpreradiikonzistentnomprezentiranju,moguejesmisleno govoriti o konkretnim politikim alternativama. Jer te se alternative i obrazuju kao razliiti oblici noenja sa povijesnom kompleksnou. Kao razliite mogunosti rjeavanja aktualnih, i za zajednicu kao cjelinu znaajnih problema. Kao pokretaa politike dinamike iju tajnu moda i ne moemo

otkriti, ali smo zato osueni na to da je praktino proizvodimo. Jasno: dok se ne uzmognemo uzdii narazinuzvijeriibogova. Govoriti o politikom sadraju, posebnim razlozima i motivaciji aktera referendumske borbe za Sr iz takve je perspektive iznimno zahvalno. Naroito zbog toga to neposredni akteri cijele prie o kojima ovdje govorimo svoju poziciju uglavnom ne shvaaju na tako refleksivan nain. Zbog toga i razmjerno proizvoljno skiciranje politikog polazita sukobljenih strana slui nekoj svrsi. Svakako doprinositransparentnijemrazumijevanjuaktualnihpolitikihalternativa. *** U borbi za Sr obrazovale su se dvije temeljne frakcije: investitor, tvrtka Razvoj Golf i protivnik gradnje, graanska inicijativa Sr je na. Prvu bi, bez velikog problema, mogli nazvati burujima, a druge graanskim aktivistima. I jedni i drugi predstavljaju svojevrsne avangarde, pokretae na djelovanje u vezi sa Srom brdom na kojem se ve stoljeima nije dogaalo nita (osim periodinih pukaranja). I jedne i drugeini relativno mala grupa ljudi. I jedni i drugi borci su, jasno, za pravednu stvar i istinu. Buruji za pravo slobodnog opredmeenja kapitala u dostupnom prostoru. Graanski aktivisti za slobodu prostora od takve dostupnosti i opredmeenja. Pozadinom i razlozima i jedne i druge grupe sadrajnije emo se baviti u nastavku jer i jedna i druga strana predstavljaju politike interese koji u biti nadilaze dubrovaki sluaj. Interese koji se povodom Sra pojavljujusluajno.ijijepolitikisadrajodope,danekaemoiglobalnevanosti. Trea frakcija vrijedna spomena i imenovanja, koja je takoer, na svoj specifian nain izraz openitih, a ne samo lokalnih politinih osobitosti, frakcija je plaenika, najamnika ili popularno: proletera. To je politika frakcija onihiji se interes sastoji u tome da se kapital kroz njih opredmeti. Ili jednostavnije: da rade za pare. Ovdje se neemo uputati u marksistiku analizu klasne svijesti kao politike svijesti proletera. Zadrati emo se na neupitnom: ekonomskom interesu proletera da njegovaradnasnaganaekupca,dase toboljeproda.Isnjimpovezanompolitikiminteresom,to prethodi bilo kakvoj stvarnoj ili zamiljenoj klasnoj svijesti da mogunosti prodaje rada budu uveane. Proletera, kao i buruja, zanima jedno goli, materijalni interes. On nema interes grada, domovine i javnosti ispred svog interesa. Jer grad, domovina i javnost ne jame mu sigurnost i blagostanje. Utoliko ukoliko mu takvo to jame on nije proleter. Njegovo bogatstvo ovisi u radu, o nadnici; on je moderni plaenik to radi za aku dolara. I zna da je takav. Stogae gotovo spontano teiti ekonomskoj aktivnosti, kapitalu, kao to kapital, sa svoje strane, jedvaeka da se s njime sljubi jasno, po to povoljnijim uvjetima. Ako je privatiziranje neiskoritenog prostora koji ne daje plae cijenazapoveanjeponudeposla(makakvaonabila)proleteretucijenusradouplatiti. Ovakav proletarijat, najopenitije govorei, predstavlja veliku veinu pobornika buroaske rabotenaSru.Osimproletarijataiburoazijeprojektjopodravajuisitniprofiteri,vlasnicizemljita na prodaju, razni lokalni poduzetnici to se nadaju hvatanju mrvica sa bogatakog stola. Takva je bagra, jasno, zanemariva; kako po broju tako i po utjecaju, bogatstvu i moi. Ona je beznaajna za u prii o Sru i referendumu. No znaaj frakcije koju smo imenovali proleterskom teko se moe precijeniti. Ona je znaajna ideoloki i realno. O njenom glasanju ili ne glasanju u krajnjoj je liniji ovisioishodreferenduma.Onjenomeglasanjuovisitiilokalniizbori;onajejedanodstupovaokoje

se mora oslanjati svaka vlast. Kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Proletarijatom se, unato njegovojpresudnojvanosti,unastavkuneemopreviebaviti.Kaoiusluajuburoazijeigraanskih aktivista o ovoj se frakciji u kontekstu specifino dubrovake situacije maloto ima za rei. Osim moda da Dubrovnik nije tipino proleterski grad. Bez tog uvida teko bi bilo razumjeti onih 23% glasova protiv. Stoga nam je, u kontekstu razjanjavanja specifino dubrovake situacije, mnogo vanije razumjeti kakav je to Dubrovnik grad. Koja je to politika frakcija, koji interes, sadraj i motivacijaosnovamasovnogglasanjaprotivkojejecijelupriusareferendumomuinilozanimljivom. I uope moguom. Timeemo otkriti specifian, realan drutveni oslonac inicijative protiv gradnje u Dubrovniku. *** Specifina frakcija kojojemo se neto detaljnije posvetiti frakcija je malograanskog, vie ili manje ksenofobnog, kulturnoidentitetski iskljuivog lokalizma procvalog na rentijerskoparazitskoj ekonomskoj bazi, ponesenog iluzijama plitke, konzervativne ideologije. Idealno zamiljene predstavnike ove frakcije prigodno se ini nazvati ognjitarima. iroka lepeza ognjitarske gradacije prostire se od umjerene, pristojne, tipino malograanske varijante do radikalne, sumanute, ksenofobne izopaenosti. Za razliku od udarnih trupa i jezgra inicijative Sr je na ognjitarska retorikarijetkoeseradoisprsitiujavnosti.Takvotojerazumljivo.Naroitosobziromdaognjitari, kao i proleteri, ne predstavljaju avangardu. Kako to izgleda kad se ognjitarske avangarde izbace u prvi plan mogli smo vidjeti sredinom prethodnog stoljea. Tada se, ako nita, nitko u Dubrovniku nije moraobojatiidovskihinvesticija.Smatrasekakojeognjitarskaavangardaporaenauvelikomratu, kao i da je, na neto drugaiji nain, podigla glavu u onom nazvanom domovinskim. Od tada je smatramo uspavanom zvijeri. Ognjitari su danas obini ljudi, kao i proleteri. Idu na posao, kupuju u prodavnim centrima, vie ili manje uspjeno krpaju kraj s krajem i svakako nisu posebno politiki motivirani. No utoliko ukoliko su politini oni su bitno razliiti od proletera. Oni se nee radosno prodavati za aku dolara. Oni vjeruju u posebnost vlastite pozicije i interesa (kakve god one prirode bile). Vjeruju kako je njihovo dobro, blagostanje i budunost vezana uz usku zajednicu kojoj pripadaju, gdje nalaze svoje ognjite. Oni se ne nadaju probitku kroz sluenje kapitalu i velikom svijetu, ve spas vide upostavljanju granica prodoru istih u njihov (rijeima popularnog pjevaa) mali komadi svemira. U svijet njihovog rentijerskog, sitnoposjednikog ili lokalnadniarskog blagostanja. Ova ognjitarska politika tendencija, sa svojim paradoksima i razliitim licima, u svojoj dubrovakoj varijantivrlojeopasnainipotosasvimuspavana.Frakcijaodvelikevanostiprirazumijevanjuborbe zaSr. Nekoliko je bitnih paradoksa ognjitarske pozicije kroz koje ju je najlake upoznati. Njen temeljni paradoks onaj je rentijerske ekonomske baze koja Dubrovnik ini u potpunosti ovisnim o vanjskom svijetu i uvjerenja o posebnosti statusa, slobodi koja gradu po prirodi pripada (a koja se formira nasuprot strancima i stranom). Drugi paradoks, kroz koji se prelama sama bit ognjitarske ideologije, paradoks je kulturnoidentitetske iskljuivosti i realne mnogostrukosti stvarnog identiteta grada; kako u historijskom smislu, tako i posebno u kontekstu aktualne drutvene situacije. Trei paradoksdubrovakihognjitarakojiemonavestiposebnoseodnosinakonfliktlokalnogidentitetai kapitala. Njime nam se konano ironijski zaokruuje slika dubrovakog ognjitara: osobe koja od kapitala brani grad koji je izumio kapitalistiku logiku i na njoj se obogatio; naijoj je bespotednoj osnovipostaoonotojest.

 U politikoj se ekonomiji, sasvim uopeno govorei, renta uzima kao kategorija povezana sa monopolom. Monopol je pak iskljuivo pravo raspolaganja odreenim konkretnim predmetom sa specifinim, oskudnim svojstvima. Profit bi se mogao uiniti kao renta koja proizlazi iz monopola nad kapitalom. Takvo to bio bi sluaj kada bi jedan subjekt pod svoje vlasnitvo mogao uzeti sav kapital. Tobi,istovremenoznailoiukidanjetrinogkapitalizma.Takvetendencijepovijesnosubileposebno izraene za trajanja imperijalistikog razdoblja, premda nikad ni priblino dovedene do svog zaokruenja, svojevrsnog superimperijalizma. Kapitalistika realnost ubiranje 'rente' na novac ini sutinski razliitom od ubiranja rente u strogom smislu. Iako kapital moe i biti relativno oskudan, on svakako nije ni po emu specifian i u vlasti jednog subjekta. Upravo suprotno: on je sasvim apstraktan i bez ikakvog svojstva; on se moe preobraziti u bilo kakav realni predmet; njegovo uveanje upravoiovisiouinkovitomotuenjuusvijetu upotrebnihstvarisakonkretnimsvojstvima. Kapitalom i njegovim problemima detaljnije emo se pozabaviti u IV. djelu. Za sada nam je jedino bitnodaukaemonarazlikuspramrenteimonopolaunajiremsmislu. Ubirati rentu, dakle, znai moi utriti vrijednost na temelju posebne vlasti nad specifinim, nezamjenjivim i oskudnim predmetom. Takva vlast uvijek je neka vrsta formalnog ili neformalnog prava. Prava kojim se drugi iskljuuje iz ubiranja rente. U formalnom smislu: vlasnitvo nad nekretninomilizemljomvlasnikuomoguujuubiranjerenteakose,jasno,ispostavidasuspecifina svojstva te zemlje i te nekretnine u stanju rentu i proizvesti. Ili, isto neformalno i na iroj razini, pripadnost nekoj lokalnoj zajednici njenim lanovima omoguuje da posredno i neposredno ubiru rentu na specifinu, oskudnu posebnost kao karakteristike fizikog prostora u kojem je zajednica smjetena ili kulturnih vrijednosti i naslijea koji se zajednici pripisuju. Visina, obilnost rente, sama mogunost njenog izvlaenja tako je nerazdvojno povezana sa pravom na nju, sa definiranjem i odravanjem monopola. Privatno je vlasnitvo u obliku kapitala dinamino i promjenjivo; ono tei svojem uveanju kroz stalnu promjenu unutarnjih svojstava. Privatno vlasnitvo, pak, u obliku monopolistikog, rentijerskog posjeda tei to potpunijem ouvanju svoje posebnosti i prava na nju, kako bi mogunost ubiranja rente odralo i u budunosti. Gospodarenje zajednikim, fizikim i simbolikim, vrijednostima takoer se moe pojaviti kao monopolistikorentijersko ili proizvodno kapitalistiko. Vee mogunosti konkretnih predmeta za proizvoenje rente, kao i prisutnost postojeih obiaja njenog izvlaenja, u pravilu se praktino pokazuju kao posebno ivi poticaji monopolistiko rentijerske politike logike. Takvo to svakako je sluaj u Dubrovniku. Povijesno naslijee, cjelovito uuvana gradska arhitektura, tipino mediteranski arm i daak balkanske egzotike za shvaanje prosjenog zapadnjaka. Kako bi se obino reklo: Dubrovnik je na cijeni. On je u posjedu vrijednih i jedinstvenih rentijerskih mogunosti. On ih je, naroito u zadnjih dvadesetak godina, koristio do krajnjih granica. Dubrovaka ekonomija gotovo je iskljuivo sazdana na renti. Rentu ubire velika veina graana od kojih mnogi toga nisu ni svjesni: obrtnik koji popravke naplauje iznad trine cijene;poljoprivrednikkojilourakijuprodajekaolokalnisuvenir;trgovackojinadprosjenozarauje na robi koju uvozi i prodaje i slino. O doslovnom iznajmljivanju nekretnina bolje je i ne govoriti. O lokalnomproraunujoimanje. Dubrovnikje bezdaljnjegatipianrentijerskigrad.A rentajekaotosmoprethodnonaglasili vrsta ekskluzivizma i ekonomskog parazitizma. Ona se ubire na osnovu posebnih privilegija, a ne opipljive vrijednosti koju proizvodi. Ona se stoga mora na neki nain ideoloki legitimirati. isto ekonomski rentijere svoje pravo prilino teko objasniti. Jer ono je, u sutini,isto sluajno; sretna

