Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str.

91-113

91

Sanja Tadi-okac

METATEKSTUALNI POSTUPCI U ROMANU BOLJA POLOVICA HRABROSTI IVANA SLAMNIGA

dr. sc. Sanja Tadi-okac, Filozofski fakultet, Rijeka, prethodno priopenje UDK 821.163.42.09 Slamnig, I. 811.163.4238

Tema su ovoga rada implicitni i eksplicitni postupci kojima djelo svjesno samoga sebe gradi svoj kritiki komentar. U diskursu se romana Bolje polovice hrabrosti Ivana Slamniga uoavaju i opisuju oblici dijegetske (diegetic selfconsciousness) i lingvistike (linguistic selfconsciousness) samosvijesti teksta. Uoava se da su u romanu prisutni otvoreni oblici (overt forms) dijegetske i lingvistike samosvijesti te aktualizirani oblik (covert forms) dijegetske samosvijesti. Analizira se mise-en-abme (pria u prii), parodija, alegorija i raznovrsni naini praenja procesa nastajanja romana; tematiziranje lingvistikog koda u okviru romana i aktualiziranje narativnih modela detektivskoga romana to nas upuuje prema znaenju Bolje polovice hrabrosti za hrvatsku fantastinu prozu. Kljune rijei: hrvatska knjievnost 20. st.; Ivan Slamnig; roman; metatekstualnost; parodija; detektivski roman

Uvod Miljenja su o romanu Bolja polovica hrabrosti (1971) Ivana Slamniga u okviru hrvatskoga romanesknog korpusa u kritikoj literaturi uglavnom ujednaena. Taj prvi znaajni postmodernistiki roman u hrvatskoj knjievnosti (P. Pavlii, C. Milanja1) uspostavlja armativan dijalog s domaom knjievnom tradicijom, obraunava s naslijeem hrvatskoga realizma i moderne, ali i s njegovim negatorima, poevi od Krlee i Cesarca, pa do egedina i Marinkovia. Kratak pregled kritikih djela koja se dotiu, posredno ili neposredno i pitanja metatekstualnosti u Boljoj polovici hrabrosti zapoinjemo Visko-

1 Vidi: Pavlii, P.: Zvrkasti doktor, predgovor u: Slamnig, I.: Relativno naopako, Zagreb, 1998, i Milanja, C.: Hrvatska knjievnost i postmoderna na primjeru Slamnigova romana, Knjievna revija, 41/2001, 1/2, str. 42-48.

92

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

vievom2 tvrdnjom da su u tom romanu, kao i u ostaloj krugovakoj prozi, oigledne srodnosti s prozama pripadnika tzv. amerike izgubljene generacije, naroito s djelima E. Hemingwaya i manje F. S. Fitzgeralda; zatim s ranim Dos Passosovim romanima; djelima N. Mailera, s dramama J. Osbornea, J. Ardena i A. Weskera; s Joyceovim Uliksom i Finneganovim bdijenjem, s djelima J. P. Sartrea i A. Camusa. U sustavnom prikazu proze u trapericama A. Flaker3 Bolju polovicu hrabrosti opisuje kao dobar primjer knjievnih djela prepoznatljivoga knjievnog obrasca, a bitnih za, s jedne strane, meusobne interakcije istonoeuropskih knjievnosti i njihovu internalizaciju i, s druge strane, za opis stanja na knjievnoj sceni ezdesetih godina u Hrvatskoj i drugim zemljama sa socijalistikim reimima. Ipak, kritiar u segmentu vlastita operabilna pojma ne moe logikom zadatosti iitati i ostale znaajke tog djela. icel e u Hrvatskoj knjievnosti 19. i 20. stoljea za Slamnigove proze naglasiti da se odlikuju naglaenim ironino-sarkastinim stavom prema ivotu4 koji e dovesti do obrane, pasivizacije, nemoi, pa e sredinji problem romana postati eksperimentiranje jezikom, istraivanje jezika u jeziku kao primarnoga smisla. Slino e i K. Nemec5 razmatrajui hrvatski roman 20. stoljea, Slamnigovu Bolju polovicu hrabrosti uvrstiti u poglavlje Poetiki meuprostor izmeu modernizma i postmodernizma, uz Marinkovieve romane Kiklop, Zajednika kupka i Never more. Oni predstavljaju anticipaciju hrvatskoga postmodernistikog proznog pisma. Slamnigov roman pripada meuprostoru koji je kopa hrvatskoga proznog modernizma i postmodernizma, nulta (je) toka nae postmodernistike kcije, ispituje odnos kcije i zbilje, tekst (je) visoke pismenosti i zanimljive dramaturgije.6 D. Jeli u Povijesti hrvatske knjievnosti zakljuuje: oljanovske teme gledane iz marinkovievskog ironinog kuta: to je glavna osobina Slamnigovih proznih cjelina.7 B. kvorc8 istie da Flaks iako njegov ivot nudi mnotvo tema za pisanje (seks, alkohol i klapa) kroz svoj roman samo prolazi, kao i kroz svoj ivot, a roman u romanu, tu ktivnu raspravu o ktivnom romanu, pie teta usidjelica. Tako tema romana nije Flaksov ktivni ivot, nego ktivna rasprava o Matildinu (ktivnu) opusu. U drugom e svom radu kvorc9 za roman Bolja polovica hrabrosti utvrditi da objedinjuje oba postmodernistika postupka: istovremeno se dogaa osvjeivanje procesa, tj. dijaloginost
2 Vidi: Viskovi, V.: Komparativni pregled hrvatske proze u ezdesetim i sedamdesetim godinama, u: Hrvatska knjievnost u europskom kontekstu, ur. Flaker, A. i Pranji, K., Zagreb, 1978, str. 663-688. 3 Vidi: Flaker, A.: Proza u trapericama, SNL, Zagreb, 1976. i Flaker, A.: Bolja polovica romana, u: Knjievnici 20. stoljea, Zagreb, 1981, str. 192-203. 4 icel, M.: Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea, kolska knjiga, Zagreb, 21997, str. 235. 5 Vidi: Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana III, kolska knjiga, Zagreb, 2003, str. 243-244. 6 Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana III, kolska knjiga, Zagreb, 2003, str. 244. 7 Jeli, D.: Povijest hrvatske knjievnosti (Tisuljee od Baanske ploe do postmoderne), Naklada P.I.P. Pavii, Zagreb, 1997, str. 311. 8 Vidi: kvorc, B.: Novak i Slamnig: od zauzdavanja pripovjedaa do ispisivanja nepopunjenih prostora (ili obrnuto, kako bi rekao Marinkoviev andar), Knjievna revija, XVI/2001, 1/2, str. 21-41. 9 Vidi: kvorc, B.: Slamnigova klapa (u raspadanju) kao predloak ekipi iz suvremene neorealistike hrvatske kratke proze, Knjievna revija, XVII/ 2002, 3-4, str. 111-128.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

93

(to dovodi do kraja monolitne strukture, odnosno prekida dominacije monolokog autoriteta visoko knjievnog nad iskazanim) i, u samom je pismu prisutna svijest o nainu na koji je iskazano odredilo svoj okvir. T. Juki10 je svojom studijom dokazala da je Bolja polovica hrabrosti prvi hrvatski roman koji djelatno korespondira s historiografskom metakcijom preko ustrajne vjere u kolebljivost, paradoks i ironiju, kako pojedinih aktera romana, tako i romana u cijelosti. B Donat11 u Boljoj polovici hrabrosti, tom kombinatoriko-ludistikom romanu, u motivaciji i argumentaciji tete pisca-amatera iznalazi kljuni elemente Slamnigove teorije proze obrazloene u esejima okupljenima u knjizi Disciplina mate. Autor je u roman uveo raspravu o problemu proznoga diskursa, eksperimentirao je s jednoobraznim i raznorodnim stilovima u prii tete, a knjievne su reference u praksi samo reeks znanja i interesa koji su u kritikim spisima tek nagovijeteni, tvrdi kritiar. U svojim radovima o Boljoj polovici hrabrosti C. Milanja12 kree od detektiranja Slamnigova poloaja u hrvatskoj knjievnosti u sinkronijskom i dijakronijskom smislu i utvruje da jo nije osvijetljena indikativna instancija pripovjedaa koja je povezana s dva dijegetska sloja prisutna u romanu, zbog ega se on mora tumaiti kao tzv. metatekstualni roman. Romaneskna je svijest iznad aktera romana, pa ak i iznad instancije pripovjedaa, budui da je ona odgovorna za metatekstualnu tehnologiju koja proizvodi roman. C. Milanja u romanu detektira tri pripovjedna sloja. Okvirnu priu pripovijeda Flaks i ona se moe interpretirati u skladu s Flakerovim modelom proze u trapericama uz naglaene egzistencijalne natruhe. Matildina pria, odnosno roman u romanu, je drugi sloj. Ta dva romana meusobno komuniciraju, to proizvodi efekt ironizacije te kritikoga i osporavateljskoga rakursa, postoji neka vrsta paralelnosti kod strategije pria i dogaaja, te lokacija scena u njima. Trea je razina metatekstualna, s autometapoetikom i djelomino autoreferencijalnom dimenzijom. Temeljna se problematika romana svodi na pitanje egzistencije, pitanje socijalizacije i pitanje umjetnosti, knjievnosti. I. U uvodu su ovoga rada, dakle, brojni struni lanci o autorovoj novelistici koji svoju optiku promatranja danog predmeta proiruju i na njegov jedini roman svjesno ostavljeni izvan naega vidokruga,13 a ponuen je vrlo kratak pregled kritikih djela koja
10 Vidi: Juki, T.: Problem tradicije u Boljoj polovici hrabrosti Ivana Slamniga, u: Modernitet druge polovice dvadesetog stoljea, Ivan Slamnig Boro Pavlovi, postmodernitet, Osijek, str. 217-221. 11 Vidi: Donat, B.: Predgovor, u: Ivan Slamnig, Izabrana djela, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 167, MH, Zora, Zagreb, 1983, str. 7-37. 12 Vidi: Milanja, C.: Slamnig model knjievnosti, Knjievna revija, 1998, 3-6, str. 11-13. i Milanja, C.: Hrvatska knjievnost i postmoderna na primjeru Slamnigova romana, Knjievna revija, 41/2001, 1/2, str. 4248. 13 Vidi: Pavlii, P.: Ogled o kratkoj prozi Ivana Slamniga, Republika, 47/1991, 7-8, str. 32-38; Pavlii, P. Zvrkasti doktor, predgovor u: Salmanig, I.: Relativno naopako, Zagreb, 1998; Pavlii, P.: Klasik protiv volje (Ivan

