Biblioteka Naprijed

Urednici DANKO GRLI IVAN KUVAI ANTUN ZVAN

Jrgen Habermas

PROBLEMI LEGITIMACIJE U KASNOM KAPITALIZMU

Preveo MARIJAN BOBINAC Struni redaktor LINO VELJAK

Naslov originala Jrgen Habermas LEGITIMATIONSPROBLEME IM SPTKAPITALISMUS Suhrkamp Verlag, Frankfurt/Main, 1973.

Predgovor

Primjena Marxove teorije krize na promijenjenu zbilju 'kasno ga kapitalizma' dovodi do potekoa. Iz nje su rezultirali intere santni pokuaji preformuliran]a starih teorema ili, pak, razvi janja novih teorema krize namjesto starih. U fazi pripremanja empirijskih projekata u naem smo institutu ispitali i ta pola zita; argumentacijska skica u drugom dijelu mog rada saimlje ono to sam nauio iz tih diskusija. Ako pri tom, odstupajui od uzusa, upuujem na interne radne papire, tada treba pojas niti diskusioni kontekst u kojem se nalazim te, prije svega, uka zati na nedovrenost diskusije koja dosada nikako nije dovo dila do suglasnosti. Meutim, ne bih htio da se pojanjavanje struktura hipoteza vrlo openite naravi pobrka s empirijskim rezultatima. Programatski karakter prvog dijela objanjava kako teorija so cijalne evolucije danas jedva postoji iako bi ona morala biti osnovom teorije drutva. Aporetiki karakter posljednjeg di jela pokazuje, s druge strane, usku povezanost materijalnih pi tanja jedne teorije suvremene drutvene formacije s funda mentalnim problemima, koji se, kako u, nadam se, pokazati, 1 mogu objasniti u okviru teorije komunikativnog djelovanja. Starnberg, veljaa 1973. J. H.

Usp. i moj pogovor depnom izdanju knjige Erkenntnis und Inte resse (1973).

SADRAJ

Predgovor 1 Drutvenoznanstveni pojam krize 1. Sistem i svijet ivota 2 . Neke konstituente drutvenih sistema . . . . . . 3. Ilustracija drutvenih organizacijskih principa kapitalistikoga ciklusa kriza 2 Tendencije kriza u kasnom kapitalizmu . . . . . . . . . . . . . .

7 9 9 18 28 37 45 45 55 59 66 78 86 94 114 117 119 . . . . . . 125 136 143 157 171 175 177

4. Kriza sistema objanjena na primjeru liberalno-

1 . Deskriptivni model kasnoga kapitalizma . 3 . Klasifikacija moguih tendencija kriza 4 . O teoremima ekonomske krize 5. O teoremima krize racionalnosti 6. O teoremima krize legitimacije 7. O teoremima krize motivacije 8. Pogled unatrag 3 O logici problema legitimacije 1. Pojam legitimacije Maxa Webera 2. Sposobnost praktikih pitanja za istinitost 3. Model potiskivanja poopivih interesa 4. Kraj individuuma? 5. Kompleksnost i demokracija 6. Opredjeljenje za um Prijevod engleskih citata Kazalo imena . . . .

2. Problemi posljedica kasnokapitalistikog rasta .

Drutvenoznanstveni pojam krize

1. Sistem i svijet ivota Upotrebom izraza 'kasni kapitalizam' postavlja se hipoteza da drutveni razvoji jo i u dravno upravljanom kapita lizmu teku 'proturjeno' ili krizno 1 . Stoga bih isprva htio objasniti pojam krize. Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti u kojoj se odluuje da li su snage samoizljeenja organizma dostatne za ozdravljenje. Kritino dogaanje, bolest, izgle da kao neto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, pri mjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a odstupanja oboljelog organizma od njegova poeljnog sta nja zdrava ovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomou empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema vanosti; kako se pacijent osjea i kako doivljava svoju bolest svakako je simptom za dogaanje na koje on jedva moe imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se medicinski radi o ivotu i smrti, govorili o krizi ako bi se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektiv nom dogaanju ukoliko pacijent svojom itavom subjektivnou ne bi bio upleten u te dogaaje. Kriza se ne moe rijeiti subjektivnim miljenjem onoga koji joj je izloen: pacijent spoznaje svoju nemo spram objektivnosti bolesti samo stoga to je on subjekt osuen na pasivnost, subjekt
C. Offe, Sptkapitalismus Versuch einer Bestimmung, u: Struk turprobleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 7 i dalje.
1

kojemu je na neko vrijeme uskraena mogunost da bude subjekt u punom posjedu svojih snaga. S krizama povezujemo predodbu objektivne sile koja ne kom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno pripada. Shvaajui neko dogaanje kao krizu dajemo mu, preutno, normativni smisao: rjeenje krize donosi oslobo enje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medi cinskoga prijeemo na dramaturki pojam krize. U kla sinoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znai prekret nicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u njemu sukobljenih lica. Proturjenost, koja se oituje u katastrofinom zaotrenju sukoba djelovanja, utemeljena je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukob ljenih normi o koje se razbija identitet uesnika ukoliko oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time to razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog iden titeta. Pojam krize, izveden iz klasine tragedije, odgovara pojmu krize iz povijesti spasenja. 2 Preko filozofije povi jesti 18. stoljea prodire ta figura misli u evolueionistike teorije drutva 19. stoljea.3 Tako Marx po prvi puta raz vija drutvenoznanstveni pojam krize sistema. 4 Na toj po zadini govorimo danas o drutvenim ili privrednim krizama. Ako je moda rije o velikoj privrednoj krizi s poetka tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobii. Dogmatsko-povijesnim tumaenjima Marxove teorije krize ne bih dodavao druga tumaenja, 5 nego bih htio sistematski uvesti drutvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize. 2 K. Lwith, Weltgeschichte und Heils geschehen, Stuttgart 1953. 3H. P. Dreitzel (urednik), Sozialer Wandel, Neuwied 1967; L. Skiair, The Sociology of Progress, London 1970. 4 R. Koselleck, Kritik, und Krise, Freiburg 1961; J. Habermas, Theorie und Praxis, Frankfurt 1971, str. 244 i dalje. 5 J. Zeleny, Die Wissenschaftslogik und das Kapital, Frankfurt 1968; H. Reichelt, Zur logischen Struktur des Kapitalbegriffs bei K. Marx, Frankfurt 1970; M. Godelier, System, Struktur und Widerspruch im 'Kapital', Berlin 1970; M. Mauke, Die Klassentheorie von Marx und Engels, Frankfurt 1970. 10

Drutvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski shvaen pojam krize 6 Krize nastaju kada struktura nekoga drutvenog sistema doputa manje mogunosti rjeavanja problema no to bi se moralo upotrijebiti za odranje ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje integraciji sistema. Protiv drutvenoznanstvene upotreblji vosti toga koncepta moe se primijetiti da ne uzima u obzir interne uzroke 'sistematskog' forsiranja kapaciteta usmje ravanja (ili 'strukturalnu' nerjeivost problema usmjera vanja). Ni drutvene krize sistema ne raaju se zahvaljujui sluajnim promjenama okoline nego po strukturalno za snovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturje nosti mogu se, naravno, imenovati samo ako moemo na vesti ustrojstveno vane strukture. Takve se strukture mo raju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet. Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam drutvene krize proizlaze iz potekoe oko jednoznanog odreivanja granica i ustrojstva drutvenih sistema u jeziku teorije sistema. 7 Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; nji hovo je ustrojstvo karakterizirano poeljnim vrijednostima koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih to lerancija. Nasuprot tomu, drutveni se sistemi mogu odr ati u vrlo kompleksnoj okolini time to mijenjaju ili ele mente sistema ili poeljne vrijednosti ili, pak, oboje, kako bi se odrali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi, meutim, odravaju time da mijenjaju oboje, svoju gra nicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi otrinu. Jedna te ista promjena sistema moe se tada pojmiti i kao pro ces uenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema: ne moe se jednoznano razluiti da li je stvoren novi si stem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro6

M. Jnicke (urednik), Herrschaft und Krise, Opladen 1973, posebno prilozi Jnickea, K. W. Deutscha, W. Wagnera. 7 J. Habermas, N. Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozial technologie? Frankfurt 1971, str. 147 i dalje. 11

mjene nekoga drutvenog sistema istovremeno i krize. Oito se podruje tolerancija u kojem se smiju kretati poeljne vrijednosti nekoga drutvenog sistema, a da on, ne bude ugroen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj identitet, ne moe obuhvatiti objektivistikim pristupom teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti; samo se subjekti, kako ui predznanstvena jezika praksa, mogu uplesti u krize. Tek kada lanovi drutva iskuse struk turne promjene kao kritine po ustrojstvo i svoj socijalni identitet osjete ugroenim, moemo govoriti o krizama. Smetnje integracije sistema ugroavaju ustrojstvo samo u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko otee na da drutvo postaje anemino. Krizna stanja imaju oblik dezintegracije drutvenih institucija. 8 I drutveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgu biti; jer, historiari su u potpunosti u stanju da revolucioniranje neke drave ili propast nekog imperija razlikuju od pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utjeu tuma enjima pomou kojih se lanovi nekog sistema meusobno identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grup nog identiteta potvruju identitet svoga ja. U pisanju po vijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa za jamenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu snagu, vrijedi kao indikator sloma drutvenih sistema. U toj perspektivi neko drutvo je izgubilo svoj identitet im se sljedee generacije vie ne prepoznaju u neko konsti tutivnoj predaji. I taj idealistiki pojam krize ima, sva kako, svoje potekoe. Prekid tradicije predstavlja, u naj manju ruku, netoan kriterij, budui da se mediji predaje i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi esto se post festum ispostavlja lanom. Neko drutvo ne upada u Ovaj pojam anomije je razloen u drutvenoznanstvenoj literaturi od Durkheima do Mertona te u istraivanjima anominoga, posebice kriminalnog ponaanja koja se nastavljaju na Mertona. Saeto u knjizi: T. Moser, Jugendkrimalitt und Gesellschaftsstruktur, Frank furt 1970. 12
8

krizu samo onda kada to kau njegovi lanovi niti je u krizi uvijek kad to oni kau. Po emu bismo mogli raz likovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako bi se drutvene krize mogle utvrivati jedino pomou fe nomena svijesti? Krizna dogaanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti to proizlaze iz nerijeenih problema usmjeravanja. Pri to mu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmje ravanja; no, oni stvaraju pratee probleme koji na speci fian nain djeluju na njihovu svijest i to upravo ugro avanjem socijalne integracije. Pitanje je, meutim, kada se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj uvjet. Pojam krize, primjeren drutvenoj znanosti, mora, shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne inte gracije. I izraz socijalna integracija i izraz sistemska integracija potjeu iz razliitih teorijskih tradicija. O so cijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institu cija u kojima su podrutvljeni subjekti koji govore i dje luju; drutveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta ivota koji je strukturiran simboliki. 9 O sistemskoj inte graciji govorimo, pak, s obzirom na specifine aktivnosti usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; drutveni sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti odra vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kom pleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet ivota i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove zivanje.10 U aspektu svijeta ivota tematiziramo normativne P. Berger, Th. Luckmann, Die gesellschaftliche Konstruktion der Wirklichkeit, Frankfurt 1969. Fenomenologija (A. Schtz) i socijalna kibernetika oznaavaju pojmovne strategije koje stiliziraju svaka po jedan od tih dvaju aspekata. Iz drutvenoznanstvenoga funkcionalizma su proizali po kuaji da se uzme u obzir dvostruki aspekt drutva i da se povezu paradigme svijeta ivota i sistema (Parsons u Working Papers po kuava kategorijalno povezivanje teorije sistema i djelovanja; Etzioni sposobnost kontroliranja i obrazovanja konsenzusa poima kao dvije dimenzije sistema; Luhmann sistemskoteoretski reformulira temeljni pojam 'smisla' koji je uvela fenomenologija. Ti su po kuaji pouni za problem primjerenoga konceptualiziranja drutve10 9

13

strukture (vrijednosti i institucije) u nekom drutvu. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama so cijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pattern maintenance), doim nenormativni sastavni dijelovi si stema vrijede kao ograniavajui uvjeti. U aspektu sistema tematiziramo u nekome drutvu mehanizme usmjeravanja i proirenje podruja djelovanja kontigencije. Mi analizi ramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attainment) doim poeljne vrijednosti oznaavaju podatke. Shva timo li neki drutveni sistem kao svijet ivota, aspekt usmje ravanja se gubi; smatramo li neko drutvo sistemom, ne uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost to se drutvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, esto kontrafaktikih zahtjeva spram valjanosti. Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamano i normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki drutveni sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u diferenciranim drutvima politiki sistem (kao izdiferencirani centar usmjeravanja) zauzima nadreeno mjesto spram sociokulturnoga 10a, i ekonomskog 1 0 b sistema. S jed noga radnog papira preuzimam sljedeu shemu:

Socijalna evolucija, koja se vri u tri dimenzije: u razvoju proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti) i u promjeni normativnih struktura, u analitikim se grani cama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moi redukcijom sloenosti okoline. Ta se projekcija moe po kazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih sociolo kih pojmova. Na drugim sam mjestima pokuao dokazati 11 da zahtjevi za valjanou, kao to su istina i ispravnost/pri mjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju ivota, gube smisao diskurzivne odrivosti ako ih se shvati kao medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medi jima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem itd. Teorija sistema moe za svoje predmetno podruje do putati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme valjanosti prevoditi u probleme ponaanja. Stoga Luhmann eli provesti rekonceptualizacije pojmova kao to su spo znaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideoloko oprav danje, s onu stranu kojih je tek mogua diferencijacija iz meu aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi ak, po mome miljenju, i za Luhmannov pokuaj uvoenja diferencirajuih temeljnih pojmova smisla i negacije). Pred nosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u pojmovno-imperijalistike slabosti im se osamostali aspekt usmjeravanja, a predmetno podruje drutvenih znanosti suzi na potencijale selekcije. Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabo sti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju izmeu normativnih struktura i ograniavajuih materijalnih uvjeta.12 Dodue, na analitikoj razini meu podsistemima postoji redoslijed sociokulturnoga, politikog i ekonomskog sistema, ali unu11

Pretpolitike determinante normativnog sistema nih sistema, no oni ga ne rjeavaju budui da strukture intersubjektivnosti dosada nisu dostatno istraene i da konstituente drutvenih sistema jo nisu dovoljno shvaene. 10a Pod sociokulturnim sistemom podrazumijevam i kulturnu preda ju (kulturni vrijednosni sistemi) i institucije koje putem procesa socijalizacije i profesionalizacije tim predajama daju normativnu snagu. "" C. Offe, Krise und Krisenmanagement, u: Jnicke, Herrschaft und Krise, op. cit, str. 197 i dalje. 14

Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, str. 221 i dalje i str. 239 i dalje Luhmann je svoju teoriju komunikacijskih medija u me uvremenu dalje razvio kao zaseban dio pored teorije sistema i teo rije evolucije. 12 D. Lockwood, Social Integration and System Integration, u: Zollschan, Hirsch (urednici), Explorations in Social Change, London 1964, str. 244 i dalje. To polazite je dalje razradio Gerhard Brandt. 15

daje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske in tegracije: u poeljnim vrijednostima spajaju se kulturne definicije drutvenoga ivota i imperativi opstanka koji se mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po vezanosti, meutim, dosada su nedostajala uvjerljiva kon ceptualna sredstva i metode. Podruja varijacija za strukturne promjene mogu se oito uvoditi jedino na podruje teorije drutvene evolucije.14 Pri tomu e biti od pomoi Marxov pojam drutvene forma cije. Formacija nekoga drutva uvijek je odreena nekim fundamentalnim organizacijskim principom koji utvruje apstraktni prostor mogunosti socijalnih promjena stanja. Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko ap straktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim skokovima kao emergentna svojstva i koja oznaavaju neki uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ogrania vaju sposobnost nekog drutva da ui, a da ne izgubi svoj identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne moe rijeiti unutar prostora mogunosti koje opisuje organi zacijski princip drutva. Organizacijski principi te vrste najprije utvruju mehanizam uenja o kojem ovisi razvoj proizvodnih snaga; oni, dalje, odreuju prostor varijacija za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i ko nano, postavljaju institucionalne granice mogueg porasta kapaciteta usmjeravanja. Prije no to na nekoliko primjera objasnim taj pojam organizacijskoga principa, htio bih opravdati izbor samog pojma naputkom o konstituentama drutvenih sistema.

Ova konceptualizacija nalae dopunu analiza normativnih struktura analizom ogranienja i kapaciteta relevantnih za usmjeravanje. Za analizu krize dopuna je svakako pre slab zahtjev, budui da ona zahtijeva analitiku razinu na kojoj e veza izmeu normativnih struktura i problema usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u hi storijski usmjerenoj analizi drutvenih sistema koja nam doputa da uvijek utvrdimo podruje tolerancije unutar kojega se smiju kretati poeljne vrijednosti nekoga danog sistema, a da on pri tom ne bude ugroen s obzirom na svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manife 13 stiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta. Naravno, gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o za htjevima za konzistentnost samih normativnih struktura. Poeljne vrijednosti drutvenih sistema su, naime, proiz vod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne pre13

H. M. Baumgartner, Kontinuitt und Geschichte, Frankfurt 1972.

K. Eder, Komplexitt, Evolution und Geschichte, u: F. Maciejewski (urednik), Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie?, dod. 1. Frankfurt 1973, str. 9. i d.
2 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

14

16

17

2. Neke konstituente drutvenih sistema Prvo u opisati tri univerzalna svojstva drutvenih sistema: a) Razmjena drutvenih sistema s njihovom okolinom od vija se u proizvodnji (prisvajanje vanjske prirode) i soci jalizaciji (prisvajanje unutranje prirode) preko medija za istinitost sposobnih iskaza i normi koje trebaju opravdanje, tj. preko diskurzivnih zahtjeva za valjanou; u obje di menzije razvoj slijedi obrasce koje se racionalno moe re konstruirati. b) Drutveni sistemi mijenjaju svoje poeljne vrijednosti ovisno o stanju proizvodnih odnosa i o stupnju autonomije sistema, no varijacija tih vrijednosti ograniava se logikom razvoja slika svijeta, na koju imperativi integracije sistema nemaju nikakva utjecaja; podrutvljene individue tvore unu tranju okolinu, koja je sa stajalita usmjeravanja para doksalna. c) Nivo razvoja nekog drutva odreuje se prema institu cionalno doputenom kapacitetu uenja, odnosno, poblie reeno, prema tomu da li se teoretsko-tehnika i praktika pitanja kao takva diferenciraju te da li se mogu odvijati diskurzivni procesi uenja. Ad a) Okolina drutvenih sistema moe se podijeliti na tri segmenta: na vanjsku prirodu ili materijalne resurse ne-Ijudske okoline; na ostale drutvene sisteme s kojima neko drutvo odrava kontakt; na unutranju prirodu ili organ ski supstrat lanova drutva. Drutveni sistemi se simbo liki razgraniavaju spram svoje socijalne okoline; dokle god ne postoji univerzalistiki moral, to e se moi zbivati in terms diferenciranja izmeu domaega i stranog morala. Taj u kompleks ostaviti po strani. Za specifinu formu u kojoj se reproducira socijalno-kulturni ivot, od odluuju e su vanosti procesi razmjene s vanjskom i unutranjom prirodom. Pri tomu se radi o procesima podrutvljavanja u kojima se drutveni sistem ujedinjava s prirodom. Vanj18

ska se priroda prisvaja u proizvodnim procesima, a unu tranja u procesima socijalizacije. Drutveni sistem pomie rastuim kapacitetom usmjeravanja svoje granice u prirodi i unutar nje: uz mo sistema raste i kontrola nad vanj skom prirodom i integracija unutranje. Proizvodni pro cesi crpe prirodne resurse i osloboenu energiju pretva raju u upotrebne vrijednosti. Procesi socijalizacije obrazuju lanove sistema u subjekte obdarene sposobnou govora i djelovanja; u tim obrazovnim procesima nastaje embrij kojega se pojedinac ne oslobaa do svoje smrti (ukoliko se zanemare neki patoloki granini sluajevi desocijalizacije). Socijalni sistemi podrutvljavaju vanjsku prirodu pomou proizvodnih snaga; oni organiziraju i kvalificiraju radnu snagu, oni razvijaju tehnologije i strategije. Da bi to po stigli, potrebno im je tehniki upotrebljivo znanje. Pojmovi kognitivne djelatnosti i informacije, koji se s tim u vezi normalno upotrebljavaju, sugeriraju, naravno, nagli konti nuitet sa ivotinjskom djelatnou inteligencije. Specifinu djelatnost dutvenih sistema vidim u proirenju njihove kontrole nad vanjskom prirodom pomou medija za isti nitost sposobnih izjava. Rad ili instrumentalno djelovanje upravlja se prema tehnikim pravilima; ona utjelovljuju empirijske pretpostavke, koje impliciraju zahtjeve za isti nitou, tj. zahtjeve za valjanou koji su diskurzivno ispunjivi i u naelu ih se moe podvri kritici. Unutranju, pak, prirodu socijalni sistemi podrutvljuju uz pomo norma tivnih struktura. Time se interpretiraju potrebe, a aktivnosti odobravaju odnosno ine obaveznima. Pojam motivacije koji se pri tomu pojavljuje, ne treba sakriti specifinu okolnost da drutveni sistemi provode integraciju unutra nje prirode pomou medija normi koje trebaju opravdanje. One, opet, impliciraju zahtjev za valjanou koji se moe ispuniti jedino diskurzivno: zahtjevima za istinitou, koje postavljamo empirijskim tvrdnjama, odgovaraju zahtjevi za ispravnou odnosno primjerenou, koje postavljamo nor mama djelovanja odnosno vrednovanja. 2* 19

Drutveni sistemi mogu se nasuprot vanjskoj prirodi odr ati instrumentalnim djelovanjem (po tehnikim pravili ma), a nasuprot unutranoj prirodi komunikativnim dje lovanjem (prema vaeim normama) budui da se na socio kulturnom stupnju razvoja ivotinjsku ponaanje reorgani zira pod imperativima zahtjeva za valjanou.15 Ta se re organizacija odvija u strukturama jeziki proizvedene in tersubjektivnosti. Jezina komunikacija ima dvostruku strukturu: komunikacija propozicionalnim sadrajima dopu tena je samo uz istovremenu metakomunikaciju interpersonalnim odnosima. 16 Time se izraava specifino ljudsko ukrtanje kognitivnih aktivnosti i motiva djelovanja s je zinom intersubjektivnou. Jezik funkcionira kao transfor mator: uvoenjem fizikih zbivanja, kao to su osjeti, po trebe i uvstva, u strukture jezine intersubjektivnosti, unu tranje se epizode ili doivljaji pretvaraju u inteneionalne sadraje, i to spoznaje u izjave, a potrebe i uvstva u nor mativna oekivanja (propisa, odnosno vrijednosti). Ta trans formacija proizvodi razliku s mnogo posljedica, i to, izmeu, s jedne strane, subjektivnosti miljenja, htijenja, radosti i neugode, te, s druge strane, izmeu izjava i normi koje se pojavljuju sa zahtjevom za openitou. Openitost ovdje znai objektivnost spoznaje i legitimnost vaeih normi. Zajednitvo koje je konstitutivno za drutveni svijet i vota, osigurava se i objektivnou spoznaje i legitimnou vaeih normi. Strukture jezine intersubjektivnosti su kon stitutivne za iskustva i instrumentalno djelovanje isto kao i za naine miljenja i komunikativno djelovanje. Na ra zini sistema te iste strukture reguliraju kontrolu vanjske i integraciju unutranje prirode, dakle, procese podrutvljavanja koji se odvijaju pomou kompetencije podrutvljenih individua nad navlastitim medijima za istinitost sposobnih izjava i normi koje trebaju opravdanje. Poveanje autonomije sistema (mo) ovisi o razvoju u pre ostalim dvjema dimenzijama: o razvoju proizvodnih snaga
15

(istina) i mijenjanju normativnih struktura (ispravnost/pri mjerenost). Ti se razvoji odvijaju prema obrascima koje se moe racionalno rekonstruirati i koji su logiki meu sobno neovisni. Povijest svjetovnoga znanja i tehnologije jest povijest s obzirom na istinu kontroliranih upjesha u sukobu s vanjskom prirodom. Sastoji se od nekontinuiranih, ali trajno kumuliranih zbivanja. Poznavanje empirij skih mehanizama nuno je radi objanjavanja svjetsko-povijesno kumulativna karaktera znanstvenoga i tehnikog napretka, meutim, ono nije i dostatno; tovie, za razvoj znanosti i tehnike moramo pretpostaviti jednu unutarnju logiku kojom je unaprijed utvrena hijerarhija nepovrat nih nizova.17 Ogranienja razvojnog obrasca, rekonstruk cija kojega je racionalno mogua, ogledaju se u trivijalnu iskustvu da se kognitivni pomaci, dok se ne slomi konti nuitet predaja, ne mogu lako zaboraviti te da se svako odstupanje od ireverzibilnog pravca razvoja osjea kao re gresija koja zahtijeva svoju cijenu. Manje je trivijalna okolnost da se ni kulturni ivot ne po korava proizvoljnim definicijama. Budui da se i podrutvljavanje unutarnje prirode odvija putem diskurzivnih zahtje va za valjanou, i mijenjanje normativnih struktura bit e usmjeren proces poput povijesti znanosti i tehnike. Inte gracija unutarnje prirode ima kognitivnu komponentu. Na putu od mita preko religije do filozofije i ideologije, sve se vie nadaje zahtjev za diskurzivnim ispunjenjem norma tivnih zahtjeva za valjanou. Poput spoznavanja prirode i tehnologije i slike svijeta slijede u svome razvoju neki obrazac koji doputa racionalno rekonstruiranje sljedeih, deskriptivno pobrojanih pravilnosti: ekspanzija sferi;
17

svjetovnoga

podruja

nasuprot

sakralnoj

Ovu u tezu razloiti u okviru teorije komunikativnoga djelovanja. Usp. moje pripremne biljeke u vezi s teorijom komunikativne kom petencije, u: Habermas, Luhmann, op. cit., str. 142. i d.
16

Time ne bih htio ustvrditi da interni regulativi znanstvenoga si stema mogu dostatno pojasniti povijest znanosti. Usp. o tome za nimljive teze G. Bhmea, W. van den Daelea, V V . Krohna, Alterna tiven in der Wissenschaft, Z. F. S. 1973. str. 302 i d.; isti autori, Finalisierung der Wissenschaft, Z. F. S. 1973.

20

21

 tendencija od jake heteronomije spram rastue autono mije; izbacivanje kognitivnih sadraja iz slika svijeta (od koz mologije prema istome moralnom sistemu); od partikularizma roda do univerzalistiekih i istovre meno individualistikih orijentacija; rastua refleksivnost modusa vjerovanja koje se oituje na sljedeem nizu: mit kao neposredno ivljen orijentacijski sistem, uenje, objavljena religija, umska religija, ideologija.18 Sastojci slika svijeta koji im osiguravaju identitet i djeluju socijalno integrativno, a to su moralni sistemi i pripadne interpretacije, poveanom kompleksnou slijede jedan obrazac koji na ontogenetskoj razini ima paralelu u logici razvoja moralne svijesti. I kolektivno postignuto stanje moralne svijesti ne moe se, dok postoji kontinuitet pre daje, zaboraviti kao ni kolektivno postignuto znanje to, meutim, ne iskljuuje regresiju.19 Ad b) Ovdje ne mogu pratiti zamrene meuovisnosti iz meu moguih razvoja u dimenzijama proizvodnih snaga, kapaciteta usmjeravanja i slika svijeta (odnosno moralnih sistema). ini mi se, meutim, da je upadljiva asimetrinost oblika reprodukcije sociokulturnoga ivota: dok razvoj pro izvodnih snaga stalno iri prostor kontingencije drutve noga sistema, evolucijski pomaci u strukturama interpretativnih sistema ne pruaju uvijek selekcijske prednosti. Naravno da rastua autonomija sistema i odgovarajui poR. Dbert, G. Nunner, Konflikt und Rckzugspotentiale in spt kapitalistischen Gesellschaften (rukopis MPIL, str. 1415); R. D bert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien fr den sozialwissenschaftlichen Funktionalismus diskutiert am Bei spiel der Evolution von Religionssystemen, disertacija, Frankfurt 1973; usp. takoer interesantnu konstrukciju N. Luhmanna, Reli gion System und Sozialisation, Neuwied 1972, str. 15. i d. 19 U vezi s konceptom razvojne logike u kognitivistikoj razvojnoj psihologiji L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialisation, u: D. A. Goslin (urednik), Handbook of Socidlization, Chicago 1969, str. 347. i d. 22
18

rast kompleksnosti u organizacijskim oblicima nekog dru tva razaraju normativne strukture koje se suavaju, te dokidaju granice participacije koje sa stajalita usmjera vanja nisu funkcionalne zbivanje, dakle, koje se danas, primjerice, uvijek moe promatrati prilikom modernizacije zemalja u razvoju. Dalo bi se zamisliti i ukazati na problematinije sluajeve. Normativne se strukture mogu ne posredno preokrenuti kognitivnim disonancama izmeu svjetovnog znanja, proirenog razvojem proizvodnih snaga, i dogmatienosti nasljeenih slika svijeta. Budui da su mehanizmi koji prouzrokuju pomake u razvoju normativ nih struktura neovisni o logici njihova razvoja, nije a for tiori sigurno da e razvoj proizvodnih snaga i porast ka paciteta usmjeravanja tono izazvati normativne promjene koje odgovaraju imperativima usmjeravanja drutvenoga sistema. Empirijsko je pitanje, prije svega, da li se i kojim dijelom selekcijska prednost koju kontrola vanjske prirode, vrena zahtjevima za istinitou, unosi s potencijalom se lekcije, prednost, dakle, koja e se putem integracije unu tarnje prirode, vrene zahtjevima za ispravnou i primjerenou, opet proigrati u obliku samoproizvedene sloenosti. Ne moemo iskljuiti sluaj da e porast proizvodnih snaga koji poveava mo sistema dovesti do promjena u nor mativnim strukturama koje e ujedno ograniiti autono miju sistema, budui da donose nove zahtjeve za legitima cijom i time suavaju prostor za varijaciju poeljnih vri jednosti. (Kasnije u obraditi tezu da je taj sluaj nastupio u kasnom kapitalizmu, budui da poeljne vrijednosti, do putene na podruju legitimacije jedne komunikativne eti ke, nisu spojive sa eksponencijalnim rastom kompleksnosti sistema, a druge se legitimacije ne mogu proizvoditi uslijed logike razvoja.) Tvrdnja da poeljne vrijednosti drutvenih sistema povijesno variraju, mora se dopuniti utoliko to je varijacija poeljnih vrijednosti ograniena logikom raz voja struktura slike svijeta koje ne stoje na raspolaganju 20 imperativima rasta moi.
20

K. Eder, Mechanismen der sozialen Evolution (rukopis MPIL).

23

S tim je u vezi jo jedna osobitost drutava: unutarnja pri roda ne pripada okolini sistema na isti nain kao to je to sluaj s vanjskom prirodom. S jedne strane organski sup strati podrutvljenih individua uope nisu, kako to moemo prouavati na psihosomatici poremeenih organskih toko va21, naprosto izvanjski drutvenom sistemu; s druge, pak, strane, nakon svoje integracije u drutveni sistem unutarnja priroda ostaje neto poput unutranje okoline, budui da se podrutvljeni subjekti u razmjeru svoje individuacije suprotstavljaju utapanju u drutvo. Socijalizacija, podrutvljavanje unutarnje prirode, ne moe se poput proizvodnje, podrutvljavanja vanjske prirode, zadovoljavajue shvatiti kao redukcija sloenosti okoline. Dok je normalno da se reduciranjem sloenosti okoline poveava sloboda kretanja sistema, dotle progresivno podrutvljavanje unutarnje pri rode prije ograniava prostor kontingencije sistema. ini se da rastom individuacije jaa otpornost podrutvljenih individua na odluke izdiferenciranog centra usmjeravanja. Normativne strukture djeluju nasuprot imperativa irenja moi poput mehanizama samosputavanja. To bi se u okviru logike samoregulativnih sistema moglo izraziti samo tako da je unutarnja priroda istovremeno i okolina sistema i element sistema. Na isti paradoksalan nain je i subjektu, sposobnom da govori i djeluje, njegova vlastita priroda dana kao ivot i kao tijelo.22 Mislim, naravno, da paradoksi ukazuju samo na nepreciznost jedne previe razvuene teo rije sistema. Njih e nestati ako svijet ivota i intersubjektivnosti uzmemo kao nadreeno gledite, a ne sistem i samoreguliranje, te ako se socijalizaciju unaprijed pojmi kao individuaoiju to predstavlja svezu shvatljivu sa sta jalita teorije jezika, koja, meutim, ako se inzistira na teoriji sistema, dovodi jedino do besmislica.23 I drutva su takoer sistemi, no njihov se nain kretanja ne zasniva jeA. Mitscherlich, Krankheit als Konflikt, 2 sveska, Frankfurt 1966/ /1967; K. Brede, Sozioanalyse psychosomatischer Strungen, Frank furt 1972. 22 H. Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch, Berlin 1928. 23 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 155. i d.
21

dino na logici proirenja autonomije sistema (moi), nego se socijalna evolucija vie odvija u granicama logike svijeta ivota, ije su strukture odreene jeziki stvorenom intersubjektivnou i poivaju na zahtjevima za valjanou koje se moe podvri kritici. Ad c) Ako sam ispravno opisao konstituente drutvenih si stema, onda se kapacitet usmjeravanja mijenja ovisno o rastuoj kontroli vanjske prirode i o poveanoj integraciji unutranje prirode. U obadvije se dimenzije evolucija vri u obliku usmjerenih procesa uenja, koji se odvijaju preko diskurzivno ispunjivih zahtjeva za valjanou: razvoj pro izvodnih snaga i promjena normativnih struktura uvijek slijede logiku rastuega teoretskog odnosno praktikog uvi da. 24 Obrasci koje se moe racionalno rekonstruirati i koji se zasnivaju na kolektivnim procesima uenja, dakle na povijesti svjetovnoga znanja i tehnologije, s jedne strane, te na promjeni strukture interpretativnih sistema koji osi guravaju identitet, s druge strane, obrasci su koji, dakako, objanjavaju samo logiki nuan slijed moguih razvoja. Faktiki razvoji, meutim, inovacije i stagnacije, pojava kriza, produktivno i neproduktivno irenje kriza, itd. mogu se objasniti jedino pomou empirijskih mehanizama. Te meljni se mehanizam drutvene evolucije uope nalazi, kako mi se ini, svakako u automatizmu da se ne moe bez ue nja: nije uenje, nego je neuenje fenomen koji valja ob jasniti na nekom socio-kulturnom stupnju razvoja. U tome se i sastoji, recimo, umoost ovjeka; samo na toj pozadini je vidljiva nadmona neumnost povijesti toga roda. For malna gledita za razgranienje razliitih nivoa uenja re zultiraju iz okolnosti to uimo u dvije dimenzije (teoret skoj i praktinoj), te to su ti procesi uenja povezani sa zahtjevima za valjanou koje se moe diskurzivno ispu niti. Nerefleksivno uenje odvija se u okolnostima u kojima
24

U teorijama sistema drutvenoga razvoja K. W. Deutscha (Nerves of Government, 1963) i A. Etzionija (The Active Society, 1968) zato s pravom u sreditu analize stoje koncepti uenja, pojmovi koji su, naravno, preuski da bi obuhvatili diskurzivno uenje.

24

25

se implicitno postavljeni teoretski i praktiki zahtjevi za valjanou naivno predmnijevaju, te prihvaaju ili odbi jaju bez diskurzivnoga razmatranja. Refleksivno uenje od vija se diskursima u kojima tematiziramo praktike zahtjeve za valjanou, koji su ili postali problematinima ili su problematizirani institucionaliziranom sumnjom, te ih na temelju argumenata prihvaamo ili odbijamo. Nivo uenja koji neka drutvena formacija omoguuje moe ovisiti o tomu da li princip organizacije drutva doputa: a) dife rencijaciju izmeu teoretskih i praktikih pitanja, i b) pri jelaz s nerefleksivnoga (predznanstvenoga) na refleksivno uenje. Odatle se nadaju etiri mogue kombinacije od kojih su, ako sam u pravu, tri historijski realizirane: Uenje nerefleksivno refleksivno Teoretska i praktika pitanja nediferencirana diferencirana
X X X

Nadalje, shema ne odslikava podruja uistinu dostupna institucionaliziranim djelominim diskursima. Nastankom filozofije po prvi puta se sastavni dijelovi mitskih predaja oslobaaju za diskurzivna razmatranja; no, klasina filo zofija shvaa i postupa s praktiki relevantnim tumae njima kao s teoretskim pitanjima, a tehniki primjenljivo empirijsko znanje potcjenjuje, drei da se od njega ne moe izvesti teorija. Meutim, nastankom moderne zna nosti upravo se to podruje empirijskog znanja ukljuuje u refleksivne procese uenja. U filozofiji se istovremeno afirmira tendencija koja je vodila do pozitivizma, tenden cija spram razlikovanja teoretskih i praktikih pitanja pre ma njihovome logikom obliku, ali s ciljem da se iz diskursa iskljue praktika pitanja: ona se vie ne smatraju spo sobnima za istinitost. 26 Suprotno tomu, institucionalizacija opih praktikih diskursa znaila tri nov nivo uenja drutva. Ako su tona odreenja konstituenata drutvenih sistema, provizorno uvedena od a) do c), imat e smisla pokuaj traenja organizacijskih principa koji utvruju kapacitet uenja, a time i nivo razvoja nekog drutva s obzirom na proizvodne snage i interpretativne sisteme koji osiguravaju identitet, dakle principe koji e ograniavati mogu porast sposobnosti usmjeravanja. Marx je razliite drutvene for macije odreivao in terms raspolaganja sredstvima za pro izvodnju, tj. kao proizvodne odnose. On podie nukleus koji organizira cjelinu do razine na kojoj se normativne struk ture isprepleu s materijalnim supstratom. Proizvodni se odnosi, naravno, ne smiju ukoliko treba da predstavljaju organizacijske principe drutva izjednaavati s uvijek od reenim historijskim oblicima vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Organizacijski principi su visokoapstraktna odreenja koja definiraju prostore mogunosti. Uz to, go vorenje o proizvodnim odnosima navodi na usko ekonomi stiko tumaenje. Koji djelomian sistem u nekome drutvu
24

Ta je shema, naravno, nedostatna i za vrlo grubo pribli avanje, budui da pojmove (teoretsko/praktiko) 25 , izvede ne logikom diskursa, unosi u raznorodne interpretativne si steme i, k tomu, ne razlikuje ostaju li teoretska i praktika pitanja nerazluena samo u vladajuem interpretativnom okviru ili, pak, u samoj ivotnoj praksi. Magijske i animi stike slike svijeta navode na zakljuak o ivotnoj praksi koja zanemaruje onu razliku, dok mitske slike svijeta koeg zistiraju sa svjetovnim znanjem koje se akumulira i naslje uje na podrujima drutvenoga rada, tako da je praktiki ve provedeno razlikovanje izmeu tehniki primjenjivoga znanja prikladna za teoretiziranje i praktiki relevantnog tumaenja prirodnoga i socijalnog svijeta ivota.
25

J. Habermas, Wahrheitstheorien, u: Festschrift fr Walter Schultz, Pfullingen (izlazi uskoro); u vezi s logikom diskursa: St. Toulmin, The Uses of Argument, Cambridge 1964; P. Edwards, Logic of Moral Discourse, New York 1955.

J. Habermas, Wozu noch Philosophie? u: Philosophisch-politische Profile, Frankfurt 1971.

26

27

moe preuzeti funkcionalni primat 27 , tj. voenje socijalne evolucije, bit e, meutim, odreeno principom organizi ranja toga drutva. 3. Ilustracija drutvenih organizacijskih principa Drim da je svrsishodno razlikovati etiri drutvene for macije: onu koja prethodi visokoj kulturi, tradicionalnu, kapitalistiku i postkapitalistiku. Ako izuzmemo drutva koja prethode visokokulturnima, radi se o klasnim drutvi ma (pri emu dravnosocijalistika drutva s obzirom na politiko-elitistiko raspolaganje sredstvima za proizvodnju nazivam postkapitalistikim klasnim drutvima): Drutvene formacije koje prethode visokokulturnim visokokulturne tradicionalne moderne , kapitalistike v. Klasna d r u t v a . , . . , . ,. (liberalni kapitalizam) (organizirani kapitalizam) postkapitalistike postmoderne Ispitivanje tendencija krize u kasnokapitalistikim i post kapitalistikim drutvima poiva na interesu za istraiva njem mogunosti jednoga postmodemog drutva pri emu se ne misli samo na novo ime za zauujuu vitalnost ostar jela kapitalizma, 28 nego i na historijski nov princip organi zacije. Htio bih na tri drutvene formacije pojasniti to je to drutveni princip organizacije, te kako se iz njega mogu izvesti odreeni tipovi krize. Ove nevezane primjedbe
O tome pojmu usp. N. Luhmann, Wirtschaft als soziales Problem, u: Soziologische Aufklrung, Opladen 1970, str. 226227. 28 D. Bell, The Post-Industrial Society: The Evolution of an Idea, u: Survey 1971, str. 102. i d.
27

niti treba da predstavljaju niti da nadomjetaju teoriju so cijalne evolucije; one jedino slue egzemplarnom uvoenju jednoga pojma. Svakoj od triju drutvenih formacija opisat u odluujui organizacijski princip, naznaiti prostore mo gunosti koje on prua socijalnoj evoluciji, te ukazati na tip krize koji on doputa. Organizacijski se principi bez teorije socijalne evolucije, na koju bih se mogao osloniti, jo uvijek ne mogu apstraktno formulirati, nego e ih se, moda, induktivno sakupiti, te objasniti s obzirom na in stitucionalno podruje koje ima funkcionalni primat za svaki od stupnjeva razvoja (rodbinski sistem, politiki si stem, privredni sistem). Drutvene formacije formacijama koje prethode visokokulturnim

Organizacijski princip tih drutava 29 tvore primarne uloge starosne dobi i spola. Institucionalno jezgro je rodbinski sistem koji na tom stupnju razvoja predstavlja totalnu in stituciju. Obiteljske strukture odreuju cjelokupni drutve ni saobraaj; one istodobno zajamuju i socijalnu i sistem sku integraciju. Slike svijeta i norme jedva da su diferen cirane: izgraene su oko ritualiziranja i tabuiziran ja koji ne trae nikakve nezavisne sankcije. Taj je princip orga nizacije spojiv s obiteljskim i rodovskim moralom: nisu mogua vertikalna ili horizontalna podrutvljavanja, koja prekorauju granice rodbinskog sistema. Proizvodne se snage u rodbinski organiziranim drutvima ne mogu po veavati eksploatiranjem radne snage (poveanje stupnja izrabljivanja fizikom prisilom). Mehanizam uenja, ugra en u funkcionalni krug instrumentalnog djelovanja, vodi kroz duga razdoblja do jednoga, kako se ini, ureena
29

T. Parsons, Societies, u: Evolutionary and Comparative Perspecti ves, Englewood Cliffs 1966; G. Lenski, Power and Privilege, New York 1966; Sahlins, Service, Evolution and Culture, Ann Arbor 1968; daljnja literatura u Edera, Mechanismen der sozialen Evolution, loc. cit. 29

28

niza s novostima manje vanosti.30 Na stupnju razvoja koji prethodi visOkokultunnim drutvenim formacijama, ne po stoji, izgleda, sistematski motiv za stvaranje vika proiz voda koji bi prelazio dobra nuna za zadovoljavanje osnov nih potreba, niti onda kada to doputa stanje proizvodnih snaga.31 Budui da iz organizacijskoga principa ne proizlaze nikakvi proturjeni imperativi, vanjske e promjene biti one koje e previe zahtijevati od usko ograniena kapa citeta upravljanja rodbinski organiziranih drutava i koje e potkopavati obiteljske i rodovske identitete: uglavnom demografski rast u vezi s ekolokim faktorima, prven stveno meuetnika ovisnost kao posljedica trampe, rata i osvajanja.32 Tradicionalna drutvena formacija

Organizacijski princip je klasna vlast u politikome obliku. Nastankom birokratskoga aparata vlasti iz rodbinskoga se sistema diferencira centar usmjeravanja koji e omoguiti prijelaz proizvodnje i raspodjele drutvenih dobara s obi teljskih oblika organizacije na vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju. Rodbinski sistem nije vie institucionalni nukleus cijeloga sistema; svoje funkcije vlasti i usmjera vanja on predaje dravi. To je poetak funkcionalnog spe cificiranja i autonomiziranja tokom kojega e obitelj sa svim izgubiti svoje ekonomske fun'kcije, a djelomino i svoje socijalizacijske funkcije. Na visokokulturnom stupnju razvoja nastaju podsistemi koji preteno slue ili integra ciji sistema ili socijalnoj integraciji. U njihovu se voritu nalazi pravni poredak koji regulira privilegirano raspola ganje sredstvima za proizvodnju i strateku primjenu moi kojoj je, pak, potrebna legitimacija. Diferencijaciji izmeu aparata vlasti i pravnog poretka na jednoj, i kontrafaktikih opravdanja i moralnih sistema na drugoj strani, odgo30

vara institucionalno razdvajanje sekularnih i sakralnih sila. Novi princip organizacije doputa znatan porast autonomije sistema; on pretpostavlja funkcionalnu diferencijaciju i omoguava izgradnju generaliziranih medija (moi i novca), te refleksivnih mehanizama (pozitivno pravo). Taj se pro stor za porast kapaciteta usmjeravanja dobija uz cijenu na elno nestabilne klasne strukture. U klasnim je drutvima pomou privatnoga vlasnitva 33 nad sredstvima za proizvod nju institucionaliziran odnos moi koji stalno ugroava so cijalnu integraciju, jer suprotnost interesa, etablirana u klasnom odnosu, predstavlja konfliktni potencijal. Suprot nost interesa izmeu drutvenih klasa moe se, dakako, la tentno odravati u okviru legitimnoga vladajueg poretka i privremeno se integrirati. To je djelo ideologija ili slika svijeta koje slue legitimaciji: one ne doputaju javno tematiziranje i ispitivanje kontrafaktikih zahtjeva za valjanou normativnih struktura. Proizvodni odnosi imaju ne posredno politiki Oblik, tj. ekonomski su odnosi regulirani legitimnom vlau. Vladajui se poredak opravdava vraa njem na tradicionalne slike svijeta i konvencionalnu dr avnu etiku. Novi princip organizacije uz znatno vertikalno diferenci ranje zadrava horizontalno podrutvljavanje u uskim gra nicama pomou nepolitikih odnosa razmjene (lokalni saj movi, gradselo). Politika klasna vlast zahtijeva posre dovanje rodovskih morala etikama drave koje ostaju ovi sne o tradiciji, dakle partikularistike; ona je, meutim, nespojiva s univerzalistikim oblicima saobraaja. Proiz vodne snage rastu u klasnom sistemu drutvenoga rada po veavanjem stope eksploatacije, dakle organiziranim pri silnim radom, tako da nastaje drutveno stvoren viak pro izvoda, koji se potom privilegirano prisvaja. Porast proiz vodnih snaga svakako je ogranien itrajnom prirodnou tehnikih novina (tehniki iskoristivo znanje ne poveava se refleksivnim uenjem).
33

C. Levi-Strauss, Das wilde Denken, Frankfurt 1968, pogl. 1; M. Sahlins, Stone Age Technology, Chicago 1972. 31 R. L. Caneiro, A Theory of the Origin of the State, u: Science 1970, str. 733. i dalje. 32 Op. cit., str. 736737.

