su hipnotisani proizvodnjom i novim pogodnostima: liftom, kupatilom, mašinom zaveš. To je napisano 1953. godine kada tehnološki napredak nije dostigao stepen kojiima danas, dok u 21. veku čitav svet stoji na nogama tehnologije koja nastoji daživot učini udobnijim, a Amerika je zemlja koja je jedna od prvih na svetu kada je otom polju reč, Amerika je država do te mere banalizovana da postaje vernasimulacija države blagostanja.Njujork je grad koji je dobio instant lepotu, onakvu kakvu su gradovi vekovimasticali, on ju je dobio za pola veka i zasijao u svoj svojoj veličini zabljesnut belinomzuba amerikanaca koji se stalno osmehuju. Osmeh u Njujorku je parametar licanamešten na difolt, i vrlo često je upućen nikom posebno možda i samom sebi, jernije imao nikakav konkretan razlog da se rodi, i tu uviđam pustinju o kojoj Bodrijargovori kao o mentalnoj formi, to jest pročišćenog vida socijalne pustoši.„Nehumanost našeg kasnijeg sveta, asocijalnog i površnog“ se najbolje može videtina ulicama Njujorka, grada sa više od osam miliona ljudi koji se užurbanomimoilaze prolazeći kroz svo to izobilje.
B: Zapanjujući je broj ljudi koji misle sami, koji pevaju sami, koji jedu igovore sami na ulicama. Uprkos tome oni se ne zbrajaju, naprotiv, oni seoduzimaju jedni od drugih, i nihova je uzajamnna sličnost neizvesna.
Upravo zbog te mentalne pustinje o kojoj Bodrijar govori na početku svog putovanjaAmerikom, koju je predpostavljam namerno uporedio sa pravom pustinjom koja se uAmerici prostire miljama, uvidjam da on ceo NYC gleda kao ogromnu pustinju gdesvako gleda ispred sebe i za sebe, gde moraš biti sam ako želiš da opstaneš i čak u jednom trenutku govori da se može smatrati čak i nehumanim pokušaj uduruživanjai deljenja života u njujorku. Tu NYC barku koju po malo ironično poredi sa Nojevom,mogu da vidim kao naličje Nojeve barke jer Bodrijar smatra da parovi u Njujorkunemaju šanse, i da sve što preostaje usamljenima jeste da svake večeri traži jednokratno olakšanje. Jezička usamljenost ljudi proizvodi tu pustinju, i nastaje zbog jezika i ideologija koje koriste dominantne političke grupe, a koje pre imajutendenciju da zamrače nego da otkriju realnost.
B: To dalje dovodi do pitanja – zašto ljudi žive u Njujorku?
Bodrijar smatra da nemaju nikakve međusobne odnose i da je jedini razlog koji ihprivlači jeste ta već spomenuta centralnost i elektricitet koji nastaje usled ogromneizmešanosti. Ako Njujork u Deborovskom smislu tumačimo kao jedan veliki spektakl jer je to društvo u kom preovlađuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljenkao ogromna akumulacija prizora, i sve što je nekada bilo neposredno doživljavano,udaljeno je u predstavu. Ja smatram da ljudi žele da žive u Njujorku upravo zbogpredstave koja neprestano traje, ispunjava ulice, i ljudi je posmatraju a pri tomistovremeno učestvuju u njoj i sami pišući scenario. Njihovi odnosi su posredovanislikama, i pogledi na svet miliona ljudi su se materijalizovali u Njujorku.
Leave a Comment