Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
1Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Stipe Curkovic - Intervju - DANI

Stipe Curkovic - Intervju - DANI

Ratings: (0)|Views: 31|Likes:
Published by Stipe Ćurković
integralna verzija intervjua za DANE, br. 832, 24.05.2013
integralna verzija intervjua za DANE, br. 832, 24.05.2013

More info:

Published by: Stipe Ćurković on May 31, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/15/2013

pdf

text

original

 
1.Trenutačna ekonomska situacija u svijetu, šta je na pomolu, kakav će biti svijet sutrašnjice, ukakvim pravcima bi se kapitalizam mogao razvijati?Kriza koja je izbila 2007. i zaoštrila se s kolapsom investicijske banke Lehman Brothers u jesen2008. godine još uvijek nije iza nas. SAD je dotad funkcionirao kao svojevrsni "potrošač u posljednjoj instanci". Izvozni uspjeh Kine i ostalih zemalja BRIK-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina)uvelike je ovisio o deficitnoj potrošnji SAD-a. S kolapsom tzv. tržišta drugorazrednih hipotekarskihkredita, došlo je i do deflacije na tržištu nekretnina u SAD-u. U prethodnom periodu kontinuiranograsta cijena nekretnina, kućanstva su bila sklona kreditno financiranu kupnju nekretnina tretirati kao"investiciju", a rast cijena nekretnina stvarao je tzv. "
wealth effect 
" ili dojam rasta blagostanja, štose odrazilo i na potrošačke navike. S kolapsom tržišta nekretnina, nije pala samo ta potražnja, negosu se mnogi našli suočeni sa situacijom da kreditne obaveze nadmašuju tržišnu vrijednost njihovihnekretnina. Pokušaj banaka da povećani rizik od vala bankrota naplate većim kamatnim stopama nate hipoteke imao je kontraefekt od intendiranog – samo je dodatno ubrzao i produbio problem. To jena koncu rezultiralo gubitkom domova za milijune američkih kućanstava. Banke, s druge strane,našle su se s gomilom nekretnina u vlasništvu čija tržišna cijena ne može kompenzirati ninenaplative kredite, niti za njih mogu naći kupce.Dodatni problem je da su ti krediti tranširani, pakirani i dalje prodavani u obliku baroknosofisticiranih financijskih instrumenata. To je doprinijelo difuziji tih nenaplativih, "toksičnihdugovanja" diljem svjetskog financijskog sustava. Rezultat je bio da je cijelom financijskomsustavu krajem 2008. prijetio kolaps. Problem je "riješen" ogromnim transferom javnog novca u privatni financijski sustav zbog njegove "sistemske važnosti" za svjetsku ekonomiju u cjelini. Umedijima se govorilo o 700 milijardi koje su ubrizgane u sklopu tzv. TARP-a, prije svega jer je zataj iznos bilo potrebno odobrenje američkog Kongresa. No recentnije analize pokazuju da je prekoameričkog FED-a ubrizgano ukupno oko 30 bilijuna dolara, mimo bilo kakve javne rasprave. To je bio prvi čin krize, sada već uvelike zaboravljen. Tada se uvelike počelo pričati i o povratkuKeynesa, odnosno o povratku intervencionističke državne politike i o kraju neoliberalizma. No te suse procjene pokazale krajnje naivne.Drugi čin krize počinje onoga trenutka kada je, nakon saniranja financijskog sustava javnimsredstvima, u fokus došao problem javnog duga, koji je uvelike eksplodirao upravo zbog javnog preuzimanja duga privatnih financijskih institucija. Istovremeno su zbog globalne krize i smanjeneekonomkse aktivnosti porezni prihodi država počeli padati, što je servisiranje dugova učinilo joštežim (odnos duga i BDP-a u recesijskim uvjetima nužno raste, čak i bez novog zaduživanja). I tada
 