Izraz privatno ne upotrebljavam ovdje u uskome smislu mo dernoga graanskog privatnog prava, ve jedino u smislu privilegiranoga raspolaganja.

30

31

S tradicionalnim se drutvima javlja tip krize koja proiz lazi iz unutarnjih proturjenosti. Proturjenost postoji iz meu zahtjeva za valjanou sistema normi i opravdavanja stanja, sistema koji izrabljivanje ne smiju eksplicitno do pustiti, i klasne strukture koja privilegiranu prisvajanje drutveno proizvedenoga bogatstva ini pravilom. Problem kako da se drutveno proizvedeno bogatstvo nejednako ras podijeli, a ipak legitimno, privremeno se rjeava ideolokim osiguravanjem zahtjeva za valjanou. Budui da tradicio nalna drutva u kritinim situacijama svoj prostor usmje ravanja poveavaju pojaanom eksploatacijom radne snage, dakle pojaavaju vlast ili, neposredno, poveanom fizikom prisilom (dobre indikatore daje za to povijest kaznenoga prava), ili, posredno, generaliziranjem prisilnih davanja (sli jedom radne, proizvodne i novane rente), krize e u pra vilu rjeavati problemima usmjeravanja koji poveanom represijom proizvode potrebu za poveanjem autonomije sistema; ona opet dovodi do gubitaka legitimacije koji, pak, imaju kao posljedicu klasne borbe (esto u vezi s vanjskim konfliktima); klasne borbe, naposljetku, ugroavaju soci jalnu integraciju i mogu dovesti do pada politikog sistema i do novih legitimacijskih osnova, tj. do novoga grupnog identiteta. Liberalnokapitalistika drutvena formacija

Princip organizacije je odnos najamnoga rada i kapitala, ustanovljen u graanskome sistemu privatnoga prava. Na stankom sfere prometa privatnih i autonomnih posjednika roba bez uplitanja drave, tj. teritorijalno-dravnom insti tucionalizacijom trita dobara, kapitala i rada, te etabli ranjem svjetske trgovine, iz politiko-ekonomskoga sistema 34 se izdvaja graansko drutvo, koje predstavlja depolitizaciju odnosa klasa i anonimiziranje klasne vlasti. Drava i politiki zasnovan sistem drutvenoga rada nisu vie in34

stitucionalni nukleus cjelokupnoga sistema; tovie, moder na upravna drava, iji je prototip analizirao Max Weber35, postaje komplementarnom ustanovom samoregulativnoga trinog prometa. 36 Drava spram van osigurava teritorijalni integritet i konkurentnost domae privrede, kao i prije, politikim sredstvima. Dotada prevladavajui medij usmje ravanja, naime, legitimna vlast, slui u prvom redu odr avanju opih proizvodnih uvjeta koji omoguuju trino reguliran proces oploivanja kapitala; razmjena ovdje po staje dominantnim medijem usmjeravanja. Nakon to se potvrdio kapitalistiki nain proizvodnje, vrenje vrhovne vlasti unutar drutvenoga sistema moe se ograniiti: a) na zatitu graanskoga privatno-pravnog saobraaja (poli cija i pravosue), b) na zatitu trinoga mehanizma od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. zakonski pro pisi o zatiti radnika), c) na ispunjenje proizvodnih pret postavki itave privrede (javno kolstvo, transport i sao braaj), i d) na prilagoavanje privatnopravnoga sistema potrebama koje nastaju iz procesa akumulacije (porezno, bankovno i poduzetniko pravo). 37 Ispunjavajui ta etiri zadatka drava osigurava postojane pretpostavke procesa reprodukcije kao kapitalistikoga procesa. Iako se je in stitucionalna diferencijacija izmeu podruja sistemske i socijalne integracije zaela jo u tradicionalnome drutvu, ekonomski je sistem i dalje ostao ovisan o legitimaciji koju dobiva od sociokulturnoga sistema. Tek relativno osa mostaljivanje ekonomskoga od politikog sistema omo guava da se u graanskom drutvu uspostavi jedno pod ruje koje se oslobaa tradicionalnih veza i preputa strateko-utilitaristikim djelatnim orijentacijama sudionika tr ita. Konkurirajui poduzetnici svoje odluke donose prema Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Kln 1956, str. 1034. i d. Usp. takoer N. Luhmann, Knappheit, Geld und die brgerliche Gesellschaft, u: Jahrbuch fr Sozialwissenschaft, sv. 23, 1972, str. 186. i d. 37 To je model koji treba oznaiti zenit jednoga vrlo kompleksnoga povijesnog razvojnog procesa. O sistematskoj povijesti kapitalizma jo uvijek najbolji cjelokupan prikaz: M. Dobb, Studies in the De velopment of Capitalism, London 1947.
36 35

Usp. pojmovno-povijesne studije M. Riedela, Studien zu Hegels Rechtsphilosophie, Frankfurt 1969; isti autor, Brgerliche Gesel lschaft und Staat bei Hegel, Neuwied 1970. 32

3 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

33

maksimama nadmetanja usmjerenoga na dobit te vrijed nosno usmjerene aktivnosti zamjenjuju djelovanjem koje je voeno interesima. 3711 Novi princip organizacije otvara irok prostor proizvodnim snagama i normativnim strukturama. Imperativima samooploavanja kapitala nain proizvodnje pokree proirenu reprodukciju, vezanu za mehanizam inovacija koje pove avaju produktivnost rada. Postizanjem granica fizi koga izrabljivanja, tj. granica porasta apsolutnoga vi ka vrijednosti, akumulacija kapitala uvjetuje jaanje tehnikih proizvodnih snaga, a time i ukljuivanje te hniki iskoristivoga znanja u refleksivne procese uenja. S druge, palk, strane, sada autonoman promet razmjene oslobaa politiki poredak od legitimacijske stege. Samoregulativni trini promet ne zahtijeva dopune jedino ra cionalnom dravnom upravom i apstraktnim pravom, nego i strateko-utilitaristikim moralom na podruju drutve noga rada, koji je na privatnome podruju spojiv i sa pro testantskom i sa formalistikom etikom. Graanske ide ologije mogu prihvatiti univerzalistiku strukturu i apeli rati na uopive interese budui da je poredak vlasnitva odbacio politiku formu i preao u proizvodni odnos koji se, ka'ko se ini, sam moe legitimirati: institucija trita moe se oslanjati na pravednost svojstvenu ekvivalentnoj razmjeni. Stoga se graanska ustavna drava, u kojoj se od Lockea vidi objava racionalnoga prirodnog prava, oprav dava legitimnim odnosima u proizvodnji proizvodni od nosi mogu biti lieni tradicionalne, odozgo legitimirane vlasti. Socijalno-integrativno djelovanje oblika vrijednosti bilo je, svakako, ogranieno uglavnom na graansku klasu; lojal nost i podreenost pripadnika novoga gradskog proletari jata, regrutiranoga najveim dijelom iz seljakih slojeva, zasigurno su se odravale prije jednom mjeavinom tradi37a

cionalistikih veza, fatalistike spremnosti na pokornost, besperspektivnosti i gole represije negoli uvjerljivou gra anskih ideologija. To ne umanjuje socijalno-integrativno znaenje novog tipa ideologije38 u drutvu koje vie ne pri znaje politiku vlast u osobnome obliku. Politikim anonimiziranjem klasne vladavine javlja se, naime, i problem kako da se vladajua drutvena klasa uvjeri u potrebu da odustane od vlasti. Univerzalistiike graanske ideologije mogu tim prije ispuniti tu zadau to se a) iz kritike tra dicije zasnivaju kao znanstvene i to b) imaju karakter modela, tj. anticipiraju drutveno stanje iju mogunost jedno privredno drutvo s dinaminim rastom ne mora unaprijed demantirati. Meutim, tim osjetljivije e graan sko drutvo reagirati na evidentne proturjenosti izmeu ideje i zbilje. Stoga se je i kritika graanskoga drutva mogla isprva razvijati u obliku raskrinkavanja graanskih ideologija konfrontiranjem ideje i zbilje. Uinak kapita listikoga principa organizacije ipak je izvanredan: on privredni sistem, koji je odvojen od politikoga sistema, ne oslobaa samo ogranienja socijalno-integrativnih djelo minih sistema, nego i omoguava da se usporedo s nje govim zadacima oko integracije sistema, dade prilog i so cijalnoj integraciji. Time, svakako, jaa i osjetljivost dru tvenoga sistema, utoliko to problemi upravljanja mogu neposredno postati prijetnje identitetu. U tom bih smislu htio govoriti o krizi sistema. Princip organizacije ne ograniava razvitak proizvodnih sna ga unutar prirodnoga naina kretanja privrednoga razvoja. I normativne strukture imaju velik prostor razvoja, budui da novi princip organizacije po prvi puta doputa univerzalistike vrijednosne sisteme. Nespojiv je, meutim, s ko munikativnom etikom koja ne zahtijeva samo openitost normi, nego zahtijeva i diskurzivno postignutu suglasnost o sposobnosti uopavanja normativno propisanih interesa. Organizacijski princip premjeta konfliktni potencijal klasne
38

O pojmovima voeno interesom naspram vrijednosno orijen tirano usp. Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 251252.

O. Brunner, Das Zeitalter der Ideologien, u: Neue Wege zur So zialgeschichte, Gttingen 1956; K. Lenk (urednik), Ideologie, Neu wied 1961.

34

3*

35

suprotnosti u dimenziju usmjeravanja, gdje se oituje u obliku privrednih kriza. Za liberalni je kapitalizam tipina izmjena konjunkture, krize i depresije suprotnost inte resa, zasnovana na odnosu najamnoga rada i kapitala, ne pojavljuje se neposredno u klasnim sukobima, nego u pre kidu procesa akumulacije, dakle u obliku problema usmje ravanja. Iz logike te privredne krize moe se dobiti opi pojam krize sistema. Sljedea shema saima odnose izmeu egzemplarno uve denih principa organizacije, i odgovarajuih tipova krize. Utvrujui mogunosti evolucije u svakoj od triju dimen zija razvoja (proizvodnja, usmjeravanje, socijalizacija), or ganizacijski princip odreuje: a) da li se funkcionalno mogu diferencirati sistemska i so cijalna integracija; b) kada ugroavanje sistemske integracije mora rezultirati ugroavanjem socijalne integracije, dakle krizama; i c) kako se problemi upravljanja pretvaraju u ugroavanje identiteta, tj. koji tip krize prevladava.
Drutvena formacije Organizacijski princip Socijalna i .sistemska integracija Nema diferenciranja izmeu socijalne i isistemske integracije (Funkcionalno [diferenciranje izmeu socijalne i sistemske integracije Tip krize 'Eksterno; izazvana! kriza , identiteta Interno zasnovana kriza identiteta

4. Kriza sistema objanjena na primjeru liberalnokapitalistikoga ciklusa kriza U liberalnom kapitalizmu dolazi do kriza u obliku nerije enih privrednih problema usmjeravanja. Prijetnje integra ciji sistema jesu neposredno prijetnje socijalnoj integra ciji: to opravdava govor o privrednoj 'krizi. U drutvima koja prethode visoko kulturnim drutvima postoji vrlo slina povezanost, budui da obiteljski princip organizacije ne doputa razdvajanje sistemske i socijalne integracije. Funk cionalno diferenciranje, oblikovano u tradicionalnim dru tvima se, dodue, ne gubi prijelazom u moderno doba, ali u liberalnom kapitalizmu dolazi do neobinog prenoenja socijalnointegrativnih zadataka na izdiferencirani nepoli tiki sistem usmjeravanja trita tako to se (isprva u gra anstvu) legitimacijsiki djelotvorni sastavni dijelovi tradi cije (racionalno graansko pravo, utilitarizam) ine zavisni ma o ideologiji ugraenoj u samu bazu, o ideologiji ekvi valentne razmjene. U tradicionalnim drutvima do kriza dolazi samo onda 'kada se problemi usmjeravanja ne mogu rijeiti unutar mogunosti opisanih organizacijskim prin cipom, te stoga dovode u opasnost sistemsku integraciju, a time se ugroava i identitet drutva. Suprotno tomu, u liberalnokapitalistikim drutvima krize postaju endemine, budui da privredno nerijeeni problemi usmjeravanja koje u manje ili vie pravilnim razmacima proizvodi proces pri vrednoga rasta, kao takvi ugroavaju socijalnu integraciju. Periodiki obavljani problemi usmjeravanja, iz kojih proiz lazi socijalna dezintegracija, proizvode uslijed trajne nesta bilnosti ubrzanih socijalnih promjena objektivnu osnovu svi jesti o krizi graanske klase i revolucionarnih nadanja na jamnih radnika: nijedna drutvena formacija nije do tada ivjela u takvome strahu i oekivanju iznenadne promjene sistema, ialko ideja o vremenski kondenziranom prevratu, dakle o revolucionarnom koraku neobino kontrastira ob liku kretanja krize sistema kao trajne krize. Svoenje socijalnointegrativnih funkcija na djelomini si stem koji u prvome redu ispunjava sistemskointegrativne

Rodbinski odnosi: Formacija koja prethodi Primarne uloge (Dob, spol) 'visokokulturnoj Tradicionalna Politika klasna vladavina: Dravna prisila i .drutveno-ekonomske klase

Liberalno[Nepolitika klasna Sistemsko -kapitalistika vlast: integrativni Najamni rad i privredni sistem kapital preuzima i socijalnointegrativne zadatke 36

Kriza sistema

37

funkcije mogue je samo time to se odnos klasa u liberal nome kapitalizmu institucionalizira iznad trita rada, pa se tako i depolitizira. Time to se izvor drutvenoga bogat stva, tj. proizvodna snaga radnika, pretvara u robu, kao i time to se drutveni kapital reproducira pod uvjetima na jamnog rada, procesi rada i razmjene poprimaju dvostruki karakter koji je analizirao Marx: radni procesi, proizvodei upotrebne vrijednosti, slue stvaranju vrijednosti razmje ne; procesi razmjene, regulirajui putem novanog meha nizma alokaciju radne snage i roba, slue formiranju i oplo ivanju kapitala. Trite pri tomu preuzima dvostruku funk ciju; s jedne strane funkcionira kao mehanizam usmjera vanja u sistemu drutvenoga rada, kojim se upravlja po sredstvom novca, a s druge strane institucionalizira nasilni odnos izmeu vlasnika sredstava za proizvodnju i najamnih radnika. Kako se socijalno nasilje kapitalista u obliku pri vatnoga radnog ugovora institucionalizira kao odnos raz mjene, kao i time to je oduzimanje privatno raspoloivoga vika vrijednosti stupilo na mjesto politike ovisnosti, tr ite istodobno s kibernetikom preuzima i svoju ideoloku funkciju: klasni odnos moe u nepolitikom obliku najamne ovisnosti poprimiti anoniman lik. Stoga kod Marxa teo retska analiza oblika vrijednosti ima dvostruku zadau, tj. da otkrije princip usmjeravanja trinoprivrednoga prome ta, kao i temeljnu ideologiju graanskoga klasnog drutva. Teorija vrijednosti istodobno slui analizi funkcije privred noga sistema kao i kritici ideologije klasne vladavine koja se i pred samom graanskom svijeu moe raskrinkati do kazom da se na tritu rada ne razmjenjuju ekvivalenti. Trite osigurava vlasnicima sredstava za proizvodnju privatnopravno sankcioniranu mo prisvajanja vika vrijed nosti i njegove privatno-autonomne upotrebe. U svome kri tinom toku proces akumulacije odaje, naravno, tajnu pro turjeja koje se nalazi u tom nainu proizvodnje. Ekonom ski se rast odvija kroz krize koje se periodiki obnavljaju, budui da je klasna struktura, premjetena u privredni si stem usmjeravanja, proturjenost klasnih interesa pretvo rila u proturjenost imperativa sistema. Ako izaberemo tu formulaciju, upotrijebit emo pojam proturjenosti u dva

razliita teorijska govora. Da bi se izbjegli nesporazumi, uvrstio bih ovdje jedno pojanjenje pojmova. Kategorija proturjenosti toliko je istroena upotrebom da se esto upotrebljava u istome znaenju kao i antago nizam, suprotnost, konflikt. Prema Hegelu i Marxu konflikti su, meutim, samo pojavni oblik, empirijska stra na neke temeljne logike proturjenosti. Konflikte se moe pojmiti tek pozivanjem na operativno djelotvorna pravila u skladu s kojima se pojavljuju inkompatibilni zahtjevi ili intencije unutar nekog sistema djelovanja. Izmeu zahtjeva ili intencija ne mogu, pak, postojati proturjenosti u isto me smislu kao izmeu izjava; a sistem pravila prema kojem se prave iskazi (dakle miljenja i aktivnosti u kojima su utjelovljene neke intencije), vidljivo je drukiji od sistema pravila prema kojima oblikujemo izjave i u pogledu istini tosti ih mijenjamo. Drugim rijeima: dubinske strukture nekoga drutva nisu logike strukture u uem smislu. S druge strane, u iskazima se uvijek upotrebljavaju propozicionalni sadraji; logika koja bi mogla opravdati spomi njanje drutvenih proturjenosti morala bi time biti i logika upotrebe propozicionalnih sadraja u govornim ak tima i djelovanjima. Ona bi se morala proiriti na komu nikativne odnose izmeu subjekata koji posjeduju sposob nosti govorenja i djelovanja biti, dakle, prije univerzalna 39 pragmatika negoli logika. O temeljnoj proturjenosti neke drutvene formacije mo emo govoriti samo ako se iz njezinoga organizacijskog prin cipa moe izvesti nunost da se u tom smislu (uvijek iz nova) pojedinci i grupe suoavaju sa (trajno) nespojivim zahtjevima i intencijama. To je sluaj u klasnim dru tvima. Dok sudionici nisu svjesni inkompatibilnosti zahtje va i intencija, konflikt ostaje latentan; takvi, prisilno inte grirani sistemi djelovanja trebaju, naravno, ideoloko oprav danje koje zastire asimetrinu podjelu izgleda za zadovo39

Usp. moje Vorbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kom munikativen Kompetenz, loa cit.

38

39

ljavanje potreba, jednom rijeju: represiju potreba. Komu nikacija izmeu sudionika tada je sistematski iskrivljena ili blokirana: proturjenost, koja pod uvjetima prisilne in tegracije ne moe doi do izraaja kao proturjenost iz meu objavljenih intencija neprijateljskih strana, niti se moe rijeiti stratekim djelovanjem, poprima logian ob lik proturjenosti izmeu intencija, za koje subjekti misle da ih slijede, i njihovih, kako to kaemo, nesvjesnih mo tiva ili interesa na kojima se utemeljuju. im inkompati bilnost doe do svijesti, konflikt e postati vidljiv: nespo jivi interesi spoznat e se kao suprotni interesi. 40 I teorija sistema se mora baviti logikom sistema pravila u skladu s kojom moe doi do inkompatibilnosti. Ako se u nekoj danoj okolini postavlja vie problema no to ka pacitet usmjeravanja sistema omoguava da ih se rijei, dolazi do logiki izvedivih proturjenosti koje, uz cijenu propasti, zahtijevaju promjenu sistemskih struktura (pro mjenu ili gubitak elemenata koji su dotada spadali u 'stalno stanje'). Te se 'proturjenosti' uvode s obzirom na probleme odranja stanja; stoga ih se ne moe dovesti u vezu a li mine, kao dijalektike proturjenosti, s komunikativnim od nosima izmeu subjekata koji posjeduju sposobnost govo renja i djelovanja ili, pak, izmeu grupa subjekata. Kon flikti se mogu i u okviru teorije sistema pojmiti kao izraz nerijeenih sistemskih problema; meutim, termin protu rjenost koji smo zadrali ne bi trebao ukloniti razlike izmeu logike samoregulativnih sistema i logike svakidanje komunikacije. Konflikti koji se opisuju neovisno o teorijama komunika cije ili sistema empirijski su fenomeni bez odnosa spram istine. Tek kada se takve suprotnosti pojme s obzirom na teoriju komunikacije ili teoriju sistema, te e pojave po40

primiti imanentan odnos spram logikih kategorija. Pro blemi integracije sistema bit e sposobni za istinitost samo ukoliko su definirani nekim konanim brojem saopivih (i funkcionalno ekvivalentnih) rjeenja. Svakako, odnos spram istine, koji imaju problemi usmjeravanja, u prvome redu postoji za promatraa (odn. teoretiara sistema), a ne nuno i za lanove problematiziranog sistema djelovanja. I problemi socijalne integracije (konflikti se mogu pojmiti kao njen izraz) su isto rako sposobni za istinitost budui da se konkurentni zahtjevi mogu razumjeti kao preporuke za zajednike obavezne norme djelovanja (a i kao upozore nje u vezi s njima), norme o ijim bi se konkurentnim za htjevima za valjanou moglo odluiti u jednom prakti nom diskursu. Meutim, odnos sistematski izazivanih kon flikata interesa spram istine ne postoji samo za sociologa, ve i za same lanove analiziranog sistema djelovanja (za razliku od analiza sistema, kritika se, stoga, odnosi na svi jest adresata, oia koju je mogue prosvjetiteljski djelovati).41 Pojavom klasne strukture dolazi do onih proturjenosti koje rezultiraju iz privilegiranoga prisvajanja drutveno proizvedenih dobara. U tradicionalnim se drutvima takve proturjenosti manifestiraju neposredno na razini suprot nosti interesa djelujuih strana; u liberalnom kapitalizmu klasni se antagonizam odrava na razini problema uprav ljanja. Pri tom u prvi plan stupa dinamiki aspekt: budui da drutvo s kapitalistikim nainom proizvodnje postie sposobnost relativno stalnog razvoja tehnikih proizvodnih snaga, privredna kriza oznaava obrazac kriznog toka pri vrednoga rasta. Akumulacija kapitala je, slijedimo li Marxovu analizu, ve zana za prisvajanje vika vrijednosti; to znai da se pri vredni rast regulira jednim mehanizmom koji istovremeno i etablira odnos nasilja i (djelomino) ga prikriva. Budui da se proizvodnja vrijednosti usmjerava privatnim prisva janjem vika vrijednosti, odatle proizlazi i spirala protu41

Slinu rekonstrukciju dijalektike pokuava H. Pilot, J. Haber mas' empirisch falsifizierbare Geschichtsphilosophie, u: Der Posi tivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied 1969, str. 307 i dalje, ovdje 310311. 40

J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, Frankfurt 1968, posebno str. 234 i dalje. 41

rjenosti koja se moe rekonstruirati pomou teorije si stema. Akumulacija cjelokupnoga kapitala odvija se peri odikim smanjivanjem vrijednosti sastavnih dijelova kapi tala; takav oblik odvijanja je ciklus krize. U vidu akumu lacije kapitala predstavlja se obrazac razvoja koji samoga sebe negira tako to se, s jedne strane, masa razmjenskih i upotrebnih vrijednosti (dakle kapital i drutvena dobra) akumulira putem poveanja relativnog vika vrijednosti, a to znai putem tehnikoga napretka uz intenzivno ulaganje kapitala i istodobnu utedu trokova; s druge se, pak, stra ne na svakome novom stupnju akumulacije sastav kapitala mijenja na tetu varijabilnoga kapitala (kojime se kupuje radna snaga), kapitala kojem je jedini cilj ostvarenje vika vrijednosti; odatle Marx izvodi tendenciju sve nie profitne stope i sve slabijeg impulsa za nastavljanje procesa aku mulacije. U vidu realizacije kapitala nadaje se ista protu rjenost tako to, s jedne strane, na svakome novom stup nju akumulacije porastom vika vrijednosti raste i potencijallno drutveno bogatstvo, a to se, s druge strane, po trona mo masa, a time i izgled za oploivanje kapitala, moe poveati u istoj mjeri samo ako bi vlasnici kapitala odustali od odgovarajuih dijelova svog vika vrijednosti: stoga proces akumulacije mora zastati zbog izostalih mo gunosti realizacije ili zbog izostalog interesa za investiranje. Prekid procesa akumulacije poprima oblik unitenja kapi tala; to je ekonomski pojavni oblik realnoga drutvenog zbivanja koje pojedine kapitaliste razvlauje (steaj), a radne mase liava njihovih sredstava za ivot (nezaposle nost). Privredna se kriza neposredno pretvara u socijalnu krizu jer, otkrivajui suprotnost drutvenih klasa, vri prak tiku ideoloku kritiku samoprikazivanja jedne sfere dru tvenoga saobraaja, sfere koja je samo prividno bez moi. Privredna kriza proizlazi iz proturjenosti imperativa si stema i ugroava integraciju sistema; ona je istodobno i drutvena kriza u kojoj se sukobljavaju interesi djelujuih grupa, ime se dovodi u pitanje i socijalna integracija drutva. 42

Privredna kriza je u historiji svijeta prvi (i moda jedini) primjer krize sistema koju karakterizira dijalektika pro turjenost izmeu lanova jedne interakcijske sveze in terms strukturalno nerjeivih proturjenosti sistema ili problema usmjeravanja. Tim pomakom sukoba interesa na razinu usmjeravanja sistema, krize sistema dobivaju objektivnost s mnogo kontrasta: one imaju karakter prirodnih katastrofa koje izbijaju iz sredita jednog sistema svrsishodno-racionalnog djelovanja. Dok su u tradicionalnim drutvima su kobi izmeu drutvenih (klasa bili posredovani ideolokim oblicima svijesti, pa su time posjedovali sudbinsku objek tivnost jednog odnosa zasljepljivanja, u liberalnom se ka pitalizmu klasna suprotnost premjeta iz intersubjektivnosti svijeta ivota u njegov supstrat: profanirani ostatak ide ologije robnog fetia istodobno predstavlja uistinu funkcio nirajui princip upravljanja privrednoga sistema. Stoga pri vredne krize gube svoj sudbinski, samorefleksiji dostupan karakter i zadobivaju objektivnost neobjanjivih kontingentnih prirodnih dogaaja. Prije no to se refleksijom mo e unititi ve potisnuto ideoloko jezgro, valja ih podvrg nuti objektiviziranu ispitivanju tokova sistema. To se oi tuje u Marxovoj kritici politike ekonomije.42 Iako teorija vrijednosti treba ispuniti i zadatak kritike rob noga fetia (i izvedenih kulturnih fenomena graanskoga drutva), 43 ona je neposredno analiza sistema privrednog pro cesa reprodukcije. Pri tomu se osnovni pojmovi teorije vri jednosti odreuju strateki tako da se postavke koje re zultiraju iz teorije proturjene akumulacije kapitala dadu preobraziti u djelatno-teoretske pretpostavke teorije klasa. Marx ostavlja otvorenom mogunost ponovnog pretvaranja ekonomskih procesa oploivanja kapitala, koji se doga aju u granicama klasne strukture, u socijalna zbivanja izmeu klasa on je autor i 18. brumairea i Kapitala.
42

N. Neuendorff, Der Begriff des Interesses, Frankfurt 1973. Adorno vi radovi su danas egzemplarni za kritiku kulture koja uvijek ostaje na kritici fetikoga karaktera robe, v. primjerice T W. Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft, u: Prismen, Frankfurt 1955, str. 7. i dalje.
43

43

Upravo to socioloko ponovno pretvaranje jedne imanent no utemeljene ekonomske analize priinja potekoe u pro mijenjenim uvjetima organiziranoga kapitalizma. Pitanje na koje jo uvijek nije dostatno odgovoreno, a koje glasi: Has capitalism changed? 44 formulirao bih ovako: Da li je te meljna proturjenost kapitalistike drutvene formacije ne promijenjeno djelotvorna u pojavnim oblicima organizira noga kapitalizma ili se, pak, promijenila logika krize? Ili je kapitalizam, moda, preao u postkapitalistiku drutve nu formaciju koja je prevladala oblik toka ekonomskog rasta praenog krizama?

2
Tendencije kriza u kasnom kapitalizmu

U naem kontekstu moram zanemariti vrlo kompleksan pri jelaz s liberalnoga na organizirani kapitalizam, prijelaz koji se je dogaao u interesantnim nacionalnim varijantama, 45 i ograniiti se na model najvanijih strukturalnih osobina organiziranoga kapitalizma (1), da bih, nakon toga, izveo mogue klase kriznih tendencija do kojih u toj drutvenoj formaciji moe doi (23). Nije nimalo lako empirijski utvrditi kojom e se vjerojatnou pojavljivati rubni uvjeti pod kojima e se mogue krizne tendencije zbilja pojaviti i nametnuti se; dosada spoznati empirijski indikatori su nedovoljni. Stoga u se ograniiti na prezentaciju najva nijih argumenata i protuargumenata (47). Takva argumentacijska skica ne moe, naravno, nadomjestiti empirij ska ispitivanja, ve eventualno moe upuivati na takva ispitivanja. 1. Deskriptivni model kasnoga kapitalizma Izraz organizirani ili dravno regulirani kapitalizam od nosi se na dvije vrste fenomena koji se mogu objasniti na prednim stadijem procesa akumulacije: s jedne strane pro cesom koncentracije poduzea (nastanak nacionalnih te, u 46 meuvremenu, i multinacionalnih korporacija ) i organizi45 46

S. Tsuru, Has Capitalism Changed? Tokio 1961.

Primjrice E. Hobsbawm, Europische Revolutionen, Zrich 1962. St. Hymer, Multinationale Konzerne und das Gesetz der ungleichen Entwicklung i J. O'Connor, Die Bedeutung des konomischen Im perialismus, u: D. Senghaas (urednik), Imperialismus und struktu relle Gewalt, Frankfurt 1972. 45

44

ranjeni trita roba, kapitala i rada; a s druge strane time to intervencionistika drava uskae u sve vee funkcijske praznine trita. irenje oligopolistikih struktura trita znai, dodue, kraj kapitalizma konkurencije; kako, meu tim, poduzea proiruju svoju vremensku perspektivu, a time i kontrolu nad svojom okolinom, upravljaki se me hanizam trita nee dokinuti tako dugo dok se odluke o investicijama donose prema kriterijima rentabilnosti pri vrednih pogona. Na isti nain i dopunjavanje i djelomino supstituiranje trinog mehanizma dravnim intervencijama znai kraj liberalnoga kapitalizma; meutim, u kojem god da se obujmu administrativno ogranii podruje privatno-autonomnog prometa posjednika roba, politiko planiranje alokacije nedostatnih resursa nee stupiti na snagu tako dugo dok se ukupni drutveni prioriteti tvore prirodno, nai me kao popratne posljedice privatnih poduzetnikih strategi ja. U naprednim kapitalistikim drutvima mogu se privred ni, administrativni i legitimacijski sistem na visokom stup nju uopavanja okarakterizirati na sljedei nain: Ekonomski sistem

trolira drava, ili o privatnim farmama koje ive od dr avnih narudbi. Na monopolistikom i javnom sektoru pre vladavaju industrije s intenzivnim ueem kapitala, a na sektoru konkurencije prevladavaju industrije s intenzivnim ueem rada: tamo je organski sastav kapitala velik, ovdje je malen. Na monopolistikome i na javnom sektoru stoje nasuprot poduzea jaki sindikati, dok na sektoru konku rencije radnitvo nije tako dobro organizirano; tomu od govaraju i razliiti nivoi nadnica. Na monopolistikome sektoru moemo promatrati relativno brza napredovanja u proizvodnji. Na javnome sektoru poduzea ne trebaju ra cionalizirati u jednakoj mjeri, na podruju konkurencije ona to ne mogu.48 Administrativni sistem

Dravni aparat ispunjava brojne imperative privrednoga sistema koje se moe razvrstati prema dva gledita. Sred stvima globalnog planiranja on regulira razvitak cjelokup ne privrede; on, nadalje, stvara i poboljava uvjete za ko ritenje vika akumuliranoga kapitala. Globalno planiranje negativno se odreuje na granicama privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvod nju (sloboda investiranja privatnih kompanija se ne smije ograniavati), a pozitivno se odreuje pri spreavanju ne stabilnosti. to se toga tie, mjere fiskalne i novane po litike koje reguliraju privredni tok, te pojedinane mjere koje trebaju regulirati investicije i ukupnu potronju (do djela kredita, garantiranje cijena, subvencije, zajmovi, se kundarna podjela dohotka, dravne narudbe usmjeravane konjunkturnom politikom, indirektna politika trita rada itd), imat e reaktivan karakter strategija spreavanja u J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, S. Francisco (izlazi uskoro). O'Connorov model tri sektora razloen je na amerikome primjeru; za SR Njemaku i druge evropske zemlje mora se vje rojatno modificirati. S tim u vezi U. Rodel, Zasummenfassung kri tischer Argumente zum Status der Werttheorie und zur Mglich keit einer werttheoretischen Krisentheorie (rukopis MPIL). 47
48

ezdesetih su godina razni autori na amerikom primjeru razvili model triju sektora ikoji poiva na razlikovanju iz 47 meu privatnoga i javnog sektora. Proizvodnja privatne privrede je trino orijentirana, pri emu se prvi se'ktor stalno regulira 'konkurencijom, doim je drugi sektor od reen trinim strategijama oligopo'la koji doputaju competitive fringe. Suprotno tomu, na javnom su sektoru, po sebno kao posljedica proizvodnje oruja i svemirske opre me, nastale velike kompanije, koje pri svojim dnvesticij-, skim odlukama mogu u velikoj mjeri operirati neovisno o tritu; tu se radi ili o kompanijama koje direktno kon47

M. D. Reagan, The Managed Economy, New York 1963; A. Shonfield, Modem Capitalism, London 1965; P. K. Crosser, State Capitalism in the Economy oj the U. S., New York 1960; J. Galbraith, The New Industrial State, London 1967; M. Weidenbaum, The Mo dern Public Sector, New York 1969; S. Melman, Pentagon Capitalism, New York 1970. 46

okviru jednog sistema ciljeva koji je karakteriziran isto formalno traenim poravnavanjem konkurentnih imperati va stalnog rasta, stabilne vrijednosti novca, pune zaposle nosti i uravnoteene vanjskotrgovinske bilance. Dok globalno planiranje manipulira rubnim uvjetima od luka privatnih kompanija, kako bi korigiralo trini me hanizam s obzirom na disfunkcionalne popratne posljedice, drava e nadomjestiti trini mehanizam posvuda gdje stvara i poboljava mogunosti oploivanja vika akumu liranoga kapitala: jaanjem nacionalne konkurentnosti, organiziranjem meunarodnih privrednih blokova, imperijalistikim osigu ravanjem meunarodne raslojenosti itd; neproduktivnom dravnom potronjom (vojna i svemir ska industrija); strukturno-politikim usmjeravanjem kapitala na trino-autonomno zapostavljene sektore: poboljavanjem materijalne infrastrukture (prometni, kolski i zdravstveni sistemi, centri za odmor, gradsko i regionalno planiranje, stanogradnja itd.); poboljavanjem nematerijalne infrastrukture (ope una preivanje znanosti, investicije u istraivanje i u razvojne aktivnosti, posredovanje kod patenata itd.); poveavanjem produktivne moi ljudskoga rada (sistemi opeg obrazovanja, programi obrazovanja i prekolovanja itd.); nadomjetanjem socijalnih i materijalnih trokova kao posljedica privatne proizvodnje (potpora za nezaposlene, socijalno staranje; ekoloke itete). 48

Dok poboljanje meunarodnih trinih pozicija, potranja drave za neproduktivnim upotrebnim dobrima i mjere za usmjeravanje kapitala omoguavaju ili poboljavaju anse za ulaganje, kod ostalih je mjera (izuzev posljednje) to dodue popratni efekt, no cilj je poveanje produktivnosti rada, a time i upotrebne vrijednosti kapitala (osigurava njem kolektivnih potronih dobara i kvalificiranjem radne snage). Legitimacijski sistem

S funkcionalnim slabostima trita i disfunkcionalnim po pratnim posljedicama tog mehanizma usmjeravanja dolazi do rasapa i bazine graanske ideologije pravedne razmjene. Povratno vezivanje privrednoga uz politiki sistem, to na stanovit nain repolitizira proizvodne odnose, stvara s dru ge strane pojaanu potrebu za legitimacijom: dravni apa rat ikoji vie ne osigurava samo kao to je to bio sluaj u liberalnome kapitalizmu ope proizvodne uvjete u smislu pretpostavki opstojnosti procesa reprodukcije, ve se u nj inicijativno ukljuuje, mora se, kao i pretkapitalistika drava, legitimirati, no bez mogunosti povratka na tradicionalne rekvizite koji su pokopani i istroeni tokom razvitka kapitalizma. Preko univerzalistikih vrijednosti si stema graanske ideologije prava su graana, pored toga, postala opima, meu njima i pravo sudjelovanja na po litikim izborima. Stoga pribavljanje legitimacije moe biti neovisno o mehanizmu opih izbora samo u izvanrednim okolnostima i privremeno. Problem koji time nastaje rje ava se sistemom formalne demokracije. Participacija gra ana u procesima obrazovanja politikih odluka, dakle ma terijalna demokracija, morala bi ukazivati na proturjenost izmeu administrativno podrutvljene proizvodnje i jo uvi jek privatnoga prisvajanja i koritenja vika vrijednosti. Da bi sprijeio tematiziranje te proturjenosti, administra tivni sistem mora biti dovoljno autonoman prema legitimirajuem oblikovanju odluka.
4 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

49

Ustrojstvo formalno-demokratskih uredbi i procedura po brinut e se da se odluke administracije u velikoj mjeri mogu donositi neovisno o odreenim motivima graana. To se zbiva putem procesa legitimacije, procesa koji pribav lja generalne motive, tj. sadrajno difuznu masovnu lojal nost, a izbjegava participaciju. 49 Promjena strukture gra anske javnosti stvara uvjete primjene formalno-demokrat skih uredbi i procedura, uvjete pod kojima graani unutar jednoga po sebi politikoga drutva poprimaju status pa sivnih graana s pravom na uskraivanje aklamacije.50 Privatno-autonomno odluivanje o investicijama pronalazi svoj nuni kornplement u graanskome privatizmu graanske publike. U strukturalno depolitiziranoj javnosti zahtjev za legitima cijom svodi se na dvije rezidualne potrebe. Graanski privatizam, tj. politika uzdrijivost u spoju s orijentacijom na karijeru, dokolicu i potronju (v. odjeljak 7 ovoga po glavlja), pothranjuje oekivanja u vezi s primjerenim, si stemu konformnim naknadama (u obliku novca, slobodnog vremena i sigurnosti). Tomu pridonosi i dravna socijalna programatika nadomjetanja koja ukljuuje i sastavne di jelove ideologije uspjeha prenesene na obrazovni sistem.51 Tada i sama strukturalna depolitizacija trai opravdanje. Tomu slue ili demokratske teorije elita, koje se pozivaju na Schumpetera i Maxa Webera52, ili, pak, tehnokratske teo rije sistema, koje se pozivaju na institucionalizam dvade 53 setih godina. U povijesti graanske drutvene znanosti 0 funkcionalistikome pojmu pribavljanja legitimacije u prvome redu: T. Parsons, Voting and Equilibrium of the American Political System, u: Burdick, Brodbeck, American Voting Behavior, Glencoe 1959. 50 Usp. moj uvod knjigama J. Habermas, L. v. Friedeburg, Ch. Oehler, F. Weltz, Student und Politik, Neuwied 1961, i J. Habermas, Struk turwandel der ffentlichkeit, Neuwied 1962. 51 J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', Frankfurt 1968, str. 76. i dalje. 52 J. Schumpeter, Kapitalismus, Sozialismus und Demokratie, Bern 1950, str. 448. 53 Npr. Rathenau, Berle i Means.
49

imaju te teorije funkciju slinu onoj koju je u ranijim fazama kapitalistikoga razvoja imalo klasino uenje po litike ekonomije koje je sugeriralo prirodnost kapitali stikoga privrednog drutva. Klasna struktura

Dok je u tradicionalnim drutvima politiki oblik proiz vodnih odnosa bez potekoa doputao identifikaciju vladajuih grupa, manifestna je vlast u liberalnome kapita lizmu zamijenjena politiki anonimnom prisilom privatno-pravnih subjekata (u socijalnim krizama, izazvanim pri vrednim krizama, dobivaju oni, naravno, kako to pokazuju frontovi evropskoga radnikog pokreta, opet lik politikog protivnika kojeg je mogue identificirati). Sada se, dodue, proizvodni odnosi u organiziranome kapitalizmu u stano vitoj mjeri repoiitiziraju; time se, meutim, ne stvara iz nova politiki oblik klasnoga odnosa. Politiko anonimiziranje klasne vlasti se, tovie, nadmauje socijalnim anonimiziranjem. Strukture kasnoga 'kapitalizma mogu se, nai me, razumjeti kao tvorevine koje su reakcija na endeminu krizu. Kasnokapitalistika drutva usmjeravaju radi obra ne od krize sistema sve socijalnointegrativne snage na mje sto gdje e se zbiti strukturalno najvjerojatniji konflikt 54 kako bi ga se tim djelotvornije dralo latentnim ; istovre meno ona time udovoljavaju politike zahtjeve reformi stikih radnikih partija. 55 S tim u vezi kvazipolitika struktura nadnica, koja ovisi o pregovorima izmeu organizacija poslodavaca i sindikata, igra historijski pionirsku ulogu. Prisilno formiranje cijena (W. Hofmann) koje na oligopolistikim tritima zamjenjuje konkurenciju cijena nalazi svoj pandan na tritu rada; kao to veliki koncerni kvaziadministrativno kontroliraju kretanje cijena na svojim tritima, tako s druge strane C. Offe, Politische Herrschaft und Klassenstrukturen, u: Kress, Senghaas (urednici), Politikwissengschaft, Frankfurt 1969, str. 155. i dalje. 55 J. Strachey, Kapitalismus heute und morgen, Dsseldorf 1957.
54

50

4*

51

preko kretanja nadnica postiu kvazipolitike kompromise sa svojim sindikalnim kontrahentima. U onim granama in dustrije monopolistikoga i javnog sektora koje su sredinje za privredni razvoj, dobit e radna snaga svoju politiku cijenu. Tarifni partneri pronalaze iroku zonu kompro misa, budui da se narasli trokovi nekih faktora mogu prebaciti na cijene i budui da zahtjevi koji se postavljaju dravi (a koji smjeraju na podizanje produktivnosti, kva lificiranje radne snage i poboljanje socijalnog stanja rad nika) srednjorono konvergiraju. 56 Monopolistioki sektor moe u stanovitoj mjeri eksternalizirati klasni sukob. Po sljedice tog imuniziranja prvobitne konfliktne zone su: a) disparitetni razvoj nadnica i/ili zaotravanje tarifnih bor bi u javnoj slubi57, b) trajna inflacija s odgovarajuom vre menskom preraspodjelom na tetu neorganiziranih radnika i drugih marginalnih grupa, c) trajna kriza dravnih finan cija povezana s javnim siromatvom, tj. pauperizacijom jav nog sistema saobraaja, kolstva, stanogradnje, zdravstva, i d) nedovoljna ujednaenost neproporcionalnih razvoja u privredi, kako po sektorima (poljoprivreda), tako i regio nalno (rubna podruja). 58 U desetljeima poslije drugoga svjetskog rata u najnapred nijim kapitalistikim zemljama uspjelo je (usprkos maj skim dogaajima u Parizu) odravanje klasnog konflikta la tentnim u obliku zametka; zatim, uspjelo je vremensko produavanje konjunkturnoga ciklusa i pretvaranje perio dinih naleta smanjivanja vrijednosti kapitala u inflacijsku trajnu krizu s blaim konjunkturnim oscilacijama te, na posljetku, iroko filtriranje disfunkcionalnih popratnih po sljedica zauzdane privredne krize i, potom, njihovo irenje preko kvazi-skupina (kao to su potroai, uenici i rodi telji uenika, sudionici u prometu, bolesnici, starci itd.) ili, pak, preko prirodnih skupina s malim stupnjem organi zacije. Time se razrjeava socijalni identitet klasa, a klasna
56

svijest se fragmentira. Klasni kompromis, sastavni dio strukture kasnoga kapitalizma, omoguuje da (skoro) svat ko u jednoj osobi uestvuje i da je time pogoen; uz jasnu (i rastuu) nejednaku raspodjelu posjedovanih vrijednosti i moi moe se, naravno, dobro razluiti tko vie pripada jednima, a tko drugima. Pitanje o tomu da li su se i, moda, kako su se klasna struk tura, stvorena u liberalnome kapitalizmu, a time i drutveni princip organizacije mijenjali uslijed klasnih kompromisa, ne moe se ispitati s gledita pojanjavanja uloge principa oskudice i novanog mehanizma na razini drutvenog siste ma. 59 Jer, monetiziranje zemljinoga posjeda i rada, pro vedeno u kapitalizmu, te rastue monetiziranje upotrebnih Vrijednosti i ivotnih podruja koja su dosada bila nepri stupana novanoj formi, nisu kljuni indikatori za to da je razmjena ostala dominantnim medijem usmjeravanja dru tvenih odnosa. 60 Politiki postignute pretenzije na upotreb ne vrijednosti izbjegavaju robni oblik, pa i ako ih se za dovoljava monetarnim obeteenjima. Za klasnu je struk turu presudno da li se realna zarada zavisnih radnika ob janjava, kao i prije, nekim odnosom razmjene ili se, pak, proizvodnja i prisvajanje vika vrijednosti ograniavaju i modificiraju politikim odnosima moi umjesto da ovise jedino o trinome mehanizmu. Teorija kasnoga kapitaliz ma mora pokuati da razjasni ova pitanja: prvo, nude li strukture kasnoga kapitalizma prostor za evolu cijsko samodokidanje proturjeja podrutvljene proizvod nje za nepoopive ciljeve? ako nude, koja dinamika razvoja vodi u tome smjeru? ako, pak, ne nude, koje su to krizne tendencije na ko jima se oituje privremeno zatomljen, ali ipak nerjeen klasni antagonizam?
59 N. Luhmann, Knappheit, Geld und brgerliche Gesellschaft, op. cit., str. 194195. 60 U. Rodel. Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.