okolnost koju stalne promjene, drutvena dinamika konstantno dovode u pitanje. Naijem odranju treba aktivno raditi. Stoga je on u startu osuen na mistifikaciju. Sklon je proizvoenju razliitih umotvorinakojimanastojiopravdativlastitistatus.Uzsverazliitevarijacijeideologijarentijerauvijek je konzervativna, naopako okrenuta spram dinaminosti svijeta. Prema fiksiranju i obrani vlastitog identiteta,posebnostiinovinamaugroenoginteresa.Njentemeljniparadokssastojiseuinjenicida kaoparazitskaekonomskaformaovisiprvenstvenooonometoproklinjeovanjskomsvijetukojije voljan da rentu i plaa. Ili drugaije: dok je zajednica uistinu i realno zatvorena u sebe, u svoju posebnost i svoj specifini interes ona e biti uskraena za ubiranje rente. Ona e ivjeti od svojih specifinih, vie ili manje autarkinih oblika organizacije ivota i proizvodnje. Rentijerska zajednica sama se voljno otarasila materijalne sutine svoje posebnosti, kako bi u odnosu sa onim vanjskim mogla profitirati na raun sluajno utrivih vrijednosti koje ima na raspolaganju. Zbog toga je rentijerska ognjitarska zajednica dugorono neodriva. Kada se zajednica otvori svijetu pitanje je vremena kada e posebne, lokalistike mogunosti ubiranja rente izgubiti svoju racionalnost i odrivost. Rentijerska ideologija uvijek je izraz realnog drutvenog paradoksa, pa je i sama po sebi neizbjenoplitkaiparadoksalna. U dubrovakom sluaju ona se oituje kao specifina frustracija i, vie ili manje izraena ugroenost strancem. Stranac je dubrovakom rentijeru najvei prijatelj i neprijatelj. On ga hrani i bogati. No on ga istovremeno i ugroava. On ga ne ugroava na nain na koji strano ugroava ruralnogksenofobakojicrnceiazijatedoivljavakaoimarsijance.Neugroavaganitinanainnakoji seurbaniksenofobosjeaugroenoodstranejeftinihstranacaradnikakojiemu,kakovjeruje,oteti posaoipokvaritikrvnusliku.Onjekaorentijerparazitimalograaninugroenodstraneonihkojima se usluno klanja i ljubi im ruku. Od stranaca kojima e ako treba ruku ljubiti sve dok ne diraju u njegovo posebno pravo, dok mu za to plaaju. No on zna: njegova privilegija svakog je dana sve vie ugroena.Stranacjemoanineesezadovoljititimedaispijakoktele,plaanapojniceiuivaudivoti grada pod Srom. On e htjeti da ga kupi; da ga iskoristi; da silom novca istisne malog rentijera i uskoi na njegovo mjesto. A mali je rentijer samo ovjek: lako pada pod kunjom da se diskontno proda. Jer tako je lake kupiti stan, auto, vikendicu; bezekanja i odgode podebljati bankovni raun. Stoga se rentijer osim stranca boji i samoga sebe. Njegov openiti, politiki interes hrve se sa privlanimzovomstranevalute.Stogase,dabipobijedio(samo)obmanjujemranimideologijama. Identitet stranca suprotstavlja vlastitom. Posebnosti Dubrovnika uzdie na tron i u svom svakodnevnom ivotu uiva u ispraznom lokalizmu. Grozi se Srba koji periodino, kako je upisano na jednom od panoa sumanutog arsenala na tvravi Imperijal, na Sr sa istoka napadaju ve stotinama godina. Unato tome to je krajem devetnaestog stoljea u Dubrovniku vladala partija Dubrovana katolikaSrba; to je dobar dio dubrovake intelektualne elite svoj identitet shvaao srpskim i to je jedan od njihovih asopisa nosio ime Sr. Grozi se gramzivih idova koji nas, sebi svojstveno, ele zauzeti zavjerama, spletkama; zavarati laima, imobilizirati novcem, kako bi Dubrovniku mogli zabiti no u lea. Unato tome to udubrovakim zidinama stoji jedna od najstarijih sinagoga u Europi, to jeidovskazajednicajednaodnajstarijihugradu,aDubrovniksamiidovskigrad.GroziseAlbanaca, RumunjaisvakakvihCrnacakojienamgradpreplavitikakobizalijevalitravunaSru(jer zalijevanje trave, jasno, uvreda je pravom Dubrovaninu). Unato tome to je Dubrovnik povijesno, od svog nastankarastaokrozotvorenostpremasvijetuistrancima;tojeodsvogprvogdanavezarazliitogi stranog (latinskog i slavenskog), a ne monolitno jedinstvo fiksiranog identiteta. Ksenofobna crta dubrovakogognjitarstvasvakakosekatkadpojavljujeuekstremnijem,gotovoifaistoidnomobliku, dok se katkad zadrava na razini uobiajenih malograanskih predrasuda i odmjerenijeg stava. No

neupitnajeistinadaseradiorazumljivojnadopuniijednomodtemeljnihnainanakojeseuobliuje rentijerskaideologija. Cijela ognjitarska politika perspektiva izrasla na rentijerskoj bazi pokazuje se posebno smijena akouobzir uzmemo stvarni, povijesni, drutveni i ekonomski karakter grada pod Srom. Tu nam se pred oi baca golemi ironijski luk koji zaokruuje cijelu priu. Jer koliko god kulturno i identitetski Dubrovnik, kao i svaki grad, bio raznovrstan, mnogostruk i paradoksalan, on je ipak imao neke stvari koje su ga drale na okupu. Koje su predstavljale temeljni oslonac njegove moi i prosperiteta.Iiakojeistinadajeotvorenostiznalakokoritenjerazliitihpotencijalanarodanaijoj se razmei nalazio proizvela njegovu veliinu, time jo uvijek nismo rekli to je konkretno omoguilo takvu praksu. Jedan od kljunih uzroka mogunosti takve prakse svakako je upravo otkrie i promoviranje bespotedne logike materijalnog interesa kao interesa kapitala u nastanku. Ironija cijele prie sasvim je oita ako u obzir uzmemo da je povijesni Dubrovnik jedan od izumitelja kapitalistike logike. Dubrovaka republika jedna je od srednjovjekovnih mediteranskih dravica koje su nasuprot feudalistikoj logici ekonomske statinosti i ubiranja rente krenule putem trgovine, ekonomske dinamike i bogaenja kao tajne drutvenog razvoja i poveanja opeg bogatstva. Ako bi netko htio tragati za stvarnim dubrovakim identitetom, i kada bi tako sumanut poduhvat imao ikakvog smisla, do uspjeha bi najblie doao kada bi slijedio trag novca kao kapitala. Dubrovaka republika uistinu je bila politiki statina, aristokratska republika, to ju je na koncu i dokrajilo. No ono to ju je uzdiglo svakako je njen drutveno ekonomski, kapitalistiki sadraj. Stoga se kominim ini u ime zatite dubrovakog identiteta grad titi od kapitalizma. I to naroito sa pozicija ksenofobnezatvorenostiirentijerskogparazitizma. No takva je otprilike logika, politiko polazite, rentijeramalograana. Najkarakteristinije politike frakcije u dubrovakom sluaju. Oito pitanje koje se u tom smislu postavlja glasi: koliko je razlonotufrakcijuposebnoizdvajati,isticati?OkolikoseznaajnojiutjecajnojfrakcijiuborbizaSr tu zapravo radi? Svakodnevni boravak na dubrovakim ulicama za vrijeme kampanje svakom je savjesnompromatraumogaojasnoukazatinarazmjernovelikupopularnostognjitarskihideja.One bolje upoznate sa nainom na koji grad pod Srem inae die takvo to tekoe biti iznenaujue. Kako prostor ne bi troili na besmislene spekulacije o tome koliko je, i u kom smislu, ognjitarska frakcija zapravo brojna, na koji je nain utjecala na referendum, svakomemo na volju prepustiti da se po savjesti bavi time. Ako je rentijerskoognjitarska politika motivacija proizvela i 10% od svih glasova protiv vjerujem kako je bila znaajna. Smislenim seini pretpostaviti da je proizvela i mnogo vieodtoga. Od mnogo je veeg znaenja vidjeti kakve ope politike i teorijske posljedice proizlaze iz uzimanja u obzir sluaja dubrovakih ognjitara. Kompliciranja uobiajenog definiranja sukobljenih strana. Ta pria je prije svega znaajna kao primjer kompleksnosti politike motivacije i unutranje politike napetosti izmeu razliitih politikih perspektiva koje se u danom trenutku angairaju oko zajednike svrhe. U ovom se sluaju prije svega radi o odnosu ognjitara i urbanih aktivista. Unato tome to u zbilji mnogi aktivisti mogu biti ognjitari i obrnuto, radi se o dvije razliite i teko pomirljive politike pozicije. Koje su na dubrovakom referendumu stajale sa iste strane barikade i glasale za zajedniku stvar. Lijevi, urbani, progresivni, otvoreni aktivisti usmjereni prema idealu javnog dobra realno su se zatekli u koaliciji sa desnim, malograanskim, konzervativnim i ksenofobnim rentijerima okrenutim ouvanju sebinih privilegija. Politiko svrstavanje u tom se smislu, donekle i paradoksalno, u kontekstu realne borbe/konkretnih ciljeva pokazuje kao nain

prikrivanja temeljnih politikih razlika. Politiki ivot uvijek je vredniji, bogatiji i korisniji to je transparentniji; to vidljivima ini prikrivene interese, na vidjelo iznosi skrivena proturjeja. Svako zamagljivanje politikih razlikovanja, smanjena vidljivost politikih paradoksa samo je po sebi znak politike slabosti (a ne uvjet dobivanja moi). I dalje: politiki se ivot uvijek odvija u okruenju pozitivnih obiaja i oblika. Svaki politiki oblik otvara specifian prostor djelovanja. Svaki potie ovakvu ili onakvu praksu; politiko vie ili manje prikriva; usmjerava u ovom ili onom smjeru. Ta spoznaja posebno je znaajna kod odreenja krajnjih domaaja referenduma kao politike forme. Ili, tonije reeno, njegove sasvim oite limitiranosti. U prvom dijelu teksta analizirali smo rezultate dubrovakog referenduma; apstraktno govorili o razlozima izjanjavanja; apstinenciji i legitimitetu konane odluke s obzirom na duh vaeeg zakona. Ovdje nam se, po uzimanju u obzir sadrajnih politikih prijepora, pred oima otvara sasvim drugaije pitanje: kako je mogue politiki efikasno djelovati kroz krajnje limitiranu referendumsku formu? Formu koja kompleksnost politikog ivota reducira daleko vie negoli je nuno. Neini jeini vidljivijom, opipljivijom, ve je zamagljuje i skriva. Reducira na prosto za ili protiv; koje u svojoj ekstremnoj jednostavnosti izostavlja veinu onog politikibitnog.Isputasamsadrajokojemovisioblikilegitimnostpolitikogodluivanja.Posebnou demokraciji. Time se u biti suoavamo sa starim problemima u novom obliku: pitanjem dobrog ustrojstva vlasti;irinepolitikogprostoraioblikadjelovanjakojimaseprostorimaispuniti.

III.
Jedno od temeljnih polazita graanske inicijative Sr je na bilo je uvjerenje o neposrednoj demokraciji kao loginoj i sasvim prigodnoj alternativi postojeim oblicima politikog odluivanja. To uvjerenje nipoto nije sluajno. Ono se u zadnjih nekoliko godina pokazalo iznimno popularnim u dobrom dijelu javnosti. Posebno na ljevici. Direktno odluivanje graana o politikim pitanjima trebalo bi zamijeniti nepouzdane i korupciji sklone profesionalne politiare koji uz sve svoje boljke nerijetko nemaju viziju rjeenja drutvenih problema. Kad bi viziju kojim sluajem i imali kronino bi im nedostajalo legitimiteta da je i provedu u djelo. Kriza legitimiteta predstavnikih politikih institucija koja se podudara sa njihovom oiglednom neuinkovitou u rjeavanju aktualnih drutvenih problema kontekst je u kojem ideje o direktnom odluivanju graana zvue smisleno i privlano. Pobornici neposredne demokracije, dodue, olako previaju kako postoje i druge alternative vladavini politiara. Prije svega vladavina strunjaka, tehnokrata koja e politiarima zamjerati veinu istih stvari, uz objanjenje kako dotine boljke proizlaze iz prevelike ovisnosti politikeonepredvidivojvoljiglasaa. No, pustimo za sada sukob tehnokrata i neposrednih demokrata po strani, kako bismo se na miru mogli pozabaviti odnosom predstavnike vlasti i njenih izazivaa politikih alternativa. U Dubrovakom sluaju (prije svega) neposrednog odluivanja putem referenduma kao alternative politikom predstavljanju. Jer sukob se, kao to znamo, nije vodio iskljuivo izmeuaktivista i golfera (sukobljenihstranauborbizaSr),veiizmeuaktivistaipolitiaraokonainanakojieseodlukeo