94

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

se bave, posredno ili neposredno i pitanjem metatekstualnosti u Slamnigovu romanu shodno naem temeljnom nastojanju. Cilj je ovoga rada sustavno promotriti metatekstualne oblike i naine njihove aktualizacije u Boljoj polovici hrabrosti Ivana Slamniga, pa implicitni i eksplicitni postupci kojima djelo svjesno samoga sebe gradi svoj vlastiti kritiki komentar postaju temom naega razmatranja. U diskursu se Bolje polovice hrabrosti uoavaju i opisuju oblici dijegetske (diegetic selfconsciousness) i lingvistike (linguistic selfconsciousness) samosvijesti teksta. Prisutni su otvoreni oblici (overt forms) dijegetske i lingvistike samosvijesti, te aktualizirani oblik (covert forms)14 dijegetske samosvijesti. Analizira se mise-en-abme (pria u prii), parodija, alegorija i raznovrsni naini praenja procesa nastajanja romana; tematiziranje lingvistikoga koda u okviru romana i aktualiziranje narativnoga modela detektivskoga romana to nas vodi prema znaenju Bolje polovice hrabrosti za hrvatsku fantastinu prozu. Prikazani su kritiki napisi o tom Slamnigovu romanu uglavnom izvjeivali o (pojedinim) metatekstualnim elementima, ali im je iz vidokruga izostalo parodiranje Vojnovieva Geraniuma u romanu i uvoenje trivijalnog: mistina detekcija djelo usmjerava prema korpusu hrvatske fantastine proze (rana djela P. Pavliia i G. Tribusona). Budui da e se u radu provesti sustavna analiza metatekstualnih elemenata u Boljoj polovici hrabrosti drimo da je potrebno ukratko prikazati radove o metatekstualnim oblicima i njihovoj aktualizaciji u narativno djelo. Kanadska teoretiarka Linda Hutcheon15 primjenjuje pojam dvostrukoga kodiranja na podruje knjievnosti i gradi teoriju postmoderne kao paradoksalnog, u samoj svojoj biti podvojenoga pojma. U kritici je danas opepriznato njezino miljenje da je formalna i tematska samosvijesnost metakicije danas paradigmatina za veinu kulturalnih oblika onog to J. F. Lyotard naziva postmodernim svijetom. ini se da smo fascinirani u zadnje vrijeme sposobnou ljudskih sustava da referiraju na sami sebe u beskonanom zrcalnom procesu.. bilo bi ludo nijekati da je metakcija danas prepoznata kao manifestacija postmodernizma.16 Iskaze toga tipa zatiemo i u ostalih teoretiara (npr. u strunim tekstovima Roberta Altera17, Patrizie Waugh18,

Slamnig, 1930.-2001.), Forum, 40/2001, 74, 7/9, str. 887-891.; Sabli-Tomi, H.: Okvir: pripovjeda u prvome licu (odnos: autor - pripovjeda lik), Knjievna revija, 41/2001, 1/2, str. 149-154.; undali; Z.: Tri ambijenta Slamnigove kratke proze, u: Modernitet druge polovice dvadesetog stoljea, Ivan Slamnig Boro Pavlovi, postmodernitet, Osijek, str. 197-215.; Cvitan, D.: Narcisoidnost i ironija u prozi Ivana Slamniga, u: Ironini Narcis, MH, Zagreb, 1971, str. 135-145. 14 Termini su preuzeti iz kritikoga sustava Linde Hutcheon obrazloenog u djelu Narcissistic Narrative: The Metactional Paradoks., Methuen, New York London, 1983. 15 Hutcheon, L.: A Poetics od Postmodernism. History, Theory, Fyction., Routldge, New York i London, 1988. 16 Hutcheon, L.: Narcissistic Narrative: The Metactional Paradoks., Methuen, New York London, 1983., str. 11-13. 17 Vidi: Alter, R.: Partial Magic The Novel as a Self-Conscious Genre, University of California Press, BerkeleyLos Angels-London, 1978, str. 219-220. 18 Vidi: Waugh, P.: Metaction Theory and Practice of Self-Conscious Fiction, Rotledge, London-New York, 1990, str. 22., usp. Waugh, Patricia, Metaction. The Theoriy and Practice of Self Conxcious ction., Methuen, London-New York, 1984.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

95

Briana McHalea19, Kreimira Nemeca, Pavla Pavliia, Dubravke Orai-Toli, Magdalene Medari u zborniku Intertekstualnost & Intermedijalnost20, Nirman Moranjak-Bambura21, Morane ale Kneevi22, Tatjane Peruko23, Josipa Uarevia24, Gordane Slabinac25). U studiji Narcissistic Narrative: The Metactional Paradoks26 Hutcheon nastoji prikazati oblike i naine aktualizacije metakcije u knjievnom pismu. Metatekstualnosti pripisuje vanu, ak presudnu ulogu u knjievnom djelu pa naziv i pojam metakcije nadreuje postmodernizmu. U predgovoru narednog izdanja te studije iz 1983., naglaava da je metakcija samo jedan od oblika postmodernizma. Poziva se na dva teorijska modela prihvaena u kritikoj praksi: na Iserovu hermeneutiku i njegova saznanja o itateljevoj poziciji i na De Saussureove spoznaje na podruju strukturalne lingvistike, ponaosob u analizama lingvistiko-narativnih struktura. Kritiarka tvrdi da se metatekstualnou pozornost usmjerava na autora koji je prisutan tek kao tekstualna funkcija koja svoj puni smisao dobiva itateljevom aktivnou. Uoava kontinuitet romaneskne samosvijesti i njegov znaaj i vitalnost u otporu spram postulata realistike poetike, tj. mimesisa.27 U kritikom su sustavu Linde Hutcheon uspostavljeni jasni kriteriji za razlikovanje suvremene metakcije u odnosu na tradicionalne metatekstualne oblike. To su vanost itateljeve uloge28 i kritika priroda samosvijesti, tj. pounutranjenje interpretacije djela.29 L. Hutcheon strogo odvaja metatekstualne romane koji upuuju
19 B. McHale u djelu Postmoderna kcija pomie svoj interes s retorikih oblika metakcije (ime se studiozno bavi L. Hutcheon u citiranoj studiji) na spoznajne strategije postmodernizma. Vidi: McHale, B.: Postmodernist ction, Routledge, London-New York, 1987. 20 Vidi: Intertekstualnost & Intermedijalnost, ur. Z. Makovi, M. Medari, D. Orai, P. Pavlii, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb, 1988. 21 Vidi: Moranjak Bambura, N.: Metatekstovi, Sarajevo, 1991. 22 Vidi: ale Kneevi, M.: Intertekstualnost i autoreferencijalnost u radovima mlaih teoretiara, u: Trag i razlika. itanja suvremene hrvatske knjievne teorije., ur. V. Biti, N. Ivi, J. Uarevi, Naklada MD / HUDHZ, Zagreb, 1995, str. 57-85. 23 Vidi: Peruko, T.: Roman u zrcalu. Suvremena talijanska proza izmeu samosvijesti i pripovijesti., Naklada MD, Zagreb, 2000. 24 Vidi: Uarevi, J.: Problem ponavljanja prekinutoga ponavljanja, Knjievna smotra, XXXV, 2003, 127/1, str. 37-44. 25 Vidi: Slabinac, G.: Bezdanost u: Slabinac, G.: Sugovor s literarnim avlom. Eseji o itateljskoj nesanici, Zagreb, 2006., str. 7-39. 26 Hutcheon, L.: Narcissistic Narrative: The Metactional Paradoks., Methuen, New York London, 1983. 27 Razni se pojavni oblici tih interakcija mogu grupirati, pa razlikuje dvije vrste romanesknog mimesisa: mimesis proizvoda (realizam 19. st.) i mimesis procesa. Mimesis proizvoda odnosi se na realistika ostvarenja nastala u 19. stoljeu, a mimesis procesa odgovara uoenoj prisutnoj autoreferencijalnoj tradiciji. 28 Metakcionalna se proza postmodernistikoga razdoblja razlikuje od prethodnih joj oblika metatekstualnosti upravo po aktivnoj ulozi itatelja koji je izloen eksplicitnom ili implicitnom imperativu sudjelovanja u stvaranju ktivne zbilje romana u svoj njezinoj raznovrsnosti. 29 To je najznaajniji argument za razlikovanje tradicionalnih autoreferencijalnih oblika i dananjih metakcionalnih. Knjievno djelo koje sadri vlastiti kritiki referencijalni okvir uvjetuje promjenu kako racionalnih oblika recepcije, tako i tradicionalnoga kritikog pristupa tekstu. To je razlog za nemogunost uspostave globalne teorije metakcionalnoga anra, ali i poticaj teorijskim implikacijama, jer svaki metatekstualni roman, implicitno ili eksplicitno sadri i vlastiti kritiki komentar.

96

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

na vlastiti proces pripovijedanja i narativnu strukturu od onih koji upuuju na vlastiti pripovjedni jezik i na svoje postojanje u jeziku. Dijeli dijegetsku od lingvistike samosvijesti i na temelju tog kriterija uspostavlja svoju podjelu romaneskne metatekstualnosti. Dijegetska se samosvijest (diegetic selfconsciousness) referira na proces izgradnje prie, tj. na narativni proces, a lingvistika (linguistic selfconsciousness) na jezinu prirodu knjievnoga teksta, tj. na gradbene elemente knjievnoga diskursa. Tekst se predstavlja kao pripovijedanje (dijegetska samosvijest) ili kao jezik (lingvistika samosvijest). U okvirima svakog od tih dvaju modela metatekstualne romaneskne proze dvije su vrste oblika: otvoreni (overt forms) i prikriveni, tj. aktualizirani oblici (covert forms).30 O otvorenim metatekstualnim oblicima govorimo kada se samosvijest izraava eksplicitnom tematizacijom ili alegorizacijom njihova dijegetskoga/lingvistikog identiteta unutar samoga djela. Aktualizirani oblici pak sadre potpuno isti proces, s razlikom to je taj proces sada pounutranjen, tj. aktualiziran u svojoj dijegetskoj/lingvistikoj strukturi. U otvorene dijegetske oblike ubrajaju se parodija,31 mise en abyme,32 alegorija33 i raznovrsni naini praenja procesa nastajanja romana.34 Aktualizirani su dijegetski oblici u biti aktualizirani narativni modeli koji su najee sukladni sa anrovskim obrascima pripovijedanja. Pisac redovito oekuje od itatelja da je upoznat s dotinim pripovjednim konvencijama i u tekst unosi neizravne recepcijske upute, pa sam in itanja, tvrdi autorica, postaje ponajprije in aktualiziranja tekstovnih struktura. Meu brojnim pripovjednim modelima metatekstualna se paradigma rado inkorporira u detektivsku priu, u fantastiku, u igru i kombinatoriku, u erotske modele.35 Metatekstualnost se u ovim anrovima, najee ostvaruje dvojako: (1) istodobno upozorava na ve prisutne
30

Graki prikaz moguih metatekstulanih elemenata u djelu u sustavu L. Hutcheon OTVORENI OBLICI AKTUALIZIRANI OBLICI parodija, mise-en-abme, alegorija detektivska pria, fantastika, igra, erotika LINGVISTIKA SAMOSVIJEST tematizacija lingvistikoga koda lingvistika dezintegracija DIJEGETSKA SAMOSVIJEST