J. O'Connor, The Fiscal Crisis of State, loc. cit. W. Vogt, Eine Theorie der konomischen Stagnation, u: Leviathan, br. 2 (1973). 58 C. Offe, Politische Herrschaft, loc. cit.
57

52

53

Zatim, jesu li strukture kasnoga kapitalizma dostatne za traj no ovladavanje privrednom krizom? ako nisu, hoe li privredna kriza, kako je to oekivao Marx, preko socijalne dovesti do politike krize, drugim rijeima: moe li u svjetskim razmjerima doi do klasne borbe? ako ne moe, kamo se pomie privredna kriza? Naposljetku, zadrava li ta pomaknuta kriza oblik sistema ili, pak, moramo raunati s razliitim kriznim tendencijama koje zajedniki djeluju? ako je tono ovo potonje, koje onda krizne tendencije kod kojih drutvenih grupa poprimaju drugi tok? da li oekivan anomini potencijal doputa usmjereno politiko djelovanje ili on prije dovodi do neusmjerene disfunkcionalizacije djelominih sistema? Trenutno ne vidim mogunost da se utemeljenim argumen tima rijei pitanje o ansama samotransformiranja kasnoga kapitalizma. Ne iskljuujem, meutim, mogunost da se trajno ovlada privrednom krizom, no jedino tako da kontra diktorni imperativi usmjeravanja, koji se nadaju u nudi oploivanja kapitala, proizvode niz drugih kriznih tenden cija. Nastavljena tendencija ometanja kapitalistikog rasta moe se administrativno obraditi i postepeno preko poli tikoga usmjeravati u sociokulturni sistem. Mislim da e time proturjenost podrutvljene proizvodnje za partikularne ciljeve opet neposredno poprimiti politiki oblik sva kako ne oblik politike klasne borbe. Budui da se politika u kasnome kapitalizmu dogaa na temelju obraene i po tisnute krize sistema, kod fragmentirane klasne svijesti i u nestalnim koalicijama ustaljuju se sukobi koji mogu izmijeniti terms klasnoga kompromisa. Pri tomu e ovi siti o faktikim konstelacijama moi da li e i u kojoj mjeri oslabiti klasna struktura i aficirati se proturjenost zasnovana u samome kapitalistikom principu organizacije. Prvo u postaviti apstraktnu klasifikaciju kriznih tenden cija koje su mogue u kasnome kapitalizmu.

2. Problemi posljedica kasnokapitalistikog rasta Rapidni procesi rasta kasnokapitalistikih drutava kon frontirali su sistem svjetskoga drutva s problemima koji se ne mogu razumjeti kao krizne pojave, specifine za sis tem iako su mogunosti pristupa krizi sistemski-specifino ogranieni. Pri tome mislim na ometanje ekoloke ravno tee, na povredu zahtjeva za konzistentnou sistema osob nosti (otuenje) i na eksplozivno optereenje meunarodnih odnosa. Rastuom sloenou sistem svjetskoga drutva po mie svoje granice u prostore oko sebe, tako da dosie gra nice kapaciteta i vanjske i unutranje prirode. Ekoloke ravnotee oznaavaju apsolutnu granicu rasta; manje oite antropoloke ravnotee oznaavaju granicu koja se moe prekoraiti samo po cijenu promjene sociokulturnog iden titeta drutvenih sistema. Samodestruktivno ugroavanje meunarodne ravnotee jest na koncu problem posljedica rasta destruktivno primjenjivih proizvodnih snaga. Ekoloka ravnotea

Ako se privredni rast moe apstraktno svesti na tehniki in formiranu primjenu vie energije u svrhu poveanja pro duktivnosti ljudskoga rada, tada e kapitalistika drutvena formacija biti karakterizirana time to je rijeila problem privrednog rasta. Akumulacijom kapitala privredni je rast prirodno institucionaliziran tako da opcija za samosvjesno upravljanje tim procesom ne postoji. Imperativi rasta koje je kapitalizam isprva slijedio u meuvremenu su konkuren cijom sistema i njegovim irenjem diljem svijeta (bez obzi ra na stagnaciju ili ak tendencije nazadovanja u nekim zem 61 ljama Treeg svijeta) zadobili globalnu vanost. Etablirani mehanizmi rasta uvjetuju porast stanovnitva i poveavanje proizvodnje u svjetskim razmjerima. Eko61

J. Galtung, Eine strukturelle Theorie des Imperialismus, u: D. Senghaas (urednik), Imperialismus und strukturelle Gewalt, Frank furt 1972; nadalje: F. Frbel, J. Heinrichs, 0. Kreye, 0. Sunkel, In ternationalisierung von Arbeit und Kapital: Entwicklung und Unter entwicklung (rukopis MPIL).

54

55

nomskim potrebama sve veeg stanovnitva i rastuega pro izvodnog koritenja prirode, suprotstavljeni su kao materi jalne granine veliine: s jedne strane iscrpijivi resursi (po vrina obradive i nastanjive zemlje, te pitka voda i hrana; zatim, sirovine koje se ne regeneriraju: minerali, goriva itcL); s druge strane nenadomjestivi ekoloki sistemi koji apsorbiraju tetne tvari poput radioaktivnog otpada, uglji nog dioksida ili otpadne topline. Procjene Forrestera i drugih61a o granicama eksponencijalnoga rasta stanovnitva, in dustrijske proizvodnje, iskoritavanja prirodnih resursa i zagaenja okolia zasnovane su svakako na slabim empirij skim temeljima. Mehanizmi rasta stanovnitva poznati su isto koliko i maksimalne granice Zemljine mogunosti apsorbiranja samo najvanijih tetnih tvari. Osim toga, tehno loki razvoj ne moemo predviati u tolikoj mjeri da sazna mo koje e se sirovine u budunosti moi tehniki nadomje stiti ili ponovo preraivati. I pri optimistikim pretpostavkama mogue je, meutim, navesti jednu apsolutnu granicu rasta (iako ju se unapri jed jo ne moe tono predvidjeti), naime granicu toplin skog optereenja okolia u zavisnosti o potronji energije.62 Ako je privredni rast nuno vezan za rastuu potronju ener gije i ako se sva, u ekonomski iskoristivu energiju pretvo rena prirodna energija i to njezin cjelokupan energetski sadraj, a ne samo onaj njezin dio koji se gubi pri tran sportu i njezinoj preobrazbi na koncu oslobaa kao to plina, tada poveanje potronje energije mora kao trajnu posljedicu imati globalno zagrijanje. Odreivanje kritikih vremenskih razmaka nije, meutim, empirijski jednostavno, budui da potronju energije moramo odreivati u zavisno sti o privrednome rastu, a moramo ispitivati i utjecaj po tronje energije na klimu (prema danas raspoloivim poda cima dobivamo kritini vremenski interval od oko 75150 godina). Ta razmatranja pokazuju ipak da eksponencijalni
61a
62

rast stanovnitva i proizvodnje, tj. irenje kontrole nad vanjskom prirodom, jednoga dana mora naii na granice biolokog kapaciteta okolia. To vrijedi, ali ne kao specifinost, za sve sloene drutvene sisteme. Za sisteme su specifine, meutim, mogunosti otklanjanja ekolokih opasnosti. Kapitalistika drutva ne mogu slijediti imperative ograniavanja rasta bez odusta janja od njihova organizacijskog principa, budui da prije laz s iskonskoga kapitalistikog rasta na kvalitativan rast zahtijeva planiranje proizvodnje koje je usmjereno na upo trebnu vrijednost. Razvoj proizvodnih snaga se, meutim, bez povrede logike sistema nikako ne moe osloboditi impe rativa proizvodnje zasnovane na razmjenskoj vrijednosti. Antropoloka ravnotea

D. Meadows, Grenzen des Wachstums, Stuttgart 1972. K. M. Meyer-Abich, Die kologische Grenze der Wirtschaftswach stums, u: Umschau 72 (1972), br. 20, str. 645. i dalje.

Integracija unutarnje prirode ne nailazi na apsolutne gra nice kao to je to sluaj s procesom podrutvljavanja vanj ske prirode. Doim remeenje ekoloke ravnotee ukazuje na stupanj iskoritenosti prirodnih resursa, dotle za kapacitativne granice individualnih sistema ne postoje nikakvi pouz dani signali. Sumnjam da se uope moie identificirati neto poput psiholokih konstanti ljudske prirode koje bi ograni avale proces podrutvljavanja prema unutra. Mogue ogra nienje vidim, meutim, u nainu socijalizacije kojim su drutveni sistemi dosada stvarali motivacije za svoje djelo vanje. Proces socijalizacije zbiva se u strukturama jezike intersubjektivnosti i odreuje organizaciju ponaanja koja je, pak, vezana i za norme kojima je potrebno opravdanje i za interpretativne sisteme koji garantiraju identitet. Takva komunikativna organizacija ponaanja moe postati prepre kom za visoku sloenost sistema odluivanja. Kako u poje dinim organizacijama, tako, vjerojatno, i na razini dru tvenoga sistema, kapacitet usmjeravanja raste u razmjeru funkcionalne nezavisnosti instancija odluivanja o motiva ciji lanova. Mora se omoguiti da izbor i ozbiljavanje orga nizacijskih ciljeva u vrlo sloenim sistemima ne ovise o

56

57

pribavljanju usko opisanih motiva; tomu e posluiti pri bavljanje generalizirane spremnosti na odobravanje (koja u politikim sistemima ima oblik masovne lojalnosti). Sve dok imamo posla s takvim oblikom socijalizacije koji unu tarnju prirodu uvlai u komunikativnu organizaciju pona anja, nee biti zamisliva legitimacija normi djelovanja koja jami i priblino nemotivirano akceptiranje odluka: motiv spremnosti za konformnost prema nekoj, sadrajno jo neodreenoj sili odluivanja jest oekivanje da e se ta sila primjenjivati u skladu s legitimnim normama djelova nja. Posljednji motiv za spremnost da nekoga slijedim jest uvjerenje da me se u dvojbenom sluaju moe diskur zivno uvjeravati.63 Ta bi se granica, uvjetovana potrebitou legitimacije normi i zavisnou motivacije o uvjer ljivim tumaenjima, mogla ukloniti jedino ako bi se iznala enje motiva zamijenilo komunikativnom strukturom dje lovanja: mijenjati bi se morao oblik socijalizacije, a s nji me i identitet samih sociokulturnih sistema. Tek kada mo tivi djelovanja ne bi vie bili posredovani normama kojima je potrebno opravdanje, a strukture osobnosti ne bi svoje jedinstvo morale pronalaziti u intenpretativnim sistemima koji jame identitet, moglo bi nemotivirano prihvaanje od luka postati rutinom kojoj nema prigovora,64 tj. spremnost na konformnost bi se mogla proizvoditi u proizvoljnim raz mjerima. (U 3. dijelu vratit u se na pitanje da li u kasnokapitalistikim drutvima stupanj vlastite sloenosti, po stignut u meuvremenu, ve iziskuje raspadanje komunika tivnih organizacija ponaanja.) Meunarodna ravnotea

stupnja razvoja proizvodnih snaga koje, uslijed tehniki neutralnih osnova, mogu poprimiti i oblik destruktivnih snaga (a to su one uslijed naravi meunarodnih odnosa i po primile). U vojnim sistemima djelovanja postojee se snage naizmjenino pojavljuju u aspektu vanjske prirode: u orga niziranoj borbi na ivot i smrt fiziko unitenje protivnika je ultima ratio. Danas tim sistemima po prvi puta stoji na raspolaganju tehniki potencijal koji ivotno opasno oteenje prirodnog supstrata dovodi u podruje ostvarljivoga. Stoga meunarodni odnosi stoje pod historijski no vim imperativom samoograniavanja. 65 To vrijedi, ali ne kao specifinost, za sve drutvene sisteme koji su militarizirani u visokom stupnju, no mogunosti obrade tog proble ma ograniene su specifinostima dotinog sistema. Efi kasno razoruanje, dodue, uzmu li se u obzir pokretake snage kapitalistikih i postkapitalistikih klasnih drutava, nije vjerojatno; reguliranje utrke u naoruavanju nije, meutim, nespojivo sa strukturom kasnokapitalistikih dru tava a limine, ukoliko se ne postigne izravnavanje efekta kapaciteta dravne potranje za neproizvodnim potronim dobrima poveavanjem upotrebne vrijednosti kapitala. 3. Klasifikacija moguih tendencija kriza Ostavimo sada po strani globalne opasnosti koje su pojave posljedica kapitalistikog rasta i ograniimo se na sistemski specifine tendencije kriza. Krize mogu nastati na razlii tim mjestima; isto su tako razliiti i pojavni oblici u koji ma neka krizna tendencija napreduje do svoga politikog izMjesto nastajanja ekonomski sistem politiki sistem sociokulturni sistem
45

Na drugoj razini, pak, prisutne su opasnosti od samouni tenja svjetskog sistema upotrebom termonuklearnog oru ja. Akumulirani potencijal unitenja posljedica je visokog
63 64

Kriza sistema ekonomska kriza kriza racionalnosti

Kriza identiteta kriza legitimacije kriza motivacije

Usp. poglavlje Kompleksnost i demokracija. N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, u: Soziologische Aufklrung, Opladen 1970, str. 170. 58

C. F. v. Weizscker (urednik), Kriegsfolgen und Kriegsverhtung, Mnchen 1971, uvod. 59

bijanja, tj. do delegitimacije postojeega politikog siste ma. S tim u vezi vidim etiri mogue krizne tendencije (v. tablicu na str. 59). Ekonomske krizne tendencije

Ekonomskom sistemu je potreban input rada i kapitala; Out put se sastoji od potronih vrijednosti koje se prema koliini i vrsti raspodjeljuju izmeu drutvenih slojeva. Za kapitali stiki nain proizvodnje nije tipina kriza uzrokovana ne dovoljnim inputom. Poremeaji liberalnoga kapitalizma bile su krize outputa koje su uvijek iznova kroz krizni ciklus do vodile u pitanje sistemski konformnu raspodjelu vrijed nosti. Pri tome izraz sistemski konforman obuhvaa sve obrasce distribucije tereenja i obeteenja koji su dopu teni u varijacijskom prostoru legitimirajueg sistema vri jednosti. Ako u kasnome 'kapitalizmu postoje ekonomske krizne tendencije, to znai da dravne mjere koje interve niraju u proces oploivanja nisu nita manje podlone spontanim ekonomskim zakonima negoli procesi razmje ne, pa su tako izloene logici ekonomske krize kako je ona izraena u zakonu tendencijskog pada profitne stope. Pre ma toj tezi drava nastavlja politiku kapitala drugim sred stvima.658 Izmijenjeni pojavni oblici (poput krize dravnih financija, trajne inflacije, rastuih dispariteta izmeu jav nog siromatva i privatnog bogatstva itd.) objanjavaju se injenicom to se samoreguliranje procesa oploivanja sada vri i preko legitimne vlasti kao medija upravljanja. Meu tim, kako je krizna tendencija i dalje odreena zakonom vrijednosti, tj.: strukturalno izazvanom asimetrijom u raz mjeni najamnoga rada za kapital, dravna intervencija nee moi kompenzirati tendenciju pada profitne stope, nego je moda posredovati, tj. provoditi samim politikim mjerama. Stoga e i ekonomska krizna tendencija napredovati preko socijalne krize i dovesti do politikih borbi u kojima opet dolazi do izraaja klasna suprotnost izmeu vlasnika kapi tala i masa ovisnih o najamnome radu. Prema jednoj dru65a Usp. E. Mandel, Der Sptkapitalismus, Frankfurt 1972.

goj verziji dravni aparat samoniklo ne slijedi logiku zako na vrijednosti nego svjesno zapaa interese ujedinjenih monopolistikih kapitalista. Ta posrednika, kasnome kapi talizmu primjerena teorija ne poima dravu kao slijepi or gan procesa oploivanja, nego kao monoga opeg kapita lista koji akumulaciju kapitala ini sadrajem politikoga planiranja. Politike krizne tendencije

Politikom je sistemu potreban input to difuznije masov ne lojalnosti; output se sastoji od administrativnih odluka koje je donijela vrhovna vlast. Krize outputa imaju oblik krize racionalnosti: administrativnom sistemu ne uspijeva da imperative usmjeravanja koje dobiva od privrednoga sistema uini kompatibilnima niti da ih ostvari. Krize to puta imaju oblik krize legitimacije: legitimacijskom siste mu ne uspijeva da u ispunjavanju preuzetih imperativa usmjeravanja privrednog sistema odri potreban nivo ma sovne lojalnosti. Iako obje krizne tendencije nastaju u po litikome sistemu, one se ipak razlikuju u svome pojavnom obliku. Kriza racionalnosti je premjetena kriza sistema koja, poput ekonomske krize, proturjenost podrutvljene proizvodnje prema nepoopivim interesima izraava kao pro turjenost imperativa usmjeravanja. Krizna tendencija pre ko dezorganizacije dravnog aparata prelazi u gubitak legi timacije. Suprotno tomu, kriza legitimacije je neposredno kriza identiteta; ona ne ide na ugroavanje integracije sis tema, ve proizlazi odatle to ispunjavanje dravnih zada taka planiranja dovodi u pitanje strukturu depolitizirane javnosti, a time i formalno-demokratsko osiguranje privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvodnju. O krizi racionalnosti u strogome smislu moi e se govoriti samo ako ona stupi na mjesto ekonomske krize. Logika problema oploivanja nee se tada odraavati samo u jedno me drugom mediju usmjeravanja, naime u mediju legitim ne vlasti, ve e se, tovie, pomicanjem kontradiktornih 61

60

imperativa upravljanja s trinog prometa u administrativ ni sistem promijeniti i sama logika krize. Ta je tvrdnja za stupljena u dvije verzije. Prva verzija polazi od poznate teze o anarhiji robne proizvodnje koja je sastavni dio tri noga prometa. 66 U kasnome kapitalizmu, s jedne strane, raste potreba za administrativnim planiranjem u cilju osi guranja oploivanja kapitala, dok, s druge strane, privatno-autonomno raspolaganje sredstvima za proizvodnju zahtije va ogranienje dravnih intervencija i protivi se planskome koordiniranju proturjenih kapitalistikih interesa pojedi naca. Drugu verziju razloio je Offe.67 Time to izjednauje slabosti privrednog sistema koji se sam blokira i preuzima trino-komplementarne zadatke, drava e logikom svojih sredstava usmjeravanja biti prisiljena da sve vie doputa sistemu tue elemente. Na administrativno usmjeravanom podruju ne mogu se preuzimati i obraivati problemi pri vrednoga sistema kojime se upravlja imperativima oploi vanja, a da se ne proire orijentacije tue dotinoj strukturi. Deficit racionalnosti javne uprave znai da dravni aparat u danim rubnim okolnostima ne moe provesti dovoljno pozi tivne aktivnosti usmjeravanja u odnosu na ekonomski sis tem: deficit legitimacije znai da se legitimacijski djelotvor ne normativne strukture ne mogu administrativnim sred stvima stvarati ili odravati u dovoljnoj mjeri. Tokom ka pitalistikog razvoja politiki sistem nije pomicao svoje granice samo u ekonomski sistem, on ih je pomicao i u sociokulturni sistem. irenjem racionalnosti organizacije raspadaju se i slabe kulturna nasljea, samo ustrojstvo tradicije izmie administrativnom zahvatu nasljea vana za legitimaciju ne mogu se regenerirati administrativno. Osim toga, administrativna obrada kulturnih materija ima za posljedicu javno tematiziranje duhovnih sadraja i nor mi s jakom tradicijom koji su dosada spadali u kulturne
66

rubne uvjete politikog sistema: time se iri podruje dis kurzivnog obrazovanja volje postupak koji pogaa trajno vane strukture depolitizirane javnosti. Sociokulturne krizne tendencije

Sociokulturni sistem dobiva svoj input i od ekonomskoga i od politikog sistema: robe i usluge koje se mogu kupovati i kolektivno potraivati, pravni i upravni akti, javna i soci jalna sigurnost, itd. Krize outputa obaju prethodno spome nutih sistema istodobno su i ulazne smetnje sociokulturnog sistema koje potom prelaze u uskraivanje legitimacije. Do sada spominjane krizne tendencije mogu izbijati samo preko sociokulturnoga sistema, budui da je socijalna integracija nekoga drutva ovisna o outputu tog sistema, i to nepo sredno o motivacijama koje taj sistem prua politikom sis temu u obliku legitimacije, a posredno o radnim motivacija ma koje prua sistemu obrazovanja i zapoljavanja. Kako sociokulturni sistem (za razliku od ekonomskoga) ne orga nizira sam svoj input, ne moe doi do (sociokulturno izaz vane) krize inputa. Krize koje nastaju na tome mjestu, uvijek su krize outputa. Moramo raunati s kulturnim kriz nim tendencijama kada se normativne strukture toliko pro mijene u skladu s njima svojstvenom logikom da se, s jedne strane, poremeti komplementarnost izmeu zahtjeva drav nog aparata i sistema zapoljavanja, a s druge strane iz meu interpretiranih potreba i legitimnih oekivanja la nova drutva. Dok se krize legitimacije svode na to to pro mjenama u politikom sistemu (i kod nepromijenjenih nor mativnih struktura) nastaje i potreba za legitimacijom s kojom, pak, pribavljanje legitimacije ne odrava korak, do motivacijskih kriza dolazi uslijed promjena u samome so ciokulturnom sistemu. U kasnome kapitalizmu takve se tendencije ocrtavaju i na razini kulturnoga nasljea (moralni sistemi, slike svijeta) i na razini strukturne promjene odgojnog sistema (kola i obitelj, masovni medij). Na taj se nain troi rekvizitorij 63

J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt und politisches System, Frankfurt 1970, str. 248. i dalje. 67 C. Offe, Tauschverhltnis und politische Steuerung, u: Struktur probleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 27. i dalje. 62

tradicije od kojega su u liberalnom kapitalizmu ivjeli drava i sistem drutvenoga r a d a (odbacivanje tradiciona listikih sadraja); u p i t a n j e se, zatim, dovode i b i t n i sastav ni dijelovi g r a a n s k e ideologije (ugroavanje g r a a n s k e te obitelj sko-strukovne privatnosti). Preostali sastavni dijelovi g r a a n s k i h ideologija (vjera u znanost, u m j e t n o s t poslije a u r e i univerzalistiki vrijednosni sistemi) tvore, s druge strane, n o r m a t i v n i okvir koji nije funkcionalan; kasni ka pitalizam stvara nove p o t r e b e koje ne moe zadovoljiti .6711 Na a p s t r a k t n i pregled moguih kriznih tendencija u kas n o m k a p i t a l i z m u slui u analitike svrhe; t v r d i m da su kasnokapitalistika drutva, uz p r e t p o s t a v k u da uope nisu prevladala kapitalizmu svojstvenu osjetljivost na krize, ugroena najmanje j e d n o m od moguih kriznih tendencija. Temeljna p r o t u r j e n o s t kapitalistikog sistema dovest e do toga da ceteris p a r i b u s ili e k o n o m s k i sistem ne proizvodi p o t r o n e vrijednosti u p o t r e b n o j mjeri, ili a d m i n i s t r a t i v n i sistem ne donosi p o t r e b n u m j e r u racio n a l n i h odluka, ili legitimacijski sistem ne pribavlja generalizirane motiva cije u p o t r e b n o j mjeri, ili sociokulturni sistem ne generira u p o t r e b n o j mjeri ta'kvu svijest k o j a bi motivirala na djelovanje. Izraz potrebna mjera o d n o s i se na obujam, kvalitetu i v r e m e n s k u dimenziju d a n i h dostignua sistema (vrijednost, a d m i n i s t r a t i v n a odluka, legitimacija i svijest) p r i e m u se ne iskljuuju supstitutivni odnosi izmeu pojedinih dimen zija istog dostignua s i s t e m a i izmeu razliitih dostignua sistema m e u s o b n o . D r u g o je pitanje, m e u t i m , da li se dostignua dijelova sistema dovoljno operacionaliziraju i izoliraju i da li se kritika p o t r e b a za t i m dostignuima mo e dovoljno specificirati. Iz p r a g m a t i k i h e razloga taj za"* Ovu tezu razlae H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, Frankfurt 1973.

d a t a k b i t i m o d a t e k o rjeiv; nerjeiv je m e u t i m , iz prin cipijelnih razloga, ali samo o n d a a k o se u okviru teorije so cijalne evolucije ne uspiju u t v r d i t i nivoi razvoja, a na t o m p u t u i granice (koje osiguravaju identitet) varijacije po eljnih stanja nekoga drutvenog sistema. 6 8 Isti m a k r o f e n o m e n i svakako m o g u biti izrazom razliitih kriznih tendencija; svaki pojedinani a r g u m e n t krize, ako se iskae t o n i m , predstavlja dovoljno objanjenje nekoga mo gueg kriznog sluaja; m e u t i m , objanjenje zbiljskih kriz nih sluajeva moe n a d o p u n i t i vei b r o j a r g u m e n a t a . Ana litiku cjelovitost m o g u ustvrditi samo za krizne tendencije, ali ne i za listu objanjujuih a r g u m e n a t a na koje b i h se u daljnjem tekstu u k r a t k o o s v r n u o : Krizne tendencije Prijedlozi za objanjenje

ekonomska, kriza: a) dravni aparat kao izvoran provedbeni organ zakona vrijednosti; b) dravni aparat kao planer-agent ujedi njenja monopolnoga kapitala, razaranje administrativne racionalnosti pu kriza tem racionalnosti: c) suprotstavljenih kapitalistikih pojedina nih interesa: d) trajno nune proizvodnje sistemu tuih struktura. e) sistemske granice i legitimacijska f) neeljene popratne posljedice (politizira kriza: nje) administrativnih uplitanja u kulturno nasljee. g) erozija strukturno vanih tradicija; motivacijska h) postavljanje pretjeranih zahtjeva putem unikriza: rerzalistikih vrijednosnih sistema (nove potrebe). R. Dbert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien, loc. cit.
5 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu
68

64

65

4. O teoremima ekonomske krize Ni u liberalnom kapitalizmu trite nije preuzimalo funkcije podrutvljavanja jedino u smislu socijalne integracije; od nos klasa je mogao poprimati nepolitiki oblik odnosa na jamnog rada i kapitala jedino pod uvjetom da je drava ispunjavala ope strukturne pretpostavke kapitalistike pro izvodnje. Samo one funkcije drave koje upotpunjavaju trite i koje nisu podlone trinome mehanizmu, omogu uju vlast koja se nepolitiki provodi privatnim prisvaja njem drutveno proizvedenog vika vrijednosti. Obrazova nje kapitala odvija se u mediju (isprva) neograniene kon kurencije pojedinanih kapitala, dok se okvirni uvjeti te konkurencije ili drutvene osnove proizvodnje vika vri jednosti ne mogu reproducirati kapitalistikim sredstvima. U tu je svrhu potrebna drava koja se, kao nekapitailist, po mou prisile suprotstavlja pojedinanim kapitalima kako bi namjesniki djelovala na promicanju ope kapitalistike volje koju inae nije mogue obrazovati u sferi konkuren cije. S obzirom na svoja nekapitalistika sredstva drava ograniava kapitalistiku prozivodnju, to se, pak, tie nje ne funkcije, drava slui odnanju stanja kapitalistike pro izvodnje jedino ukoliko upotpunjava ekonomiju, drava e joj biti instrumentalnom. 69 To se shvaanje pojavljuje i u vezi s dravnim aparatom u 70 kasnome kapitalizmu. Danas se, dodue, drava, kako glasi ta teza, vie ne moe ograniiti na ispunjavanje opih pro izvodnih uvjeta, ona se i sama mora umijeati u proces re produkcije, mora naime stvarati uvjete reprodukcije neis koritenoga kapitala, poboljavati upotrebnu vrijednost ka pitala, zahvaati eksternalizirane trokove i trokove po sljedica kapitalistike proizvodnje, izjednaavati dispropor69

cionalnosti koje ograniavaju rast, regulirati krvotok cjelo kupne privrede putem socijalne, poreske i konjunkturne politike, itd.; no, dravne intervencije uvijek su oploivanje instrumentalne aktivnosti jednog nekapitalista koji namje sniki promie opu kapitalistiku volju. Prema ortodoksnoj poziciji i kasnokapitalistika drava osta je idealan opi kapitalist (Engels) utoliko to ni u kom sluaju ne dokida iskonsku zasnovanost anarhine robne proizvodnje; ona ograniava 'kapitalistiku proizvodnju, no ne vlada njome u smislu neke ope kapitalistike planske ustanove. Intervencionistika e se drava, za razliku od liberalistike, svakako mijeati u proces reprodukcije; sto ga ona nee samo osiguravati ope uvjete za proizvodnju, nego e i sama postati nekom vrstom provedbenog organa zakona vrijednosti. Aktivnost drave ne dokida spontano djelovanje zakona vrijednosti; jer, im mu se ona vie po korava, administrativno e djelovanje morati na due vrije me i zaotriti ekonomsku krizu.71 I klasna borba koja, kao to je Marx pokazao na primjeru suvremenog zakonodav stva za zatitu radnika u Engleskoj, moe dovoditi do zakon skih odredbi u interesu najamnih radnika, ostaje moment kretanja kapitala. 72 Supstituiranje trinih dravnim funkcijama nee promije niti nesvjesni karakter cjelokupnoga privrednog procesa. To se pokazuje na uskim granicama dravnoga manipulacijskog prostora; drava ne moe bitno intervenirati u struk turu posjeda, a da pri tome ne izazove investicijski trajk, ne uspijeva joj, nadalje, niti da trajno izbjegava ciklike smetnje procesa akumulacije, tj. endogeno uzrokovane ten dencije stagnacije, a niti da efikasno kontrolira supstitute krize, tj. kronine deficite budeta i inflacije. Naelni prigovor navedenom shvaanju sastoji se u tome to se pitanje da li se i, eventualno, kako se promijenila
71 72

Marx je ovo shvaanje razvio u 18. brumaireu Louisa Bonapartea. Usp. takoer N. Poulantzas, The Problem oj the Capitalist State, u: New Left Review 1969, str. 69. i dalje. 70 W. Mller, Gh. Neus, Die Sozialstaatsillusion, u: SoPo 1970, str. 4; E. Altvater, Zu einigen Problemen des Staatsinterventionismus, u: Jnicke, Herrschaft und Krise, op. cit., str. 170. i dalje. 66

Altvater, op. cit., str. 181. Mller, Neus, Sozialstaatsillusion, loc. cit. 67

5*

klasna struktura, dakle pitanje na koje je mogu jedino empirijski odgovor, ne smije se unaprijed rijeiti na anali tikoj razini. Apsolutiziranje pojmovne strategije teorije vrijednosti onemoguuje teoriji ekonomskih kriza provedbu empirijskog ispitivanja. I Marx je svoje nastojanje da eko nomskom analizom zakona kretanja pri formiranju kapita la doe do kriznoga razvojnog obrasca cjelokupnoga dru tvenog sistema (ukljuujui politike sukobe i funkcije dr avnog aparata), mogao obrazloiti jedino time da je klasna vladavina poprimila nepolitiki oblik razmjene najamnoga rada za kapital. Ta se je nevjerojatna konstelacija ipak promijenila otkada se socijalnointegrativne funkcije odra vanja legitimne vlasti vie ne mogu provoditi sistemskointegrativnim funkcijama trita i zastarjelim tradicional nim sredstvima pretkapitalistikoga porijekla, nego opet prelaze na politiki sistem. Budui da djelatnost drave sli jedi deklarirani cilj usmjeravanja sistemom uz spreavanje kriza i da je time klasni odnos izgubio svoju politiku for mu, klasna se struktura mora potvrivati u borbama za ad ministrativno posredovano rasporeivanje porasta drutve nog proizvoda. Stoga se klasnu strukturu moe neposredno aficirati i politikim sukobima. U takvim okolnostima se ekonomski procesi vie ne mogu imanentno poimati kao kretanja ekonomskoga sistema koji se sam regulira. Zakon vrijednosti mogao je dvostruki karakter procesa razmjene (kao procesa usmjeravanja i kao procesa eksploatacije) izra ziti jedino pod uvjetom da se klasna vladavina provodi ne politiki, pod uvjetom koji je u liberalnome kapitalizmu priblino ispunjen. Danas o konkretnim konstelacijama mo i, koje se vie ne moe unaprijed odreivati putem auto nomno djelotvornog mehanizma trita rada, ovisi kako e se i u kojoj mjeri ovladavati ekonomskim procesima i osigu ravati eksploataciju. Danas drava mora obavljati funkcije koje se ne mogu objasniti ni s obzirom na strukturne pret postavke naina proizvodnje niti se mogu izvesti iz imanen tnog kretanja kapitala. To se kretanje vie ne odvija putem trinog mehanizma koji je mogue obrazloiti teorijom vri jednosti, nego je rezultanta ekonomskih pokretakih snaga, 68

koje su jo uvijek djelotvorne, i njima suprotstavljenoga politikog upravljanja u kojem dolazi do izraaja pomak proizvodnih odnosa. Drim da je radi preciznijeg shvaanja tog pomaka potreb no analitiki razluiti etiri kategorije djelovanja drave ukoliko se ono odnosi na imperative privrednoga sistema. Da bi se neki nain proizvodnje konstituirao i kao takav odravao, moraju se realizirati neke strukturne pretpostavke: drava osigurava sistem privatnoga prava s osnovnim insti tucijama vlasnitva i slobode ugovora; ona titi trini sis tem od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. uvoe njem normalnoga radnog dana, donoenjem zakona o kar telima i stabiliziranjem monetarnoga sistema); drava, na dalje, ispunjava proizvodne pretpostavke nune za cjelo kupnu privredu (npr. kolsko obrazovanje, transport i sao braaj); potie meunarodnu konkurentnost domae privre de (npr. trgovinskom i carinskom politikom) i reproducira samu sebe vojnim odravanjem nacionalnog integriteta pre ma van i poluvojnim suzbijanjem sistema neprijateljskih snaga prema unutra. Proces akumulacije kapitala zahtijeva prilagoavanje pravnoga sistema novim oblicima organizacije kompanija, konkurencije, financiranja itd. (npr. stvaranjem novih prav nih institucija u bankovnom i poduzetnikom pravu, mani pulacijom poreskim sistemom itd.). Pri tomu se drava ogra niava na trino komplementarne prilagodbe procesu na iju dinamiku ona ne vri nikakav utjecaj, tako da i dru tveni organizacijski princip i klasna struktura ostaju ne taknuti. Od toga valja razlikovati djelatnosti drave na supstitu iranju trita, kojima nije svrha pravno opravdavanje nastalih ekonomskih situacija, nego one u reakciji na sla bosti ekonomskih pokretakih snaga omoguuju nastavlja nje procesa akumulacije koji nije vie preputen svojoj vla stitoj dinamici i time stvaraju nove ekonomske situacije, i 69

to bilo stvaranjem i poboljavanjem mogunosti ulaganja (dravna potranja za neproduktivnim potronim dobrima), bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje vika vrijed nosti (dravnim organiziranjem znanstveno-tehnikoga na pretka, strunim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se sluaja dira u drutveni organizacijski princip kao to to pokazuje nastanak javnoga, sistemu tueg sektora. Naposljetku, drava kompenzira disfunkcionalne poslje dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova kapitala ili u organiziranome radnitvu i drugim organiza cijski sposobnim grupama izazivale politiki provedive re akcije. Tako, s jedne strane, drava preuzima eksternalizirane trokove posljedica privatne privrede (npr. tete koje se nanose okoliu), ili strukturno-politikim mjerama osigura va opstanak ugroenim sektorima (npr. rudarstvu i poljo privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije koje trae sindikati i reformistike partije s ciljem pobolj avanja socijalnog poloaja ovisnih radnika (one historijski zapoinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj avanja na podruju tarifnog radnog i socijalnog prava seu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Poeci tih dravnih izdataka, klasificiranih danas kao social ex penses i social consumption, velikim se dijelom mogu svesti na zasluge politiki izborenih zahtjeva organizirano ga radnitva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb 74 nu vrijednost. Za organizirani kapitalizam tipino je djelovanje drave u vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloeno analitiko razlikovanje empirijski je u mnogim sluajevima teko ocr tati stoga to kasnokapitalistika drava rjeava zadae iz prvih dviju kategorija u znatno proirenom opsegu i, narav no, pomou iste tehnike kao i novonastale zadae; tako je, primjerice, monetarna politika danas sr dravnoga global nog planiranja, iako osiguranje meunarodnog prometa nov73 74

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno sti koje konstituiraju nain proizvodnje. Kriteriji razgraniavanja nisu opseg i tehnika dravnog djelovanja, ve su to njegove funkcije: liberalno-kapitalistika drava stupa u akciju, ako je na model ispravan, da bi osigurala struktur ne pretpostavke naina proizvodnje te da bi, dopunjujui trini mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula cije kojim upravlja trite; dodue kasnokapitalistika dr ava ini to isto, ak i u veem opsegu i tehniki djelotvor nije, no te zadae moe ispuniti jedino istodobnim uskakivanjem u funkcionalne praznine trita, zahvatima u proces akumulacije i kompenziranjem njegovih politiki nepodno ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvruju se reakcije na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moi, i to s posljedicom da se djeluje i na princip drutvene or ganizacije koji se, pak, zasniva na institucionalizdranju ne organiziranog trita rada. Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri je svega su karakteristina tri razvoja: promijenjeni oblik proizvodnje vika vrijednosti koja dira u drutveni princip organizacije; kvazipolitioka struktura nadnica koja izraa va klasni kompromis; rastua potreba za legitimacijom po litikoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, ve prema prilikama, konkuriraju potrebama oploivanja kapitala. a) Nastanak nekoga javnog sektora obiljeje je, meu osta lim, i brige drave za proizvodnju kolektivnih potronih do bara, koja ona, ponaajui se tedljivo, stavlja u obliku materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje 75 za privatnu upotrebu. U toj funkciji drava poboljava upo trebnu vrijednost pojedinanih kapitala jer kolektivna po trona dobra slue poveanju produktivnosti rada, pri e mu se ono, govorei jezikom teorije vrijednosti, izraava u pojeftinjenju 'konstantnoga kapitala i u poveanju stope vi-,
75

J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, loc. cit. Ovdje predloena analitika razlikovanja proizala su iz disku sije sa Sigrid Meusohel. 70

P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str. 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritten und technologische Ent wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje. 71

to bilo stvaranjem i poboljavanjem mogunosti ulaganja (dravna potranja za neproduktivnim potronim dobrima), bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje vika vrijed nosti (dravnim organiziranjem znanstveno-tehnikoga na pretka, strunim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se sluaja dira u drutveni organizacijski princip kao to to pokazuje nastanak javnoga, sistemu tueg sektora. Naposljetku, drava kompenzira disfunkcionalne poslje dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova kapitala ili u organiziranome radnitvu i drugim organiza cijski sposobnim grupama izazivale politiki provedive re akcije. Tako, s jedne strane, drava preuzima eksternalizirane trokove posljedica privatne privrede (npr. tete koje se nanose okoliu), ili strukturno-politikim mjerama osigura va opstanak ugroenim sektorima (npr. rudarstvu i poljo privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije koje trae sindikati i reformistike partije s ciljem pobolj avanja socijalnog poloaja ovisnih radnika (one historijski zapoinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj avanja na podruju tarifnog radnog i socijalnog prava seu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Poeci tih dravnih izdataka, klasificiranih danas kao social expenses i social consumption, velikim se dijelom mogu svesti na zasluge politiki izborenih zahtjeva organizirano ga radnitva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb 74 nu vrijednost. Za organizirani kapitalizam tipino je djelovanje drave u vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloeno analitiko razlikovanje empirijski je u mnogim sluajevima teko ocr tati stoga to kasnokapitalistika drava rjeava zadae iz prvih dviju kategorija u znatno proirenom opsegu i, narav no, pomou iste tehnike kao i novonastale zadae; tako je, primjerice, monetarna politika danas sr dravnoga global nog planiranja, iako osiguranje meunarodnog prometa nov73 74

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno sti koje konstituiraju nain proizvodnje. Kriteriji razgrani avan ja nisu opseg i tehnika dravnog djelovanja, ve su to njegove funkcije: liberalno-kapitalistika drava stupa u akciju, ako je na model ispravan, da bi osigurala struktur ne pretpostavke naina proizvodnje te da bi, dopunjujui trini mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula cije kojim upravlja trite; dodue kasnokapitalistika dr ava ini to isto, ak i u veem opsegu i tehniki djelotvor nije, no te zadae moe ispuniti jedino istodobnim uskakivanjem u funkcionalne praznine trita, zahvatima u proces akumulacije i kompenziranjem njegovih politiki nepodno ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvruju se reakcije na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moi, i to s posljedicom da se djeluje i na princip drutvene or ganizacije koji se, pak, zasniva na institueionaliziiranju ne organiziranog trita rada. Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri je svega su karakteristina tri razvoja: promijenjeni oblik proizvodnje vika vrijednosti koja dira u drutveni princip organizacije; kvazipolitika struktura nadnica koja izraa va klasni kompromis; rastua potreba za legitimacijom po litikoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, ve prema prilikama, konkuriraju potrebama oploivanja kapitala. a) Nastanak nekoga javnog sektora obiljeje je, meu osta lim, i brige drave za proizvodnju kolektivnih potronih do bara, koja ona, ponaajui se tedljivo, stavlja u obliku materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje 75 za privatnu upotrebu. U toj funkciji drava poboljava upo trebnu vrijednost pojedinanih kapitala jer kolektivna po trona dobra slue poveanju produktivnosti rada, pri e mu se ono, govorei jezikom teorije vrijednosti, izraava u pojeftinjenju konstantnoga kapitala i u poveanju stope vi*
75

J. O'Connor, The Fiscal Crisis oj the State, loc. cit. Ovdje predloena analitika razlikovanja proizala su iz disku sije sa Sigrid Meusohel,

P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str. 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritten und technologische Ent wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje. 71

70

ka vrijednosti. 76 Isti efekt ima dravna organizacija obra zovnog sistema koji kvalifikacijom poveava produktivnost ljudskoga rada. 77 Time se mijenja oblik proizvodnje vika vrijednosti. 78 Nakon to je poveavanje apsolutnog vika vrijednosti fizikom prisilom, produavanjem radnoga da na, zapoljavanjem manje plaene radne snage (ene, djeca) itd. dolo do svojih prirodnih granica jo u liberalnome kapitalizmu, to pokazuje uvoenje normalnoga radnoga dana, poveavanje relativnog vika vrijednosti je isprva po primilo oblik koritenja postojeih ili drugdje ostvarenih pronalazaka i informacija za jaanje tehnikih i ljudskih proizvodnih snaga. Tek dravnom organizacijom znanstvenotehnikoga napretka i sistematski provoenom ekspanzijom naprednijega obrazovnog sistema postat e i proizvodnja informacija, tehnologija, organizacija i kvalifikacija, koje slue poveavanju produktivnosti, sastavnim dijelom samo ga proizvodnog procesa. Refleksivan rad, tj. rad koji se primjenjuje na sama sebe u cilju poveanja produktivnosti rada, mogao se isprva smatrati kolektivnim potronim do brom prirode; danas se on, meutim, pounutranjuje u krunom privrednom toku. Jer, drava (ili privatne kompa nije) upotrebljavaju sada kapital da bi kupile indirektno produktivnu radnu snagu znanstvenika, inenjera, nastav nika itd. i da bi proizvode njihova rada pretvorile u potro na dobra navedene kategorije pomou kojih se snizuju tro kovi.79 Ako se ostaje pri dogmatskoj pojmovnoj strategiji i refleksivan rad (u Marxovu smislu) poima kao neproduk tivan rad, previdjet e se specifina funkcija rada za pro ces oploivanja. Refleksivni rad nije produktivan u smi slu direktne proizvodnje vika vrijednosti, ali nije ni neS tim u vezi u zadnje vrijeme H. Hollnder, Das Gesetz des ten denziellen Falles der Profitrate, Regensburg 1972, Diskussionsbei trge zur Wirtschaftswissenschaft. 77 E. Altvater, F. Huiskens (urednici), Materialien zur Politischen konomie des Ausbildungssektors, Erlangen 1971. 78 A. Sohn-Rethel, Die konomische Doppelnatur des Sptkapitalis mus, Neuwied 1972, svodi promijenjenu proizvodnju vika vrijed nosti na promjene u strukturi proizvodnje i nadnice. 79 O'Connor razlikuje apsolutnu, relativnu i indirektnu proizvod nju vika vrijednosti. 72
76

produktivan, jer tada ne bi imao niti netto-efekta na proiz vodnju vika vrijednosti. Marx je tono uvidio da ak i pri danoj veliini kapitala koji funkcionira, njemu pripojena radna snaga, znanost i zemljite (ekonomski se pod time imaju podrazumijevati i svi predmeti rada koji postoje bez sudjelovanja ovjeka) ine elastine potencije kapitala koje mu u stanovitim granicama doputaju slobodniji prostor nezavistan od njegove vlastite veliine (usp. MED, t. 21, str. 537); no on je i znanost i zemlju mogao shvatiti kao besplatno kolektivno potrono dobro, a da refleksivni rad, uloen u njihovo proizvoenje, nije morao drati svojevr snim proizvodnim faktorom. Varijabilni kapital, utroen kao dohodak za refleksivni rad, indirektno gledajui uloen je produktivno, budui da sistematski mijenja uvjete pod kojima se iz produktivnog rada prisvaja viak vrijednosti, te tako posredno pridonosi proizvodnji veeg vika vrijed nosti. Ovo razmatranje pokazuje da klasini temeljni poj movi teorije vrijednosti nisu dostatni za analizu dravne politike obrazovanja, tehnologije i znanosti, te da je, s dru ge strane, empirijski upitno da li novi oblik proizvodnje vika vrijednosti moe kompenzirati tendenciju pada profit ne stope, tj. suprotstaviti se ekonomskim krizama. 80 b) U monopolistikom je sektoru ostvarena koalicija izme u udruenja kompanija i sindikata koja dovodi do kvazipolitiokog dogovaranja o cijeni rbe radna snaga: meha nizam konkurencije se na tim tritima rada nadomjeta kompromisom izmeu organizacija na koje je drava preni jela legitimnu vlast. Ta erozija mehanizma trita rada ima, naravno, ekonomske posljedice (svaljivanja faktorskog po veanja trokova na cijene proizvoda); no to su posljedice dokidanja nepolitikoga klasnog odnosa. Sistemom tarifno izborenih politikih81 nadnica uspijeva se, prije svega na privrednim sektorima s intenzivnim rastom i kapitalom, ublaiti .suprotnost izmeu najamnoga rada i ikapitala, te dovesti do parcijalnoga klasnog kompromisa. Prema Marxo80 81

U. Rodel, Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit. Taj je izraz uveo R. Hilferding. 73

vome shvaanju analiza prisilnog formiranja cijena na orga niziranim tritima principijelno je mogua i u okviru teo rije vrijednosti neka se roba moe prodavati i iznad svo je vrijednosti. Pri tomu je, meutim, cijena radne snage kao robe mjerilo za odreivanje vrijednosti. Kvazipolitiko prisilno formiranje cijena na tritu rada se stoga ne moe analogno razmatrati; jer, ono pomou prosjenog nivoa nadnica odreuje veliinu vrijednosti kojom bi se morala mjeriti odstupanja radne snage koja je prodana iznad vri jednosti. Nije nam poznat nikakav standard za trokove reprodukcije radne snage, standard koji je neovisan o kul turnim normama a niti Marx ne polazi od takvoga stan darda. 82 Naravno, moe se opet inzistirati na dogmatskoj poj movnoj strategiji i definiciju prosjene nadnice izjednaiti s trokovima reprodukcije radne snage. No, tada se na analitikoj razini prejudicira empirijski znaajno pitanje o tomu da li je politiki i sindikalno organizirana klasna borba stabilizirajue djelovala na sistem moda samo stoga to je u ekonomistikom smislu bila uspjena i da je stopu izrabljivanja osjetno promijenila u korist najbolje organizi ranih dijelova radnitva. c) Naposljetku, proizvodni odnosi su se promijenili i zbog toga to je supstituiranje odnosa razmjene administrativno vezano uz jedan uvjet; za administrativno planiranje mora postojati legitimna vlast. Funkcije dravnoga aparata, koje u kasnome kapitalizmu rastu, te irenje administrativno obraivanih drutvenih materija, jaaju potrebu za legiti macijom. Pri tomu se ne radi ni o kakvoj tajanstvenoj veli ini; potreba za legitimacijom rezultira iz lako spoznatijivih funkcionalnih uvjeta administrativnog sistema koji us kae u funkcionalne praznine trita. Sada se je liberalni kapitalizam konstituirao u oblicima graanske demokracije, to se moe objasniti iz konteksta graanskih revolucija. Stoga se sve vea potreba za legitimacijom mora danas za dovoljavati sredstvima politike demokracije (na osnovi
82

opega izbornog prava). Tu jedna pojmovna strategija izno va zaobilazi specifian problem, i to strategija koja gra ansku demokraciju doputa jedino kao nadgradnju kapi talistike klasne vlasti. U mjeri u kojoj drava vie ne pred stavlja samo nadgradnju jednoga nepolitikog klasnog od nosa, formalnodemokratska e se sredstva pribavljanja le gitimacije iskazivati neobino restriktivnima. Pod takvim okolnostima, naime, administrativni e sistem biti prisiljen da iz raspoloivih poreskih sredstava zadovoljava zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost. Tako dugo dok je kapi talistiki privredni sistem iz samoga sebe proizvodio nosi vu ideologiju, nije moglo dolaziti do usporedivoga proble ma legitimacije (koji postavlja restriktivne uvjete za rje avanje problema oploivanja kapitala). Novi problemi le gitimacije ne mogu se podrediti jednome preuopenom imperativu samoodranja, budui da ih se ne moe ri jeiti bez osvrtanja na zadovoljenje legitimnih potreba, tj. raspodjelu upotrebnih vrijednosti, dok interesi oploiva nja kapitala upravo taj moment osvrtanja ne doputaju. Problemi legitimacije ne mogu se svesti na probleme oploi vanja kapitala. Budui da je osnovom reprodukcije postao klasni kompromis, dravni aparat mora svoje zadatke u ekonomskome sistemu izvravati pod ograniavajuim uvje tom, tj. da se masovna lojalnost istodobno osigura i u okvi ru formalne demokracije i u skladu s vaeim univerzalistikim vrijednosnim sistemima. Ti legitimacijski pritisci mo gu se smanjiti jedino strukturama depolitizirane javnosti. Strukturalno osigurana privatnost graana postaje nunom budui da ona nema nikakvih funkcionalnih elemenata. Ti me nastaje jedna nova razina pojavljivanja kriza, razina koju je nemogue zamijeniti s ortodoksne pozicije. Teorija ekonomskih kriza poprima kod vodeih istononje makih ekonomista revizionistiku verziju. Teorija dravno83 monopolistikoga kapitalizma ne izmie navedenim pri83 Institut f. Gesellschaftswissenschaften beim ZK der SED (ur.), Imperialismus heute, Berlin 1965; R. Gndel, H. Heininger, P. Hess, K. Zieschang, Zur Theorie des staatsmonopolitischen Kapitalismus, Berlin 1967.

