• Embed Doc
  • Copy Link
  • Readcast
  • Collections
  • CommentGo Back
Download
 
 
Moj hrvatski dom
2
Urednikovo slovo
3
Hrvatska knjižara
4
Vapaj
5
Prolivena krv
6
Križnim putom
9
ðureković
13
Odličje
18
Razgovor
19
Žuč
21
Vrijeme je za pravdu
22
Herceg-Bosna
23
Besjeda
25
Manifest
26
Memorandum
28
Za dug spremni
32
Zablude
35
Bosno moja
36
Svijet
40
Jugoistočna Europa
43
HRT
46
Osvrti
48
Izložba
51
Živjeti NDH
52
Hrvatski jezik
53
Podlistak
54
Bog nas je stvorio
57
Ustaški hitrozov
61
Kolači
62
Čitatelji
63
In memoriam
29
Bruka
47
Broj 54
 Zagreb, 18.travnja 2009.
SadržajSadržaj 
Izlazi subotom
 
KAŽU DA MRTVI NE GOVOREKAŽU DA MRTVI NE GOVORE 
Birajmo domoljubne i državotvorne Hrvate:Branko Stojković
 
Diana Majhen 
, ZagrebKažu da mrtvi ne govore. Nikada nisam vjerovala u to. Kada čovjek pro-šeta bleiburškim poljem, ne treba puno truda ni puno mašte kako bi mo-gao razgovarati sa svojim mrtvima. Jednostavno, u zraku se osjeti savonaj užas i nevjerica, strah i patnja, osjeti se smrt. Vojnici koji su sepredali, starci, žene, djeca… naši mrtvi. Pobijeni od strane zločinačke„antifašističke“ vojske jednog od najvećih zlikovaca na svijetu, JosipaBroza Tita. Bez pitanja, bez suđenja, bez ikakvih prava. Naši mrtvi. Ko- ji na bleiburškom polju govore s nama.
 
Stranica
2
 
Broj 54 -18.travnja 2009.
Moj hrvatski domMoj hrvatski dom 
KAŽU DA MRTVI NE GOVOREKAŽU DA MRTVI NE GOVORE
(NASTAVAK)(NASTAVAK)
 