31 Parodija je jedan od najznaajnijih oblika za razvoj romaneskne samosvijesti. Radikalni i kompleksni primjeri parodijske svijesti su Cervantesov poznati roman Don Quijote i Sterneov Tristram Shandy. Iako stoje na samom poetku razvoja romanesknoga pisma, u njima parodija nije svediva tek na puku satiru izvanliterarnoga svijeta, nego, kao samosvojan anr, naglaava (postupcima sniavanja i kritiziranja) literarne konvencije i autonomiju knjievnoga djela. 32 Mise-en-abme jedan je od najeih i najutjecajnijih metatekstualnih postupaka u knjievnim djelima. U ovom emo se saetom prikazu metatekstualnih postupaka na njega osvrnuti zasebno. 33 Kada se mise-en-abme protegne na cijelu strukturu djela, govorimo o alegoriji, a zorni su primjeri za svjedoanstva o nastajanju romana, ponajee upravo toga koji itatelj ita, u romanima Gideovim, Calvinovim, Nabokovljevim... 34 Npr. komentiranjem pojedinih postupaka, njihovim opisivanjem i sl. 35 Metatekstualnost u detektivskoj prii iskoritava njezinu snanu konvencionalnost u strukturi i njezinu utemeljenost na modelu hermeneutikih praznina (Simeon, Borges, Robbe-Grillet), a u fantastici koristi paradigmu autonomnoga svijeta kcije u svojstvu alegorijskoga modela (Borges, Calvino). Model igre i kombinatorike metatekstualna proza poistovjeuje s inom pisanja i itanja (Sanguineti, Calvino, Coover), dok e se erotikom posluiti ne bi li izjednaila itanje i zavoenje (Nabokov, Fowles).

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

97

metatekstualne elemente i analizira repetitivne i jednostavne obrazaca tih narativnih modela, (2) dovodi do stvaranja postmodernistiki proturjenih i ontoloki upitnih otvorenih struktura. Lingvistika se samosvijest romana realizira u tri otvorena oblika koji tematiziraju probleme knjievnoga jezika i jezika uope i pritom se itatelja navodi na uoavanje kreativnoga lingvistikog ina. Najjednostavniji je oblik parodiranje neke vrste ili stila pisanja. Drugi je nain uvoenje biljeaka, komentara i inih autorskih intervencija u romaneskno tkivo, a trei, najuoljiviji oblik, je tematizacija verbalnih igara i anagrama. Razni oblici lingvistike samosvijesti mogu biti aktualizirani u knjievnom djelu pa govorimo o aktualiziranim oblicima lingvistike samosvijesti. esto se u djelu aktualiziraju i brojni teorijski postulati o nereferencijalnosti literarne tvorevine, a u radikalnim sluajevima oni postaju implicitno tvorbeno naelo diskursa.36 U lingvistiki je dezintegriranoj prozi izjednaen in itanja s inom pisanja pa je itatelju izrazito oteana recepcija i od njega se oekuje maksimalan recepcijski angaman. Postupci utemeljeni na shvaanju knjievnoga djela kao slobodne igre oznaitelja dovode do jaeg ili slabijeg proboja romanesknog oblika i, na koncu, do njegova naputanja. U takvim lingvistikim igrama kritiarka vidi pokuaj nadilaenja raznovrsnih verzija mimesisa i potencijal za razvoj novoga anra, u emu romaneskna praksa nije jo dovoljno napredovala.37 Kritika koja se bavi suvremenom metakcijom mora uzeti u obzir, tvrdi Hutcheon, od djela ponueno samotumaenje. U knjizi A Poetics od Postmodernism. History, Theory, Fyction38 utvrdit e kako postmodernizam jasno pokuava suzbiti ono to se poelo razumijevati kao modernistiki potencijal hermetikog, elitistinog izolacionizma koji odvaja umjetnost od svijeta, knjievnost od povijesti. To se najee ini upotrebom istih tehnika modernistikog esteticizma, kako i kae u tekstu Intertekstualnost, parodija i diskurzi povijesti39, protiv njega samog. Pritom paljivo je ouvana autonomija umjetnosti: metakcionalna samoreeksivost to ak i naglaava.40 Dominanta je postmodernistike knjievnosti ontoloka, pa su karakteristini postupci te knjievnosti oni koji na neki
36 Primjeri za takav tip proze su djela nouvea romana koji teorijsku bazu ima u sustavu Tel Quel ovaca i djela radikalne struje talijanske neoavangarde. Ta proza s upadljivo slabim interesom za pripovijedanje i za priu u prvi plan istie nereferencijalnost tj. programatsko neprikazivanje koje se redovito postie nautrb uobiajena suivota dijegetskih i metatekstualnih elemenata. 37 Tu je posljednju kategoriju autorica denirala kao granicu romanesknoga anra, pa bi njezino ubrajanje u podruje metakcije zahtijevalo proirenje denicije metatekstualnosti ili romaneskne samosvijesti. Zato je pripadnost aktualiziranog oblika lingvistike samosvijesti metakcionalnim oblicima upitna. Naime, jo je u Jakobsonovoj podjeli jezinih funkcija estetska funkcija upravo utemeljena na autoreferencijalnoj strukturi poruke koja nastoji privui pozornost primaoca na sebe, tj. autoreferencijalna funkcija knjievnoga jezika motri se kao imanentna osobina svakoga knjievnog znaka. S druge strane stoji autoreferencijalnost kao tvorbeno naelo integrirano u potencijalnu znaenjsku strukturu nekog proznoga teksta. Upravo razlikovanje metatekstualnosti kao funkcije, odnosno metatekstualnosti kao tvorbenoga naela, omoguuje odreivanje anrovskih okvira metakcije. 38 Hutcheon, L.: A Poetics od Postmodernism. History, Theory, Fyction., Routldge, New York i London, 1988. 39 Hutcheon, L.: Intertekstualnost, parodija i diskursi povijesti, Republika, L/1994, 1-3, str. 111. 40 Hutcheon, L.: Intertekstualnost, parodija i diskursi povijesti, Republika, L/1994, 1-3, str. 111.

98

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

nain istiu ontoloka pitanja. Zato se mise-en-abme esto koristi u postmodernistikoj knjievnosti jer remeti uobiajenu hijerarhiju ontolokih razina (javljaju se svjetovi unutar svjetova), stvarajui kratki spoj41 unutar ontoloke strukture. Mise-en-abme ija je osnovna funkcija u pripovjednoj strukturi djela istodobno otpor prii i njezino upotpunjavanje vrlo je est metatekstualni postupak u knjievnim djelima. Tim se Gideovim terminom iz davne 1893. godine oznaava sam postupak odraavanja prie u njezinu saetku ime se postie dvojaki efekt: pria se i osporava i opisuje. Treba upozoriti na injenicu interdisciplinarnoga polja uporabe tog pojma budui da ga je Gide prvi put koristio oznaavajui njime knjievna (Shakespeareov Hamlet), i likovna djela (Velzqezove Las Meninas). L. Hutcheon u svojim radovima o metatekstualnosti preuzima Dllenbachov model u opisu i deniranju te knjievne pojave pa emo ga ukratko obrazloiti i, ovom prilikom, uputiti na napise o prii u prii J. Ricardua42 i G. B. Tomassinija.43 Lucien Dllembach u djelu Le rcit speculaire. Essai sur la mise-en-abme 44 denira pojam: mise-en-abme se sastoji u odrazu koji povezuje dijegetsku cjelinu i neki njezin dio.45 On usustavljuje tipologiju moguih podvrsta takvog odraavanja i razlikuje: (1) jednostavno umnoavanje (fragment stoji u odnosu slinosti spram cjeline kojoj pripada), (2) umnoavanje ad innitum (odraavajui fragment u sebi sadri istovrsni isjeak) i (3) aporistiki mise-en-abme (fragment na neki nain u sebe ukljuuje i djelo kojemu pripada). Odraavanje se javlja u razliitim intenzitetima pa Dllembach izdvaja tri stupnja odraavanja: (1) kad iskaz odraava priu (kao saetak zapleta, i to u pripovjednom obliku ili drugim, recimo likovnim oblicima), (2) kad iskaz odraava proces iskazivanja, proces nastajanja djela i (3) kad iskaz odraava pripovjedni ili lingvistiki kod (bilo u otvorenim, bilo u aktualiziranim oblicima). Ova odulja, a opet vrlo skraena historijska i teorijska eksplikacija pojmova metatekstualnost i mise-enabme uvod je u njihovu analizu u narativnom diskursu Bolje polovice hrabrosti Ivana Slamniga.
Termin je Lodgeov. (Vidi: Lodge, D.: Naini modernog pisanja, Globus, Zagreb, 1988.) U zasebnim studijama o mise en abyme-u piu J. Ricardou i G. B. Tomassini. U tekstu Pria u prii J. Ricardou, predstavnik radikalne struje u suvremenoj knjievnosti, se pita to autoru omoguuje da na bilo kojem mjestu tijekom pripovijedanja unosi saetke prie i tvrdi da romanopisac, prihvaajui se pisanja, ve ima razvijenu svijest o cjelovitom izgledu prie, pa tu pojavu imenuje narcizmom. Ricardou zakljuuje da se mise-en-abme moe provesti i na razini knjige to e oprimjeriti svojim eksperimentalnim romanom, knjigom u knjizi pod nazivom La prise / prose de Constantinople. 43 G. B. Tomassini u studiji Pria u prii uspostavlja razliku izmeu mizenabimske digresije (sadrane su u djelu s kojim odravaju odnos tematske slinosti) i mizenbimskih pria u prii (samostalne narativne cjeline koje predstavljaju strukturu to se istodobno ostvaruje u sadranoj i sadravajuoj prii pa tako ukidaju sintagmatski razvoj dijegeze). Sustavna uporaba mise-en-abme-a djelo obiljeava jakom metakomunikativnom komponentom. Djelo svojim primateljima nudi viak informacija pa Tomassini motri mise-en-abme kao postupak stvaranja semantikoga vika zbog kojeg odraavajui iskaz djeluje i na razini prie (sudjeluje u tvorbi znaenja) i na razini odraza (javlja se kao element metaznaenja, koji prii omoguuje da za svoj sadraj i temu uzme samu sebe). 44 Dllembach, L., Le rcit speculaire. Essai sur la mise en abyme, Paris, 1977. 45 G. B. Tomassini u Pria u prii smatra da je Dllembachova denicija mise-en-abme-a u Le rcit speculaire neprecizna jer ukljuuje metadijegetsko pripovijedanje bilo koje vrste.
42 41