Marx govori o historijskome i moralnom elementu u odreivanju vrijednosti radne snage kao robe, Das Kapital I, str. 179. 74

75

mjedbama jer polazi od pretpostavke da je iskonska pove zanost kapitalistikog procesa reprodukcije razbijena dravnomonopolistikim planiranjem. Umjesto spontanoga djelo vanja ekonomskih zakona pojavljuje se centralno upravlja nje aparatom proizvodnje. Visok stupanj podrutvljenosti proizvodnje dovodi od konvergencije izmeu pojedinanih interesa velikih korporacija i opekapitalistikog interesa za ouvanjem sistema, i to tim vie to je postojanje siste ma ugroeno konkretnim postkapitalistikim drutvima i unutranjim snagama koje transcandiraju sistem. Tako se obrazuje opekapitalistiki interes koji udruene monopole svjesno promie pomou dravnog aparata. Tome novom stupnju svijesti odgovaralo bi kapitalistiko planiranje ko je proizvodnju vika vrijednosti osigurava na taj nain to odluivanje o investicijama djelomino uskrauje trinome mehanizmu. Formalno proklamirano udruivanje moi mo nopola i moi dravnog aparata tumai se u smislu teorije agenture; drutvena se centrala navodno podreuje opekapitalistikom interesu time to jedan, po sebi napredan oblik organizacije upravljanja proizvodnjom ostaje usko vezan za funkciju oploivanja kapitala. Otvorena repolitizacija kla snoga odnosa omoguuje, s druge strane, politiki pritisak na dravno-monopolistiku vlast koji mogu vriti demokrat ske snage (sjedinjene po obrascu narodnoga fronta). I teo rija dravnomonopolistikoga kapitalizma polazi od toga da se osnovna proturjenost kapitalistike proizvodnje ne za hvaa novim oblicima organizacije, ve da se, naprotiv, za otrava; sada, meutim, ekonomska kriza neposredno zado biva politiki oblik. Toj se teoriji mogu uputiti dva prigovora.84 Kao prvo, pret postavka da bi dravni aparat, bez obzira u ijem interesu, mogao aktivno planirati, razvijati i promicati jednu central nu privrednu strategiju, empirijski se ne moe dokazati. Teorija dravnomonopolistikoga kapitalizma ne uvia (isto kao ni zapadne tehnokratske teorije) granice administrativ84

nog planiranja u kasnome kapitalizmu. Reaktivno izbjega vanje kriza je pokretaki oblik onih birokracija koje u svoj sistem unose planiranje. Razne birokracije, pored toga, ne dovoljno koordiniraju, te zbog svoga nedostatnog kapaciteta percipiranja i planiranja ovise o utjecaju svojih klijenata. 85 Upravo nedostatna racionalnost dravne uprave osigurava promicanje organiziranih djelominih interesa. Pri tomu se upravo one proturjenosti koje postoje izmeu kapita listikih pojedinanih interesa, izmeu pojedinanih inte resa i opekapitalistikog interesa i konano izmeu sistem ski specifinih interesa i poopivih interesa, premjetaju u dravni aparat. Jo se manje, s druge strane, moe empirijski potkrijepiti pretpostavka da drava djeluje kao agent ujedinjenih mo nopolista. Teorija dravnomonopolistikoga kapitalizma pre cjenjuje (isto kao i zapadne teorije elita) znaenje osobnih kontakata i direktnih normiranja djelovanja. Istraivanja u vezi s regrutiranjem, sastavom i interakcijom raznih elita moi ne mogu u dovoljnoj mjeri objasniti funkcionalne veze izmeu ekonomskoga i administrativnog sistema.86 Pri mjerenijim ini izgleda model teorije sistema koji je izradio Offe sa svojim suradnicima, model koji razlikuje strukturu administrativnog sistema od procesa koji se u njemu zbi vaju, procesa rjeavanja sukoba i iznalaenja suglasnosti, odluivanja, primjene itd. Pri tomu Offe strukturu poima kao skupinu sedimentiranih pravila izbora koja prejudici raju to se ima priznati kao materija koju valja regulirati, to tematizirati, to, s kojim prioritetom i kojim kanalima zbiljski javno regulirati itd. Vremenski stabilni obrasci za tite i zapostavljanja administrativnog djelovanja koji su objektivno, to znai neovisno o izraenim namjerama upra ve, funkcionalni za oploivanje kapitala, mogu se objasniti
85

M. Wirth, Kapitalismustheorie in der DDR, Frankfurt 1972.

J. Hirsch, Funktionsvernderungen der Staatsverwaltung in spt kapitalistischen Industriegesellschaften, u: Bl. f. dt. u. int. Politik, 1969, str. 150. i dalje. 86 C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 66. i dalje.

76

77

pomou pravila selekcije kojima se prethodno odluuje o uvaavanju odnosno suzbijanju odreenih problema, tema, argumenata i interesa. 87 5. O teoremima krize racionalnosti Nain funkcioniranja kasnokapitalistike drave ne moe se primjereno pojmiti niti prema modelu nesvjesno djelujuega provedbenog organa ekonomskih zakona sa stalnim spontanim djelovanjem, a niti prema modelu nekoga agen ta sjedinjenih monopolnih agenata koji radi po odreenom planu. Drava, uvuena u proces reprodukcije, promijenila je odrednice samog procesa oploivanja. Na osnovi klasnoga kompromisa administrativni sistem dobiva ogranieni ka pacitet planiranja koji se moe iskoristiti u okviru for malno demokratskog pribavljanja legitimacije u svrhu re aktivnog izbjegavanja krize. Pri tome, opekapitalistiki in teres odranja postojeeg konkurira s proturjenim intere sima pojedinih frakcija kapitala s jedne strane, a s dru ge, pak, strane s poopivim, spram upotrebnih vrijednosti orijentiranim interesima raznih grupa stanovnitva. Krizni ciklus, vremenski raspodijeljen i ublaen u svojim socijal nim posljedicama, zamjenjuje se inflacijom i trajnom kri zom javnih financija. Empirijsko je pitanje ukazuju li ti fenomeni na uspjeno ovladavanje ekonomskom krizom ili samo privremeno premjetanje u politiki sistem. To u krajnjoj liniji ovisi o injenici da li kapital, koji je ulo en indirektno produktivno, postie takvo poveanje pro duktivnosti rada koje je kod sistemski funkcionalne ras podjele porasta produktivnosti dovoljno da osigura ma sovnu lojalnost, te da istodobno odri u toku i proces akumulacije. Dravna se blagajna optereuje opim troko vima sve podrutvljenije proizvodnje: ona snosi trokove imperijalistikih trinih strategija i trokove potranje za neproizvodnim upotrebnim dobrima (naoruanje i osvaja nje svemira); snosi, potom, trokove za infrastrukturne ak tivnosti koje su neposredno vezane za proizvodnju (pro87

metni sistemi, znanstveno-tehniki napredak, struno obra zovanje): snosi, nadalje, trokove socijalne potronje koja je posredno vezana za proizvodnju (stanogradnja, promet, zdravstvo, slobodne vrijeme, obrazovanje, socijalno osigu ranje); snosi trokove socijalnog zbrinjavanja, osobito ne zaposlenih te, na koncu, eksternalizirane trokove ugroe nosti okolia privatnom proizvodnjom. Ti se izdaci, u kraj njoj liniji, moraju financirati iz poreza. Dravnom aparatu stoga predstoje dva zadatka: s jedne strane, treba namak nuti masu poreza iz profita i dohodaka i raspoloivu masu poreza upotrijebiti tako racionalno da se mogu izbjei krizna ometanja rasta; s druge strane, selektivno uvoenje poreza, spoznatljivi obrazac prioriteta njihove upotrebe i same administrativne aktivnosti trebaju imati takvu struk turu da se moe zadovoljiti nastala potreba za legitimaci jom. Ako drava zataji na prvom zadatku, dolazi do defi cita administrativne racionalnosti; zataji li, pak, s obzi rom na drugi zadatak, doi e do deficita legitimacije (o tomu se govori u sljedeem odjeljku ovoga poglavlja).88 Deficit racionalnosti moe nastati jer kontradiktorni im perativi usmjeravanja, koji uzrokuju iskonsku samoniklost anarhine robne proizvodnje i njezina rasta u obliku krize, poinju sada djelovati unutar administrativnog sistema. Tu promijenjenu tezu o anarhiji navodi, meu ostalima, Hirsch 89 s primjerima iz privredne administracije. Teza ima sta novitu deskriptivnu vrijednost jer se moe pokazati da su vlasti uz malen kapacitet percepcije i planiranja i nedo voljno koordiniranje izmeu sebe esto ovisne o toku in formacija svoje klijentele tako da ga ne brane prema distanci potrebnoj za autonomne odluke. Pojedini sektori privrede mogu istodobno privatizirati neke dijelove javne uprave tako da se time konkurencija izmeu pojedinanih interesa u drutvu premjeta u dravni aparat. Teorem kriza poiva, dakle, na razmiljanju da rastue podrutvljavanje
88

Ibidem, str. 78. i dalje.

V. 6. odjeljak ovoga poglavlja. J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt, op. cit., str. 248. i dalje.
89

78

79

proizvodnje, koja je stalno usmjerena na ispunjavanje pri vatnih ciljeva, postavlja dravnom aparatu neostvarive, pa stoga i paradoksalne zahtjeve. S jedne strane, drava treba preuzimati funkcije jednoga opeg kapitalista, dok s druge strane meusobno konkurentni pojedinani kapitali, sve dok se ne ukloni sloboda investiranja, ne mogu obrazovati kolektivnu volju, a kamoli je provesti. Tako nastaju me usobno proturjeni imperativi da se povea kapacitet pla niranja drave s ciljem opekapitalistikog planiranja i da se upravo to poveanje sprijei jer bi ugrozilo ustrojstvo kapitalizma. Stoga se dravni aparat koleba izmeu oeki vane intervencije i prisilnog odustajanja od intervencije, izmeu po sistem opasnog osamostaljivanja od njegovih adresata i potinjavanja njihovim partikularnim interesima. Deficiti racionalnosti neizbjean su rezultat klopke odnosa, klopke u koju upada kasnokapitalistika drava i u ko joj se njezine proturjene aktivnosti moraju jo vie za mrsiti. 89 " Navodim niz razmiljanja koja osporavaju valjanost tog argumenta: a) Pomicanjem temeljne kapitalistike proturjenosti iz ekonomskoga u administrativni sistem, mijenjaju se i terms njegovoga mogueg rjeenja. U ekonomskome sistemu pro turjenosti se oituju neposredno u odnosima izmeu ve liina vrijednosti, a posredno u socijalnim posljedicama gubitka kapitala (steaja) i oduzimanju sredstava za ivot (nezaposlenost). U administrativnom se sistemu proturje nosti oituju u iracionalnim odlukama i u socijalnim po sljedicama administrativnih promaaja, tj. u dezorganizaciji nekih podruja ivota. Steaj i nezaposlenost su lako raspoznatljive granice rizika za neispun javan je funkcija; dezorganizacija nekih podruja ivota kree se, meutim, u kontinuumu. A teko je i rei gdje su tu granice tole rancije i u kojoj se mjeri percepcija onoga, to se jo
89a

mora pretrpjeti i onoga to se ve dri nepodnoljivim, moe prilagoditi sve vie dezorganiziranoj okolini. b) Vanije je jedno drugo gledite. U ekonomskome siste mu utvrena su i prije pravila stratekoga djelovanja i di menzije dobiti i gubitka; medij razmjene ne doputa rje enja konflikata na nain stalne i naizmjenine adaptacije djelovanja usmjeravajui princip optimiranja dobiti nije na raspolaganju. Administrativni sistem, meutim, odrava sa sredinama o kojima ovisi pregovore prilikom kojih je orijentiran na kompromis: bargaining je zasnovan na re cipronom prilagoavanju oekivanih struktura i vrijedno snih sistema pod pritiskom. Reaktivni modus kretanja stra tegija i izbjegavanja, izraz je ograniene sposobnosti mane vriranja nekoga dravnog aparata koji svojim partnerima u pregovorima kao suprotnu razinu od organiziranih po jedinanih interesa i od opekapitalistikoga interesa za odranjem stanja moe predoiti poopive interese popu lacije. Primjena legitimne moi zahtijeva uvaavanje ne ujednaenosti legitimacije na razliitim interesnim podru jima, koje, inae, u nekome sasvim legitimiranom sistemu razmjene ne moe biti. c) Na koncu, krizne tendencije se ne mogu putem kolek tivnog upravljanja nesvjesno svladati na isti nain kako se to ini partikulariziranim djelovanjem individualnih su dionika na tritu. Razlikovanje izmeu procesa koji se odvijaju samoniklo i planiranja vie se, naime, kod medija vlasti ne moe tako otro razdvojiti kao kod stratekih igara, u kojima intencionalno potivanje pravila moe imati neeljene popratne posljedice. Izbjegavanje krize se, napro tiv, tematizira kao cilj djelovanja. Za karakter procesa od luivanja koji se nalaze u procjepu izmeu samoniklosti i planiranja, karakteristian je modus opravdavanja prema kojem se ravnaju administrativni sistem i njegovi partneri u pregovorima: traeno odnosno eljeno administrativno dje lovanje uvijek se opravdava racionalnou sistema koja se
6 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

C. Offe govori o politikoj dilemi tehnokracije.

80

81

opravdava perspektivama djelovanja 89b , tj. sistemski funk cionalnim rezultatima usmjeravanja za fiktivne funkcije koje, budui da nijedan sudionik ne ovladava sistemom u potpunosti, ipak nitko ne moe ispuniti. Politiki kom promisi ne obrazuju, kao to je to sluaj s ekonomskim odlukama u trinom sistemu, iskonski kontekst ispreple ten pojedinanim racionalnim aktivnostima. Stoga i nema logiki uvjerljive nespojivosti izmeu interesa opekapitalistikog planiranja i slobode investiranja, potrebe za pla niranjem i odustajanje od intervencija, osamostaljivanja dravnog apparata i ovisnosti o pojedinanim interesima. Nije iskljuena mogunost, i to ne samo iz logikih razloga, da administrativni sistem pronae neki kompromisan put izmeu konkurentnih zahtjeva, put koji bi jo uvijek do putao dovoljnu mjeru racionalnosti organizacije. S obzirom na te primjedbe moe se, naravno, pokuati da se za administrativni sistem iznae jedan drugi stupanj samoniklosti. Razne varijante birokratski osamostaljenoga kapitalistikog planiranja 90 razlikuju se od tipa demokrat skoga planiranja, povratno vezanog s diskurzivnim obra zovanjem volje, svakako i u mjeri neanticipiranih proble ma posljedica, problema koji se uvijek moraju rjeavati ad hoc i koji se mogu kumulativno toliko nagomilati da na koncu vie niti resurs vrijeme ne moe ponuditi neko rjeenje. Taj oblik sekundarne nesvjenosti tvori, tako bi smo, naime, mogli preformulirati teorem krize, fasadu iza koje se dravni aparat mora sakriti kako bi minimalizirao trokove 'koji mu nastaju iz naknade za oduzete rtve procesa akumulacije. Kapitalistiki rast odvija se jo i da nas putem koncentracije kompanija te centralizacije i pomjeranja posjeda kapitala, 91 koji otuivanje i preraspodjelu kapitala pretvaraju u normalan postupak. Upravo ta normalnost postaje upitnom u mjeri u kojoj drava pretendira na ulogu odgovorne planske ustanove koju pogoeni mogu teretiti svojim gubicima i od koje mogu traiti zatitu i To je posljedica prodora jezika teorije sistema u samorazumijevanje dravne administracije. 90 St. Cohen, Modem Capitalist Planning, Cambridge 1969. 82
89b

obeteenje. Djelotvornost tog mehanizma ogleda se, pri mjerice, i u strukturnoj politici. Ukoliko ekonomski resursi nisu dovoljni da se kapitalistike rtve kapitalistikoga rasta u potpunosti alimentiraju, pojavit e se dilema da li da se dravu imunizira od takvih pretenzija ili, pak, da se oslabi proces rasta. Prva od tih dviju alternativa vodi u novu aporiju: da bi se osiguralo nastavljanje procesa aku mulacije, drava zadobiva sve vee planske funkcije koje, meutim, ne smiju biti raspoznatljive kao efekti administriranja jer bi inae kompenzacije koje ometaju akumu laciju postale utuive. U tome obliku ostaje teorem krize racionalnosti, naravno, i dalje ovisan o empirijskim pret postavkama u vezi s uskim grlima kapitalistikoga rasta. Osim toga valja uzeti u obzir i injenicu da potreba plani ranja s eksponencijalnim rastom stvara uska grla koja za sistem nisu specifina. Dugorono planiranje u sloenim drutvima dovodi svaki administrativni sistem, ne samo kasnokapitalistiki, u strukturalne tekoe koje je F. W. Scharpf u vie radova otroumno analizirao. 91a Sklon sam miljenju da svaki inkrementalizam, dakle tip planiranja ogranien na srednjorone horizonte i osjetljiv na eksterne poticaje, ne odraava eo ipso deficite racionalnosti neke uprave na koju se postavljaju preveliki zahtjevi. Moe se, u svakome sluaju, navoditi logine razloge za granice ra cionalnosti kod nekoga preventivnog djelovanja koje mora ispipati prikladnost interesa za kompromis, a da prethodno prikladnost tih interesa za uopavanje ne moe staviti na javnu raspravu. Kasnokapitalistiko ogranienje racional nosti sastoji se u tomu da tip planiranja, koji bi se sa R. 92 Funkeom moglo nazvati demokratskim inkrementalizmom , strukturalno nije doputen.
91

H. Arndt, Die Konzentration der westdeutschen Wirtschaft, Pfullingen 1966; J. Hufschmid, Die Politik des Kapitals, Frankfurt 1970; G. Kolko, Besitz und Macht, Frankfurt 1967. 91a F. W. Scharpf, Planung als politischer Proze, u: Die Verwaltung 1971; isti autor, Komplexitt als Schranke der politischen Planung, u: PVJ, izvanredni broj 4/1972, str. 168. i dalje. 92 R. Funke, Exkurs ber Planungsrationalitt (rukopis MPIL); isti autor, Organisationsstrukturen planender Verwaltung, disertacija, Darmstadt 1973. 6* 83

Iz jednoga originalnog razmiljanja C. Offea moe se dobiti drugi argument za neizbjeno nastajanje deficita racional nosti planske uprave. Offe navodi tri tendencije koje uka zuju na sistemski nuno mnoenje protusistemskih eleme nata. Pri tomu se radi o irenju orijentacijskih obrazaca koji oteavaju sistemski konformno usmjeravanje pona anja.93 Isprva se na organiziranim tritima javnoga i monopolistikog sektora mijenjaju rubni uvjeti pod kojima se mo raju donositi odluke o strategiji kompanija. Velike korpo racije mogu svoje odluke donositi unutar tako velikoga vremenskog i materijalnog alternativnog prostora da na mjesto vanjskim podacima odreivanoga ponaanja u vezi s racionalnim izborom dolazi investicijska politika koja trai kao obrazloenje dodatne premise. Stoga vii management mora umjesto a priori utvrenih strategija djelo vanja prihvaati politike obrasce vrednovanja i odluiva nja. Nadalje, u vezi s funkcijama javnog sektora nastaju profesije u kojima se apstraktni rad u sve veoj mjeri nadomjeta konkretnim radom, tj. radom orijentiranim na upotrebnu vrijednost: to vrijedi za birokraciju kojoj su povjereni zadaci planiranja; to vrijedi, nadalje, za sektore javnih slubi (promet, zdravstvo, stanogradnja, slobodno vrijeme); to vrijedi, naposljetku, za znanstveni i obrazovni sistem, te za istraivanje i za tehnoloki razvoj. Radical professionalism je znak za to da se rad u tim zvanjima oslobaa privatistikih obrazaca karijere i trinih mehani zama i da se moe orijentirati na konkretne ciljeve. Napo sljetku, u usporedbi s aktivnim stanovnitvom, sa stanov nitvom kojemu se isplauje dohodak, u porastu je udjel neaktivnog stanovnitva koje se ne reproducira putem tr ita rada: uenici i studenti, nezaposleni, umirovljenici i primaoci socijalne pomoi, neprofesionalizirane domaice,
93

bolesnici i kriminalci. I te grupe mogu stvoriti orijentacijski obrazac, ve prema tomu kako nastaju u kontekstu konkretnoga rada. Ta strana tijela u kapitalistikome sistemu zapoljavanja, koja se poveavaju u mjeri u kojoj se podrutvljava pro izvodnja, restriktivno djeluju na administrativno planira nje. Imajui u vidu slobodu investiranja privatnih kompa nija, kapitalistiko se planiranje slui sredstvima global nog usmjeravanja koje, pak, mijenjanjem vanjskih inje nica utjee na ponaanje svojih adresata. Parametri koje ono moe sistemski konformno mijenjati, naime kamatne stope, poreze, subvencije, sklapanje poslova, sekundarne raspodjele prihoda itd., u pravilu su monetarne veliine. Upravo one gube svoj efekt usmjeravanja to je slabija apstraktna usmjerenost na razmjensku vrijednost. Problemi koji proizlaze iz podrutvljavanja proizvodnje ubrzanim dr avnim intervencionizmom ponitavaju time uvjete primje ne vanih instrumenata same dravne intervencije. To, na ravno, nije proturjenost koja bi se logiki nadavala. Tri spomenute tendencije govore u prilog tomu da se proces akumulacije odvija drugim medijima, a ne medijima raz mjene. Politiki kvalitet, meutim, koji danas poprimaju neko trino racionalne odluke, politiziranje stanovitih pro fesionalnih orijentacija i netrina socijalizacija pojedinaca koji ne primaju dohodak, ne moraju per se suavati ma nevarski prostor uprave; participacija moe, tovie, pod odreenim uvjetima biti funkcionalni ja za provedbu admi nistrativnoga planiranja od reakcija na ponaanje koje su usmjeravane vanjskim stimulansima. 94 Ukoliko taj razvitak zbilja dovede do krizno relevantnih tjesnaca, nee se ra diti o deficitima racionalnosti planiranja, ve o posljedi cama neprilagoenih motivacijskih stanja: uprava ne moe
94

C. Offe, Tauschverhltnis und politische Steuerung, op. cit., str. 27. i dalje.

F. Naschold, Organisation und Demokratie, Stuttgart 1969; isti autor, Komplexitt und Demokratie, u: PVJ 1968, str. 494. i dalje; s tim u vezi Luhmannova kritika u: PVJ 1969, str. 324. i dalje, te Nascholdova replika, ibidem, str. 326327; nadalje, Sylvia i Wolf gang Streeck, Parteiensystem und Status quo, Frankfurt 1972.

84

85

motivirati svoje partnere na suradnju. Grubo reeno, kasni kapitalizam ne mora biti oteen ako sredstvo usmjera vanja vanjske stimulacije zakae na odreenim podrujima ponaanja na kojima je do toga trenutka funkcioniralo; on e svakako zapasti u nevolju kada administrativni si stem vie ne moe preuzimati strukturno vane funkcije pla niranja jer mu izmie kontrola nad podrujima ponaanja koja su relevantna za planiranje, kojim ju god on sred stvima uope vrio. Meutim, ta se prognoza ne moe iz voditi iz nestajanja racionalnosti kod uprave, nego jedino iz nestajanja sistemski nunih motivacija (usp. 7. odjeljak ovog poglavlja).

6. O teoremima krize legitimacije Koncept krize racionalnosti obrazovan je po uzoru na po jam ekonomske krize. Prema njemu kontradiktorne impe rative usmjeravanja promiu pripadnici administracije pu tem svrhovito racionalnoga djelovanja (a ne vie sudionici trita); ti se imperativi manifestiraju u proturjenostima koje neposredno ugroavaju integraciju sistema d za po sljedicu imaju ugroenost socijalne integracije. Ve srno vidjeli da se s ekonomskom krizom sistema moe raunati samo dok politiki sukobi (klasne borbe) odra avaju i ne mijenjaju institucionalne rubne uvjete kapita listike proizvodnje (primjer: artistiki pokret i uvoenje normalnoga radnog dana). U mjeri u kojoj je sam klasni odnos repolitiziran i u kojoj je drava preuzela uloge i supstituiranja i kompenziranja trita (te u kojoj omogu uje postojanje elastinijeg oblika proizvodnje vika vri jednosti), klasna se vlast vie nije mogla vriti u anonim nom obliku zakona vrijednosti. Otada mnogo vie ovisi o faktikim konstelacijama vlasti da li i kako se moe osi gurati proizvodnja relativnog vika vrijednosti putem jav noga sektora i kako izgledaju terms klasnoga kompromisa. Time se, dodue, krizne tendencije pomiu iz ekonomskoga u administrativni sistem, ali raspao se je medij u sebe za86

tvorenih procesa razmjene koji se odvijaju jedino putem trita. Nakon to je uklonjena liberalnokapitalistika za preka koja proistjee iz fetikog karaktera robe (te nakon to su svi sudionici postali manje ili vie dobrim prakti arima teorije vrijednosti), moe se ponovo uspostaviti samoniklost ekonomskih procesa na nivou politikoga sistema, meutim u sekundarnome obliku: drava mora zadrati sta novitu koliinu nesvjesnosti kako joj iz njezinih funkcija planiranja ne bi proizale neke odgovornosti koje ona ne bi mogla preuzeti, a da ne prekorai svoja ovlatenja. Tako se ekonomske krizne tendencije nastavljaju na razini ubi ranja i svrhovito racionalnog troenja potrebnih fiskalnih sredstava. Meutim, aktivnost drave bi prisilnu granicu mogla nai, ako se ne elimo posluiti ekonomskim kriznim teoremima, samo na raspoloivim legitimacijama. Sve dok se motivacije utvruju na normama koje trebaju opravda nje, uvoenje legitimne vlasti u proces reprodukcije znait e da temeljna proturjenost moe izbiti na vidjelo sa sumnjom u norme koje se jo uvijek zasnivaju na admi nistrativnom djelovanju i izbit e ukoliko se odgovara jue teme, problemi i argumenti ne izbjegnu dovoljno sedimentiranim prethodnim odlukama. Svladavanjem eko nomske krize i njezinim transformiranjem u sistemsko preoptereivanje javnih budeta, nestaje i njezina lika pri rodne sudbine drutva. Ako krizno rukovodstvo zakae, udaljit e se od programatskih htijenja koja je samo po stavilo, a kazna, koju za to valja platiti, sastoji se u odu zimanju legitimacije, tako da se prostor za djelovanje sma njuje upravo u trenutku kad bi ga se moralo drastino poveavati. Taj se teorem krize zasniva na opem mnijenju da se so cijalni identitet, koji se posredno odreuje osiguravanjem sistemske integracije, moe uvijek napadati na bazi klasnih struktura. Jer, u fokusu ubiranja, specifinog po slojevima, i partikularistike upotrebe oskudne poreske mase, koju upotrebljava i prekorauje politika kojoj je cilj sprijeiti krizu, koncentriraju se, kako to pokuava pokazati O'Connor, problemi koji proizlaze iz preraene i transformirane

87

temeljne proturjenosti drutvene proizvodnje za nepoopive interese. S jedne e strane administrativni i fiskalni filter ekonomski uvjetovanih kriznih tendencija uiniti ne preglednijim frontove mnogostruko fragmentiranih, klasno relevantnih sukoba; klasni kompromis slabi organizacijsku sposobnost latentno postojeih klasa. S druge e strane konflikti koji odatle proizlaze biti ei, budui da se ne odlikuju objektivnou sistemske krize, ve neposredno pro vociraju pitanja legitimacije. Odatle se i objanjava funk cionalna potreba za to veom mjerom nezavisnosti admi nistrativnoga od legitimacijskog sistema. Tomu slui razdvajanje instrumentalnih funkcija uprave od izraajnih simbola koji izazivaju nespecifinu spremnost za povinovanjem. Poznate strategije te vrste su personaliziranje strunih pitanja, simbolika primjena postupka sa sluanja, ocjena eksperata, pravnikih zahtjeva itd., ali ta koer i reklamne tehnike koje oponaaju oligopolistiku konkurenciju, koje istovremeno i potvruju i eksploatiraju postojee strukture predrasuda, te apeliranjem na osjea je, pobuivanjem nesvjesnih motiva itd. neke sadraje ispu njavaju pozitivno, a druge, pak, negativno. 95 Legitimacijski negativno uspostavljena javnost ima, prije svega, funkciju da pozornost strukturira nekim tematskim podrujima, tj. da svrati panju s drugih tema, problema i argumenata i da time onemogui obrazovanje mnijenja. Politiki sistem preuzima zadatke oko planiranja ideologije (Luhmann). Pri tomu je meutim, prostor za manipulaciju usko ogranien jer kulturni se sistem prema administrativnim kontrolama odnosi neobino rezistentno: ne postoji nekakvo admini strativno proizvoenje svijesti. Komercijalno proizvoenje i administrativno planiranje simbola iscrpljuje normativnu snagu kontrafaktikih pretenzija na valjanost. Pribavlja nje legitimacije postaje samodestruktivnim im se prozre modus tog pribavljanja.
93

Kulturne predaje imaju svoje vlastite i povredive uvjete reprodukcije. One su ive sve dok se mogu reproducirati samoniklo ili, pak, hermeneutikom svijeu (pri emu hermeneutika kao ueno izlaganje i primjena tradicije ima osobinu da kida samoniklost tradicije, a da je ipak odri na refleksivnome nivou96). Kritiko usvajanja tradicije uni tava samoniklost u mediju diskursa (pri emu se posebnost te kritike 97 sastoji u njezinoj dvostrukoj funkciji da pre tenzije na valjanost, koje se diskurzivno ne mogu ispuniti, razrjeava na ideoloko-kritikoj ili analitikoj razini, ali da istodobno predaju liava njezinih semantikih poten cijala98). I kritika je utoliko, nita manje no hermeneutika, oblik usvajanja tradicije; u oba sluaja prihvaeni kulturni sadraji sadravaju svoju imperativnu snagu, tj. osigura vaju kontinuitet povijesti putem kojega se pojedinci i sku pine mogu identificirati sa sobom i s drugima. Kulturna predaja gubi upravo tu snagu kada se objektivistiki pri prema ili strateki primjenjuje. U oba sluaja uvjeti re produkcije kulturne predaje trpe tetu, a tradicije se praz ne: to pokazuje efekt muzealiziranja uivajueg historizma isto kao i efekt istroenosti prilikom eksploatiranja kultur nih sadraja u administrativne i trino-strateke svrhe. Oito je da tradicije sadravaju legitimaeijsku snagu sve dok ne iskoe iz interpretativnih sistema koji osiguravaju kontinuitet i jame identitet. Sistematska granica pokuaja da se legitimacijske deficite nadomjesti usmjerenom manipulacijom, sastoji se dakle od strukturalne razlike meu podrujima administrativnog djelovanja i kulturne predaje. Neki argument za krizu odat le se, naravno, moe konstruirati samo u vezi s jednim dalj njim gleditem, prema kojemu ekspanzija aktivnosti drave svoju popratnu posljedicu ima u natproporcionalnom rastu potrebe za legitimacijom. Taj rast smatram vjerojatnim
96

M. Edelmann, The Symbolic Uses of Politics, Chicago 1964; isti autor, Politics as Symbolic Action, Chicago 1971.

H. G. Gadamer, Wahrheit und Methode, Tbingen 1969. " A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, Frank furt 1969, str. 42. i dalje. 98 J. Habermas, Bewutmachende oder rettende Kritik? U: Zur Ak tualitt Walter Benjamins, Frankfurt 1972, str. 173. i dalje.

88

89

ne samo stoga to irenje administrativno preraenih ma terija zahtijeva masovnu lojalnost za nove funkcije drav ne aktivnosti, nego i stoga to se tim irenjem pomie i granica politikoga prema kulturnome sistemu. Pri tomu se ono, to je u kulturi po sebi jasno, a do tada je bilo rubnim uvjetom politikoga sistema, sada ukljuuje u po druje planiranja administracije. Tematiziraju se, primje rice, predaje kojih u javnoj programatici, a posebno u prak tikim diskursima, nije bilo. Primjer neposredno admini strativne obrade kulturne predaje je planiranje obrazova nja, posebice planiranja curriculuma. Dok je dosada kol ska uprava trebala jedino kodificirati prirodno izgraen kanon, planiranje curriculuma se zasniva na premisi da bi obrasci predaje mogli biti i drukiji: administrativno pla niranje vri univerzalan pritisak za opravdanjem na jednu sferu koja se isticala upravo snagom samolegitimiranja. 99 Za posredno ometanje onoga to se u kulturi razumije sa mo po sebi nadaju se primjeri iz regionalnoga i gradskog planiranja (privatno vlasnitvo nad zemljitem), planiranja u zdravstvenom sistemu (besklasna bolnica), te, napo sljetku, planiranja obitelji i branog prava (koje seksualne tabue valja ublaiti i koje prepreke za emancipaciju valja ukloniti). Kontingentna svijest se naposljetku vie ne pro izvodi samo za tradicionalne sadraje, nego i za tehnike predaje, tj. socijalizacije. Formalno kolsko obrazovanje konkurira ve kod djece predkolske dobi s obiteljskim odgojem. Problamatiziranje odgojnih iskustava moe se oi tati na narodno-pedagokim zadacima koje kole zastupaju putem institucija roditeljskog prava i individualnog savje tovanja, isto kao i na dotinoj pedagoko-psiholokoj znan stvenoj publicistici. 100 Na svim razinama administrativno planiranje ima neeljene efekte uznemiravanja i objavljivanja, efekte koji slabe po99

tencijal opravdanja tradicija pokrenutih iz njihove samoniklosti. Dokine li im se njihova neupitnost, stabilizacija pretenzija na valjanost uspijevat e jedino putem diskursa. Stoga e ometanje onih sastojaka koji se razumiju sami po sebi, pospjeavati politizaciju onih podruja ivota koja se dotada moglo smatrati privatnom sferom. To, meutim, predstavlja opasnost graanskome privatizmu koji je ne formalno osiguran putem struktura javnosti. Zahtjevi za participacijom i alternativni modeli, posebice na podru jima kulture kao to su kolstvo i visoko kolstvo, tisak, crkva, kazalite, izdavatvo itd., isto su tako indikator za to kao i rastui broj inicijativa graana. 101 U tom kontekstu mogu se tumaiti i zahtjevi za participa cijom te pokuaji koji su se s njom vrili. Budui da se administrativno planiranje sve vie bavi kulturnim siste mom, tj. dublje usaenim predodbama o normama i vri jednostima onih na koje se to odnosi, te ugroava tradi cionalne stavove, raste i prag prihvatljivosti. Radi uvoe nja inovacija u proces planiranja, uprava eksperimentira s ueem onih na koje se inovacije odnose. Naravno, funk cije takvoga uea u dravnome planiranju su ambiva lentne. 102 Pojavljuju se sive zone kod kojih nije unaprijed odlueno da li se potreba za reguliranjem sukoba poveava ili smanjuje. to se vie planeri u procesu planiranja pri siljavaju na postizanje sporazuma, tim prije valja raunati s optereenjem iji je uzrok u dvama oprenim motivima: s jedne strane u preoptereenosti pretenzijama za legiti macijom kojima administrativni sistem ne moe udovoljiti pod uvjetima asimetrinoga klasnog kompromisa, a s dru ge strane u konzervativnim otporima planiranju koji ogra niavaju vremenski horizont planiranja i smanjuju stupanj inovacija. Socijalnopsiholoki se oba motiva mogu integri rati u isti opozicijski interpretativni obrazac tako da otpore, koje inae valja analitiki razdvajati, mogu zastupati iste
101

U Saveznoj Republici je diskusija potaknuta knjigom S. B. Robinsohna, Bildungsreform als Revision des Curriculum, Neuwied 1967. 100 Interesante argumente razlae U. Oevermann u jednom rukopisu o strategiji istraivanja Instituta za istraivanje obrazovanja, Ber lin 1970. 90

H. E. Bahr (urednik), Politisierung des Alltags, Neuwied 1972; C. Offe, Brgerinitiativen, u: Strukturprobleme, op. cit., str. 153. i dalje. 102 R. Mayntz, Funktionen der Beteiligung bei ffentlicher Planung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 341. i dalje. 91

frakcije. Stoga je primjena participacije kao proizvodne snage (Naschold) ekstreman i za upravu riskantan model nadomjetan) a legitimacijskih deficita. Navedeni argumenti potkrepljuju tvrdnju da kasnokapitalistika drutva imaju nevolja s legitimacijom; da li se njima, meutim, moe obrazloiti nerjeivost problema le gitimacije, tj. prognoza krize legitimacije? ak ako bi dr avnom aparatu i uspjelo da povea produktivnost rada i da distribuira dobiti od produktivnosti tako da bi se osi gurao privredni rast, dodue ne bez smetnji, ali svakako lien kriza, taj bi se rast odvijao po prioritetima koji se ne bi izgraivali ovisno o poopivim interesima stanovni tva, nego iz privatnih ciljeva za optimiranjem dobiti. Pri oritetni obrasci koje je Galbraith analizirao sa stajalita privatno bogatstvo protiv javnoga siromatva,103 proizlaze iz klasne strukture koja se dri u stalnome latentnom sta nju: ta klasna struktura je u krajnjoj liniji uzrok legitimacijskog deficita. Vidjeli smo da drava ne moe jednostavno upravljati kulturnim sistemom, ve da, tovie, ekspanzija podruja dravnog planiranja problematizira ono to se u kulturi razumije po sebi. Smisao je resurs kojega ima sve manje i manje. Zato su, meutim, kod graana sve vea oekivanja koja su usmjerena na upotrebnu vrijednost, a to znai oekivanja koja se mogu kontrolirati prema uspje nosti. Rastui nivo pretenzija odnosi se proporcionalno pre ma rastuoj potrebi za legitimacijom: fiskalno crpljeni re surs vrijednost mora supstituirati ogranieni resurs smi sao. Legitimacije koje nedostaju moraju se nadomjestiti na sistemski konforman nain. Kriza legitimacije nastaje u trenutku kada pretenzije za sistemski konformnim nadomjestcima rastu bre od raspoloive mase vrijednosti ili, pak, ako iskrsnu oekivanja koja se ne mogu ispuniti si stemski konformnim nadomjestcima.
103 S tim u vezi sada: H. P. Widmaier, Machtstrukturen im Wohl fahrtsstaat, Regensburger Diskussionsbeitrge zur Wirtschaftswissen schaft, 1973.

Zato se, meutim, razine pretenzija ne bi zadrale unutar granica operativnosti politiko-ekonomskoga sistema? Mo gue je ipak da se stopa rasta pretenzija dozira tako da sistemu usmjeravanja i zbrinjavanja namee upravo one procese prilagoavanja i uenja koji su mogui u okviru granica postojeeg naina proizvodnje. Da je dosada tako i bilo potvruje poslijeratni razvoj naprednih kapitalistikih drutava. 104 Sve dok dravni socijalni program skupa s rairenom tehnokratskom svijeu koja odgovornost za te koe u nejasnim sluajevima pripisuje sistemskim prisi lama na koje se ne moe utjecati, odrava dovoljnu mjeru dravnoga privatizma, nedostatak legitimacije se ne mora prometnuti u krizu. Offe i njegovi suradnici potiu na razmiljanje o tomu da li upravo oblik pribavljanja legitimacije ne primorava kon kurentne partije da se programatski nadmeu i time sve vie poveavaju oekivanja stanovnitva. Odatle bi mogao rezultirati neizbjean jaz izmeu nivoa pretenzija i nivoa uspjeha, jaz koji dovodi do razoaranja biraa. 105 U tome bi sluaju konkurentno-demokratski oblik legitimacije pro uzroio trokove koje ne moe snositi. Pod pretpostavkom da bi se taj argument u dovoljnoj mjeri mogao empirijski dokazati, razjasnilo bi se zato se u kasnokapitalistikim drutvima uope zadrava formalna demokracija. Nju bi se, imamo li, naime, u vidu uvjete funkcioniranja admini strativnoga sistema, moglo isto tako zamijeniti varijantom konzervativno-autoritarne drave blagostanja koja bi poli tiko djelovanje graana reducirala na neriskantnu mjeru ili, pak, varijantom faistiko-autoritarne drave koja sta novnitvo dri na relativno visokom nivou stalne mobil nosti, a da se pri tomu ne optereuje socijalnom politikom. Oevidno je da su te dvije varijante s razvijenim kapita lizmom, gledajui dugorono, tee podnoljive od ustava partijsko-dravne masovne demokracije, budui da socio104 105

A. Shonfield, Modem Capitalism, loc. cit. C. Offe, Krisen und Krisenmanagement, op. cit., str. 220.

92

93

kulturni sistem proizvodi zahtjeve kojima se u autoritarno zasnovanim sistemima ne moe udovoljiti. To razmiljanje potkrepljuje moju tezu da samo krut so ciokulturni sistem, koji nije mogue proizvoljno funkcionalizirati za potrebe administrativnog sistema, moe obja sniti preobrazbu pomanjkanja legitimacije u krizu legiti macije. Legitimacija krize moe se predskazati jedino ako se sistematski proizvode oekivanja koja nije mogue ispu niti ni raspoloivom masom vrijednosti, a niti sistemski konformnim nadoknadama. Ona se, dakle, mora zasnivati na krizi motivacije, tj. na diskrepanciji izmeu potrebe za motivima koje najavljuju drava, obrazovni sistem i si stem zapoljavanja, s jedne strane, te motivacije koju nudi sociokulturni sistem, s druge strane. 7. O teoremima krize motivacije Kriza motivacije nastaje, po mome miljenju, u trenutku kada se sociokulturni sistem tako promijeni da je njegov output nefunkcionalan za dravu i za sistem drutvenoga rada. Najvaniji motivacijski doprinos koji on postie u kasnokapitalistikim drutvima sastoji se od sindroma gra anskoga i obitelj sko-profesionalnoga privatizma. Graanski privatizam treba znaiti: interes za aktivnosti administra tivnog sistema oko usmjeravanja i snabdijevanja uz malo uee u legitimacijskom procesu, uee koje je primje reno institucionalno predvienim ansama (velika orijen tacija na output nasuprot maloj na input). Graanski pri vatizam, dakle, odgovara strukturama depolitizirane jav nosti. Obitelj sko-profesionalni privatizam odnosi se kom plementarno prema dravno-graanskome; sastoji se od ori jentacije na obitelj s razvijenim interesima za konzum i slobodno vrijeme, s jedne strane, te, s druge, od orijenta cije na karijeru u skladu sa statusnom konkurencijom. Taj privatizam odgovara strukturama sistema obrazovanja i za poljavanja, sistema koji se regulira putem konkurencije u uspjenosti. 94

Oba su motivaoijska obrasca od strukturalne vanosti za politiki i ekonomski sistem. Ako namjeravamo braniti tvrdnju da se ti motivacijski obrasci sistematski unita vaju, preuzimamo obavezu da dokaemo dvije nezavisne teze: prvo, moramo dokazati razorenost predaja u ijem su kontekstu do sada ti stavovi nastajali; drugo, moramo po kazati da se za istroene predaje ne mogu pronai funk cionalni ekvivalenti, budui da to onemoguava logika raz voja normativnih struktura. (Smatrajui motivacijske obra sce kulturnim obrascima s jakom tradicijom, polazim od suvie pojednostavljene pretpostavke da se sindromi stavo va, tipini za neko drutvo, moraju na bilo koji nain re prezentirati na razini socijalizacijski djelotvornoga kultur nog sistema vrijednosti; ja, dakle, raunam s korespondiranjem znaenjskih struktura na razinama interpretiranih potreba i kulturne predaje. 106 Pri tomu ne zanemarujem sa mo supkulturne razlike, nego i vaan socioloki aspekt da li se i, po mogunosti, na koji nain kulturni obrasci odra avaju na strukture pojedinaca putem socijalizacijskih usta nova i odgojne prakse, 107 te, prije svega, psiholoko pitanje od kojih se komponenata sastoje motivacijski obrasci uve deni s gledita funkcionalnih imperativa. Recimo jo da je obitelj sko-profesionalni privatizam, koji se kristalizira oko dobro razgranienog motiva uspjenosti, pozitivno odreen, doim graanski privatizam razgraniuje stavove samo ne gativno, tj. na osnovi toga to izostaju doprinosi politikom obrazovanju volje.108
106

J. Habermas, Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt 1970, str. 290. i dalje. 107 Neuspjeh basic-personality-approacha u antropologiji kulture pokazuje da su jednostavne pretpostavke o transmisiji neprimje rene. Plauzibilan model socijalizacije sadri prijedlog projekta Oevermanna, Krppnera i Krappmanna: Elternhaus und Schule (ruko pis, Institut, f. Bildungsforschung Berlin). 108 Analogije izmeu normativnih i motivacijskih struktura se ponaj prije mogu oekivati za ontogenetske stupnjeve moralne svijesti. L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialization, u: Goslin (urednik), Handbook of Socialization. Theory and Research, Chicago 1969, str. 397. i dalje.