sudbini Sra donositi. Sasvim je jasno kako graanska inicijativa Sr je na ne bi ni nastala da slubena, profesionalna, predstavnika vlast nije pokazala posebnu sklonost osiguranju gradnje na Sru. Poto se pokazalo da su svi izabrani politiari, bez obzira na stranaku boju, iz nekog razloga, posebno skloni prihvaanju investicije, loginim se pokazalo povezivanje protivljenja gradnji i zahtjeva za alternativnim oblicima politikog odluivanja. Referendumom kao zakonski predvienom i pogodnom neposredno demokratskom formom. Pozitivno vrednovanje neposredne demokracije i radikalna kritika prevladavajuih oblika predstavnikog odluivanja tako se spontano pojavila kao osnova legitimnosti konkretnih zahtjeva u vezi sa Srom. Jer: ako je sve u redu sa vladajuim, predstavnikim, politikim oblicima, ako su normalni naini odluivanja legitimni, onda je i odluka lokalnevlastiogradnjinaSrulegitimna. Inicijativa se u svojoj borbi svakako mogla posluiti i instrumentima predstavnikog sistema na raspolaganju. Djelovati kao budniuvar zakona i brana eventualnom guranju investicije protivno postojeim normama. Takav pristup pokazuje se razmjerno neuinkovit poto je vlast u mogunosti mijenjati norme i prilagoavati ih konkretnim potrebama. Druga mogunost djelovanja inicijative u okviru sistemaaktivan je lobistiki pritisakija uvjerljivost uvijek ovisi o moi na raspolaganju lobista. Granice takvog pristupa sasvim su oite ograniena mo i utjecaj koju moe imati inicijativa okupljenaokoizoliranogproblema,bez stabilnebaze,kontinuitetaiprepoznatljivosti.Lobistikamo inicijative Sr je na, kao i samo njeno formiranje, proizvedeno je tek kroz borbu za referendum. Inicijativa se sama inicirala referendumom, a ne mimo njega. Stoga joj ni direktni politiki angaman upredstavnikomsustavu,kandidaturazaformalnenositeljepolitikemoiiodgovornostinijemogla bitiprvaopcijauborbi. Mar kroz institucije, unoenje novog sadraja u umali, zakrljali i korumpirani sustav, ideja poveanja politike participacije politiki je trend kao i zahtjev za neposrednom demokracijom sa kojim se granino preklapa. Zajedniko obiljeje participativnog i neposredno demokratskog trenda prvenstveno je kritika realnoegzistirajueg predstavnikog sistema; zahtjev za aktivnijim utjecajem graana, to vidljivijim oitovanjem njihove volje. Sutinska razlika oituje se u viziji alternative: neposredna demokracija institucionalno posredovanje i predstavljanje po definiciji uzima kao otuenje politike volje graana; participativna demokracija pretpostavlja kako aktivnije angairanje graanauokviruinstitucijaimimonjihobogaujepolitikiivotinavjerodostojnijinainreprezentira zajedniki interes. Iako se katkad mogu uiniti teko razluivima participativni i neposredno demokratski trendovi u biti polaze sa suprotnih, gotovo nepomirljivih pozicija. Neposredna demokracija bit participacije vidi u glasanju, neposrednom izraavanju volje stoga i zaziva vie neposrednog glasanja kaonain rjeenja problema legitimnosti. Participativna demokracija poziva na praktino aktiviranje oko konkretnih politikih pitanja; utjecaj na nositelje vlasti, informiranje, djelovanje na vie razina; te na koncu i ukljuivanje u borbu za stjecanje politike moi u postojeim okvirima.Sobziromnaautentianpoticajnapolitikoangairanje,kaoikandidaturunapredstojeim lokalnim izborima, inicijativa Sr je na bez daljnjega se moe smatrati i participativnom i predstavnikom inicijativom. No ipak: taj se aspekt u prethodnom razdoblju ipak pokazao sekundarnim pri legitimiranju inicijative. U centru je bilo konkretan cilj (Sr) i konkretno sredstvo (Referendum). Od samoga poetka inicijativa je tako bila najue povezana sa promocijom neposredno demokratske alternative postojeem politikom nainu odluivanja. Referendum je s razlogom bio njena centralna parola. Taj pristup inicijativu je povezao sa mnotvom srodnih politikih tendencija.

Integrirao ju je u naznaeni neposrednodemokratski trend koji je u zraku ve nekoliko godina. Referendumska kampanja prola je u znaku naglaavanja demokratske superiornosti neposrednog odluivanja nad vladajuim politikim formama. Borba se vodila protiv (pretpostavljeno) sasvim nepravednih, nedemokratskih odredbi o 50% izlaznosti i ostalim barijerama neposrednom izraavanju narodne volje. Konaan ishod, rezultati referenduma pokazali su se dovoljnima za odranje vjere u pravednost borbe. Poticaj za njen nastavak. Jer Dubrovnik je oivio, narod se probudio, a vlast ga je formalnim smicalicama izigrala. Berto alaj nedavno je govorio o politikom kapitalu graanske inicijative kojie se oitovati na predstojeim lokalnim izborima. Tue se ipak, s obzirom na unutarnje politike prijepore, raditi o vrlo tekoj zadai. Ako zbog niega drugog onda sigurno zbog toga to je inicijativa svoj politiki kapital i izgradila kao alternativa glasanju na lokalnim izborima. Prenoenje glasova bitie teko. Uspjeh neovisne liste prije je siguran negoli neizvjestan sigurno je lo. Tanka osnova politikog identiteta teko premostiv ponor izmeu konkretnog, izoliranog cilja oko kojeg se inicijativa skuplja i ope politike perspektive koja nije ni obrazovana, koju je jednom ozbiljnom akteru i najtee konzistentno, a opet dovoljno inventivno i privlano obrazovati. To su problemi razvoja inicijative Sr je na u participativnom i predstavniko demokratskomsmjeru. No, bez obzira na specifine probleme dubrovake inicijative: uskakanje u sistem odozdo; revolucija u predstavnikoj formi neoekivanom promjenom sadraja i pristupa tu se nedvojbeno radi o aktualnim, ivim politikim zahtjevima. Na predstojeim lokalnim izborima u tom se smislu pojavljuju i mnogo znaajniji, realniji i artikuliraniji igrai. Poput zagrebake stranke Za grad. Participativnodemokratskitrendovidoputajukombinacijupostojeihformipolitikogodluivanjasa alternativnim sadrajima i neposrednim, autentinim angamanom. Slobodnom od uskogrudnog oportunizmaistranakestegekojipoprirodikoeinicijativuiuvjerljivostpolitikihaktera.Noviigrai na sceni su uvijek izvor regeneriranja i dubinskog prilagoavanja predstavnikog sistema. Oni ne samo da nisu problem predstavnike demokracije, ve je ona u problemima kad ih nema. Kao to je nesumnjivo ve dosta dugo bio sluaj. Prodor vitalnih i inventivnih stranaka vezanih za iru aktivistiku bazu jedan je od naina oporavka predstavnikog sistema. Koliko e uspjeno politiki izazivai moi izgraditi politiku prepoznatljivost, biti prisutnosti i odrati kontinuitet djelovanja (a uz odranjeunutranjedinamike)?Toje,kakoseznarei,pitanjeodmilijundolara. Zagrebaka stranka Za Grad dobar je primjer aktualnosti takvog naina djelovanja. Ukorijenjena u specifinostima zagrebake aktivistike scene ova skupina ljudi odluuje se politiki organiziratiisudjelovatiuborbizapolitikumo.Dabitouinila,radiredizajniranjeipromjenusvojih naglasaka, od onih koji odreuju specifine teme i pristup njihova graanskog angamana (uloga biciklista kao subjekta u gradskom ivotu) prema neemu to se moe u veoj mjeri politiki poopiti odnosno biti djelatna ideja u politikom ivotu. Participativna demokracija jedan je od temeljnih grupnih oslonaca. Sasvim je jasno koji je vodei motiv za odabir te ideje: kritika predstavnike demokracije kao vid ove reducirane forme koja naglaava vladavinu naroda kao najveu vrijednost; i kojautompogleduiniotuenimljudeodnjihovihzajednikihposlova,odnosnoiniihotuenimod politike. Ne ulazei u spor radi li se o sistemu koji je upravo tako postavljen da na odreen nain aktivno pasivizira ljude, ili ljudi sami iz nekih svojih pretpolitkih razloga, interesa ili datosti aktivnije ne sudjeluju u politici, ta stranka kao aktivno propagandno sredstvo i najviu vrhunsku legitimaciju uzima eksplicitni otklon od prakse koja bi se oevidno mogla zamjeriti cijelom sustavu upravljanja odnosno vladanja gradom i nabija to ostalim politikim akterima na nos. Oni to mogu sa pravom initi, odnosno oni imaju svaki razlog da toine uzevi u obzir stabilne stranake elite; oni su svjei

ljudineoptereeniklijentelizmom,politikimdugovima,mladiiobrazovanitedolazeizmiljeakojiima privilegiranu spoznajnu poziciju za uvid u takve stvari. Njihov je vid politike manipulacije najoitiji upravo zato jer je nevin oni ne obeavaju, ve zahtijevaju participaciju. Meutim to upravo i jest manipulacija,kakoformomtakoisadrajem,kojabijednomzasvagdahtjelamanipulaciju,kaojedan od vidova u tom smislu shvaenih perverzija politike, dokinuti. Participaciju kao neto to poveava kvalitetu zajednice uslijed poveanog graanskog angamana. Njihov je mandat direktno pretoiti volju naroda u konkretne zahtjeve u skuptini; u tom smislu oni su vrhunski transparentan politiki subjekt;najprovidnijiposrednik.Naravno,zavjerovatijedasudovoljnomudridaznajudaulazakutu arenu nosi neke sasvim specifine zakonitosti i novi krug igara. U tom je smislu kritika predstavnike demokracije kao orue za ulazak usamu sferu, s ciljem obogaenja ove reducirane demokracije, vrlo zanimljivapozicija. Sasvim je jasno da mar kroz institucije, ulazak outsidera u centar politikog zbivanja nuno izaziva promjene u akterima barem onoliko koliko promjene unosi u strukture. Predstavniki sistem potrebno je konstantno regenerirati svjeim angamanom; jer to je jedini nain da se isti uinkovito prilagoava promjenama u politikoj okolini. Te promjene se, jasno, ne mogu podvesti pod predvidivo, gotovo mehaniko, prilagoavanje sistema. One otvaraju novi politiki prostor i na politiku razinu uzdiu nove sadraje. U tom smislu akteri poput stranke Za Grad, neke od grupa koje ine dubrovaku inicijativu i ostali slini akteri, mogu smisleno djelovati unutar granica predstavnikog sistema, istovremeno vrei pritisak za njegovom korekcijom i izmjenom. U tom se smislu pokazuje razmjerno nebitno njihovo previanje niza problema vlastite pozicije. To im kao pragmatinimpolitikimakterima,ukrajnjemsluaju,inijepotrebno.Upravozatojersenezamaraju apsolutnim razmjerima, ve sasvim relativnim; odreeno poveanje u participaciji rezultirat e odreenim poboljanjem u opem stvaranju kvalitete ivota, kako u strogo politikom kao i u svakodnevnom smislu. Njihov je odnos spram vlastitog poimanja politikih istina, u odnosu na njihovopolitikodjelovanjesasvimrelativan.Takvapolitikanedoreenostnipotoneograniavarast njihovogutjecaja.Dapae.Utomsmisluoniuspijevajudjelovatikaorealnipolitikiinovatori. Limitiranost dotine pozicije, kao i limitiranost takve politike inovacije, ograniena je politikimutjecajemkojijeustanjuproizvestiirazinomproblemasakojimseustanjunositi.Politiki sadraj takvih inicijativa do sada se uglavnom pokazivao gotovo u potpunosti nepolitiki. Obrazovao se oko lokalnih, tehnikih, ovdjeisada problema. Problema na koje profesionalni politiari znaju ostati slijepi, ali je to nerijetko upravo s razlogom. Jer prava politika pitanja karakterizira upravo to tosenesvodenaononeupitnoioito,onoovdjeisada.Nemogubitirazrijeeniodstranepoletnih, pragmatinih, ideoloki neutralnih (to god to znailo) graana. Sam Zoran Milanovi pred ove je lokalneizborepametnoprimijetiokakostrankesasobomidaljenosemnogoviepolitikogsadrajai odgovornosti negoli se moe nai kod poletnih izazivaa. Zbog togae stranaki sustav, s razlogom, biti teko dovesti u pitanjem trendovskim angairanjem manjeg dijela od ogromne manjine cijelog, na politiku pozvanog puka. I to uglavnom u lokalnim okvirima, oko posebnih, ideoloki neutralnih, stvari. Participativne trendove mogue je smatrati radikalnom pojavom. U biti se radi o funkcionalnom poboljanju predstavnikog sistema. Svjeem vjetru putenom kroz zamrli sustav. A razlika, kao to znamo, izmeu unoenja svjeih vjetrova i bitne izmjene sistema prilino je velika. Radikalni aktivist mogao bi se upitati koliko je participacije potrebno da luaka koulja predstavnikog sistema pone pucati po avovima? Mnogo se smislenije ini upitati: zar konkretna participacijanakojuserealnomisli(odpritiskacivilnihudrugaikontrolejavnevlastidokandidaturei ulaska outsidera da prodrmaju scenu) i nije oekivana praksa angairanijihlanova drutva u sistemu