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

99

II. Roman Bolja polovica hrabrosti sastoji se od dva paralelna narativna tijeka, na to redovito upozoravaju kritiari u iji je fokus strunog interesa uao taj roman. Okvirna je pria o ivotu Flaksa, intelektualca srednjih godina u hrvatskoj metropoli, a umetnuta koju pie teta Matilda o ivotu Ane i Vojka iz Primorja. Ta dva sloja romana simuliraju zbilju i kciju i svaki je pisan razliitim kodom. Na paralelizmu stilskih sredstava tradicijskoga pripovijedanja i moderne naracije gradi se postmodernistiki roman. Suvremenost se prezentira kao oblik subjektivno oivljene i jezino prisvojene tradicije koja se u narativnom tkivu ostvaruje kao ironijska igra jezinih struktura. Ti proturjeni elementi, konstitutivna podvojenost unutar ovoga romana motre se u dijalokom odnosu, jer bi nas gubljenje iz vida jednog od njih odvelo do neokonzervativno nostalginog ili do reakcionarnog. Svaka dijegetska razina ima svoga pripovjedaa. U okvirnoj prii autor nije identian ni liku ni pripovjedau, ali su pripovjeda i lik identini, pa je oito da se radi o homodijegetskoj kciji, po Genetteovoj terminologiji. U tom klasinom sluaju tzv. (pseudo)autobiografskoga romana Flaks pripovijeda u prvom licu.46 Umetnutu priu teta Matilda pripovijeda u treem licu, pri emu nije mogue staviti znak jednakosti izmeu nijednog para sainjenog od provjerenih narativnih instanci (autor-pripovjeda-lik), pa govorimo o heterodijegetskoj kciji. Na prvi su pogled fabule tih narativnih tijekova vrlo jednostavne. Okvirna se fabula odlikuje neposrednou u prikazivanju dogaaja, a kritika je nerijetko tvrdila da je okvirna pria satkana od banalnih dogaaja koji ine Flaksovu svakodnevicu. Teta je Matilda u prii o Ani i Vojku, zapravo, kako ree C. Milanja, konstruirala gotovo mali porodini roman iz graanske obitelji. Pri prvom susretu s Flaksom teta ima gotov samo prvi dio toga romana koji mu nudi na itanje i tako ga je privoljela da i on sam, (jo) nesvjestan svoje uloge, postane sustvaratelj toga romanesknog tkiva. Ta je pria u prii (redovito interpolirana u kurzivu) koju stvara pripovjedaica amaterka potpuno samostalna narativna cjelina i kao takva predstavlja strukturu koja se istodobno ostvaruje u sadranoj i sadravajuoj prii. Pritom se nuno ukida sintagmatski razvoj dijegeze. Mise-en-abme taj otvoreni oblik dijegetske samosvijesti kao odraz koji povezuje dijegetsku cjelinu i neki njezin dio vrlo je est postupak u metatekstualnim romanima. Interpolirana tetina pria nudi temelj za postavljanje okvira47 u kojima razumijevamo tekst. Tako ostvareno kontekstualiziranje i samo opet iziskuje nadomjetanje, tj. dopunjavanje novim kontekstima48 pa se u romanu Bolja polovica hrabrosti dvije
46 Flaker za pripovjedaa kae da on u sebi neprestano prevladava suprotnost izmeu empirije i konstrukcije. (Vidi: Flaker, A.: Proza u trapericama, SNL, Zagreb, 1976, str. 193.). injenicom da je pripovjeda znanstveni radnik, Slamnig pridaje dodatnu vanost njegovim promiljanjima o interpoliranom romanu tete Matilde, tvrdi kvorc. (Vidi: kvorc, B.: Novak i Slamnig: od zauzdavanja pripovjedaa do ispisivanja nepopunjenih prostora (ili obrnuto, kako bi rekao Marinkoviev andar), Knjievna revija, XVI/2001, 1/2, str. 21-22.) 47 Podsjetili bismo tek na dvostruku usmjerenost okvira tj. na injenicu da okvir uvijek istodobno iskljuuje i ukljuuje, naravno shodno perspektivi iz koje se promatra. 48 Ili lumanovski reeno, knjievni sistem se reproducira trajnom razgradnjom dogaaja kao svojih jedinica, pri emu su dogaaji tj. knjievnokritiki, knjievnopovijesni i knjievnoteorijski komentari - autoreferen-

100

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

dijegetske ravni razvijaju paralelno, zrcalei se jedna u drugoj. Fragment na raznolike naine u sebe ukljuuje i samo djelo kojemu pripada, pa u skladu s tipologijom koju je uspostavio L. Dllembach govorimo o tzv. aporistikom mise-en-abme-u. Dominacija narativnoga tijeka, koji prikazuje Flaksovu svakodnevicu, u romanu je iskazana na razne naine. Svaki nastavak tetina rukopisa dakle, svako prekidanje narativnoga tijeka oblikovan je u ovisnosti o dogaajima iz junakove sadanjosti u kojoj je i teta postala sudionikom. Sie je te prie u prii redovito rezultat promjena koje su se dogodile izmeu Flaksa i tete ili je projekcija Anamatildinih tajnih elja. U ovom Slamnigovu romanu, kao i u njegovim prozama, autorova je osnovna namjera vjeto sastaviti priu i odmah je zatim razoriti putem njezina prianja. Zato je ponaanje i stajalite pripovjedaa uvijek u vezi sa zahtjevima prie, a primijenjena e tehnika pripovijedanja postupno voditi do njezina cjelovita smisla. Svi su ti elementi, tj. struktura prie stvorili okvire za razvoj prie, ali i utjeu na zbivanja u prii. Obre se tradicionalna situacija u kojoj je ivot priao prie pa je u ovom romanu pria ta koja provocira miljenje ivota. Pisac se udaljuje od uloge komentatora i postaje demijurg: on odreuje tijek zbivanja. Nerijetko je sluaj da u metatekstualnom romanu saetak prie koji je umetnut tijekom pripovijedanja ostvaruje dvojaki efekt: postupak odraavanja prie u njezinu saetku ujedno priu i osporava i opisuje. Mikroskopski saetak prie prijevremeno otkriva zavretak u velikom broju sluajeva. Izmeu prie koju pripovijeda Flaks i Matildina malog obiteljskog romana, tj. izmeu stvarnosti (tj. kcije) i kcije (tj. kcije u kciji) je kontrapunkt na temelju kojeg se moe naslutiti daljnji razvoj prie. Oigledno je da se mise-en-abme javlja u funkciji strukturalne pobune jednoga fragmenta prie protiv cjeline koja ga sadri i tako predstavlja in samoobznanjivanja kcionalnoga statusa prie. Pored brojnih naina kojima mise-en-abme upotpunjava cjelovitu priu (primjerice putem sredinje toke okupljanja, putem umnoenih, rasprenih djelia odraza cjelovite prie na razliitim razinama), Slamnig se odluio za sredinju mikropriu. Postupkom mise-en-abme-a u Boljoj polovici hrabrosti referira se i na sam proces izgradnje prie pa bismo najprije prikazali otvorene oblike (overt forms) dijegetske samosvijesti (diegetic selfconsciousness) ovoga narativnog teksta. III. Bolja polovica hrabrosti metatekstualni je roman u kojem su problemi pisanja i procesi nastanka djela postali njihova tema. Zato se i sustav romanesknih konvencija dekonstruira na razini prisutnih fabularnih elemenata i pripovjednih razina. este su rasprave o tehnologiji knjievne proizvodnje i redovito se odvijaju izmeu Flaksa i tete.
cijski inovi dodjeljivanja znaenja koje u funkciji samoopisivanja neprestano generira sam knjievni sistem. Pritom oni kao ekstenzija predmeta neprestano potkopavaju i nadomjetaju jedan drugi. (Vidi: Luhmann, N.: Ljubav kao pasija, Naklada MD, Zagreb, 1996.; Luhmann, N.: Teorija sistema: svrhovitost i racionalnost, Globus, Zagreb, 1981.)

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

101

Na samom poetku romana,49 u prvom njihovom susretu, jasno je da su oni pripadnici posve razliitih svjetonazora. I dok je Flaksu nezamislivo da bilo to radi bez honorara, teta nije zainteresirana za objavljivanje teksta: To mi je indiferentno. Zabavlja me sam posao, sastavljanje teksta, ali ne elim nita svijetu rei, nikakvu novu misao ili pak neto od svoga vlastitoga iskustva, neto o sebi. (22) Taj odgovor zbunjuje jezikoslovca Flaksa jer ne nazire odakle teta crpi teme za svoja djela. Na njegov eksplicitan upit, teta kae da su joj kao polazna toka za razvijanje njezine pripovijesti koja crpi materijal iz povijesnih ili izvjetajnih zaliha, posluile upravo te neke vrste praznina, zameci nekih tokova (koji) nisu iskoriteni, nisu ili dalje. (22) Svoj postupak teta objanjava, poneto simplicirano, dovodei ga u vezu s izradom ornamenat od kovanoga eljeza koji su gotovo uvijek u istim uzorcima, tj. idealnim oblicima. Zakljuuje da kovai ne tee originalnosti, niti ubacivanju nekoga svog doivljaja ili autobiografskoga detalja, nego iskljuivo ele dosei zanatski ideal: Zadovoljstvo mu je samo u izrazu vlastite vjetine i izuenosti. (23) Flaks je zateen: Umjesto da veze ili hekla, ona je pisala. Pa, kao to bi uzimala mustre iz modeurnala pa malo promijenila boje... (23) Teta pripovjedaica svoju povijesnu pripovijest korektno smjeta u okvire povijesti hrvatske knjievnosti i cilj joj je ostvariti najbolji uradak u zadanom modelu. Tijekom razvoja te pripovijesti postaje jasno da je to istodobno falsicirana, tobonja povijest koja je prekrajana kako bi autorica to lake manipulirala svojim sredinjim adresatom, Flaksom. Pritom ona ostaje u okvirima zakona institucije knjievnosti i njezine povijesti. Tematizirat e se u romanu i same njihove diskusije u kojima se knjievno djelo smatra vjeito nedovrenim to je jedan od temeljnih postulata postmodernistikoga miljenja o knjievnosti. I Flaks e eksplicitno iznijeti svoje miljenje o tetinom nainu pisanja, komentirat e njezinu tematiku, nain organizacije teksta u samom romanu. Tetin je rukopis strukturno vjeto organiziran u skladu s tradicijom pripovijedanja pa e on u tetinoj prii u prii lako predskazivati njezine razvojne faze. Nakon zaokreta prie u posve neoekivanom smjeru, teta ne podnosi najbolje kritike i trai od njega da joj pomogne u izgradnji prie. Nervozno hodajui gore-dolje, eksplicitno svjedoi o vlastitim problemima u izgradnji prie: - Ne znam kako da idem dalje. Ne znam to je s Anom, tonije, ne znam kako da zahvatim situaciju. Bilo je tako jasno da je zaljubljena u Vojka, no dobro,(...), stvar bi se zakomplicirala da su jo imali i djece, onda stvarno ne znam kako bih se iskopala, ali i ovako, pa ne moemo rei da se zaljubila u ovjeka kojega nije pravo ni vidjela, (...). (104) Flaks iskazuje bit svoje poetike koja se uvijek orijentira na ispitivanje psihikoga ivota svojih junaka, a zanimljivo je da mu se u prvom dijelu iskaza, otima poistovjeivanje autorice i lika Ane. Kasnije e shvatiti da taj tekst, za koji ga je teta uvjeravala da nema autobiografskih elemenata, itekako manipulirala njime. Tekst postaje zamka. O moi pripovjedaa nad svojim junacima, pa i tekstom, svjedoe i epizode snova sa
49 Napominjemo da e se u daljnjem tekstu svi citati iz romana oznaavati brojem stranice u zagradi, a preuzeti su iz: Slamnig, I.: Bolja polovica hrabrosti, Veernji list, Zagreb, 2004.