95

U privatistike motivacijske obrasce mogu se ubrojiti kul turni obrasci koji predstavljaju osebujnu mjeavinu pretkapitalistikih i graanskih tradicijskih elemenata. Sistem ski nune motivacijske strukture graanskih drutava u gra anskim se ideologijama ogledavaju u nedovoljnoj mjeri. Kapitalistika su drutva uvijek bila ovisna o kulturnim rubnim uvjetima koji se nisu mogli reproducirati iz njih samih: parazitski su troila postojeu tradiciju. To vrijedi za sindrom graanskoga privatizma koji je, uzme li se, s jedne strane, u obzir, ono to se oekuje od administra tivnog sistema, odreen tradicijama graanskoga formal nog prava, no koji je, na drugoj strani, s obzirom na na dasve pasivan stav prema procesima obrazovanja volje usko vezan za tradicionalistiku etiku drave ili, ak, za obitelj ske orijentacije. Almond i Verba su pokazali da se uvjeti stabilnosti formalnih demokracija mogu ispunjavati jedino mijeanom politikom kulturom. Jo su politike teorije graanske revolucije zahtijevale aktivno uee graana u demokratski organiziranom oblikovanju volje.109 Meutim, graanska demokracija i staroga i novog tipa radi svog upotpunjavanja faktiki zahtijevaju politiku kulturu koja iz graanskih ideologija potiskuje participacijska oekiva nja u vezi s ponaanjem i nadomjeta ih autoritarnim obra scima iz predgraanskoga tradicijskog nasljea. Almond i Verba govore o fuziji graanskih s tradicionalnim i obitelj skim oblicima politike kulture gdje angairanost i racio nalnost svoju protuteu nalaze u partikularizmu i poda nikom mentalitetu: If the elites are to be powerful and make authoritative decisions, then the involvement, activity, and influence of the ordinary man must be limited. The ordinary Citizen must turn power over to elites and let them rule. The need for elite power requires that the ordinary Citizen be relatively passive, uninvolved, and deferential to elites. Thus the democratic Citizen is called
J. Habermas, Naturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis, op. cit., str. 89. i dalje.
109

on to pursue contradictory goals; he must be active, yet passive; involved, yet not too involved; influential, yet deferential.110 Drugi motivacijski sindrom moe se analizirati s analognih gledita. On je, s jedne strane, odreen specifino graan skim vrijednosnim orijentacijama posjednikog individu alizma i Benthamovog utilitarizma 111 ; s druge strane, me utim, i radno usmjeren profesionalni etos srednjega sloja i fatalizam donjeg sloja trae osiguranje u religijskim pre dajama. Te se tradicije putem odgovarajuih obiteljskih struktura i odgojnih tehnika transponiraju u obrazovne pro cese koji dovode do klasno specifinih motivacijskih struk tura, i to meu graanstvom do represivnih instancija sa vjesti i individualistike orijentiranosti na uspjenost, a u donjem sloju do izvanjskih Nad-ja struktura i konvencionalistikoga radnog morala. Protestantska etika sa svojim naglaskom na samodisciplinu, sekulariziranim profesional nim etosom i odustajanjem od neposredne gratifikacije ni ta se manje ne zasniva na predajama od svojega tradicio nalistikog pandana ekstrapunitivne pokornosti, fatalistikog stava i orijentacije na neposrednu gratifikaciju, pre dajama koje se ne mogu regenerirati samo na bazi gra anskoga drutva. Graanska kultura se nikada nije mogla u potpunosti re producirati iz sebe same; bila je stalno upuena na motiva cijski djelotvorno nadopunjavanje tradicionalistikim sli kama svijeta. Jer religija, koja se povukla u podruje subjektiviranih moi vjerovanja, jedva da jo, pored profanih sastojaka graanske ideologije (s empirijskom ili racional nom spoznajnom teorijom, s novom fizikom, s univerzalistikim vrijednosnim sistemima modernoga prirodnog prava i utilitarizma), moe zadovoljiti zapostavljene potrebe za komunikacijom. Izvorne graanske ideologije koje ive sa mo od svoje vlastite supstancije,
110

111

G. A. Almond, S. Verba, The Civic Culture, Boston 1965. O povijesnoj pozadini te kategorije v. C. B. Macpherson, Besitz individualismus, Frankfurt 1972.

96

7 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

97

 s obzirom na neke osnovne rizike kojima je izloena osobna egzistencija (zaduenje, bolest, smrt) ne pruaju ni kakvu pomo u vezi s tumaenjima koja prevladavaju kontingenciju (ona ne mogu pruati nikakvu utjehu naoigled individualnih potreba za oporavkom); ne omoguavaju humano postupanje s naelno objek tiviranom prirodom, i to niti s vanjskom prirodom niti s prirodom svoga vlastitog tijela; ne doputaju intuitivni prilaz solidarnim odnosima u grupama i izmeu pojedinaca; ne omoguavaju istinski politiku etiku, one i naoigled politike i drutvene ivotne prakse podupiru objektivistiko samoshvaanje djelatnih subjekata. Samo je umjetnost, 112 zadobivi autonomiju (spram preten zija za vanumj etnikom primjenom), komplementarno po stala pribjeitem za rtve graanske racionalizacije. Gra anska je umjetnost postala rezervatom za zadovoljavanje (makar ono bilo samo virtualno) onih potreba koje su u materijalnom procesu ivota postale skoro ilegalne. Mislim na zahtjev za mimetikim postupanjem s prirodom; zatim, na potrebu za solidarnim skupnim ivljenjem van sitnoobiteljskoga grupnog egoizma; na elju za uivanjem u nekome komunikacijskom iskustvu koje je lieno impera tiva svrhovite racionalnosti i koje prua prostor i mati i spontanosti ponaanja. Graanska umjetnost nije preuzela nikakve zadatke za ekonomski i politiki sistem kao to su to uinile privatizirana religija, scijentificirana filozofija i strateko-utilitaristiki moral ve je preuzela preostale po trebe, tj. one koje u sistemu potreba nisu nale zadovo ljenje. Stoga, pored moralnoga univerzalizma, umjetnost i estetika (od Schiilera do Marcusea) spadaju u razorne ele mente ugraene u graansku ideologiju.113
M. Mller, H. Bredekamp i dr., Autonomie der Kunst, Frankfurt 1972. 1J3 H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, Frankfurt 1973.
112

Htio bih dokaz za tvrdnju da sociokulturni sistem nee moi stalno reproducirati strukturalno vane privatistike sindrome podijeliti na etiri dijela. S tim u vezi elim po jasniti da se (a) predgraansko tradicijsko nasljee, u koje su ugraeni graanski i obitelj sko-profesionalni privatizam, troi bez mogunosti regeneracije, te da se (b) i sutinski sastojci graanske ideologije (kao to su posjedniki indi vidualizam i orijentacija na uspjenost) dovode u opasnost promjenama socijalne strukture. Zatim, htio bih (c) poka zati da skoro razgoliene normativne strukture, dakle ostaci slika svijeta graanske kulture, koje, s jedne strane, vidim u komunikacijskome moralu, a s druge u tendencijama to vode nekoj postautonomnoj umjetnosti, ne doputaju ni kakve funkcionalne ekvivalente za razorene motivacijske obrasce privatizma. Naposljetku, (d) potreban je i dokaz da li su strukture graanske kulture, liene svoga tradicio nalistikoga ruha i svoje privatistike sutine, jo uope relevantne za stvaranje motiva, te da li ih se, ak, jedno stavno ostavlja po strani smatrajui ih pukom fasadom. Strukturalno vane motivacije nikako se ne mogu formi rati bez ikakve ovisnosti o oslabjelim kulturnim predajama ili o predajama koje su jo samo restriktivno djelotvorne. Naravno, i u ovome kontekstu moj je oilj jedino prikup ljanje argumenata i indikatora koji kvalificiraju postav ljenu hipotezu za budua empirijska ispitivanja. Ograniit u se na nekoliko vrlo uopujuih natuknica. (a) Oni sastojci tradicionalistikih slika svijeta koji su pred stavljali kontekst i dopunu graanskih ideologija, tokom kapitalistikog razvoja su slabili i sve vie nestajali jer ih se nije moglo dovesti u sklad niti s poopenim sooiostrukturalnim prisilama ekonomskoga i administrativnog siste ma, niti s kognitivnim gleditima koja polaze od sistema znanosti. Kod socijaino-strukturalnih diskrepancija radi se o problemima koji su proizali iz irenja podruja strateko-utilitaristikog djelovanja. Od Maxa Wbera te se ten dencije ispituju sa stajalita racionaliziranja nekada tra7* 99

98

dicionalistiki reguliranih podruja ivota.114 Kasnokapitalistiki pomaci u razvoju podsistema svrhovito-racionalnog djelovanja (i odgovarajuega gaenja komunikacijskih zona djelovanja) su, meu ostalim, posljedica poznanstvenja pro fesionalne prakse; zatim, posljedica ekspanzije sektora uslu ga, ime se obuhvaa sve vie interakcija robnog oblika; tree, administrativnog reguliranja i pravnog ureenja onih podruja politikih i drutvenih odnosa koja su isprvo bila neformalno regulirana; etvrto, komercijaliziranja kulture i politike; i, naposljetku, poznanstvenja i psihologizacije od gojnih procesa. Na drugoj strani, pak, postoje kognitivne disonance izmeu tradicionalistikih slika svijeta koje su u rasapu i imperativa sistema znanosti, disonance koje se ozvaniuju putem poopenoga formalnog obrazovanja u ko li i koje se u jednostavnoj pozitivistikoj svijesti saimaju u djelotvoran sindrom. ini mi se da su danas za struk turalne promjene slika svijeta, uz uopavanje, karakteri stina tri trenda. Prvo, dominantni sastojci kulturne pre daje gube karakter slika svijeta, a time i interpretacija svijeta, prirode i povijesti u cjelini. Odustaje se od kogni tivne pretenzije na reproduciranje totaliteta, s jedne strane u prilog promjenljivih popularnih sinteza iz po jedinih znan stvenih informacija, a s druge u prilog umjetnosti koja se ili ezoterijski povlai ili pak, desublimirana prelazi u ivot. Nadalje, vjerska gledita, koja su se u velikoj mjeri eman cipirala od kulta, a istodobno i privatizirala, jo se jednom subjektivistiki slamaju. Liberalni habitus da se istinitim smatra neto to se otpoetka relativizira podavanjem isti nitosti heterodoksnom shvaanju odgovara priznavanju plu ralizma vjerskih snaga koje konkuriraju u vezi s istinito u, a da pobjednika pri tomu nema: praktika pitanja vie nisu sposobna za istinitost, vrijednosti su iracionalne. Naposljetku, moralne su predodbe u velikoj mjeri oslo boene od teoretskih interpretativnih sistema. Graanski egoizam, proirivi se u obliku utilitaristike profane etike, izlazi iz konteksta u kojem je utemeljeno racionalno pri114

rodno pravo i kao common sense vie se ne problematiizira. Od sredine 19. stoljea taj je proces poznat kao doki danje religije i filozofije proces koji je inae vrlo am bivalentan. Religija danas vie nije privatna stvar; no, po stoji opasnost da u ateizmu masa ne propadnu i utopijski sadraji predaje. Filozofija je liena svoje metafizike pre tenzije, no u vladajuem scijentizmu propale su i one kon strukcije pred kojima se mora opravdavati loa realnost. (b) Socijalnim promjenama gube svoju osnovu i oni sa stojci graanskih ideologija koji su neposredno relevantni za privatistike orijentacije. Ideologija uspjenosti. Prema graanskim predodbama, koje su ostale konstantne od poetka modernoga prirod nog prava do suvremenih izbornih govora, socijalne nak nade treba dijeliti prema individualnim uincima: raspod jela gratifikacija treba izomorfno odraavati obrazac dife rencijala uspjenosti svakog pojedinca.115 Uvjet za to jest ravnopravno uee u konkurenciji koja se regulira tako da se moe neutralizirati vanjske utjecaje. Jedan od takvih alokacijskih mehanizama bilo je trite; otkako je i ire puanstvo spoznalo da se u oblicima razmjene vri soci jalno nasilje, trite gubi svoju vjerodostojnost uspjenosti kao primjeren mehanizam za rasporeivanje sistemski konformnih ivotnih mogunosti. U novijim verzijama ideolo gije uspjenosti stoga na mjesto trinoga uspjeha dolazi uspjeh u profesiji koji je posredovan formalnim kolskim obrazovanjem. Meutim, ta verzija moe polagati preten zije na vjerodostojnost samo ako se ispune sljedei uvjeti: ravnopravan pristup viim kolama; nediskriminatorski koli; standardi vrednovanja uspjeha u

sinhroni razvoj sistema kolstva i zapoljavanja;

115

D. Kasler (urednik), Max Weber, Mnchen 1972; W. Schluchter, Aspekte brokratischer Herrschaft, Mnchen 1972, str. 236. i dalje.

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.

100

101

 radni procesi ija stvarna struktura doputa vrednova nje prema individualno odredivim uincima. Dok se ravnopravnost u kolovanju in terms mogunosti pristupa i normi vrednovanja poslije Drugoga svjetskog rata poveala u svim naprednim kapitalistikim drutvi ma,116 u dvije druge dimenzije vidljiva je suprotna tenden cija: ekspanzija obrazovnog sistema sve je neovisnija o promjenama u sistemu zapoljavanja, tako da bi se na du e vrijeme mogla oslabiti veza koja postoji izmeu formal noga kolskog obrazovanja i uspjeha u profesiji117; istovre meno rastu podruja na kojima se sa sve manje vjerojat nosti mogu vrednovati proizvodne strukture i radni procesi prema individualno odredivim uincima te su, umjesto to ga, ekstrafunkcionalni elementi u ulozi zanimanja sve va niji za dodjeljivanje profesionalnoga statusa. 118 Nadalje, fragmentirani i monotoni radni procesi prodiru sve vie i u one sektore na kojima se do sada mogao obra zovati identitet o ulozi zanimanja. Unutarnja motivacija na uspjenost u oblastima rada koja ovise o tritu sve se ma nje oslanja o strukturu radnih procesa; instrumentalistiki stav prema radu iri se i u tradicionalno graanskim pro fesijama (srednji i vii namjetenici, profesionalci). Vanj ska motivacija na uspjenost se, meutim, moe dovoljno stimulirati novanim prihodima samo ako rezervna armija na tritu rada vri efikasan kon kurentni pritisak; ako postoje dovoljni diferencijali u prihodima izmeu donjih platenih grupa i neaktivnoga radnog stanovnitva.
G. Nunner-Winkler, Chancengleichheit und individuelle Frderung, Stuttgart 1971. 117 D. Hrtung, R. Nuthmann, W. D. Winterhager, Politologen im Be ruf, Stuttgart 1970. W. Armbruster, H. J. Bodenhfer, H. J. Hrtung, R. Nuthmann, Ex pansion und Innovation (rukopis, Institut fr Bildungsforschung), Berlin 1972. 118 C. Offe, Leistungsprinzip und industrielle Arbeit, Frankfurt 1970.
116

Ta dva uvjeta danas vie nisu potpuno ispunjena. I u ka pitalistikim zemljama s kroninom nezaposlenou (SAD) dvodjelnost trita rada (prema organiziranim i konkurent nim sektorima) prekidaju prirodni mehanizam konkurencije. Rastom (slubeno priznate) poverty line na drugoj se strani u suibproleterskim slojevima (surplus labor force u smislu O'Connora) izjednauje ivotni standard donjih platenih grupa i grupa privremeno suvinih u radnome procesu. Time (a i aktivnostima oko resocijalizacije bole snika i kriminalaca) slabi se privlanost statusne konkuren cije u donjim slojevima. Posjedniki individualizam. Graansko se je drutvo razu mijevalo kao instrumentalna grupa koja drutveno bogat stvo akumulira jedino putem privatnoga bogatstva, tj. pri vredni rast i opu dobrobit zajamuje konkurencijom pri vatnih ljudi koji djeluju strateki. U takvim okolnostima se kolektivni ciljevi mogu ozbiljiti samo posjedniko-individualistikom orijentacijom na korisnost. Taj preferencijalni sistem, naravno, pretpostavlja, da privatni privredni subjekti mogu subjektivno nedvo smisleno kalkulirati i poznavati potranju koja je u neko me vremenu konstantna; i da se ta potranja moe zadovoljiti individualno potraivim dobrima (putem sistemski konformnih, u pravilu mo netarnih naknada). U razvijenim kapitalistikim drutvima te dvije pretpostav ke nisu vie ispunjene tako da bi to bilo samorazumljivo. U njima je dosegnut takav nivo drutvena bogatstva gdje vie nije rije o obrani od nekoliko fundamentalnih ivot nih rizika i zadovoljavanju basic needs; stoga individua listiki preferencijama sistem i postaje nejasnim. U proire nom horizontu moguih zadovoljavajuih alternativa vie nisu dostatne prethodne odluke u ispravnost kojih se je mogue monoloki uvjeriti. Ne postoji (bez obzira na po stojee nacionalne razlike) neka socijalizirana kultura gor njih slojeva koja bi pruala samorazumljive orijentacije na nove mogunosti konzuma. Stalno interpretiranje i reinter103

102

pretiranje potreba postaje predmetom kolektivnog obrazo vanja volje, pri emu se slobodna komunikacija moe na domjestiti masovnom manipulacijom, tj. jakim indirekt nim usmjeravanjem. to vie stupnjeva slobode uiva preferencijalni sistem potraitelja, tim e se neodlonije po nuaima nametati problemi u vezi s politikom plasmana a u svakom sluaju onda kada valja odrati privid da potroai mogu odluivati privatno-autonomno, tj. prema monoloki izvjesnim preferencijama. Oportunistiko prilagoavanje potroaa na trine strategije monopolistike konkurencije ironian je oblik one autonomije potroaa koju valja odrati kao fasadu posjednikog individualizma. Nadalje, sve veim podrutvljavanjem proizvodnje raste udjel kolektivnih potronih dobara u ukupnim konzumnim dobrima. Urbani uvjeti ivota u kompleksnim drutvima sve su vie ovisni o infrastrukturi (promet, slobodno vri jeme, zdravstvo, obrazovanje itd.) koja sve vie izmie ob licima diferencijalne potranje i privatnog prisvajanja. Orijentacija na prometnu vrijednost. Na ovome mjestu valja konano podsjetiti na tendencije koje slabe efekte socijali zacije trita: to su, prije svega, prirast onih dijelova sta novnitva koji svoj ivot ne reproduciraju dohotkom iz rada (uenici i studenti, uivaoci socijalne pomoi, umi rovljenici, bolesnici, kriminalci, vojnici itd.) na jednoj stra ni, te, na drugoj, irenje podruja rada na kojima se ap straktni rad nadomjeta konkretnim. 119 Niti relevancija koju u vezi sa smanjenjem radnog vremena (i poraslim realnim prihodima) zadobiva tematika slobodnog vremena spram tematike vezane za profesiju, ne privilegira bez daljnjega one potrebe koje se zadovoljavaju novano. (c) Erozija predgraanskog i graanskog nasljea tradi cije omoguava pojavu normativnih struktura koje nisu prikladne za reprodukciju graanskoga i obitelj sko-profesionalnog privatizma. Danas se dominantni sastojci kultur ne predaje kristaliziraju oko scijentizma, umjetnosti i po119

slije aure i univerzalistikoga morala. Na svakome od tih po druja dolo je do ireverzibilnih razvoja koji su se odvijali po jednoj internoj logici. Time su nestale kulturne zabrane koje bi se mogle skriti jedino uz psiholoku cijenu regre sija, tj. uz izvanredna motivacijska optereenja: faizam u Njemakoj je primjer upotrebljivog pokuaja kolektivno pripremljene regresije svijesti ispod razine osnovnih scijentistikih uvjerenja, moderne umjetnosti i univerzalistikih shvaanja prava i morala. Scijentizam. Politike posljedice autoriteta koji uiva si stem znanosti u razvijenim drutvima, ambivalentnog su karaktera. S jedne strane, tradicionalistiki se vjerski sta vovi ne mogu oprijeti pretenziji za diskurzivnim opravda njem, pretenziji koja se etablirala irenjem moderne zna nosti, dok kratkovjeke popularne sinteze pojedinih infor macija koje su zamijenile globalna tumaenja, osiguravaju autoritet znanosti in abstracto. Instancija znanosti moe, stoga, pokrivati i nairoko djelotvornu kritiku svakojakih struktura predrasuda kao i novu ezoteriju strunog razuma i suda eksperata. Scijentistika samoafirmacija znanosti moe poticati pozitivistiku opu svijest koju nosi depolitizirana javnost. Scijentizam, s druge strane, postavlja mje rila120 prema kojima on moe kritizirati sebe sama i ukazi vati na dogmatinost koja je u njemu prisutna. 121 Tehnokratske i elitne teorije koje utvruju strukturnu nunost institucionaliziranoga graanskog privatizma, nisu imune na primjedbe budui da moraju nastupati s teorijskim pre tenzijama. Umjetnost poslije aure. U manjoj su mjeri ambivalentne posljedice moderne umjetnosti. Moderna je radikalizirala autonomiju graanske umjetnosti prema vanumjetnikim kontekstima primjene; s njom se po prvi puta pojavljuje kontrakultura, iznikla iz sredine graanskoga drutva, konR. Bendix, Der Glaube an die Wissenschaft, Konstanz 1971. J. Mittelstrass, Das praktische Fundament der Wissenschaft, Kon stanz 1972.
121

120

Vidi tekst od str. 83. i dalje.

104

105

trakultura koja je usmjerena protiv posjedniko-individualistikoga ivotnog stila graanstva upravljenoga na uspje nost i korisnost. U bohemi, koja se prvo etablirala u Pa rizu kao glavnome gradu 19. stoljea,122 utjelovila se jedna kritika pretenzija koja se je u auri graanskoga umjet nikog djela pojavljivala jo na nepolemieki nain: alter ego posjednika rabe, ovjek kojega je graanin prije mogao susresti u samotnoj kontemplaciji umjetnikog djela, uskoro se odvojio od njega i suprotstavio mu se u liku umjetnike avangarde, suprotstavio mu se kao neprijatelj ska sila ili u najboljem sluaju, kao zavodnik. Dok je gra anstvo neko u umjetniki lijepome moglo iskusiti, kao prvo, vlastite ideale te uvijek fiktivno ispunjenje sree, tek suspendirane u svakidanjici, u radikaliziranoj je umjetno sti prije moralo spoznati negaciju drutvene prakse negoli njezinu nadopunu. U auri graanskoga umjetnikog djela, tj. u kultnome padu ve profanizirane svetinje ije je mje sto u muzeju, ogledala se je vjera u realnost lijepoga pri vida. Skupa s aurom raspada se i ta vjera. Artistike osa mostaljivanje formalistiekoga umjetnikog djela u odnosu prema publici koja uiva u umjetnosti je zapravo oblik no voga ibezvjerja, a procijep izmeu avangarde i graanstva njegova je potvrda. U znaku l'art pour l'art izriito se naglaava autonomnost umjetnosti i time se na svjetlo dana iznosi injenica da umjetnost u graanskome drutvu ne izrie obeanja, nego da izraava nepovratne rtve graan ske racionalizacije po sebi inkompatibilna iskustva, a ne ezoterino ispunjavanje uskraenih, no ipak samo odgoe nih gratifikacija. Moderna je umjetnost ljuska u kojoj se je pripremala trans formacija graanske umjetnosti u kontrakulturu. Nadrea lizam, potom, svjedoi o povijesnome trenutku, budui da moderna umjetnost programatski kida ljusku ne-vie-lijepog privida, da bi, desublimirana, prela u ivot. Nivelira nje stupnjeva realnosti izmeu umjetnosti i ivota se ne
A. Hauser, Sozialgeschichte der Kunst und Literatur, sv. II, Mnchen 1953, str. 44. i dalje.
122

vri tek pomou novih tehnika masovne proizvodnje i ma sovne recepcije, kako je to mislio Benjamin, no ono se ti me ipak ubrzava. Ve je moderna umjetnost skinula auru klasine graanske umjetnosti time to je djelo postupak svoje proizvodnje uinilo transparentnim i to se prezen tiralo kao neto sainjeno; no, umjetnost prodire u sve ukupnost upotrebnih vrijednosti tek na onom stadiju kada odustaje od svoga autonomnog statusa. Taj je proces am bivalentan te moe znaiti i degeneriranje umjetnosti u pro pagandistiku masovnu umjetnost ili komercijaliziranu ma sovnu kulturu, ali i prijelaz u subverzivnu kontrakulturu. Isto tako je ambivalentno i inzistiranje na formalistikome umjetnikom djelu koje se, s jedne strane, odupire priti sku da se prilagodi konzumentovim potrebama i stavovima koje odreuje trite, a time i lanom dokidanju umjet nosti, no koje, s druge strane, masama ostaje nepristupano te tako spreava i egzoterino spasenje emfatinih isku stava, odnosno, kako bi to Benjamin rekao, profana prosvjetljenja. Bez obzira na to ima li pravo Adornova prog noza u usporedbi s Benjaminovom ili pak nema, ukoliko se avangardna umjetnost uope ne liava svojih seman tikih sadraja, niti dijeli sudbinu sve iznemoglije religij ske predaje, ona pojaava divergenciju izmeu vrijednosti koje nudi sociokulturni sistem i vrijednosti koje trai po litiki i ekonomski sistem.123 Univerzalistiki moral. Efekt zapreavanja, koji u vezi s razvitkom politikoga i ekonomskog sistema izazivaju gra anske ideologije liene svojih sistemski funkcionalnih sa stojaka, jasniji je, naravno, na sistemu morala nego na autoritetu znanosti i na samorastvaranju moderne umjet nosti. Moralni i pravni poredak diferenciraju se na visokokulturnome stupnju razvoja. U tradicionalnim drutvima dravna etika posreduje partikularnu rodovsku i obiteljsku lojalnost: obaveze graanina konkuriraju s obiteljskim ve zama. Budui da se s pojavom dravne etike podruje va123

D. Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism, u: Public In teresi Fall 1970, str. 16. i dalje.

106

107

enja sistema normi povealo i postalo apstraktnijim, sila sankcioniranja djelomino se formalizirala (normativiziranje), a djelomino internalizirala (usvajanje). Naravno, si stem morala i pravni poredak su jo uvijek integrirani u jedinstven interpretativni okvir slika svijeta koje legitimi raju vlast. Meutim, im u tradicionalnim drutvima za pone proces modernizacije, iz sve vee kompleksnosti pro izlaze problemi usmjeravanja koji nalau ubrzano mijenja nje socijalnih normi i to tempom veim od onoga koji je svojstven samonikloj kulturnoj predaji. Tako nastaje gra ansko formalno pravo koje doputa da se sadraji normi izdvoje iz dogmatike puke predaje i da se intencionalno odreuju. Pozitivirane pravne norme se, s jedne strane, od vajaju od korpusa privatiziranih moralnih normi, a s druge im je potrebno proizvoenje (i opravdavanje) u skladu s principima. Dok apstraktno pravo vrijedi samo za podruje koje je pacificirala dravna vlast, dotle moral graanskih privatnih ljudi, podignut i na nivo opih principa, ne ogra niava stalno prirodno stanje meu dravama. Budui da je principijelni moral sankcioniran jedino potpuno subjek tivnom instancijom savjesti, u njegovoj je pretenziji na uni verzalnost sadran konflikt s javnim moralom koji je jo uvijek vezan za neki konkretan dravni subjekt: konflikt izmeu kozmopolitizma ovjeka i lojalnosti graanina (koje ne mogu biti univerzalistike sve dok su meuna rodni odnosi podreeni konkretnoj udorednosti onoga tko je moniji). Rjeenje toga konflikta, ako se slijedi (u dimenzijama univerzaliziranja i internaliziranja) logika razvoja normnih si stema cjelokupnoga drutva (a time i naputa podruje historijskih primjera), pomiljivo je samo u obliku ie zavanja dihotomije izmeu vanjskoga i unutranjeg mo rala, relativiziranja suprotnosti izmeu moralno i pravno reguliranih podruja te vezivanja pravovaljanosti svih nor mi za diskurzivno obrazovanje volje onih pojedinaca ko jih bi se to moglo ticati. To ne iskljuuje potrebu za nor mama prisile budui da nitko ne moe (danas) rei u kojoj mjeri se moe ograniiti agresivnost, a u kojoj se moe po108

stii dobrovoljno priznavanje diskurzivnoga principa oprav danja. Tek na tomu, isprva samo konstruiranom stupnju postao bi moral strogo univerzalan ime, istodobno, vie ne bi bio samo moralan u smislu diferenciranja prava i mo rala. I sam proces internaliziranja bio bi potpun samo kada bi se usvojio princip opravdavanja moguih principa (dakle spremnost za diskurzivno razrjeavanje praktinih pitanja), a inae bi se stalna interpretacija potreba izvanjtivala u komunikacijske procese. Liberalni kapitalizam je strogo univerzalistikim vrijedno snim sistemima po prvi puta dao vezivnu snagu jer se samu razmjenu moralo univerzalistiki regulirati i jer je ekvivalentna razmjena, uostalom, nudila djelotvornu ba zinu ideologiju koja je dravu oslobodila tradicionalisti koga modusa opravdavanja. U organiziranome kapitalizmu rui se temelj toga graanskog modusa legitimacije, a isto dobno nastaju novi i brojniji zahtjevi za legitimacijom. Kao to sistem znanosti ne moe intencionalno zaobii do segnutu razinu kumulativna znanja, kao to on, kada se teoretski diskursi jednom institucionaliziraju, ne moe blo kirati teoretski napredak, tako ni moralni sistem, kada su jednom doputeni neki praktiki diskursi, ne moe neko kolektivno postignuto stanje moralne svijesti jednostavno predati zaboravu ili, pak, inhibirati neki nov moralni raz voj. Ako se moralni sistem i sistem znanosti, kako pretpo stavljam, zasnivaju na jednoj unutranjoj logici, tada to znai da su i moralna i znanstvena evolucija ovisne o istini. Ovu smjelu tvrdnju htio bih razjasniti s obzirom na nekontigentan, time mislim: racionalno motiviran prijelaz s graanskoga formalnog prava na politiki univerzalni mo ral. Radi zadovoljavajueg diferenciranja tih dvaju stup njeva jednoga principijelnog morala pozvat u se na odgo varajue filozofske sistematizacije. Razliku izmeu norme i principa (tj. metanorme prema kojoj se mogu stvarati norme) dobit emo ako operaciju generaliziranja (koja nam daje pojam norme) primijenimo 109

na nju samu. Nadalje, univerzalno vaenje jedino je for malno gledite prema kojemu se jedan princip moe iz dvojiti od ostalih. Principijelni je moral, stoga, sistem koji doputa samo ope norme (tj. norme bez izuzetaka, bez privilegija i bez ogranienja podruja valjanosti). Moderno prirodno pravo je pokualo stvoriti sisteme pravnih nor mi koji bi odgovarali tim kriterijima. Openitost normi koje zajamuju jednakost moe se osigurati formalnom prirodom pravnih normi. Formalnost znai da se pravno ne mogu normirati nikakve konkretne obaveze (kao u tra dicionalnome prirodnom pravu ili u etici), nego je to mo gue jedino s apstraktnim doputenjima (radnje se ne smi ju nametati, nego jedino braniti ili doputati). Doputene su tada samo i jedino one norme koje izdvajaju kompatibilna podruja na kojima je svaki pojedinac u mogunosti da privatno-autonomno, tj. neogranienom primjenom nekanjivih sredstava slijedi svoje posebne interese. Sami ti in teresi su moralno neutralni. Za ukupnost pravnih jedinki pravni je sistem u cjelini moralno opravdan samo u odnosu na uinke koji maksimiraju blagostanje i slobodu. Utoliko i etika ostaje temeljem legitimacije; to je mogue stoga to formalno pravo per definitionem, uz suavanje podruja legalnih aktivnosti, izdvaja komplementarno podruje mo ralnih radnji. Moralni sistem koji i to podruje normira po istim kri terijima kao prirodno pravo jest univerzalistiki utilitarizam, prema kojemu su doputene sve strateke radnje koje maksimiraju sreu ili korist nekoga pojedinca i to ukoliko se dadu dovesti u vezu s mogunostima svakoga drugog da maksimira svoju sreu ili korist. Utilitarizam, naravno, pot pada pod onaj stupanj internaliziranja koji se postie u konvencionalnim etikama dunosti: motivi djelovanja osta ju izvanjski moralno uraunljivom subjektu. Ako, pak, i njih valja ukljuiti u podruje moralnog vrednovanja, mora se zahtijevati da se moralno dobrima smiju nazvati samo one radnje koje se ne slau samo s opim zakonima, nego su motivirane jedino potivanjem zakona (a ne empirijski 110

s obzirom na posljedice radnji). Formalistika etika (Kant) povezuje kriterij openitosti normi sa irim kriterijem auto nomije, tj. neovisnosti o kontingentnim motivima. Granica formalistike etike iskazuje se u tome to se sklo nosti koje su nespojive s dunostima moraju izdvajati iz moralno relevantnog podruja i zatomljivati; pri tomu se one interpretacije potreba koje vrijede na nekome sluaj nom stanju socijalizacije moraju prihvaati kao danost. Njih se ne moe uiniti predmetom diskurzivnog procesa obra zovanja volje. Tek komunikativna etika osigurava openi tost doputenih normi i autonomiju djelatnih subjekata i to jedino diskurzivnim ispunjavanjem pretenzija za valjanou s kojima se pojavljuju norme, tj. time to na valja nost mogu pretendirati samo one norme o kojima se (bez prisile) suglase (ili o kojima bi se suglasili) svi pogoeni kao uesnici nekoga diskursa ako zaponu (ili ako bi zapo eli) s diskurzivnim obrazovanjem volje. Tada i pitanje o tomu koje bi sektore valjalo regulirati kompromisom ili formalnim normama djelovanja moe postati predmetom diskusije. Tek je komunikativna etika univerzalna (a nije, poput formalistike etike, ograniena na podruje privat nog morala koje je odvojeno od pravnih normi); tek ona osigurava autonomiju (time to nastavlja proces uklapanja pokretalakih potencijala u komunikativnu strukturu dje lovanja, to upravo proces socijalizacije nastavlja s voljom i svijeu). (d) Ako izmeu normativnih struktura, koje jo danas po sjeduju imperativnu mo, i politiko-ekonomskog sistema ne postoji funkcionalno dostatna suglasnost, motivacijske bi se krize jo uvijek mogle izbjei razdvajanjem kultur noga sistema. Razdvajanje ovdje znai da kultura ostaje predmetom privatnog uitka ili profesionalnog interesa, da ju se, ak, kao neku vrstu prirodnog rezervata stavi pod administrativnu zatitu, ali da ju se pri tomu odvoji od procesa socijalizacije. Bez obzira na to to se ne mogu spoznati nadomjesci predaje koji bi se mogli pojaviti umje sto razdvojenih sastavnih dijelova kulture, ipak je mo111

gue razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti ke i kompleksi iskustava kontrakultur u kojima se utje lovljuje umjetnost poslije aure, ve danas odluujua za ti pine procese socijalizacije na nekim podrujima, ona su, dakle, zadobila mo da obrazuju motive. Dbert i Nunner su u jednom radu razloili argument da su semantiki su vie! dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele vantniji za ponaanje, to manje uspijeva pronalaenje neu padljivog rjeenja u okviru konvencionalistikih normi za zadatak faze adolescencije. Znaenje nekonvencionalnog iz laza iz adolescentne krize objanjava K. Kenniston reflek sivnim stavom koji mlad ovjek stjee u vezi s interpretacijskim obrascima koje mu drutvo nudi, stavom koji mu doputa da u razraunavanju s tim kulturnim interpreta cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: We will need to distinguish more sharply than we have done so far between attitudes and belief systems on the one hand and the cognitive frameworks or developmental levels within which any given attitude or belief is held. William James long ago contrasted the once-born and twice-born: the once-born are those who unreflectively and 'innocently' accept the convictions of their childhoods; the twice-born are those who may adhere to exactly the same convictions, but who do so in a different way after a protracted period of doubt, criticism, and examination of these beliefs. Viewed as atti tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de velopmental level of the once- and twice-born are extre mely different. In other words, we need to examine not only the beliefs men hold, but the way they hold them the complexity, richness, and structure of their views of the world. Politically and socially, it may be more impor tant that members of a given subculture posses a relativistic view of truth than that they are conservatives or li 124 berals. Pomou tog razlikovanja moi u uokviriti svoju tezu time to se danas dominantni (i u svome djelovanju disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije
124

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, to ee oblik razvoja adolescentne krize bude iziskivao dvostruko roe nje i spreavao konvencionalan izlazak iz adolescencije: eksplicitnome testu predaje iz logikih razloga e se po najprije opirati univerzalistiki vrijednosni sistemi i kontrakulturni aspekti iskustava. Tonost injenice da se sma njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole scentne krize mogue je potkrijepiti sljedeim indikato rima 125 : ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob razovanja i sve veim dijelovima stanovnitva omoguuje psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (1316. godi ne ivota) i produljenje te faze (u ekstremnim sluajevima do 30. godine ivota); formalno kolovanje kognitivnih sposobnosti poveava vjerojatnost da e biti zapaene disonance izmeu ponu enih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da e se zaotriti problematika identiteta; razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i irenja odgoj nih tehnika tipinih za srednje slojeve pospjeuju procese socijalizacije koji mlada ovjeka optereuju adolescentnim problemima; farmaceutski omogueno poputanje seksualnih zabra na (isto kao i privremeno i prema slojevima razliito oslo baanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra hova, a uz proireni prostor za eksperimentiranje kod ado lescenta. Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste ma uloga moe se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalistikim drutvima sve vie njihovih lanova mora ovladati univerzalistikim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro fesionalnu djelatnost. Budui da kulturna predaja nudi uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni kativne etike, koja u politiko-ekonomskome sistemu ne
125

K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387388.

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit. 113

112

g Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

gue razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti ke i kompleksi iskustava kontrakultura u kojima se utje lovljuje umjetnost poslije aure, ve danas odluujua za ti pine procese socijalizacije na nekim podrujima, ona su, dakle, zadobila mo da obrazuju motive. Dbert i Nunner su u jednom radu razloili argument da su semantiki suvioi dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele vantniji za ponaanje, to manje uspijeva pronalaenje neu padljivog rjeenja u okviru konvencionalistikih normi za zadatak faze adolescencije. Znaenje nekonvencionalnog iz laza iz adolescentne krize objanjava K. Kenniston reflek sivnim stavom koji mlad ovjek stjee u vezi s interpretacijskim obrascima koje mu drutvo nudi, stavom koji mu doputa da u razraunavanju s tim kulturnim interpreta cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: We will need to distinguish more sharply than we have done so far between attitudes and belief Systems on the one hand and the cognitive frameworks or developmental levels within which any given attitude or belief is held. William James long ago contrasted the once-born and twice-born: the once-born are those who unreflectively and 'innocently' aecept the convictions of their childhoods; the twice-born are those who may adhere to exactly the same convictions, but who do so in a different way after a protracted period of doubt, criticism, and examination of these belief s. Viewed as atti tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de velopmental level of the once- and twice-born are extremely different. In other words, we need to examine not only the beliefs men hold, but the way they hold them the complexity, richness, and structure of their views of the world. Politieally and socially, it may be more irnportant that members off a given subeulture posses a relativistie view of truth than that they are conservatives or li124 berals. Pomou tog razlikovanja moi u uokviriti svoju tezu time to se danas dominantni (i u svome djelovanju disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije
124

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, to ee oblik razvoja adolescentne krize bude iziskivao dvostruko roe nje i spreavao konvencionalan izlazak iz adolescencije: eksplicitnome testu predaje iz logikih razloga e se po najprije opirati univerzalistiki vrijednosni sistemi i kontrakulturni aspekti iskustava. Tonost injenice da se sma njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole scentne krize mogue je potkrijepiti sljedeim indikato rima 125 : ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob razovanja i sve veim dijelovima stanovnitva omoguuje psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (1316. godi ne ivota) i produljenje te faze (u ekstremnim sluajevima do 30. godine ivota); formalno kolovanje kognitivnih sposobnosti poveava vjerojatnost da e biti zapaene disonance izmeu ponu enih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da e se zaotriti problematika identiteta; razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i irenja odgoj nih tehnika tipinih za srednje slojeve pospjeuju procese socijalizacije koji mlada ovjeka optereuju adolescentnim problemima; farmaceutski omogueno poputanje seksualnih zabra na (isto kao i privremeno i prema slojevima razliito oslo baanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra hova, a uz proireni prostor za eksperimentiranje kod ado lescenta. Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste ma uloga moe se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalistikim drutvima sve vie njihovih lanova mora ovladati univerzalistikim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro fesionalnu djelatnost. Budui da kulturna predaja nudi uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni kativne etike, koja u politiko-ekonomskome sistemu ne
125

K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387388.

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.

112

8 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

113

moe funkcionirati bez konflikata, valja kod nekonvencio nalnog oblika adolescentne krize oekivati barem dva nje zina razjanjenja: povlaenje kao reakciju na pretjerane zahtjeve u odnosu na osobne resurse (sindrom ponaanja ko je je Kenniston nazvao 'otuenima'), te, s druge strane, protest uslijed autonomne organizacije svoga ja koja se u danim uvjetima ne moe beskonfliktno stabilizirati (sindrom ponaanja koji je Kenniston opisao na svojim 'mladim radikalima'). 126 Da je opravdano traenje sistemsko-kritikih potencijala u grupi mladei, potvruje se i na snimci stanja legitimacijsko-kritikih i apatinih sindroma ponaanja. Na aktivistikoj se strani nalaze studentski pokret, nemiri ue nika i egrta, pacifisti, Womens' Lib; uzmiuu stranu pred stavljaju hipiji, Jesus-People, supkultura droga, fenomeni smanjenje motiviranosti u koli itd. Taj iroki spektar poten cijala ponaanja ne moe se objasniti pozivanjem na trivi jalne psiholoke pretpostavke iznesene u ekonomskim teo rijama krize (deprivacija dovodi do protesta). 127 8. Pogled unatrag Predloena skica argumentacije, ak i da je manje povrna, ne bi bila dovoljna da odgovori na pitanja pomou kojih se mora odrediti jedna teorija kasnoga kapitalizma (usp. na prijed str. 5354). 2elio bih, svakako, da u stanovitoj mje ri pojasnim sljedee globalne tvrdnje: a) Budui da je ekonomski sistem izgubio svoju funkcio nalnu autonomiju u odnosu prema dravi, i pojave kriza u kasnome kapitalizmu izgubile su svoj samonikli karakter; za nau se drutvenu formaciju u smislu u kojem sam uveo taj termin, ne moe oekivati neka kriza sistema. Krizne tendencije, koje se umjesto nje pojavljuju, mogu se, narav
K. Kenniston, Young Radicals, New York 1968. R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.; teorijski pretencioznu interpretaciju iskustvenoga sadraja student skoga revolta pokuavaju: O. Negt, A. Kluge, ffentlichkeit und Erfahrung. Zur Organisationsfrage von brgerlicher und proletari scher ffentlichkeit, Frankfurt 1972.
127 126

no, svesti na strukture koje su proizale iz isprva uspjenog potiskivanja krize sistema. Time se objanjava ublaenje ciklikih privrednih kriza u stalnu krizu koja se, s jedne strane, pojavljuje kao materija koja je administrativno ve obraena, a s druge kao kretanje koje se administrativno jo uvijek nedovoljno kontrolira. Time se ne mogu iskljuiti konstelacije u kojima krizni management zakazuje odakle proizlazi niz posljedica, no nastupanje takvih konstelacija vie se ne moe sistematski prognozirati. b) Ekonomske se krizne tendencije reaktivnim preventiv nim djelovanjem drave u toj mjeri pomiu u politiki sis tem da pribavljanje legitimacije moe otkloniti deficite ra cionalnosti, a proirenje organizacijske racionalnosti poja vu deficita legitimacije. Nastaje niz kriznih tendencija koje s genetikoga gledita predstavljaju hijerarhiju kriznih fenomena koji se pomiu odozdo prema gore i koji se, s gledita dravnoga kriznog managementa, odlikuju time to se mogu naizmjenino supstituirati unutar odreenih gra nica. Te su granice, s jedne strane, odreene fiskalno raspo loivom masom vrijednosti, o ijem se smanjivanju ne mo gu davati krizno-teorijski uvjerljive prognoze (vidi a), i, s druge strane, pribavljanjem motivacije od strane sociokul turnoga sistema. Stoga je za prognozu krize odluan supstitutivni odnos izmeu nedostatnih resursa vrijednosti i smisla. c) to je kulturni sistem manje u stanju da proizvede do statne motivacije za politiku i za sistem obrazovanja i za poljavanja, tim e se vie nedostatni smisao morati nado mjetati potroivim vrijednostima. U istoj se mjeri ugro avaju i distribucijski obrasci koji proizlaze iz podrutvljene proizvodnje za nepoopive interese. Definitivne prepreke pribavljanju legitimacije su krute normativne strukture koje ekonomsko-politiki sistem vie ne snabdijevaju ideolokim resursima, nego ga konfrontiraju s pretjeranim zahtjevima. Kriza se legitimacije, ukoliko ova gruba dijagnoza valja, trajno moe izbjei samo ako se promijeni oblik latentnih klasnih struktura kasnoga kapitalizma ili, pak, ako se uklo8* 115

114

ni legitimaeijska prisila pod kojom se nalazi administrativni sistem. To bi se, opet, moglo postii time to bi se integra cija unutranje prirode uope prilagodila nekome drugom modusu socijalizacije, tj. odvojila od normi kojima je po trebno opravdanje. Tu u mogunost razmotriti u zaklju nome dijelu.