politikog predstavljanja? Zar aktivist sa politikim pretenzijama ne ivi na granici politikog poziva i neposrednog oitovanja politike volje koju nastoji oslukivati izmeu trupca pod i maa nad glavom? Participativne aktere koji ulaze u sustav pogreno bi bilo vidjeti kao narodne delegate, kanale kojima se neposredna volja naroda uzdie na poziciju moi. Istina je prije suprotna oni su savjesni,gotovoidealniposrednicipolitikipredstavnicikakvibi trebalibiti(kadabipolitikapitanja bila jednostavna kao i pitanja o visini nogostupa i sjei oliandera). U tom odreenju realnih, participativnih politikih snaga kao idealnih politikih posrednika lei ona teko premostiva suprotnost participativne i neposrednodemokratska logika o kojoj je ve bilo rijei. Politika pragmatinost i vezanost za predstavniki sistem participativne logike nalazi se u direktnoj suprotnostisaiskljuivou,politikomnefleksibilnouneposrednodemokratskihzahtjeva. *** Participativne tendencije u naelu je smisleno pohvaliti; neposrednodemokratske, referendumske, plebiscitarne uvijek je i svuda potrebno izvrgavati kritici. Neposredno oitovanje volje naroda s razlogom se politiki uzima kao opasno i beskorisno. Temeljno teorijsko pitanje u tom smislu glasi: koje su pretpostavke funkcionalnog referenduma kao autentinog izraza demokratske volje? Od svih tekih pitanja politike teorije to mora da je jedno od jednostavnijih. I to jer je pretpostavki mnogo, jer su stroge i jer ih je lako razumjeti bez prevelikog umovanja. Da neposredno izraavanje narodne volje zna biti problematino da se nauiti i gledanjem dobrog westerna, sa prikazom kakvog fino izreiranog lina. Politika neposrednost je po definiciji rizina. Zato su realni uvjeti njene demokratske funkcionalnosti brojni i strogi. Obino se uzima da je nuno postojanje homogene zajednice u kojoj informirani pojedinci glasaju po savjesti, bez brzopletosti, slobodni od predrasuda, u duhu zakona, i svoju pojedinanu volju ne izraavaju grupirani u frakcije sa posebnim politikim interesima. Postojanje politikih frakcija koje se referendumom slue kao sredstvom politike borbe, a ne obrnuto da se kao razliite grupe obrazuju kroz izraavanjem volje na referendumu, dok su prije ina glasanja politiki strogo individualizirani uz ostale neto oitije, najvei je problem referendumske forme. Jer: u zbilji svaka politika zajednica je podijeljena (pod uvjetom da u njoj caruje politika sloboda). Neposredno demokratski ideal slobodne homogene zajednice angairanih politikih individua koje savjesnim informiranjem, deliberacijom i racionalnim promiljanjem izgrauju raznolikost pojedinanih volja, da bi se iste glasanjem satkale u areno i vrsto ue legitimno izraene volje svih taj i takav neposredno demokratski ideal sasvim je nedostian urealnosti.Noakipoduvjetimapotpuneinformiranosti,savjesnostiidobronamjernosti u uvjetima realne drutvene grupacije oko posebno shvaenih, partikularnih interesa i politikih shvaanja neposredna demokracija pokazuje se kao disfunkcionalna. Disfunkcionalnost koju nije otkrilasamoteorija,vejujeipovijesnoiskustvouvienavratapotvrdilo. Ovo, jasno, nije mjesto na kojem bi trebali otkrivati od davnina poznate probleme neposrednedemokracije.Noipak:inisekakonijenaodmetistaknutionobitnotoangairaniakteri i komentatori uporno, iz neznanja ili zle namjere, proputaju uzeti u obzir. Ako se zajednica nalazi u stanju realne politike podijeljenosti neposredno demokratsko glasanje upravo NE moe biti izvor legitimne politike odluke. Neposredna demokracija na sasvim krut i izriit nain presijeca politiku dilemu odlukom (bez obzira na to kakva bila dilema i odluka). U idealnom smislu tu bi se trebalo raditi o trijumfu istine i uzdizanju pojedinaca do odreenja openite volje kao izraza politikog subjektiviteta. Realno se radi o postavljanja jedne od sukobljenih frakcija, sa svojim posebnim interesom, na poziciju potpunog autoriteta. Manjinska frakcija se time teko moe privoljeti na

poslunost i ako je neposredna odluka u tom asu autoritet podarila suprotnoj strani, istom e se osjetiti pozvana da zatrai novo oitovanje neposredne volje svih, koristei kao izgovor razliite povode. Iz razloga to moe jer se u tome sastoji bit neposrednosti oitovanja volje kao izvora legitimiteta. Ilie se jednostavno politike suprotnosti meu frakcijama sve vie zaotravati. Logika neposrednedemokracijeuuvjetimapolitikeslobodeipodijeljenostidrutvapostepenorazarasamu sebe i tei ukidanju predvidive procedure od koje sama izvorno polazi. Na koncu se nuno pretvara u nasilnuvladavinuilianarhiju. Nekome bi se moglo uiniti da ovakvim zakljucima nekritiki promoviramo staru mudrost politike filozofije. Zastarjele pretpostavke koje u suvremenim okolnostima moraju biti dovedene u pitanje. To je istina. Sve znanje o politikom potrebno je konstantno dovoditi u pitanje, ukidati ga i transformiratisobziromnaivu,povijesnuipolitikuaktualnost.Jediniproblemucijelojprii,barem uovom sluaju, lei usitnici da raspojasani pobornici neposredne demokracije stare pretpostavke ne dovode u pitanje nego ih naprosto ignoriraju. Previaju. Zatvaraju oi pred temeljnim problemima svojih politikih zahtjeva. Ponaaju se kao da je neposredno politiko odluivanje jednostavno i u potpunosti funkcionalno rjeenje svih problema politikog odluivanja i vladavine. Dati narodu da konstantno i neogranieno glasa o svemu. Jedini problem koji neposredna demokracija mora nadvladati otpor je monika i korumpiranih politiara koji se zbog bezgraninog vlastohleplja tako teko rastaju od moi. Tu se ne radi o naivnoj ve i sasvim neodgovornoj politikoj poziciji. A upravo takav odnos prema plebiscitima, referendumima i neposrednom odluivanju ve je par godina vladajuiuprogresivnimkrugovima. Neki od materijala sa ovogodinjeg Subversive Film Festivala sa temom utopije demokracije govore da bi po tom pitanju moglo biti nekih pozitivnih pomaka. Kako se neposrednodemokratski trend na sceni primie svojem kraju. Zajedno sa zamiranjem naivnog politikog uzleta iz prethodnih godina u vrijeme razmjerno depresivnog otrenjenja koje uvijek slijedi za poletom. Nova lijeva intelektualnoaktivistika scena lagano odrasta. Svakim je danom sve mudrija i politiki tuplja. Neposredna demokracija vie ne predstavlja njenu najistureniju otricu. No: vrh Subversive festivala ipak je intelektualna avangarda, velika manjina, a ne izraz prosjenog miljenja. U njegovom radu uestvuju i neosporne veliine poput ieka koji nikad ne bi tolerirao besmislice poput promocije plebiscita. Kako bi svojevremeno rekao arko Puhovski: Okupatori fakulteta zazivali su neposrednu demokraciju.Ondajedoaoiekirekaoimdatonevalja.Pasadneznajutobi.Praviproblemlei u injenici da velika veina nema sluha za ieka; da se veini i netko poput Sreka Horvata ini filozofom. Malo je onih koji su u stanju uti to profesor kae kada i izriito govori da plebiscit ne valja. Dobar dio onih kojiuju stvari znaju rado i preuti. No najvei problem lei u tome da privlani zov referenduma dopire daleko dalje od rijei bilo kakvog mudrog autoriteta, pa bio on i medijska zvijezda. Neposredna demokracija jaa je od teorije koja bi je eljela diskreditirati. Ona se na momente pokazuje kao privlana parola, jaa i od oitih, praktinih boljki vidljivih svakom savjesnom promatrau. Spor oko nje sam se pokazuje kao stvar politikog svrstavanja. Kad neposredno odluivanjepostanesadrajpolitikog,kadapraktinozaivikaoneupitnavrijednostonose,kaoisve neupitne vrijednosti, suprotstavlja znanju, oblikuje ga po svojim svrhama i ne robuje mu. Upravo zbog toga potrebno je biti oprezan u nekritikom promicanju politikih formi openito; a posebno takoopasnihineuspjenihformikaotojeonaneposrednodemokratska. Stoga se smislenim ini nastaviti sa kritikom referenduma kao politike forme. Posebno aspekata koji se nadovezuju na tijek dosadanjeg izlaganja. Kao to smo u prethodnom dijelu ukazali

(govorivi o udnoj koaliciji ognjitara i aktivista), razliiti i nepomirljivi politiki sadraji mogu se, tovie moraju, nai pod istom stranom referendumske dileme, onog iliili, da ili ne. Politika volja aktera upravo je referendumom na najbrutalniji nain reducirana. Sva kompleksnost i paradoksalnost, ivost politikog ivota referendumom biva umrtvljena. Referendum je krut oblik prikrivanja politike volje, a ne njeno transparentno oitovanje. Njegov ishod, kakav god bio uvijek trai politiku interpretaciju; politika aktivnost u svojoj punini moe zapoeti tek kad neki referendum zavri. Kada bi referendum kojim sluajem uistinu bio vladajua forma politikog odluivanja morao bi sam sebe beskonano objanjavati. Iz svakog bi referenduma moralo proizai nekoliko novih, kojima bi se trebalo precizirati znaenje donesene odluke. A cijeli bi proces politiki ivot zajednice u najboljem sluaju bitno osiromaio. U najgorem i neto realnijem zbog svoje bi disfunkcionalnosti rezultirao ukinuem politike. Obrazovao bi se sloj politikih tehniara ili nadahnutih autoriteta koji bi efektivno osiguravali funkcionalnost sistema, te bi svoju legitimnost potvrivali plebiscitarnim pristancima masa. Tako je bilo kad god su plebisciti vladali. Prie o islandskim referendumskim ustavima i slinim gluparijama prie su za malu djecu. Svaki je ustav u stanju permanentne promjene i prilagoavanja, politikog reinterpretiranja i nadopunjavanja razliitim kanalima. Brojni su naini kojima povijesna, drutvena i tehnika realnost dolazi do politikog priznanja. Jo su i brojniji naini na koje razliiti politiki interesi katkad postepeno, katkad u naglo i trenutno, proizvode bitne promjene unutar politike zajednice. Referendumska forma svakakojejedanodnajkruih,najbeskorisnijihibesmislenijih. Mogue je pretpostaviti kako referendum upravo time to reducira kompleksnost politikog, to ga pojednostavljuje i efikasnom odlukom presijeca moe biti politiki funkcionalan. Na jednostavan nain poveati demokratski legitimitet i biti svojevrsna nadopuna/korekcija predstavnike vlasti. Ako je smisao politikog predstavljanja da omogui to vjerodostojniji prikaz razliitih politikih interesa zajednice (kroz programsko osmiljavanje preko granica njihovog raznolikog, neposrednog oitovanja), onda je smisao referenduma da to izravnije preispita legitimnost vladajuih politikih programa ije se svrhe olako pretpostavljaju kao neupitne. Referendum se tako moe initi korisnim u trenucima krize legitimiteta predstavnike politike. Za njime se moe posegnuti kako bi se predstavniki sistem poboljao i, sa svim svojim tekovinama, ouvaoodmoguihugroza.Moesepretpostavitikakoeefektineposrednijegpolitikogodluivanja biti poveanje aktivnosti i odgovornosti graana. Kako referendum sam po sebi svakako ne predstavljajednostavnorjeenjeproblemavladavine,alisvakakomoeposluitikaokorisnosredstvo zapoboljanjesistemskefunkcionalnostiovdjeisada.Modanekonanaisveobuhvatnaalternativa; ali svakako koristan korak u poboljanju postojeeg stanja. Jedan od aspekata sadrajnije participacije. Tu se radi o prilino naopakom postavljanju stvari. Jer temeljno pitanje i je to je ovdje isadapolitikinajefikasnije.Referendumsetuurazliitimsituacijamapokazujesasvimefikasannain donoenja odluka. Temeljni problem i granica njegove efikasnosti je unutarnja priroda, nuna nepreciznost,sadrajnosiromatvoinefleksibilnostodlukekojudonosi.Referendumomselakomoe odluiti, ali samo o beznaajnim pitanjima. Utoliko ukoliko se radi o preferencijskim pitanjima, lokalnim odlukama o ureenju parkova i postavljanju lampiona, referendum se ini razmjerno razumnimnainom donoenjaodluka. Noonsetakvimpokazujeupravozbog politikeispranjenosti takvih odluka. Pitanje o tome elimo li smee ili sive elektrine stupove sasvim oito se tie osobne preferencije, a ne kompleksnijeg ekonomskog ili politikog interesa. Interesa koji se u sloenim i dinaminimpolitikimokolnostimanemoesvestinabrutalnoreduciranuodluku,dvaslova,dailine. U trenutku postavljanja politikih pitanja problem se vie ne sastoji u tome to zajednica, relativno