102

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

stranica Bolje polovice hrabrosti: (...), i odluio sam da promijenim san. Crno-bijelo nije se dalo promijeniti: sada sam hodao ravnicom gdje je trava bila oprena mrazom, bijelila se kao kostrijet. (62) U ovom se romanu Slamnig poigrava i anrovskom klauzulom. anrovsko neodreivanje tetina rukopisa u nastajanju, nositelj je znaenja. U raspravama izmeu nje i Flaksa ona ga redovito naziva tekstom, a pripovjeda za nj koristi izraze smotuljak papira iz torbice, zapravo tvrdi kartonski tuljac u kojem se nalazi nastavak slijedi, periodine publikacije uokvirene u uredan tulac ili poznati postiljonski tulac. Intelektualna hrana do slijedei put. Tek e na kraju romana Flaks precizirati: Pria je, znai, ula u zagrobnu fazu. (97) Postupci samotumaenja teksta vidljivi su, primjerice u iduem citatu: (...) mogao sam slutiti da e se neto roditi iz naega posjeta pterodaktilskom groblju, ali da e to ona zaplesti u neto vanvremensko, ili tome slino. (103) Pripovjeda okvirne prie upozorava na vezu izmeu dogaaja iz okvirne prie s razvojem dogaaja u tetinu umetnutom romanu. I teta e priznati da je okvirni narativni tijek utjecao na izgradnju umetnute prie: Ne tajim da sam vas dosad sluala. Tonije, da su nai, makar i kratkotrajni razgovori, uostalom, zato bi se zanemarili, i nai susreti, zajedniki izlasci, utjecali na tkivo i strukturu prie. (106) Upozorava se i na neeljene posljedice: Flaks za tetino razlaganje o umetnutom romanu kae (...) sada je sve zamutila i poprizemila dodatnim tumaenjem. (106) U Boljoj polovici hrabrosti samotumaenje je romana prisutno u izrazito visokom stupnju, bilo u eksplicitnom obliku (o emu svjedoe navedeni ulomci) ili kao implicitni vlastiti kritiki komentar (najee na razini dijelova koji odraavaju cjelinu strukture, tzv. mizenabimskih digresija). O jo jednom dijelu koji odraava cjelinu na razini elementa svjedoi i kontrapunkt koji Slamnig proizvodi prikazom erotike u ta dva (paralelna) dijegetska tijeka. Ljubav izmeu Ane i Vojka prikazana je gotovo kao njihovo duboko razumijevanje i potivanje, kao njena i zapretena, nevina. Strastveni izljevi osjeaja izostaju, ak i prve brane noi. I u posebnim je situacijama muu (...) odgovarala svojom jalovom matom (50), a daak nemira, usplahirenost spopast e Anu nakon dugog i oajnikog tugovanja kada je na groblju (...) i dalje osjeala mladievu prisutnost kao arite topline (103). U Flaksovoj prii pak seksualnost je snana, razorna, potresajua. Ti su preljubi strastveni, poudni najee proeti i alkoholnim parama. Neisti su: mutna je elja, izazivaju blagu nesvjesticu, oduzimaju dah, dovode junaka u cjelotjelesnu i teku nervozu; u tuim su stanovima, po polumranim i mranim stubama; s Anitom, s mnogima prije nje, a i nakon nje pijani arki poljupci sa Zitom. Njima se ispranjava prenapregnuta svijest, donose oni umor, ureen (seksualni) ivot. Kao primjer segmenta koji odraava cjelinu navodim situaciju iz prve dijegetske razine kada teta Matilda zatie Anitu i Flaksa same u stanu, na moment kao da se usplahirila naavi ih zajedno koji je do trenutka njezina ulaska bio u mraku. Nakon uljudnoga razgovora koji se pored ostalih sitnica, naravno, dotakao i tetina pripovjednog uratka, Flaks odlazi jer su one u razgovoru dovele Anitin umoran izgled u vezu s njezinim problemima s muem. Junak se osjea nepoeljnim, moda osjea grinju savjesti zbog vrbovanja razoarane ene ili se pak javio strah od

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

103

mogue veze s njom. Niti u jednom trenutku Flaks nije pomislio da je iniciranjem tog razgovora u njegovoj prisutnosti teta otkrila svoju ljubomoru, da eli osvijestiti Anitin poloaj udane ene i ukazati na svoj. U Boljoj polovici hrabrosti metatekstualnost se slui erotikom, ali ne na isti nain kao u paradigmatskim primjerima za taj narativni postupak, naprimjer, u Fowlesovu romanu enska francuskog porunika ili pak Nabokovljevoj Loliti. U njima je metatekstualnost posegnula za erotikom ne bi li izjednaila itanje i zavoenje. U Slamnigovu romanu metatekstualnost pred oima itatelja izjednaava eksplicitno razgolien proces nastajanja prie u prii i samu tu pripovijest sa zavoenjem. Pripovjedaica je u trenutku kada je Flaks upoznaje opisana ovako: Rekao bih da je teta imala barem pedeset godina, ali nije se moglo tono odrediti, (...). Oblaila se po modi koja nije bila moda njezine mladosti (...) ve kao da je imitirala modu prije toga, onu iz vremena kad su se tek skinule krinoline i kad su ene poele jahati u rajthozama (...). (...) ona kao da je skinula svoju obiajnu krinolinu pa se obukla u ovu modernu uniformu odabravi onu najneupadniju. S druge strane, vidjelo se po detaljima da prati modu, odnosno da joj je ona poznata (boje) (21). Ta ena za nj postaje jo neobinijom kada saznaje da je njezin hobi pisanje pripovijedaka (umjesto heklanja i trikanja, to bi on oekivao). Pomalo je zateen i razoaran u susretu s prvim dijelom njezina rukopisa koji je mirisao po starome stolu, ali ne po parfemima ve po mirodijama (26-27). Teta postaje sve vea zagonetka za Flaksa: razgovaraju o knjievnosti, a njihovo je kontinuirano druenje dovelo i do zajednikog izleta na selo, pri emu Flaks ponovo uoava tetino specino odijevanje koje je staromodno, ali i obiljeeno kolebanjem u izboru stila. Flaks, uhvaen u tetinu mreu literarnim uratkom iji je sukreator, instinktivno osjea da mu se ona nastoji svidjeti, a da tu injenicu jo nije osvijestio. Tako e i situaciju u kojoj mu teta pomae pokrenuti automobil prokomentirati dosta ironino: (...) a onda mi je bilo neugodno i to sam je natjerao da radi. Meutim, ona je vedra i zadovoljna sjela do mene, kao Josip II kad je pomogao kovau da mu popravi kola (88). Nesklad izmeu njegovih osjeaja nelagode i njezina zadovoljstva, indikativan je. U izgradnji svoje prie i u njihovim diskusijama o njoj, teta na koncu otvara etiki, moralni problem. U posljednjem razgovoru, kada pripovjeda i sam biva svjestan da je uoio kako je teta odjevena (Pa, da, k vragu, imala je i crni, zapravo smei kostim s crnom manom. [104]), izravna molba pripovjedaice za pomo pri zavravanju toga teksta moe se tumaiti i kao eksplikacija svemoi autora nad tekstom (Ali ja vas pitam to je sada istina, odnosno kako da zavrim priu. Dolazi li ona radi ukopanoga Vojka ili radi onoga drugoga? (...) dolazi zbog jednog od njih, recite, zbog ivoga ili zbog mrtvoga? [106]). Kada Flaks u osami razmilja o navedenom problemu, divi se tetinoj lukavoj ideji o repeticiji egzistencije i shvaa da se na kraju romana o Ani i Vojku ne radi o etikom problemu nego o opisu osjeaja. On je u lucidnom intervalu uspio prozrijeti tetinu zamku. Tako erotska komponenta romana razgoliuje interferenciju izmeu junakova ivota (kcija) i teksta (umetnuta pria) unutar teksta (Bolje polovice hrabrosti).

104
IV.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

U romanu Bolja polovica hrabrosti prisutna je i lingvistika samosvijest (linguistic selfconsciousness): realizirana su dva od tri mogua otvorena oblika (overt forms) lingvistike samosvijesti. Njezin je cilj, kao uostalom i svakoga drugog metatekstualnog postupka, navesti itatelja na uoavanje kreativnoga lingvistikog ina, na njegovu napravljenost. Najjednostavniji je oblik parodiranje neke vrste ili stila pisanja, a u Boljoj polovici hrabrosti parodira se hrvatski literarni/narativni kanon devetnaestostoljetne knjievnosti. Pripovjeda e, ve u prvom susretu s tetom, kao bitnu odrednicu njezina lika eksplicitno navesti i sljedeu karakteristiku: Upalo mi je u oi njezino temeljito poznavanje literature, i to upravo hrvatske, i to devetnaestog stoljea (...) Ali poznavala je i suvremene pisce i sve to se dogaalo, kao da joj je to spadalo u dunost da bi mogla voditi konverzaciju, takoer je znala i za izlobe i teatar, govorila je o svemu kompetentno ali bez ikakvoga ara ili jetkosti (21-22). Njezina e umetnuta pria, pisana u tom stilu, doivjeti kritike u romanu. Jedan od naina ostvarivanja otvorenog oblika lingvistike samosvijesti ine i postupci tematiziranja problema knjievnoga jezika i jezika uope. Nastavci tetine prie oprimjeruju kratku povijest hrvatskoga knjievnog jezika. Plonost i bezbojnost, izostajanje govorne karakterizacije likova u umetnutoj prii, motreni u okvirima cijeloga romana dodatno upozoravaju na Flaksovo individualizirano kazivanje. Jo je A. Flaker u analizi karakteristika proze u trapericama istaknuo da roman Bolja polovica hrabrosti poiva na opoziciji na jezik njihov jezik, to e u diskusiji pripovjedaa s Matildom eksplicitno biti i izreeno: jezik a versus jezika b. Kritiar pod jezikom a razumijeva pripovjedaev jezik, koji je utemeljen na gradskom govornom standardu (jezik okvirne prie), dok je jezik b arhaizirani standardni knjievni jezik (jezik umetnute prie).50 U romanu je u nekoliko navrata prisutna i rasprava o dijalektu pri emu se ne uspostavlja opozicija dijalekt knjievni standard. Na izletu u Brestovju se uvode kajkavske replike, a na festivalu e Hercl, takoer jezini strunjak, odrati predavanje pod nazivom Najekonominije biljeenje brestovanskih vokala i akcenata. Kajkavtina se ne koristi, ostaje na marginama romana, a zanimljivo je poigravanje s imenom naselja Brestovje (Flaks ga dovodi u vezu s Brestom iz Prevertove Barbare i bjeloruskim Brest-Litovskim). Naglaava se u tekstu lokalno i regionalno/specino, nasuprot masovnoj kulturi globaliziranog svijeta. ivot na selu, prema kojem u tom trenutku Flaks gaji ironian odnos, na koncu e romana postati njegov izbor: pobjei e iz metropole. U metatekstualnim je romanima esta situacija da neki fragment stoji u odnosu slinosti spram cjeline kojoj pripada. Kompozicija ovoga Slamnigova postmodernistikog romana vrvi primjerima tzv. jednostavnog umnoavanja, pri emu treba naglasiti da se redovito uspostavlja odnos suprotnosti izmeu fragmenata zastupljenih u okvirnoj prii naspram onih iz umetnutoga pripovjednog tijeka. Razliitost duhovnih svjetova tete i Flaksa je oigledna i u njihovu izboru i uporabi stranih rijei. Teta u diskusijama posee
50