O logici problema legitimacije

Teoremi o krizi motivacije koje sam razmotrio u prethodno me poglavlju, zasnivaju se na dvije pretpostavke. Prije sve ga polazim od toga (zajedno s Freudom, Durkheimom i Meadom) da se motivacije obrazuju pounutranjenjem sim boliki reprezentiranih struktura oekivanja. Socioloki koncept pounutranjenja (Parsons) otvara niz problema na psiholokoj razini. Psihoanalitiki pojmovi za mehanizme uenja (ovladavanje objektom, identifikacija, internalizacija uzora) su itavim nizom empirijskih ispitivanja djelo mino precizirani u djeje uenje motiva, a djelomino do punjeni kognitivnim shvaanjima, ili, pak, nadomjeteni shvaanjima teorije uenja. Koncentrirat u se na drugu, jau pretpostavku, da, naime, vrijednosti i norme prema kojima se obrazuju motivi, posjeduju imanentan odnos pre ma istini. To znai s ontogenetskog aspekta da je motivacijski razvoj u Piagetovu smislu vezan za kognitivno relevan tan razvoj moralne svijesti, pri emu se stupnjevi moralne svijesti mogu rekonstruirati logiki, tj. u pojmovima siste matski ureena slijeda sistema normi i kontrola ponaa nja. Najviem stupnju moralne svijesti odgovara univerzal ni moral koji je mogue svesti na osnovne norme umnoga govora, moral koji, nasuprot konkurentnim etikama, ne po stavlja (oslonjen na ontogenetski sagledivu hijerarhiju stup njeva svijesti) samo empirijsku, nego i (pozivajui se na argumentativno ispunjenje svoje pretenzije na valjanost) sistematsku pretenziju na nadmonost. U naem kontekstu interesantan je samo taj sistematski aspekt ustvrenoga od nosa prema istini faktiki vaeih vrijednosti i normi. 117

Pojam legitimne vlasti128 Maxa Webera svraa panju na ve zu izmeu vjere u legitimnost i potencijala opravdanja pore daka, s jedne, a njihove faktike valjanosti s druge strane. Osnova legitimnosti omoguuje da se spozna o koje se to zadnje principe moe oslanjati 'valjanost' neke vlasti, tj. pretenzija za pokornou inovnika prema vladaru, a po danika i prema vladaru i prema inovnicima.129 Budui da im se reprodukcija zasniva na privilegiranom prisvajanju drutveno proizvedenoga bogatstva, klasna drutva moraju rijeiti sljedei problem: kako nejednako rasporediti viak drutvenog proizvoda, a da to ipak bude legitimno.130 Ona to rjeavaju strukturnom prisilom, dakle time to je asime trina raspodjela legitimnih mogunosti zadovoljavanja po treba propisana jednim sistemom normi koji nailazi na uva avanje. Faktiko priznavanje takvog sistema normi zacije lo ne poiva samo na vjeri u legitimnost onih kojih se on tie, ve i na strahu od indirektnih sankcija, na pokorava nju tim sankcijama te na pukom poputanju (compliance) naoigled percipirane vlastite nemoi i nepostojanja alter nativa (tj. sputane fantazije). Cim, meutim, nestane vjere u legitimnost nekoga postojeeg poretka, oslobaa se la tentna prisila ugraena u sistem institucija ili kao mani festna prisila odozgo (to je mogue samo privremeno) ili, pak, u obliku proirivanja prostora za participaciju (ime se mijenja i klju za raspodjelu mogunosti legitimnog za dovoljavanja potreba, tj. stupanj represije koju vlast vri): Na 'legitimnost' neke vlasti -moe se, naravno, gledati i sa mo kao na mogunost da se vlast smatra takvom u relevant noj mjeri i da se prema njoj praktiki tako postupa. Meu tim, nipoto nije tako da se svako pokoravanje nekoj vlasti primarno orijentira prema toj vjeri. Pojedinac ili itave grupe mogu hiniti pokornost isto iz oportunistikih razlo ga, praktiki se mogu pokoravati iz osobnoga materijalnog interesa ili, pak, mogu prihvaati taj nain ponaanja kao ne izbjean zbog individualne slabosti i bespomonosti. To, M. Weber, Die Typen der Herrschaft, u: Wirtschaft und Gesell schaft, Kln 1956, sv. I, str. 157 i dalje. 129 Ibidem, sv. II, str. 701. 130 G. Lenski, Power and Privilege, op. cit., str. 43. i dalje 118
128

meutim, nije mjerodavno za klasificiranje neke vlasti. Mje rodavno je, naprotiv, da njezina vlastita pretenzija na legi timnost u relevantnoj mjeri 'vai' po sebi, uvruje njezino ustrojstvo i sudjeluje u izboru sredstava vladavine.131 Upo trebljivost pojma legitimnosti koji, ovisno o oblicima i sa drajima legitimacije, doputa razgraniavanje tipova legi timne vlasti u smislu Maxa Webera, u suvremenoj je socio logiji neosporna; kontroverzan je, meutim, odnos legitima cija prema istini. Taj se odnos mora pretpostaviti ukoliko se smatra moguom kriza motivacije, kriza koja nastaje iz sis tematskog smanjivanja resursa smisao. Nekontingentni razlozi nestajanja legitimacije mogu se, naime, dobiti jedino iz svojeglave, ti. o istini ovisne evolucije interpretativnih sistema koja sistematski ograniava adaptacijske kapacitete drutva. 1. Pojam legitimacije Maxa Webera Kontroverza o ovisnosti legitimacija o istini na sociolokoj se je razini zapalila oko Weberova dvosmislena shvaanja racionalne vlasti, tj. onog tipa zakonite i postupcima re gulirane vlasti koji je karakteristian za moderna drutva. Iskustvo pokazuje, kae Weber, da se nijedna vlast ne zadovoljava samo materijalnim ili samo afektivnim ili samo vrijednosno-racionalnim motivima kao ansama svoga op stanka. Dapae, svaka vlast nastoji pobuditi i odravati vje 132 ru u svoju legitimnost. Weber ak openito utvruje po trebu svake vlasti, pa i svake ivotne mogunosti uope, za samoopravdavanjem. 133 Ako se vjera u legitimnost pojmi kao empirijska pojava bez imanentna odnosa prema istini, razlozi, na koje se ona eksplicitno oslanja, imaju samo psi holoko znaenje; da li e ti razlozi dostatno stabilizirati odreenu vjeru u legitimnost, ovisit e o institucionalizira nim predrasudama i opaljivim dispozicijama ponaanja od nosne grupe. Ukoliko se, meutim, za svaku djelotvornu vjeru u legitimnost pretpostavi imanentan odnos prema
132

Wirtschaft und Gesellschaft, op. cit., sv. I, str. 158. Ibidem, str. 157. 133 Ibidem, sv. II, str. 701. 119

131

istini, imat e razlozi, na koje se ta vjera eksplioitno odnosi, racionalnu pretenziju na valjanost koja se moe ispitivati i kritizirati neovisno o svome psiholokom djelovanju. U jed nome sluaju predmet istraivanja moe biti samo motivacijska funkcija razloga opravdavanja; u drugome se sluaju motivaoijska funkcija ne moe promatrati neovisno o nji hovu logikom statusu, tj. o njihovoj pretenziji da se racio nalno motiviraju, pretenziji koju je mogue kritizirati; to vrijedi i u sluaju kada se, kao obino, tu pretenziju kontrafaktiki objavljuje i stabilizira. Za shvaanje racionalne vla sti134 ta alternativa znai da se u prvome sluaju neka vlast smatra legitimnom ako su ispunjena najmanje dva uvjeta: a) normativni poredak mora biti pozitivno odreen, i b) prav ni subjekti moraju vjerovati u njegovu legalnost, tj. u formalno korektan postupak stvaranja i primjene prava. Vjera u legitimnost svodi se na vjeru u legalnost: dovoljno je pozvati se na legalno donoenje neke odluke. Ipak, u slu aju da je vjera u legitimnost ovisna o istini oito nee biti dovoljno pozivanje na injenicu da drava smije vriti mo nopol u stvaranju i primjeni prava prema jednom sistemu propisanih racionalnih pravila. Postupak ne moe kao takav proizvoditi legitimaciju, tovie, sama procedura konstitui ranja je pod legitimacijskom prisilom. Stoga valja ispuniti barem jo jedan uvjet ukoliko se na legalnu vlast treba gle dati kao na legitimnu: moraju se navesti razlozi za legitimirajuu snagu toga formalnog postupka, primjerice taj da dr avna vlast ima kompetenciju postupanja, vlast koja je konstituirana primjereno ustavu.135 Prvu od navedenih pozicija danas zastupa Niklas Luhmann: Pravo nekog drutva je potvreno kada legitimnost iste legalnosti nailazi na priznanljle, ikada se, dakle, pravo potuje stoga to je sainjeno prema odreenim pravilima i nad lenom odlukom. Time u sredinjem pitanju ljudskoga za jednitva proizvoljnost postaje institucijom. 136 Luhmann Ibidem, str. 160; str. 703. i dalje. Ch. Siara, Brgerliches Formalrecht bei Max Weber, diplomski rad, Frankfurt 1968. 136 N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, op. cit., str. 167.
135 134

ovdje slijedi decizionistiko pravno uenje koje je osnovao Carl Schmitt: Pozitiviranje prava znai da se za proizvolj ne sadraje moe dobiti legitimna pravovaljanost, i to odlu kom kojom pravo stupa na snagu i kojom ono opet moe izai van snage. Pozitivno pravo vrijedi na osnovi odluke.137 Formalna su pravila postupka dostatna za legitimirajue premise odluke i nije im vie potrebna nikakva druga legi timacija. Jer, svoju funkciju da apsorbiraju nesigurnost, ona ionako ispunjavaju: neizvjesnost o tomu koja e se odluka donijeti, ona povezuju s izvjesnou da e se neka odluka uope donijeti.138 Apstraktna obavezna valjanost normi koje ne moraju imati materijalno opravdanje koje bi prelazilo korektno istraivanje njihova nastanka i primjene, slui tomu da se stabiliziraju oekivanja u vezi s ponaanjem tako da budu otporna na razoaranje i da se time garanti raju strukture. 139 Normativna valjanost moe, naravno, is punjavati tu funkciju samo tako dugo dok je ona latentna i dok eksplicitno ne ulazi u smisao trebanja: Socijalni pro cesi uenja i postupanja s razoaranjem su u svakome nor miranju pretpostavljeni oekivanjima u vezi s ponaanjem, no u normiranom se smislu ne mogu reflektirati.140 Besmi sleno je da se faktiku vjeru u legitimnost i pretenziju nor mi na valjanost ispituje s obzirom na razloge valjanosti koje je mogue podvri kritici; tovie, fikcija da bi se to moglo uiniti ako bude potrebno spada u konstituente kontrafaktikih oekivanja sigurnih u ispunjenje trebanja. Njih se, pak, moe pojmiti samo s funkcionalistikoga gledita, tj. tako da se s pretenzijama na valjanost ne postupa kao s funkcional no nunim zabludama. Zabludu se, meutim, ne smije razot kriti ukoliko se ne eli uzdrmati vjeru u legalnost.141 Isti autor, Positives Recht und Ideologie, u: Soziologische Auf klrung, op. cit., str. 180. 138 N. Luhmann, Legitimation durch Verfahren, Neuwied 1969, str. 51. 139 Ibidem, str. 139. 140 Ibidem, str. 240. 141 Strukture reduciraju krajnju sloenost svijeta na vrlo sueno pojednostavljeno podruje oekivanja koja se pretpostavljaju kao premise ponaanja i obino se vie ne propituju. One, dakle, uvijek poivaju na zavaravanjima, (...) posebice u vezi sa zbiljskim dje latnim potencijalom ovjeka, i moraju stoga biti usmjerene na ra zoaranja. Op. cit., str. 233234. 121
137

120

Drugu od dviju spomenutih pozicija zastupao je Johannes Winckelmann. Formalnu racionalnost u smislu Maxa Webera on ne smatra dostatnom osnovom za legitimaciju le galne vlasti: vjera u legalnost ne ligitimira per se. tovie, pozitivizam zakona iziskuje vrijednosno-racionalno zasno van consensus omnium: Vrijednosno-racionalni postulati tvore regulativne principe za normativne postavke i za nji hovo konkretiziranje. Normativno su legitimirane samo one postavke, ( . . . ) koje se dre unutar time povuenih granica formalnoga pravnog principa. 142 Legalnost moe stvoriti le gitimnost samo i jedino onda ako je mogue navesti razlo ge za to da odreeni formalni postupci pod odreenim insti tucionalnim rubnim uvjetima ispunjavaju materijalne pre tenzije na pravednost: Po svome principijelnom shvaanju pojam legalne vlasti kod Maxa Webera odnosi se na racio nalnu, i to vrijednosno-racionalno orijentiranu zakonsku vlast koja je tek u svome izopaenom obliku denaturirana u lienu dostojanstva, vrijednosno neutralnu i isto svrhovito-racionalno formalnu legalnu vlast.143 Winckelmannova je teza s hermeneutikog aspekta dvojbena, budui da dovodi do sistematske konzekvencije da se vrijednosno-racionalne osnove vjere u legalnost mogu obrazlagati i kritizirati; to se, meutim, s Weberovim shvaanjem racionalno nerazrjeiva pluralizma sukobljenih vrijednosnih sistema i vjerskih sna ga144 ne moe dovesti u vezu.145 No, u naem kontekstu to nije tako znaajno. Meutim, i sa sistematskog aspekta e prihvaanje obrazloivih temeljnih materijalnih normi do voditi do potekoa koje iziskuju teoretsko isticanje odree nih normativnih sadraja. Filozofski napori oko rehabilita cije tradicionalnoga ili, emu izgleda sam Winckelmann nagi" J. Winckelmann, Legitimitt und Legalitt in Max Webers Herr schaftssoziologie, Tbingen 1952, str. 7576. 143 Ibidem, str. 7273. 144 K. Jaspers, Max Weber, Oldenburg 1932. 145 Usp. W. J. Mommsen, Max Weber und die deutsche Politik, T bingen 1959, str. 418: Kada Winckelmann u Weberovoj teoriji de mokratske vlasti eli ukazati na takozvane 'imanentne zapreke le gitimnosti' vrijednosno-racionalne vrste, zapreke na kojima granicu nalazi puko formalni legalizam, tada se radi o potpuno pogrenoj interpretaciji. 122
142

nje, modernoga prirodnog prava, bez obzira u kojoj njego voj verziji, dosada su propadali isto kao i pokuaji zasniva nja materijalne etike vrijednosti (u smislu Schelera ili Nicolaia Hartmanna). Da bi se dokazala mogunost kritike pretenzija na ispravnost nije potrebno prihvaati teret tak va dokazivanja. Dovoljan je, tovie, priziv na temeljne nor me umnoga govora koje pretpostavljamo u svakome, pa ta ko i u praktikom diskursu. U tomu sam smislu u svojem raspravljanju s Luhmannom vjeru u legalnost izveo iz obrazloive vjere u legitimnost: Ispravan postupak nastajanja neke norme, dakle zakoni tost nekoga postupka kao takva garantira samo to da odgo vornost za vaee pravo snose instancije koje su predviene u nekome politikom sistemu, koje su dobile odreene kom petencije i koje su priznate kao kompetentne. Te su instan cije, meutim, dio jednoga vladajueg sistema koji valja u potpunosti legitimirati ukoliko ista legalnost moe vrijediti kao obiljeje legitimnosti. U nekome faistikom reimu, na primjer, zakonitost upravnih akata moe imati funkciju mistificiranja to znai da sm pravno4ehni'ki oblik, i sta legalnost, nee moi osigurati trajno priznavanje ukoliko se vladajui sistem ne moe legitimirati neovisno o zakoni tom vrenju vlasti. 'Potrebni su osobiti razlozi da bi se pre uzela selekcijska dostignua koja se zasnivaju na odluci', priznaje Luhmann; on, meutim, misli da se institucionali ziranom zakonitou procedure, postupkom, dakle, 'stvaraju takvi dodatni razlozi za priznavanje odluke te se u tom smi slu mo odluivanja obrazuje i legitimira, tj. osamostaljuje od konkretno provoene prisile.' Neki postupak moe, me utim, legitimirati jedino indirektno, tj. ukazivanjem na in stancije koje, pak, moraju biti priznate. Tako, primjerice, pisani graanski ustavi sadre katalog temeljnih prava koji je dobro osiguran od promjena i koji ima legitimirajuu mo samo ukoliko ga se razumije u vezi s nekom ideologi jom vladajueg sistema. Nadalje, organi, nadleni za uspo stavljanje i primjenu prava, nisu ni u kom sluaju legitimi rani legalnou naina svojih postupaka, nego jednom op om interpretacijom koja u cijelosti podrava vladajui sis123

tem. Graanske teorije parlamentarizma i narodnog suvere niteta bile su dio jedne takve ideologije. Temeljni je nespo razum jednoga pravnog uenja, za koje se ak moe sumnja ti da je ideologija, decizionizma, da bi se valjanost pravnih normi mogla zasnivati iskljuivo i jedino na odluci. Jer, naivna pretenzija na valjanost normi djelovanja u svakom sluaju ukazuje (barem implicitno) na diskurzivnu obrazloivost. Ako su vane odluke legitimne, tj. ako ih je mogue donositi neovisno o konkretno vrenoj prisili i sankcijama koje manifestno prijete te ako se, usprkos svemu tomu, mo gu redovno provoditi, makar i protiv interesa onih kojih se tiu, tada one moraju vrijediti kao ispunjenje priznatih normi. Ta nenasilna normativna valjanost poiva na pretpo stavci da se norma, ako ustreba, moe opravdati i braniti od kritike. Ta se, pak, pretpostavka ne pojavljuje sama od sebe. Ona je posljedica tumaenja prikladnoga za konsen zus, tumaenja koje ima funkciju opravdavanja, drugim ri jeima: slike svijeta kojoj je zadatak legitimirati vlast.1** Diskusija o odnosu vjere u legitimaciju prema istini zaela se na Weberovu shvaanju vjere u legalnost; ona, meu tim, vodi do problema obrazloivosti normi djelovanja i vrednovanja uope problema koji je nemogue rijeiti sociolokim sredstvima. Ako bi se prisilno moglo osporava ti sposobnost praktikih pitanja da budu istinosna, tada bi moja pozicija bila neodriva. Stoga elim prvo (23) pri kazati mogunost obrazlaganja normativnih pretenzija na valjanost, tj. na racionalno motiviranje njihovog priznava nja, da bih, potom (4), razmotrio kako se to (u drutvima naega tipa) zbiljski ponaa u pogledu legitimacijsike preten zije postojeih sistema normi: da li je prihvaanje obavezujueih odluka bez prethodnog obrazlaganja danas postalo rutinom ili se, pak, funkcionalno potrebne motivacije proiz vode pounutranjavanjem normi kojima je potrebno oprav davanje.
146 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. it., str. 243 244.

2. Sposobnost praktikih pitanja za istinitost Dualizam izmeu bitka i trebanja, injenica i vrijednosti, naelno razjanjen od Humea, oznaava logiku neizvedivost preskriptivnih naela ili vrijednosnih sudova iz dekla rativnih naela ili izjava.147 U analitikoj je filozofiji to bilo ishoditem nekognitivistike obrade praktikih pitanja. Em pirijsku liniju argumentacije moemo razlikovati od decizionistike: obje konvergiraju u uvjerenju da se moralne kontroverzije naposljetku ne mogu razrijeiti pomou razlo ga, budui da su vrijednosne premise iz kojih izvodimo mo ralna naela iracionalne. Empirijske se pretpostavke kreu u smjeru primjene praktikih naela kako bi se ili izrazilo stavove i potrebe govornika ili izazvala odnosno izmanipulirala spremnost sluatelja na odreeno ponaanje. U anali tikoj su filozofiji s tim u vezi provoena, prije svega, se mantika i pragmatika istraivanja o emotivnome znaenju moralnih iskaza (Stevenson, Monro). 148 Decizionistike pret postavke ukazuju na to da praktika naela pripadaju jedno me autonomnom podruju koje slijedi logiku razliitu od logike teoretsko-empirijskih naela i koje je, umjesto s is kustvima, povezano sa inima vjerovanja ili s odlukama. U analitikoj su filozofiji s tim u vezi provoena prvenstveno jeziko-logika istraivanja i to bilo o pitanjima deontike logike (von Wright), bilo openito o formalnoj nadgradnji preskriptivnih jezika (Hare). 149 Kao primjer izabrat u jedan instruktivan rad K. H. Iltinga koji povezuje oba pravca da bi odbio kognitivistiku preten ziju za opravdanjem praktikih naela; Ilting pokuava da sredstvima jezine analize rehabilitira jednog Hobbesa 150 Carla Schmitta.
147 K. R. Popper, Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, sv. I, Bern 1957, pogl. 5: Natur und Konvention, str. 90. i dalje. 148 L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven 1950; D. H. Monro, Empiricism and Ethics, Cambridge 1967. 149 R. M. Hare, Die Sprache der Moral, Frankfurt 1972. 150 K. H. Ilting, Anerkennung, u: Probleme der Ethik, Freiburg 1972.

124

125

Ilting donosi unaprijed stvorenu odluku koju dalje ne obra zlae i po kojoj se norme izvode iz postulata (imperativa). Elementarni postulat glasi: (a) da govornik eli da se neto zbilo, i (b) da eli da sluatelj prihvati i ozbilji neko stanje stvari koje on hoe (str. 97); (a) bilo neka odreena volja, (b) bilo neki zahtjev. Ilting, nadalje, povlai razliku izmeu misli koju zahtjev sadri; apela na volju onoga kojemu je zahtjev upuen da tu misao prihvati i djeluje u skladu s njom; i, konano, ina volje onoga kojemu je zahtjev upu en, ime on prihvaa ili odbija taj apel. Odluka o tomu da se povinuje imperativu nekoga drugog nije njegovim zahtje vom uzrokovana niti logiki niti kauzalno: Moe se tra iti samo ono za to ga se moe ponukati pomou prijetnje veim zlom. (str. 99) Samo o empirijskim motivima ovisi kako e on u pogledu nekog imperativa voljno postupiti. Veu li se, sada, dva imperativa na osnovi uzajamnosti tako to se obje strane sloe da e potivati svoje obostrane za htjeve, govorit emo o ugovoru. Ugovor utemeljuje normu koju priznaju ugovorne stranke: Priznavanje zajednike norme stvara odreena oekivanja u vezi s ponaanjem koja jednome od sudionika mogu dati povoda da kao prvi izvri neku aktivnost koja je drugoj strani u interesu. Time, me utim, i zahtjev drugome da i on izvri dogovorenu aktivnost prestaje biti puko traenje koje onaj kojemu je upueno moe prihvatiti ili odbiti po svojemu nahoenju (kao u slu aju imperativa). Ono postaje zahtjev koji je on unaprijed prihvatio kao uvjet svoga djelovanja. (str. 100101). Imperativna konstrukcija koju Ilting predlae u svrhu re konstrukcije sistema normi prikladna je za nekognitivistiki cilj dokazivanja. Budui da se kognitivni sastojak postulata (htijenje, zapovijedanje) ograniava na propozicionalni sadr aj (eljeno stanje stvari, (misao koju zahtjev sadri) i da su inovi volje (neka odluka, neko vjerovanje, neki stav) samo empirijski motivirani (pribavljanje priznanja potreba ma ili interesima), tako ni neka norma, im je stupila na sna gu vlastitom voljom ugovornih strana, ne moe sadravati ni ta to bi bilo podobno za kognitivnu podrku ili za problematiziranje, dakle za opravdavanje ili osporavanje. Bilo bi 126

besmisleno da se praktika naela ele opravdavati druk ije negoli ukazivanjem na injenicu empirijski motiviranog zakljuivanja ugovora: Nije vie smisleno traiti opravda nje zajedniki priznate ugovorne norme. Oba su partnera imala dostatan motiv da prihvate ugovornu normu /. .. / Isto je tako besmisleno traiti opravdanje norme da se ugo vore mora potivati. (str. 101) Predloena konstrukcija (iji bi se eksplicitan sadraj moglo teko povezati s njezinim vlastitim statusom) ocjenjuje se primjereno zadatku da to potpunije objasni smisao i efi kasnost normi. Meutim, ona ni u kom sluaju ne moe za dovoljavajue objasniti jednu sredinju znaenjsku kompo nentu, tj. trebanje ili normativnu valjanost. Norma ima ob vezatan karakter u tomu se i sastoji njezina pretenzija na valjanost. No, ako taj dogovor nose samo empirijski motivi (kao to su sklonost, interes, strah od sankcija), nije mogu e uvidjeti zato bi se neki ugovorni partner, kada mu se izmijene njegovi prvobitni motivi, trebao jo smatrati oba veznim prema dogovorenoj normi. Iltingova konstrukcija nije primjerena stoga to ne doputa da se naznai odluu jua razlika izmeu poslunosti konkretnim naredbama i povinovanja int er subjektivno priznatim normama. Stoga Ilting vidi da mora pribjei pomonoj hipotezi da je prilikom priznavanja bilo koje norme unaprijed utvreno priznava nje jedne 'osnovne norme': na priznavanje neke norme valja gledati kao na voljni in koji se opet moe primijeniti i pro tiv sebe samoga. (str. 103) Samo, uslijed kakvog bi se to motiva moglo priznavati tako besmislenu osnovnu normu? Valjanost normi ne moe se obrazloiti obvezivanjem da ih se nee mijenjati; jer, interesna konstelacija se s obzirom na polazno stanje moe trenutano promijeniti, tako da nor me koje se osamostaljuju spram svoje interesne baze, gube, prema konstrukciji samog Iltinga, smisao normativnega re guliranja uope. Ako se pak, s druge strane, hoe izbjei ne zgoda da se nestalne interesne konstelacije normativno utvr uje na neodreeno vrijeme, te doputati revizije, tada se moraju oznaiti motivi u prilog revizije. Ako bi bilo koja promjena motiva bila dostatnim povodom za mijenjanje 127

norme, tada se ne bi moglo uvjerljivo prikazati kakva treba biti pretenzija na valjanost neke norme za razliku od imperativnoga smisla nekog zahtjeva. Ako meutim, s druge stra ne, mogu postojati samo empirijski motivi, svaki e motiv biti jednako dobar kao i bilo koji drugi; svaki je opravdan samom svojom egzistencijom. Jedini motivi koji se mogu istaknuti pred drugima su oni za koje je mogue navesti razloge. Odatle proizlazi da pretenziju neke norme na valjanost nee mo moi objasniti sve dok se ne pozovemo na neki racio nalno motiviran dogovor ili barem na uvjerenje da je mo gu konsenzus o razlonom prihvaanju neke predloene norme. No, tada je nedostatan model ugovornih strana koje jedino moraju znati to neki imperativ znai. Primjeren model je komunikacijska zajednica onih kojih se to tie, koji, kao uesnici u nekom praktikom diskursu, ispituju pretenziju normi na valjanost, te, ukoliko je prihvaaju s razlogom, dolaze do uvjerenja da su predloene norme u danim uvjetima ispravne. Pretenziju normi na valjanost ne obrazlau iracionalni inovi volje ugovornih partnera, nju obrazlae racionalno motivirano priznavanje normi koje se u svako doba mogu problematizirati. Kognitivni sastavni dio normi se, dakle, ne ograniuje na propozicionalne sadr aje normiranih oekivanja u vezi s ponaanjem; sama nor mativna pretenzija na valjanost kognitivna je u smislu (uvi jek kontrafaktike) pretpostavke da ju je mogue diskurziv no ispuniti, t j . obrazloiti u argumentirano postignutom kon senzusu uesnika. Imperativno izgraena etika ne dostie pravu dimenziju ne koga mogueg opravdanja praktikih naela: moralnu argu mentaciju. Kako pokazuju primjeri Maxa Webera ili Poppera postoje, naravno, pozicije koje doputaju mogunost mo ralnog argumentiranja, a istovremeno inzistiraju na decizionistikoj obradi problematike vrijednosti. Razlog je uzak koncept racionalnosti koji doputa samo deduktivne argu mente. Budui da neki valjan deduktivni argument nije u sta nju niti da proizvodi nove informacije niti da pridonosi od128

reivanju istinosnih vrijednosti njegovih komponenata, mo ralna je argumentacija ograniena na dva zadatka: na anali tiko ispitivanje konzistencije vrijednosnih premisa ili utemeljujuega sistema preferencija, s jedne strane, te, s druge, na empirijskom ispitivanju ostvarivosti ciljeva koji su selek cionirani s vrijednosnih gledita. Ova vrsta racionalne kri tike vrijednosti ne mijenja nita u vezi s iracionalnou izbora samih sistema preferencija. U metaetikoj primjeni naela kritikoga racionalizma korak dalje je napravio Hans Albert.151 Ako se, kao to to ini kri ticizam, odustane u znanosti od ideje obrazlaganja, a da se ne odustaje od falibistiki interpretirane mogunosti kri tikoga ispitivanja, tada naputanje pretenzija na opravda vanje u etici ne moe, bez daljnjega, imati decizionistike konzekvencije. Budui da kognitivne pretenzije s usvojenih gledita isto tako podlijeu racionalno motiviranom vred novanju kao i praktike pretenzije, Albert potvruje moguH. Albert, Traktat ber kritische Vernunft, pogl. III, str. 55. i d.; J. Mittelstrass (Das praktische Fundament der Wissenschaft, konstanz 1972, str. 18) primjeuje, dodue, s pravom da se Popper-Albertova trilema tek proizvodi nemotiviranim izjednaavanjem deduktivnog obrazloenja s obrazloenjem uope; K. O. Apel (Das Apriori der Kommunikationsgemeinschaft, u: Transformation der Philosophie, Frankfurt 1973, sv. II, str. 405. i d.) razlikuje deduktivno i transcedentalno obrazloenje i svodi nereflektivnost kriti koga racionalizma na karakteristino neobaziranje na pragmatiku dimenziju argumentacije: Naime, uz pretpostavku apstrahiranja pragmatike znakovne dimenzije, ne postoji nijedan ljudski subjekt argumentacije, a otuda niti mogunost refleksije o za nas uvijek pretpostavljenim uvjetima mogunosti argumentacije. Umjesto toga postoji naravno beskonana hijerarhija me/a-jezika, meta-teorija itd., u kojoj refleksijska kompetencija ovjeka kao kompe tencija argumentacijskoga subjekta istodobno na sebe svraa po zornost i skriva se. (...) No, ipak mi jako dobro znamo da se naa refleksijska kompetencija tonije: na razini sintaktiko-semantikih sistema a priori iskljuena samo-refleksija ljudskog subjekta operacija miljenja skriva iza aporije beskonanoga regresa i omoguuje neto poput dokaza neodluivosti u Gdelovu smislu. Drugim rijeima, upravo u konstataciji nemogunosti objektivacije subjektivnih uvjeta mogunosti argumentacije u jednome sintaktiko-semantikome modelu argumentacije izraava se samorefleksivno znanje transcedentalno-pragmatikoga subjekta argumentaci je. (Ibidem, str. 406-407).
9 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu
151

129

nost kritikoga ispitivanja praktikih naela koje je, na sta novit nain, analogno ispitivanju teoretsko-empirijskih na ela. Ukljuivanjem aktivnog traenja proturjenosti u diskusiju o problemima vrijednosti, moralna e argumenta cija moi da, osim ispitivanja konzistencije vrijednosti i ostvarivosti ciljeva, preuzme i produktivan zadatak kritike izgradnje vrijednosti i normi: Iz jednoga strunog iskaza se, dodue, kako znamo, ne moe bez promiljanja deducirati neki vrijednosni sud, no odreeni se vrijednosni sudovi u svjetlu nekoga revidiranog strunog uvjerenja mogu u pot punosti pokazati nespojivima s odreenim vrijednosnim uvjerenjima koja smo dotada imali / . . . / Jedna druga vrsta kritike moe proizlaziti iz pronalaenja novih moralnih ide ja kojima se dotadanja rjeenja moralnih problema dovo de u pitanje. U svjetlu takvih ideja postaju vidljivima od reene crte tih rjeenja koje su dotada bile nezapaene ili ih se smatralo samorazumljivima. Time se pojavljuje nova problemska situacija koja je u znanosti nazona prilikom pojavljivanja novih ideja. (str. 78) Na taj nain Albert uno si u Popperov kriticizam ideju umnoga objanjenja i daljnje kritike izgradnje naslijeenih sistema vrijednosti, ideju koja je razloena ve u pragmatikoj tradiciji, a posebno kod Deweyja.152 No, i taj program ostaje u sri nekognitivistikim, jer inzistira na alternativi izmeu odluka koje racional no nije mogue motivirati i obrazloenja odnosno opravda nja koja se mogu odrati jedino pomou deduktivnih argu menata. Niti ad hoc primijenjeni povezujui principi ne mogu premostiti taj jaz. Ideja eliminiranja neistina (bez obrazlaganja), razvijena u kritikome racionalizmu, ne moe afirmirati snagu diskurzivno postignutoga, umnog konsenzu sa naspram Weberova pluralizma sistema vrijednosti i mo! vjerovanja empirijska se i/ili decizionistika prepreka, koja takozvani pluralizam vrijednosti imunizira protiv na prezanja praktikoga uma, ne moe probiti sve dok se snagu argumentacije trai samo u moi pobijanja deduktivnih ar gumenata.
152

Nasuprot tome, i Peirce i Toulmin 153 su racionalno motivirajuu snagu argumentacije vidjeli u tomu da se napredak spoznaje ostvaruje supstancijalnim argumentima. Oni se, pak, oslanjaju na logike zakljuke, no ne iscrpljuju se u deduktivnim vezama iskaza. Supstancijalni argumenti slue ispunjenju ili kritici pretenzija na valjanost, bilo pretenzija na istinitost koje su implicirane u tvrdnjama, bilo pretenzija na ispravnost, povezanih s normama (djelovanja i vrednova nja) i impliciranih u preporukama odnosno upozorenjima. One posjeduju dovoljnu snagu da mogu uvjeriti uesnike nekog diskursa u pretenziju na valjanost, tj. da racionalno motiviraju na priznavanje pretenzija na valjanost. Supstan cijalni argumenti su objanjenja i opravdanja, dakle prag matike jedinice, u kojima se ne povezuju stavovi nego go vorni inovi (tj. stavovi primijenjeni u iskazima); sistema tika njihova povezivanja mora se objanjavati u okviru jedne logike diskursa. 154 U teoretskim se diskursima, koji slue za obrazlaganje tvrdnji, do konsenzusa dolazi prema drugaijim pravilima negoli u praktikim diskursima, koji slue opravdavanju preporuenih normi. U oba je sluaja cilj isti: racionalno motivirana odluka putem priznavanja (ili odbijanja) diskurzivno ostvarivih pretenzija na valjanost. Iz diskurzivnoga postupka motivacije proizlazi to racio nalno motivirano priznavanje pretenzije na valjanost znai nekoj normi djelovanja. Diskurs se moe shvatiti kao onaj oblik komunikacije lien iskustva i djelovanja ija struktura omoguuje da iskljuiv predmet diskusije pred stavljaju virtualizirane pretenzije na valjanost tvrdnji od nosno preporuka ili upozorenja; zatim, da se ne ograniava ju sudionici, teme i prilozi, osim u vezi sa ciljem ispitivanja problematiziranih pretenzija na valjanost; da nema nikakve prisile uz iznimku jaeg argumenta: da su, uslijed toga, iskljueni svi motivi osim kooperativnog traenja istine.
153

J. Dewey, The Quest of Certainty, New York 1929.

St. Toulmin, The Uses of Argument, loc. cit., o Peirceu usp.: K. O. Apel, Von Kant zu Peirce. Die semiotische Transformation der Transzendentalen Logik, u: Transformation der Philosophie, op. cit., str. 157. i dalje. 154 J. Habermas, Wahrheitstheorien, loc. cit.

130

9*

131

Kada se pod tim uvjetima argumentirano, tj. na osnovi hipotetiki predloenih alternativnih opravdanja, ostvari kon senzus o preporuci da se neka norma prihvati, tada taj kon senzus izraava umnu volju. Budui da u principu svi kojih se to tie imaju barem mogunost sudjelovanja u praktikome savjetovanju, umnost diskurzivno obrazovane vo lje sastojat e se u tomu to reciprona oekivanja u vezi s ponaanjem, promaknuta u normu, afirmiraju zajedniki in teres koji je utvren bez obmanjivanja: zajedniki stoga to konsenzus bez prisile doputa samo ono to mogu htjeti svi; bez obmanjivanja stoga to i one interpretacije potreba, u kojima svaki pojedinac mora imati mogunost da spozna ono to moe htjeti, postaju predmetom diskurzivnog obra zovanja volje. Tako obrazovana volja moe se nazvati um nom zato to formalne osobine diskursa i situacije savje tovanja u dovoljnoj mjeri garantiraju da se konsenzus mo e ostvariti samo oko primjereno interpretiranih poopivih interesa, pod ime podrazumijevam: potrebe koje dijele ko munikativno. Prepreku decizionistike obrade praktikih pi tanja savladat e se im se od argumentacije zatrai da ispita poopivost interesa umjesto da se regnizira pred nepro bojnim pluralizmom prividno zadnjih vrijednosnih orijen tacija (ili ina vjerovanja ili postavki). Ne treba osporavati injenicu tog pluralizma, ve tvrdnju da je pomou argu mentacije nemogue razlikovati uvijek poopive interese od onih koji su partikularni i koji ostaju takvima. Albert, dodue, navodi razliite vrste manje ili vie kontingentnih povezujuih principa, no on ne spominje jedino naelo u kojem se iskazuje praktiki um, naelo univerzalizacije. Ve se u tome naelu kognitivistika polazita u etici dijele od nekognitivistikih. U analitikoj je filozofiji good reasons approach (koji polazi od pitanja u kojoj se mjeri za radnju x mogu navesti bolji razlozi nego za radnju y) doveo do obnove strateko-utilitaristikoga ugovornog mo rala koji obiljeava fundamentalne dunosti mogunou njihove univerzalne valjanosti (Grice).155 Druga linija argu155

mentacije se vraa Kantu da bi kategoriki imperativ izdvo jila iz konteksta transcendentalne filozofije i jeziko-analitiki ga rekonstruirala kao principle of universality ili kao generalization argument (Baier, Singer).156 I metodi ka filozofija erlangenske provenijencije razumije svoje ue nje o moralnom argumentiranju kao obnovu kritike prakti koga uma (Lorenzen, Schwemmer). 157 U kontekstu kojim se ovdje bavimo manje je interesantno predloeno normira nje jezika rasprave koji je doputen za savjetovanje o prak tikim pitanjima, negoli uvoenje moralnoga principa, koji svakog sudionika nekoga praktikog diskursa obavezu je na to da svoje subjektivne elje transformira u poopive. Stoga Lorenzen govori i o principu transsubjektivnosti. Uvoenje maksima univerzalizacije (bilo koje vrste) stvara, meutim, problem cirkularnog opravdavanja principa koji tek treba omoguiti opravdanje normi. P. Lorenzen do puta zaostatak decizionistike problematike, time to pri znavanje moralnoga principa naziva act of faith, if one defines faith in a negative sense as the acceptance of something which is not justified.158 No, tom inu vjerovanja on oduzima karakter proizvoljnosti utoliko to metodiko uvoenje u praksu savjetovanja promie u umnu postavku: um se ne moe demonstrirati, ali ga se, u stanovitoj mjeri, dade socijalizirati. Schwemmer tu interpretaciju, ako se ne varam, drukije razvija, pozivajui se, s jedne strane, na prethodno razumijevanje intersubjektivne prakse govora i djelovanja, razumijevanje koje je vino samoniklim interak cijskim svezama i, s druge strane, na motiv koji se pri tomu obrazuje, naime, motiv nenasilnog rjeavanja nastalih sukoK. Baier, The Moral Point of View, Ithaca 1958; M. G. Singer, Ge neralization in Ethics, London 1963. 157 P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, Mannheim 1969; isti autor. Szientismus versus Dialektik, u: Festschrift fr Gadamer, Tbin gen 1970, sv. I, str. 57 i d.; O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, Frankfurt 1971; S. Blasche, O. Schwemmer, Methode und Dialektik, u: M. Riedel (urednik), Rehabilitierung der praktischen Philosophie I, Feiburg 1972, str. 457. i d. 158 P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, op. cit., str. 74.
156

R. Grice, The Grounds of Moral Judgement, Cambridge 1967.

132

133

ba. No, pretenzija metodike filozofije na posljednje obra zloenje prisiljava i Schwemmera na stilizaciju prve odlu ke. Moralni princip je odreen na osnovi zajednike prakse koju u ovdje pokuati da postepeno motiviram i razloim. U tomu zajednikom postupanju svoje smo elje tako tran sformirali da smo zajedniko transformiranje elja spozna li kao ispunjenje svojih prvobitnih elja (motiva) koje su nas i potaknule na to da smo upoe i zapoeli za zajedni kom praksom. Za zajedniko odreivanje moralnoga prin cipa potrebno je sudjelovanje u zajednikoj praksi uto liko i 'zakljuak' koji se ne moe opravdati daljnjim govore njem, pa to sudjelovanje tek omoguuje umno djelovanje koje, pored toga, uzima u obzir i razumije i elje drugih.158" Potekoe koje proizlaze iz Schwemmerove konstrukcije ana liziraju se u radu Loosera, Lsehera, Maciejewskoga i Mennea: Nuan je uvjet poetka izgradnje normiranoga govo ra da se pojedinci, koji u tomu sudjeluju, uvijek nalaze u zajednikoj govornoj i djelatnoj svezi i da se putem nje uz anticipaciju nenasilne komunikacije, predoblika 'praktiko ga savjetovanja' (Schwemmer), usuglase o zajednikoj iz gradnji jednoga obrazloenog naina govora. Time to se erlangenski pokus ne poima kao historijski dokazan pokus koji bi se moglo razumjeti kao posljedicu stjecanja i po tvrivanja principa da se praktika pitanja rjeavaju u ne nasilnoj komunikaciji, t j . 'diskurzivno', ve da on odluku izmeu govora i prisile i sam premjeta u konstrukciju prak tike filozofije pokazuje se da se ta anticipacija provodi pod nerazjanjenim uvjetima.159 Problematika koja se pojavljuje uvoenjem moralnoga prin cipa, razrjeava se im se uvidi da oekivanja diskurzivnoga ispunjenja normativnih pretenzija na valjanost, oekivanje ve sadrano u strukturi intersubjektivnosti, ini izlinima specijalno uvedene maksime univerzalizacije. Zapoinjui neki praktiki diskurs, neizbjeno pretpostavljamo neku O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, op. cit., str. 194. Rukopis, izlazi uskoro u jednome teoriisko-diskusionom svesku o praktikoj filozofiji koji je uredio F. Kambartel.
159 158a

idealnu govornu situaciju koja uslijed svojih formalnih oso bina ionako doputa konsenzus samo oko poopivih intere sa. Kognitivistikoj jezikoj etici ne treba nikakvih principa; ona se oslanja jedino na temeljne norme umnoga govora koje mi, ukoliko uope vodimo diskurse, uvijek moramo pretpostaviti. Taj se, ako hoemo: transcendentalan karak ter saobraajnoga govora, koji su Erlanani uzimah kao os novu za izgradnju normiranoga jezika, moe rekonstruirati u okviru jedne univerzalne pragmatike. 160 Usp. takoer K. O. Apel, Das Apriori der Kommunikations ge mein Schaft und die Ethik, op. cit., str. 358. i d. U ovoj fascinantnoj raspravi, u kojoj Apel rezimira svoj opsean pokuaj rekonstrukci je, razlae se osnovna pretpostavka komunikativne etike, da tra enje istine s pretpostavkom intersubjektivnoga konsenzusa mora anticipirati i moral jedne idealne komunikacijske zajednice (str. 405). Meutim, i kod Apela se pojavljuje decizionistiki preostatak problematike: /.../ onaj koji postavlja po mome miljenju sas vim smisleno pitanje o opravdanosti moralnog principa, sudjeluje ve u diskusiji, i moe mu se na putu rekonstrukcije uma kojim su krenuli Lorenzen i Schwemmer 'pojasniti', ono to je oduvijek prihvaao kao temeljni princip te da taj princip treba prihvatiti kao uvjet mogunosti i valjanosti argumentacije i to uz svjesnu potvrdu. Tko to ne uvia, odn. ne prihvaa, taj se time i iskljuuje iz diskusije. Tko, meutim, ne sudjeluje u diskusiji, taj ne moe niti postavljati pitanje o opravdanosti etikih temeljnih principa i otuda je besmisleno: govoriti o besmislenosti njegova pitanja i preporuivati mu neki odvaan zakljuak. (str. 420421) Ona svje sna potvrda se, meutim, moe stilizirati samo u jedan egzisten cijalni akt sve dok se isputa iz vida da diskursi nisu samo kontingentno, ve da su i sistematski usaeni u neki ivotni kontekst iji se lomljiv fakticitet sastoji u priznanju diskurzivnih pretenzija na valjanost. Tko u argumentaciji ne sudjeluje ili nije na to spreman, ipak jo uvijek stoji u kontekstu komunikativnoga djelovanja. Uinivi to on je ve naivno priznao pretenzije na valjanost, bez obzira to su se one kontrafaktiki postavljene, sadrane u govornim aktima i jedino diskurzivno razrjeive inae bi se morao izdvojiti iz komunikacijski uobiajene jezike igre u svakodnevici. Funda mentalna, zabluda metodinoga solipsizma iri se na pretpostavku mogunosti ne samo monolokoga miljenja, ve i monolokoga dje lovanja: apsurdna je predodba da bi neki jeziki i djelatno spo soban subjekt mogao permanentno prakticirati granini sluaj ko munikativnoga djelovanja, naime monoloku ulogu onoga koji dje luje instrumentalno i strateki, a da ne izgubi svoj identitet. Socio kulturni oblik ivota komunikacijski podrutvljenih individua u svakome interakcijskom kontekstu proizvodi transcendentalni pri vid istoga komunikativnog djelovanja, a istodobno svaki interak cijski kontekst strukturalno upuuje na mogunost jedne idealne 135
160