slobodna od unutarnjih konflikata, preferira. Politiko pitanje uvijek je pitanje na kojem se lome alternativni, iskljuivi zahtjevi noeni od strane razliitih nositelja drutvene moi. Dolazi do oitovanja sukoba razliitih povijesnih tendencija; konkretnog redefiniranja kolektivnog interesa i samezajednice. Upravojestogapolitikuefikasnostpotrebnopromatratidugorono,ukontinuitetu. Ona e prije svega ovisiti o realnim, to sadrajnijim, preciznijim, transparentnijim, fleksibilnijim, inventivnijim oblicima politikog djelovanja i odluivanja. Mogunostima razrjeavanja najdubljih drutvenih podjela i sukoba koji imaju svoju dinamiku, trajanje i dugorone izazove. Problem referenduma sastoji se upravo u tome to ovdjeisada ne moe ponuditi ono politiki efikasno. On upravo ne moe nadopuniti legitimnost predstavnike vlasti jer joj nema to za ponuditi. Upravo sa stanovitapolitikogpragmatizmareferendumniemuneslui.Necijeniganinarodjernanjegatako nevoljko izlazi. Nitko moda ne zna kako rijeiti suvremene probleme i konflikte, ali je svakom razumnomjasnokakoseistinemoguprelomitiprekokoljena. Zbog toga se na koncu ipak, uz sva uobiajena objanjena, ipak moramo zauditi zbog neobine veze izmeu referenduma i graanskih aktivista. Veina graanskih inicijativa opsjednutih referendumima olako pretpostavlja njihovu politiku racionalnost. Pri tome je njihova srea da su referendumi tako rijetki, pa se rijetko imaju prilike propisno osramotiti na njima (kao to se, barem djelomino, dogodilo i u Dubrovniku). More inicijativa za referendume, sa svom silom sumanutih povoda, pojavljuje se kao svojevrsno pokrie izostanka politike vizije meu politikom alternativom. Stogasenetrebauditikadavidimodaseprofesionalnepolitikeelite,odlokalnihdonacionalnih,ne osjeajuprevieugroenima.Bezobziranastalnubukuiporugukojaihokruuje.Jer:alternativekoje ih tako buno, a ponekad i ispravno, kritiki prozivaju u krajnjoj su liniji i gore od njih. Vlahui e moda dobiti izbore obeanjem o raspisivanju referenduma, potom na vlasti uiniti sve da referendum osujeti, da bi na koncu na njemu glasao uz prosipanje besmislica o kojima smo se oitovali na samom poetku. Vlahui je smijean i proziran. To mu ipak, kao profesionalnom politikompredstavniku, moebitiipohvala.Predstavnikisistemizmeuostalogjekompenzacijaza nedovoljnu graansku aktivnost, kao i brana graanskom pretjeranom i nedovoljno odgovornom angairanju.Odnjegovogselanastogaioekujedamanipuliradoodreenerazine,kakobisadraje od opeg politikog interesa prodao zajednici kao zamiljenom suverenu. No njegova manipulacija mora biti ograniena; ona ne smije biti previe uvjerljiva i sistematina (jer bi tada dolo do prevelikogkoncentriranjapolitikemoiujednomsreditu).Stogapolitiarpodefinicijimoraispadati smijeaniproziran.Onmorapolitikomzajednicommanipuliratikampanjskiinakratkirok;odizbora do izbora; od jednog sadraja koji treba provesti do drugog. A kada se njegove mogunosti spretne manipulacije potroe ima da ga zamijeni njegov konkurent u politikoj utakmici. Pogreno bi bilo politiko predstavnitvo u potpunosti svesti na manipulaciju, ali je svakako neupitno da je ona jedna odnjenihnunihikorisnihkomponenti. Politiar mora da, kao demokratski predstavnik, jedinstvo openite volje skrpa po znanju i umijeu.Utojsezadaisvipolitiari,njihovaneformalnazajednica,pojavljujukaodrugoviisupatnici. Oni su klub koji je, u kontekstu politikog pluralizma, unutarnje podijeljen, ali na daleko blai nain negoli je to sluaj u neposrednom oitovanju politike volje naroda. Politike partije u kontroliranim uvjetima moraju simulirati kompleksnost politikog ivota u bazi. One su pozvane da artikuliraju razliite politike interese i tendencije, da ih na to smisleniji, realno provediv nain oblikuju, po mogunosti uzdignu na razinu zakona i efektivne politike odluke. Stoga politiari, u predstavnikoj demokraciji, svakako manipuliraju, ali su i sami podloni manipulaciji kako od strane naroda koji ih proizvodi i odrava, tako i od strane ueg stranakog sustava u kojem djeluju. Takav odnos uzajamne

manipulacije i utjecaja (uz sve njegove ostale specifinosti) u prolosti se, na zapadu, pokazao kao dinamianiuinkovitoblikureenjapolitikezajednice. Uzsveizazoveiproblemeskojimaseborioi u nae vrijeme naroito bori, uglavnom je daleko funkcionalniji od realnih i zamiljenih alternativa. U tomsmislutrebaitatiionuChurchillovuopredstavnikojdemokracijikaonajgoremoblikuvladavine osim svih ostalih. O konkretnim mogunostima smislenih alternativa teko je govoriti openito. Participativni trendovi koje smo spomenuli svakako su jedna vrsta funkcionalnog prilagoavanja, ali pod odreenim uvjetima u stanju je otvoriti mogunosti znaajnije politike revolucije. No to na kakvoj bi sadrajnopolitikoj osnovi do promjene moglo doi; koja su pitanja i kakvi akteri koji e potrebovati drugaije ustrojstvo vladavine; kakva bi ta izmijenjena organizacija mogla biti? Tu se radi o znatno teim, konkretnijim i svakako mnogo neposrednije politikim, da ne kaem i ideolokim pitanjima. Takva pitanja ovdje moramo zanemariti i za sada se zadrati na jasnom i, u biti, jo uvijek vladajuem zakljuku kako legitimnost predstavnike demokracije nije ugroena. Kako se nije suoila sa dovoljno monim politikim izazivaem. Stranaki sustav i profesionalni politiari jo uvijek predstavljaju relativno pouzdano sredstvo kojim drutvo politiki umjereno angairanih lanova izmirujesvojesuprotnosti,osiguravakontinuitetilegitimnostpolitikogodluivanja. No, s druge strane: naivno bi bilo previdjeti realne drutvene procese koji sigurnost predstavnike demokracije svakoga dana sve vie dovode u pitanje. Nestanak starih, klasno i ideolokih homogenih politikih subjekata; kriza politikog autoriteta i sve vea koncentracija moi u ekonomskom i tehnikom sferama; globalizacijski procesi koji razbijaju stare oblike shvaanja zajednica, odnosa i interesa. Ope su poznata uobiajena objanjenja za krizu predstavnike demokracije. O njima se neemo detaljnije oitovati. Tek emo se osvrnuti da dvije sve prisutnije, realne tendencije koje predstavljaju najoitije prijetnje stabilnosti predstavnikog sistema. Politike tendencije koje po potrebi mogu koketirati sa participacijom i neposrednom demokracijom, ali su im u svojoj biti suprotstavljene kao i politikom predstavnitvu. I, za razliku od njih, predstavljaju realnu drutvenu silu i prijetnju za sve. Radi se jasno o sotonskom paru (koji na povijesnu scenu uvijek izlazi zajedno):populizmuitehnokratizmu. Govorivi o neposrednoj demokraciji kao alternativi djelomino smo se dotaknuli i problema populizma.Jerpopulizam nerijetkoide rukupodrukuzazazivanjemneposrednijegpreputanjavlasti narodu.Tuseipakradiodvasasvimrazliitafenomena.Neposrednodemokratskaideologijausvojoj je biti utopistika; ona se ne vidi kao alternativa vlasti politikih elita, ve i kao alternativa poretku u kojem podjela na elite i mase postoji. Neposredna demokracija kao svojevrsno samoupravljanje drutva pretpostavlja lanove koji nisu samo politiki mobilizirani i osueni na odluivanje, ve i odgovorni i savjesni. Neposredna demokracija vidi se kao krajnja svrha, ali i sredstvo politikog odgoja graana do ostvarenja kolektivne, samosvjesne zajednice. Zbog toga je sasvim razumljivo da se zazivanje neposredne demokracije javlja gotovo iskljuivo na ljevici. Temeljni problem takve prie, kao to smo prethodno i zakljuili, sastoji se u politikoj neprovedivosti i nerealnosti dotinih zahtjeva. Pobornici neposredne demokracije, u svom suvislom, artikuliranom obliku, ogromna su manjina. Tipina avangarda, intelektualci i salonski revolucionarni dananjice. Oni nepogreivo ponavljaju najpogubnije greke prolosti: ive u oblacima utopija, dok realni politiki svijet marira svojim,nerijetkodistopijskimkursom. Populizam je pak sasvim suprotna tendencija. On je u svojoj biti u potpunosti prizeman. On polazi od postojeih uvjerenja, vrijednosti i predrasuda. Potpiruje ih i potie; homogenizira mase u suprotnosti spram vladajuih elita. Populizam zamagljuje politike razlike u zajednici isticanjem i

proizvoenjem dubokog ponora izmeu naroda i slubene politike vlasti. Stvarno bogatstvo i kompleksnost politikih interesa koji razdvajaju zajednicu prikrivaju se. Da bi se istakla samo jedna, uglavnom sluajna i ideoloki generirana podjela. Glavna su meta politiari. Oni su, jasno, korumpirani i laljivi. Kradu i varaju, spletkare protiv naroda. U dosluhu su sa stranim silama i tajnim organizacijama. Izdaju domovinu i prodaju se krupnom kapitalu. Od javnosti skrivaju letee tanjure i telepatski utjeu na nae misli. Jaanje populistikih tendencija uvijek je pouzdan znak nedostatka ive i aktualne politike vizije. Kako u drutvu uope, tako i posebno u redovima onih politiki angairanih.Doksalonskirevolucionaripriajuoutopijama,urealnostiserazvijajuopasnealternative postojeem, nesavrenom poretku koji vapi za smislenom i realnom izmjenom. No kriza politike vizije naroito je prisutna u redovima slubenih politikih elita. U svoj svojoj nedoraslosti povijesnim trenucima u kojima se nalaze politiari manjak vizija i ideja nastoje kompenzirati pojaanjem manipulacije. Opasno se igrajui vatrom: jer trenutak u kojem manipulacija pree tanku, preutno doputenu granicu, trenutak je u kojem politiki postaje sasvim kontraproduktivna. To nam se bez daljnjegadogaapredoima.Kakonalokalnojinacionalnoj,takoiposebnonanadnacionalnojrazini. U takvim okolnostima sa druge se strane javlja jednako opasna politika tendencija tehnokratizma. To je reakcija elita u posjedu takozvanog znanstvenog i tehnikog znanja o praktinim,ljudskimstvarima.Reakcijarazliitihekonomista,sociologa,politologaislinihbezumnika koji vjeruju kako je mogue na znanstveno objektivan, predvidiv naina upravljati politikim i, uope, drutvenopovijesnim procesima. Tu se radi o istoj suprotnosti populistikih tendencija. Ako je populizam ukorijenjen u masi, mnogoglavoj narodnoj nemani, tehnokratizam je ukorijenjen u malobrojnoj,obrazovanoj,upuenojelitinemanismanjimbrojemglava.Akopopulizammoizvlai izbrojnosti,tehnokratizamjeizvlaiizpovlatenefunkcije,ugledaineformalnihveza.Akopopulizam politici zamjera to je otuena od naroda, tehnokratizam joj zamjera ovisnost o njemu. Ako populistika ideologija lei na narodnim predrasudama, tehnokratska lei na onim jo opasnijim obrazovanim. Logika tehnokracije lei na banalnoj pretpostavci po kojoj bi se odluivanje o praktinim stvarima trebalo prepustiti onima koji imaju znanje. Kao da je o politici mogue znati. I kao da se tu uope radi o znanju, a ne o djelovanju proizvoenju povijesnog svijeta i ivota. Kao da bit politike slobode nije ope pravo na upravljanje vlastitom sudbinom. Tehnokratizam bi politiku slobodu rtvovao ekonomskom uinku, politikoj stabilnosti kao da se sa takvim sumanutim idejamapoprviputsusreemo.Kaodaneznamodabitakavputproizveoupravosuprotneefekteod oekivanih. Da sumiramo: predstavnika demokracija jo uvijek se pokazuje relativno ivom i funkcionalnom u okraju sa velikom veinom svojih oponenata. No ona se ipak nalazi u realnoj opasnosti zbog dubinskih i sve uestalije oitovanih trendova koji je dovode u pitanje. Zbog toga se nalazi pred nunou unutarnje izmjene kako bi odrala korak s vremenom i izbjegla moguu drutvenu i politiku katastrofu koja moe uslijediti po trijumfu jedne od opasnih alternativa. O moguim praktinim poticajima takve izmjene netoemo rei u zakljunom dijelu. Sada se moramo osvrnuti na ono, u krajnjoj liniji, najvanije. Realan drutveni, povijesni, ekonomski kontekst; okolinu ukojojsepolitikouvijeknalazi.Izkojegagradiiobrazujesvojesadraje.Uodnosunakoje,ukrajnjoj liniji,nekopolitikodjelo,svrhailioblikuvijekiveipropadaju.

IV.