Vidi: Flaker, A.: Proza u trapericama, SNL, Zagreb, 1976, str. 193.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

105

za germanizmima, a Flaks redovito upotrebljava, da bi je iivcirao, slang, anglicizme pa i rijei iz poljskoga jezika. Pri opisima vanjskog izgleda tete koristi germanizme i te jezine postupke u okviru romana sam komentira. U dinaminoj i napetoj diskusiji o umetnutom romanu s mnogo podignutih tonova, iivcirana i iritirana pripovjedaica koju Flaks oslovljava s milostiva gospoice, trudi se dokazati da prati to pie iz nastavka u nastavak i da je pritom konzistentna, pa u aru diskusije ne razlikuje jedninu i mnoinu. Takav rjeiti gramatiki nesklad prisutan i pri Flaksovu opisu tetinih literarnih recepata gdje transfer iz jednine u mnoinu pridaje iskazu pomalo ironian prizvuk (Kao da je proitala sve one Josipe Eugene Tomie i Draenovie Turke pod Siskom i Pavle egote [22]) svjedoi o intelektualnoj nadmoi Flaksa u toj knjievnoteorijskoj raspravi o romanu. To se neslaganje u broju, kojim se dodatno podcrtava svjesna krhkost i nedostatna normiranost jezinoga zakona u tom romanu, motri kao jo jedan metatekstualni moment kojim se nastoji razgolititi referencijalna iluzija teksta. Rasprave o jeziku knjievnoga djela izmeu tete i Flaksa koritene su da se srui referencijalna iluzija i da se ponudi to je mogue vie argumenata za potvrdu strukturalistike teze o posredovanosti naeg iskustva svijeta putem jezika. Sam roman zahtijeva od itatelja da proces itanja shvati kao proces stvaranja kcionalnoga svijeta. Upitno je hoe li taj svijet stupiti u interakciju s povijesnim svijetom jer to ovisi o stupnju itateljeva razumijevanja teksta. U Boljoj polovici hrabrosti te se diskusije izmeu tete i Flaksa odvijaju pred oima itatelja, kojega se niti u jednom trenutku eksplicitno ne poziva na suradnju. Situacija je u okvirima romana uslonjena jer je Flaks istovremeno i pripovjeda okvirne prie, ali i itatelj umetnutoga romana. Pred itateljem se postavljaju pitanja o tehnologiji knjievne proizvodnje i o jeziku samome itatelju (Flaksu). Flaks eksplicitno progovara i o ogranienjima u izraavanju koja nam namee sama priroda naega jezika: Ali gdje si onda ti, ni do kakvoga rjeenja ne moe doi ako sve ide in kontinuo, a (...) postoji mogunost da se sve svede na jedan zajedniki nazivnik onoga to je postojalo (u to je, naravno, ukljueno i ono to postoji, kad ve nemamo engleskog perfekta koji traje. (108). U Boljoj polovici hrabrosti prisutno je i uvoenje biljeaka, komentara i inih autorskih intervencija u romaneskno tkivo. Pri upisivanju tih stranih tijela teksta u njegovu nutrinu u kojoj oni trebaju obaviti posao metatekstualnog uokviravanja, iskoriten je najvei dio mogunosti koje su mu, u semantikom smislu, pruale rubne zone teksta, kako bi to rekli poststrukturalisti. Naslov je romana parafraziran na koncu teksta kada postaje evidentan smisao djela. Umetnuti roman, pak, nema naslova: Nisam jo smislila naslov. Htjela bih da budu dvije rijei, ili tri, s time da je srednja veznik ili bolje prijedlog. (24). Postupkom ostavljanja praznog mjesta na papiru za naslov i nagaanja o njegovu buduem izgledu, upuuje se na odreenu etapu u procesu nastajanja djela. Iako teta ima gotov prvi dio te pripovijesti, naslov jo nije deniran. injenica da naslov nije zadan, pokazat e se kasnije tijekom razvoja prie, omoguuje pripovjedaici da, uslijed poticajnih razgovora s Flaksom, preusmjerava radnju o Ani i Vojku kako eli. Njezin je

106

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

roman zapoet bez naslova pa je i njegov kraj ostao otvoren: s pojavom dileme koju ne moe rijeiti, autorica u samom narativnom tkivu svoga romana ne nalazi odgovarajue uporite za daljnji razvoj naracije; izostao je korektiv koji je mogao/trebao ponuditi naslov. Ovaj se roman, kao i svako postmodernistiko djelo, odreuje upravo samom svojom svrhom pripovijedanja koja redovito predstavlja to vei broj mogunosti za razliita rjeenja. Svrha pisanja dakle nije pripovijedanje odreene prie, nego intelektualno-kombinatorika igra. Flaks u svoju priu tri puta unosi biljeke kojima objanjava izvor teksta umetnutog u narativno tkivo romana. Prvi put to ini kada Ziti, Aniti i teti naglas ita u njihovu domu iz Varadinske poetnice izdane 1800. godine, koja potjee iz njihove kune biblioteke. Preciznou vrsnoga poznavatelja struke, Flaks u roman inkorporira reenice kojima su se uvjebavala slova kao citate i u biljeci navodi njihovo porijeklo. Razinama kcije i fakcije Flaks se poigrava kada u tekst romana unosi sadraje nadgrobnih natpisa koje mu je teta pokazala na groblju u selu Spana. Njihov tekst na hrvatskom jeziku donosi tampanim slovima i time dodatno svjedoi o njihovu izdvojenom poloaju u narativnom tijeku, a u biljeci e posvjedoiti o njegovu porijeklu: Autentian nadgrobni natpis ispred upne crkve u Tuhlju (89). I trei e puta biljeka u romanu Bolja polovica hrabrosti biti uvedena u tekst pri opisu izleta Flaksa, tete i ostalih u zagorje. Susret s gospodinom Koriem, nasljednikom Ivan-bega Koria (iz alskoga), zaintrigirao je junaka romana, ponajvie s aspekta Korieve uporabe jezika. I taj interpolirani dio koji se, tako simbolino, odvija na zabaenom seoskom groblju svjedoi o vezi s tradicijom kojoj se Flaks eli suprotstaviti, ali mu teta nenametljivo, no ustrajno oivljava njezino bogatstvo. Okvir za razumijevanje teksta jest i situacija u romanu kada shvaajui prijevaru u koju ga je teta uvukla svojom pripovijeu Flaks razdragano odlazi u Brestovje i razmilja o sadraju pisma koje e napisati teti. Tada je prvi put naziva imenom Anamatilda, a sebe u tom zamiljenom pismu potpisuje, svjestan da e joj time zadati najpodliji udarac: Va truly itd. (110). Narativni postupak inkorporiranja cijeloga teksta pisma, i to zamiljenog, eksplicitno svjedoi o autorovoj moi nad diskursom. Izdvajajui ga od ostatka teksta, ali i pazei da to bude na drugaiji nain nego je naglaen umetnuti roman, pismo je dano u navodnicima. Tekst je toga ktivnog pisma u romanu (tj. u kciji) prekinut opservacijom autora. Ironini komentar koji eksplicira autorovo prozrijevanje tetine namjere jo jednom upozorava na nain izgraivanja ovoga teksta. Dakle, u Slamnigovu je romanu prisutna metatekstualnost i eksplicitno pretvorena u dominantni element semantike strukture, tj. postala je sadraj djela. Otvoreni metatekstualni oblici u kojima se samosvijest izraava eksplicitnom tematizacijom ili alegorizacijom njihova dijegetskog identiteta unutar samoga djela u ovom djelu nisu jedini sloj.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

107

V. U Boljoj polovici hrabrosti se narativni tijek odlikuje i prisustvom aktualiziranih oblika (covert forms) metatekstualnosti, u kojima je postupak pounutranjen, tj. aktualiziran je u svojoj dijegetskoj strukturi. Aktualizirani su narativni oblici uglavnom sukladni sa anrovskim obrascima pripovijedanja. Slamnigova Bolja polovica hrabrosti graena je na principima detektivske prie, pa metatekstualnost za svoju prisutnost iskoritava njezinu snanu konvencionalnost u strukturi, kao i njezinu utemeljenost na modelu hermeneutikih praznina. Pisac oekuje da itatelj poznaje te pripovjedne konvencije pa u tekst unosi neizravne recepcijske upute koje mu nude okvir za snalaenje u tom ktivnom svijetu romana. Naracija je u romanu jednostavna, ali odista pomalo i neoekivana: u arkadijskom ozraju dokolice smjenjuju se pomalo bizarne epizode iz svakodnevnoga ivota. Teko je, gotovo nemogue, uoiti u tom romanesknom pismu etape razvoja fabule u okvirnoj prii romana u kojoj je konstantno prisutna rasprava o tehnologiji pisanja. Nedeniranost zapleta do samoga kraja, to logino vodi i do nemogunosti njegova razrjeenja, Slamnig je iskoristio ne bi li pridobio, ali i zbunio itatelja. On luta narativnim tkivom zajedno s junakom tragajui za smislom, biva intrigiran i tei shvatiti poantu djela. To e mu, nakon brojnih recepcijskih uputa koje mu pripovjeda nudi u vidu umetnute prie u prii i raznovrsnih mizenabimskih digresija, biti omogueno tek na samom kraju djela, u skladu sa anrovskim principima detektivskoga romana. I kao to detektiv u detektivskom romanu uvijek ponovno preslaguje kockice moguih svjetova i scenarija da bi doao do istine i objanjenja svoga sluaja, tako i itatelj Flaks ispituje tetinu priu u vjeri da e u njoj pronai strogi red/ organizaciju i da e doi do njezina kompletnoga/kompleksnoga znaenja. Tako i itatelj Bolje polovice hrabrosti u svakom retku teksta i u svima njima zajedno, zasebno u dijelu teksta koji pripada prozi u trapericama, u detektivskoj prii i u obrascu tradicionalnoga pripovijedanja te u njihovu dijalogu trai jasno, precizno, dobro napravljeno tivo. Upravo to premoivanje praznine izmeu elitne i popularne kulture, to prevladavanje apriorne razlike izmeu visoke i niske knjievnosti samo je jedan u nizu postmodernih paradoksa u knjievnosti, ali i u drugim umjetnostima. Flaksa-detektiva nije mogue poimati kao koherentni entitet koji proizvodi znaenja. On je nestalan i ogranien. U razgovoru o romanu u nastajanju teta e Flaksu eksplicitno tvrditi da to djelo nema autobiografskih elemenata, svjesno e ga zavarati na poetku njihova druenja ne bi li sebi osigurala nuno potrebno vrijeme da mu se priblii: Teta me je, meutim, sa svojim redovitim nastavcima koji su, sve sam vie uviao, teili da budu transpozicija onoga to se u danu dogodilo, ba kao i san, vezivala uz grudu, pa onda Anita i Zita i nai zajedniki izleti, najedamput je u poznatoj, labavo spletenoj sredini nastao nekakav teritorij u kojem sam se ja kretao i bio kod kue. U toj su zemlji izlazile i periodine publikacije uokvirene u uredan tulac, kao pota koju razvoze koije. (80). Do bijega iz te bajkovite, izmatane zemlje moralo je doi, ali on toga jo nije svjestan. I dok god Flaks ita nastavke tetina teksta u uvjerenju da je lien autobiograzma, nije u mogunosti prozrijeti njezinu zamku. Subjektivnost junaka redovito se prikazuje kao kategorija koja