134

3. Model potiskivanja poopivih interesa Neka ekskurs u suvremenu diskusiju o etici potpomogne tvr dnju da su praktika pitanja sposobna za istinitost. Ako je to ispravno, onda se norme koje su kadre da se opravdaju mogu razlikovati od normi koje stabiliziraju odnose prisile. Ukoliko norme izraavaju poopive interese, poivat e na umnome konsenzusu (ili bi, pak, iznale takav konsenzus kada bi moglo doi do praktikoga diskursa). Ako norme ne reguliraju popive interese, poivat e na prisili; tada govorimo o normativnoj moi. Postoji jedan sluaj normativne moi karakteriziran time to ga se moe indirektno opravdati: kompromis. Normira no prilagoavanje partikularnih interesa nazivamo kompro misom kada do njega dolazi u uvjetima ravnotee snaga stranaka uesnica. Dioba vlasti jest princip poretka koji za podruja partikularnih interesa treba osigurati takvu rav noteu snaga koja omoguuje postizanje kompromisa. (Je dan drugi princip poretka ozbiljan je u graanskome privat nom pravu, princip koji razgraniuje autonomna podruja djelovanja za strateko praenje pojedinanih interesa; on pretpostavlja ravnoteu snaga izmeu privatnika te ini iz linima kompromise o nepoopivim interesima). U ba se sluaja primjenjuju univerzalistiki principi koji su spo sobni za opravdanje, ali pod uvjetom da se smije zanijekati poopivost reguliranih interesa. To se, opet, moe ispitati samo u diskursima. Stoga dioba vlasti i demokracija niti nisu istovetni politiki principi poretka. Da demokratsko obrazovanje volje prelazi u represiju ukoliko se ne ograniajezike situacije u kojoj se mogu diskurzivno ispitati pretenzije na valjanost koje su u djelovanju prihvaene (Habermas, Luhmann, Gesellschaftstheorie, op. cit., str. 136). Ako se komunikacijsku zajedinicu u prvome redu razumije kao interakcijsku, a ne kao argumentacijsku zajednicu, kao djelovanje, a ne kao diskurs, moe se istraiti i s emancipatorskoga gledita vaan odnos realne i ide alne komunikacijske zajednice (Apel, op. cit., str. 429) i to na putu idealizacije istoga komunikativnog djelovanja (usp. moj uvod no vom izdanju knjige Theorie und Praxis, Frankfurt 1971. i moj po govor depnom izdanju knjige Erkenntnis und Interesse Frankfurt 1973). 136

va princip diobe vlasti, princip koji zajamuje slobodu, je dan je topos protuprosvjetiteljstva koji je nakon izbora za Bundestag u studenome 1972. obnovio Helmut Schelsky: Savezna Republika prema svome, esto deklariranome po litikom ustavu predstavlja harmoniju obaju naela u 'slobodarsko-demokratskome osnovnom ureenju'; moda nije sluajno to princip slobode u toj formuli stoji ispred prin cipa demokracije. Kada, meutim, u tomu principijelnom te meljnom poretku nosioci vlasti programatski objave 'vie demokracije', tada je s time, preutno i neizreeno, pove zano i prihvaanje 'manje slobode'.161 No, ta se dilema ne postavlja ozbiljno ako uvidimo da a) do diobe vlasti moe legitimno doi samo tamo gdje se trebaju regulirati inte resna podruja koja se diskurzivno ne mogu opravdati, te stoga zahtijevaju kompromise, i da je b) razgranienje par tikularnih od poopivih interesa, sposobno za konsensus, mogue jedino sredstvima diskurzivnoga obrazovanja volje. Dijagnozi Schelskoga suprotstavljaju se, inae, socijaldemo krati koji postulatom jednakopravnosti rada i kapitala trae, primjerice, diobu vlasti za jedno interesno podruje koje je dosada, dodue, bilo lieno diskurzivnog obrazova nja volje, no o kojem se ni u kom sluaju ne smije pretpo staviti da mu nedostaju poopivi interesi. ak ako bi se kla sni kompromis u kasnome kapitalizmu mogao postizati ubudue jedino u uvjetima ravnotee snaga, sposobnost opravdavanja kompromisa ostala bi upitnom sve dok ne postoji mogunost diskurzivnog propitivanja o tome da li se na obje strane zaista radi o partikularnim interesima ko ji ne doputaju obrazovanje umne volje i stoga se mogu postii samo kompromisi. Neki se kompromis moe opravdati kao kompromis ako su ispunjena dva uvjeta: ravnotea moi strana koje sudjeluju i nepoopivost interesa o kojima se raspravlja. Ako nije ispunjen barem jedan od tih opih uvjeta za postizanje kom promisa, radit e se o prividnome kompromisu. U komplek snim drutvima su prividni kompromisi vaan oblik legiti161

H. Schelsky, Mehr Demokratie oder mehr Freiheit? U: FAZ od 20. sijenja 1973, str. 7. 137

macije; no, oni nisu historijsko pravilo. U tradicionalnim i liberalno-kapitalistikim klasnim drutvima vlada, tovie, ideoloki oblik opravdavanja koji kontrafaktiki ili potvru je ili pretpostavlja poopivost interesa. Legitimacije se u tome sluaju sastoje od tumaenja (od narativnih prikaza, kao npr. u racionalnome prirodnom pravu, od sistematizira nih objanjenja i argumentacijskih nizova), koja imaju dvo struku funkciju pokazivanja da je pretenzija na valjanost sistema normi opravdana, a istodobno i spreavanje mogu nosti tematiziranja i propitivanja diskurzivnih pretenzija na valjanost. Specifini se uinak takvih ideologija sastoji u neupadljivosti sistematskoga ograniavanja komunikaci je.162 Teorija drutva koja kritizira ideologiju moe, stoga, identificirati normativnu mo koja je ugraena u sistem in stitucija nekoga drutva jedino ako polazi od modela potiski vanja poopivih interesa i postojee normativne strukture usporeuje s hipotetikim stanjem koje se obrazuje diskur zivno ceteris paribus. Takva kontrafaktiki provedena re konstrukcija, za koju P. Lorenzen predlae postupak nor mativne geneze,163 moe se izvesti iz, po mome miljenju, univerzalno-pragmatiki opravdanoga gledita: kako bi la novi nekoga drutvenog sistema na nekome datom nivou razvoja proizvodnih snaga kolektivno obvezatno interpreti rali svoje potrebe i koje bi norme prihvatili kao opravdane kada bi, uz dovoljno poznavanje rubnih uvjeta i funkcional nih imperativa svoga drutva, putem diskurzivnog obrazo vanja volje mogli i htjeli prosuivati organizaciju drutve 164 nih odnosa? Model potiskivanja poopivih interesa, koji istodobno proglaava funkcionalnu nunost prividne legiti macije vlasti i loginu mogunost na kritici ideologije za snovanoga produbljivanja normativnih pretenzija na valja nost, moe se uiniti plodnim u teoriji drutva jedino u ve zi s empirijskim pretpostavkama.
J. Habermas, Der Universalittsanspruch der Hermeneutik, u: Hermeneutik und Ideologiekritik, Frankfurt 1971, str. 120. i d. 163 P. Lorenzen, Szientismus versus Dialektik, loc. cit. 164 J. Habermas, Einige Bemerkungen zum Problem der Begrn dung von Werturteilen, u: Verh. d. 9. Dt. Kongr. f. Philosophie, Meisenheim 1972, str. 89. i d.
162

Mogue Je polazite da je orijentacija djelovanja na insti tucionalizirane vrijednosti neproblematina sve dok se nor mativno propisana raspodjela mogunosti legitimnoga zado voljavanja potreba zasniva na zbiljskom konsenzusu sudio nika, im u vezi s time doe do razmimoilaenja, moe u kategorijama vaeega interpretativnog sistema doi do svi jesti o nepravednosti represije poopivih interesa. Svijest o sukobima interesa u pravilu je dostatan motiv da se vri jednosno orijentirano djelovanje zamijeni djelovanjem koje je voeno interesima. Na politiki relevantnim podrujima ponaanja tada obrazac komunikativnoga djelovanja uzmi e pred tipom ponaanja iji model predstavlja konkuren ciju u vezi s robama koje nedostaju, tj. pred stratekim dje lovanjem. Interesima, dakle, nazivam potrebe koje su u mjeri u kojoj je dolo do uskraivanja legitimacije i pojave konfliktne svijesti istodobno i proizale iz na tradiciju oslo njene kristalizacije zajedniki distribuiranih (i u normama djelovanja ozvanienih) vrijednosti, i odatle subjektivirane. Te se pretpostavke o teoriji sukoba mogu povezati s mode lom diskursa na dvije razine. Postavit u prvo empirijsku pretpostavku da se interne konstelacije sudionika, razotkri vene u konfliktnom sluaju, dostatno poklapaju s onim in teresima oko kojih bi se morao povesti razgovor izmeu sudionika ukoliko bi oni istodobno zapoeli neki praktiki diskurs. Potom u iznijeti i metodoloku pretpostavku o to mu da je i razumno i mogue rekonstruirati prikrivene in terese sudionika, pojedinaca ili grupa, i u sluaju beskon fliktnoga prihvaanja normi na taj nain to kontrafaktiki fingiramo granini sluaj nekoga sukoba izmeu sudionika u kojem bi oni bili prisiljeni da svoje interese svjesno raspo znaju i strateki promiu umjesto da, kao u normalnom sluaju, utemeljujue potrebe zadovoljavaju jedino ozbiljavanjem institucionaliziranih vrijednosti. I Marx mora pri analizi klasnih borbi poi od ovih ili slinih pretpostavki: mora a) razlikovati partikularne od opih interesa, b) svi jest o opravdanim, a ipak potisnutim interesima razumjeti kao dostatan motiv za sukob, i c) obrazloeno odrediti dru139

138

tvenim grupama interesne pozicije. Socijalni znanstvenik moe te interese odreivati jedino hipotetiki i to tako da je direktna potvrda njegovih hipoteza mogua samo u obli ku praktikoga diskursa izmeu samih sudionika. Indirekt na je potvrda mogua na osnovi opaljivih sukoba, ukoliko se odreene interesne pozicije mogu dovesti u vezu s predvi anjima motivacija za sukobe. Claus Offe daje instruktivan pregled alternativnih pokuaja da se etablira neko kritiko mjerilo za odreivanje selek tivnosti politikoga sistema, a da se pri tomu zaobiu kom plementarne potekoe sistemsko-teorijskoga i bihevioristikoga postupka (koji ne moe konceptualizirati odsut nost oitovanja zatomijivanih, tj. latentnih pretenzija i po treba).165 Meu navedenim alternativama tri su neupotreb ljive iz principijelnih razloga koje je mogue lako uvidjeti: Neki je potencijal potreba mogue definirati antro poloki; ukupnost neispunjenih potreba pokazat e se tada kao ne-istina, kao indikator za selektivnost, za jau ili sla biju prisutnost karaktera vlasti u nekome politikom si stemu. (str. 85) Meutim, nijednoj od dosada predstav ljenih teorija nagona nije uspjelo uiniti vjerojatnim da je pretpostavku invarijantne strukture ovjekovih potreba mogue prekontrolirati, bilo razumno, bilo empirijski. Na primjeru najprofiliranije i najpromiljenije teorije, naime psihoanalitike, moe se, po mome miljenju, uvjerljivo po kazati kako nisu mogua teoretska predvianja o prostoru 166 varijacija agresivnih i libidinoznih nagonskih potencijala; U okviru jedne objektivistike filozofije povijesti moe se odreivanje interesa vriti na osnovni osmotrivih struk turnih elemenata. Teleoloke povijesne konstrukcije zadovo ljavaju se, meutim, cirkularnom strukturom obrazlaganja i stoga svoju vezu s empirijom ne mogu uvjerljivo prikazati:
165

Takav nain postupanja koji je, toboe, posljedica mark sistike 'ortodoksije', izlae se opasnosti da klasni karakter organizacije politike vlasti, koji tek valja analitiki doka zati, izdie u teoretsku premisu, a historijske osobitosti se lektivnosti nekoga konkretnog sistema institucija istodobno pretvara u neto sporedno bez obzira a li se te osobi tosti mogu ili ne mogu usuglasiti s pojmom klase koji je unaprijed dogmatski odreen (str. 8687). Na koncu imamo i normativno-analitiki postupak koji ovisi o istaknutim opcijama za poeljna stanja koja su, u veoj ili manjoj mjeri, uvedena konvencionalno. Drutveno-znanstvene analize postupaju u vezi s time normativno, budui da dosada nije bilo teorije koja bi omoguila da se sustignu zaostajanje drutveno-znanstvenoga funkcionalizma za biokibernetikom, te da se na nearbitraran nain uine shvatljivima stanja kojima smjeraju drutveni siste mi.167 Normativistiki usmjerena analiza sistema ima ne znatan empirijski sadraj, budui da kod proizvoljno odab ranih funkcionalnih odnosnih stajalita moe samo sluajno naii na kauzalno djelotvorne mehanizme: njezina se ana litika ogranienost objanjava okolnou to ona ne moe razlikovati sistematsku selektivnost nekog sistema institu cija, s jedne strane, od samo akcidentalnoga neispunjavanja odreenih normi (koje bi se, meutim, zadravanjem se lektivnih struktura mogle itekako ispunjavati), s druge stra ne (str. 86). Ostale strategije, koje Offe navodi, nalaze se na jednoj dru goj razini. Mogue ih je razumjeti kao traenje empirijskih indikatora za potisnute interese: Imanentno se moe postupati time to se meusobno sueljavaju 'pretenzija' i 'zbilja'. Ova, u kritikoj dravno pravnoj literaturi uobiajena metoda (ustavne pretenzije
167

166

C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 85. J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, op. cit., str. 344. i d.

Usp. gore navedenu disertaciju R. Dberta; zatim, G. Schmid, N. Luhmanns funktional-strukturelle Systemtheorie, PVJ 1970, str. 186. i d.

140

141

naspram ustavne zbilje), nosi, meutim, teinu dokaza da se u zbilji nedosegnuta pretenzija, na koju se kritika po ziva, ne kri samo tendencijski, nego i sistematski (str. 88). Mogu se identificirati pravila iskljuenja koja je neki politiki sistem kodificirao u obliku upravno-jpravnih pra vila postupka, civilnih i krivinih zakona. Za analizu struk turalne selektivnosti takav je postupak nedostatan utoliko to se jedva moe pretpostaviti da neki drutveni sistem naznauje u kodificiranom obliku ukupnost restrikcija koje su u njemu djelotvorne (str. 88). Daljnja bi se mogunost (...) sastojala u konfronta ciji politiko-administrativnih procesa, i to ne s njihovim vlastitim ili, pak, ustavno^pravnim pretenzijama (...), ve sa neintendiranim, ali sistematski nastupajuim 'nespora zumima i pretjeranim interpretacijama koje one izazivaju (str. 89). No, teko da emo se moi osloniti na to da po litiki sistem uvijek u dovoljnoj mjeri pridonosi evidentnosti odbijenih pretenzija; Na koncu, moemo postupati komparativno time to emo, primjenjujui klauzulu 'ceteris paribus', identificirati pravila iskljuivanja koja jedan sistem razlikuju (...) od drugoga (...). (Meutim), one selektivnosti, koje su zajed nike usporeenim sistemima, ne dospijevaju u vidokrug; nadalje, uvjeti koji bi opravdavali rigoroznu primjenu klau zule 'ceteris paribus' jedva da se ikada mogu susresti (str. 87). No, spomenute nedostatnosti prilikom traenja indikatora su trivijalne sve dok nedostaje teoretski koncept za koji se indikatori trae. Primjetljiva diskrepancija pravnih nor mi i pravne zbilje, kodificirana pravila iskljuivanja, dis krepancija stvarnih nivoa pretenzija i politiki doputenih nivoa zadovoljavanja, represije koje postaju sve vidljivije u meunarodnim razmjerima svi ti fenomeni imaju isti status kao i drugi fenomeni sukoba koje se moe primi jeniti u nekoj analizi krize tek kada ih je mogue svrstati 142

u neki teoretski opisni i vrijednosni sistem. U tu se svrhu nadaje jedan principijelni oblik advokatskoga modela. Ne mislim na empirijsku povratnu vezu kritike s postavlja njima ciljeva konfliktnih grupa koje se izabiru na osnovi predteoretskih iskustava, tj. pristajanjem uz neku stranu; jer, time bi takvo pristajanje postalo imuno na zahtjeve na obrazloenje. Advokatska bi se uloga jedne kritike teorije drutva, tovie, sastojala u tomu da utvruje poopive, a potisnute interese u simuliranom diskursu meu grupama koje se meusobno razgraniuju (odnosno mogu nearbitrarno razgraniavati) artikuliranom ili, barem, virtualnom suprotnou interesa. Advokatski voen diskurs 168 moe dove sti samo do hipotetikoga rezultata. Meutim, za ispitivanje takvih hipoteza mogu se eljeni indikatori s izgledom na uspjeh traiti u spomenutim dimenzijama. 4. Kraj individuuma? Pokuao sam obrazloiti tezu da se praktika pitanja mogu diskurzivno obraivati i da drutveno-znanstvena analiza ima mogunost metodikog uzimanja u obzir odnosa si stema normi prema istini. Otvoreno je pitanje da li je u sloenim drutvima obrazovanje motiva jo stvarno vezano za norme koje trebaju opravdanje ili su, pak, sistemi normi u meuvremenu ostali bez svog odnosa prema istini. Dosadanji tok povijesti roda potvruje antropoloki infor mirano shvaanje Durkheima koji je drutvo uvijek poimao kao moralni realitet. Klasina sociologija nije nikad po sumnjala u to da subjekti, sposobni za govorenje i djelo vanje, mogu jedinstvo svoje osobe obrazovati samo u vezi s moralnim sistemima i slikama svijeta koje jame iden titet. Jedinstvo osobe zahtijeva perspektivu koja jedinstvo podstie u ivotu koji garantira red i koji istodobno ima i kognitivno i moralno^praktiko znaenje: (...) the most important function of society is nomization. The anthropoJ. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', op. cit., str. 137138.
168

143

logical presupposition for this is a human craving for mea ning that appears to have the force of instinct. Men are congenitally compelled to impose a meaningful order upon reality. This order, however, presupposes the social enter prise of ordering world-construction. To be separated from society exposes the individual to a multiplicity of dangers with which he is unable to cope by himself, in the extreme case to the danger of imminent extinction. Separation from society also inflicts unbearable psychological tensions upon the individual, tensions that are grounded in the root an thropological fact of sociality. The ultimate danger of such separation, however, is the danger of meaninglessness. This danger is the nightmare par excellence, in which the in dividual is submerged in a world of disorder, senselessness and madness. Reality and identity are malignantly trans formed into meaningless figures of horror. To be in society is to be 'sane' precisely in the sense of being shielded from the ultimate 'insanity' of such anomic terror. Anomy is unbearable to the point where the individual may seek death in preference to it. Conversely, existence within a nomic world may be sought at the cost of all sorts of sa crifice and suffering and even at the cost of life itself, if the individual believes that this ultimate sacrifice has nomic significance.169 Temeljne funkcije interpretativnih sistema koji stabilizi raju svijet (world-maintaining) sastoji se u izbjegavanju kaosa, tj. u prevladavanju kontingencija. Legitimacija vladajuih poredaka i baznih normi moe se razumjeti kao specijalizacija funkcije koja podaje smisao. Sistemi reli gija prvobitno su moralno-praktiki zadatak konstituiranja pojedinanih i grupnih identiteta (razgranienje pojedinca od drutvene grupe iz koje potjee, s jedne strane, a raz granienje kolektiva od prirodne i drutvene okoline, s dru ge strane) povezali s kognitivnom interpretacijom svijeta (savladavanjem problema opstanka koji proizlaze iz tehni koga sukoba s vanjskom prirodom) tako da se kontingencije
169

jedne nedovoljno kontrolirane okoline moralo promiljati istodobno kada i temeljne rizike ljudske egzistencije; pri tomu mislim na krize ivotnoga ciklusa i na opasnosti soci jalizacije te na povrede moralnoga i tjelesnog identiteta (krivnja, usamljenost; bolest, smrt). Smisao koji objav ljuju religije uvijek je bio ambivalentan: s jedne se je strane tim obeavanjem smisla odravala pretenzija koja je dotada bila konstitutivnom za sociokulturni oblik ivota, pretenzija, naime, da se ljudi ne mogu zadovoljiti fikcijama ve jedino istinama ako ele saznati zato se neto do gaa na taj nain na koji se dogaa i kako se to to oni ine i trebaju initi moe opravdati; s druge je strane obe avanje smisla uvijek impliciralo i obeavanje utjehe, bu dui da ponuene interpretacije jednostavno ne osvjeuju uznemiravajue kontingencije, nego ih ine podnoljivima i to upravo onda kada ih se uope ne moe odstraniti kao kontingencije. Na ranim predvisokokulturnim stadijima razvoja drutva su problemi opstanka, a time i iskustava kontingencije u ophoenju s vanjskom prirodom, tako drastini da ih se, kako to jasno pokazuju mitski sadraji, moralo kompen zirati narativnim proizvoenjem privida reda.170 Porastom kontrole nad vanjskom prirodom osamostaljuje se tada svjetovno znanje od slika svijeta koje se sve vie ograni avaju na socijalno-integrativne zadatke. Znanosti su, na posljetku, od vanjske prirode preuzele interpretativni mo nopol; obezvrijedile naslijeene globalne interpretacije i p;evele modus vjerovanja u scijentistiki stav koji doputa jedino vjerovanje u objektivirajue znanosti. Na tom se po druju spoznavaju kontingencije, u velikoj se mjeri postie mogunost tehnikog ovladavanja njima, a s obzirom na konzekvencije ini ih se podnoljivima: prirodne se kata strofe definiraju kao socijalni sluajevi svjetskoga dometa, a njihove se posljedice ublaavaju velikim administrativnim
170

P. Berger, The Sacred Canopy, New York 1967, str. 2223.

S tim u vezi usp. antropoloka istraivanja Levi-Straussa: Das Ende des Totemismus, Frankfurt 1965, Strukturale Antropologie, Frankfurt 1967, str. 181 i d.; isti autor, Mythologica I i II, Frankfurt 19711972.
10 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

144

145

operacijama (interesantno je da ratne posljedice spadaju u tu istu kategoriju upravljane humanosti). Naprotiv, na podruju drutvenoga ivota se sa sve veom sloenou proizvela masa novi'h kontingencija, a da u istoj mjeri nije rasla i sposobnost ovladavanja tim kontingencijama. Po treba za interpretacijama koje bi prevladavale kontingenciju, interpretacijama koje jo ne razotkrivaju kontrolirane sluajnosti svoga sluajnog karaktera, time se vie ne po javljuje s obzirom na prirodu; ta se potreba, meutim, sve vie regenerira iz nevolje s neusmjeravanim drutvenim procesima. No, drutvene znanosti danas vie ne mogu pre uzimati funkcije slika svijeta; one, tovie, rastvaraju me tafiziki privid koji su proizvele objektivistike filozofije povijesti. Istovremeno, drutvene znanosti doprinose pove avanju takvih kontingencija koje je mogue izbjei i to tako to one u svome sadanjem stanju ne mogu niti pru iti znanje koje bi bilo socijalno-tehniki primjenljivo i koje bi svladalo kontingenciju, niti mogu imati povjerenja u jake teorijske strategije to prodiru kroz raznolikost pri vidnih, nominalistiki obrazovanih kontingencija i priblia vaju objektivni kontekst drutvene evolucije. S obzirom na individualne ivotne rizike nije, naravno, pomitjiva neka teorija koja bi odatle mogla interpretirati fakticitete usam ljenosti i krivnje, bolesti i smrti; kontingencije koje su neizbjeno povezane s tjelesnim i moralnim stanjem poje dinca mogu dospijeti u svijest jedino kao kontingencija: s njima moramo ivjeti i to u principu neutjeno. Uostalom i moral e se formalizirati i liiti sadrajnih tu maenja u istoj mjeri u kojoj kognitivno osiromauju slike svijeta. Praktiki se um vie ne moe zasnovati u transcen dentalnome subjektu; komunikativna se etika poziva jo samo na temeljne norme umnoga govora, na posljednji faktum uma gdje se, ako bi to bio neki jednostavan, za ob janjavanje ve nepodoban faktum, vie ne bi moglo pravo uvidjeti zato bi iz njega jo trebala proizlaziti neka nor mativna mo koja bi organizirala samorazumijevanje ov jeka i davala orijentaciju njegovu djelovanju. 146

Na ovoj se toki moemo vratiti na nae polazno pitanje. Ako su se slike svijeta raspale zbog odvajanja njihovih kognitivnih od socijalno-integrativnih sastojaka; ako danas interpretativni sistemi, kojima je funkcija da stabiliziraju svijet, pripadaju prolosti, tko onda ispunjava zadatak kon stituiranja pojedinanoga i grupnog identiteta? Da li bi jed na univerzalistika etika govora, koja vie ne bi bila poveza na s kognitivnim interpretacijama prirode i drutva, mogla a) u dostatnoj mjeri stabilizirati sebe samu i b) strukturalno osigurati identitete pojedinaca i kolektiva u okviru jed noga svjetskog drutva? Ili je, pak, univerzalni moral, kog nitivno lien svoga utemeljenja, osuen na to da se svede na jednu grandioznu tautologiju u kojoj evolucijski pre vladana pretenzija na um suprotstavlja objektivistikom samorazumijevanju ovjeka jo samo ispraznu afirmaciju sebe same? Nisu li moda pod retorikim platem jednoga morala, univerzalistikoga, a istodobno i nemonog, ve pro vedene promjene socijalizacijskoga modusa koje bi, kao takve, aficirale sociokulturni oblik ivota? Ne sluti li novi univerzalni jezik teorije sistema da su avangarde ve za poele povratak na partikularne identitete time to se u iskonskome sistemu svjetskoga drutva smjetaju kao In dijanci u rezervatima suvremene Amerike? Na koncu: bi li se takvim djelominim povlaenjem odustalo od imanent noga odnosa prema istini normi koje tvore motive? Meutim, afirmativan odgovor na ta pitanja jo se uvijek ne moe dostatno motivirati upuivanjem na logiku raz voja slika svijeta. Jer, prvo, repolitizacija biblijske pre daje koja je zamjetljiva u suvremenoj teolokoj diskusiji (Pannenberg, Moltmann, Solle, Metz)170a i koja nastupa za jedno s poravnavanjem dihotomije ovostranost/onostranost, ne znai ateizam u smislu bezostatne likvidacije predodbe boga (iako se iz takve gomile kritikih misli jedva moe spasiti ideja osobnoga boga). Ideja boga se dokida u pojmu logosa koji odreuje zajednicu vjernika, a time i realan
170a

Usp. sada: T. Rendtorff, Theorie des Christentums, Gtersloh 1972, str. 96. i d. 10* 147

ivotni kontekst drutva koje se emancipira; bog postaje nazivom za komunikativnu strukturu koja ljude prisiljava da, uz prijetnju kazne gubitka svoga humaniteta, preko rauju svoju sluajnu empirijsku prirodu time to se su sreu posredno, naime putem onoga objektivnog koje nisu oni sami. Drugo, nipoto nije izvjesno moe li se filozofski poticaj da se misli demitologizirano jedinstvo svijeta osloniti na medij znanstvene argumentacije. Funkciju slike svijeta zna nost jamano ne moe preuzeti; no ope teorije (bilo dru tvenoga razvoja, bilo prirode 171 ) manje proturjee jed nome konzekventnom znanstvenom miljenju negoli svome pozitivistikom samonerazumijevanju. I te teorijske stra tegije, kao neopozivo kritizirane slike svieta, nude obea nje smisla: prevladavanje kontingencija; no, one istodobno ele da to obeanje metodino liavaju ambivalencije pre tenzije na istinu i samo prividnoga ispunjenja. Spoznate kontingencije vie ne moemo braniti proizvoenjem racio naliziraj uega privida. Umirujua okolnost je moda to to logika razvoja slika svijeta ne iskljuuje postojanje socija lizacijskoga modusa koji ima odnos prema istinitosti. Me utim, imperativi usmjeravanja vrlo sloenih drutava mo gli bi dovesti do toga da se obrazovanje motiva odvoji od normi koje se mogu opravdati i da se osloboenu nadgrad nju normativnih struktura istodobno gurne u stranu. Time bi problemi legitimacije otpali per se. U prilog toj tenden ciji govori niz duhovno-povijesnih refleksa na koje bih htio podsjetiti s nekoliko natuknica. a) U zadnjih stotinu i neto vie godina moemo promat rati cinizam graanske svijesti koja istodobno demantira samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe odreenoj kultur nim pesimizmom i u politikoj teoriji. Nietzsche radikali zira iskustvo povlaenja ideja kojima bi se mogla suprot staviti neka zbilja: Jer, zato je nuan nadolazak nihilizma? Zato jer same nae dosadanje vrijednosti u njemu povlae
171

svoj zadnji zakljuak; jer je nihilizam do kraja promilje na logika naih velikih vrijednosti i ideala jer nihilizam prvo moramo doivjeti da bismo otkrili to je ustvari bila vrijednost tih 'vrijednosti'.172 I historijsko oduzimanje moi normativnih pretenzija na valjanost i darvinistike poticaje Nietzsche prerauje u naturalistiku samodestrukciju uma. Pitanje Kako su mogui sintetiki sudovi a priori? on nadomjeta drugim: emu je potrebno vjerovanje u takve sudove?. Na mjesto istina dolazi priznavanje vrijedno sti. Uenje o perspektivama afekata nadomjeta spoznajnu teoriju; njegovo je najvie naelo da je svako vjerovanje, svako dranje neega istinitim, nuno lano, budui da isti nit svijet ne postoji. 173 Nietzsche je raunao i sa okirajuim djelovanjem svojih otkria, a i herojski stil omo guuje nam spoznaju boli koju mu je ipak zadavalo odva janje od univerzalizma prosvjetiteljstva. Ta je ambivalencija nala odjeka i u recepciji Nietzschea dvadesetih godina sve do Gottfrieda Benna, Carla Schmitta, Ernsta Jiingera i Arnolda Gehlena. Danas se boli ili smanjuje vrijed nost tako to ju se smatra nostalgijom ili je ona ak, a za to su osnovu stvorila komplementarna misaona kretanja pozitivizma ili egzistencijalizma, uzmaknula pred jednom novom bezazlenou ako ne i pred onom koju je jednom postulirao Nietzsche: onaj tko jo diskutira o sposobnosti praktikih pitanja za istinitost u najboljem je sluaju sta romodan. b) Revokacija graanskih ideala se osobito jasno moe oi tati u krljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od poetka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je vodila liberalizmu).174 Reagirajui na marksistiku kritiku graanske demokracije, Mosca, Pareto i Michels uveli su teoriju elite vlasti kao realno-znanstveni antidot za prirodnopravni idealizam. Schumpeter i Max "Weber su te elemente protuprosvjetiteljstva preuzeli u teoriju masovne demokra172

173

C. F. von Weizscker, Die Einheit der Natur, Stuttgart 1971.

Nietzsche, Werke, ed. Schlechta, sv. III, str. 635. Ibidem, sv. III, str. 480. 174 J. Habermas, Daturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis, op. cit., str. 89. i d.

148

149

ije; u njihovome patosu skromnosti jo se odraava rtva koju, kako se ini, zahtijeva navodno bolji uvid u pesimistieku antropologiju. Nova generacija odvanih teoretiara elite stoji ve s onu stranu cinizma i samosaaljevanja; ona adoptira Tocquevillea kao svoga oca i s najboljim namje rama preporua novi elitizam kao jednostavnu alternativu noi totalitarizma u kojoj su sve make sive. Peter Bachrach 175 je pokazao zanimljiv proces redukcije u teoriji de mokratske vlasti elite kakvu, primjerice, zastupaju Kornhauer, Lipset, Truman i Dahrendorf. Demokracija se vie ne odreuje sadrajem nekoga ivotnog oblika koji izraava poopive interese svakoga pojedinca; ona vrijedi jo samo kao metoda izbora voa i vodeih garnitura. Pod demo kracijom se vie ne podrazumijevaju uvjeti u kojima se mogu ispuniti svi legitimni interesi na putu ozbiljenja fundamentalnog interesa u vezi sa samoodreenjem i partici pacijom; ona sada znai samo jo klju za raspodjelu si stemski konformnih obeteenja, tj. regulator za zadovo ljavanje privatnih interesa; ta demokracija omoguava bla gostanje bez slobode. Demokracija se vie ne povezuje s politikom jednakou u smislu jednake raspodjele poli tike moi, tj. mogunosti vrenja moi; politika jednakost znai samo jo formalno pravo na istu mogunost dolaenja do moi, tj. jednaku mogunost izbora za pozicije moi. Demokraciji nije vise cilj racionalizacija vlasti uz sudjelo vanje graana u diskurzivnim procesima obrazovanja vo lje, ona, prije svega, treba omoguavati kompromise izmeu vladajuih elita. Time se, naposljetku, naputa i supstancija klasine teorije demokracije; zahtjevima demokratskog obra zovanja volje ne trebaju vie biti potinjeni svi politiki procesi odluivanja s brojnim posljedicama, ve samo jo odluke vladinoga sistema 'koje su definirane kao politike. Tako pluralizam elita, koji zamjenjuje samoodreenje na roda, privatno vrenu drutvenu mo osamostaljuje od pri sila legitimacije i iini imunom na princip umnog obrazo vanja volje: prema novoj teoriji vlasti pretpostavke demo175

kracije su ispunjene ako (a) birai mogu birati izmeu konkurentnih elita, (b) ako elitama ne uspijeva da svoju vlast uine nasljednom ili novim drutvenim grupama one mogue pristup k elitnim pozicijama, (c) ako su elite upu ene na podrku promjenljivih koalicija tako da se ne moe nametnuti nijedan iskljuiv oblik vlasti, i (d) ako elite koje dominiraju na razliitim drutvenim podrujima npr. u privredi, obrazovanju i umjetnosti ne mogu obrazovati zajedniku alijansu.176 c) U bogato diferenciranoj duhovno-povijesnoj simptomatici razaranja praktikoga uma, za koju sam naveo ne koliko primjera, objavljuje se promjena pozicije graanske svijesti, promjena koja doputa razliite interpretacije. Pri tom se radi ili o klasno specifino odredivim fenomenima naputanja univerzalistikih zahtjeva, pretenzija na auto nomiju i oekivanja u vezi s autentinou keja, im se za trai njihovo ispunjenje, ugroavaju kasnokapitalistiki klasni kompromis; ili se, pak, radi o jednome generalnom pokretu usmjerenom protiv kulture koja je nametnuta bez alternative (i koja je, unato svome graanskom porijeklu, postala univerzalnom), tj. protiv jednoga rodovsko-povijesno fundamentalnog oblika ivota u kojemu se logika drutve ne reprodukcije provodi putem normi sposobnih za istinu. Radikalno tumaenje, koje dri da je modus socijalizacije roda doveden u pitanje, moe se svesti na tezu o kraju individuuma. Lapidarna konstatacija Michaela Landmanna: Tri tisu ljea individuuma su prola,177 dade se jo protumaiti kao izdanak jedne kulturne politike koja smatra da sa starom Evropom propada i odreena, historijska formacija ljud skoga duha. Ovdje, meutim, mislim na one krute interpre tacije koje liku graanskoga individuuma postavljaju smrt nu dijagnozu u smislu da reprodukcija vrlo sloenih dru tava iznuuje promjenu na razini njihovih dotadanjih
176
177

P. Bachrach, Frankfurt 1967.

Die

Theorie

der demokratischen Eliteherrschaft,

Ibidem, str. 8. M. Landmann, Das Ende des Individuums, Stuttgart 1971.

150

151

konstituencija. S historijskim likom graanskoga individu uma pojavile su se one (jo neispunjene) pretenzije na auto nomnu organizaciju svoga ja u okviru jedne neovisne, to znai: umno zasnovane prakse, a u tim pretenzijama razja njava se logika opega (iako, moda, nerazvijenoga, no otpoetka djelotvornoga) podrutvljavanja putem individuacije. Ako bi se odustalo od tog oblika reprodukcije, skupa s im perativima koji su u njemu logino zasnovani, to bi znailo da drutveni sistem vie ne bi mogao postizati svoje jedin stvo obrazovanjem identiteta podrutvljenih pojedinaca: konstelacija opega i posebnog vie ne bi bila relevantna za agregatsko stanje drutva. Te misli razlazu Horkheimer i Adorno kao dijalektiku pro svjetiteljstva, koju, pak, A. Wellmer saimlje na slijedei nain: Vanjska sudbina, u koju su se ljudi morali uplesti radi emancipacije od svoje pripadnosti prirodi, istovreme no je i njihova unutranja sudbina; sudbina koju um trpi sobom samim. Na kraju su subjekti radi kojih je i zapoeto potinjavanje, postvarivanje i raaravanje prirode, i sami toliko potlaeni, postvareni i pred sobom raarani da im se emancipatorski napori obru u svoju suprotnost: u uvr enje onog stanja zasljepljenosti u kojemu su zatoeni. Ve s prevladavanjem animistike slike svijeta uspostavljena je ona dijalektika prosvjetiteljstva koja je u kapitalistikome industrijskom drutvu dotjerana do toke na kojoj 'ovjek 178 pred drugim ovjekom postaje antropomorfizmom'. Ta se dijagnoza u biti, iako ne i u obrazloenju, slae s dijagno zom Gehlena i Schelskoga. Schelskyjeva refleksija o samoshvaanju ovjeka u znanstvenoj civilizaciji dovodi do re zultata da znanstveno-tehniki proces stvaranja inducira totalno odvajanje od dosadanje povijesti i promjenu identiteta ovjeka: /.../ to podsjeanje na 'ovjeka' je ipak neto vie od moralno-ideolokog odbijanja tehniko-znanstvene samoproizvodnje ovjeka, ono je dokumentacija novog samootuenja ovjeka koje se pojavilo sa znanstve178

nom civilizacijom. Opasnost da se stvaralac izgubi u svojem djelu, a konstruktor u svojoj konstrukciji, sada je metafi ziko iskuenje ovjeka. ovjek se boji svoje bezostatne transformacije u samoproizvodeu objektivnost, u konstrui rani bitak, te bez prestanka radi na nastavljanju tog proce sa znanstveno-tehnikoga samoobjektiviranja. Ako je ovjek napredovanje racionalnoga tehnikog svijeta rada poimao i alio kao razdor izmeu sebe i svijeta, kao otuivanje od staroga 'oduhovljenog jedinstva' sa svijetom, sada novo jedinstvo ovjeka sa svijetom svojom konstrukcijom i proizlaenjem iz duha postaje prijetnjom identitetu ovjeka, identitetu koji je on zadobio upravo u razdoru sa svijetom. Podnoenje razdora, onaj zadnji Hegelov zahtjev u odnosu na 'poremeenost vijeka', jo je omoguavalo identifikaciju ovjeka s njegovom starom metafizikom subjektivnou i to upravo stoga to ju je identifikacija 'oslobodila' iz svijeta nastajueg drutva rada; taj razdor danas historijski ve nestaje, a metafizika bezaviajnost, koja se namee iz no vog jedinstva svijeta i ovjeka, dokumentira se u metafizi koj enji za minulim, fiksira se u sjeanju na slobodu subjektivnosti u otuenju i razdoru sa svijetom.179 Schelsky, naravno, naputa konzekventnost svoje misli time to se (u svoje doba, dakako) vraa na stajalite 180 koje transcendira sferu cjelokupnoga drutva i to metafiziku traj nu refleksiju preporua kao upotrebljiv medij kroz koji se ugroeni pojedinac moe ukloniti prisilama objektiviranja i opet skupiti nove snage s onu stranu granice socijalno ga: Trajno poveavanje reflektirajue svijesti se inducira u sebi upravo tehniko-znanstvenim objektiviranjem postig nua svijesti; ono je oblik u kojemu mislei subjekt tei da uvijek izbjegne svome vlastitom opredmeenju i u kojemu se uvjerava u svoju nadmo nad vlastitim svjetskim pro 181 cesom.
179

A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, op. cit., str. 139.

H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlishen Zivilisation, u: Auf der Suche nach Wirklichkeit, Dsseldorf 1965, str. 468. 180 H. Schelsky, Ortbestimmung der deutschen Soziologie, Dssel dorf 1959, str. 96. i d. 1,181 H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation, op. cit., str. 471.

152

153

Sehelsky je ove rijei napisao deset godina prije izlaska Ne gativne dijalektike; nijednoj egzistenciji one ne pristaju bo lje negoli Adornovoj. On, meutim, konzekventnije nego Sehelsky, nema nikakvih iluzija o smrti graanskoga indi viduuma; tovie, on jo u institucionaliziranju trajne re fleksije182 vidi podizanje vrijednosti individualnosti, podi zanje koje samo maskira razaranje individualnosti. Pod na tuknicom Glupi August Adorno biljei: Da e biti likvi diran individuum s kosom i koom, jo je preoptimistiki zamiljeno. Kad bi, barem, u njegovoj obvezatnoj negaciji, dokidanju monade solidarnou, bio istodobno ukljuen i spas pojedinanoga bia koje bi upravo u svome odnosu spram opega postalo posebnim. Postojee stanje vrlo je udaljeno od toga. Zlo se ne dogaa kao radikalno gaenje prologa, ve tako to se ono povijesno osueno povlai mrtvo, neutralizirano, nemono i to ono sramno vue dolje. Usred standardiziranih i upravljanih ljudskih jedinki indivi duum i dalje bivstvuje. On je, tovie, pod zatitom i dobiva monopolsku vrijednost. No, to je ustvari jedino jo funkci ja njegove vlastite jedinstvenosti, izloak poput nakaza ko jima su se djeca neko iuivala i rugala. Budui da indi viduum vie ne vodi samostalnu ekonomsku egzistenciju, njegov karakter dospijeva u proturjenost sa svojom objek tivnom drutvenom ulogom. Upravo zbog te proturjenosti hoe ga se uvati u rezervatu gdje uiva u dokonoj kontem placiji.183 Diskusije o bijedi i sjaju graanskoga subjekta lako popri maju neobvezatne znaajke budui da mi, po Hegelovu mi ljenju, ulazimo loe pripremljeni u dimenziju povijesne svijesti. To je vidljivo u argumentaciji B. Willmsa184 koji se jo jednom pokuava probiti izmeu Gehlena i Luhmanna
H. Sehelsky, Ist Dauerreflexion institutionalisierbar? u: Auf der Suche nach Wirklichkeit, op. cit., str. 250 i dalje. 183 T. W. Adorno, Minima Moralia, Frankfurt 1951, str. 251252. IM B. Willms, Revolution oder Protest, op. cit., str. 11; isti autor, System und Subject, u: Theorie der Gesellschaft, dodatak I, Frank furt 1973.
182

jednom Hegelovom figurom miljenja projicirajui forma ciju identiteta graanskoga individuuma na razinu meuna rodnih odnosa i izjednaavajui sjaj graanskoga subjekta sa svjetsko-historijskom opou imperijalistike pozicije moi (SAD i Evrope), pozicije koju danas relativiziraju Kina i Trei svijet. Bijeda graanskoga subjekta tada se sastoji u njegovoj nepojmljenoj partikularnosti. To se moe uiniti ako se Hegelovu filozofiju prava ita oima Carla Schmitta; no, tada se svakako valja upitati da li formalne strukture etike govora, u kojima se tumai graanski humanizam od Kanta do Hegela i Marxa, ne odraavaju nita drugo negoli jedan decizionistiki preuzetan ljudski monopol na defini ciju povijest graanskoga drutva je povijest onih koji definiraju tko je ovjek ili, pak, da li sama ta redukcija ne predstavlja neku od davno odsviranih i u meuvremenu zaboravljenih melodija graanskoga samosakaenja koje Adorno ovako posvjedouje: od kritike graanske svijesti ostaje samo ono slijeganje ramenima kojim svaki lijenik potvruje svoje tajno slaganje sa smru.185 d) Tezu o kraju individuuma dosada se nije uspjelo izvui iz podruja munine i samoiskustva intelektualaca i omogu iti njezino empirijsko ispitivanje. Subjektivnost sada nije nita unutranje; jer, refleksivnost osobe raste u omjeru njezina ospoljenja. Identitet jastva simbolika je struktura koja se, kako bi se stabilizirala, uz sve veu sloenost dru tva mora sve vie centrifugalno udaljavati od svoje sredi nje toke; osoba se sve vie izlae kontingencijama, sve vie ju se potiskuje u sve guu mreu reciprone bespomonosti i eksponirane potrebe za zatitom. Od Marxa se stoga socijalno-strukturalna ogranienja koja sputavaju proces individuiranja i deformiraju onu strukturu bitka-izvan-sebe-pri-sebi (ometaju, dakle, nestalnu ravnoteu izmeu ospolje nja i prisvajanja), analiziraju pod nazivom otuenje. Ali jenacija je u meuvremenu postala i krilaticom jednoga socijalnopsiholokog smjera istraivanja.186
185

- T. W. Adorno, Minima Moralia, op. cit., str. 109. L. S. Feuer, What is Alienation? The Career of a Concept, u: Stein, Vidich (ur.), Sociology on Trial, Englewood Cliffs 1963; potom, ra186

154

155

Etzioni pojam alienation shvaa kao unresponsiveness of the world to the actor which subjects him to forces he neither comprehends nor guides.187 Od toga on razlikuje jedan prikriveni oblik otuenja, naime neautentinost, koja na njemakome govornom podruju ima, naravno, drukije konotacije nego u francuskome: A relationship, institution or society is inauthentic if it provides the appea rance of responsiveness while the underlying condition is alienating (str. 619). Ta diferencijacija uzima u obzir okol nost da su se fenomeni otuenja u kasnokapitalistikim drutvima oslobodili pojava pauperizma; meutim, to razli kovanje uzima u obzir prije svega spomena vrijednu inte grativnu snagu i elastinost drutva koja se oituje u mo gunosti prebacivanja socijalnih sukoba na razinu psihikih problema, dakle, u tomu to se pojedinci mogu njima opte retiti kao privatnom stvari i da se, potom, duhovni sukobi, repolitizirani u obliku protesta, mogu zahvatiti, tj. preobli kovati u administrativno obradive probleme i institucionali zirati kao svjedoanstvo zaista proirenih podruja toleran cije. Studentski protest zadnjih godina daje dobar materijal za promatranje tog mehanizma. Jedan bitan impuls usmje rio se protiv anticipiranih strategija osvajanja do kojih je navodno dolo uslijed domiljatih provokacija; no, openito uzevi, upravo to nije uspjelo. Umjesto da se postigne da se normativna vlast institucija iskae u obliku otvorene repre sije (to se je i zbilo), pragovi tolerancije su sputeni; o vi sokokolskim trajkovima i graanskim inicijativama u no vinskim se naslovima izvjetava ve sa aljenjem bez inci denata nove tehnike demonstracija nisu izmijenile neto vie od nivoa oekivanja. Tako nastaje siva zona u kojoj drutveni sistem moe ivjeti s neinstitucionaliziranim (ili jo neinstitucionaliziranim) otporima koje je sam izazvao, a da ne mora rjeavati probleme koji su povod, uzrok ili razlog tih protesta. Udarci usmjereni na zidine, odbijaju se od gumenih zidova.
dovi K. Kennistona, R. D. Lainga, G. Sykesa te literatura o anomiji, urbanim problemima, problemima identiteta itd. 187 A. Etzioni, The Active Society, New York 1968, str. 618.

To metaforiko razgranienje jednog podruja fenomena ne kazuje nita; ono u najboljem sluaju objanjava kako se fenomeni otuenja u sve veoj mjeri nadomjetaju pojava ma neautentinosti. Nejasno je, meutim, kako da se inter pretira ta neautentinost ije tragove Etzioni slijedi u siste mu drutvenoga rada, u politikoj javnosti, u odnosima iz meu grupa te u samome sistemu osobnosti. 188 Radi li se o reakcijama, koje se dugorono ne mogu drati pod kontro lom, reakcijama protiv produavane povrede normativnih struktura koje se protive rastuoj potrebi za usmjerava njem politiko-ekonomskoga sistema, ili, pak, o poroaj nim mukama jednoga fundamentalno novog naina socijali zacije? Moe se, meutim, dogoditi da obje tendencije kako politiki osloboen i nadraen socijalni eudajmonizam, koji se dade protumaiti u skladu s naelima strateko-utilitaristike etike, tako i politiki neopasna, supkulturalno osloboena pleoneksija koja izlazi s programom neposred nog zadovoljavanja u proirenim prostorima kontingencije pronau zajedniki nazivnik u odustajanju od opravdava nja prakse pomou normi koje su sposobne za istinitost. Budui da ne vidim kako bi se to pitanje dalo empirijski ri jeiti direktnim zahvatom, htio bih ga indirektno ispitati pomou Luhmannove teorije koja polazi od neprodiskutirane pretpostavke da se sistemski nuno pribavljanje motiva cije danas ni u kom sluaju ne ograniava svojeglavim normnim sistemima s vlastitom logikom, ve da ono slijedi iskljuivo imperative upravljanja. 5. Kompleksnost i demokracija Teoriju komunikacije koja analizira legitimacijske proble me s obzirom na diskurzivno ispunjenje normativnih pre tenzija na valjanost, Luhmann promatra kao out of step s drutvenim realitetom. 189 On, dakle, ne uzima kao polazni problem obrazlaganje normi i miljenja, tj. konstituiranje
188 Ibidem, str. 633. i d. 189 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 293.