Diana Majhen 
, ZagrebBleiburg je simbol stra-danja hrvatskog naro-da, ali ne smijemo nika-da zaboraviti, Bleiburg je tek početak tog nje-govog stradanja. Nesmijemo zaboraviti sveone križne putove širom prostora ex Jugoslavijekojima je „slavna antifašistička vojska“ sijala smrt isve one jame koje je napunila hrvatskim žrtvama.Brojke stradalih na Bleiburgu i križnim putovimavariraju ovisno o izvorima, ali je sigurno da se radio stotinama tisuća pobijenih Hrvata. Naše su mrt-ve na Bleiburgu ubili dva puta. Prvi put, kada su točinili žicama, maljevima i vapnom i drugi put, kadsu zabranili da ih se spominje, negirajući njihovopostojanje i cijeli njihov život.Tko zna do kada ćemo čekati da se iskopa i poslje-dnja jama, kako bi dobili bar približnu brojku onihmeđu kojima još uvijek tražimo naše djedove, ba-ke, očeve i majke. Kroz skoro pola stoljeća svojevladavine, komunisti su nam jasno pokazali kakozavršavaju oni koji pričaju o Bleiburgu. U najboljemslučaju, bježe iz zemlje kako bi spasili goli život, uvećini slučajeva, opet je tu bila „narodna vlast“ dapresudi na licu mjesta, a komunistički su egzekutoribili tužitelj, sudac i porota u jednom.Danas su ti isti komunisti preko noći odjednom po-stali „antifašisti“, ali se i dalju zalažu za svoje naka-radne ideje. I dalje osporavaju bleiburške žrtve, arijetki koji ih priznaju, čine to isključivo zato da bismanjili njihove brojke.Kada je već propala komunistička zavjera šutnje upitanju pobijenih Hrvata, kada se već dogodilo dasu kosti naših predaka takoreći same izašle tražećipravdu, onda se bar mora negirati masovnost togzlodjela.Jer, postoji Jasenovac.Koji je desetljećima simbol hrvatske genocidnosti isve to vrijeme služi kao opravdanje za sve što seHrvatima radilo, bilo da su zatvarani, mučeni iliubijani. A brojke stradalih u Jasenovcu daleko su,daleko ispod onih stradalih od ruke Titovih „antifašista“. I samim tim, Jasenovac više ne možepredstavljati nešto najgore što se u Hr-vatskoj dogodilo za vrijeme i poslije 2.sv. rata. Kada su masovna ubijanja i ok-rutnost u pitanju, naši su komunisti, iliantifašisti kako se danas nazivaju, bezpremca na prvom mjestu.I nije ih zadovoljio Bleiburg i križni puto-vi. Nastavili su ubijati i u komunizmu, jerkako je Đilas jednom rekao,
Hrvati tre-baju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjet
i.Ubijali su radi koristi, radi nakaradne ideologije,radi toga da ne ostanu svjedoci. Ubijali su da bizaboravili tko smo i što smo, ubijali su zato da bizaboravili što su nam radili.Ipak, nismo zaboravili. Nismo dopustili da izbrišusjećanja, da prekroje povijest, da zataškaju svojezločine. Spominjali smo Bleiburg potiho, doma, me-đu ljudima za koje smo vjerovali da nisu udbaškidoušnici. Prenosili smo istinu o Bleiburgu s koljenana koljenu, usprkos njihovim komunističkim škola-ma u kojima za istinu nije bilo i nije smjelo bitimjesta.I kao što se Fenix uzdigao iz pepela, tako se hr-vatski narod uzdigao iznad svoje tragedije, ponov-no se rađajući, s mladim naraštajem koji svoju,pravu hrvatsku povijest na žalost i dalje većim dije-lom uči doma, ali s puno boljim izgledima da ju je-dnoga dana uči i tamo gdje treba, u hrvatskim ško-lama.Nikada nećemo zaboraviti Bleiburg. Ni križne puto-ve. Ali možda, jednoga dana, kada bude pravde, kadazločinci koji su na njima ubijali budu osuđeni, živi ilimrtvi, kada bude osuđen cijeli taj zločinački sustavkoji je bleiburški masakr držao desetljećima podvelom tajne, možda ćemo onda moći o njemu go-voriti bez mržnje i bez gorčine.Možda ćemo onda moći prošetati bleiburškim po-ljem i govoriti s našim mrtvima, sa spoznajom da ihnismo iznevjerili, da ih nismo prepustili zaboravu.Da su živjeli sve to vrijeme s nama, tražeći skupa snama istinu i pravdu.Možda će to biti dan kada će se hrvatski narod još jednom izdići iz pepela.Ovaj put, ujedinjen.
 