108

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

nikada nije ksna ni autonomna, izvan povijesti, nego je uvijek u procesu, u deniranju i redeniranju. To potvruje i citat: inilo mi se da je problem koji je postavila u zadnjem nastavku prie bio dosta lozofski ist i zanimljiv, (...) radilo se o esenciji egzistencije jedinke, pa o slobodnoj volji i tome slino. (106). Na kraju e romana promijeniti miljenje i taj e eksplicitno izraeni egzistencijalni problem51 biti tek jedna od kockica u procesu Flaksove samospoznaje. Junakova nedosljednost vidljiva je i na samom kraju romana kada ga snaan impuls tjera iz metropole u Brestovje, u arkadini krajolik: Djetinjasto sam se alio sam sa sobom da mi proe vrijeme. Blebetao sam kao da sam u enskom drutvu. Spaen! (111). Detektivska je pria postala sredstvo ispitivanja uvjerenja o samome sebi i o svijetu koji je oko junaka. To omoguuje uvid u njegovo znanje, ali i u njegov identitet koji su utemeljeni na sluajnosti u ovo postmoderno doba. Identitet je Flaksa-detektiva fragmentiran, njegovo je ponaanje nedosljedno, odgovara odreenom trenutku u kojem se nastoji samo problematizirati jedan aspekt ivota i knjievnosti. Flaks nema moralni autoritet koji krasi istraitelja u klasinom detektivskom romanu, a to se odrazilo i na samu strukturu djela u kojem je vidljiva slabija romaneskna odlunost u traganju za rjeenjem zagonetke. Ovaj si detektivski roman, samosvjestan na svim razinama teksta doputa i parodiranje djela iz riznice literarne tradicije hrvatskoga romana. Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga je nepretenciozna i zabavna, leprava i kombinatorina verzija Geraniuma52 (1880) Iva Vojnovia. Jo I. Frange uoava naglaenu ulogu tete amaterke, Matilde te njezino funkcioniranje u narativnom tkivu romana usporeuje s funkcijom Vojnovieve tetke iz Geraniuma. Tako su stavovi dviju teta zapravo meai stoljetne prakse i teoretskih aporija hrvatske knjievnosti: davno, u asu ustoliavanja realistike formule i trijumfa centralnoga knjievnog izraza; i danas, u trenutku konstruktivne sumnje u apsolutnu vrijednost obiju tih steevina.53 Postmodernistiko djelo prekraja teme i motive iz literarne tradicije, pri emu je parodiranje vrlo zahvalan oblik jer istovremeno u sebe ukljuuje i

51 B. Donat smatra da Slamnig nije naroito sklon analitici avanture egzistencije, nego da ga vie zanima avantura pisanja (leprav zaplet, precioznost i ljupkost barokne igre) te da upravo na tim temeljima pisac s podjednakom radoznalou iskuava i ivot i literaturu, kao i njihovo proimanje. (Vidi: Donat, B.: Predgovor, u: Ivan Slamnig, Izabrana djela, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 167, MH, Zora, Zagreb, 1983, str. 31.) Za razliku od Donata, C. Milanja navodi da je jedno od temeljnih pitanja u ovom romanu i pitanje egzistencije. (Vidi: Milanja, C.: Hrvatska knjievnost i postmoderna na primjeru Slamnigova romana, u: Knjievna revija, 41/2001, str. 64.) Na tragu koji nudi samotumaenje romana, egzistencijalizam je bitna kategorija u njemu. 52 Geranium je zanimljiv i zato to se njegovom pojavom za vrijeme enoina aktivnog propagiranja naela realistike knjievnosti u doba kada se u hrvatskoj knjievnosti tek poinju pojavljivati ozbiljniji realistiki uratci ve najavljuje modernizam. (Vidi: icel, M.: Povijest hrvatske knjievnosti, Realizam, knjiga II, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str. 65-67.) 53 Frange, I.: Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske - Cankarjeva zaloba, ZagrebLjubljana, 1987, str. 399.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

109

osporava predmet parodiranja i uspostavlja dijaloki odnos identikacije i distance, a detektivski je roman dugo prihvaao u svoje okrilje knjievne parodije.54 Okvirna je pria u Geraniumu traktat o odnosu romantizma (npr. u djelima Montpina, Dumasa) i realizma (npr. u djelima Flauberta) u knjievnosti, a u umetnutoj se prii tematizira ivot usidjelice na realistikim naelima, ali s estim posezanjem za romantiarskim i simbolistikim elementima. Knjievna je kritika utvrdila da je u Geraniumu prisutan mise-en-abme,55 a K. Nemec je upozorio da ivotnu sudbinu osielice Mare pripovijeda teta Pavle, intradijegetiki pripovjeda, a njeno pripovijedanje postaje povod za problematiziranje dvostruke razine umjetnike realnosti te za metanarativno raspravljanje o literaturi i umjetnikoj obradi pojedinih tema.56 Metatekstualni postupci prisutni u oba djela svjedoe o obrnutim pozicijama: Geranium je propagirao mimetinost u knjievnosti, pa se na njegovim stranicama nastoje protjerati fantazijski elementi, a Bolja polovica hrabrosti, kao postmodernistiki tekst svjestan svoje kombinatorike moi razgoliuje proces nastanka realistike pripovijetke koja s jasnim ciljem zalazi u prostore mistike, 57 problematizira, dakle, tradicionalnu realistiku prozirnost. Na mogunost da Bolja polovica hrabrosti parodira (taj Vojnoviev roman) upozorava se implicitno i unutar samoga teksta kada teta Matilda objanjava svoj postupak u izgradnji djela, izbor tema za svoja djela: Od postojeih knjiga. Onih koje sam proitala, naravno. ini mi se da meu gotovim djelima ima jo mjesta da se napie koje, a ako se pone od toga da je knjievnost jednoga naroda, pa moda ak i evropska, cjelina s mnogobrojnim organskim vezama, onda se novo djelo moe uklopiti meu postojea, a da se pritom ne obraa ukusu publike, niti da bude u vezi sa stvarnim ivotom pisca. (22) I Flaksovo rjeenje zamke utemeljeno je, kae on eksplicite, u njegovoj naitanosti. Tema ivota usidjelica tako biva nakon gotovo stotinu godina ponovno centralna tema romana koji spaja trivijalno i tradicionalno pripovijedanje. Usredotoenost na spol jedan je od signala postmodernoga doba.58 Ova vjeto graena zamka tete pripovjedaice pada u vodu jer je literarno obrazovani junak otkrio rjeenje na vrijeme. Budui da se mise-enabme nadvio nad cijelu strukturu romana, ostvarena je alegorija i to oslobaajua: Tu me je teta skuhala. Ona mi time servira vlastitu izjavu ljubavi, u tome je stvar. Ja sam za nju, budimo iskreni, prava piletina, a i ja sam, do vraga, poeo u njoj gledati ensko, ona se oblaila za mene, odlazila je u svoj kasni cvat, pa nije vie toliko plazila okolo uvajui djecu, nudila mi je svoje inveterirano djevianstvo, koliko ga je ostalo, jer sumnjam ja da tu nije bilo
54 Knights, S.: Crime Fiction, 1800-2000: Detectin, Death, Diversity., Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2004., str. 195-197. 55 Vidi: Frange, I.: Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske - Cankarjeva zaloba, Zagreb-Ljubljana, 1987, str. 399.; Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana I, Znanje, Zagreb, 1994., str. 256-259., icel, M.: Povijest hrvatske knjievnosti, Realizam, knjiga II, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005, str. 65-67. 56 Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana I, Znanje, Zagreb, 1994, str. 256. 57 Teta-pripovjedaica je takoer nedosljedna. U diskusijama s Flaksom zalae za nemimetino pripovijedanje, a u svojoj prii o Ani i Vojku koristi mimetiko pripovijedanje i tek na samome kraju ga dokida i konstruira novu stvarnost svjesno se zaputivi u mistino. 58 Drimo da bi ovaj roman bilo zanimljivo proitati i s aspekta postkolonijalne kritike.