156

157

umne prakse, ve selekcijsku prisilu kompleksnih sistema djelovanja u jednome svijetu koji je kontingentan: Haber mas vidi subjekt, kao i prethodeu intersubjektivnost, pri marno kao potencijal obrazloenja koje je sposobno za isti nitost; subjektnost ovjeka za njega se sastoji u mogunosti da u intersubjektivnoj komunikaciji moe navoditi umne razloge odnosno da se moe povinovati takvim razlozima ili opovrgavanju svojih razloga. On time, meutim, zahvaa samo jedan izveden (uz to, kako mi se ini, vremenom uvje tovan i davno prevladan) aspekt koji pretpostavlja mnogo dublje zasnovan pojam subjekta.190 Pokuaj da se naslije enu pretenziju zapadne humanosti pod nazivom uma pove e s jednim (takvim) pojmom subjekta mora dovesti do sistematskoga potcjenjivanja problema kompleksnosti svi jeta: Subjekt se najprije mora promiljati kao kontingentna selektivnost (str. 327). Problemi vlasti i raspodjele koji se postavljaju s gledita klasne strukture nekoga drutva, zastarjeli su;191 oni odaju staroevropsku perspektivu u ko joj su sakriveni istinski problemi koji nastupaju sa stajali ta alternativnih podruja i kapaciteta odluivanja. Skoro sve bi moglo biti moguim, a ja ne mogu izmijeniti skoro nita ta reenica iskazuje Luhmannovo temeljno iskustvo. Moglo bi ga se interpretirati tako da su visokosloena klasna drutva, s jedne strane, na osnovi svoga proiz vodnog potencijala znaajno proirila prostor mogunosti kontroliranja svoje okoline i organiziranja samih sebe; s druge, pak, strane uslijed svoga samoniklog principa orga nizacije podlijeu ogranienjima koja spreavaju autonom no koritenje apstraktnoga prostora mogunosti i, osim to ga, imaju kao posljedicu viak samoproizvedene (sprijeive) sloenosti okoline. 192 No, Luhmann ustvari interpretira spo menuto iskustvo u suprotnome smislu tako da drutveni sistem uz drastino proiren kontingencijski prostor zadobi va one stupnjeve slobode s kojima se sam stavlja pod rastu190 191

i pritisak problema i odluka: strukture i stanja sloenih drutvenih sistema postali su sluajnima barem na pod ruju organizacije i politike i time ih se praktiki moe bira ti, no jedino tako da izbor iz sobom otvorenoga podruja alternativa sada predstavlja problem koji relativizira sve druge. Nakon to je Luhmann utvrdio razliku izmeu odre ene i neodreene kompleksnosti sistema i okoline,193 (ne odreena) kompleksnost okoline vie ne obrazuje istinski problem redukcije, nego to ini kompleksnost okoline, ije je odreenje omogueno sistemski-relativnim konceptima okoline, dakle samooptereivanje sistema vlastitim kapaci tetima za rjeavanje problema. Visokosloeni drutveni sis temi moraju se namuiti s problemima koji proizlaze iz nji hove rastue ekonomije, tj. s nunostima koje proizlaze iz njihove slobode. im je utvren taj problemski prioritet, daljnji e koraci proizai sami od sebe. Problem kompleksnosti svijeta trai esencijalistiku i iskljuivu primjenu pojma sistema. Odatle slijedi: (1) Sloena se drutva vie ne veu i ne integriraju po mou normativnih struktura; njihovo se jedinstvo vie ne obrazuje intersubjektivno preko komunikacije koja bi ila kroz glave podrutvljenih pojedinaca; integracija si stema, obraena s aspekta usmjeravanja, sve je vie neovi sna o socijalnoj integraciji dostupnoj s aspekta svijeta ivo ta. (2) ovjekovo samorazumijevanje i razumijevanje svije ta, osloboeno od identiteta sistema, zapast e u provincijalnost ukoliko zadri staroevropsku orijentaciju, tj. ori jentaciju na normativne pretenzije; ili e se, pak, odvojiti od normnih orijentacija uope i dovesti pojedinca do svi jesti karakteristine za sistem time to e on uiti da za milja i istraje u jednome beskrajno otvorenom, ontiki ko nano neodreenome kontingentnom svijetu i da ga upotreb ljava kao osnovicu svekolikoga selektivnog doivljavanja i djelovanja.194 (3) Reprodukcija visokosloenih drutava ovi si o izdiferenciranome sistemu usmjeravanja, o politikome
193 194

Ibidem, str. 326327. Ibidem, str. 327. 192 W. D. Narr, C. Offe, Wohlfahrsstaat und Massenloyalitt, Kln 1973, uvod. 158

Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 300. i d. N. Luhmann, Komplexitt und Demokratie, op. cit., str. 316. 159

dijelu sistema. Poveavanjem svoga kapaciteta obrade infor macija i svojom indiferentnou spram ostalih drutvenih dijelova sistema, politiki sistem zadobiva jedinstvenu auto nomiju unutar drutva: Politika ne moe vie pretpostav ljati svoje osnove za donoenje odluka, ve ih sebi (sama) mora stvarati. Ona mora stvoriti svoju vlastitu legitimaciju u stanju koje je, i s obzirom na mogunosti konsenzusa i s obzirom na eljene rezultate, definirano kao otvoreno i struk turalno neodreeno. 195 Razdvajanje legitimacy skoga siste ma od uprave omoguuje autonomiju procesa. (4) Budui da drutveni sistem vie ne moe konstituirati neki svijet koji bi oblikovao identite dijelova sistema,196 funkcije politi ke se vie ne mogu razumjeti pogledom na neku ispravnu politiku koju je drutvo iznudilo od administrativnog siste ma; kratko reeno, radi se o tomu da politiki sistem vie ne moe izvoditi svoj identitet iz drutva ukoliko drutvo upravo zahtijeva od njega da bude kontigen tan sistem koji je mogu i u drugaijem obliku. On se tada selekcijom struk ture mora identificirati u jednom takvom stanju svijesti koji se vie ne moe obuhvatiti staroevropskim pojmovi ma.197 Pod tim je pretpostavkama besmisleno poveavanje refleksivnosti upravljanja time to se ono diskurzivnim obra zovanjem volje povratno vezuje za drutvo: Procesi odlui vanja su ( . . . ) procesi iskljuivanja drugih mogunosti. Ni jekanje je kod njih ee nego potvrivanje i to racionalni je postupaju, to ire propituju druge mogunosti, tim e veom biti njihova stopa negacija. Pri tomu bi traenje in tenzivna, angairana uestvovanja sviju znailo pretvaranje frustracije u princip. Tko demokraciju razumije na taj na in, morat e, ustvari, doi do zakljuka da je ona nespojiva 198 s racionalnou. (5) Novo sistemsko-teorijsko polazite donosi jedan sistem govora koji pretendira na univerzal nost, sistem koji se interpretira na putu preoblikovanja klaIbidem, str. 317. N. Luhmann, Politikbegriffe und die Politisierung der Verwal tung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 211. i d., po sebno str. 221. 197 Ibidem, str. 220. 198 Isti autor, Komplexitt und Demokratie, str. 319.
196 195

sinih temeljnih pojmova (politika, vlast, legitimnost, mo, demokracija, javno mnijenje itd.) 199 nasuprot konkurentnim polazitima. Svaki takav sistemsko-teorijski prijevod isto dobno je i kritika neprimjerenosti staroevropskoga obra zovanja pojmova koje je zastarjelo evolucijskim pomakom u postmodernistiko drutvo; time to problem kompleks nosti svijeta preuzima vodeu ulogu, problem umne organi zacije drutva postaje bespredmetnim skupa s obrazova njem motiva posredstvom normi koje su sposobne za isti nitost. Nezgodnome problemu odnosa kompleksnosti i demokra cije prikladan se format moe ponajprije dati na razini teo rije planiranja. Diskusija o planiranju, voena zadnjih deset godina,200 dovela je, izmeu ostaloga, i do suprotstavljanja dvaju tipova politike u kojima se istodobno izriu stilovi planiranja: pluralistiko-inkrementalistika procesna politi ka koja se preteno ograniuje na kondicionalno planiranje, na jednoj strani, i racionalno-komprehenzivna sistemska po litika koja uglavnom trai programsko planiranje, na dru goj.201 Oba se tipa mogu razumjeti kao krajevi skale na ko joj se mogu prikazati obrasci djelovanja i reagiranja biro kracija koje donose planove. Uzmemo li jo jednu dimenziju, naime participaciju lanova drutvenoga sistema kojih se tie proces planiranja, dobit emo slijedee tipove politike: Participacija pogoenih nije doputeno doputeno
199

Stilovi planiranja komprehenzivni inkreentalistiki A C B D

N. Luhmann, Politische Planung, Opladen 1971, predgovor. L. C. Gawthrop, Administrative Politics and Social Change, New York 1971; Ronge, Schmieg (ur.), Politische Planung in Theorie und Praxis, Mnchen 1972. uvod: isti autori, Restriktionen politischer Plannung, disertacija, Bremen 1972, posebice pogl. 1 i 5. 201 N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit., str. 225.
200

160

11 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

161

Participacija znai: ope i jednakopravno sudjelovanje u diskurzivnim procesima obrazovanja volje. Prema toj defi niciji tip politike C mora iskljuivati uobiajene strategije guenja i spreavanja sukoba, strategije koje karakterizira ju pluralistiki tip A: izdvajanje, dakle, kontroverznih cilje va i vrijednosti i ograniavanje procesa pregovaranja na svrhovito-racionalno ozbiljavanje onih ciljeva koji su podob ni za konsenzus; formalistiko osamostaljivanje obligatornih procedura pregovora nasuprot sadraja; briljivo seg mentiranje podruja planiranja itd.202 Analogno tomu, tip politike D nespojiv je s tehnokratskim povlaenjem u za klonjenu sferu strunih prisila, nespojiv je s pretvaranjem praktikih u tehnika pitanja, dakle s onom imunizacijom strunjaka od latentnoga ili potisnutog disensa pogoenih, disensa koji je karakteristian za ponaanje tipa B koje ide za spreavanjem sukoba. Luhmannova teorija planiranja potom istie za sloena dru tva jedan od tih tipova politike, istie komprehenzivno i neparticipacijsko planiranje (B). To se ne zbiva u obliku praktine preporuke; Luhmann, tovie, vjeruje da moe pokazati kako reprodukcija visokosloenih drutava ne do puta nikakav drugi izbor osim onoga da se potrebna refleksivnost drutva, umjesto u demokratski organiziranoj javno sti, usidri u upravnome sistemu koji je dovoljno osiguran od partija i publike: O politiziranju uprave mogue je ( . . . ) govoriti u mjeri u kojoj (sama) uprava reflektira o svoje mu mjestu u politikome sistemu drutva i u kojoj se odatle identificira kao kontingentna, ali i kao mogua na drukiji nain.203 Ova se teza zasniva na a) opisu interakcije izmeu uprave i ostalih dijelova sistema drutva, b) na kauzalnoj hipotezi o opaljivim ogranienjima administrativnog kapa citeta planiranja i c) na osnovnoj pretpostavci teorije evo lucije.
202

ad a) Sloena su drutva kao sredite usmjeravanja izdiferencirala sistem upravljanja koji je prema Luhmannu pre uzeo vodstvo nad ostalima drutvenim djelominim sistemi ma. Autonomno upravljanje ima generalnu kompetenciju za sve probleme usmjeravanja koji se u drutvu ne rijee; na dalje, to upravljanje nije kompetentno samo u smislu nad lenosti, ve i u smislu sposobnosti za rjeavanje problema. Budui da u drutvu nema struktura koje na koncu ne bi stajale na raspolaganju, nije mogue navesti nijednu vrstu problema u ijoj bi obradi administracija naelno morala dospijeti do granice svoga kapaciteta. Tim opisom Luhmann generalizira iskustva koja, ustvari, navode na neke zapa njujue samoprilagodljive mehanizme kasnokapitalistikih drutava. S druge, pak, strane, oite su granice administra tivnog kapaciteta planiranja, koje se ad hoc uvijek iznova pojavljuju, a oit je i jedino reaktivan modus kretanja bi rokracije koja uzmie u strategijama izbjegavanja. Politekonomska teorija planiranja, koja takva iskustva tumai kao krizni management, dolazi do suprotnoga stava i tvrdi da je administrativni sistem ovisan o svojoj okolini, a po sebno o vlastitoj dinamici privrednoga sistema. Ovu sam tezu zaotrio utoliko to se prostor za djelovanje admini strativnoga sistema ograniuje s dvije strane: prilikom usmjeravanja ekonomskoga sistema ograniuje se parame trima poretka vlasnitva koji ne stoji na raspolaganju, a kod stvaranja motivacija samovoljno razvijenim normativ nim strukturama koje su nespojive s potiskivanjem poopivih interesa. ad b) Argumentima plauzibilnosti moe se svakako odluiti za jedan od dvaju konkurentnih opisa od kojih jedan nagla ava autonomiju, a drugi ovisnost dravnoga aparata. 204 No, o opisu administrativnoga sistema e ovisiti kako se objanja vaju lako primjetljiva ogranienja njegovoga sistema plani ranja. Luhmann deficite racionalnosti svodi na to to dife renciranje uprave, osamostaljene od politike, jo uvijek ne
F. Naschold, Zur Politik und konomie der Plannung, u: PVJ. posebni broj 4, 1972, str. 13. i d.
204

203

L. C. Gawthrop, Administrative Politics, op. cit, str. 42. i d. Luhmann, Politikbegriffe, str. 225; isti autor, Selbstthematisierungen des Gessellschaftssystems, u: ZFS 1973, str. 21. i d.

162

11*

163

moe dostatno napredovati: anse onog diferenciranja po litike i upravijanja su u poveavanju selektivne djelotvor nosti, a prije svega u mogunosti da se premise djelovanja uprave kao to su organizacija, osoblje i programi, variraju sa stajalita koja su u uem smislu politika, a da pri tom varijacija struktura ne ugroava njihovu strukturirajuu funkciju ( . . . ) Vlastita struktura (upravljanja) znai vlasti te mogunosti koje ne moraju biti identine s oekivanjima okoline, a neidentinost s okolinom daje i na razini mogu nosti ansu samousmjeravanja. Istodobno se kod tog dife renciranja mora preuzeti rizik konstitucije mogunosti da problemi koje razrjeava politiki sistem nisu problemi dru tva.205 Deficiti racionalnosti se prema Luhmannu mogu do kinuti jedino u mjeri u kojoj samo upravljanje obrazuje neki od drutva neovisan identitet i sebe razumije kao in stanciju za irenje horizonta mogunosti i tematiziranja uvijek razluenih alternativa. Sve dok upravljanje ovisi o in putima javnosti i politike partija, s jedne strane, i inputima onih kojih se to tie i zainteresirane klijentele s druge, mora se sputavati samorefleksija koja pojaava selektivnost. Pribjeite od politike udaljenog diferenciranja neke uprave, sposobne za komprehenzivno planiranje, Luhmann vidi u fu ziji znanosti i uprave koja bi istodobno i suspendirala auto nomiju znanosti i izdiferencirala dotada odvojene medije moi i istine: Upravljanje moe ispitati jedino sebe, tek u onom obujmu koji bi mogao izazvati politiku reflek siju i doprinijeti smanjivanju deficita refleksije (uprave). U tome smislu 'politizacija' na kraju dovodi do povezivanja znanstvenog samoistraivanja strukturne selekcije koja bi mogla dovesti u pitanje klasinu diferencijaciju doivljava nja i djelovanja, spoznavanja i odluivanja, istine i moi.206 Tom reenicom Luhmann izrie svoju verziju kraja indivi duuma: ubrzano poveavanje sloenosti prisiljava drutvo na to da prijee na jedan novi oblik reprodukcije ivota koji
205

diferenciranje izmeu moi i istine rtvuje u prilog samoniklosti koja je liena refleksije.207 U ovome trenutku vidim tri konkurentna objanjenja. Za razliku od Luhmanna, F. Naschold svodi nedostatak admi nistrativnog planiranja na preveliku samostalnost upravlja nja naspram politikog obrazovanja volje. On misli da se po litiki kapacitet usmjeravanja moe poveati jedino proire nom participacijom u planiranju onih koji su time pogoe ni.208 Podrutvljenje politikih procesa usmjeravanja jedi na je jo otvorena opcija za oslobaanje dosada nekoritenih resursa i energija radinosti pri emu, meutim, dolazi do ri zika da se obujam participacijskih procesa ne moe u do voljnoj mjeri drati pod kontrolom. Naschold uzima u ob zir multifunkcionalnu primjenu participaoijskoga planira nja. Participacija moe posluiti za manipulaciju masovnom lojalnou, za poboljano informiranje (rano upozoravanje, obzirnost u pogledu vrijednosti) i za rastereivan je birokra cije organizacijama na principu samopomoi; te funkcije jedne prividne participacije ire kontrolu upravljanja nad njegovom okolinom. Nije sasvim jasno misli li Naschold da participacija u smislu sudjelovanja u diskurzivnome obrazo vanju volje, smislu koji ja uvodim (Naschold govori o par ticipaciji kao sredstvu individualnog i kolektivnog pronala enja identiteta, mogunosti samoorganizacije i dr. kao pre duvjetu sudjelovanja u pluralistikoj politici raspodjele, str. 43) znai produktivnu snagu za poveanje raznoliko sti politikoga sistema. Offe, pak, kao to je ranije prikazano, zastupa stav da kon tradiktorni imperativi usmjeravanja privrednoga sistema predstavljaju nesavladivu prepreku racionalnosti za dravni aparat u kasnome kapitalizmu. Podrutvljavanje politikih procesa usmjeravanja u smislu strogo shvaenoga participa207

206

N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit. str. 224. Ibidem, str. 227228.

A. Gehlen, ber Kristallisation, u: Studien zur Anthropologie, Neuwied 1963, str. 311. i d. 208 F. Naschold, Politik und konomie, op. cit., str. 43.

164

165

cijskog planiranja odstranilo bi uska grla administrativnog planiranja jer bi se time uklonile one selektivne klasne struk ture koje su uzrok kumulativnog proizvoenja inae sprijeive sloenosti okoline. Scharpf, na koncu, vidi restrikcije koje dravi u kasnome kapitalizmu nalae vlastita dinamika privrednoga sistema; meutim, politika rastereena takvih restrikcija, bila bi iz nenaena nepredvienim razvojem, prevladana neanticipiranim posljedicama svojih mjera i frustrirana kontraintuitivnim rezultatima svog planiranja ako bi kapacitet njenih sistema odluivanja i informiranja zaostajao za zahtjevi ma.209 No, za razliku od Luhmanna, Scharpf rauna s up ravljanju imanentnim ograniavanjem rasta sloenosti. Ako se, naime, segmentiranu strukturu odluivanja, koja nije primjerena jednoj meuovisnoj problemskoj strukturi, uk loni u korist komprehenzivnoga planiranja u centraliziranim strukturama odluivanja, planiranje politike e vrlo brzo dospjeti na granicu na kojoj se od njegovoga kapaciteta ob rade informacija i obrazovanja konsenzusa previe zahtije va uslijed prevelike sloenosti problema (koji se odlikuju visokom meuovisnou). ak i ako u procesu odluivanja ne bi bilo uvrenih interesa i otpora na promjene koji se oslanjaju o potencijale moi, ( . . . ) pokuaj simultanog problematiziranja i pozitivno koordinirane promjene inter dependentnih podruja odluivanja s onu stranu granice koju valja poblie odrediti, no koja je zasigurno razoaravajue usko povuena, morao bi nuno zavriti u frustraciji total nog imobilizma (str. 177). Luhmannova pretpostavka principijelno neogranienoga proiravanja administrativnog kapaciteta usmjeravanja, koji upravljanje osamostaljuje naspram politike i objedinjava njem privrednoga sistema pretvara ga u mjesto ekscentrine samorefleksije drutva, jedva da bi se mogla potkrijepiti in dikatorima iz iskustvenoga podruja politikog planiranja;
209

meutim, argumenti logike sistema govore u prilog tomu da participacija, koja ne predstavlja samo skriven oblik mani pulacije, mora prije ograniavati negoli poveavati admini strativni kapacitet planiranja. Efekt racionalizacije podrutvljavanja politikih procesa usmjeravanja teko se moe odrediti; jer, demokratizacija bi, s jedne strane, morala smanjivati sprijeivu (samo sistemski specifino neizbjeivu) sloenost, koja se obrazuje nekontroliranom vlastitom dina mikom privrednoga procesa, no istodobno bi u igru uvela (sistemski nespecifinu) neizbjeivu sloenost poopenih di skurzivnih procesa obrazovanja volje. Praktika racional nost poeljnoga stanja, povratno vezanoga s poopivim inte resima, in terms racionalnosti sistema vjerojatno uzrokuje vie trokova no to ih uteuje. Bilanca, meutim, ne mora biti negativna ukoliko se granica sloenosti, granica koja je, kako to Scharpf misli, ugraena u racionalizaciju samog upravljanja, vrlo brzo dosegne. Tada bi, naime, jedna sloenost, koja neizbjeno proizlazi iz logike osloboene ko munikacije, bila prevladana drugom sloenou koja tako er neizbjeno nastaje iz logike komprehenzivnoga pla niranja. ad c) Luhmannova opcija za tip neparticipacijskcga opse nog sistemskog planiranja, tip koji bi se ozbiljio u samorefleksivnom upravljanju, udaljenom od politike, na sada njem se stupnju diskusije o planiranju ne moe obrazloiti obvezujuim argumentima. tovie, empirijska evidencija, koju je danas mogue dokazati, govori prije protiv Luhmannove opcije. Luhmann se, naposljetku, niti ne oslanja na istraivanja teorije planiranja, nego na osnovnu pretpostav ku teorije evolucije. Po njegovu miljenju u drutvenoj su evoluciji vodei problemi redukcije sloenosti okoline i pro irenja sloenosti sistema, tako da o nivou razvoja nekoga drutva odluuje kapacitet usmjeravanja. Ova pretpostavka ni u kom sluaju nije trivijalna jer bi se isto tako moglo dogoditi da se jedan evolucijski pomak u dimenziji slika svi jeta i moralnih sitema mora platiti izdiferenciranjem siste ma upravljanja te da se moe platiti, prije svega, bez rizika, 167

Scharpf, Komplexitt als Schranke der politischen Planung, op. cit., str. 169.

166

tj. bez ugroavanja (promijenjene) strukture sistema. No Luhmann, kako mi se ini, ne tematizira svoju pretpostavku, on ju, tovie, prejudicira izborom svoga metodolokog po lazita. Za strukturu teorije planiranja odluan je izbor pojma ra cionalnosti. Teorije planiranja, koncipirane logikom odlui vanja, zasnivaju se na pojmu racionalnosti djelovanja, poj mu koji se dobiva na paradigmi svrhovitoracionalnog izbo ra alternativnih sredstava. Model racionalnosti djelovanja prikladan je za teorije racionalnog izbora i za tehnike plani ranja na podrujima stratekoga djelovanja. No, granice mo dela se ipak pokazuju pri pokuaju da se razviju empirijski sadrajne teorije drutvenih sistema: teorijsko-strateki iz bor pojma subjektivne racionalnosti djelovanja znai za normativistika polazita i za metodoloki individualizam privremenu odluku.210 Sistemsko-teorijski zasnovanim teori jama planiranja u temelju je pojam objektivne racionalnosti koji se dobiva iz paradigme samo reguliraj uih sistema. Uzo rak racionalnosti sistema prikladan je za empirijski sadraj ne teorije o predmetnim podrujima na kojima se mogu iden tificirati jedinice koje se jasno razgraniuju naspram svoje okoline i koje jasno obiljeavaju svoja poeljna stanja; tada (i samo tada) se, naime, moe odrediti stabilnost odnosno ultrastabilnost na osnovi iskustvu dostupne strukture siste ma. Budui da se struktura drutva ili socijalnih djelomi nih sistema dosada nije mogla utvrditi bez problema, teorij sko-strateki izbor pojma racionalnosti sistema imat e za posljedicu izbor izmeu (najmanje) triju alternativa: ili da postupa noirmativistiki, tj. da utvruje granice eljena sta nja ispitivanoga drutvenoga sistema (za to primjere nudi istraivaka praksa sociologije organizacije; 211 u to, meu tim, spada i Etzionijev koncept aktivnoga drutva koji se
210

oslanja na postulirane temeljne potrebe 212 ); ili, pak, da po stupa radikalno-funkcionalistiki, tj. da u nekome danom kontekstu pod proizvoljno variranim polazitima trai funk cionalne ekvivalentnosti (Luhmann); ili da, naposljetku, drutveno-znanstvenu primjenu teorije sistema uini ovis nom o jednoj (potrebnoj) teoriji drutvene evolucije koja treba dopustiti nekonvencionalno odreenje nivoa razvoja i time granine vrijednosti promjena sistema koje ugroa vaju identitet. 213 Komunikativno zasnovanim teorijama pla niranja 214 je, na kraju, podlogom pojam praktike racional nosti koji se moe dobiti na paradigmi diskursa koji obrazu ju volju (i razviti se u obliku teorije konsenzusa istine). Taj sam model podrobnije raspravio u 3. odjeljku. On je pogo dan za kritiko ispitivanje interesnih konstelacija na kojima se zasnivaju normativne strukture; taj postupak normativne geneze se, naravno, mora povezati sa sistemsko-teorijskim polazitem ukoliko se njime treba dati doprinos jednoj pri mjerenoj teoriji drutvene evolucije. S izborom pojma racionalnosti pada i privremena odluka o logikom statusu teorije planiranja. Teorije planiranja na razini logike odluivanja su normativno-analitiki postupci, tj. tehnike planiranja. I sistemsko-teorijske teorije planira nja mogu postupati normativno-analitiki; prema nivou nji hovih pretenzija radi se ili o tehnikoj pomoi pri planira nju ili o normativno zasnovanim teorijama u kojima se pla niranje razumije kao politiki proces. Luhmannova univerzalno-funkcionalistika teorija planiranja, koja se pojavljuje i kao teorija sistema, razumije se kao principijelno oportu nistika i potkrada joj se suprotnost izmeu empirijsko-analitikoga i normativno-analitikoga postupka. Njezin se sta tus dade ponajprije oznaiti kao pragmatiki: samo istrai vanje sistema dio je jednoga ivotnog procesa koji je podvrg nut zakonu poveavanja selektivnosti i reduciranja komEtzioni, The Acive Society, op. cit., str. 622. i d. V. gore. 214 M. Fester, Vorstudien, op. cit., str. 67; usp. i rezultate istraivanja Instituta Batteile: BMBW, Methoden der Priorittenbestimmung I, Bonn 1971.
213 212

M. Fester, Vorstudien zu einer Theorie kommunikativer Planung, ARCH 1970, str. 43. i d. 211 R. Mayntz (urednik), Brokratische Organisation, Kln 1968; isti autor (urednik), Formalisierte Modelle in der Soziologie, Neuwied 1967. 168

169

pleksnosti. Komunikativna teorija planiranja isto tako uz mie onoj alternativi, no iz drugih razloga: osim deskriptiv nih izjava o vaeim normama, s jedne strane, i preskriptivnih izjava koje se tiu izbora normi, s druge, ona metodiki doputa kritiki procjenjujue izjave o sposobnosti oprav davanja normi (postojeih ili predloenih), tj. o ispunjivosti normativnih pretenzija na valjanost. Norme koje su spo sobne za opravdavanje slie istinitim naelima: niti su i njenice, niti su vrijednosti (vidi tablicu). Metodolokim izborom izmeu univerzalno-funkcionalistikoga i kritiko-rekonstruktivnoga polazita implicite se rjeava i pitanje koje sam u treem dijelu ovoga istraivanja postavio u vezi s diskusijom da li je reprodukcija drutvenoga ivota jo uvijek povezana s umom te, posebno, da li je generira nje motiva jo uvijek povezano s pounutranjenjem normi Status teorije Pojmovi racionalnosti Racionalnost Praktika sistema racionalnost Biokibernetika Teorija planiraranja kao politi ki proces Univerzalni Kritika funkcionalizam teorija drutva

drutva, budui da se teorija sistema, konzekventno svojoj pojmovnoj strategiji, sama podvrgava nekome naelno oportunistikome ivotnom procesu i uklapa se u njega. No, pro tiv Luhmannove strategije istraivanja govori jedan znaa jan argument: dok kritika teorija drutva moe postati ne uspjena u nekoj promijenjenoj realnosti, dotle univerzalni funkcionalizam mora pretpostaviti, tj. prejudicirati na ana litikoj razini da su ta promjena modusa socijalizacije i kraj individuuma ve nastupili. 6. Opredjeljenje za um Na fundamentalno se pitanje o opstanku nekoga za drutvo konstitutivnoga modusa socijalizacije, ovisnoga o istini, ka ko je vidljivo, ne moe lako odgovoriti. To bi nekoga moglo navesti na pomisao da se uope ne radi o teoretski rjeivome pitanju, ve da je praktiko pitanje da li umno trebamo ieIjeti da se drutveni identitet obrazuje kroz glave podrutvljenih individua ili se on, pak, rtvuje za neki, bilo izmiljen, bilo zbiljski problem sloenosti. Postaviti pitanje na taj na in, znai, naravno, i odgovoriti na njega; pitanje da li treba ouvati konstituanse nekoga umnog ivotnog oblika, ne mo e postati predmetom umnog obrazovanja volje koje samo ovisi o spomenutim konstituansama. U tu je svrhu svakako potrebno pozvati na opredjeljenje za um. To se kao opredje ljenje moe, s druge strane, obrazlagati samo tako dugo dok se postavljaju alternative unutar nekoga ve uvrijeenoga i rasprostranjenog komunikativnog ivotnog oblika. im se pojavi neka alternativa koja razara taj krug unaprijed odlu ene intersubjektivnosti, i jedino opredjeljenje koje se mo e univerzalizirati, a to je upravo interes za um, postat e partikularnim. Takvu alternativu postavlja Luhmann time to sva podruja interakcije, usmjeravana diskurzivno ispunjivim pretenzijama na valjanost, na metodolokoj razini podreuje sistemsko-racionalnim pretenzijama na mo i na njezino poveanje, pretenzijama nekoga ekscentrinog up ravljanja koje ne ukljuuje mogunost apelacije, koje, da kle, ne doputa mogunost mjerenja tih monopolnih preten171

Svrha racionalnost . razliite tehnike planiranja

empirijsko-analitiki normativno-analitiki niti empirijsko-analitiki niti normativno-analitiki

kojima je potrebno opravdavanje. Ukoliko to vie nije slu aj, rekonstrukcija povijesno nastalih institucija i interpretativnih sistema je prema nekom normativno-genetskom po stupku postala bespredmetnom pa se teoremi krize tada vie ne mogu konstruirati. Luhmann, meutim, ne moe do pustiti neku, u navedenome smislu umnu konstituciju 170

zija p o m o u p r a k t i k e racionalnosti k a k o se to spominje jo u Leviathanu. Staroevropsko miljenje se t o m perspek tivom ne dovodi u iskuenje po prvi p u t a . Stajalite protiv nika je prihvaeno im se rezignira zbog tekoa prosvjei vanja i opredijeli se za aktivizam s ciljem u m n e organizacije d r u t v a : n a i m e , decizionistiki se zapone s n a d o m da e se za nastale trokove ve r e t r o s p e k t i v n o p r o n a i opravda nje. 2 1 5 Opredjeljenje za um ne opravdava niti uzmak u neku marksistiki u k r a e n u ortodoksiju koja d a n a s moe, u naj boljem sluaju, dovesti do n e a r g u m e n t i r a n o g etabliranja izoliranih i politiki beznaajnih s u p k u l t u r a . Nijedan od tih dvaju p u t o v a nije dopustiv za p r a k s u koja je povezana

s u m n o m voljom, koja, dakle, ne uzmie p r e d zahtjevima za obrazloenjem, nego trai teorijsko pojanjenje o o n o m e to ne z n a m o . ak ako danas i ne b i s m o mogli znati m n o g o vie nego to p r e p o r u a m o j a argumentacijska slika, a to bi bilo prilino malo, ta okolnost ne bi obeshrabrila kritiki pokuaj da se granice opteretivosti kasnoga kapitalizma podvrgnu u m s k o m ispitivanju i zasigurno ne bi pokole bala odlunost da se prihvati b o r b a protiv stabiliziranja jednoga samoniklog drutvenog sistema iznad glava njego vih graana, a prihvatiti je valja radi, to n a s ne treba sme tati, staroevropskoga ljudskoga dostojanstva.

Offe iznosi eksperimentalna razmiljanja o jednoj teoriji aktivizma: Problem teorije drave koja eli dokazati klasni karakter po litike vlasti /.../, sastoji se dakle u tome da ona kao teorija, kao objektivirajui prikaz dravnih funkcija i svoga interesnog odnosa, uope nije provediva; tek praksa klasnih borbi ispunjava njezinu spoznajnu pretenziju. I... I Ova ogranienost teoretske mogunosti spoznaje nije, meutim, uvjetovana nedostatnou njezinih metoda, nego strukturom njezinoga predmeta. On se uklanja svome klasno-teorijskom razrjeenju. Pojednostavljeno se moe rei da je politi ka vlast u kapitalistikim industrijskim drutvima metoda klasne vladavine koja se kao takva ne moe spoznati. (Offe, Strukturprobleme, op. cit., str. 9091) Offe polazi od toga da klasni karakter drave, koji on ustvruje, uope nije dostupan objektivirajuoj spo znaji. Tu premisu, po mome miljenju, ne trebamo prihvatiti, budui da se gore uvedeni model potisnutih, a poopivih interesa dade vrlo dobro primijeniti za rekonstrukciju ne-odluivanja, pravila selekcije i latentnih fenomena. ak i ako bismo se morali sloiti s Offeovom premisom, njegova bi argumentacija ostala nekonzistentnom. Pret postavimo da se cilj uklanjanja neke klasne strukture moe obra zloiti sljedeim gleditima: neka praksa koja se moe opravdati jest neovisna, tj. umna praksa; uman je zahtjev za praksom, kadrom za opravdanje, svugdje tamo gdje iz djelovanja mogu nastati politike posljedice; umna je stoga i elja za dokidanjem nekoga drutvenog sistema koji normativne pretenzije na valjanost moe postavljati samo

215

kontrafaktiki, tj. koji ne moe opravdati svoju praksu, budui da potiskuje strukturalno poopive interese. Ako, meutim, klasni karakter naega sistema vladavine, kako to Offe tvrdi, ne bi bio spoznatljiv, revolucionarno bi se djelovanje moglo u najboljem sluaju osloniti na slutnje koje e se retrospek tivno iskazati kao istinite ili kao pogrene. Sve dok se ne spozna klasni karakter, politiko se djelovanje ne moe opravdavati na osnovi poopivih interesa, preostaje neumna praksa. Neumna praksa (bilo koje ciljeve reklamirala za sebe) se u odnosu na bilo koju drugu praksu (pa i u odnosu na dokazano faistiku) ne moe isti cati nekim razlozima. Dapae, samim provoenjem takve prakse s voljom i svijeu, ova demantira upravo ona opravdanja koja bi se jedino mogla upotrijebiti za dokidanje neke klasne strukture. No takva razmatranja ne bi trebala nikome onemoguavati prihva anje nekoga decizionistikog obrasca djelovanja esto niti ne preostaje neka alternativa. Tada se, meutim, djeluje subjektivno i moe se prilikom procjene rizika znati da su politike posljedice tog djelovanja iskljuivo moralne. I to jo pretpostavlja povjerenje u snagu praktikoga uma. ak bi i onaj tko sumnja u sm prak tiki um mogao znati da ne djeluje samo subjektivno, ve da svoje djelovanje uope utvruje iz podruja argumentacije. No tada je suvina i teorija aktivizma: provoenje akcije mora biti dostatno samom sebi. Neobrazloiva nadanja u vezi s uspjehom akcije, ne mogu akciji nita dodati; tovie, akciju se mora provesti radi nje same i s onu stranu argumentacije bez obzira na svu retoriku kojom se nju eli izazvati kao empirijsko dogaanje.

172

173

PRIJEVOD ENGLESKIH CITATA

Str. 97, citat 110. . . . : Ako elite ele biti snane i donositi autoritativne odluke, tada upletenost, aktivnost i utjecaj obinog ovjeka moraju biti ogranieni. Obian graanin mora prepustiti vlast elitama i omoguiti im da upravljaju. Potreba za elitnom vlau nalae da obian graanin bude pasivan, neumijean i pokoran prema elitama. Stoga je demokratski graanin pozvan da tei ka kontra diktornim ciljevima; mora biti aktivan, a ipak pasivan; umije an, a ipak ne previe; utjecajan, a ipak pokoran. Str. 112, citat 124. . . . : Trebat emo razlikovati otrije, nego to je to dosada bio sluaj, izmeu stavova i sistema vjerovanja s jedne strane, te kognitivnih sistema ili razvojnih nivoa unutar kojih je sadran svaki stav ili vjerovanje. William James je prije dugo vremena razlikovao jednom roene od dvaput roenih ljudi: jednom roeni su oni koji nepromiljeno i 'nevino' prihvaaju uvjere nje iz svoga djetinjstva; dvaput roeni su oni koji se mogu sloiti s upravo istim uvjerenjima, no koji to ine na drukiji nain poslije duljeg perioda sumnje, kritikog prosuivanja i ispitivanja tih vjerovanja. Ako ih se gleda kao stavove, vjero vanja jednom roenoga i vjerovanja dvaput roenoga mogu biti identina: meutim, ustrojenost nazora, kognitivni sistem ili razvojni nivo jednom roenih odnosno dvaput roenih su kraj nje razliiti. Drugim rijeima, ne trebamo ispitivati samo vjero vanja koja ljudi imaju, ve nain na koji ih oni imaju sloe nost, bogatstvo i struktura njihovih svjetonazora. U politiko me ili drutvenom smislu moe biti mnogo vanije da pripadni ci neke odreene supkulture posjeduju relativistiki nazor o is tini negoli da su konzervativci ili liberali. 175

Str. 144, citat 169. . . . : I... I najvanija funkcija drutva je nomizacija. Antropo loka pretpostavka tomu je ljudska udnja za smislom koja, ini se, ima snagu instinkta. Ljudi su od roenja prisiljeni da zbilji nameu neki smislen poredak. Taj poredak, meutim, pretpostavlja drutvenu poduzetnost u ureivanju sastava svi jeta. Biti odvojen od drutva izlae pojedinca mnotvu opasno sti s kojima se on ne moe hvatati u kotac, a u ekstremnom slu aju opasnosti od neposrednog unitenja. Odvajanje od drutva zadaje pojedincu takoer i nepodnoljive psiholoke napetosti, napetosti koje su utemeljene u osnovnoj antropolokoj inje nici drutvenosti. Krajnja opasnost takvoga odvajanja je, me utim, opasnost besmislenosti. Ta je opasnost mora par excel lence u kojoj je pojedinac uronjen u svijet nereda, besmisla i mahnitosti. Zbilja i identitet su zlokobno transformirani u be smislene oblike straha. Biti u drutvu znai biti 'razborit' upra vo u smislu zatienosti od prvobitne 'bezumnosti' takvoga anominog terora. Anomija je nepodnoljiva na toki na kojoj e umjesto nje pojedinac moda radije potraiti smrt. Nasuprot tomu, postojanje unutar nominoga svijeta e se moda traiti po cijenu svih vrsta rtvovanja i trpljenja pa i po cijenu sa moga ivota ukoliko pojedinac vjeruje da ta krajnja rtva ima nomiko znaenje.

KAZALO IMENA

Adorno, T. W. 43, 107, 152, 154 155 Albert, H. 129130, 132 Almond, G. A. 9697 Altvater, E. 6667 b., 72 b. Apel, K. O. 129, 131 b., 135 Aristotel 10 Armbruster, W. 102 b. Bachrach, P. 150 Bahr, H. E. 91 b. Baier, K. 133 Baumgartner, H. M. 16 h. Bell, D. 28 b., 107 b. Bendix, R. 105 b. Benjamin, W. 107 Benn, G. 149 Bentham, J. 97 Berger, P. 13 b., 144 b. Bodenhfer, H. J. 102 b. Bhme, G. 21 b. Brandt, G. 15 Brede, K. 24 b. Bredekamp, H. 98 b. Brunner, 0. 35 b. Caneiro, R. L. 30 b. Cohen, St. 82 b. Crosser, P. K. 46 b. Daele, W. van den 21 b. Dahrendorf, R. 150 Deutsch, K. W. 11 b., 25 Dewey, J. 130
12 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

Dobb, M. 33 b. Dbert, R. 22 b., 65 b., 101 b., 112114 b., 141 Dreitzel, H. P. 10 b. Durkheim, E. 12, 117, 143 Edelmann, M. 88 b. Eder, K. 17 b., 23 b., 29 b. Edwards, P. 26 b. Etzioni, A. 13, 25 b., 156157, 168169 b. Fester, M. 168169 b. Feuer, L. S. 155 b. Forrester 56 Freud, S. 117 Friedeburg, L. v. 50 b. Frbel, F. 55 b. Funke, R. 83 Gadamer, H. G. 89 b. Galbraith, J. 46 b., 92 Galtung, J. 55 b. Gawthrop, L. C. 161162 b. Gehlen, A. 149, 152, 154, 165 b. Gdel 129 Godelier, M. 10 b. Goslin, D. A. 22 b., 95 b. Grice, R. 132 Gndel, R. 75 b. Habermas, J. 1011 b., 15 b., 20 b., 24 b., 2627 b., 34 b., 41 b., 50 b., 89 b., 95 b., 124 b.,

177

131 b., 136 b., 138 b., 140 b., 143 b., 157159 b. Hare, R. M. 125 Hartmann, N. 123 Hrtung, D. 102 b. Huser, A. 106 b. Hegel, G. W. F. 10, 39, 153155 Heininger, H. 75 b. Heinrichs, J. 55 b. Hess, P. 75 b. Hilferding, R. 73 Hirsch, J. 62 b., 77 b., 79 Hobbes, Th. 125 Hobsbawm, E. 45 b. Hofmann, W. 51 Hollander, H. 72 b. Horkheimer, M. 152 Hufschmid, J. 83 b. Huiskens, F. 72 b. Hume, D. 125 Hymer, St. 45 b. Ilting, K. H. 125127 James, W. 112 Jnicke, M. 11 b., 66 b. Jaspers, K. 122 b. Jnger, E. 149 Kambartel, F. 134 Kant, I. 111, 133, 155 Ksler, D. 100 b. Kenniston, K. 112, 114, 156 Kluge, A. 114 Kohlberg, L. 22 b., 95 b. Kolko, G. 83 b. Kornhauer 150 Kosseleck, R. 10 b. Kreye, 0. 55 b. Krohn, W. 21 Laing, R. D. 156 Landmann, M. 151 Lenk, K. 35 b. Lenski, G. 29 b., 118 b. Lvi-Strauss, C. 30 b., 145 b. Lipset, S. M. 150

Locke, J. 34 Lockwood, D. 15 b. Looser, M. 134 Lorenzen, P. 133, 135, 138 Lwith, K. 10 b. Luhmann, N. 11 b., 13, 15, 20 b., 22 b., 24 b., 28 b., 3334 b., 53 b., 58 b., 85, 88, 120121, 123124 b., 136 b., 154, 157171 Lscher, P. 134 Maciejewski, F. 17 b., 134 Macpherson, C. B. 97 b. Mandel, E. 60 b. Marcuse, H. 64 b., 98 Marx, K. 7, 10, 17, 27, 3839, 4143, 54, 6668, 7274, 139, 155 Mattick, P. 71 b. Mauke, M. 10 b. Mayntz, R. 91 b., 168 b. Mead, M. 117 Meadows, D. 56 b. Melman, S. 46 b. Menne, 134 Merton, R. 12 Meuschel, S. 70 Meyer-Abich, K. M. 56 b. Michels 149 Mitscherlich, A. 24 b. Mittelstrass, J. 105 b., 129 b. Mommsen, W. J. 122 b. Monro, D. H. 125 Mosca, G. 149 Moser, T. 12 b. Mller, M. 98 b. Mller, W. 6667 b. Narr, W. D. 158 Naschold, F. 85 b 92, 163 b., 165 Negt, O. 114 Neuendorff, N. 43 b. Neus, Gh. 6667 b. Nietzsche, Fr. 148149 Nunner, G. 22 b., 101 b., 112 114 b. Nuthmann, R. 102 b.

O'Connor, J. 45 b., 47, 52 b., 70 b., 72 b., 87, 103 Oehler, Ch. 50 b. Oeverman, U. 90, 95 b. Offe, C. 9 b., 14 b., 5152 b., 62, 77, 80, 84, 91 b., 93, 102 b., 140141,158 b., 165, 172 Pareto, V. 149 Parsons, T. 1314, 29 b., 50 b., 117 Peirce, Ch. S. 131 Piaget, J. 117 Pilot, H. 40 b. Plessner, H. 24 b. Popper, K. R. 125, 128130 Poulantzas, N. 66 b. Reagan, M. D. 46 b. Reichelt, H. 10 b. Rendtorff, T. 147 Riedel, M. 32 b., 133 b. Robinsohn, S. B. 90 b. Rodel, U. 47 b., 53 b., 71 b., 73 b. Ronge 161 b. Sahlins, M. 2930 b. Scharpf, F. W. 83, 166 Scheler, M. 123 Schelsky, H. 137, 152154 Schiller, Fr. 98 Schluchter, W. 100 b. Schmieg 161 b. Schmid, G. 141 Schmitt, C. 121, 125, 149, 155 Schumpeter, J. 50, 149 Schtz, A. 13

Schwemmer, O. 133, 135 Senghaas, D. 45 b., 51 b., 55 b. Siara, Ch. 120 b. Singer, M. G. 133 Shonfield, A. 46 b., 93 b. Skiair, L. 10 b. Sohn-Rethel, A. 72 b. Stevenson, L. 125 Strachey, J. 51 b. Streeck, S. 85 b. Streeck, W. 85 b. Sunkel, O. 55 b. Sykes, G. 156 Tocqueville, A. 150 Toulmin, St. 26 b., 131 b. Truman, H. 150 Tsuru, S. 44 Verba, S. 9697 Vogt, W. 52 Wagner, W. 11 b. Weber, M. 33, 50, 99, 118119, 122,124,128, 130,149 Weidenbaum, M. 46 b. Weizscker, C. F. v. 59 b., 148 b. Wellmer, A. 97 b., 152 Weltz, F. 50 b. Widmaier, H. P. 92 b., 168 b. Willms, B. 154 Winckelmann, J. 122 Wirth, M. 76 b. Wright von, G. H. 125 Zeleny, J. 10 b. Zieschang, K. 75 b.

178