Sr je prvi povod za pisanje ovog teksta. Stoga bi konano trebali postaviti i pitanje koje smo do sada pokuali vjeto zaobii: oemu se na tom Sru uope radi? O vie stvari. Najprije: o pitanju izgradnjegolfterenailuksuznihvikendica.Radisedakleotroenjudrutvenihproizvodnihkapaciteta na buroasku razbibrigu. Ima li toga tko vjeruje kako je golf teren (o vikendicama da i ne govorimo) po sebi, po svom upotrebnom, iskoristivom sadraju jedna od drutveno korisnijih stvari? Ima li toga tko bi ikad, da moe slobodno birati, izabrao golf teren kao racionalan sadraj, koji e drutvu u usporedbi sa moguim alternativama donijeti vie materijalnog i duhovnog bogatstva, ugodnog ivota? Teko je o tome govoriti, ali se prilino izvjesnimini da bi velika veina drutva preferirala druge, jeftinije oblike zabave. Takoer: mnogi od onih koji bi i bili skloni golfu kao skupoj zabavi dvaput bi razmislili kada bi u obzir uzeli alternativne mogunosti koritenja golemih proizvodnih kapacitetakojisemorajupotroitikakobiseizgradiotaj,uproizvodnomsmislu,sasvimjalovsadraj. Profesionalni golf teren je, sam po sebi, razmjerno beskoristan sadraj. Kada se isti gradi na krkom terenu na kojem nedostaje i zemlje za travu; na kojem i samo odravanje travnate povrine predstavlja golem tehniki problem ukratko u tehniki krajnje negostoljubivim okolnostima tada je izgradnja profesionalnog golf terena isti i neupitni proizvodni troak. Svaki bi istinski golfer bez ikakve dvojbe radije imao tri golf terena na raspolaganju negoli jedan. A sredstva potroena na Sr golf resort bez ikakve dvojbe e biti mnogostruko vea u odnosu na alternativni golf teren na podrujunakojembaremtravaraste. Alokacija proizvodnih kapaciteta i svrhovitost njihove uporabe u sluaju se Sra pokazuje manjkavom i prije detaljnijeg ulaska u tehnike pojedinosti same investicije (sva tendenciozna natezanjaiprijeporekojistimobinodolaze).ProjektnaSruvelikijepotroa;visinainvesticijenije pohvala ve povod za kritiku. Ista sredstva drugdje bi se mogla korisnije upotrijebiti s obzirom na temeljnu ekonomsku svrhu poveanja drutvenog blagostanja, ope proizvodnje, bogatstva naroda. Oito pitanje glasi: koji su konkretni drutveni razlozi zbog kojih se takva iracionalnost ini racionalnom? Zbogega se takva neizbjeno loa investicija isplati? Problem golfa na Sru iz ove se perspektive ne postavlja kao problem dragocjenog dubrovakog zemljita koje e biti otueno. Upravo suprotno. Zemljite na Sru uzima se kao bezvrijedno to po svojim supstancijalnim karakteristikama nesumnjivo i je. To je goli kamenjar koji stoljeima sa razlogom niemu ne slui. Jer je beskoristan. Ulagati u njega isti je troak raspoloivih proizvodnih kapaciteta. Ukupna koliina rada, tehnike i znanja koje e se utui na tom kamenjaru drugdje bi se mogla iskoristiti na mnogo racionalniji nain. Kao to bi i golfu alternativna svrha za drutvo u cjelini, bez ikakve dvojbe, mogla bitimnogokorisnijaipoeljnija.Timesmoobznanilionooitookojemnitkotijekomcijelediskusijeo Sru nije rekao ni rijei (ako zanemarimo ognjitarske pozive na gradnju golfa u Trebinju kako bi Dubrovnik imao bolje susjede, sumanuta autarkina zazivanja izgradnje farmi pilia koje bi hranile Grad i slino). S razlogom. Jer na ekonomski i ideoloki sustav takve oigledne istine uzima kao ludosti.Takakoseuope moegovoritioekonomskojkoristinatakavnain? Kakojemoguedileme okoproizvodnihsvrhaimetodarjeavatitakvimprostimrezonom? U kontekstu u kojem je privatno vlasnitvo nad kapitalom posrednik izmeu pojedinca i drutvene proizvodnje na cijeli se problem gleda iz sasvim drugaije perspektive. Kapital kao nositelj sposobnosti aktiviranja proizvodnih potencijala u rukama je privatnog vlasnika. Privatni vlasnik u skladusakalkulacijomkoristiulae,opredmeujesvojkapital.Svrhatogulaganjauveanjejenjegove izvorne sume. Svrha proizvodnje odreena je u potpunosti neovisno od njenog konkretnog, upotrebnog sadraja. Sasvim neovisno od onoga to e i gdje proizvoditi kapitalist se fokusira na mogunosti izvlaenja profita. U izboru izmeu razliitih moguih ulaganja on se vodi jednostavnom,

kvantitativnom svrhom oekivanom profitnom stopom. Konkurencija razliitih kapitala na tritu profitnu stopu obaraju s obzirom da bolja prilika proizvodi i vei interes. Kao temeljni problem, ali i svojevrsni pokreta dinaminosti kapitalistikog sistema, pojavljuje se neusklaenost izmeu predvidivih trinih oekivanja i realnih efekata odreenog ulaganja koju su uvijek neizvjesni. Taj temeljni rascjep oznaava se neotklonjivim faktorom rizika. Rizik ulaganja sastoji se u mogunosti da se realna profitna stopa pokae niom od oekivane. Ona se, jasno, moe pokazati i neoekivano viom u tom sluaju dolazi do dodatnog i neoekivanog poticaja intenziviranju ekonomske aktivnosti. Ulaganje kapitala tako se efektivno pokree s obzirom na svrhu svog krajnjeg uveanja. Materija koju zahvaa i oblik koji joj daje njemu se pojavljuju kao sasvim sluajne. Liberalna ekonomska teorija pretpostavlja kako e taj, sa stanovita proizvodnje vika vrijednosti sasvim sluajansadraj,trinapotranjaspontanouskladitisarealnimiracionalnimdrutvenimpotrebama. Takve ideje danas se ine prilino naivne s obzirom na bogato iskustvo relativno beskorisnog, iracionalnog koritenja kapitala. Kao i da se, s druge strane, spontana potranja ne nalazi ni u kakvoj nunoj,metafizikojvezisakonkretnimpotrebamavelikeveinedrutva.Pojedinilanovizajedniceu svojojekalkulacijitrinoposredovanogiokolnostimalimitiranogprivatnoginteresaizvidaredovito isputati openite ekonomske posljedice odluka koje donose. Njihove potrebe i svrhe same e biti trino posredovane i fabricirane pa e teko moi na pouzdan nain spontano davati smjer drutvenoj proizvodnji, tj. oblicima opredmeenja kapitala. Golf igralite na Sru je svakako isplativa investicijazbogpostojanjaodreeneslobodnepotranjezatakvimsadrajima.Notonipotoneznai kako je takav oblik opredmeenja kapitala legitiman izraz opih drutvenih interesa. Svi ljudi kojee kapital u tom poslu unajmiti, sva tehnika i znanje koje e biti iskoriteno, mogli bi se iskoristiti uinkovitije i u svrhe koje bi s obzirom na cjelinu konkretnih, individualnih drutvenih potreba bile poeljnije. No bizarna logika kapitala drutveno iracionalnu svrhu, izgradnju travnatih terena na kamenitom i poroznom brdu Sr (400 m nadmorske visine), predstavlja se kao preduvjet realizacije konkretnih svrha u toj raboti angairanih pojedinaca. Ulaganje u golf na Sru isplatiti e razliite novane naknade kao plae za angaman na projektu. O tim e naknadama ovisiti mogunost pojedinaca da ostvaruju svoje posebne svrhe unutar ekonomskog sistema. Stvar e se konkretno, ovdjeisada, pokazati racionalnom s obzirom na to da e se neto raditi, da e se ekonomska aktivnost proizvesti. Jer moi neto raditi, pa makar i ne previe racionalno, u kapitalizmu je odreenavrstaprivilegije.Zanjusetraiizvjesnost,sigurnostprofitnestope. Mogue je da se interes uveanja kapitala esto podudara sa unapreenjem drutvenih proizvodnih kapaciteta ili zadovoljenjem najlegitimnijih drutvenih potreba. No to svakako ne mora biti sluaj. Kapital se moe uobliiti na razliite naine. On se moe kretati u hazarderskoj sferi alkemiarske trgovine vrijednosnim papirima. Moe se baviti spekulativnim, ekonomski neupitno parazitskim ulaganjima. Moe traiti atraktivnu priliku za rentijerski i monopolistiki ekstraprofit. Moe koristiti prilike za ultraeksploataciju radne snage u ekonomski nerazvijenim krajevima na utrb manje isplativog ulaganja u racionalnije tehniko poboljanje uvjeta proizvodnje. Kapitale koristiti mogunosti koje mu se u realnom drutvenom i politikom okruju ukau. No taj realni drutveni i politiki svijet nemogue je analizirati neovisno od kapitala. Jer kapital je njegov motor. Kapital nije naprosto privatno vlasnitvo. On je privatan samo izvanjski, formalno. Od Marxovog golemog analitikog poduhvata sasvim je jasno kako je kapital prije svega drutvena kategorija. Oblik sljubljivanja ljudi i tehnike u drutvenu proizvodnju. Stoga je nemogue politiki odluivati, a ne misliti na interes kapitala. Bez ostvarenja tog interesa nema ulaganja, bez ulaganja nema razvoja

proizvodnje, zaposlenja, uveanja drutvenog bogatstva. Eksperimenti sa potpunim preuzimanjem ekonomske inicijative u ruke drave kroz dvadeseto stoljee su se pokazali u potpunosti promaenima. Plaeni su golemom cijenom ukidanja politike slobode, da bi na koncu rezultirali potpunim ekonomskim krahom. S druge srane i dravna intervencija, djelomino i ogranieno planiranje ekonomske inicijative, na dugi se rok i u kontekstu najnovijih globalizacijskih, tehnolokih i politikih trendova pokazala neodriva. U tom smislu interes kapitala, ono popularno nitko nee uloitibezmogunostizaradiunaemjevremenuneupitnopolazitesvakogpolitikogodluivanja. Neulazeiuteka(izanauogranienusvrhurelativnonebitna)pitanjapoputonogkakose taj viak vrijednosti uope proizvodi, koja je njegova tajna, moemo zakljuiti kako svaka investicija ovisi o mogunosti proizvodnje profita. Kao i da uveanje drutvene proizvodnje, bogatstva, ovisi o investicijama. Zbog toga su politiki predstavnici toliko fokusirani na njih. Za razliku od alternativnih politikih snaga, outsidera, oni su dobro upoznati sa golemim tekoama alternativa na koje su osueni. Oni su realni i pretpostavljaju realno stanje stvari realno egzistirajui krizni kapitalizam na poetku dvadeset prvog stoljea. Oni ne posjeduju ni jedno znaajnije, pametnije sredstvo za proizvoenje drutvenog razvoja osim otvaranja prostora investicijama. No oni se kao demokratski predstavnici, a ne kakav upravni odbor buroazije, nalaze izmeuekia i nakovnja. Oni istovremeno moraju osigurati zatitu svoje zajednice od pretjerane eksploatacije. A to to je pretjerana eksploatacija u potpunosti je otvoreno pitanje. Ono s jedne strane ovisi o lokalno vladajuim politikim vrijednostima i interesima, dok je s druge strane gotovo egzaktno odreeno ekonomskim, konkurentskim konkretnim okolnostima u kojima se zajednica nalazi. Politika vlast svake zemlje osuena je na zahtjevnu navigaciju u nemirnim vodama; svaki izbor koji napravi na neki e nain neizbjeno biti i pogrean. Naroito s obzirom na specifino politike izazove o kojima smo govorili u prethodnomodjeljku. Ono to je u cijeloj prii vano osuenost zajednice na kapital. Alternative, s pravom, nema. Jer kapital predstavlja uzdizanje proizvodnje ivota na uvijek iru, veu i bogatiju razinu. Alternativa kapitalu u obliku podizanja granica, barijera i zatita svakako je mogua. No ona za sobom, ukoliko je konzistentna, povlai pogubne posljedice ekonomske autarkije. Ta opcija je, kao to znamo, jednom za uvijek politiki poraena. ivi jo moda jedino u mraku kakve Sjeverne Koreje. Tipine ideje o lokalnoj ekonomskoj odrivosti i posebnosti toliko su besmislene da ne zasluuju ni rijei kritike. One su ideoloka ekonomska nadopuna ognjitarske politike ideologije o kojoj smo u treem djelu rekli rije ili dvije. Neemo pogrijeiti ako kaemo da je takva ideologija igrala znaajnu ulogu u cijeloj debati o Sru. Protivnici gradnje, bez obzira na sve suptilne razlike, jednoglasno su istupali protiv kapitalakojihoedaprisvojinaudragocjenuzemlju. Cijelo javno prepucavanje od poetka je bilo postavljeno sasvim ideoloki. Jer nitko se nije potrudio da transparentno razjasni: zbog ega je ta zemlja dragocjena? Jer je lijepa, divlja priroda kojojprijetiunitenje?Pih.Jerjetojediniprostornakojisegradmoeiriti?Jerelimodatugolemu povrinu zadrimo pod javnom kontrolom? Tu se moda i radi o legitimnim prigovorima. No pitanja koja se po tom postavljaju prilino su brojna. Najprije: to bi znailo irenje grada na Sr? Utrostruenjepopulacijekojajevesadadoseglaekonomskelimitecijeenjarenteizgradskihzidina. to bi taj urbanizirani Sr, Sr kao Grad radio? Kako bi se hranio, kako bi isplatio svoju megalomansku izgradnju? To suini se dobra pitanja. Moda bi pored stambenih zgrada i prekrasnih javnih parkova na Sru (nepostojeim sredstvima neke zamiljene, fantomske zadruge graana) trebalo izgraditi i neku fabriku? Svakako Prebogati ekonomski potencijali tog brda nekimudom su