110

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

autobiografskih crta, neka ona to svira kome drugome! Ko bog joj je dragi, ili bar potajni dragi, poginuo u ovom ili onom ratu, pa se zavjetovala na djevianski ili svetoudoviki ivot, ali ja nisam Holoferno i ne dam svoje glave, gndiges Frulein, toliko sam naitan. Treba pobjei glavom bez obzira. (108-109). Umetnuta pria u prii, tj. obrazac tradicionalne proze u dinaminom odnosu izmeu dijelova teksta koje treba denirati kao prozu u trapericama i mistinu detekciju putem parodije ostvaruje svoju svrhu. Kada se motri detektivski sloj u romanu, vidljivo je da je on izgraen na principima istovremenog prihvaanja i osporavanja, da je utemeljen na paradoksima i zato predstavlja postmodernu post-detekcijsku kciju.59 Doba je to (sedamdesete godine 20. st.) kada pripovjedai vrlo rado koriste obrasce i postupke trivijalne knjievnosti (fantastini, detektivski roman, ljubavni roman, pornografski roman...), mijeaju ih, ispitujui mogunosti njihova diskursa, pa buja tzv. anrovska proza. itana na ovaj nain, Slamnigova se Bolja polovica hrabrosti svrstava uz bok ranim Pavliievim i Tribusonovim romanima koje je K. Nemec u Povijesti hrvatskog romana, razmatrajui raznoliku i dosta nepreglednu produkciju od 1971. do 1991. godine, svrstao u romaneskni model koji naziva fantastini roman s brzom poetikom konverzijom prema poetici campa i anrovskoga romana, pored romana D. Kekanovia, I. Horozovia, S. uia...60 Zakljuak U romanu Bolja polovica hrabrosti metatekstualnost je promatrana u funkciji temeljnoga, tematiziranog i teoretiziranog konstruktivnog naela. U tom je djelu metatekstualnost osvijetena: tematizirana je opa dijaloginost kulturnih proizvoda, brojnim je signalima upueno na elemente koje svaki pojedini tekst uva o anru, vrsti, tradiciji, eksplicitno se tematizira proces vlastita nastajanja, tj. izgradnja pria i vlastiti smisao. Roman je to koji tematizira vlastiti proces pripovijedanja i narativnu strukturu (dijegetska samosvijesti), ali i ogoljava vlastiti pripovjedni jezik i svoje postojanje u jeziku (lingvistika samosvijest). U romanu Bolja polovica hrabrosti mise-en-abme se nametnuo nad cijelom strukturom djela: alegorija. Ti otvoreni metatekstualni oblici u kojima se samosvijest izraava eksplicitnom tematizacijom i alegorizacijom njihova dijegetskog i lingvistikog identiteta unutar samoga djela u ovom romanu nisu jedini sloj. Prisutni su i aktualizirani oblici metatekstualnosti: postupak je pounutranjen u svojoj dijegetskoj strukturi koja je graena sukladno zakonitostima detektivske i ljubavne prie. Roman vrvi knjievnokritikim, knjievnopovijesnim i knjievnoteorijskim komentarima, a itatelja se poziva da svoju pozornost usmjeri na samu poruku i od njega se zahtijeva kreativna suradnja.

59 Vidi: Knights, S.: Crime Fiction, 1800-2000: Detectin, Death, Diversity., Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2004., str. 195-207. 60 Vidi: Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana III, kolska knjiga, Zagreb, 2003., str. 296-343.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

111

U Boljoj je polovici hrabrosti temeljni postmodernistiki postulat uvlaenja itatelja u konstituiranje smisla uslonjen time to je ista situacija prisutna u romanu: Flaks je itatelj romana tete amaterke u okvirima samoga romana. Teta autor prisutna je tek kao tekstualna funkcija koja svoj puni smisao dobiva itateljevom Flaksovom aktivnou. Uloga je itatelja Flaksa izrazito naglaena, do te mjere da su itatelj i pisac ak izjednaeni po stupnju kreativnosti koji se od njih oekuje. itatelju se, u njegovu napredovanju kroz narativni tekst, nude smjernice prema kritiko-teorijskoj reeksiji. U Boljoj polovici hrabrosti ta pounutranjena interpretacija djela nuno zahtijeva zbliavanja kritiko-teorijskog i knjievnog diskursa. Narativno tkivo biva oznaeno kao konstrukt svjesnoga napora pripovjedaa. Tetina pria proeta mirisima mirodija, tradicionalna u svojoj strukturi, poput teksta-reagensa baca novo svjetlo na Flaksov tekst-ispovijed o svakodnevici u kojoj se njegovo znanstveno istraivanje stapa s druenjima s klapom uz vonj alkohola. U dijalogu ta dva narativna tijeka raa se i obznanjuje sumnja u apsolutnu vrijednost knjievnih steevina, a kombinatorika i ludizam nameu se kao temeljni nositelji znaenja u ovom romanu svjesnome samoga sebe. Potraga za zanimljivim natpisima uvlai junaka u zanimljivu avanturu, u svijet u kojom e upoznati tetu, druiti se s njom i polemizirati o prii u nastajanju, posjetiti Brestovje, ljubovati s Anitom... Ta e potraga dovesti junaka do spoznaje to mu je initi u tom svijetu. Naslov romana i posljednja reenica u djelu zatvaraju cirkularnu narativnu strukturu: roman nalazi rjeenje unutar samoga sebe. Izvori Slamnig, I.: Bolja polovica hrabrosti, Veernji list, Zagreb, 2004. Vojnovi, I.: Geranium, u: Vojnovi, I., Geranium, Dubrovaka trilogija, Mladost, Zagreb, 1973. Literatura Alter, R.: Partial Magic The Novel as a Self-Conscious Genre, University of California Press, Berkeley-Los Angels-London, 1978. Biti, V.: Pojmovnik suvremene knjievne teorije, MH, Zagreb, 1997. Cvitan, D.: Narcisoidnost i ironija u prozi Ivana Slamniga, u: Ironini Narcis, MH, Zagreb, 1971, str. 135-145. ale Kneevi, M.: Intertekstualnost i autoreferencijalnost u radovima mlaih teoretiara, u: Trag i razlika. itanja suvremene hrvatske knjievne teorije., ur. V. Biti, N. Ivi, J. Uarevi, Naklada MD / HUDHZ, Zagreb, 1995, str. 57- 85. Dllembach, L.: Le rcit speculaire. Essai sur la mise en abyme, Paris, 1977. Donat, B.: Predgovor, u: Ivan Slamnig, Izabrana djela, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 167, MH, Zora, Zagreb, 1983, str. 7-37.

112

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

Flaker, A.: Proza u trapericama, SNL, Zagreb, 1976. Flaker, A.: Bolja polovica romana, u: Knjievnici 20. stoljea, Zagreb, 1981, str. 192-203. Frange, I.: Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske - Cankarjeva zaloba, Zagreb-Ljubljana, 1987. Hutcheon, L.: Narcissistic Narrative: The Metactional Paradoks., Methuen, New York London, 1983. Hutcheon, L.: A Poetics od Postmodernism. History, Theory, Fyction., Routldge, New York i London, 1988. Hutcheon, L.: Interteksutalnost, parodija i diskursi povijesti, Republika, L/1994, 1-3, str. 96-113. Intertekstualnost & Intermedijalnost, ur. Z. Makovi, M. Medari, D. Orai, P. Pavlii, Zavod za znanost lozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1988. Jeli, D.: Povijest hrvatske knjievnosti (Tisuljee od Baanske ploe do postmoderne), Naklada P.I.P. Pavii, Zagreb, 1997. Juki, T.: Problem tradicije u Boljoj polovici hrabrosti Ivana Slamniga, u: Modernitet druge polovice dvadesetog stoljea, Ivan Slamnig Boro Pavlovi, postmodernitet, Osijek, str. 217-221. Knights, S.: Crime Fiction, 1800-2000: Detectin, Death, Diversity., Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2004. Lodge, D.: Naini modernog pisanja, Globus, Zagreb, 1988. Luhmann, N.: Teorija sistema: svrhovitost i racionalnost, Globus, Zagreb, 1981. McHale, B.: Postmodernist ction, Routledge, London-New York, 1987. Milanja, C.: Hrvatska knjievnost i postmoderna na primjeru Slamnigova romana, Knjievna revija, 41/2001, 1/2, str. 42-48. Milanja, C.: Slamnig model knjievnosti, Knjievna revija, 1998, 3-6, str. 11-13. Moranjak Bambura, N.: Metatekstovi, Sarajevo, 1991. Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana I, Znanje, Zagreb, 1994. Nemec, K.: Povijest hrvatskog romana III, kolska knjiga, Zagreb, 2003. Pavlii, P.: Ogled o kratkoj prozi Ivana Slamniga, Republika, 47/1991, 7-8, str. 32-38. Pavlii, P. Zvrkasti doktor, predgovor u: Salmnig, I.: Relativno naopako, Zagreb, 1998. Pavlii, P.: Klasik protiv volje (Ivan Slamnig, 1930.-2001.), Forum, 40/2001, 74, 7/9, str. 887-891. Peruko, T.: Roman u zrcalu. Suvremena talijanska proza izmeu samosvijesti i pripovijesti., Naklada MD, Zagreb, 2000. Sabli-Tomi, H.: Okvir: pripovjeda u prvome licu (odnos: autor pripovjeda lik), Knjievna revija, 41/2001, 1/2, str. 149-154.

Sanja Tadi-okac, Metatekstualni postupci u romanu Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga FLUMINENSIA, god. 21 (2009) br. 2, str. 91-113

113

Slabinac, G.: Bezdanost u: Slabinac, G.: Sugovor s literarnim avlom. Eseji o itateljskoj nesanici, Zagreb, 2006., str. 7-39. icel, M.: Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea, kolska knjiga, Zagreb, 21997. icel, M.: Povijest hrvatske knjievnosti, Realizam, knjiga II, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. kvorc, B.: Novak i Slamnig: od zauzdavanja pripovjedaa do ispisivanja nepopunjenih prostora (ili obrnuto, kako bi rekao Marinkoviev andar), Knjievna revija, XVI/2001, 1/2, str. 21-41. kvorc, B.: Slamnigova klapa (u raspadanju) kao predloak ekipi iz suvremene neorealistike hrvatske kratke proze, Knjievna revija, XVII/ 2002, 3-4, 111-128. undali; Z.: Tri ambijenta Slamnigove kratke proze, u: Modernitet druge polovice dvadesetog stoljea, Ivan Slamnig Boro Pavlovi, postmodernitet, Osijek, str. 197-215. Uarevi, J.: Problem ponavljanja prekinutoga ponavljanja, Knjievna smotra, XXXV, 2003, 127/1, str. 37-44. Viskovi, V.: Komparativni pregled hrvatske proze u ezdesetim i sedamdesetim godinama, u: Hrvatska knjievnost u europskom kontekstu, ur. Flaker, A. i Pranji, K., Zagreb, 1978, str. 663-688. Waugh, P.: Metaction Theory and Practice of Self-Conscious Fiction, Rotledge, LondonNew York, 1990, str. 22., usp. Waugh, Patricia, Metaction. The Theoriy and Practice of Self Conxcious ction, Methuen, London-New York, 1984.

SUMMARY Sanja Tadi-okac METATEXTUALITY IN THE IVAN SLAMNIGS NOVEL BETTER PART OF VALOUR BOLJA POLOVICA HRABROSTI
Implicit and explicit methods that are used for a specic literary work to build itself and its own critical commentary, are the theme of this paper. In the discourse of Better Part of Valour, diegetic and linguistic selfconsciousness of the text are recognized and described. It is also recognized that the novel has overt forms of linguistic and diegetic selfconsciousness and covert form of diegetic selfconsciousness. There is analysis of mise en abyme (story in the story), allegory and various ways of monitoring the process of formation of the novel; tematic linguistic codes in the novel and the actualization of narrative model of detective and love novels. Key words: the 20th century Croatian literature; Ivan Slamnig; novel; metatextuality, parody, detective novel