SKAKAVAC 2.4
2
O SREĆI
FR. I.M.A.D. LVXIstinska sreća je sklad između osećanja, misli, reči i dela. Ovaj sklad je nemoguće uspostaviti bezispunjenja nekih uslova. Ti uslovi su: spoznaja svog bića i vlastitih moći, ovladavanje sobom i istinska želja zaLepotom. Kada čovek spozna sebe i svoja ograničenja, treba da nastoji da ovlada sobom. Kada čovek spoznasebe i ovlada sobom on nužno mora sa sobom nešto uraditi. Da bi ga sada ovo dovelo sreći on mora mudroizabrati svoj cilj. Njegov cilj mora biti ništa manje do Lepota. Mnogi nadahnuti pisci su pisali o Lepoti. Neki jenazivaju Velikom Boginjom, neki Svetim Anđelom Čuvarem, neki samim Bogom. Ova lepota je onaj principlepote otelotvoren u svojoj punoj manifestaciji. Ovde imamo naizgled estetsku raspravu. No, termin lepote ovde je tumačen isključivo u pogledu unutrašnje lepote. Šta nas čini unutrašnje lepim? Lepim nas ne čine našeosobine, već nešto zbog čega smo svima dragi čak i kada se sa svima posvađamo. To nešto je slika našegsavršenog bića. Ona naša suština koja nas čini jedinstvenim je Lepota sama po sebi. Kada nam umre nekodrag, bilo neka osoba ili čak kućni ljubimac, praznina koja ostaje posle njega se ne može popuniti ni sa kimdrugim! Naša jedinstvenost, naše zvezdano poreklo nas čini lepim i princip lepote je upravo sadržan u toj jedinstvenosti svakog od nas.Svako od nas ima poseban šarm, poseban dar, poseban ton i boju. Svako od nas nosi delić Lepote sasobom i daje joj poseban sjaj. ’Svaki čovek i svaka žena su zvezde.’ Ovo naše zvezdano poreklo se krije u namai odaje našu božansku, savršenu sliku. Svi mi povremeno, ako ne i stalno, osećamo ovo. Svi smo mi sebezamišljali kao neke super heroje, likove iz bajki ili crtanih filmova. To smo radili nažalost samo u detinjstvu.Danas bi se retko ko usudio na to. Ovaj super heroj je slika nas samih u našem najboljem izdanju. Ova slika jenaš alter ego. Naravno danas više niko nema vremena da bude super junak. Naš super junak se tranformisao uporodičnog, požrtvovanog, odanog čoveka koji je dobar građanin. Ili možda u nekog Petra Pana koji glumi’večno mladog’ čoveka koji nikako da preuzme odgovornost za svoju sopstvenu senku. Kako god bilo, sve suovo kompromisi koje smo morali da pravimo kako bi koliko toliko pokušali da zadovoljimo sve ono što se tražiod nas. Rastrzani smo između sebe i drugih i večito kalkulišemo našu računicu sreće, gledajući da ako ništadrugo onda bar ostanemo na pozitivnoj nuli. Ni traga ni glasa od super heroja. U svom nezadovoljstvu naš alterego biva žrtvovan. Alter ego je funkcija koja daje potvrdu individualne egzistencije.Ljudi koji su se pojavljivali tokom istorije kao veliki junaci, vladari, mudraci, čarobnjaci su sve ljudigonjeni vizijom svog alter ega. Kada se danas govori o nečijem egoizmu, ne govori se o egu, većalter egu.Funkcija ega je jako prosta, on nam omogućava kontakt sa svetom oko nas. Kada zbog izvesnih projekcija ilifiksacija se kod nas javi egoizam, u smislu preteranog osećanja sebe, govori se zapravo o poremećaju alterega. Poremećaji alter ega se ogledaju u fiksaciji ili projekciji naše sopstvene idealne slike na neki neadekvatnispoljašnji objekt, uzmite za primer kako se mladići danas ugledaju na ponašanje i ličnost nekog kriminalca,bogataša itd. Alter ego, ako mu se ne pruži dovoljno pažnje i ako se svesno ne kanališe, uzima prinudni oblik egzistencije. Dakle s’obzirom da svi mi imamo neke idole ili ideje u meri u kojoj uspevamo da kanališemo ovunašu želju za božanskim, mi krojimo ono što Adler naziva slikom vodiljom u našem životu. Ta slika vodilja jesimboličko otelovljenje našeg alter ega. Možda vam stvari budu jasnije ako umesto termina alter egoupotrebimo termin Više Sopstvo. Ono što je problem jeste to što naše Više Sopstvo ne može da se ’urazumi’ ine prihvata kompromise.Ono što je slučaj sa mladim ljudima koji kada se zaljube doživljavaju veliki emotivni podstrek jeposledica projekcije ove funkcije. Cilj ove funkcije je egostičan: kroz fizičko otelotvorenje idealizovanogsavršenstva partnera, stapanje sa njim predstavlja dokaz sopstvene savršene-božanske prirode. Očigledan jepokušaj stapanja dve individue u jednu. Rezultat je uglavnom razočarenje koje počine od onog trenutka kadasnaga imaginativna projekcije počinje da slabi, i kada se pokazuju znaci ’obične ljudskosti’. Ovakvi potresi zaindividuu su neminovni, bar u njenoj mladosti. Kasnije čovek počinje da prihvata razočarenje i smanjuje svojeentuzijazam, odustajući od mogućnosti savršene ljubavi, a Više Sopstvo karakteriše kao nedostižan cilj.Naravno ovo je samo jedan od mogućih scenarija. Kasnije dolazi doba zrelosti i introvercije ove funkcije krozrad na tome da se sama individua učini božanskom kroz moć, slavu, novac ili duhovnost. Nema više spoljašnjepotrage, ona se sada okreće iznutra. Ali i ovo se neminovno završava neuspehom. Novac, moć ili slava ne moguzadovoljiti tu ’božansku potrebu’, a da to ne pređe u robovanje tim spoljašnjim stvarima. Jasno je da je ovde
Leave a Comment