do sada bili previani. Kljuno pitanje na koje se sve svodi pitanje je izvora ekonomske vrijednosti Sra. Potrebno je razluiti realnu, opipljivu, upotrebnu vrijednost Sra i mogunosti njegovog unovenja.Srjeneupitnoekonomskivrijedanprostorusprkossvojojbezvrijednostiitoiskljuivo kao prostor irenja sumanute turistike industrije. Uz to i kao apsolutno poveanje rentijerskih kapaciteta. Kao vei pritisak na izvor rente. To svakako. I, s druge strane, ulaganje u proizvodnju jednogsasvimiracionalnoggolfterenazasebe.Kakogodpostavilistvarisasvimjejasnodavrijednost Sr dobiva jedino u uvjetima kapitalistikog interesa. Sr nije izletite, ne postoji neizmjerljivo bogatstvo njegove kulturne vrijednosti. Briga oko Sra prije svega je, sasvim realistino govorei, briga oko mogunosti to boljeg utrivanja. Svojevrsno pregovaranje i nagodba izmeu lokalnih zajednicaigrupa,politiaraikapitala. Tipina maksimalistika argumentacija graanskih aktivista koja u drugim sluajevima borbe protiv prodora kapitala u javni prostor i ima nekakvog smisla u sluaju Sra zvui posebno loe. Jer njegova je jedina vrijednost konkretna mogunost proizvoenja profita i rente. S njega se baca pogled na Grad. To svojstvo njegova je dragocjenost, njegova utriva vrijednost; njegova privlanost za kapital. To je stoga i glavni minimalistiki, realan adut u rukama protivnika gradnje. Inicijativa Sr je na kao skupina za pritisak ima posebnu unutar kapitalistiku racionalnost. Ona je tu da trguje oko vrijednosti pogleda na Grad. Ona s obzirom na tu oskudnu vrijednost, na budue uveanje utrivih mogunosti moe da se pogaa oko prodaje i trai vie. Da potakne grad na odbijanje kupnje u sloenom pokeru pogaanja oko cijene. Kolika je cijena pogleda na Grad? Koliko si Grad moe kupiti kapitala za svoje svrhe kako bi mu udijelio pravo na profit i rentu? Pod kojim uvjetima? Moe li grad moda kupiti i neto drugo osim golfa? Moda golf bez vila? Teko. Hm A sa manjim brojem spomenutih? Tu se radi o svojevrsnom minimalnom programu graanske inicijative. Realistinom pritisku na vlast i investitora kako bi se na koncu najbolje utrilo cijelo putanje kapitala na taj kamenjar. Iupravotaj minimalniprogramnajracionalnijaje,najrealistinijaosnovagraanskeinicijative protiv gradnje. Jer prosjenom se zdravorazumskom graaninuini kako bi u cijeloj prii mogao biti prevezen edan preko vode. Kako bi netko preko njegovih lea mogao izvui goleme profite. I stoga se angaira i nada realnosti minimalnog programa (bez ideologiziranih iluzija o ouvanju Sra kao naeg). to skupljoj prodaji pogleda na Grad. to veem otkidanju od predvienog profita na raun Dubrovnika. Jedini problem koji prosjeni graanin rijetko uzima u obzir, a svaki politiar tako dobro zna, lei u injenici da pogled na Dubrovnik i nije tako poseban. On je vrijedan utoliko ukoliko raunica pokae da je u stanju financijski opravdati vee izdatke. Da alternativno ulaganje u Kinasi nee proizvesti vei profit. Ako se Dubrovnik pokae relativno skup (kada se u obzir uzme sve od kupnje prvog zemljita do krajnje sigurnosti investicije), ako oekivani srazmjer profita i rizika bude nepovoljniji od neke alternative na raspolaganju gradnje na njemu jednostavno nee biti. Sr nee postatibogatijavnisadrajiizletite,onerealnoostatikamenjariminskopolje.Utomejesvatajna posveenosti politiara golfu i stratekim investicijama openito. Oni znaju kako je lako kapitalu biti zamjenjiv.BezobziraradiliseopikoviniiDubrovniku,NewYorkuiLondonu. Svakako je mogue da dubrovaki graani budu zadovoljni postojeom razinom prodora kapitala u prostor, postojeom razinom eksploatacije grada u cjelini. Mogue je da dubrovaki rentijerski puk zaeli odrati postojee stanje. Od izvanjskog svijeta ubirati rentu na postojeoj razini, sprijeiti otvaranje novog prostora kapitalu koji bi privuen profitom na opasan nain dodatno transformirao nalije grada. Ugrozio ne samo prostor, kulturu i identitet, ve i postojeu lokalnu

ekonomsku strukturu. Takva konzervativna reakcija na prodor svjeeg kapitala u Dubrovniku se pokazala razmjerno jaka. Ali ipak: na koncu u manjini u samome gradu. Ispostavilo se kako ak i u Dubrovniku takva konzervativna i dvolina ekonomska logika ne moe ostvariti masovni utjecaj. Veina ipak nije zadovoljna postojeim stanjem. Ako nije zadovoljna kapitalizmom onda je to i stoga toimdajepremalo,aneprevieposla.Kaotoimnilokalnarenta(kaemveini)nedajedovoljno. Prethodno spomenuti proletarijat od grada kakav je dobiva suvie malo da ga ne bi htio izmijeniti. Postojea razina eksploatacije prostora zbrinula je, openito uzevi, relativno privilegiranu manjinu sitnih vlasnika nekretnina. Urbana je jezgra odavno postala apartmansko naselje. Dodue sa dodatnim sadrajima restoranima i suvenirnicama. Pogreno bi bilo pretpostaviti kako protivnici dodatnog intenziviranja ekonomske eksploatacije dubrovakog prostora predstavljaju reakciju na njenu postojeu razinu. Tu se uglavnom radi o onima zadovoljnim trenutnom situacijom u kojoj su zadovoljni rentom i profitima koje dobivaju pod trenutnim okolnostima. U apsolutnom smislu takvih je oito, ak i u Dubrovniku, manjina. Veina, uglavnom proleterska, do koje ostaci rente dolaze u mrvicama; kojoj odranje postojeeg stanja ne predstavlja vrijednost, a ulazak krupnog kapitala sa svojim konkretnim investicijama poveava mogunosti rada i zarade ta veina osnova je nezaustavljivogotvaranjakapitaluipolitikoglegitimitetaslubenepolitike. Svasilatehnikih,ekolokihiostalihargumenatauglavnomsulanoobjektivnanatezanjaoko jednostavnog politikog i ekonomskog pitanja: poto je Sr? Kolika je cijena koju kapital mora platiti da bi kupio politiki pristanak veine lokalne zajednice? Ta cijena, razina zahtjeva prema kapitalu ne ovisinaprostoonekakvojfantomskojsvijestiojavnominteresu.Onajemnogodirektnijepovezanasa klasnomiinteresnomstrukturomlokalnezajednice.Razliiteskupine,sobziromnarazliiteokolnosti u kojima se nalaze i razliite interese, na razliit e nain interpretirati odnos izmeu javnog i privatnog interesa. U sasvim realnim okvirima obrazovati e politiku volju. Dobar dio graanske inicijative moe i iskreno vjerovati u utopijski zahtjev za zajedniko prisvajanje Sra u javnom interesu. U utopiju po kojoj bi Dubrovani od Sra, protivno otuenim, destruktivnim ekonomskim realitetima, napravili ono to je Kvriina druba napravila od zaputenog mlina. To su, jasno, besmislice. Neki se moda i uzdiu do realne vizije propitivanja openite proizvodne racionalnosti gradnje golf terena na bezvrijednom i problematinom kamenjaru koju u ovom tekstu svesrdno zastupamo. Takvi su, na alost, u golemoj manjini. Velika veina aktera ipak jevrsto na zemlji na ovaj je ili onaj nain motivirana podizanjem cijene. Obaranja oekivanog profita podizanjem razine lokalne rente prisvajane pojedinano ili kolektivno. U najboljem sluaju. U najgorem sluaju takva motivacijanadopunjenajebeskonanimognjitarskimvarijacijamaokojimajeprethodnobilorijei. *** Toliko o Sru i Dubrovniku. Kaimo za kraj ovog djela jo rije ili dvije o openitom problemu odnosa kapitala i politike; javnog i privatnog interesa. Na prvi je pogled te dvije strane sasvim jednostavno razluiti. S jedne su strane komercijalni sadraji i svrhe koji slue ekonomskom, financijskom probitku svojih protagonista. S druge je strane kolektivni interes zajednice koji se odreuje kao konana, finalna svrha ekonomskog, instrumentalnog djelovanja vii i ekonomiji izvanjski smisao dobrog ivota. Takva vizija politiki je pristrana jer pretpostavlja postojanje viih i kolektivnih, politikih, svrha izvan instrumentalnog odnoenja privatnih lica. Alternativna, liberalna

politika pretpostavka posebnost kolektivnih svrha i vrijednosti zajednice izvan i iznad oitovanja neposredne volje privatnih vlasnika na tritu dri neistinitom, ideolokom i opresivnom. Rijeima Margaret Thatcher: There is No Such Thing as Society. Sukob oko odnosa javnog i privatnog unae se vrijeme uglavnom vrlo predvidivo odvija u skladu sa linijama te politike podjele. Liberali se trude dokazatikakoseonotoljudiuistinuelemnogopouzdanijeiitavaposredstvomtrita,negolikroz vrijednosnosadrajno motivirane kolektivne odluke. Razliiti pobornici vieg, javnog interesa upinju sekakobiukazalinaoitubesmislenostdrutvaukojemsesvakakolektivnavrijednostpotvrujetek svojimekonomskiminstrumentaliziranjem,asvepolitikesvrhepodreujuprivatniminteresima. Nadmudrivanje tih zakrvljenih strana konstantno nam se odvija pred oima i na razliite naine utjee na politiku realnost. Pri tome se teko oteti dojmu da i jedna i druga iz vida olako isputaju ono bitno. Naime: injenicu da je ono to se uzima privatnim i posebnim kapital, rad i njihov odnos usvojoj sutini temelj kolektivnog identiteta, pozitivne vrijednosti i politikog interesa moderne zajednice. Kao i da konkretno zahtijevanje ovakvih ili onakvih preferencijskih vrijednosti i svrha vie ne moe predstavljati oitovanje politike volje zajednice, ve tek volje razliitih grupa. Javni interes u sadrajnom i vrijednosnom smislu danas je potrebno legitimirati kroz uveanje mogunosti oitovanja razliitih preferencija. Javni interes kao omoguavanje autonomnog djelovanjauskladusaposebnimsvrhamaposebijemnogovieprivatanodprivatnog.Unjemusene oituje politiko jedinstvo i kolektivna svrha zajednice, ope dobro, ve se istiu posebnosti razliitih drutvenih grupa i njenih lanova posebni, grupni zahtjevi. O svrhama individualnog ivota pojedinih lanova drutva, njihovim javnim preferencijama ne treba se odluivati ni politiki, niti posredstvom trita. Otvaranje prostora civilnog drutva otvaranje je mogunosti jasnog oitovanja razliitih drutvenih preferencija. Politiko pitanje ne tie se toga to je vie, javno dobro zajednice u sadrajnom smislu. Politika ima da odredi odnos izmeu slobodnog prostora za izraavanje grupnih preferencija i prostora rezerviranog za instrumentalno odnoenje privatnih vlasnika i kapitala. Posebnesadrajeidrutvenesvrhepotrebnojeshvatitikaopreferencijeunutarcivilnogdrutva,ane objektivni javni, politiki interes svih. Jer politiki interes svih sasvim legitimno moe biti i rtvovanje posebnihjavnihsvrha,privatnominteresu. S druge strane ono to se nuno odnosi na politiki interes svih; to drutvo vee, realno proizvodi njegov kolektivni identitet, sfera je koja se obino uzima sasvim privatnom. Realni odnos ekonomske uzajamnosti i meuovisnosti u kolektivnoj proizvodnji. Tu se ne radi o formalnom, trinom odnosu iz liberalne teorije. O odnosu neovisnih privatnih vlasnika vezanih tek voljom za trenjem, promicanjem posebnog, individualnog interesa. Upravo suprotno: unutarnje povezana, integrirana priroda suvremene ekonomije i proizvodnje postoji unato, a ne zbog postojanja trita, privatnog vlasnitva i kapitala. U trenutnim okolnostima privatni interes jo uvijek je pokreta i integrativni faktor drutvene proizvodnje. No on je to samo formalno. Realno, naroito s obzirom na suvremeni tehnoloki razvoj, nuna integriranost, kolektivni karakter suvremene proizvodnje; bogatstvo i intenzitet njenih veza u potpunosti prerasta svoje formalne okvire. U tom je smislu od velikog znaaja studij onog pametnog i aktualnog u marksistikoj teoriji. Bez obzira na prihvaanje ili opovrgavanje marksistikih pretpostavki i izvoenja ostaje nedvojbeno kako je u naem vremenu unutarnju ekonomsku povezanost drutva nemogue uzimati kao izraz slobodne volje neovisnih, privatnih vlasnika. Kada se neki konkretan interes kapitala postavlja kao suprotnost javnom interesu zajednice onda se zapravo: prikriveni i reducirani interes zajednice kolektivnih proizvoaa (pod efektivnom kontrolom privatnog vlasnika, kapitala) postavlja kao suprotnost autentinoj subjektivnoj preferenciji posebnih interesnih skupina. U tom su smislu lanovi naeg drutva, svaki u sebi

(apstrahiravi od kapitala i kapitalizma) razdvojeni na radni, ekonomski kolektiv koji je zaokupljen intenziviranjem drutvene proizvodnje i autonomni, drutveni individuum koji je zaokupljen promicanjem svojih posebnih svrha. Usklaivanje tih dvaju razina bila bi glavna politika zadaa naeg vremena kada bi nestale sve kapitalistike muice i problemi o ijim smo specifinostima natuknuli rije ili dvije. Detaljniji osvrt na njih ostavitemo, pak, za drugu prigodu kako bi se mogli vratitinatemeljniproblempolitikogdjelovanjakojinamjeodpoetkauglavnomfokusu.