 počinje oštar ideološki i retorički zaokret: priče o "povratku Keynesa" nestaju s naslovnica novina ina scenu ponovno stupaju stare neoliberalne mantre o nužnosti fiskalne discipline, o "neodrživim"državnim izdvajanjima, o "življenju iznad naših mogućnosti", o nužnosti rezova i štednje. U temeljutog zaokreta možemo identificirati dva imperativa. Kratkoročno je važno osigurati servisiranjedržavnih dugova financijskom sektoru. Tome se podređuje ne samo životni standard većinestanovništva, nego (kako kejnzijanci vole isticati) i srednjoročni izgledi za oporavak ekonomije. Udugoročnijoj historijskoj perspektivi svjedočimo činjenici da se krizu koristi kao povod i polugu produbljivanja neoliberalnog napada na preostatke socijalne države. Kako je to izrazio jedan članCameronove administracije na mitingu G20 u Torontu 2010. godine – kriza je ujedno "šansa zaredefiniranje historijskog horizonta očekivanja". Odnosno, šansa da se opozove poslijeratna razinaživotnog standarda radne većine ili, nešto tehničkije rečeno, da se dramatično snizi vrijednost radnesnage, kao uvjet za ponovnu uspostavu uvjeta profitabilnosti. Dakle: daleko od toga da je krizaznačila "smrt neoliberalizma", svjedoci smo da mu je udahnila nov život. Recentni podaci pokazujuda su najbogatiji slojevi svjetskog stanovništva u kriznim godinama samo povećale svoj udio uukupnom bogatstvu i prihodima.Sažeto rečeno: ono što je počelo kao kriza financijskog sektora, dislocirano je u krizu državnogduga, da bi se na koncu pretvorilo u krizu društvene reprodukcije. Između dileme uništenjafiktivnog kapitala golemih razmjera i uništenja uvjeta života milijuna ljudi diljem svijeta, odabrano je ovo drugo: fiktivni kapital je spašen, nenaplativi dugovi nisu otpisani nego prebačeni na leđa poreznih obveznika diljem svijeta. Grčka je u tom smislu laboratorij moguće budućnosti ne samoEvrope, nego i ostatka tzv. "razvijenog svijeta". Tu se odvija pokusna drama čije centralno pitanjeglasi: koliko se daleko historijski standard reprodukcije većine radnog stanovništva da vratitiunatrag, do predratnih nivoa, bez socijalne i političke eksplozije? Pa ipak, kapitalizam od vlastitihkontradikcija ne može pobjeći ni kada je u ofenzivi. Smanjenje vrijednosti radne snage samo jeuvjet profitabilnosti, ostaje problem realizacije. A doba poopćene štednje (autorstvo za sintagmu pripada MMF-u), nosi sa sobom i prijetnju uništenja potražnje. Kao što rekoh, dosad je SAD naglobalnoj razini igrao ulogu "potrošača u posljednjoj instanci". No nivo zaduženosti stanovništva jetakav da se tu naziru ozbiljne granice. Ako tome dodamo još i činjenicu da je npr. studentski dug uSAD-u po iznosu već premašio kako ukupni iznos duga na kreditnim karticama, ali i iznos dugadrugorazrednih hipotekarskih kredita (koji je izazvao imploziju financijsku 2007.), samo je pitanjevremena kada će i taj mjehur puknuti, a financijski sustav ponovno stajati pred provalijom. Jer oporavak rasta u SAD-u je specifične vrste, tzv. "jobless growth", dakle rast bez novih radnihmjesta. A to znači da populacija zaduženih visokoobrazovanih mladih ljudi preplavljuje već prezasićeno tržište rada. A bez primanja, dug neće moći otplatiti.
 
2.Kakva bi mogla biti budućnost EU s obzirom na sve?Kriza je prije svega otkrila duboke strukturne probleme arhitekture Evropske unije. EU je prijesvega prostor slobodnog protoka robe i kapitala, a u nešto manjoj mjeri i radne snage. Euro, kaozajednička valuta, trebao je smanjiti transakcijske troškove i rizike po kapital (koji proizlaze izsustava slobodno plutajućih valuta, bez fiksnih omjera, kakvi su postojali još pod Bretton Woodsrežimom) i dovesti do dublje ekonomske integracije jedinstvenog europskog tržišta. Ispostavilo se,međutim, da je euro cementirao i produbio asimetrije, pa je "integracija" zapravo značila sve oštriju polarizaciju na zemlje centra i zemlje periferije. Ukratko: politika pritiska na nadnice koje je Njemačka provodila od početka dvijetisućitih, uz prednost u produktivnosti, snažila je položajnjezinog izvoznog kapitala u eurozoni. To je za zemlje periferije značilo da gubitak konkurentnostikako na evropskom, tako i na domaćim tržištima. Rezultat je bila akumulacija suficita na jednome polu, uz istovremenu akumulaciju trgovinskih deficita, duga i nezaposlenosti (kao posljedicedeindustrijalizacije) na drugome. Kriza je dugoročnu neodrživost tih strukturnih asimetrija učinilakrajnje očiglednima. Kada se uslijed općeg pada ekonomske aktivnosti (a samim time i poreznih prihoda), ali i troškova sanacije financijskog sektora, počelo postavljati pitanje otplativnosti dugazemalja periferije, počeo je i pritisak na zemlje poput Grčke za "fiskalnom disciplinom". Ono što je pritom u pravilu ostavljeno po strani jest pitanje dugoročne održivosti sustava u kojemu, za razlikuod nacionalnih država, nema redistribucije iz regija sa suficitima u regije s deficitima. Monetarnirežim eura za posljedicu ima da su zemlje periferije ostale bez mogućnosti da na konkurentski pritisak reagiraju devalvacijom nacionalne valute. Jedini mehanizam prilagodbe tako postaje tzv."unutarnja devalvacija", tj. smanjenje cijene rada. To je klasna dimenzija jedinstvene europskevalute: ona strukturno gura nacionalne ekonomije u smjeru politike smanjenja troškova rada.Radnici tako na koncu plaćaju cijenu konkurentske prilagodbe.To treba imati na umu kada se govori o EU i kada se, kao što je kod nas običaj već desetljećima,Evropu predstavlja kao branu protiv nacionalizma i šovinizma. Logika ekonomske integracije EUnije kooperativna, nego se temelji na konkurentskoj borbi nacionalnih ekonomija unutar korzeta jedinstvenog tržišta (i jedinstvene valute u slučaju eurozone). U uvjetima slobode protoka kapitala,nacionalne ekonomije su prisiljene voditi politiku kompetitivne unutarnje devalvacije, odnosnosocijalnog dampinga, ne bi li privukle kapital. To ujedno znači da su radničke klase različitihzemalja gurnute u konkurentsku utrku prema dnu. Time su ujedno dani materijalni uvjeti za plauzibilnost ideoloških narativa desnice. Uspon ksenofobnih stranaka diljem Evrope, od Finske i Nizozemske do Mađarske zadnjih godina, treba čitati u tom kontekstu. Tu nije samo riječ o pukojiracionalnosti, nego je riječ o simptomu dubinski socijaldarvinističke logike integracije realno

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->