Stranica
3Broj 54 -18.travnja 2009.
UrednikovoUrednikovoslovoslovo 
Pitanje je izravno i na njega slijediisto takav izravni odgovor.Dakle, jesmo li mi ustaše?Ne, nismo.Govorimo li to iz srca ili samo dase prikrijemo?Mislimo i osjećamo upravo onakokako to i kažemo.Bojimo se?Ne, zaista se ne bojimo. Koga bise trebali bojati? Partizana-komunista. Ta oni su samo „tigarod papira“. Jaki su samo kad pucaju u leđa, kad sedograbe vlasti, kad prigrabe nacionalno bogatstvo.To im sve ipak malo po malo izmiče. Ušli smo u NA-TO, a u njemu nije baš preporučljivo hvaliti se svo- jom svijetlom komunističkom prošlošću i fojbama. Vlast ćemo im kad-tad uzeti, dovoljno jednom, a op-ljačkano će ionako morati vratiti: hrvatske banke,Tvornicu duhana Rovinj, Franck, jadranske i zagre-bačke hotele, cementare, Hrvatske šume, …Stidimo se?Pred kim? Čega? Toga što se s radošću sjećamo svo- je Nezavisne Države Hrvatske? Taman posla. Ona jenaša, naši su i oni koji su je 8. i 10. travnja 1941.godine proglasili, kao i svi oni što su ostavili svojekosti na križnim putovima. Naši će uvijek i biti.Smatramo pogrješnim ono što su željeli postići?Nikada njihove ciljeve nismo dovodili u pitanje:NHUP br. 1 “Hrvatski narod je samosvojna narodna(etnička) jedinica.“ Isključivo, da.NHUP br. 2 „Hrvatski narod ima svoje izvorno povie-stno ime HRVAT.“ Isključivo, da.NHUP br. 3 „Svoju današnju postojbinu učinio je hr-vatski narod već u pradavna vremena svojom DO-MOVINOM, u njoj se trajno nastanio, s njome srasta-o i dao joj izvorno i naravno ime HRVATSKA. To seime ne može i ne smije zamieniti ni jednim drugimimenom.“ Isključivo, da.Međutim, sada su druga vremena, druge su prilike.Sukladno tomu naši su zahtjevi drugačiji od ustaških. Veći su, raznovrsniji i na zbilji utemeljeniji.Samostalna i nezavisna Republika Hrvatska postoji.Ona je članica Ujedinjenih Naroda, Sjeverno At-lantskog Saveza, a uskoro i EuropskeUnije. Ona je realnost, koju treba tek obdržati, a ne prispodobljavati ju s neka-kvom tamo Jugoslavijom kao s izglednimtakmacem. S mrtvacem od kojega više niprah ne postoji.Hrvatska je država utvrđenih međa.Spornim se čini jedino Srijem i zapadnidio Bačke, još uvijek okupirani od straneSrbije. Bosna i Hercegovina je bratskadržava, a Bošnjaci bratski narod, s jas-nom i čvrstom granicom na Drini. Savezs Bosnom i Hercegovinom je poželjan, aprijateljstvo s ostalim državama u hr-vatskom okružju nužnim.Komunizam je crveno-crna prošlost. Ne i sporni pog-led na svijet. Na nesreću njegovi su ustrojnici, sljed-benici i pobornici još uvijek nazočni u hrvatskomdruštvu. Razgranatost komunističke mreže, potaj-nost djelovanja, beskrupuloznost i novčano-materijalna pohlepa, uz sva zla Domovinskog rata,omogućili su im preuzeti i zadržati vlast u RepubliciHrvatskoj. Treba ih čim prije maknuti, ne samo na-čelno, nego posve konkretno.Na žalost, imamo i Bleiburg. Ustaše su ga osjetile nasvojim leđima, iako ga nisu predviđali, nisu ga pačeni naslućivali. Mi smo ga, za razliku od njih, vrlo dob-ro upoznali i konkretno doživjeli. Ustašama ni u pri-mislima nisu bili križni putovi. Inače, sigurno bi, usvojoj zemlji, bili dostojni suborci prudskih junaka.Blajburzi nam nisu nikakva nepoznanica. Za njih smospremni.Ne možemo biti ustaše, jer smo – slijedom postojećestvarnosti - korak ispred njih, ali i u svojim smo zah-tjevima za razinu viši od njih. Poštujemo njihovu do-sljednu borbu za hrvatsku državnost, ali i vidimo štomi, uz Božju pomoć, možemo učiniti:1. Pokazati svima u svijetu svoju povijesnu i ljudskuopstojnost, te svjedočiti svoju narodnosnu pripa-dnost i vjersku određenost,2. Preuzeti trajno u svoje ruke vlast u svojoj Hrvats-koj Državi,3. Očistiti Hrvatsku od svih tragova i aktualne nazo-čnosti komunističke teorije i prakse, te njenihprovoditelja.
JESMO LI MI USTAŠE?JESMO LI MI USTAŠE? 
Straža na Drini 
of 00

Leave a Comment

You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...
You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...