V
Pitanje o uinkovitoj politikoj djelatnosti temeljno je politiko pitanje. Sva pitanja koja smo tijekomovogtekstaotvorilinaovajseilionajnainsvodenanjega.tadaseradijedinojepitanjena koje politiki akter mora znati odgovor. Ono u sebi obino sadri dva aspekta: pitanje o svrsi djelovanja i njenim uinkovitim sredstvima. Te se dvije strane u teoriji obino uzimaju strogo povezane i meusobno uvjetovane, dok se praktino uglavnom pokazuju kao razmjerno neovisne. Krajnje se politike svrhe razbijaju o hridi povijesnog realiteta, dok je goli pragmatizam i kratkovidni oportunizam glavno naelo politikog djelovanja. Dotini rascjep u teoriji je lako premostiti. Lako je govoriti o onome to bi trebalo da bude; kakav bi politiki ivot trebao biti da bi bio dobar i funkcionalan. Kako bi hijerarhija politikih svrha trebala izgledati; kakve institucije, forme i obiaji najboljeodgovarajutimsvrhama;kakvosenakoncuispravnodjelujeutimracionalnimipredvidivim, idealnimokvirima. To su putevi, da ne kaem i stramputice, stare politike teorije. Njeno znanje politikog na ovaj ili onaj nain ostaje povezano sa spoznajom istinitih politikih svrha (iz kojih se onda izvodi ustrojstvo zajednice, organizacija vlasti, kultura i djelovanje kroz koje se idealne svrhe praktino ostvaruju). Kao sasvim suprotna teorijska tendencija postavlja se, danas mnogo popularnija, da ne kaemo i dominantna, struja politike znanosti kao vrste tehnikog znanja. Ona pitanje politike efikasnosti, uvjerena u superiornost metoda pozitivistikog redukcionizma, uzima apstrahiravi od svrha i interesa. Vjeruje da ga moe tretirati isto instrumentalno. Da razvijati teoriju o politikim sadrajima/svrhama nema nekog opipljivog ishoda i primjene. Taj, moda i znaajan, aspekt politikog pokazuje se neuhvatljiv egzaktnoj znanosti koja stoga i odbija loviti. Ona se fokusira na (naizgled) uhvatljivo osvjetljenje tehnike, instrumentalne prirode razliitih fenomena kako bi se na temelju takvog znanja moglo smisleno djelovati. Kreirati bolje, efikasnije institucije; biti politiki efikasniji u provoenju svojih posebnih svrha i ciljeva. ta da se radi tu se osovljava o predvidivost i tehnikuuinkovitostdjelovanja. Dva primjera koja smo naveli tipini su naini pristupanja postavljenom pitanju. Oba dva su bitno teorijska: svoje uporite nalaze u znanju prvi filozofskom; drugi tehnikom. Prvi pretpostavlja kako su svrhe i razlozi usrcu politike; drugi da su to sredstva i uinci. I jedni i drugi vjeruju kako im je objektivno znanje o politici dohvatljivo, da je pitanje to da se radi u biti pitanje o nainu primjene dotinogznanja.Obadvapristupaunaemsevremenusuoavajusaoitimproblemima.Porazomna vlastitom teorijskom terenu. Ve odavno prisutne postmoderne tendencije radikalno podrivaju

naivno vjerovanje u dohvatljivost i objektivnost politikog znanja; mogunosti njegove racionalne primjene. Ozbiljni politiki teoretiari danas vie nisu skloni vjerovati u primjenjivost i istinitost svojih uvida, ve ih prije shvaaju kao jedan od oblika prikazivanja odsutnog prevoenja politikog fenomena u drugaiji, jezini, logikogramatiki medij. Odnos svog djelovanja, miljenja i pisanja, sa svijetom politikog realiteta skloni su gledati kroz odnos meke nesumjerljivosti, uzajamne iskrivljene komunikacijekojaupravokrozsvojuiskrivljenostusadrajnomsmisluprenosiiproizvodimeusobno utjecanje i nove sadraje. Tu se radi o aktualnim teorijskim trendovima, najmudrijem to o politici trenutnomoemomislitiiznati. Znanje o politikom u tom je smislu na najvioj teorijskoj razini (na neki nain) dolo pameti. Oni najmudriji danas znaju kako je pitanje ta da se radi samo po sebi zastarjelo. Kako su politika sredstva i svrhe dinamini i neuhvatljivi. Kako se, svako za sebe, konstituiraju raznoliko, kako je osnova njihovog opstanka u raznovrsnim medijskim prikazima i ostvarenjima, a nipoto u nekoj fiksiranoj biti i istini. Kako politiko upravo znai specifian oblik komunikacije, interakcije i meudjelovanjaukojemsedrutvenasvrhapraktinoobrazuje;uinkovitasredstvatrae,adaptiraju i izmjenjuju s obzirom na dinamine i nepredvidive potrebe i okolnosti. Kako je pitanje to da se politiki radi samo po sebi sasvim besmisleno jer ne postoji jedna dimenzija politikog djelovanja, ne postoji jedan kanal politike. Ne postoji jedan odgovor. Mogunosti politikog djelovanja na razliitim razinamarealnouvijeknadrastajureduciranopitanjetodaseradi.Pomaloironianodgovor,sasvim namjestu,glasiobikakojepotrebnoradititota.Politikidjelovatiutomsmisluneznaiaktivirati seuslubinekeviepolitikesvrheiinteresa;nitipouzdanimsredstvimapolitiketehnikeproizvoditi eljeniefekt.Jersvakaseidealnasvrhanalaziustalnomredefiniranju,konkretnojizmjenisvogsmisla i sadraja s obzirom na svekolikost promjene povijesnih okolnosti u najirem smislu. Ta promjena praktinoseodvijakrozkonkretnuaktivnost,meuodnosinepredvidivutjecajrazliitihakterajednih na druge i cjelinu politikog opstanka. Zbog toga se sasvim neuinkovitom pokazuje pozitivistika, instrumentalnotehnika perspektiva. Jer tehniko reduciranje politikog fenomena i djelovanje na temelju pretpostavke o predvidivosti politikog zbivanja upravo se pokazuje krajnje politiki neuinkovito. Time je u teorijskom smislu pitanje ta da se radi dobilo sasvim zadovoljavajui odgovor. Naime:ini se besmislenim u svom starom nainu postavljanja. Zakljuci koje smo naznaili svakako suvrijedni,aliseinikakokonkretanproblempraktinogangamanarjeavajuisuvielako.Bezdasu mu se u potpunosti prepustili. Na prilino mudar nain peru ruke od onog praktinopolitikog. Na konzistentan nain konano razdvajaju sferu teorije i prakse, te ih nastoje promatrati kroz kompleksnu uzajamnu komunikaciju, odnose meke nesumjerljivosti i sl. to e rei: lebde visoko iznad dubokog blata realnog, praktinog, povijesnog zbivanja. Najvei umovi lebde nad kaljuom kao krijesnice u elji da je osvijetle. U nae vrijeme naroito mudre, ironine krijesnice koje znaju kako su male, koliko je kratak i ogranien domaaj njihova svjetla. Sitne krijesnice u velikom svijetu prizemne politike, povijesnih trendova i ivih sukoba. I posebno: mudre krijesnice kao manjina u manjini. A tu, kaoisvugdje,vrijediona:dvaloaubieMiloa.Imudritoznaju.Inosesestimenanajboljinain. No ba se stoga i ine nespretni u noenju sa konkretnim politikim problemima. Sa onim praktinim djelovanjem; onim, na koncu, ipak neizbjenim ta da se radi. tovie: nerijetko seini kako odnos teorijskog i praktinog djelovanja nije odnos meke, ve tvrde nesumjerljivosti. Kako se istinita spoznaja politikog i efikasno politiko djelovanje pojavljuju kao u praksi iskljuive suprotnosti. Kako je za djelovanje u realnom svijetu potrebno rtvovati mudrost. Tu se, pomalo

smijeno,moeuinitikakoseninakonpartisuagodinabogatekomunikacijeodnosznanjaipolitike u bitnome i nije previe promijenio. To bi se jasno moglo samo uiniti. Kada bi problem uzimali apstraktnoi pritomeizvidaizgubilistalnui bitnuhistorijskutransformacijui znanjaipolitike.Noi to je ve, upravo, mudrolija. Zar se izvjesnim neini kako refleksivno pisanje koje i ovdje pokuavamo poduzeti, razmjerno kompleksan pristup kojim se hvatamo u kotac sa aktualnim politikim pitanjima, pristup ovog teksta, ne moe biti politiki efikasan? Zar se istinitost i realna politika efikasnostipaknenalazeusuprotnosti?Tuseradiouobiajenojpretpostavcikakomeumudrima, tako i meu djelatnima. Pretpostavci koja je jedan od oblika preivljavanja prethodno spomenutog prijepora o odnosu svrha i sredstava u politici. Mudri su mudri jer su blie znanju o dugoronom, istinskom i viem dobru zajednice. To je sutina njihova znanja o politici u ovom ili onom smislu. Djelatni su djelatni jer znaju kako uinkovito proizvesti eljeni ishod u konkretnim politikim okolnostima. Podjela na politike mudrace i djelatnike neizbjeno pada u vodu kada se ispostavi da su vie politike svrhe po svojoj prirodi ideologizirani prikazi odreenih konkretnih, opipljivih, praktinih interesa. Da svaka mudrost u konanici predstavlja oitovanje neke drutvene, praktine, djelatne tendencije. Kao i da: svako politiki instrumentalno djelovanje (osim to i samo u sebi krije odreeni ideoloki sadraj) ne moe biti dovoljno uinkovito bez realnog, opipljivog i aktualnog politikog sadrajauijuseslubustavlja.Utomsesmisluispostavikakomudracnemoebitipolitikimudar,a tehniki djelatnik djelatan. Pitanje ta da se radi postavlja se stoga na neto drugaiji nain. Uinkovita politika djelatnost tada se vie ne moe shvaati kao ostvarenje opeg interesa, istinitih svrha u realnim okolnostima; kao ni tehniki uinkovito manipuliranje politikim pojavama. Ona trai sputanje u kaljuu do vrata; to transparentnije hvatanje u kotac sa politikom zbiljom koju zatie; politiki vidljivimainiti drutvene suprotnosti i paradokse; omoguiti to vjerodostojniju artikulaciju razliitih, konfliktnih interesa; u tom kontekstu obrazovati vlastitu viziju i pristup, bespotedno razbijati stare podjele i predrasude. Iz pozitivnih i uvijek promjenjivih drutvenih interesa inventivno obrazovati nove politike svrhe koje su u stanju postojee probleme tretirati na drugaiji, uinkovitiji nain. Politikim djelovanjem izazivati efekt tornada razorno uzdrmati i naglavake okrenuti ustajale politike odnose koji po svojoj prirodi kaskaju za drutvenom dinamikom i nisu u stanju motivirati na angaman. Djelovati politiki znai biti u stanju iz niega proizvesti razlog kolektivnog angamana, a ne postavljati pitanje o mogunostima predvidivog tehnikog manipuliranja onim postojeim, izvanjski, apstraktno uzetim. Kao to i politiki djelovati znai svrhe i razloge umjeno izvoditi iz ovostrane, prizemne, kontradiktorne i sukobljene, nesavrene, promjenjive baze realnih drutvenihinteresa.tadaseradi?Openitogovorei:djelovatiuskladusaovihnekolikonatuknica. Takav naelan odgovor malo to znai bez svog politikog konkretiziranja. Bez praktinog sputanjauonupolitikukaljuu.Bezborbeipotvrivanjaurealnomsvijetu.Utomsmislukonkretno angairanje prije svega je uskakanje u blato do vrata, mukotrpno probijanje kroz njega. Nipoto neuprljano levitiranje nad njim. Ali ni preputanje strujama i svjesni zaron u toplu dubinu politikog izmeta. Tu se ne radi o zadai plemenitoj i mudroj, ali ni sebinoj i priprostoj. Jer jedina mjera politike mudrosti konani je uinak, a jednivrsti oslonac njenog uinka politika inovacija, suvisla i provedivaartikulacijauvijeknovog,specifinoginteresazajednice.